Zapreke razvoju i napretku

Štifanić Mirko

Građane nastoje pretvoriti u masu s kojom se mnogo lakše manipulira ako je povezuje ideološka bliskost, koja je u zbilji, zamjena za slobodu pojedinca, slobodu medija, pravo na kritičku analizu stanja i odnosa u Istri,odnosno za - demokraciju. Jer, kao da to nije potrebno jer je vrhuška IDS-a izjednačena s Istrom, odnosno sa svim njezinim stanovnicima koje se potiče da ne trebaju razmišljati, već da za njih razmišlja, planira i upravlja vrh IDS-a koji istodobno uništava konkurenciju svim mogućim metodama i specijalnim propagandnim tehnikama.

Na udaru je prije svega pravo na različitost i individualnost odnosno ljudski resursi. Slobodni i profesionalni mediji ne mogu, odnosno ne smiju, postojati iz financijskih razloga. Informiranost građana nerijetko, odnosno kada to odgovara političarima, ravna je – dezinformaciji. Na taj način kupuje se pristanak na sve što političarima odgovara.

Političari za svoju korist eksploatiraju novinarsku profesiju i utječu na medijsko nazadovanje. To je u izravnom sukobu s elementarnim sadržajem i smislom demokracije.

Kako će, u takvim uvjetima, građani promijeniti svoje viđenje stanja i odnosa u Istri, odnosno kada će javno mišljenje, te sud javnosti biti promijenjen ako tzv. javne institucije funkcioniraju kao – stranačke. Ako nema slobode medija? Ako nitko ne može analizirati slobodno, s argumentima i nestranački odnosno nad ideološki?

Povjerenje javnosti odnosno građana čime se hvale političari nakon lokalnih ili nacionalnih izbora ne potvrđuju, primjerice, niti tzv. povijesno veliki uspjesi IDS-a na izborima!

Nakaradni zakoni koje su donijeli desni i lijevi političari vrijede samo za maloga čovjeka koji je potreban samo da „daje glas“ na izborima. Za “elitu” ne. Ona ih se ne pridržava.

Ako je takvo stanje rezultat nametanja i zlouporaba ideologije, ona može postati posebna vrsta terorizma: najprije verbalnog i navodno demokratskog, s izrekom da se radi o političkoj demokraciji po ugledu na razvijene zapadne zemlje, a nakon toga uslijediti mogu fizički, pa i bombaški napadi. To, nažalost, može ojačati političare koji politiku vode zlouporabom ideologije te mogu, uz podršku mase, postati još nedemokratičnijim.

O čemu se radi?

Na udaru je prije svega pravo na različitost i individualnost. Znak jednakosti je između onih koji se zalažu da se nečija prava smanje i onih koji su za njihovo proširivanje. Također, znak jednakosti je između onih koji prava jedne skupine, manjine, ili udruge, opisuju kao nazadne i sl. jer je to njihovo osobno mišljenje, a druge kao napredne, jer nastoje onemogućiti njihovu komunikaciju i suradnju, te poticati stalno suprotstavljanje i sukobljavanje.

Takvi političari, novinari ili znanstvenici samo se formalno zalažu za prava jedne skupine, ali ih u biti suprotstavljaju pravima druge skupine i jednima navodno daju prednost, a druge opisuju kao opasnost. U biti, ne zalažu se za prava ni jednih ni drugih, nego im je cilj gradnja „cordon sanitaire“ (nekakve tampon zone) između njih, a to znači da ne komuniciraju, ne razmjenjuju argumente i ne pokušavaju, niti mogu postići dogovor o onome što je zajednička vrijednost i jednih i drugih, te čitavog društva. Bez toga nije moguć željeni i neophodan razvoj, funkcioniranje na lokalnoj i nacionalnoj razini kao i stvaranje uvjeta za održivu budućnost. To je nametnuta i stalno aktualna zapreka u razvoju.

Svim područjima ljudskog djelovanja, primjerice, kulturom, zdravstvom itd., vladati će podobni ljudi, a kreativni i stručni bježati iz u inozemstvo.

Interes političara koji se skrivaju iza „desne“ i „lijeve“ ideologije te ideologije regionalizma, uvijek je isti:

a) da građane uvjere da su oni spas za naciju odnosno regiju te

b) da vladaju odnosno donose odluke koje se odnose na građane i to bez njihova sudjelovanja.

U biti, želja za vlašću je danas u Hrvatskoj temeljno obilježje ponašanja političara, a posljedice njihova načina obnašanja vlasti su takve da treba postaviti pitanje – zašto neke nacije, poput Njemačke ili Švicarske, napreduju, dok druge, poput Bosne i Hercegovine, propadaju.

Temeljno je pitanje svijesti o stanju i odnosima te opasnostima u lokalnoj ili nacionalnoj zajednici te zrelost, kritičnost i odlučnost naroda odnosno građana da se (iz)bori za novi model demokracije i institucije sustava odnosno mehanizme koji mogu biti akteri promjena i prevladati negativne posljedice dosadašnjeg oblika demokracije.

Za sada, u sklopu politike tzv. predstavničke demokracije u Hrvatskoj takve institucije formalno postoje, ali nisu zaživjele. Zato postoje političari koji određuju kada i kako te s koliko novca „institucije sustava“ mogu ili smiju funkcionirati!

Neslobodni novinari i mediji pod utjecajem politike uzmu svakoga na zub tko zagovara potrebu komunikacije u društvu i definiranja suglasnosti te provođenje zajedničkih društvenih vrijednosti. Ili ih ignoriraju kao da ne postoje.

Kvaliteta novinarske profesionalnosti na samom je dnu, a dostupnost nestranačkih i nadideoloških analiza u takvim medijima ravna je nuli! Na taj način medijski prostor je profesionalan i „demokratičan“ te „na strani građana“ samo onoliko koliko to odgovara vrhuški političkih stranka kao izdvojenoj i odnarođenoj maloj i dobro organiziranoj skupini koja se svake četiri godine, ili na prijevremenim izborima, mijenja, ili ostaje na vlasti. Poseban problem je stanje u Istri i Gradu Rijeci gdje iste stranke vladaju bez sudjelovanja građana u donošenju odluka koje se odnose na njih.

U stvarnosti, Hrvatska je toliko zadužena, iseljena i demografski opustošena upravo zbog tragične dominacije onih koji proširuju podjele i onemogućavaju unutar nacionalnu komunikaciju, dogovaranje i sporazumijevanje o vitalnim interesima od kojih ovisi opstanak pojedinca, obitelji i čitavog društva.

Za sada postoji „hrabrost“ građana za ne izlazak na izbore, ali ne i odgovornost, moralnost i razum odnosno hrabrost da se pokuša na izborima utjecati na promjene stanja i odnosa u Državi. Dok takve hrabrosti nema nastavlja se bezočno etiketiranje političkih suparnika kao da se radi o neprijateljima. Takve podjele političari predstavljaju kao „povijesni uspjeh“, ali u biti ne predstavljaju uspjeh, niti su u funkciji raspleta krize, nego mogu odvest u nove i opasne zaplete.

Hrvatska danas više nego ikada treba nove političare i novu politiku kako bi politička demagogija ostala u prošlosti. Nova hrvatska politička paradigma potrebna je prije nego što bude prekasno, tj. prije nego što budu nemoguće bilo kakve razumne i funkcionalne promjene. Potrebna je prije nego sve što je postignuto ne bude u sjeni nezadovoljstva građana i ne mirenja s lošim stanjem na lokalnoj ili nacionalnoj razini, te prije nego regionalne i nacionalne emocije postanu argumenti koji su najveća zapreka razvoju i napretku.

Dakle, neophodno je stvarati povoljne uvjete za ekonomski rast, i to razvojem institucija koje neće biti ovisne o političkoj vlasti na nacionalnoj razini, kojoj je suprotstavljena vlast na gradskoj i županijskoj razini, te obratno. Naime, umjesto sinergijskog djelovanja, na djelu su dva oblika politike. Onaj na nacionalnoj razini koji svoj identitet gradi na ograničavanju supsidijarnosti lokalnih vlasti, te lokalni oblik svoj identitet gradi na suprotstavljanju nacionalnoj politici. Rezultat toga je sadašnje stanje.

U biti, posljedica je to politike koja potiče „nacionalne“ emocije koje su suprotstavljene „regionalnim“ emocijama. One su na putu da postanu najvažniji argumenti sukladno modelu: ili mi, il oni. Ako, pak to bude „najjači“ argument, onda svi drugi argumenti neće mnogo značiti.

Za sada je stanje takvo kao da se vlast želi zadržati u rukama suvremenih „demokratskih“ diktatora ili predsjednika s neograničenim ovlastima što je u interesu tek manjine, odnosno odabranima na lokalnoj i nacionalnoj razini. S druge strane, u društvima gdje kontrola nije u rukama manjine poput Hrvatske, raste ekonomija, jer su tu institucije neovisne, a struka nesputana te je podrška građana snažnija.

Najvažnije je modernizirati demokraciju i spriječiti monopol vrhuški političkih stranaka da se ponašaju čas kao skriveni, a nerijetko kao neskriveni diktatori, te da građani sudjeluju u donošenju odluka koje se odnose na njih i u izgrađivanju održivog društva. Ako se to i nadalje onemogućava građani mogu biti motivirani za sudjelovanje u dezintegraciji društva i rušenju institucija odnosno sustava.

Dakle, politika je ključna za funkcioniranje i opstojnost Hrvatske, za ekonomiju, zdravstvo, kulturu… Međutim, ne tako da se, nacionalna i regionalna politika miješa u sve segmente i sva područja i kontrolira ih s ciljem nametanja egoističkih interesa skrivenih iza nacionalnih i regionalnih interesa, nego da stvaraju povoljne uvjete odnosno temelje za napredak razvoj.

Najvažnija je modernizacija i razvoj demokracije u kojoj će sudjelovati građani kao najzainteresiranija strana za izgradnju održivog društva. Njega se, bez obzira što političari stalno govore da to oni čine, ne može (iz)graditi bez sudjelovanja građana!