Iz arhive: Vratimo Krčiću stari sjaj

Članak objavljen na www.grad-knin.net 4. svibnja 2012. Kako je država uništila jedan od najljepših prirodnih bisera Hrvatske

Iako je poznati hrvatski energetičar, inženjer Stjepan Reštarović, još prije 36 godina u svom radu „Energetsko iskorištavanje voda u slivovima vodotoka Dinarskog krša“ – opisujući sliv rijeke Krke – naveo kako je „Krčić samo devet km dug čeoni pritok Krke, da mu je pad 150 m, od čega je 40 m koncentrirano na slapu Krčića ispod kojega je krško vrelo i početak toka Krke. Vodotok nije stalan i presuši gotovo svake godine za niskih vodnih stanja.“

Objašnjavajući energetsku snagu vode, on piše da jedna litra vode pri padu od 80 metara praktički predstavlja 1KS – što bi za naš slap Krčić značilo samo ½ KS! Objašnjavajući Projekt HE Krčić, on navodi slijedeće:

„Ova je hidroelektrana vrlo skupa zbog znatna opsega radova, a male produkcije prouzročene malim vodnim količinama“.

Sve te činjenice nisu spriječile mlade projektante da, očito prema određenomu nalogu i bez dostatnih istražnih podataka, pristupe projektiranju male hidroelektrane sa sabirnom akumulacijom iznad današnjega slapa u vrlo poroznom donjem dijelu kanjona povremena vodotoka Krčić. Od te ideje do „hitne“ realizacije – godine 1988. – došlo je do velikih razlika i izmjena prvobitne zamisli. Kome je i za koga je to trebalo naveli smo u članku 22. studenoga 2001.

„Zaštitar prirode“, koji je 80-tih potpisao odobrenje za zahvate na zakonski zaštićenom slapu sada piše napise o minielektranama na našim rječicama, ali nigdje ne spominje „minielektranu Krčić“.

Projektni „zadatak“ i stvarnost

Današnji je projektanti nazivaju MHE Krčić, pri čemu su riječ „mini“ zamijenili rječju „mala“ – očito po onoj – nije šija nego vrat! Tijekom najvećeg dijela godine, kada u koritu vodotoka Krčića nema vode, ta mala hidroelektrana stoji i ne proizvodi ni ½ KS, ali ni to ne sprječava „novovjeke“ planere da ponovno aktualiziraju njezinu izgradnju, najavljujući kako će ona na godinu „proizvoditi 38 milijuna kWh električne energije!

Očito je opet netko pobrkao pojmove između stvarnosti i nedorečenih planova ili je ponovno netko od politički „podobnih“, ali stručno potpuno nepismenih dobio zadatak da stavi sedlo na kravu, a ne na konja!

Nedovršena istraživanja

Na prvo pitanje je li ispod slapa Krčić špiljski sustav, speleolozi su nakon upornih i opasnih istraživanja utvrdili njegovo postojanje, a uz pomoć ronilačke ekipe otkrili i mjesto te način kako iz kamenih pukotina izbija podzemni tok Krke.

Prema analiziranim uzorcima sedre utvrdili su njezinu starost od nekoliko desetaka tisuća godina, ali za sustavnija i detaljnija mjerenja starosti nije bilo dostatno novca za završna ispitivanja. Izbušeno je samo desetak bušotina od predviđenih nekoliko desetaka i tijekom nekog vremena mjereno je osciliranje podzemne razine tijekom cijele godine.

U nekoliko bušotina u središnjemu dijelu kanjona – oko stanova Krčić – ubačena je boja-traser i ona se pojavila u vodenom toku pod slapom Krčić, te nije registrirana na izvorima prema Lopuškom mlinu u području Biskupije. Trebala su slijediti i dodatna bušenja istražnih bušotina u južnomu dijelu kanjona Krčića, ali sredstva su smanjena i bušenja prestaju. Tu je planirano bušenje za injekcionu zavjesu. Za osiguravanje nepropusnosti predviđene akumulacije bilo je potrebno utvrditi debljinu sedrenih naslaga od samoga slapa pa uzvodno do utvrđene podloge na kojoj je i nanos sedre, te utvrditi vodopropusnost na desnoj i lijevoj obali buduće akumulacije kako bi se mogla odrediti visina predviđena nasipa nad samim slapom te utvrditi do koje kote treba uzdignuti niveletu nove ceste uz sam kanjon. Predviđeno je bušenje i nekoliko bušotina u površinskomu dijelu izvorišta Krčića oko Kikića mlina i Bosančevih stanova, pa je u tome dijelu istraženo i nekoliko speleoloških pojava iz kojih se za jakih i dugotrajnih povodanja izbijala voda.

Prema našem izrađenom nacrtu špiljskog prostora, ispod slapa Krčić određeno je mjesto za kopanje bušotine većeg promjera kojom bi se ušlo do samoga izvora Krke iz pukotinskih šupljina.

Kronologija građevinskih zahvata slapa Krčić

Kada su u sušno ljetno doba, godine 1980., pod slap došli strojevi, počelo je izvlačenje kamenja iz vodotoka Krke sve do ruba posljednje sedrene stube nedaleko najviše vertikale slapa, koja je u to vrijeme bila potpuno suha. Korito vodotoka je proširivano, a dio kamenoga materijala odlagano kako bi se uz njegov desni bok uredila pristupna cesta za prilaz pod sam slap. Kada je cesta uređena, počeli su pristizati kamionima te je višak kamena odvezen dalje od Krčića.

Jedino što smo znali bilo je to da je projektirano izbijanje jednog tunela radi ulaska u špiljsku dvoranu i lakšeg pristupa do samoga izvora na kraju špiljske šupljine, ali nisu nam bile poznate njegove veličine i ostali parametri. Kako preko samoga nisu bile izbušene istražne bušotine, nije se točno znala ni debljina sedrenog nanosa i na kojoj je dubini primarna vapnenačka podloga – pa moram priznati da sam strepio nad predviđenim minerskim zahvatom. Poznavajući i sam tehniku miniranja, vjerovao sam kako će miniranje biti izvedeno na primjeren način kako ne bi došlo do stvaranja pukotina na ostalim dijelovima toga slapa, a time i do neposredne opasnosti da se jednoga dana pod pritiskom akumulirane vode u planiranom jezeru ne uruši!

Godine 1981. bili smo prisutni kada je bušena bušotina promjera više od jednoga metra, po kojoj smo trebali izraditi geološki profil i uzeti uzorke sedre za određivanje njezine starosti. Iako je bilo ljetno vrijeme, iznenadni dulji pljusak ispunio je udubljenje terena na vrhu slapa i nastalo jezero zaustavilo je radove na nekoliko dana. Čvrsti čelični noževi, koji su padali s visine više od deset metara, zabijali su se uz tutnjavu u sedru i prodirali sve dublje u nju. Bušotina dubine više od trideset metara razmjerno je brzo „napredovala“ i mogli smo izraditi njezin profil i prikupiti potrebne uzorke. No, kao što sam već napisao za njihovu analizu sada više nije bilo dostatno novca pa smo ostali bez vrijednih saznanja o kronologiji nastanka toga slapa.

Prema usmenom saznanju projektanta, ta je bušotina trebala biti zahvatno okno kojim bi se voda iz akumulacije puštala u dovodni tunel za elektranu ili ljeti njome „izvlačila“ voda iz prirodnoga izvora za punjenje akumulacije.

Nedavno sam zamijetio kako to nije realzirano, pa je podalje od toga okna izbušena nova – vjerojatno ukoso kopana – bušotina kroz koju se, kada koritom Krčića teče voda, na malu turbinu spušta mlaz vode od jednoga kubičnoga metra koji daje najminimalniju količinu električne energije prema zamišljenu projektu od 1989. godine s prosječnom godišnjom proizvodnjom od 37,97 GWh (za usporedbu: HE Miljacka na Krki ima srednju godišnju proizvodnju 116 GWh, dok HE Senj u sustavu Like i gacke ima proizvodnju od 972 GWh, a HE Zakučac na kraju vodotoka rijeke Cetine daje 1640GWh na godinu).

Radi osiguranja navedenih 37,97 GWh na Krčiću trebat će, kako je još davno naveo inženjer S. Reštarović, utrošiti iznimno skupa sredstva zbog znatna opsega radova koji će zbog malih vodnih količina davati i malu produkciju. Zar smo zaista toliko bogati ili je pak riječ o potpunu nedostatku normalnoga zdravorazumskog razmišljanja i razumijevanja problema na koji nam ukazuje stvarnost?

Na našu žalost – očito je to u pitanju – a razlog za to vjerojatno je naša naslijeđena bolesna megalomanija iz ne tako davne ovogeneracijske prošlosti, kada smo najobičniju tvornicu vijaka u našemu Kninu smatrali industrijskim „gigantom“!...

Kada sam prije nekoliko mjeseci ulazio kroz vrata pristupnoga podkopa pod presahlim slapom, podsjetio sam se svog zadnjeg boravka u tomu podzemlju i svih naših istraživanja. Tada nas je do vode vodio samo jedan pristupni kanal i izrađen drveni most uz nastavak kroz ranije iskopan prolaz do prirodnoga izbijanja podzemnoga izvora Krke.

Čovjeku ljudsko – prirodi prirodno

Sada nisam mogao shvatiti da je s lijeve strane tunela izbušena i zabetonirana prostrana dvorana u kojoj je u sredini samo mala turbina nalik dječijoj igrački u usporedbi s turbinama koje sam gledao u drugim elektranama. Turbina je mirovala, jer gore u vodotoku Krčića nije bilo ni kapi vode! Put prema kraju špilje do samoga izvora morao sam odabrati jedino mogućom varijantom balansirajućega penjanja po čeličnoj konstrukciji učvršćenih bušačih cijevi jer je nalet vode odnio postavljene daske, a u sredini toga vratolomna prelaženja nad vodenom bujicom ušao sam u betonirani okomito položeni kanal koji je prema izgledu trebao biti prostor za planiranu injekcionu zavjesu koja je trebala biti izbušena kroz sedru do vapnenačke podloge, ali i prema vrhu slapa radi njegova učvršćenja.

Prema meni znanom prvom projektu, to se sve trebalo „događati“ bušenjem s površine prema podlozi slapa. U izbušenom i zabetoniranom kanalu nisu bili primjetni nikakvi bušači radovi jer očito ništa nije niti učinjeno već je rješenje bila kosa bušotina iz korita Krčića i mala turbina – više kao razlog nego neka istinska potreba! Na dijelu slapa, koji je danas nad ulazom u potkop, dozidan je betonski prag tako da tim dijelom voda više ne teče i slap ne možete više vidjeti kako je to prikazano na snimci iz 80-tih.

Ako bi se realiziralo i ono nacrtano na prvoj stranici projekta, bojim se – prema poznavanju morfologije slapa – da i tu prikazanu sliku ne bi mogli vidjeti jer je previše „idealizirana“ kako bi se pokazala njegova „prirodnost“, a nje zaista više ne bi bilo. Na slikama se uz slap s njegove lijeve strane vide ustremljeni slojevi, a okršena je i desna obala kanjona Krčića. Injekcionom zavjesom trebali bi se osigurati i ti bokovi, a kako bi to bilo izvedeno i realizirano spada u ono pitanje vrlo skupe izvedbe. U tom slučaju pitanje izvedbe dulje je vrijeme problematično i upitno jer krš ima svoje „zakone“ i svoja „iznenađenja“ koja zamjećujemo i shvaćamo tek kada nastanu problemi o kojima nismo dovoljno znali – katkad i ne i svojom krivnjom, ali najčešće upravo zbog toga. No kako se sve može tehnički izvesti, tako je i u ovome slučaju, samo je pitanje koliko ta izvedba stoji i je li ona na kraju cijele „priče“ i potpuno opravdana!

Odgovor na to obično zna nekoliko osoba, a račun „plati“ svekoliko pučanstvo u ime „viših“ ciljeva i potreba koje nama „malima“ ionako nisu dostupne, razumljive i logično prihvatljive. Važna je realizacija još jednog „giganta“ – svejedno pišemo li ga velikim ili malim G!...

Zašto sada ljudima ne vratimo ono što je ljudsko, a to znači da stare kuće ruralne arhitekture u kanjonu Krčića ne obnovimo tako da to postanu zanimljive posjetiteljima naše domovine, a stare napuštene mlinove vratimo u prvobitni izgled da mogu proraditi kada navru vode Krčića.

Kada smo već „izbušili“ ono pod slapom, pretvorimo to u muzejski prostor, a sigurno uređenim putem osigurajmo podzemlje slapa za razgledanje njegove sedrene jedinstvenosti. Na prigodno uređenim snimkama pokažimo kako je slap izgledao nekada, kakav je njegov presjek i što on znači kao prirodna rijetkost i jedinstvenost u kršu.

Maknimo betonski zid na slapu i pustimo vodu da svojim „vilinskim vlasima“ prekriva cijeli prostor sedrene barijere, da je promatramo s užitkom kada je voda oblije svojom puninom i prozirnošću uz bjelinu zapjenjena slapa.

Vratimo Krčiću stari sjaj i prirodnost koju mu je otela naša nepromišljenost i „pohlepa“ za snagom koju može zamijeniti i sunčev sjaj na plohama kolektora i vjetar na propelerima vjetroelektrana na padinama Dinare i u Butišničkom jarku kojim nikada neće proći, davno – također pogrešno planirana – cestovna „magistrala“.

Poštujmo prirodu i uživajmo u njezinoj ljepoti koja je dana nama ljudima ne da je uništimo nego da je čuvamo i skrbimo o njezinoj postojanosti, čuvajući je za našu djecu i unuke kao svoju sliku u vodenom zrcalu.

Srećko Božićević, hidrogeolog

Neki dan sam se susreo sa g. Božićevićem, uglednim hrvatskim hidrogeologom, u mirovini, što je i povod gornjem tekstu. Povod je to i pokušaju iniciranja rasprave u javnosti o našem energetskom biseru MHE Krčić (čitaj mini hidroelektrana).

G. Božićević je u svojstvu hidrogeologa radio na gradilištu MHE Krčić i bio svjedokom niza manjkavosti prilikom njene gradnje. Ako on kao stručnjak, svjedoči o nizu stručnih nedosljednosti, što ja kao laik mogu pomisliti o sigurnosti pokraj svojih vrata.

Ovaj tekst je objavljen u časopisu "Fokus" 22. travnja 2002. U originalnom članku je objavljen niz uvjerljivih fotografija. Časopis je u međuvremenu ugašen, tako da do njih nisam mogao doći.

Što se tiče energetske učinkovitosti MHE Krčić, stvari stoje još gore u stvarnosti. Inastalirani agregat je snage od 0,375 MW, sa prosječnom godišnjom proizvodnjom od 0,9 GWh, što znači da taj agregat radi prosječno 100 dana godišnje (službeni podaci sa HEP-ovih web stranica).

Isplativost?

Ako nam HEP ne pokaže drugačije, ozbiljno treba razmisliti o prijedlogu g. Božićevića na kraju gornjeg teksta. Ako ništa drugo, to je još jedan spomenik na području Kninskog kraja o ljudskoj megalomaniji i pohlepi za energijom. Ako treba micati će planine, rijekama mijenjati tokove, plaviti umjetna jezera, razbijati atome,...

Svakakva čudesa. miro