Josip Hatze: “Adel i Mara” – svevremenska ljubavna priča

“Adel i Mara” – opera u četiri čina, istaknutog splitskog opernog skladatelja Josipa Hatzea.

Nakon gotovo dva desetljeća, “Adel i Mara” – opera u četiri čina, istaknutog splitskog opernog skladatelja Josipa Hatzea, čiji libreto je napisao Branko Radica, ponovno je dio repertoara HNK Split. Iako splitska po svemu, prvotno je izvođena u Ljubljani (1932. godine), potom u Beogradu i Zagrebu (1933. godine), a u Splitu tek nakon Drugog svjetskog rata. Nastala prema ranoromaničkom epu splitskog pjesnika Luke Botića Bijedna Mara (iz 1861. godine) radnju smiješta u sredinu 16-tog stoljeća, u doba turske opsade splitske okolice, kada je Split bio pod vlašću Venecije, a Klis turski.U središtu ove lijepe priče nalazi se ljubav, kako ona neuzvraćena, tako i obostrana, ali i nesretna, poradi nametnutih ograničenja i zabrana, uvjetovana različitom religijskom pripadnošću.Ljubavnoj priči Adela i Mare – Turčina i Splićanke – muslimana i kršćanke presudila je religijska nesnošljivost, jer “Turčin neće ljubit kaurkinju (prijezirni naziv za kršćanku) dokle nosi na ramenu glavu“. I zaludu je što u svom srcu Adel gine za Marom, i što je «mio, ko’ da nije Turčin», stari Vornić presuđuje svojoj kćeri, otpremajuć’ je u samostan, da barem donekle otkloni ljagu sa svoga imena. I dok Adel moli lijepu Maru da smiluje se i prezre srdžbu slijepu, što ruši im ljubav, nesretnu, a lijepu, odabranica njegovog srca odbija bijeg, nemoćna oduprijeti se volji roditelja. Stari Vojnić neumoljivo presuđuje: «Odluka je pala, smilovanja nema» i otpravi je u samostan «samo na dva ljeta» dok ne stišaju se glasine. Dirljiv je bio Adelov pjev u 3. činu u kojem on izražava divljenje prema Splitu, poželjevši zauvijek ostati u njem u ljubavi s Marom: «Oj Splite grade, teško uzdisanje, ko te je spleo, divno te je spleo, predrago mjesto….čarobni Marjan, zvonik sv. Duje….» kada zaključuje kako mu vjera priječi da ljubi Maru koja za nj gine, te donosi odluku da ljubit će vjeru koja ona ljubi, i odlučuje se na pokrštavanje. Stari Vornić naposlijetku posustaje kada vidi bolesnu kćer u samostanu, i pristaje dati kćer Adelu koji je za ljubav spreman promijeniti vjeru, ali sve to biva prekasno, jer Bog je uze k sebi.Ovaj tragičan rasplet pobuđuje na razmišljanje o potrebi za tolerancijom, snošljivošću i pomirenjem, jer slični «Romeo & Julija scenariji» su svevremenski, događali su se u dalekoj prošlosti, ali događaju se i danas. I dok uživamo u dojmljivim izvedbama pjevačkih i glazbenih virtuoza, dok nas Hatze dariva prekrasnim glazbenim motivima – orijentalnim i dalmatinskim, s primjesama bosanskog i primorskog folklora, istovremeno nas poziva na toleranciju, pomirenje i snošljivost. Jer bez obzira na bilo kakve različitosti – nacionalne, političke, staležne ili vjerske, nije baš za vjerovati da bi Bog ili Alah imali nešto protiv ljubavi. Tko li je i može srcu podariti, već uzvišena i božanska energija, ma kojim imenom je zvali…S kulturom na tiI dok pišem ovaj osvrt, koji po mnogo čemu nije stručan, već dolazi iz srca, pod dojmom jedne sasvim obične gledateljice, pitam se što bi o ovom djelu rekao Tonči Šitin, povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor? Možda se pitate zašto baš on? Naime, gospodin Šitin je iste večeri sjedio ispred mene u splitskom teatru, i bilježio svoje dojmove. I on i ja smo imali bijeli blokić, pa bismo povremeno nešto zabilježili. U šali sam zakonitom rekla da ga zaskoči na pauzi, i otme mu blokić, kako bih mogla prepisati i poslužiti se stručnom kritikom, ali kako je zakoniti miroljubive naravi, nisam baš mogla računati na neku “James Bond” akciju s njegove strane. Zaista sam u nekoliko navrata uživala slušati gospodina Šitina, jer ima poseban dar objašnjavanja i dočaravanja umjetnosti kakvog glazbenog ili baletnog djela, čijom kritikom se i bavi, i on zasigurno o ovom djelu ima puno toga pametnije za reći. Ipak, usuđujem se konstatirati da je Hrvatsko narodno kazalište, kako sama riječ govori - narodno kazalište, pa čujmo i “La voce del popolo” iz kuta gledanja pripadnice tog naroda. U tom smislu mogu primijetiti kako sam s velikim užitkom slušala izvrsne operne izvođače, i premda nisam baš preveliki ljubitelj opere, a još manje njen poznavalac, mogu samo konstatirati da mi je tih dva sata “prohujalo s vihorom”, da niti jednom nisam zijevnula, da mi se nije u niti jednom trenutku ukočio ili zabolio neki dio tijela, da mi misli nikuda nisu odlutale. Da li je to pod dojmom ove lijepe i tužne priče, da li zbog prekrasne glazbe i vrhunskih izvođača, ili u nekoj dobi naprosto bolje prorade osjetila za ovakve užitke, ili pak sve to zajedno – sasvim je nebitno, ali ovakav doživljaj moram svakako ponoviti. I pozivam splitsko pučanstvo da nikako ne propusti sebi podariti isto.I Josip Hatze je želio djelovati što je moguće neposrednije na slušače: “Srce k srcu – to je moja deviza. Da li sam u tome uspio, to će najbolje prosuditi publika na premijeri” – izjavio je, između ostalog, skladatelj za časopis Večer, uoči ljubljanske premijere 1933. godine.Pa evo kako je prosudila publika:Milena Petričević, odgojiteljica na Pedijatriji KBC, dugogodišnji pretplatnik HNK Split kaže: ”Svaku sezonu imam osigurano isto mjesto u Teatru, i mogu reći da to i nije neki iznos, jer ne patim da budem u loži ili u prvom redu, doživljaj je isti i ako sjediš u zadnjem redu, zar ne? Drago mi je što se na repertoaru HNK Split našla opera Josipa Hatzea “Adel i Mara”, opera sjajne glazbene dramaturgije. Sve pohvale izvođačima, orkestru i izvrsnom zboru. Scena i kostimi su bili neupadljivi, simbolični što mi je odgovaralo jer nisu zasjenili dinamični glazbeni doživljaj. Ne propuštam ni jednu operu i balet u našen kazalištu i ovogodišnji repertoar mi je jedan od uspješnijih. Želim svim umjetnicima zahvaliti na trudu i da im svaka izvedba bude popunjena do posljednjeg mjesta.”Umirovljena profesorica hrvatskog jezika i povijesti Jugana Garin Borović iznijela je svoje mišljenje o operi: “Muzika je krasna, jedino možda nošnje nisu baš u skladu sa 16. stoljećem. Ćikeš je odličan, Fijačko i Đuran također. A Hatze je Hatze – što reći nego izvrsno! Hatze i Gotovac – možemo se njima dičiti.” Jako zanimljiv je i podatak da je gospođi Jugani ovo treći put kako gleda “Adela i Maru” – prvi put je to bilo 1947. godine kada je imala samo 16 godina, a drugi put je bilo prije dvadesetak godina.Gordana Morpurgo veli kako je također pretplatnik. A na “Adela i Maru” je došla pod dojmom nekih loših kritika: “Drago mi je sam potpuno odstranila taj dojam, a takođe sam mogla isto čuti od ljudi koji su sjedili uokolo nas, jer je bilo izuzetno lijepo. Nema nekih posebnih arija, ali istaknula bih Adelovo pjevanje o Splitu. Muzika je prepoznatljiva u svim segmentima, a pjevači su bili više nego korektni. Bilo bi poželjno dovesti i djecu iz škola.” – mišljenja je gospođa Gordana.Mucalo gotovo na svakoj izvedbi domaćinski pozdravlja goste. Zar to nije lijepa gesta, hvale vrijedna?osvrt napisala: Jelena Voroncov EterovićJosip Hatze: «Adel i Mara» – opera u četiri činaDirigent: Loris Voltolini, Redateljica: Dora Ruždjak Podolski, Scenografkinja: Dubravka Lošić, Kostimografkinja: Barbara Bourek, Oblikovatelj svjetla: Zoran MihanovićIzvođači (postava 14. ožujka 2011. godine): Stari Vornić, bogati splitski pučanin: Ivica Ćikeš; Žena Vornićeva: Žana Marendić Bučević; Iviša, najmladji Vornićev sin: Milica Raičević; Ivanica, Vornićeva kći: Vera: Obukhova Mara; Vornićeva kći: Valentina Fijačko; Frane, pjesnik: Ljubomir Puškarić; Župnik: Špiro Boban; Adel Seimović, mladi Turčin: Miljenko Đuran; Mati Adelova, stara Turkinja: Branka Papak; Dizdar iz Konjskoga, turski aga: Ozren Bilušić; Melka, dizdarova kćer: Terezija Kusanović; Omer, dizdarov sin: Vinko Maroević; Slijepac guslar: Zlatko Aurelio Kokeza; Mujezin, sluga Adelov: Sveto Matošić Komnenović.Zbor i Orkestar HNK SplitKoncertmajstorica: Antoinette Besak, Korepetitorice: Vera Pavasović, Tetjana Borčagivska, Ana Šabašov, Suradnik kostimografkinje: Mario Leko Inspicijetica: Elza Tudor Gančević Šaptačica: Mirjana Zelićtekst je preuzet s portala Ogranka Matice Hrvatske Split http://www.omh-split.hr