6. Moto Party, Knin. Osvrt i komentari

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Atomsko sklonište. Prvi put, Marunuša, Knin

Ozbiljni, racionalni znanstvenici već 50 - 60 godina pokušavaju postaviti teorestske temelje upravljanju vremenom (putovanje kroz vrijeme, paralelni svjetovi, vremenski procjepi,...).

MK Stormriders je stoljećima ispred njih. Sinoć im je to uspjelo ne samo teoretski već i praktično sa 6. Moto Partyem.

Je li u pitanju Marunuša i njen položaj ispod srednjovjekovne tvrđave, pokraj krške ljepotice Krke, zelenilo? Je li u pitanju Škrabe sa svojim carem i vedrinom, Hendrix u obličju Acromiona, pa svi izvođači do Atomskog skloništa? Zvijezde sa svojim, vremenu neprilagođenim tekstovima? Duga kosa, humanitarno pivo ili one dvije tete? Macho bikeri? Jahači oluje, koji će svojim imenom uvijek podsjećati na jedne druge jahače Oluje?

Moglo bi se cijelu noć nabrajati. 6. Moto Party nas je vratio u vrijeme kada se sviralo, pjevalo i živjelo drugačije. Vrijeme kada razne piar face i lobisti, bar nisu imali pravo građanstva. Kada se nije naglas govorilo, ko je jamio, jamio je. Ili smo mi bili mlađi pa je sve bilo vedrije.

Uglavnom počelo je uz uobičajene porođajne muke rock koncerata. Kašnjenje, kašnjenje, struja. Ali, kad jednom počne, onda se to zaboravi.

Prvu noć je otvorio Acromion. Ti momci (16-17 godina) me svaki put iznenade nečim novim. Ne zanimaju ih zvukovi njihova vremena kojima ih obasipaju mediji i njihovi vršnjaci. Bez kompleksa oni se hvataju Hendrixa i ništa nego Woodoo Child. Načimaju to vremensko tkanje 2011. g. i vraćaju nas 40 godina nazad sa svojim večerašnjim izborom.

Iza njih su nastupili Gloria zadržavši nas u vremenu 70-tih i zakoračivši u 80-te (zvuk Bowiea, Talking Headsa i Boe) i Venus, koje su radikalno promijenile svoj nastup, prilagodivši se elektrifikacijom, ali zadržavajući pažnju na sebe tijekom cijelog nastupa.

Iz ovoga što sam napričao, reklo bi se da je sve bilo happy. Nad atmosferom koncerta, visilo je jedno pitanje. Gdje su posjetioci? Gdje su mladi? Pa mogli su i stariji doći? Osim gostiju Moto Partya, nije bilo 20-30 Kninjana. Kako će to izgledati sutra?

Vraćajući se kući iza 1 sat, gledam, kafići puni mladosti. Za stolovima uz pivo, peglajući do istrošenosti stare teme. Sve to uz, najčešće, nekakve dragačevske i kočanske zvukove ili tako nešto. A tamo iza ugla, nešto novo neponovljivo, nešto što se dešava jednom godišnje u Kninu. Muzika Hendrixa je stara 40 godina. Ali svaki put pri uživo izvedbi je nova i originalna. Ma nije ni Hendrix bitan. Moto Party je organiziran da pruži jedinstvenost, neponovljivost, našeg druženja u živo. U kafiću je to predvidljivo. Cilj je uvijek isti, ovako ili onako, izmusti što više para od vas.

Druga večer. E, već je drugačije. Krcato auta i motora.

Ivan Škrabe kojega smo upoznali na St. Patricku, je imao tu čast ili muku da rabija led. Slično kao i prošli put. Zanimljivo je kod tog momka (ovaj put je bio sa curom) je njegov entuzijazam, elan dok je sa svojom akustičnom gitarom. I prije je bilo akustičara, ali na našim prostorima su slabo prolazili. Pogotovo, ako ne bi plakali nad svojim ljubavima, mladosti. Škrabe pjeva o caru koji je gol, o ljudskoj gluposti, cinizmu, licemjerstvu, pohlepi. Pjeva o nezaposlenima. I traži vedrinu. Svojim nastupom, svojom poezijom on poziva na raspravu. Je li tko od vas zainteresiran?

Ako ima tko, evo par tema: kako je nastao blues i treba li ići na jug SAD-a da bi ga se našlo; gdje su ljudi koji su dijelili osmijehe, a nisu ništa tražili za to; blues je kad imaš motor, a nemaš za benzin. Imate li vi koju?

Dokad će, pita jedan od cinika.

Poslije njega su Bad Mushrooms. Znao sam nešto o njima. I puno sam očekivao od njih. Pružili su mi još više. Po onome na sceni, otišli su u 60-te, 70-te i više se ne vraćaju. Dvije gitare, bas, klavijature i bubnjevi. Klavijaturist se nekim čudom zove Ian. Nema tu puno priče. Profesionalno su odsvirali standarde hard rocka i heavy metala. Nema smisla nabrajat činjenice. Ali ipak, kakav bi to Moto Party bio bez Born to be Wild? Treba im čuti zvuk i znate da ste na pravom mjestu. Nadam im se i na idućim moto partyima. Vjerujem da bez njih ne bi moglo.

Za vrijeme njihovog nastupa došlo je do scenografskog i režiserskog iznenađenja. Uletjele su dvije tete (mlade tetkice, djevojke) i onako, oskudno pokrivenih prednjica i stražnjica lelujale su u ritmu Smoke On the Water i još koječega. U stvari, svako malo su uskakale na scenu, oplemenjujući je, nasuprot tradicionalno ružnim rockerima. Zovu ih go-go. Kako mi je rekao Miran (organizator), go-go djevojke su jedan od simbola bikera.

U ovom kontekstu, trebam spomenuti još jednu tehnološku blagodat, video zid, sa sličnim macho bike sadržajem. Lijepe žene i lijepi motori.

BM su zakuvali atmosferu u publici, koja sad već brojnošću i raspoloženjem, na nešto liči. (Mogao bi nam MK Stormriders javiti, koliko je bilo svita , drugu večer.). Zvijezde (iako su cijeli svoj život antizvijezde) su kraj scene, a učenici koji su dobro ispekli svoj zanat se povlače.

Atomsko sklonište. 35 godina na sceni. Što ja tu mogu još dodati? Osim muzičkog, oni su predstavnici današnjeg socijalnog fenomena na hrvatskoj i svjetskoj rock sceni, u Hrvatskoj. Veterana rocka, koji će zbog ljubavi, vjerojatno skončati od srčane kapi na sceni. Nemojmo se lagat, godine su tu i vide se. Za razliku od nekih drugih veterana, ne peglaju se. Dokazuju upitnost današnjeg ideala mladosti. Te godine im, kad uzmu alat u ruke, sasvim dobro stoje. I baš tada čujete razliku rocka sa i bez životnog iskustva. Odustali su od klavijatura i građenja bogatog zvuka. Minimalizirali su ga. Rock sveli na esencijalno. Rock kojemu se, ako ste otvoreni, ne možete oduprijeti. U stvari to i ne želite. Publika i izvođači postaju jedno, što je ideal rocka, tj. rock and rolla. Uz ostalo, prvi put sviraju u Kninu.

Publika je pjevala sa njima od prvog do zadnjeg slova. Skoro dva sata (a počelo je u ponoć) i tražeći dva bisa što su i dobili. Za dar, čuli smo Pomorca u blues izvedbi.

Bili su zanimljivi dueli njih dvojice ispred (bubnjevi su straga i u ovom kontekstu hendikepirani) sa onim go-go djevojkama. Ali i tih skoro dva sata su došli kraju i pozdravili smo se.

Slijede Problem Child. Promotori zvuka i osobnosti AC/DC. Nisam njihov fanatik, ali Highway to Hell i T.N.T imaju svoje mjesto. Čuo sam neke izvedbe Problem Child i zvuče sasvim dobro.

Sa prvom kompozicijom razočaranje. A nakon druge se kupim i idem kući. Ionako je vrijeme. Vokal PC, može dočarati B. Scotta i B. Johnsona, čuo sam to. Ali zvuk na sceni, preglasni instrumenti i pretih vokal, ne zvuči nikako. Iritantno.

Vraćam se kući, kafića je manje, kasno je. Ali svejedno tu i tamo se čuje dragačevo i kočani. Ali nema veze. Zadovoljan sam i ispunjen. U potpunosti.

Za kraj, MK Stormriders je sve snimao i to bi trebalo biti gotovo u srpnju. Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net  ili na

http://www.grad-knin.net/forums.

autor: miro