Kiša. Hladno. Ne volin. Draže mi je sunce, vrućina. Pržit se na kamenu, pržini.

Ali nije svako zlo za zlo.

Jeste li vidili današnju paletu boja na kninskom nebu. Dvi duge. Jedna cila, od početka do kraja. S jednim krajem na Lučinama, a drugim na Montijevoj glavici. Početak, kraj? Kako oćete. Bila je još jedna, „obična“. 

Sitija san se legende o ćupu zlata pod krajem duge. E, danas ste imali jednu priliku. Duga nije trajala za dvi prilike. A, sitija san se i Šimunovićeve duge. Kninsko nebo puno duga. Ovo je uvod u pitanje, vjerujete li u stare legende?

Virovali, ne virovali, javilo mi se dvoje građana (ex građanki) Knina, mailom.

Javlja mi on (ex ona) da mu se ostvarila životna želja. Prošao je ispod duge. Ostalo znate.

Drugi Kninjanin je ispod jednog kraja (nije tija reć kojeg) duge je pronašao ćup zlata. Nije tija napisat ime. Vjerojatno zbog poreza. E, a šta je s porezom u takvim slučajevima?

Uglavnom dvoma Kninjana se danas prominija život. Pa neka im je sa srećom.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili na redakcija@grad-knin.net .

miro

Jednobrodna, longitudinalna građevina s polukružnom apsidom, neznatno užom od lađe, pravilne je orijentacije s glavnim ulazom na zapadnoj strani smještena je na prostoru usred mjesta okružena grobljem. Na zapadnoj strani uz pročelje je prislonjen zvonik u čijem je podnožju ulaz u crkvu. Zvonik ima pet katova međusobno odijeljenih vijencima. Na četvrtom katu zvonika je loža s polukružno zasvedenim otvorima i sa zvonima. Završni je kat uži od ostalih s jednim otvorom sa svake strane, a na četiri ugla su kameni akroteriji s kamenom kuglom. Na vrhu je četverostrana piramida s željeznim križem i vjetrokazom. Na južnom pročelju su vrata s profiliranim vijencem nad kojima je ploča s ćirilićkim natpisom o popravku crkve 1845. godine. Vrh glavnog pročelja (u zabatu) je manji prozor s dvije velike i jednostavne konzole ispod. Crkva je osvijetljena prozorima na bočnim pročeljima. Građena je kamenom, izvana ožbukana. Pokrivena je dvoslivnim krovom s utorenim crijepom, a apsida je pokrivena kamenim pločama. U unutrašnjosti crkve nad ulazom je drveno pjevalište. Lađa je pokrivena drvenim stropom, a apsida polukalotom. Sa strane trijumfalnog luka je po jedna polukružna niša. Ispod svetišta je ikonostas. Na središtu stropa je postavljena ikona sv. Trojice. Do zapadnih je vrata osmerokutna kemena posuda za blagoslovljenu vodu na kruškolikom stupu. Crkva je iznutra popločana kamenim pločama.

Parohijska crkva sv. Trojice sagrađena je na ruševinama predromaničke sakralne građevine. Prema natpisu poviše bočnih vrata građevina je obnovljena sredinom 19. stoljeća u jednostavnim oblicima tog vremena bez stilskih posebnosti. Od starije crkve sv. Trojice ostala je samo apsida koja nosi odlike provincijskog baroka. Franjevac Gašpar Vinjalić bilježi još 1746. godine na ovoj lokaciji postojanje ruševina starohrvatske (predromaničke) okrugle osmerolisne crkve. Nakon toga su ostaci porušeni kako bi se nad njima sagradila parohijska crkva sv. Trojice. U užem arealu nove crkve nađeni su ulomci kamene predromaničke skulpture i fragmenti natpisa što nedvojbeno upućuju na predromaničko podrijetlo ranosrednjovjekovnog objekta.

Ovo je izvod iz Obrazloženja rješenja kojim se crkva sv. Trojice proglašava zaštićenim kulturnim dobrom, spomenikom kulture RH, od 19. studenog 2009. godine. Stručna literatura, gornju predromaničku, starohrvatsku crkvu smatra jednom od pet starohrvatskih crkava u Kosovu. Još jedan spomenik kulture RH na području Kninskog kraja, ishodišta moderne hrvatske države.

Fotografije pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili na redakcija@grad-knin.net  

Uredio: miro

Oblikom trobrodne građevine s istaknutom apsidom Sv. Marija je jednostavna i monumentalna građevina naglašene bazilikalnosti, po čemu se može dovesti u vezu sa sličnim građevinama koje se u drugoj polivici 8. i početkom 9. stoljeća grade u tadašnjem karolinškom svijetu. Crkvi je dograđen mauzolej kao prostor za ukopište Trpimirovića, a moguć je na katu iznad mauzoleja "westwerk", katno zdanje prigrađeno crkvi na zapadnoj fasadi, zapravo privatna kapela iz koje vladar prati obred u crkvi

Prostorno oblikovanje crkve Sv. Marije u Biskupiji kod Knina važno je za njena daljnja izučavanja. Svojim oblikom trobrodne građevine sa srednjom istaknutom polukružnom apsidom odaje vrlo jednostavnu, ali monumentalnu građevinu, naglašene bazilikalnosti. Po tim osnovnim osobinama može ju se dovesti u tipološku vezu s nekim drugim onodobnim sličnim građevinama, koje su u drugoj polovini 8. i početkom 9. stoljeća sagrađene u zapadnoj Europi, u tadašnjem karolinškom svijetu (npr. katedrala u Salzburgu i samostanske crkve u Fuldi i Mainzu).

Mauzolej Trpimirovića?

Pretpostavlja se, naime, da je gradnja crkava ovakvih tipoloških karakteristika osobina ranokarolinškog doba te da je dio programa karolinške obnove, u kojoj svoj smisao pored ostalog nalazi i ponovno oživljavanje oblika sakralnih građevina klasične starokršćanske forme. Za buduća istraživanja ove problematike zanimljivo je i da crkva Sv. Marije na Crkvini nije jedina takva građevina iznova podignuta u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Jednako je prostorno koncipirana i manja crkva Sv. Marte u Bijaćima kod Trogira, a vjerojatno i ona u selu Koljanima kod Vrlike, koje su također sagrađene krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. Te činjenice nisu nevažne, jer u onodobnoj Hrvatskoj pouzdano očituju karolinške utjecaje koji je jasno određuju kao državu europske pripadnosti.

Tako uređenoj crkvi Sv. Marije u Biskupiji sa zapadne je strane, vjerojatno neposredno nakon njene gradnje, već krajem 8. ili na samom početku 9. stoljeća, dograđen mauzolej kao prostor za ukopište onodobnih hrvatskih vladara, poglavito onih iz kneževskoga roda Trpimirovića. Izveden je kao jednostavna građevina, uzdužnim zidovima i zidanim pilonima djelomično podijeljen u tri dijela. Masivni temelji navode na zaključak da je bio presvođen bačvastim (ili križnim) svodovima čime bi ta, crkvi pridodana građevina, tipološki bila vrlo slična nekim drugim u Europi, opet u ondašnjem karolinškom svijetu.

Privatna kapela?

Treba ju, naime, zamisliti upravo onakvom kakva je do danas ostala sačuvana kripta Sv. Germaina u Auxerreu iz 8. stoljeća ili, pak, kripta crkve Sv. Mihovila u Hildesheimu iz polovine 9. stoljeća. Za pretpostavku o mogućem izgledu interijera nekadašnjeg mauzoleja Trpimirovića pred crkvom Sv. Marije u Biskupiji zanimljiva su npr. i arhitektonska rješenja u kriptama 10. i 11. stoljeća u crkvama Sv. Mihovila u Rohru i Sv. Wiperta u Quedlinburgu, ili, pak, one u Gernrodeu. Temeljni ostaci zidova ispred mauzoleja vjerojatno su ostaci trijema, koji je dodatno monumentalizirao cijelo zdanje. Ranija tumačenja ostataka zidnih konstrukcija, otkopanih u mauzoleju, pretpostavljala su i zvonik u osi zapadnoga pročelja crkve. No, danas to više nije moguće argumentirano tvrditi jer se najnovijim istraživanjima pokazalo da tada prepoznati njegovi temelji nisu ostaci zidova nego djelovi masivnih konstrukcija presvođenih grobnica. Moguća je, međutim, i dobro utemeljena pretpostavka da se nad svodovima prizemlja mauzoleja, dakle na katu iznad njega, vjerojatno nalazio westwerk (katno zdanje prigrađeno crkvi na zapadnoj fasadi) u kojemu je bila privatna kapela iz koje je vladar pratio obred u crkvi.

Takva su arhitektonska rješenja vremenski i stilski vrlo sukladna drugima u zapadnoj Europi (npr. westwerk samostanske crkve u Corveyu), opet iz vremena Karolinga. Obzirom da je westwerk bio na katu povišen u odnosu na unutrašnji prostor bazilike, s njim je uobičajeno komunicirao kroz prozorske otvore od kojih su dva bočna vjerojatno bila zatvorena dobro poznatim obostrano ukrašenim tranzenama s figuralnim prikazima.

Samostan ili biskupski dvor?

Uz cijelu sjevernu stranu crkve, uključivo i ukupnu dužinu prigrađenoga zdanja na njenom zapadnom pročelju, veliki je sklop zidova za koji Stjepan Gunjača pretpostavlja da su ostaci samostanskog kompleksa, a Ljubo Karaman biskupskog dvora. Iznošeći to mišljenje Karaman također upozorava da taj dio kompleksa na Crkvini nema uobičajenu samostansku shemu, nego da on svojom tlocrtnom dispozicijom više upućuje na građevinski kompleks s prostorijama za stanovanje i gospodarstvo. Nikola Jakšić drži da je taj dio građevine na Crkvini podignut u 11. stoljeću, što se obrazlaže pisanim povijesnim podacima prema kojima je u to vrijeme crkva Sv. Marije pretvorena u katedralu novoosnovane hrvatske (kraljevske) biskupije. Bilježeći taj događaj splitski kroničar Toma Arciđakon u svojoj Kronici između ostalog bilježi da je ta novoutemeljana biskupija imala sjedište u polju u crkvi Svete Marije blizu Kninskoga kaštela.

Kako god opravdani i dobro utemeljeni povijesni razlozi, ipak rezultati dosadašnjih arheoloških istraživanja nisu iznjedrili pouzdanih podataka o prvotnoj svrsi i vremenu gradnje tog dijela kompleksa. Osnovni razlog je slaba sačuvanost građevinskih ostataka i nesretno provedena prva arheološka iskopavanja. No, uočeno je kako su gotovo svi zidovi arhitektonskog sklopa na Crkvini po strukturi i drugim osobinama slični perimetralnim zidovima crkve, te kako je i u njima, kao i u zidovima bazilike, nađeno starokršćanskih spolija.

(NASTAVLJA SE)

sa http://arhiv.slobodnadalmacija.hr

Prioritetno područje dolina rijeke Cetine

Autori: dr.sc. Marija Pandža

Osobitosti prioritetnog područja

Geografske, geomorfološke i klimatske osobitosti

Rijeka Cetina (105 km) izvire na jugozapadnim obroncima ispod Dinare na sjeverozapadnom dijelu Cetinskog polja, u selu Cetina, sjeverno od Vrlike na 382 m n. m. i teče prema jugoistoku Paškim poljem i utječe u akumulaciju Peruča (akumulacija je smještena u Koljanskom i Ribarničkom polju). Nizvodno od brane Peruča Cetina protječe kroz Hrvatačko polje do Hana, a onda Sinjskim poljem teče do Trilja, gdje se ulijeva u akumulaciju Đale i nastavlja nizvodno u akumulaciju Prančevići. Od brane Prančevići dio vode Cetine skreće do HE Zakučac, a dio vode nastavlja teći kanjonskim koritom do Zadvarja u Zabiokovlju gdje skreće prema JZ i nastavlja teći do Omiša, gdje joj je ušće u more (OMRČEN-LOKO, 2007). Rijeka Cetina protječe kroz dvije županije (Splitsko-dalmatinsku i Šibensko-kninsku) te kroz gradove Vrliku, Sinj, Trilj i Omiš i općine Kijevo, Civljane, Hrvace, Otok, Šestanovac i Zadvarje.

Slivno područje rijeke Cetine sastoji se od sliva u BiH i sliva dalmatinskog dijela u R Hrvatskoj. Područje sliva u BiH obuhvaća područje općina Livno, Tomislav Grad, Kupres, Glamoč i Grahovo, ukupne površine oko 2 440 km2, kao i pripadajuće planinske masive. Dalmatinski dio sliva je oko 1200 km2 površine i dijeli se na:

a. gornji tok rijeke Cetine do brane Peruča

b. središnji dio doline Cetine do Trilja

c. donji tok Cetine do ušća u more. Duž same rijeke izmjenjuju se udolinsko-poljska proširenja među kojima je najveće plodno Sinjsko polje (64 km2). Sam gornji tok rijeke Cetine odnosi se na tok rijeke do grada Trilja, u duljini od 56 km. Rijeka u svojem gornjem toku prima najveći dio vode, čak 93 %, i to iz brojnih pritoka i izvora pa je ovo područje značajno za vodoopskrbu i proizvodnju električne energije jer u gornjem dijelu toka na Cetini postoje dvije HE. Najveća od svih hidroelektrana na Cetini je HE Peruča smještena nizvodno od akumulacije Peručko jezero (20 km2), (ŠTAMBUK-GILJANOVIĆ, 2002).

PA obuhvaća područje od izvora rijeke Cetine preko polja Cetinskog, Paškog, Vrličkog, Hrvatačkog i Sinjskog te uski pojas uz rijeku u području Blata na Cetini i Kučića, a završava klisurama uz Cetinu u Omišu.

Geomorfološke-osobitosti terena i hidrogeološka funkcija stijena

U samom slivu Cetine ističu se tri reljefne cjeline: krške planine, zaravni i polja.

Krške planine, odnosno dinarsko, planinsko područje karakterizira krški reljef velikih nagiba, bezvodnosti te oskudica rahlog tla i biljnog svijeta. Planinsko područje obuhvaća i prostorno najveći dio sliva Cetine, oko 59 % sliva (ŠTAMBUK-GILJANOVIĆ, 2002). Značajka tog područja je karbonatni sastav stijena, u kojem vapnenci imaju veći udio od dolomita. Karbonatne stijene su boranjem razlomljene i raspucale. Ispresijecane su brojnim pukotinama koje je oborinska voda proširila pa je tako nastao razgranati sustav podzemnih špilja kroz koje prolazi voda. Najznačajnija planinska područja ovih krajeva su Dinara, Svilaja, Mosor, Kozjak i Kamešnica. Dinara s Kamešnicom čini reljefnu okosnicu hidrološkog sliva Cetine, a Svilaja, Mosor, Biokovo na jugozapadu te Staretina, Golija i dr. na sjeveroistoku, granično su područje sliva Cetine sa susjednim slivovima.

Zaravni čine 15 % površine sliva, a nastale su djelovanjem tektonskih poremećaja na karbonatnu podlogu što je uvjetovalo nastanak zaravnjenih tj. ravničarskih površina. Na zaravnima je oskudica zemlje, biljnog pokrova, vodenih tokova i općih uvjeta za gospodarsku djelatnost (ŠTAMBUK-GILJANOVIĆ, 2002).

Krška polja u slivu Cetine ravne su površine poljoprivredne zemlje okružene višim, krškim područjem. Uz rijeku Cetinu nalazi se šest polja: Cetinsko, Vrličko, Koljansko, Ribarićko, Hrvatačko I Sinjsko. Ukupna površina tih polja je 106 km2. Sve stijene od kojih je izgrađen sliv Cetine su one kroz koje voda neprestano ponire u unutrašnjost (slojevi karbonatnih stijena) i druge koje zadržavaju vodu na površini.

Hidrometeorološka obilježja

Pri razmatranju reljefnih karakteristika orografskog sliva Cetine naglašeno je da reljef toga prostora obilježavaju planine Kamešnica, Troglav, Dinara, Svilaja, Moseć i Mosor koje utječu na raspored količine oborina. U razdoblju od 1951. do 1960. g. prosječna količina padalina na Glamočkom i Duvanjskom polju bila je ista za oba polja, 1435 mm. Livanjsko polje imalo je 1369 mm, a Kupreško 1235 mm (ŠTAMBUK-GILJANOVIĆ, 2002). Na Sinjskom polju je u razdoblju 1961. Do 1990. prosječna godišnja količina oborina bila 1205 mm (ŠEGOTA i FILIPČIĆ, 1996). Klimatološke značajke sliva Cetine mogu se pratiti u meteorološkoj postaji u Sinju.

Klima

Sliv Cetine ima poseban položaj jer se nalazi u neposrednoj blizini mora od kojeg je odijeljen planinskim lancem visokim i do 1500 m n.m. U području sliva izmjenjuju se mediteranska I kontinentalna klima. Mediteransku klimu karakteriziraju duga, suha i topla ljeta te blage i kišne zime, a kontinentalnu oštre i duge zime, topla i kratka ljeta te vlažna proljeća i jeseni.

Sliv je većim dijelom smješten u kontinentalnom dijelu dinarskog krša te se nad njim mediteranska klima susreće s kontinentalnom te su česte izmjene toplih i hladnih zračnih masa. Pošto se planinski lanci pružaju u smjeru SZ-JI tim je izravni utjecaj mediteranske klime smanjen. U direktnom području riječnog toka na klimu utječe i reljef. Sa sjeveroistoka s visokih planina zimi puše bura, a nije rijetka ni ljeti. U području sliva Cetine je sedam meteoroloških postaja i srednja godišnja količina oborina je 1 380 mm. Topli dio godine je sušan (od lipnja do kolovoza), a u razdoblju od listopada do prosinca padne 34 % godišnje količine oborina. To je dvostruko više nego u ljetnom razdoblju. U zimskim mjesecima dolazi do poplava u krškim poljima. Ove poplave zavisno o vodnom režimu traju od siječnja do travnja, a ponekad i duže.

Reljef

Reljef sliva Cetine nastao je u vrijeme formiranja Dinarida, u tercijaru. Reljef je izrazito razvijen s brojnim planinama i poljima. Djelovanjem atmosferske vode na vapnence nastali su brojni krški oblici. Najznačajnija su krška polja. U izravnom slivu Cetine su Cetinsko polje, Hrvatačko i Sinjsko, a na slivu podzemnih voda polja s područja BiH – Kupreško, Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko. Ova polja su odijeljena većim ili manjim planinama. Reljef je u priobalnom dijelu Cetine raznolik I razveden, a karakteriziraju ga strme obale. Pružanje planinskih lanaca s obalom otežava povezivanje ovog područja s kontinentalnim dijelom.

Geologija

Područje sliva rijeke Cetine izgrađeno je od karbonata mezozoika. Kvartarni sedimenti prekrivaju velike površine, naročito u područjima plavljenja Cetine. O kvartarnim sedimentima ovisi plodnost tla koje se koristi u poljoprivredne svrhe. Debljine kvartarnih naslaga su različite. Nisu bitne s hidrološkog i geološkog gledišta, ali su značajne s obzirom na poljoprivredu. Najveći dio sliva izgrađen je od krednih naslaga koje se javljaju kao karbonatne stijene, pretežno vapnenci. Na obroncima planina nalazimo siparišta.

Sastav i svojstva tla

Najveći dio sliva Cetine izgrađen je od vapnenaca i dolomita koji grade krš. Biljni pokrov na takvom tlu je siromašan. To je prirodno stanište hrasta medunca kojeg nalazimo, uglavnom, u degradacijskim stadijima šikare. U sjevernom dijelu sliva javlja se nešto malo šumskog pokrova. Obradive površine nalazimo u krškim poljima. Većina njih su plavljena za vrijeme kišnog razdoblja.

Zbog klimatskih prilika, Kupreško i Glamočko polje, koja su plodnija od ostalih, nisu pogodna za intenzivnu poljoprivredu, već se uglavnom koriste kao livade ili pašnjaci. Tijekom ljetne sezone koriste se za proizvodnju krumpira i nekih žitarica.

U Livanjskom polju javljaju se močvare i tresetišta, a dio polja je plavljen Buškim jezerom. Malo obradivih površina nalazimo u Duvanjskom polju. Zapadni dio sliva Cetine je goli krš. U dolini Cetine ima kvartarnih naslaga, ali su one krupnozrnate i jako propusne za vodu, a time i neplodne. Plodno Vrličko polje plavila je akumulacija Peruča. U Sinjskom polju je struktura tla sitnozrnata i pogodna za poljoprivrednu proizvodnju. Oko Trilja rasprostranjena su glinovita tla, pogodna za poljoprivredu. Ušće rijeke Cetine oblikovano je u kvartarnom riječnom nanosu. Njegova morfologija, danas, je potpuno promijenjena urbanizacijom.

Hidrologija

Sliv i korito rijeke Cetine oblikovani su u prostoru dinarskog krša. Rijeka je slabo razvedena i vrlo siromašna riječnom mrežom. Značajni pritok joj je rijeka Ruda. U slivu Cetine izgrađeno je pet HE (Kraljevac - 1912. g.; Orlovac - 1973; Zakučac – 1962, 1980; Đale – 1989; Peruča – 1980). Djelovanje tih elektrana u potpunosti su promijenili prirodni režim otjecanja.

Naselja

Uz gornji tok rijeke Cetine najznačajniji su gradovi Sinj, Trilj i Vrlika te sela Otok, Hrvace i Dicmo. U orografskom udubljenju oko rijeke Cetine formiralo se Sinjsko polje koje na sjeveroistoku zatvara Kamešnica. I tu su u rubnim dijelovima polja tj. na dodirnoj crti nizinskog i planinskog dijela nastala naselja: Obrovac, Otok, Ruda, Grab, Gala i dr. Može se reći da su centri naseljavanja nastali uglavnom na perifernim točkama doline rijeke Cetine, podno planinskih obronaka.

Postavlja se pitanje: Zašto je prostorno formiranje naselja upravo ovakvog karaktera? Razlog leži u postojanju plodnog dolinskog pojasa oko same rijeke, od kojeg najveće značenje ima Sinjsko polje koje Cetina navodnjava što je omogućilo razvoj poljoprivrede kao glavne gospodarske grane stanovništva ovog kraja.

S druge strane, na povoljnim planinskim područjima razvilo se stočarstvo, tako da su naselja nastala u reljefno najpovoljnijem dijelu, između polja i planine. Naselja su rubno položena i zbog toga što su Sinjsko, a i okolna polja, podložna periodičnom plavljenju u zimskim mjesecima, odnosno u razdobljima s velikom količinom padalina.

Lokve, kamenice, kamene ograde ... su posebnost ovoga siromašnog prostora i skladan odnos čovjeka prema prirodi.

Lokve – predstavljaju prirodne ili iskopane udubine, najčešće u vododrživoj, glinovitoj podlozi u kojima se nakuplja i zadržava voda (MATAS, 2002). Nekoć su lokve služile za napajanje stoke, ali i za piće seoskog stanovništva po otocima i Dalmatinskoj zagori za ljetne oskudice vode. Danas su lokve napuštene i ne održavaju se, a tamo gdje postoje, uglavnom se koriste za napajanje malobrojne stoke. U pejzažu ih je lako prepoznati jer su ograđene ostacima kamenih suhozidova.

Kamenice je naziv za zdjelastu i plitku udubinu u kompaktnim vapnencima, nastalu jakom korozijom, a koja zadržava padalinsku vodu (CVITANOVIĆ, 2002). Služile su za napajanje stoke I pastira daleko od sela. Tih kamenica ima bezbroj u kršu i danas se njima koriste pastiri, stoka I divljač.

Vrela – izvor u kršu gdje voda izbija kroz pukotine topljivih stijena (CVITANOVIĆ, 2002). Mogu biti trajna (izvor Cetine – Glavno vrelo), periodična i povremena što najviše ovisi o režimu padalina na površini i o jačini podzemnog toka koji ih hrani. U Dicmu postoji lokva, odnosno bunar kako ga u Dicmu oslovljavaju sa Krgača koji se koristi za napajanje stoke. Tradicionalni objekti za vodu spadaju među najstarije ostatke naseljenosti i ljudske aktivnosti unatrag nekoliko stoljeća pa i tisućljeća. Sa brojnim prirodnim izvorima vode i netaknutom prirodom, ovaj prostor može biti i zanimljiv kao područje seoskog turizma. Preduvjet je demografska obnova Zagore jer bez mladog stanovništva nema ni gospodarskog napredovanja ovog prostora (LJUBIĆ, 2001.).

Fitogeografske značajke PA

U fitogeografskom pogledu područje rijeke Cetine pripada jadranskoj provinciji mediteranske vegetacijske regije (HORVATIĆ 1963, TRINAJSTIĆ 1998). Vrlo uski priobalni dio rijeke Cetine (od Omiške probojnice do mora) pripada eumediteranskoj zoni, a područje listopadnih šuma medunca i graba submediteranskoj zoni. Granica između eumediteranske (vazdazelene) i submediteranske (listopadne) zone nije oštro razgraničena već se miješaju vazdazeleni i listopadni elementi koji dopiru gotovo do mora.

Prema vlastitim terenskim opažanjima na uskom priobalnom pojasu područja Omiša fragmentarno se javlja zajednica sveze Quercion ilicis i garizi koji pripadaju razredu Erico-Cistetea Trinajstić (1978) 1985 sa zajednicom Erico-Cistemum cretici H-ić 1958 – iznad benzinske pumpe prema brdu u naselju Omiš. Iznad naselja Omiš su dračici koji pripadaju razredu Paliuretea Trinajstić 1978 sa zajednicom Rhamno-Paliuretum Trinajstić 1995 (= Paliuretum adriaticum H-ić 1958). Submediteranske listopadne šume medunca s bjelograbom javljaju se od Lisičina prema Naklicama i tvore Querco-Carpinetum orientalis H-ić 1939.

Zbog višestoljetnog utjecaja čovjeka (sječa, paljenje, ispaša) ni u jednom dijelu PA nisu razvijene prave šume crnike, odnosno šume medunca i bjelograba već različiti degradacijski stadiji: garizi, dračici, makije, listopadne šikare, kamenjarski travnjaci, goleti.

Opći prikaz dosadašnjih florističkih i vegetacijskih istraživanja

Istraživanje flore na području PA

Prve literaturne podatke o flori područja PA navodi VISIANI (1842-1852) u djelu „Flora Dalmatica“. On bilježi oko dvjestotinjak vrsta za Vrliku, Sinj, Omiš, Cetinu.

U ostalim, novijim, radovima se uglavnom navode pojedinačni nalazi ili manji broj vrsta (DOMAC, 1959./60.; UNGAR, 1969; GAŽI i TRINAJSTIĆ, 1970; RADIĆ, 1974, 1976, 1979; GAŽI-BASKOVA, 1975, 1983; TRINAJSTIĆ, 1993; TRINAJSTIĆ i sur. 1993; KOSTOVIĆ-VRANJEŠIĆ i sur. 1994; SMITAL i sur. 1998; MITIĆ i PAVLETIĆ, 1999; MITIĆ i sur. 1999; ŠILIĆ i ŠOLIĆ, 1999, 2002; PANDŽA i sur. 2001; MILOVIĆ, 2004; TAFRA i PANDŽA, 2007; PANDŽA i TAFRA, 2008). Navedeni autori, bez Visianija, zabilježili su 116 vrsta (vidi popis flore u prilogu!). Ovaj podatak ukazuje na slabu istraženost flore. U popisu nisu vrste koje navodi Visiani. Istraživanja vegetacije Prema dostupnoj literaturi vegetacijska istraživanja PA područja su oskudna. GAŽI i TRINAJSTIĆ (1969, 1970) vrše analizu i donose geografsku rasprostranjenost zajednice Deschampsietum mediae. Zajednica je vezana za kontinentalni dio submediteranske zone, odnosno mediteransko-montani vegetacijski pojas i samo se izuzetno razvija u primorskim predjelima (GAŽI i TRINAJSTIĆ, 1970). S područja obuhvaćenim PA zabilježena je za Paško, Vrličko i Sinjsko polje.

Iz navedenih pregleda je vidljivo da sustavna istraživanja flore i vegetacije područja obuhvaćenih PA nisu provedena.

Ovo je drugi dio zanimljjive publikacije COAST projekta, kartiranje flore Dalmacije. Prvi dio pogledajte na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kartiranje-flore-dalmacije/. Riječ je o znastvenoj obradi dijela područja  Kninskog kraja, gornjeg toka rijeke Cetine. (op. ur.)

Slijedi drugi dio Acte Keglevichiane, V. Klaića. Prvi dio pogledajte ovdje. Tekst koji govori o prepletenosti povijesti Kninskog kraja, hrvatske povijesti, povijesti ovog dijela Evrope.

II.

Nepoznati autor djela „lllyricum vetus et novum", bio to Szäszky ili Keri, jamačno je dobro poznavao porodicu grofova Keglevića i njezine prilike, njezine predaje, a i njezine posjede u Ugarskoj, pa i u Hrvatskoj, iz koje je porodica potekla poslije se po Ugarskoj razgranila. To se opaža i u samome djelu na više mjesta.

Već u §. V. predgovora, gdje se govori о Srbima i njihovim vladarskim dinastijama, ondje, gdje uza srpske vladare spominje i arbanaske dinastije - kao Kastriote, Spane i Bocealije - tvrdi on, da su Boccali u srodstvu s grofovima Keglevićima (et quos comites Keglevichii, saeculo quarto atque decimo antiquiores, cognatione contingunt. Boccalios). Očito je, da je autor poznavao neku tradiciju u porodici grofova Keglevića, da su oni rodjaci arbanaskih Boccalija, po čemu su neki stali dalje nagadjati. da su i Keglevići sami arbanaskoga ili šćipetarskoga porijetla. Autor je u porodičnu tradiciju jamačno i vjerovao, jer je ponavlja na strani 228. svoga djela, gdje veli, da se Keglevići po rodbinskoj vezi s porodicom Boccalija smatraju za odličnu familiju (cum . . . ex cognata cum gente Boccaliorum coniunctione illustre etiam in ea genus observetur). Nije sada red ovdje istraživati, jesu li Keglevići zaista bili u rodu ili svojti s onom arbanaskom porodicom ili nijesu. Vrijedno je samo istaknuti, da se u istoj knjizi „Illyricum vetus et novum'' na strani 140. doslovce po Du Fresneu prikazuje genealogija i povijest porodice Boccali (De Boccaliorum familia), pa da se baš nigdje ne spominje ni jedan podatak, po kojemu bi se moglo nagadjati, da je ta porodica bila u srodstvu s Keglevićima. К tomu se Boccali ističu tek na koncu petnaestoga stoljeća i u prvoj polovici šesnaestoga; a najznamenitiji od njih bio je Konstantin Boccali, koji je živio za careva Maksimilijana I. i Karla V., te boravio neko vrijeme na dvoru markgrofa Bonifacija od Montferrata, oženio se nećakom mantovanskoga hercega Federiga II. Gonzage (koji je 1536. dobio i markgrofiju Montferratsku), i napokon pošao u vojničku službu mletačke republike, gdje je i umro ostavivši za sobom četiri sina. Nema nigdje vijesti, da bi porodica Konstantina Boccalija budi u muškoj lozi budi po ženskoj došla u rod ili svojtu s Keglevićima. Ali Du Fresne piše. da su Boccali imali u svom grbu dva uspravno stojeća lava, kako zajedno s prednjim nogama drže mač (Boccaliorum insignia sunt : bini leones invicem commissi, ensem una tenentes). Budući da su i Keglevići imali jednaki grb, mogao je po zajedničkom grbu netko ustvrditi, da su obje porodice u nekom srodstvu, jer se mnogo puta dogadja, da više porodica jednoga bratstva ili plemena imadu isti grb. Na strani 143.-144. opisuje autor savremenu Hrvatsku, za koju kaže: „Croatiae seu Chorwatiae regnum aetate nostra a Dravo ad mare Adriaticum, inter Verbasium amnem ab oriente, Carnioliam ab occidente procurrit, et Savo fluvio in cissavanam et transsavanam regionem distinguitur". Godine dakle 1746. proteglo se ime Hrvatska već na krajeve к sjeveru od Kupe i Save prema Dravi, tako da se nekadanja zapadna ili gornja Slavonija (županije zagrebačka, varašdinska i križevačka) nazivala Hrvatskom kao i krajevi к jugu od Kupe. No zanimljivije je, što autor opisujući znatnija mjesta i gradove vazda, gdje mu se nadaje prigoda, spominje ono, što se tiče grofova Keglevića. Napomenuvši tako grad Bužin dodaje namah. da je to porodični grad grofova Keglevića i da su po njemu dobili svoj pridjevak (Busin, агх, milliari uno ab Unna amne remota, illustris familiae Keglevichianae gentilitia, a qua ea denominationem quoque accepit). Kad govori о gradu i trgovištu Krapini, ne zaboravlja spomenuti, da se tu čuva arhiv odlične porodice Keglevića(Krapina, arx oppido imminens, ad amnem cognominem, in qua tabularium illustris gentis Keglevichianae соnservatur) . Zna autor i za manje, sitnije stvari. Tako govoreći о gradu Vinici spominje, da je u maloj varošici ispod staroga grada Nikola (III.) Keglević sa svojom suprugom Evom Czobor sagradio kašteo (Vinitza, агх, opere antiquo, in finibus Stiriae constructa, oppido mediocri imminet. In quo, comes Nicolaus Keglewich cum Eva Czobor castellum aedificavit). Na strani 191. pripovijeda autor, da se porodica Keglevića na početku 17. stoljeća stala dijeliti na više loza, i da se iz Hrvatske širila u Ugarsku. Izrijekom spominje, da je kralj Matija II. god. 1609. barunu Ivanu (III.) Kegleviću darovao grad Djevin (Dćven, Theben) kod Požuna na ušću Morave u Dunav, i da je taj Ivan Keglević zajedno s bratom svojim Jurjem (III.) godine 1612. stekao velikih zasluga za Ugarsku. On veli: „Quo tempore illustris Keglevichiorum gens in diversas propagata stirpes ex Croatia in Hungariam quoque sedem transtulerat. Hinc, Mathias II. rex anno MDCIX. Joanni Keglevichio arcem Devemuni, propter praeclara gentis merita, inscripsit. Cuius pariter atque Georgii fratris fidem ac dexteritafem Georgius Thurzo comes palatinus, anno MDCXII. in administratione regni, expertus est”

Prikazujući nadalje na stranama 199.-205. vladanje ugarsko-hrvatskih kraljeva Josipa I. i Karla III. govori autor opsežno i potanko о djelovanju grofa Petra (VII). Keglevića (+ 1724.) od hrvatske loze, i grofa Adama Keglevića od ugarske loze. Pripovijeda potanko kako je Petar (VII.) Keglević postao 1708. nasljedni župan Požege, kako je vršio službu banskoga namjesnika i kako su ga još god. 1703. hrvatski staleži nakon smrti bana Adama Bacana preporučili kralju za bansku čast. Jednako ističe vjernost grofa Adama Keglevića, koji se nije nikako dao skloniti, da se pridruži ugarskim buntovnicima, koji se bijahu okupili oko Franje II. Rakoczyja, premda je Rakoczy njemu nudio vojvodsku čast u svojoj vojsci.

Osobito se potanko bavi autor prošlošću porodice Keglevića na stranama 227.-230., gdjeno prikazujući hrvatske banove novijega doba (poslije boja na Muhačkom polju) govori о glasovitom jajačkom i poslije hrvatskom banu Petru (II.) Kegleviću (1537. -1542). Tu je autor uhvatio prigodu, da izloži podrijetlo i genealogiju porodice Keglevića od prvoga početka do svojega vremena. Kako se vidi, upotrebio je za to ne samo neko staro rodoslovlje, nego i isprave iz arhiva grofova Keglevića, po čemu sudimo, da je ili sam neko vrijeme u Hrvatskoj boravio ili da su mu grofovi za neko vrijeme svoje rodoslovlje i dokumente uzajmili, da ih proučava. Spominjući rodoslovlje Keglevića, kaže izrijekom, da je ta „ imago maiorum " grčkom radnjom slikana (opere graeco efficta), pa da se ta genealogijska tabla čuva u Hrvatskoj u domaćoj zbirci slika (et in patria apud Croatas pinacotheka conservata). Autor je dakle tu rodoslovnu tablu, grčkim načinom izradjenu, sam vidio, promatrao i proučavao, jer malo zatim žali, da se na toj tabli baš prvo ime, naime ime onoga, od kojega je porodica potekla, ne može pročitati, jer je na onome mjestu tabla oštećena, tako da se ondje nalazi velika pukotina (cum vero inscriptum tabulae cognomen, propter magnam loci intercapedinem, legi nequeat), gdje je stajalo zabilježeno ime pradjeda. No autor si pomaže tim, što imena najstarijih članova porodice vadi iz diploma, pa onda piše о genealogiji porodice Keglevića od riječi do riječi ovako:

..primum, ех diplomatibus, Petrus hums nominis I., ante annum MCCC cognoscitur. Cuius filii Kegel et Martinus. anno MCCCLV1IL, regnante Ludovico I., vivebant. Ex Kegel natu maiore. per Stephanum I.. Simon I. et Nenade fratres nati, et anno MCCCCXXXVI., Sigismundi aetate, cogniti sunt. Quorum Simon I., Simeonem II., et hic. Joannem I. atque Petrum filios, Helenamque filiam Georgii Mikulisich uxorem procreavit. Petrus II., vir fortis clarusque et post relictam praefecturam Jaitzensem, anno MDXXXVIII., Illyrici prorex isque inter familiares Ferdinandi I. adscitus iam anno MDXXVIII. partem agri Pesthiensis in Szambok et Theik; et Pilisiensis in Perbant, cum trecentls hominibus propriis dono accepit a Rege. Is, ex Barbara Szthresemley, octo tilios, et Annam filiam, Ernusti, deinde Ladislai Banfti coniugem. procreavit. E quibus Georgius I Joannes II., et qui eos nativitate sequebantur. Franciscus I. Abbas Toplicensis, et Gaspar atque Nicolaus I., vitam in quiete traduxere. Contra ea, Petrus III., Simon III., atque Matthias, quern alii Matthaeum nominant, et rei militaris prudentes et diligentes erant belli duces. E quorum numero, Petrus III.. Francisco Tahio socius belli, anno MDLXVl., datus relicto Georgio II, postea sine prolibus defuneto, a Turcis ex insidiis interemtus est. Simon et Matthaeus anno MDLXV., a Petro Erdodio in societatem belli vocati praeclarum adversus Turcos trans Savum faeinus edidere. Matthaeus vero praeterea, orto anno MDLXXIII. in Croatia tumultu non solum plebem agrestem cum Casparo Alapio disiecit: vernm etiam Matthiam Gubecium eorum regem cepit, traxitque Zagrabiam vinctum. Qui, ex Petro II. ortus est, Simon III., propagator, tilios tres, cum Anna filia consorteque Caroli Zegel, ex Magdalena Petthö progenuit. Quorum Joannes III , cui Matthias II.. anno MDCIX. arcem Deven inscripserat, pariter atque Georgius III. et Franciscus II., qui Elisabetham, Francisci Battyanii filiam in matrimonio habuit, fratres, propter constantem fidelitatem. summa laude a Georgio Thurzo, comite palatino, anno MDCXII celebrati sunt. Joannes III., ex Susanna Bay consorte. Franciscum III., et Annam Mariam Sigismundi Erdödii Pro regis Illyrici uxorem, genuit. Franciscus tamen, nullas ex Elisabetha Erdödia proles reliqui. Georgius III. ex Catharina Istuantia quatuor procreavit liberos. E quibus. Stephanus III., cum Mariana Erdödiana, absque heredibus extinctus est. Petrus IV. qui anno MDCXXVII. fortiter sub monte Arenario adversus Turcas, cum Thoma Erdödio dimicabat, stirpem Keglevichiorum quae in Croatia superestex Margaretha Gerecsy, progenuit. Sigismundus I., anno MDCXXII., bello cognitus, ex Maria Sophia Schratenpachiana tres tilias. Juditham Francisco Czikolini in matrimonium datam, Barbaram, Stephani Orahoczy uxorem. et Elisabetham Georgia Erdödii consortem, suscepit. Nicolaus II.. Ferdinando II. atque III. imperatoribus, cumprimis carus, stirpem Keglevichiorum alteram, quae inter Hungaros exsplendescit. propagavit. Namque Petrus IV. comes, ex. Margaretha Gereczy. Joannem IV, Petrum V. et Ladislaum I . cum Sussana, Anna, E1isabetha, et Сatharina ac Eva virginibus sacris progeneravit. E quorum numero. Joannes IV. Lepoglaviae ordinis s. Pauli primi eremitae coenobita in aetate iuvenili obiit. Vir fuit doctus piusque: ex cuius ore. post mortem, lilium, innocentis quippe vitae documentum. crevisse dicitur. Ladislaus I. Copranitzae praefectus. et anno MDCCXL. mortuus. ex Kosina Rattkay. Petrum VI. comitem. cum Margaretha, Juditha virgine sacra et Maria Theresia. primum Georgii comitis Seczy, deinde Sigismundi comitis Drugeth de Hommonna coniuge. generavit Ex Petro VI. comite. et comitis Joannis Palfti Proregis Illyrici anno MDCCIV. legato, atque Orahoczia consorte, nati sunt, qui hodie Croatiam ornant. Ladislaus II. comes, eiusque, ex Francisca domina de Thavonath uxore. filius comes. Petrus VII., cuius consors est Elisabetha comes Draskovich. nec non Alexander Ladislai frater, cum Pethantziana coniuge.

Ceterum Niсо1aus II. comes Petri IV. frater uterinus. tantum apud Ferdinandum II. imperatorem gratia valuit: ut, non solum, anno MDCXXXVI. praefectus Onodiensis et comitatus Tornensis supremus comes, camerariusque regis, dictus; verum pater etiam ab imperatore compellatus fuerit multis. alioquin, rebus ilia temporum perturbatione gestis, illustris. Is. anno MDCXLII. iam defunctus, ex Barbara Moriziana. Nicolaum III tilium tiliamque Catharinam, Michaelis Kynski primum. postea Francisci Petricsevichi uxorem, procreavit. Nicolaus III. comes, qui patri in praetectura Onodiensi successit. anno MDCLXII. comitatus Tornensis comes supremus. anno MDCLXXI. camerarius imperatoris. nominatur. Quem Leopoldus magnus, propter servatam bello Tököliano tidem. navatampue adversus Turcos operam, anno MDCLXXXVIL, liberaliter per donationem auxit regiam. Vixit usque ad annum MDCCI. Günsini in Hungaria mortuus sepultusque. Is. ex Eva Czoboriana Adamum et Sigismundum II. comites suscepit. Quorum hic, ex Barbara comite Kohari coniuge; tiliam Theresiam comiti Carolo Styrum a Limburg nuptum datam. post se reliquit. Pesthini in conventu regni iudicum defunctus. Adamus comes, et in legione Kolonichiana equestri, tribuni legatus. anno MDCXCII. supremus comes Tornensis creatur. augeturque anno MDCXCV, consiliarii regii et camerarii, cum consueto salario, dignitate. Quern, bello Rakotziano, multa damna, non sine gravi vitae periculo passum, Josephus imperator, anno MDCCVIII., propter intemeratam tidem, praestitamque adversus Gallos in Germania et in Hungaria contra Turcos, industriam singularem, generalem castrorum seu vigiliarum praefectum esse iussit. Habuit is in matrimonio Mariam Pethö de Gerze: ex qua, duos procreavit filios, Barbaramque filiam. Josephus I. comes natu maiore, anno MDCCXIX., in aula Caroli VI. imperatoris, inter ephebos caesarianos, annos novem educatus, anno MDCCXXI., comitatus Tornensis comes supremus, et anno MDCCXXXV.. in excelso consilio regio locumtenentionali consiliarius, postea vero, anno MDCCXLI., camerarius, nec non arcanorum et publicorum negotiorum intimus et actualis consiliarius. nuncupatus, inter proceres regni, heros est, non minus splendidus, quam consilio plenus, et Augustorum gratia auctus. Qui, ex Theresia domina de Thavonath septem, quae Dei est gratia, in regis obsequium, et ornamentum regni accepit filios comites. Quorum Josephus II., anno MDC(C)XXIX.: Joannes Nepomucenus, MDCCXXX. ; Sigismundus III., MDCCXXXIV., Joachimus, MDCCXXXVII.; Carolus, MDCCXXX1X. ; Xaverius MDCCXLIL; Stephanus MDCCXLIII; cum iisque, Maria Magdalena , anno MDCCXXXVI. ; et Theresia Antonia, anno MDCCXLVL, in lucem editae sunt. Comes Gabriel, Josephi frater uterinus, et heros manu fortis, et in legione Kohariana tribuni legatus, quantum virtute ac disciplina possit militari, non solum, nupero Turcico, Borussico, ac Bavarico, verum etiam, quo etiamnum Italia vexatur, bello Hispanico, commonstravit.

Ovo izlaganje nije samo genealogija grofova Keglevića, nego i kratka njihova historija kroz četiri i pol stoljeća (god. 1300.-1746.1. Po tim podacima može se sastaviti i rodoslovlje te porodice. Eno ga na strani XVIII. u obliku genealogijske tablice.

Vj. Klaić

Slijedom “Kartiranja faune Dalmacije”, na red je došla I “Kartiranje flore Dalmacije”, publikacija istog izdavača kao I za faunu. Korisna publikacija, koja sistematizira znanje I poznavanje šireg područja Dalmacije, a za nas zanimljivi dio o gornjem toku Cetine, dijela Kninskog kraja. Izvođač projekta je Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu sa grupom suradnika. Ako vas zanima cijela publikacija, pogledajte ovdje

Kartiranje flore Dalmacije Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, Pelješac i Mljet, tok Cetine Sadržaj

Kratice / Abbreviations ..3

Summary ..4

Uvod ..5

Prioritetno područje dolina rijeke Cetine ..179

Osobitosti prioritetnog područja ..179

Opći prikaz dosadašnjih florističkih i vegetacijskih istraživanja ..182

Prikaz flore prioritetnog područja ..182

Opći prikaz staništa područja ..185

Odabir prioritetnih lokaliteta unutar područja..189

Literatura ..212

Prilog 6. Popis flore PA Cetina ..214

Utjecaj poljoprivrednih metoda na raznolikost flore ..230

Priručnik o flori ..238

Prilog 7. Nalazišta ugroženih i rijetkih staništa ..239

Prilog 8. DVD s pratećim datotekama ..255

Prilog 9. Popis slika..257

Prilog 10. Popis tablica ..260

Kratice / Abbreviations

• BD – biološka raznolikost (eng. Biodiversity)

• DP – demonstracijsko područje (eng. Demo area, Demo Sites), po jedno unutar svake od četiri primorske županije, svako sadrži po jedan PA i više IBDA

• FCD – Flora Croatica Database, nacionalna baza podataka o vaskularnoj flori (http://hirc.botanic.hr/fcd/)

• GPS – od eng. Global Positioning System, uređaj koji koristi satelitsku navigaciju za utvrđivanje točnog položaja na Zemlji

• IBDA – manja područja (staništa, lokaliteti, nalazišta rijetkih vrsta i sl.) osobite BD vrijednosti (eng. Important Biodiversity Area); uglavnom nekoliko unutar svakog PA s ukupnom površinom koja ne prelazi ~50 km2/PA

• MTB – kratica od njem. „Meßtischblatt“, osnovno polje kartiranja flore od cca 100 km2, dodano se dijeli na manja polja prema potrebnoj rezoluciji kartiranja (MTB 4, 16, 64)

• NBIS – Nacionalni informacijski sustav za bioraznolikost (eng. National Biodiveristy Information System), u upotrebi najčešće kao kratica engleskog naziva

• NKS – Nacionalna klasifikacija staništa

• PA – prioritetna područja (eng. Priority Area), područja veličine 100-120 km2 unutar DP-a za koje je u preliminarnim analizama i pripremnim fazama projekta ustanovljena osobita značajna bioraznolikost, svaki PA sadrži više IBDA

• TOR – osnovne postavke ugovora (eng. Terms of Reference)

Uvod

U razdoblju od travnja do kolovoza 2008., a sukladno TOR-u proveden je niz terenskih aktivnosti. U okviru zadanih prioritetnih područja (PA) ustanovljeno je ukupno 43 manjih područja osobito značajnih za bioraznolikost (IBDA): 5 na otoku Pagu, 6 na području ušća rijeke Krke i susjednim područjima, 19 na otoku Visu i pučinskim otocima, 3 na otoku Mljetu, 3 na poluotoku Pelješcu i 7 u dolini rijeke Cetine).

Preliminarna procjena demonstracijskih područja i utvrđivanje područja prioritetnih za očuvanje BD-a provedena na temelju postojećih podataka osigurala je osnovne informacije o vaskularnoj flori projektnog područja COAST.

Terenske aktivnosti kartiranja su taksonomski ograničena na svojte vaskularne flore (Tracheophyta) prema slijedećim kriterijima: (1) navedene u Crvenoj knjizi (Nikolić & Topić 2005) u kategorijama CR, EN i VU, (2) vrste iz Priloga bernske konvencije i direktive o staništima (Bern Convention and Habitat Directive), (3) zaštićene zakonom o zaštiti prirode (zaštićene i strogo zaštićene Pravilnikom).

Kartiranje je geografski ograničeno na prioritetna područja i ekološki koncentrirana na ugrožena staništa (sukladno popisu staništa, Topić et al. 2006). Rezultati kartiranja trebaju biti temeljeni na postojećim i novosabranim podacima.

Karte će se koristiti kao temeljna informacija za ekonomske aktivnosti koje će biti poduzete u sklopu COAST projekta i za daljnji razvoj nacionalne ekološke mreže, utvrđivanju visoko značajnih područja za BD, kao i za praćenje učinka projekta. U provođenju ovih aktivnosti korištene su slijedeće publikacije i izvornici (između ostalih):

• Priručnik “Biološka raznolikost Hrvatske – Priručnik za inventarizaciju i praćenje flore” (Nikolić 2006)

• Kartu staništa RH u mjerilu 1:100,000

• Crvenu knjigu (Nikolić & Topić 2005)

• Prijedlog nacionalne ekološke mreže (http://www.dzzp.hr)

• Flora Croatica Database (http://hirc.botanic.hr/fcd)

U svakom IBDA području provedeno je kartiranje flore i detekcija ciljnih staništa na ukupno 173 lokaliteta (Sl. 1). Zabilježeni su nalazi ukupno 1323 vrsta i podvrsta što čini oko 25% ukupnog broja vrsta i podvrsta Hrvatske (Prilozi 1-6). Kao prilog poznavanju rasprostranjenosti svojti generirano je ukupno 11912 podataka o nalazištu pojedinih vrsta na pojedinim lokalitetima. Svi su nalazi unešeni u Flora Croatica Database (http://hirc.botanic.hr/fcd/). Foto dokumentacija, koja je sastavni dio ovog izvješća, sastoji se od 1387 fotografija staništa, lokaliteta i biljaka (DVD u prilogu). Geokodirane terenske liste pohranjene su u Botaničkom zavodu PMF-a i zbog obima materijala biti će dostavljene na zahtjev, iako je značajno napomenuti da je dio listi unešen u FCD neposredno iz terenskih bilježnica, te službeni obrazac nije dostupan.

Među kartiranim vrstama zabilježena su nova nalazišta za 63 endemične svojte. Od ugroženih svojti prema Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske (tiskana i on-line verzija) zabilježena su nova nalazišta 14 kritično ugroženih svojti (CR)1, 17 ugroženih svojti (EN)2, te 22 osjetljive svojte (VU)3. Zabilježena su nova nalazišta za 167 zakonom zaštićenih vrsta i podvrsta, te 171 strogo zaštićenih vrsta i podvrsta. Također, zabilježena su nova nalazišta za dvije vrste s popisa Direktive o staništima (Habitat Directive 92/43 1993 Annex II 20044).

U svim IBDA područjima točkasto je zabilježeno pojavljivanje rijetkih i ugroženih staništa prema zadanim kriterijima.

U sklopu ukupnog broja nalazišta brojni su novi, po prvi puta zabilježeni nalazi, no isto su tako i potvrđeni i brojni nalazi iz literature ili zbirki stari ponekada i više desetljeća. U stručno znanstvenom i botaničko-biološkom smislu, Coast projekt je omogućio kumuliranje značajne količine novih podataka od praktičnog značenje za mnoge discipline (valorizacija prostora, održiv razvoj i gospodarenje, zaštita bioraznolikosti i okoliša, praćenje invazivnih vrsta, obrazovanje, promidžba i dr.), osobito u svjetlu nedostatka sustavne inventarizacije u Hrvatskoj. U sklopu projekta provedena su i istraživanja raznolikosti biljnih vrsta u maslinicima i vinogradima. Istraživanjem su obuhvaćeni maslinici na otoku Braču i vinogradi na otoku Hvaru. Provedena je usporedba flore na poljoprivrednim područjima na kojima se primjenjuju različite agrotehnike: ekološke i konvencionalne, i to maslinika i vinograda. Rezultati (uz metodološka ograničenja) ukazuju na veću raznolikost flore kod primjene ekoloških poljoprivrednih mjera.

Knjiga “Flora jadranske obale i otoka” objavljena je u prosincu 2008., a održana su do sada tri javna predstavljanja – u sklopu sajmova Flora Art i InterLiber, te službeno predsatvljanje u Školskoj knjizi. Dio tiraža je predan u ured UNDP-a u Zagrebu. U cjelosti je obrađeno 250 svojti, a dodatno je navedeno 300-tinjak.

Bilješke

1 Aeluropus littoralis (Gouan) Parl., Bupleurum lancifolium Hornem., Calystegia soldanella (L.) R. Br., Cyperus capitatus Vand., Echinophora spinosa L., Eleocharis uniglumis (Link) Schult., Hydrocotyle vulgaris L., Pancratium maritimum L., Papaver hybridum L., Polygonum arenarium Waldst. et Kit., Saccharum ravennae (L.) Murray, Sporobolus pungens (Schreb.) Kunth, Triglochin maritimum L., Vaccaria hispanica (Miller) Rauschert

2 Adonis annua L. emend. Huds., Carex divisa Huds., Carex extensa Gooden., Cynanchum acutum L., Delphinium peregrinum L., Delphinium staphisagria L., Glaucium flavum Crantz, Hibiscus trionum L., Hippuris vulgaris L., Hordeum secalinum Schreb., Malva parviflora L., Ophrys apifera Huds., Ophrys lutea (Gouan) Cav., Orchis italica Poir., Periploca graeca L., Urtica membranacea Poiret in Lam., Urtica pilulifera L.

3 Alopecurus rendlei Eig, Cyperus longus L., Desmazeria marina (L.) Druce, Hainardia cylindrica (Willd.) Greuter, Hordeum marinum Huds., Lilium bulbiferum L., Ophrys bertolonii Moretti, Ophrys fuciflora (F.W.Schmidt) Moench, Ophrys sphegodes Mill., Orchis coriophora L., Orchis provincialis Balb., Orchis purpurea Huds., Orchis quadripunctata Cirillo ex Ten., Orchis simia Lam., Orchis tridentata Scop., Parapholis incurva (L.) E.Hubb., Salsola kali L., Salsola soda L., Serapias vomeracea (Burm.) Briq., Suaeda maritima (L.) Dumort., Suaeda vera J.F. Gmelin in L., Trifolium resupinatum L.

4 Chouardia litardierei (Breistr.) Speta

Slijedi poglavlje Prioritetno područje dolina rijeke Cetine

Uredio: miro

Arheološki lokalitet Stupovi nalazi se na maloj visoravni udaljenoj stotinjak metara od položaja Crkvine, blizu pritoka Kosovčice u Biskupiji. Crkva sv. Cecilije je trobrodna troapsidalna bazilika, orijentirana svetištem prema jugoistoku. (Zidovi bazilike, pojavljuju se najvećim dijelom iznad temelja.) Brodovi crkve, odijeljeni sa po tri zidana križna pilona, na istočnoj strani završavaju polukružnim apsidama, od kojih je srednja veća od bočnih. Na zapadnoj se strani nalazi trodijelni westwerk, ispred kojega se izvan perimetalnih zidova crkve nalazi zvonik. Glavni ulaz u objekt je na zapadnoj strani kroz veliki otvor u prostoru zvonika, da bi se u samu crkvu ulazilo kroz nešto manji otvor u pročelnom zidu. Crkva je imala i bočni ulaz koji je vidljiv na južnom zidu između dviju dogradnji. Tijekom gradnje crkve, a svakako prije njenog završetka, uz južni zid dograđene su dvije prostorije od kojih istočna ima apsidu i vjerojatno je bila u religijskoj funkciji (kapela). Crkva je bila presvođena zbog jakih pilona koji mdijele brodove crkve i postojanja ojačanja zidova izvana poluoblim kontraforima (osim na dijelu južnog zida gdje tu funkciju preuzimaju dograđene prostorije). Dužina crkve iznosi 35 metara, a širina, bez kontrafora, iznosi 13 metara. Zidana je od jednostavnog lomljenog kamena, povezanog mortom. Na unutrašnjim zidovima pronašlo se tragova žbukanja, a u westwerku i južnom bočnom brodu manji dijelovi kamenog popločanja podnice. Nepravilnosti u zidanju crkve povezane su u problemima zidanja na površini koja je nepravilna i zaobljena,a nije zaravnata prije gradnje temelja objekta. U crkvi je postojala oltarna kamena pregrada (septum), koja je dijelila svetište od ostalog prostora crkve kod trećeg para križnih pilona (na to ukazuju pronađeni ostaci triju zabata oltarne pregrade). Pronađeno je dosta ostataka greda, stupića kapitela, pilastara i pluteja oltarne pregrade ispunjenih pleternim ukrasima. Osim navedenog, pronašlo se i dijelova kamenice, oltarne menze i propovjedaonice. Po pučkoj predaji, stupovi potpornjaci su desetljećima stršili iz ruševina bazilike, pa je po njima ovaj lokalitet i imenovan. Na Stupovima su se sredinom 18. stoljeća još uvijek zapažali tragovi crkve. Prva istraživanja lokaliteta proveo je 1888. godine fra Lujo Marun. Stjepan Gunjača je 1950. i 1951. godine obavio revizijska istraživanja, završetkom kojih je objekt i konzerviran. Crkva je titulirana kao crkva sv. Cecilije s obzirom na pronalazak kamenog ulomka zabata oltarne pregrade s fragmentom natpisa koji je epigrafski restituiran kao ime svete Cecilije - […sancta]E CE[ciliae…] i s obzirom na toponim Cecela u neposrednoj blizini iskopanog objekta. Crkva sv. Cecilije najmonumentalnija je crkvena građevina u arhitektonskoj grupi starohrvatskih (predromaničkih) crkava s oblim kontraforima i westwerkom. Crkva se temeljem arhitektonskih karakteristika i analize liturgijskog namještaja datira u drugu polovinu 9. stoljeća.

Ovo je dio Obrazloženja iz Rješenja Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kojeg je izradio Konzervatorski odjel u Šibeniku, od 22. prosinca 2009. godine. Tim rješenjem navedeni lokalitet, Stupovi, kao zaštićeno kulturno dobro, proglašeno je spomenikom kulture.

Još jedan spomenik RH u Kninskom kraju. Fotografije su na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Upoznaj svoj kraj, da bi ga više volio.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili na redakcija@grad-knin.net

miro

Predgovor

U ovom malom zborniku objelodanio sam oko sedamdeset isprava iz arhiva Jugoslavenske akademije. Te su isprave potekle iz arhiva grofova Keglevića, koji je pokojni grof Samojlo Keglević (f 1882.) Akademiji prodao.

Isprave obasežu doba od god. 1322. (dotično 1358.) do boja na Muhačkom polju, te su zanimljive u gdjekojem pogledu. Naročito vrijede po tome, što rasvjetljuju krajeve oko rijeke Zrmanje od Zvonigrada do Obrovca, о kojima u srednjem vijeku inače ne znademo gotovo ništa. Suviše nam i objašnjuju odnose izmedju hrvatskoga plemstva i doseljenih Vlaha još prije propasti kraljevstva bosanskoga i velikih seoba Vlaha iz turskih pokrajina u 16. i 17. stoljeću. Baš te isprave mogle bi pridonijeti, da će se dosadanji nazori о porijeklu i narodnoj pripadnosti Vlaha znatno promijeniti. U uvodu prikazao sam u kratko povjesnicu plemenite porodice Keglevića od prvoga pojava njezina do današnjega'dana. Ta je povjesnica poučna, jer pokazuje, kako su se Keglevići iz svojega prvotnoga zavičaja к jugu od Velebita pod utjecajem jače sile polagano pomicali od juga к sjeveru, najprije u pounske i pokupske krajeve, onda u oblasti medju Savom i Dravom, dok napokon jedna grana njihova ne dopre do sjevernih krajeva kraljevine Ugarske. Po tome je povjesnica Keglevića kao neki prototip za sudbinu toliko hrvatskih plemenitih rodova, koji su doživjeli jednaku ili sličnu odiseju.

U Zagrebu, mjeseca studenoga 1917.

Vj. Klaić.

I.

Za vladanja carice i kraljice Marije Terezije izašla je u Požunu god. 1746. vrlo zanimljiva knjiga о povjesnici Hrvata i ostalih južnih Slavena (Srba i Bugara) s ovim nešto opsežnim naslovom: „ Caroli du Fresne domini du Cange, Illyricum vetus et novum, sive historia regnorum Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae, Bosniae, Serviae atque Bulgariae, locupletissimis accessionibus aucta, atque a primis temporibus, usque ad nostram continuata aetatem. Posonii, typis haeredum Royerianorum, anno MDCCXLVI." Knjiga ima oblik cijela arka, a zaprema zajedno s naslovnim listom trinaest listova uvoda, a zatim 242 strane historijskoga teksta, koji je štampan u dva stupca na svakoj strani.

Već u prvi čas udara u oči, što se u naslovu djela ističe ime Karla du Fresnea kao pisca te povjesnice. Taj Carolus du Fresne (Charles du Fresne, Dufresne) s pridjevkom „dominus du Cange" (sieur du Cange, Ducange), po kojem se obično zove Ducange, bio je znameniti historičar i jezikoslovac francuski, koji je živio u doba Ljudevita XIV. Rodio se je u Amiensu 18. prosinca 1610.,a umro je u Parisu 23. listopada 1688. Bavio se poglavito sredovječnom povjesnicom, naročito bizantskom, te je uza znamenite rječnike sredovječnoga latinskoga i grčkoga jezika („Glossarium ad scriptores mediae et intimae latinitatis"; „Glossarium ad scriptores mediae et infimae graecitatis") napisao više djela о historiji bizantskoj, а к tomu izdao i neke byzantske povjesnike (Ivana Kinnama, Zonaru i Chronicon Paschale) u velikom zborniku „Вуzantinae historiae scriptores", koji je u Parizu god. 1654.—1711. u 42 svezka izašao. Djela s natpisom „Illyricum vetus et novum" u opće nije nikad napisao. Stoga bi se moglo pitati, nije li to puka mistiiikacija, kad se pedeset i osam godina poslije smrti njegove izdaje u Požunu u Ugarskoj neko djelo о južnim Slavenima ili Ilirima s njegovim imenom kao autorom? Da se na to pitanje valjano odgovori, treba istaknuti, da je Karlo du Fresne medju djelima о povjesnici Bizanta napisao i za života svoga štampom izdao i ovo djelo: „ Historia Byzantina duplici \y commentario illustrata . Prior familias ac stemmata imperatorum Constantinopolitarum, cum eorundem Augustorum nomismatibus, et aliquot iconibus; praeterea familias Dalmatica et Turcicas complectitur : alter descriptionem urbis Constantinopolitanae, qualis extitit sub imperatoribus Christianise. Prvo izdanje u Parizu 1680., drugo u Mletcima 1729. Budući da u prvom komentaru ovoga djela u poglavlju о dalmatinskim porodicama ima pregled povjesnice južnoslavenskih (ilirskih) vladarskih porodica i oblasti, treba istražiti, ima li kakve veze izmedju ovoga poglavlja i djela „Illyricum vetus i novum"?

Da ogledamo stoga najprije knjigu „Illyricum vetus et novum" pobliže! Namah na stražnjoj strani naslovnoga lista nalazi se ovaj pripis: „quam (historiam) illustrissimus dominus comes, Josephus Keglevich de Buzin, A A.. LL. et philosophiae auditor emeritus, dum e praelectionibus R. P. Alexii a S. Maria Magdalena, e elericis regularibus seholarum piarum geometriae & philosophiae professoris, positiones universae philosophiae Pesthini propugnaret; dedicavit, sacravit". Po ovomu pripisu dozna jemo, da je tu knjigu о svom trošku dao štampati i nekomu posvetio mladi grof Josip Keglević Bužinski, svršeni slušač filozofije u zavodu Pijarista u Pešti, i to onom prigodom, kad je nakon svršenih nauka filozofskih u javnoj disputaciji branio zasade ili teze iz čitave filozofije, koje mu bijaše zadao njegov učitelj toga predmeta, po imenu pater Aleksije a s. Maria Magdalena, profesor geometrije i filozofije na rečenom zavodu Pijarista. Namah na daljem listu spominju se i lica, kojima je mladi Keglević posvetio svoje izdanje, a to su tadanji rimski car i njemački kralj Franjo I. i njegova supruga carica i kraljica Marija Terezija , kojih naslovi ispunjuju obje strane ovoga drugoga lista.

Sama posveta štampana je na četiri lista (3.-6.) ili na osam strana, a potpisao ju je sam Keglević kao "clientum infimus Petrus Keglevich de Buzin". Tu se slavi pokojni car i kralj Karlo VI.. otac Marije Terezije, zatim se kićenim riječima uznose Franjo I. i Marija Terezija, pa im se zahvaljuje, što su dozvolili, da se ovo izdanjо njima posveti, Osobito se pak ističu milosti i počasti, kojima je kuća Hapsburg obasula porodicu Keglevića. Tu govori mladi Keglević ovako : „Nunquam oculos praedicationemque meam, ab invictissimo imperatore, Ferdinande I., qui, datis ad Petrum Keglevichium litteris, eundem totius Croatiae sumna praefeetura muneratus est, dimovebo. Semper me, universumque genus meum, excitabit dementia Matthiae П.. augustissimi caesaris, qui Joannem Keglevichium, ob fidelem sibi operam in gravissimis motibus navatam, arce Devin condonavit. Semper in Buzin et Krapina arces intuebitur posteritas nostra, quas gens mea augustissimis regibus Austriacis, in acceptis fideli recordatione refert. Sed, neque unquam e memoria nostra effiuere sinemus, summas Jajczae et Illyrici praefecturas, quae Petro; Onodii et Dios-Györii, que Nicolao ; comitatus Possegiensis, quae familiae meae in perpetuum, clementissime sunt mandatae".

Slijedeća dva lista (7. i 8.) ispunjena su zasadama ili tezama, koje je branio Keglević na javnoj disputaciji. Tih zasada ili teza (seleetae positiones ex universa scholastico-experimentali philosophia) ima pedeset i pet¹, te nas dalje ne zanimaju. No zato je interesantniji predgovor čitaocima (lectori benevolo, salutem) na listu devetom, desetom i jedanaestom, pisan 6. rujna 1746., u kojem nepoznati autor (jer nije potpisan) cijeloga djela izlaže svoje nazore о Ilirima i južnim Slavenima, te pripovijeda, kako je djelo sastavljeno, i koje on je izvore i pomagala upotrebljavao sastavljajući ga. Baš po tom predgovoru očito se vidi, da mladi grof Josip Keglević nije autor toga djela, kako bi se moglo u prvi kraj pomišljati, nego samo izdavač njegov. Na kraju naime predgovora nepoznati autor djela izrijekom kaže, da je grof Josip Keglević od osobite ljubavi prema knjizi i hrvatskoj vrlini htio da na svijetlo izdade ovo historijsko djelo (Haec sunt, quae, excellentissimus dominus et comes, Josephus Keglevich de Buzin, pro singulari amore in literas mansuetiores, virtutemque Croaticam, de Illyrico antiquo et novo, incompleta quidem, attamen continuo, inde ab originibus primiš, nexu coutexta historico, in lucem publicam edi voluit benignus), pa stoga poziva čitaoca, da moli za sreću i napredak onoga, koji je to djelo pomagao, a i za njegovu uglednu porodicu. On piše: „Ei (Josepho Keglevich) autem, qui illud promovit, heroi munincentissimo, eiusque genti splendidae, perennantem precare prosperitatem".

Treba dakle, govoreći о sastavljanju i izdanju djela „Illyricum vetus i novum", razlikovati tri lica. Prvo je lice davno već pokojni francuski učenjak Karlo du Fresne, pod čijim je imenom i ugledom knjiga izdana; drugo je lice neki nepoznati suvremeni spisatelj, neki anonymus, koji je djelo sastavio onako, kako je svijetlo ugledalo; a treće je mladi grof Josip Keglević, koji je djelo dao štampati, trošak za štampanje namirio, te djelo caru Franji I. i kraljici Mariji Tereziji prigodom svoje disputacije iz filozofije po običaju tadanjega vremena posvetio.

Ali kako stoji anonimni sastavljač djela prema francuskomu učenjaku, kojega je ime metnuo na čelo djela? Neimenovani autor nipošto ne taji, da se izdašno poslužio bizantskom historijom Francuza Du Fresnea, pače nam u § 9. predgovora svoga о tome potanko pripovijeda. Priznaje izrijekom, da je sve ono, što Du Fresne piše о vladarskim porodicama dalmatinsko-slavonskim u svojoj „Historia byzantina", naprosto primio u svoje djelo, te upravo do riječi preštampao. Navodi i razloge, zašto je to uradio. I Dubrovčanin Orbini i Dalmatinac Lucius da su doduše о tima porodicama donekle pisali (parte quadam adtigerint); ali oni nijesu jugoslavenske stvari (res Illyricas) tako izložili, da bi se ono, što se čini tamno i zamršeno, moglo po čitanju njihovih djela raspoznati (ut ea, quae obscura atque perplexa esse videntur, ex eorum lectione cognosci possint). Pa onda dodaje : „Qua in re multo maius adfundunt lectori lumen Caroli du Fresne Fainiliae Dalmaticae et Slavonicae. Iisdem namque non solum Dalmatiae. Serviae, Bulgariae atque Bosniae reges, Rasciae atque Bosniae despotae, eorumque res pace belloque gestae; verum toparchae etiam Spalatenses, S. Sabae, Chelmenses, Zentae, Dragasenses, Joanninae, Aetoliae, Montis Nigri, Uscienses, Castrioti, Spani item et Boccalii illustrantur". A malo pred tim ističe još. da „in notitia regnorum Illyrici Caroli du Fresne , domini du Cange, Familias Dalmaticas et Slavonicas hoc potissimum anteponimus nomine, quod non solum Croatiae et Dalmatiae, verum Serviae etiam, Bosniae atque Bulgariae historiam iisdem complexus sit monumentis."

I zaista, ako se isporedi „Illyricum vetus et novom" sa Du Fresneovom „Historia Byzantina", smjesta se vidi, da je u prvom djelu sadržana čitava povjesnica južnih Slavena iz knjige Du Fresneove. Od 242 strane, što ih zaprema ..Illyricum vetus et novum", na stranama 31.-140., dakle na 109 strana, preštampano je od riječi do riječi sve, što se u djelu „Historia Byzautina" u mletačkom izdanju nalazi na strani 113.-172., dakle na 59 strana. Razlika je samo ta, što je anonimni autor svakomu od XX poglavlja Du Fresneova teksta pridao kratak sadržaj (synopsis), te svako poglavlje opet razdijelio na paragrafe, čega u Du Fresnea nema. Anonimni autor donosi i slike (15) grbova jugoslavenskih i arbanaskih vladarskih dinastija iz djela „Historia Byzantina", te je ta „arma et insignia" (regni Dalmatiae ; regni Serviae, Stephani reg. et imp. Serviae, regni Croatiae, regni Rasciae, regni Bulgariae, regni Bosniae, despotarum Serviae, ducum saneti Sabae, comitum Chelmensium, Balsarum com. Zentae, Cernovichiorum, Nicolai Altomani, Castriotorum, Boccaliorum) smjestio na trinaestom listu uvoda u svoje djelo.

Djelo dakle „Illyricum vetus et novum" sadržaje u dvije petine svoga opsega i nešto više tekst iz knjige „Historia Byzantina" od Du Fresnea, pa stoga nije nikakva mistifikacija, a ni neopravdana zloporaba, što je nepoznati autor svoju knjigu uresio imenom slavnoga francuskoga učenjaka. Ta, on sam kaže u naslovu svoga djela, da je Du Fresneova „Historia regnorum Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae, Bosniae, Serviae atque Bulgariae prebogatim dodatcima pomnožan a (dopunjena), te od prvih vremena sve do njegovog doba (naime do godine 1746.) produžena . Time nepoznati pisac označuje svoj vlastiti rad, koji u knjizi zaprema stranu 1.—30. i 141.—242., dakle 133 strane ili gotovo tri petine čitave knjige. Prema tomu razdijelio je anonimus i samu knjigu na tri dijela : u prvom i trećem govori on sam, a u drugom (srednjem) prepušta riječ francuskomu učenjaku. Budući da je Du Fresne prikazao samo sredovječnu povjesnicu južnih Slavena, njihovih vladarskih porodica i oblasti, i to poglavito s tom namjerom, da se bolje objasni historija bizantske države od 7. stoljeća do propasti njezine : bilo je neimenovanomu autoru djela „Illyricum vetus et novum", ako je htio prikazati čitavu povijest Jllyrika od najdavnijih vremena do svoga vijeka, najprije ispričati historiju starih Ilira do god. 640. po Is., te ovaj traktat metnuti pred tekst francuskoga povjesnika; a onda mu je bilo poslije teksta Du Fresneova nastaviti povijest južnih Slavena počevši od kraja petnaestoga stoljeća, kojim prestaje Du Fresne, sve do prvih godina vladanja carice i kraljice Marije Terezije, naime do 1746. godine.

Anonimni pisac zaista je tako i učinio, kako to svjedoči popis sadržaja njegove knjige, što ga je priopćio na dvanaestom listu uvoda. Taj „ index Ulyrici veteris atque novi'" kaže nam, da se knjiga dijeli na ova tri dijela :

I. Tract atioprae1iminaris de Il1уriсо antiqui et medi i aevi. Tu neimenovani pisac u tri poglavlja prikazuje stari Ilirik i njegovu historiju za ilirskih kraljeva i rimskih careva sve do smrti cara Heraklija. Završuje pak ovaj dio okupacijom Ilirika po Slovencima. Hrvatima, Srbima i Bugarima, te pričanjem о Cehu, Lehu i Rusu, koji su iselivši se iz Hrvatske pošli na sjever, te utemeljili tri države : češku, poljsku i rusku.

II. Familiae Dalmaticae Slavonicae , seu series generalogicae ac historicae regum et topareharum Dalmatiae, Croatiae, Serviae, Bosniae, Bulgariae, sub imperatoribus Constantinopolitanis. Ovaj je drugi dio od 20 poglavlja od riječi do riječi pre.štampani tekst iz Du Fresneova djela, kako već spomenusmo.

III. Tractatio posterior de Illyrico tempоris novi, seu Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae, Bosniae, Serviae et Bulgariae regnis. Taj treći dio opet je radnja anonimnoga autora, pa se sastoji od šest poglavlja: 1. De Illyrico eiusque divisione sub regibus Hungariae. 2. De rebus gestis in Illyrico sub domesticis Hungariae regibus. 3. De rebus gestis in Illyrico sub extraneis Hungariae regibus. 4. De rebus gestis in Illyrico sub Austriacis Hungariae regibus. 5. De prioribus Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae banis. 6. De posteriobus Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae banis. Anonymus je po tom osobito cijenio hrvatske bane, te je dva čitava poglavlja posvetio kratkoj i jezgrovitoj historiji banova Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od početka dvanaestoga stoljeća pa do bana grofa Karla Bacana, koji je god. 1742. postao „Ulyrici prorex". Banologija, a s njom i čitavo djelo svršava se ovim riječima: „Tantum de excellentibus Illyrici proregibus lieroumque fortissimorum rebus magnis. Qui, qui& semper non minus throno augusto, quam universo orbi Christiano magno erant praesidio : nihil mage comes Josephus Keglevich exoptat, quam ut maiorum suorum exemplo, in virtute ac fidelitate avita conrirmatus, non tantum ofticia augusto throno regio coniunctisque regnis convenienter gloriae illyricae praestare, verum mortem etiam pro utriusque felicitate gloriosam possit oppetere".

Pošto je objašnjen odnos anonimnoga autora prema Du Fresneu i njegovu djelu, treba još ogledati, kojim duhom odiše njegova knjiga. Već to, što se hrvatskom banologijom bavi u dva čitava poglavlja, što Hrvatsku i Ugarsku zove „coniuncta regna" i što nikad ne piše ;,Sclavonia", nego Slavonia, jasno odaje njegovo slavensko i hrvatsko osjećanje. Ali i u spomenutom već predgovoru čitaocu razgaljuje autor svoju dušu. U § II. predgovora tumači, šta su njemu Iliri. On piše: „Illyriorum nomine non tarn antiquos illos, qui Graecorum et Romanorum tempore rerum in Illyrico atque Moesia potiebantur, quam hodiernos , qui per Dalmatiam, Croatiam, Slavoniam, Bosniam, Serviam atque Bulgariam lata propagantur sede, intelligimus populos. Quorum quamvis omnes et originis et civitatis sint Slavonicae : tamen non minus moribus, regiminis ratione et diversitate rerum gestarum multum inter se differunt". Anonymus dakle znade, da puci. koji nastavaju Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu. Srbiju i Bugarsku, nijesu potomci starih Ilira, nego da su po podrijetlu i uljudjenosti Slaveni; on nadalje zna, da se ti slavenski puci znatno razlikuju po narječjima , običajima, zakonima i načinu vladanja: ali uza sve to ih zove zajedničkim imenom Ilira, jamačno zato, jer te razlike medju njima ne drži tako bitnima, da bi ih morao smatrati za više različnih naroda. Izmedju tih slavenskih pukova, koje zove skupnim imenom Ilira, drži on Hrvate za najnaprednije i najhrabrije. U § IV. predgovora svoga napisao je pravi hvalospjev u slavu Hrvatima. On veli: „Horum omnium cultissimi sunt, fortissimiq ue Croatae , primum Chorwi seu Chorbati, postea Croati vel Croatae adpellati. Namque cum Romanis atque Hungaris coniuncti, proxime ad Hungarorum, Germanorum et Venetorum cultum ac humanitatem accedunt Qui ubi cum antiquissimis Romanorum et Hungarorum familiis partim cognatione, partim adhnitatibus sunt commixti, innumerae enatae sunt intereos stirpes heroum , cum generis antiquitate turn splendore I natalium florentissimae. Quis enim non admiratur, inter Croatas Slavoniosque veteres Coryinos et Ujlakos duces potentissimos? Breberienses Subichios et Zrinios, Frangepanos et Szlunios, Torquatos Carlovichios, Ursiniuique comites illustrissimos? Banbanos, Bebekos, Babonichios, Leustachios, Zudaros, Herichartos, Hervroias, Laczkovichios, Thaloczjps, Derenchenos aliosque Croatiae primores? Quis non veneratur, qui nostra adhuc aetate, in Croatia, Hungaria et Transilvania explendescunt, Keglevichios, Erdödios, Draskovichios, Kolonichios, Bajifiios, Pattatichios, Brankovichios. Petthöios, Rattkaios, Druskoczios, Orehoczios, Chikulinios et Prasinskios, comites excellentissimos? Ut spectatissima Gothalium, Bedekovichiorum, Czinderiorum, Iagusicziorum, Oreskiorum. Vragovieziorum, Petriczevicziorum, Kukulovicsiorum, Gerecziorum aliorumque equitum nomina omittam. Quae singula illustrem semper populum Croatarum fuisse, evidenter indicant, ex quo tot longe nobilissimae atque ditissimae prodierunt familiae, quae hodie non solum thronum regium fortitudine ac consilio fulciunt, verum oruant etiam regnum Hungariae cum dignitate turn auctoritate, qua pollent, egregia gravissimaque".

Slaveći ovako Hrvate i njihove odlične porodice ne zapostavlja ni Srba . U § V. predgovora piše о ovima : „Serbii post Croatas loco secundo inter populos Illyrici collocandi, fortes semper erant manuque strenni, et propterea regibus Hungariae semper cari". Ali ne zaboravlja ni na Bugare . Za njih kaže u § VI. predgovora: „Post hos (Croatas et Serbios) extremo hodie collocantur loco Bulgari, Olgari о l im dicti et inter omnes Illyrici gentes rerum gestarum gloria celebratissimi ". Kako se vidi, nepoznati autor veliča sve južne Slavene, te iznosi njihovu hrabrost i slavu. Ali pored njih misli svedjer na Ugarsku i Ugre, te se ponosi, što su hrvatske gospodske porodice na ures i „kraljevstvu Ungariji", dok su Srbi radi svoje hrabrosti vazda dragi „kraljevima Ungarije". On gotovo ne može ni pomišljati na južne Slavene, a da ne podsjeti na njihove odnose prema Ugarskoj. To je dakako moglo biti u prvoj polovici osamnaestoga stoljeća, u vrijeme, kad ideja narodnosti još nije proklijala.

Treba napokon još ustanoviti izvore i pomagala, koja je anonimni autor upotrebljavao izradjujući one dijelove knjige, koje nije naprosto prepisao iz Du Fresnea. I tu nam naš neznanac očito i iskreno kaže, odakle je crpao gradju. Najprije spominje, da su mu pomagali stari grčki i rimski povjesničari, a i sredovječni bizantinski pisci, pa napokon ugarski i mletački ljetopisci. U § VIII. predgovora slavi osobito dalmatinskoga povjesnika Ivana Luciusa (Lučića) i njegovo djelo о Dalmaciji i Hrvatskoj. Uz Luciusa s velikim poštovanjem govori о ugarskom povjesniku Samuelu Timоnu, od kojega je, kako se čini i kako sam priznaje, kad ga poslije u tekstu nebrojeno puta citira, vrlo mnogo naučio. Možda je bio i njegov djak i slušač, jer govori о njegovim historičkim predavanjima (in lectionibus historicis). Taj Samuel Timon (1675—1736) bio je rodom iz trenčinske županije, stupio je god. 1693. u red Isusovaca, položio doktorat filozofije i bogoslovije, te je onda bio učiteljem kroz trideset i dvije godine, naučajući poglavito u isusovačkim zavodima u Trnavi i Košicama. Bio je podjedno vrlo revan radnik u ugarskoj historiji i geogFafiji. Glavno mu je historičko djelo :"Synopsis nova chronologica regnorum Hungariae, Croatiae, Dalmatiae etc. a nativitate S. Stephani inchoata. Partes I.—IV. Туrnaviae 1714.—1719." Nema sumnje, da je anonymus dobro poznavao i historijsko-geografska djela Timonova, kao „Imago antiquae Hungariae" (Cassoviae 1733.) i „Imago novae Hungariae" (Cassoviae 1734.) koja pisac takodjer na više mjesta svoga djela napominje.

Govoreći u § X. predgovora svoga о pomagalima za povjesnicu hrvatskih banova fin descriptione proregum Illyrici) spominje obje banologije. koje su do onoga doba bile štampom izašle. Prva je banologija Jurja Ratkaja od Velikoga Tabora (Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae). izašla štampom u Beču još god. 1652.; a druga je „ Series banorum [ Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae . . . Tуrnaviae. 1737." od nepoznata autora , a izdana о trošku mladoga grofa Franje Berenyia i njegovih osam drugova, učeniku isusovačkoga sveučilišta u Trnavi, kad su nakon svršene retorike bili 1. kolovoza te godine ovjenčani lovorom (doktorskom časti) slobodnih vještina i filozofije po svomu učitelju Antoniju Hellmaru. U samoj knjizi „Series banorum'* nema tragova, po kojima bi se moglo utvrditi, tko ju je sastavio i spomenutim sveucilištarcima prepustio, da je štampaju ; ali po tradiciji znade se, da se je iza anonimnoga autora te banologije zaklonio učeni Isusovac Valentin Кeri . Taj učeni i skromni čovjek rodio se je 17. ožujka 1712. u Trnavi, a umro je 21. srpnja 1763. u Požunu, Stupivši god. 1726. u red Isusovaca položio je nakon svršenih nauka doktorat filozofije i bogoslovije, te se onda bavio učiteljstvom podučavajući mladež u sveučilištu u Beču, u novo osnovanoj akademiji kraljice Marije Terezije, onda u štajerskom Gracu, i napokon u Rosicama. Posljednjih godina svoga života vršio je službu rektora u isusovačkim kolegijima u Gjuru i Trnavi. God. 1763. pošao je kao zastupnik ugarske pokrajine svoga reda na sabor u Požun, gdje ga je zatekla smrt.

Valentin Keri pisao je mnogo, i to većinom u latinskom jeziku.Ali svi njegovi spisi izašli su bez oznake autora, pa tako i njegovo djelo „Series banorum". Bilo je tada i drugih pisaca, naročito Isusovaca, koji su izdavali svoje radnje anonimno.

Izloživši dosad postanak, sadržaj i tendenciju djela „Illyricum vetus et novum" zanimat će nas još pitanje, tko je anonimni autor toga zanimljivoga djela?

Godine 1794. izdao je u Beču srpski historik Jovan Rajić, arhimandrit manastira Kovilja, prvi svezak svoga slavenosrpskim jezikom pisanoga djela: „Istorija raznih slavenskih narodov , najpače Bolgar, Horvatov i Srbov " . Kao savjestan radnik izbraja u uvodu na listovima 18.—22. sve izvore i pisce (64), koje je pri svome radu upotrebio. U tom „katalogu auktorov dostovernih. iz kotorih istoričeskaja povest šija sostavljenna", zapisano je uz broj 18. ovo : „ Dufresne Karol opisal vethij i novij Ulurik, v nemže kralevstva Dalmacii, Kroatii. Slavonii, Bosni, Serbii i Bolgarii pređstavljaet do iztreblenija ih, kotorago potom dopolnil Saskij rektor požonskih augustanskih škol do naših vremen".

Na listu 15. piše Rajić о stranim učenjacima, koji su se prije njega trudili oko srpske istorije, pa kaže : „A sej (naime strani učenjak, koji se je spremao pisati srpsku historiju) bil slavni onij muž gospodin. Toann Saskij v toe vremja rektor augustanskih škol Gjurskih, kotorij pismenno otkril namerenie svoje ego Visokopreosvjaščenstvu gospodinu arhiepiskopu i mitropolitu serbskomu Mojseju Petroviću, jako serbskuju istoriju latinskim dialektom sočiniti namerjaet: za to prosil, da bi emu v kratce opisanni bili zemli, gradi, istočniki. gori, i pročija serbskija vešči drevnija. I sam к tomu obeščalsja do Belgrada sniti, eže о teh primečanija nekaja učiniti, poslal pri tom i razpoloženie nameraemago dola, kotoruju malo niže predstavim. Vsja že sija delalasja v leto Gospodne 1728. Julia meseca 4. dne."

Rajić priopćuje na listu 17. i raspored ili „razpoloženie" djela о srpskoj historiji, kako ga bijaše namjerio Saski napisati latinskim jezikom. Raspored je po Rajiću ovaj :

Raspoloženje Saskievo serbskija istorii.

Istoria carstvija serbskija zemli.

Strana A. Opisanie Serbskija zemli saderžit

Glava (1). Opisanie staroe Serbskija zemli; (2). Opisanie Serbskija zemli vremene srednjago; (3). Opisanie Serbskija zemli ninešnee.

Strana B. Istoriju gradskuju pokazuet.

Glava (1). Istoriju staruju daže do Rimljan; (2). Istoriju srednjuju daže do Serbov; (3). Istoriju naroda Serbskago, v nejže soderžatsja: a) Čari Serbskija zemli.; v) Despoti Serbskija zemli: 1). U sostojaniju svobodnomu; 2). Pod Ugrima; 3). Pod Agarjanami; 4). Pod Germanami ili Austrijancami.

Strana G. Istoriju cerkovnuju i pismennuju tolkujet.

Glava (1). Cerkve hristianskija rečenie, v koej izčitajutsja: a) Arhiepiskopi vsi; v) Episkopati, cerkvi i monastiri; g) Rjad cerkve vostoenija.

Glava (2). О školah i mudrih mužeh Serbskih.

Za Rajićem se poveo i njemački povjesnik Joh. Chr. von Engel . U svojem opsežnom djelu „Geschichte des ungarischen Reiches und seiner Nebenländer" (svezak I. str. 286,) piše ovo : „Illyric um vetus et novum . Carl du Fresne, Seigneur du Cange, vom ehemaligen Pressburger Rector Szaszky unter dem Namen des Grafen v. Kegievich bis auf die neuesten Zeiten hinabgefiihrt, Pressburg fol. im J. 1746."

Je li Saski ili Szäszky zaista pisac djela „Illyricum vetus et novum", kako to Rajić i (po njemu) Engel pišu?

Ivan Szaszky rodio se oko g. 1700. u selu Folkusfalva u turčanskoj županiji u Ugarskoj, a umro je g. 1762. u Požunu. Porodica njegova zvala se za pravo Tomka, ali se već njegov djed po selu Szäszka prozvao Szaszka-Tomka, valjda za razliku od drugih porodica s prezimenom Tomka. О mladosti Ivana Szäszke znade se pouzdano, da je bio protestantske vjere, i da je god. 1719. bio u njemačkom sveučilištu u Jeni. Vrativši se iz sveučilišta bio je najprije kroz više godina rektor protestantske (augustanske) škole u Gjuru, odakle se god. 1732. preselio u Požun, gdje je bio konrektor i poslije rektor tamošnje protestantske škole, te se zajedno s glasovitim Belom mnogo trudio oko izučavanja historije i geografije Ugarske. Posve je stalno, što Jovan Rajić pripovijeda, da je snovao latinskim jezikom napisati povjesnicu Srbije i da se je radi toga obratio za gradju srpskomu mitropolitu Mojsiji Petroviću. U arkivu karlovačke patrijaršije čuva se i danas još njegovo pismo, upravljeno u toj stvari rečenomu mitropolitu, a pisano 4. srpnja 1728. Po fotografskom snimku vidi se, da je pismo pisano ćirilicom i slavenosrpskim jezikom; samo potpis pisan je latinski, te se čita: „ Joannes Szasky Rector Scholae Jauriniens (is) Evangelicae."

Stoji dakle nepobitno, daje Szaszky namjeravao pisati historijsko-geografijsko djelo о Srbiji, pače da je metropolitu Petroviću poslao i raspored djela; ali je drugo pitanje, je li naumljeno djelo zaista izradio i dovršio? Sam Rajić odgovara na to, kad piše, da je Szäszky, „ne imij dovolnih svidetelstv prestal od namerenija svoego", te žali što njegov raspored nije proveden u djelo, koje bi svjetlo ugledalo.

Szaszkyjevo djelo о Srbiji ostalo je samo kao puka osnova, koja nije izvedena. Po čemu pak Rajić i za njim Engel znadu, da je Szaszky napisao drugo djelo, naime „ Illyricum vetus et novum", nije poznato, a ni oni sami ne spominju za ta nikakovih dokaza. Dosadanji biografi о Szaszkyu nabrajaju doduše sva historijsko-geografijska djela što ih je on napisao, ali djela „Illyricum vetus et novum" ne spominju. Prema tomu bit će samo nagadjanje Rajićevo, da je Szaszky autor potonje knjige, a to je nagadjanje i Engel po svome običaju naprosto bez kritike prihvatio.

Ne može se stoga Szaszky smatrati autorom knjige „Illyricum vetus et novum" dotle, dok se ne nadju za to izvjestni podatci i dokazi. Tko je dakle autor toga djela?

Nepoznati auktor nastojao je doduše pomnjivo, da sačuva svoj anonimitet; ali se ipak najednom mjestu odao. Pišući naime na stranama 213.—226. о hrvatskim banima citira pomnjivo i točno о životu i djelima pojedinih bauova. Najviše citira banologiju Ratkajevu, i onda drugu od god. 1737., koju i on pridaje Isusovcu Keriju. Na brojnim mjestima, gdje se poziva autor na banologije, čitamo naročito na stranama §18—222. ovako: Кeri in Serie Banor(um); Auct. in Serie Banor(um) 1351.; К eri in Serie Banor. 1357.; Auct or Ser. Banor. ad ann. 1378.; Auct or Ser. Banor. ann. 1381. 1382.; Кeri Ser. Banor. ann. 1383.; К eri Ser. Banor. ann. 1384.; Auct, Ser. Banor. 1388.; К eri Ser. Ban. ann. 1484.; Auct. in Ser. Ban. ad ann. 1492.; Auct or in Ser. Ban. ad ann. 1494.; Keri Ser. Ban. 1491.; ... i t. d., i t. d.

Na prvi mah moglo bi se čjniti, kao da je autor djela imao pred sobom dvije banologije : jednu Kerijevu i drugu svoju (auctorovu); ali ako se potraže citovane stvari u banologiji „Series banorum" od god. 1737., namah se vidi točno, da je pisac upotrebljavao samo ovu anonimnu banolegiju, koju citira sad s imenom Кёrijevim, a sad pod imenom neznana auktora djela „Illyricum vetus et novum". Iz toga opet slijedi posve jasno, da auktor ovoga djela smatra sebe i Valentina Kerija za isto lice. Valentin Кёгу dakle napisao je ne samo anonimnu „ Series banorum" od godine 1737., nego i anonimni „ Illyricum vetus et novum " od god. 1746. Pišući te potonje godine djelo о Iliriku znao je jamačno najbolje tko je pred devet godina napisao „Series banorum".

I po drugim prilikama sudeći, vjerojatnije je, da je mladi grof Keglević izdao djelo Isusovca Valentina Kerija, nego knjigu protestantskoga rektora. Suviše su članovi porodice Kćri bili već u 17. stoljeću u nekoj vezi s velikašima Keglevićima. Tako je primjerice Ivan Кёгу, redovnik sv. Pavla i profesor u Lepoglavi, 27. ožujka 1665. držao u Krapini posmrtni govor na uspomenu baruna Petra (V.) Keglevića i njegova sina Ladislava. U tom je govoru Кёгу zanosnim i kićenim riječima proslavio ne samo oca i sina, nego i njihove odlične predje počevši od nekadanjega slavnoga jajačkoga i poslije hrvatskoga bana Petra (II). Keglevića.²

Preostaje još da se nešto kaže о izdavaču knjige „Illyricum vetus et novum". Taj mladi Josip (II.) Keglević rodio se u Torni u sjevernoj Ugarskoj god. 1729. Otac mu je bio Josip I. Keglević, a mati Terezija Tavonath. Bio je najstarije dijete izmedju sedmero braće (Ivan II., Sigismund. Joakim, Karlo, Ksaverije i Stjepan) i dviju sestara (Magdalena i Terezija Antonija). Otac Josip I. bio je znamenito lice za vladanja kralja Karla VI. i Marije Terezije, te je vršio brojne službe i časti. Od 1721. godine bio je veliki župan u Torni, god. 1735. postao je savjetnikom u kraljevskom ugarskom namjesničkom vijeću, 1741. godine bio je komornik i pravi tajni savjetnik, a napokon izabran bi i za čuvara krune ugarske (1780).

Mladi Josip II. podvrgao se javnoj disputaciji u Pešti već u svojoj šesnaestoj godini. Poslije je za Marije Terezije, Josipa II., Leopolda II. i Franje I. vršio velike časti i službe u Ugarskoj. Bio je veliki župan u Torni (1777), pravi tajni savjetnik, čuvar sv. krune ugarske (1783). meštar kraljevskih konjušnika (1794.) i komendator reda sv. Stjepana kralja. Umro je u svojoj 70. godini u rodnom mjestu Torni, gdje su mu braća Sigismund i Karlo na grobnici dali uklesati nadgrobni natpis latinskim jezikom (Sigismundus et Carolus fratres fratri de rege patria suisque optimo merito).³

Bilješke

1 Ove su zasade ili teze štampane i zasebice s naslovom : „Positiones philosophicae ех illustrium veterum recentiorumque philosophorum placitis desumtae . . . publice disputandas proponit Keglevich Josephus in Pestiensi clericorum regularnim seholarum piarum residentia convietor et philosophiae auditor, sub assistentia R. P. Alexii a S. M. Magdalena eiusdem ordinis geometriae et philosophiae proi'essoris. Budae 1745". Po ovome doznajemo. da je mladi Keglević bio convietor (a ne alumnus) u zavodu Pijarista, nadalje da je disputacija bila valjda još god. 1745.

2 Govor je štampan s ovim velikim naslovom: „Lugubris panegyricus in solennibus exequijs. spectabilis ас magnifici domini, domini Petri Keglevich liberi baronis de Busin etc. eiusque amantissimi filii, Ladislai Keglevich, etc. Dictus Crapinae a rev. patre fratre Joanne Kery Ord. s. Pauli primi eremitae SS. Theolog. nec non A A. LL. et Phil. Doctore eiusdemque in celeberrimo conventu Lepoglavensi professore ordinario. Anno Domini M.DC.LXV. Mense Mario Die 27t:. Govor obaseže 32 strane male četvrtine.

3 Po vrlo lošem prepisu glasi natpis na grobnici ovako: „Josepho comiti Keglevicli de Buzin. peragratis Italia, Galliis. Germama, legationum in Hyspanis et Moscoviam comiti arehiducum Josephi et Leopoldi, dein imp. cubiculario. comitatus Tho(r)nensis comiti supremo, s. с et r. a. m. intimi status consiliario, primum s. coronae custodi, dein agazonum regalium magistro, equestri ordini s. Stephani reg. apost. comendatori, Tornae loco natali XVII. Oct. aim. MDCXX (?) aet. LXX. vitae suae functo, Sigismundus et Carolus fratres fratri, de rege, patria suisque optime merito, in peraunuum (?) memoriam lueentur |?). R. P."

Vj. Klaić

Ovime počinjem sa objavom Acta Keglevichiana, urednika V. Klaića. Naime, ovo djelo sadrži i ukupno 86 dokumenata (listina) porodice Keglević.

Na hrvatskoj povijesnoj pozornici obitelj Keglević se javlja u 14. stoljeću sa svojom starinom iz Kninskog kraja i u tom periodu su značajni za njegovu povijest.

Ispred turske opasnosti bježe, kao i veliki broj tadašnjeg stanovništva na sjever Hrvatske, pa i u Mađarsku. Dakle, prenijeti ću onaj dio Acte, u kojem su Keglevići značajni za Kninski kraj.

Upoznajte Kninski kraj, da bi ga više voljeli.

miro

XXXVIII. 1495. Julii 28. Tininii.

Kninski kaptol izdaje pismo o tom, kako je kraljevski čovjek Juraj Bojničić s kaptolskim izaslanikom obavi uvod Ivana Keglevića u gradove i posjede, koje mu je zapisao Juraj Mikuličić.

Nos capitulum ecclesie Tyuiensis memorie commendamus tenore presencium significantes quibus expedit universis, quod nos literas serenissimi principis et domini nostri domini Wladislai Dei gracia regis Hungarie et Bohemie etc. introductorias et statutorias, clausas, eius secreto sigillo consignatas, nobis preceptorie sonantes et directas, summa cum obediencia et reverencia. quibus decuit, recepimus in hec verba: (Vidi ispravu kralja Vladislava II. od IV. svibnja 1494. broj XXXV].). Nos itaque mandatis dicti domini nostri regis semper obedire cupientes ut tenemur, una cum prefato Georgio Boynichich nomine eiusdem nostrum hominem, videlicet venerabilem virum magistrum Stephanum Duskonis, presbyterum socium et concanonicum nostrum ad premissa ndeliter peragenda nostro pro testimonio transmisimus fidedignum, qui tandem exinde ad nos reversi nobis uniformiter retulerunt eo modo, quomodo ipsi in festo beate Margarete virginis et martyris proxime preterito (prim)o ad facies dicte possessionis Mejare vocate in de Lwka, deinde tercia die ad facies porcionum possessionariarum in Dworacz et Pergoyczi vocatarum, deinde tercia die ad castrum Osterwicza ac possessiones porcionarias Doberchewich et utrasque Strisichi, nee non domum et ortulos in civitate Orman in de Lappacz, deinde iterum tercia die ad castrum Busyn in de Zagrabia, preterea tercia die ad possessiones Omyslawacz et Krachan in de Gaczka, ac ad Nebluh in de Lapacz predicta comitatibus existentes habitas pariter accessissent, vicinis et commetaneis eorundem et earundem universis inibi legittime convoeatis, et quibusdam ex eisdem, utputa Petro Boynichich de Plawno, Marco Merdesich de Vgornicza, Petro Golubich de Dworacz, Johanne Forchich de Buthinawacz, Mathia Kusselich de Prydnatowich, Petro Vtysenich et Nicolao Dragosevich de dicta Buthinawaz de Tyniensi, Melchiore Obradich, Francisco et Gregorio Ztoysich, Georgio Krywchich, Johanne et Marco Markovich de Berberio, Michaele Patachich et Luca Jwrhanich de Otrez de Lwka, Gregorio Chabudinich, Petro Chusich, Michaele Krissanich Mykchich, Johanne Iwano Nasmanich et Johanne Rasich de Lappacz, Mathesa Desych, Paulo Kernchich, Martino Lwczkovich, Petro Perzurich, Andreas Karinchich et Georgio Cristoforovich de Gaczka comitatibus presentibus, accedendo introduxissent prefatum Johannem Keglewich in dominium dictorum castrorum ac possessionum et porcionum possessionariarum nee non iuris regii in eisdem habiti, statuissentque eadem et easdem ac idem eidem Johanni et suis heredibus cum cunctis eorundem et earundem utilitatibus et pertinenciis quibuslibet premisso iure ei incumbenti perpetuo possidendum et habendum. Ipsis itaque regio et nostro hominibus in faciebus predictorum castrorum et possessionum legittimis diebus residentibus iuxta regni consuetudinem nullo contradictore inibi apparente. In cuius rei memoriam rirmitatemque perpetuam presentibus sigillum nostrum duximus appendendum. Datum sedecima die diei statucionis prenotatarum, anno domini millesimo quadringentesimo nonagesimo quinto.

Izvornik u arhivu Jugoslavenske akademije. Pečat, koji je visio о crvenoj vrpci, otpao.

Objavljeno u KLAIĆ V. (ur.), Acta Keglevichiana i predstavlja još jedan prilog istraživanju toponimije Kninskog kraja i povijesti obitelji Keglević, odnosno cijelog Kninskog kraja, ali i veliki prilog istraživanju povijesti emigracija hrvatskih obitelji.

miro

XXIX. 1487. Julii 23. In Laabwar

Banovac Ivan Pechiban zapovijeda kninskomu kaptolu, da pošlje pred kninski stol svoga člana, koji će zajedno s kraljevskim čovjekom pribivati pravdi izmedju Keglevića i Vlaha radi posjeda Brdari.

Amicis suis honorandis capitulo ecclesie Tyniensis Johannes Pechiban regnorum Dalmacie et Croacie vicebanus amiciciam paratam cum honore. Dicit nobis egregius Simon Keglewich de Porychane sua ас Iwani et Petri filiorum suornm personis, quomodo ipse die hodierna coram nobis in sede iudiciaria nobilium Croatorum sedis Tyniensis, ex speciali deliberacione magninci domini bani quandam causam in facto cuiusdam possessionis sue Berdarj nuncupate, contra providos viros Radych Gulyewich et Radmyl, ceterosque fratres eorundem Wolahos audire et persequi vellet, ubi de vestro indigeret testimonio. Quapropter vestram rogamus amiciciam per presentes, quatenus vestrum mittatis hominem pro testimonio fidedignum, quo presente nobiles Georgius Markowich de Vzdolye vel Petrus aut Georgius Boynichichi de Plawna aliis absentibus homine domini (nostri re)gis illuc accedendo ad predictam sedem iudiciariam videat, audiat et intelligat execueionem cause predicte partes inter predictas fiendam, e(t prout) exinde vobis Veritas constiterit, domino nostro regi fideliter rescribatis. Datum in Laabwar feria secunda proxima (ante) festum b(eati Jac)obi apostolir~anno domini millesimo quadingentesimo octuagesimo septimo.

Uvršteno u ispravu Kninskoga kaptola od 30. srpnja 1487., koja se čuva u kr. zemaljskom, arhivu u Zagrebu. (Vidi br. XXX. ovoga zbornika).

Objavljeno u KLAIĆ V. (ur.), Acta Keglevichiana i predstavlja još jedan prilog istraživanju toponimije Kninskog kraja i povijesti obitelji Keglević, odnosno cijelog Kninskog kraja.

miro

Sa ovim člankom, nastavljam sa objavom vrijednog izvješća Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine. Kao što se vidi iz naslova riječ je o područjima koja nisu u granicama Kninskog kraja, osim djelomično porječja Cetine. Tema je zanimljiva i cijelo izvješće zaslužuje objavu, međutim iz praktičnih razloga ograničio sam se samo na gornji tok Cetine. Dio područja Cetine, kojeg objavljujem, u literaturi se naziva gornjim tokom, a obuhvaća područje do Balečkog mosta, nakon kojeg počinje akumulacija Peruča. Izostavio sam izvješća o ostalim područjima kad to nije narušavalo logičku cjelinu objavljenog dijela izvješća. Cijelo izvješće možete vidjeti ovdje.

Pojmove, koje treba pojasnit, označit ću zvjezdicom , a pojašnjenje ću dati na dnu teksta.

Nadam se da će vam ovi članci pomoći da bi bolje upoznali Kninski kraj, odnosno da bi ga više voljeli.

Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine 2. Vrste, područja i lokaliteti vrijedni zaštite

2.1. Ciljane vrste (target species)

2.1.1. Vodozemci, gmazovi i sisavci

Dolina rijeke Cetine

2.1.2. Ptice

Kao ciljane vrste za područje rijeke Cetine izabrane su vrste koje su kvalifikacijske vrste za važno područje za ptice Cetina i ciljevi očuvanja za predloženo NATURA 2000 područje Cetina. (www.natura2000.hr). To su: crnoprugasti trstenjak Acrocephalus melanopogon, eja livadarka Circus pygargus, kosac Crex crex, veliki ronac Mergus merganser, crvenonoga prutka Tringa totanus

Za određivanje područja važnih za ptice (Important Bird Areas) u Europi je određeno dvadeset kriterija. Oni omogućuju identifikaciju i kategorizaciju područja važnih za ptice, na osnovu međunarodne vrijednosti područja za ugrožene vrste ptica, druževne vrste ptica, ptice s malim arealom i vrste vezane za određene biome. Kriteriji su oblikovani tako da primjenom različitih numeričkih pragova međunarodna važnost područja za vrste može biti određena na tri geografske razine: globalnoj, europskoj i na razini Europske unije. Većina kriterija temelji se na udjelu lokalne populacije važnog područja u globalnoj (svjetskoj), europskoj ili EU populaciji. Važnim populacijama smatraju se one koje čine udio od 1% ili više tih populacija.

Karte nalaza pojedinih ciljanih vrsta

Karta 1. Paško polje – granice područja koje predlažemo za Posebni ornitološki rezervat i ucrtani lokaliteti nalaza pojedinih ciljanih vrsta

Kratice: circ-pyg =Circus pygargus – eja livadarka; Crex = Crex crex – kosac; Acr_mel=Acrocephalu melanopogon crnoprugasti trstenjak; Tri-tot = Tringa totanus crvenonoga prutka

2.1.3. Ribe

Target vrste su navedene u prijedlogu područja vrijednih zaštite.

2.1.4. Špiljska fauna beskralježnjaka

U špiljskoj fauni na istraživanom području su među špiljskim vrstama utvrđene target vrste prema slijedećim kriterijima:

(1) Vrste koje su u Crvenoj knjizi navedene u kategoriji CR, EN i VU

(2) Vrste s annexa Bernske Konvencije i na Habitat Direktivi

(3) Vrste koje su u Zakonu o zaštiti prirode striktno navedene kao zaštićene i striktno zaštićene

(4) Ostale vrste važne za širi menadžment, ključne vrste, istaknute vrste te vrste koje se mogu koristiti kao bioindikatori

Prema prvom kriteriju navedene su vrste prema Crvenoj knjizi špiljske faune Hrvatske koja je u izradi (Ozimec i drugi, u tisku), a prema kojoj je u kategoriji CR, EN i VU osam svojti, od čega jedna u kategoriji kritično ugroženih (CR), tri u kategoriji ugroženih (EN) te četiri u kategoriji potencijalno ugroženih (EN): Lovricia jalzici EN, Lanzaia kotluse CR, Monolistra hercegoviniensis atypical VU, Niphargus rostratus VU, Niphargus cf. croaticus EN, Niphargus trullipes VU, Spelaeocaris pretneri EN, Spheromides virei mediodalmatina VU.

Prema drugom i trećem kriteriju nije utvrđena ni jedna vrsta.

Prema četvrtom kriteriju utvrđeno je još devet istaknutih vrsta koje se ujedno mogu koristiti kao bioindikatori te su važne za menadžment špiljama i monitoring špiljskih staništa: Haplotropidius pubescens pubescens, Haplotropidius taxi taxi, Duvalius schatzmayri, Anisoscapha klimeschi misella, Troglohyphantes dinaricus, Hauffenia jadertina sinjana, Neobisium chaimweizmanni, Monolistra hercegoviniensis brevipes, Troglocaris anophthalmus.

Sistematski popis target vrsta je slijedeći:

Gastropoda

Lanzaia kotlusae Bole, 1992

Hauffenia jadertina sinjana Kuščer, 1933

Decapoda

Troglocaris anophthalmus (Kollar, 1848)

Speleocaris pretneri (Matjašič, 1956)

Isopoda

Monolistra hercegoviniensis atypica Sket, 1965

Monolistra hercegoviniensis brevipes Sket, 1965

Sphaeromides virei mediodalmatina Sket, 1965

Amphipoda

Niphargus rostratus Sket, 1971,

Niphargus trullipes Sket, 1958

Niphargus cf. croaticus Jurinac, 1887

Araneae

Troglohyphantes dinaricus (Kratochvil, 1948)

Pseudoscorpiones

Neobisium chaimweizmanni Ćurčić & Dimitrijević, 2002

Coleoptera

Duvalius (Neoduvalius) schatzmayri (J. Müller, 1912)

Lovricia jalzici Pretner, 1979

Haplotropidius pubescens pubescens (J. Müller, 1903)

Haplotropidius taxi taxi J. Müller, 1903

Anisoscapha klimeschi misella G. Müller, 1934

2.2. Prijedlog područja vrijednih zaštite raznolikosti faune

2.2.1. Vodozemci, gmazovi i sisavci

Gornji dio doline rijeke Cetine s ucrtanim lokalitetima i područjima na kojima je preporučena zaštita.

1. Ćulumova pećina

Značajne vrste:

Ćulumova pećina je jedino sklonište porodiljne kolonije populacije dugonogog šišmiša čije se jedinke hrane nad izvorišnim dijelom Cetine. Istovremeno ona je sklonište porodiljnih kolonija još tri vrste šišmiša s Dodatka II. Direktive o staništima, te u Hrvatskoj dosad najveće zimsko sklonište Blazijevog potkovnjaka, vrste također s Dodatka II. Direktive o staništima. Kako su već postojali planovi da se špilja preuredi za turistički posjet, treba je što prije zaštititi. Treba istražiti mogući koridor kojim dugonogi šišmiši odlaze prema izvorištu Cetine i obratno, te na tom području zabraniti izgradnju vjetroelektrana. Lokalitet je značajan za 5 vrsta šišmiša s Dodatka II Direktive o staništima, te treba ući u Europsku mrežu Natura 2000.

2. Paško polje sa špiljama – izvorima

Značajne vrste:

Izvorište Cetine sve do nešto iza Balečkog mosta posljednje je sačuvano gotovo prirodno područje doline Cetine. Uz velik broj špilja povezanih s izvorima nalaze se Gospodska pećina, Rudelića pećina i Pećina Kotluša koje imaju značajnu špiljsku faunu, a koja je nađena i u izvoru Glavaš, te Vukovića vrelu. Na pašnjacima vlažnih travnjaka i močvarnom dijelu uz rijeku sačuvana je gotovo u cjelosti karakteristična fauna krških polja uz vodotoke- Područje ima 5 vrsta s Dodatka II Direktive o staništima (tu je i bjelonogi rak Austropotamobius pallipes, iz skupine koja nije obuhvaćena COAST projektom), te kao takav treba ući u europsku mrežu Natura 2000. Treba zadržati sadašnja staništa i tradicionalni način njihova gospodarenja.

2.2.2. Ptice

Među staništima na rijeci Cetini po vrijednosti i jedinstvenosti ponajviše se ističe Paško polje s rijekom Cetinom koja se razlijeva po polju, njenim sprudovima i bogatim poplavnim pašnjacima oko nje. To je stanište daleko najvrjednije toga tipa u priobalnom dijelu Hrvatske (jedino je gnjezdilište crvenonoge prutke Tringa totanus u Hrvatskoj, gnijezdi se 6-10 parova), a zbog gniježđenja kosaca (Crex crex), te zbog prisutnosti i brojnosti mnogih ostalih vrsta (smeđoglava travarka, prepelica, žuta pastirica, velika strnadica, vivak, kulik sljepčić itd.) i bogatstva pripadajuće zajednice ptica od velike je i međunarodne vrijednosti.

Suhi dijelovi Paškog polja, te okolnih područja suhih i kamenjarskih travnjaka Suhog polja, Velikog suhog polja i Malog suhog polja izolirano su gnjezdilište ćukavice Burhinus oedicnemus u Hrvatskoj.

Jugozapadani dio Paškog polja završava kod Balečkog mosta. Rijeka Cetina nizvodno od Balečkog mosta vrlo je lijepo očuvano stanište vodenkosa Cinclus cinclus i gorske pastirice Motacilla flava.

Sva navedena podru ja imaju nacionalno značajnu ornitološku vrijednost. Paško polje potrebno je zaštiti na razini Posebnog ornitološkog rezervata u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode (NN 07/05). Mjere zaštite koje je potrebno provoditi su , između ostalih: spriječiti zaraštavanje područja na kojima gnijezde crvenonoge prutke (mehaničko uklanjanje drvenaste vegetacije (vrba na malim otocima uz rijekuCetinu), ispaša…), zabraniti svaki lov, spriječiti nestajanje travnjaka podržavanjem tradicionalnog, ekstenzivno stočarstvo i košenja livada.

Područje Paškog polja koje predlažemo za zaštitu iscrtano je na Karti 1.

Prema svemu navedenom očito je da područje rijeke Cetine ima veliku ornitološku vrijednost u smislu bogatstva i raznolikosti ptičjih vrsta i očuvanih staništa ptica (od kojih je većina staništa ugroženo na nacionalnoj i europskoj razini). Područje ima i veliku krajobraznu vrijednost. Smatramo da cijelo područje rijeke Cetine treba biti proglašeno Parkom prirode. Granice Parka prirode trebale bi biti granice područja HR1000029 # Cetina predloženog kao Područja posebne zaštite (engl. Special Protection Areas – SPA) sukladno odredbama Direktive o pticama u prijedlogu hrvatske mreže NATURA 2000 (www.natura2000.hr).

Uzimajući u obzir sve navedeno možemo reći da su glavni razlozi ugroženosti bioloških vrijednosti područja : odumiranje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva, uređivanje rijeke, nagle promjene u vodnom režimu djelovanjem HE, intenziviranje poljodjelstva, melioracije, lov i krivolov, negativan utjecaj rekreativnih aktivnosti koji je na nekim dijelovima toka velik (rafting).

Glavne mjere zaštite područja koje bi trebalo provoditi da se ublaže i otklone uzroci ugroženosti: poticanje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva; poticanje načina kosidbe koji ne ugrožava kosce (košnja nakon 15.08., košnja iz sredine prema vanjskim rubovima livade, ostavljanje nepokošenih dijelova livada) hidrološka stabilizacija i smanjenje crpljenja prevelikih kolićina vode iz izvorišta rijeke Cetine; reguliranje lova i sprečavanje krivolova, praćenje utjecaja rekreativnih aktivnosti proglašenje Posebnih ornitoloških rezervata Paško polje i Hrvatačko polje te Parka prirode Cetina na cijelom SPA području prema prijedlogu nacionalne mreže Natura 2000.

2.2.3. Ribe

Tablica 1. Prioritetna lista u zaštiti područja/lokaliteta doline Cetine prema fauni riba.

Gornji dio doline rijeke Cetine (Paško polje) s područjima na kojima je preporučena zaštita:

Tablica 2. Paško polje

Izvorište Cetine sve do naknadno produbljenog kanala prema akumulaciji Peruča posljednje je gotovo prirodno područje doline Cetine. Uz velik broj špilja povezanih s izvorima, ovdje rijeka Cetina ima pulsni tok, što je iznimno važno za cijelu daljnju produkciju rijeke. Treba zadržati sadašnja staništa i tradicionalni način gospodarenja na ovim prostorima. Područje zahtijeva daljnja istraživanja, naročito u rubnim izvorima. Posebno treba istražiti manje vode i vrela i ukupnu zajednicu riba ovog područja.Predlažemo da to područje uđe u Europsku mrežu Natura 2000. Pojedina točkasta staništa u ovom prostoru značajna su jer ga nastavaju dvije vrste s Dodatka II Direktive o staništima i 2 vrste s dodatka IV. Pet vrsta riba ovoga prostora strogo su zaštićene i karakteristične za prirodnu ihtiofaunu Cetine prije njenog kanaliziranja, izgradnje akumulacija i unošenja stranih vrsta.

2.2.4. Vodeni kukci (tulari, muhe plesačice)

S aspekta zaštite predlaže se apsolutna zaštita cijelog toka rijeke Cetine i rijeke Rude, kao izuzetno vrijednih segmenata prirodne baštine Hrvatske i područja očuvanja raznolikosti mediteranskih krških rijeka. Adekvatan stupanj zaštite u sadašnjim okvirima bio bi formiranje Parka prirode „Cetine“ i rijeke „Rude“ u cijelom njihovom toku.

2.2.5. Špiljska fauna beskralježnjaka

Prema dosadašnjim istraživanjima i trenutno dostupnim podacima izvorišno područje rijeke Cetine sa svim speleološkim objektima, špiljskim staništima i vrstama potrebno je zaštiti u nekoj od kategorija zaštite. Jedna od mogućnosti je uključenje ovog područja u budući regionalni Park prirode Dinara ili kao zaseban zaštićeni krajobraz.

Ostala područja rijeke Cetine potrebno je najprije sustavno biospeleološki istražiti kako bi se izradio speleološki katastar, utvrdila i katalogizirala špiljska staništa i špiljske vrste te se naknadnom valorizacijom utvrdile potrebne mjere za zaštitu.

Sva staništa utvrđenih vrsta trebalo bi sustavno pratiti kroz monitoring te prema potrebi dodatno Zakonski zaštiti.

3. Prioriteti budućih istraživanja

3.1. Vodozemci, gmazovi i sisavci

Općenito

Obaviti dodatna istraživanja sisavaca, a pri tome posebnu pažnju posvetiti šišmišima koji imaju porodiljne kolonije na tavanima kuća, dovršiti herpetološka istraživanja s težištem u samoj dolini Cetine.

Ćulumova pećina

1. Utvrđivanje koridora kojim ženke Myotis capaccinii lete prema izvorištu Cetine i obratno (telemetrijska istraživanja);

2. Praćenje stanja porodiljnih i zimskih kolonija;

Paško polje

1. Kartiranje mrijestilišta vodozemaca i procjena njihove brojnosti;

2. Utvrđivanje brojnosti ribarice Natrix tessellata uzduž rijeke;

3. Istraživanje višegodišnje dinamike brojnosti sitnih sisavaca Paškog polja;

3.2. Ptice

Na području rijeke Cetine svakako je potrebno nastaviti praćenje gniježđenja vrsta koje su ciljevi očuvanja ovog područja te su također i ciljane vrste ovog projekta. To su: crnoprugasti trstenjak Acrocephalus melanopogon, eja livadarka Circus pygargus, kosac Crex crex, veliki ronac Mergus merganser, crvenonoga prutka Tringa totanus.

Od drugih vrsta koje obitavaju na otvorenim područjima u daljnja istraživanja bi trebalo uključiti:

-škanjca osaša Pernis apivorus

-ćukavicu Burhinus oedicnemus

- zajednicu ptica pjevica travnjačkih površina

Ovakva bi istraživanja trebalo popratiti i praćenjem promjena na staništima, osobito stupnja korištenja travnjaka (odnos površina koje se koriste u poljoprivredi i koje zaraštavaju zbog zapuštanja).

Također bilo bi vrijedno dodatno istražiti i pratiti populaciju vodenkosa Cinclus cinclus vrste koja obitava u kanjonskom i brzom toku rijeke Cetine, ali i grabljivica koje gnijezde u kanjonu i na okolnom platou: sivi sokol Falco peregrinus i velika ušara Bubo bubo.

3.3. Ribe

Paško polje zahtijeva daljnja ihtiološka istraživanja, naročito u rubnim izvorima. Posebno treba istražiti manje vode i vrela i ukupnu zajednicu riba ovog područja.

Potrebna su dodatna saznanja o ribama Miloševog jezera.

Područje Okrugla, Uža, Bilokapić – Vedrine-Grab treba dodatna ihtiološka istraživanja.

U samom kanjonu Cetine (Čikotina lađa – Blata) ihtiološka istraživanja su bila rijetka. Započeta istraživanja o biološkom minimumu rijeke treba nastaviti i stvoriti uvjete za očuvanje preostale ihtiofaune.

Područje od Radmanovih mlinica do grada Omiša (ušće) se treba istraživati stalnim praćenjem ulova ribljih vrsta

3.4. Kukci

Na temelju analize svih podataka možemo zaključiti da je fauna vodenih kukaca na rijeci Cetini i rijeci Rudi, kao i fauna kukaca općenito u dolini Cetine (op. N.Tvrtković) nedovoljno istražena i poznata. Iznimku čini jedno porodica muha plesačica (por. Empididae) čija je istraženost oko 90 %. Ostale skupine vodenih kukaca i njihova raznolikost na području Cetine i Rude apsolutno je nedovoljno poznata, a za neke skupine i ne postoje nikakvi podaci. Iz tih razloga preporuča se provođenje sistematskog, višegodišnjeg (3-5 godina) istraživanja akvatičkih insekata u svrhu utvrđivanja njihove raznolikosti i rasprostranjenosti te utvrđivanju onih faunističkih elementa koji će doprinijeti daljnjem kvalitetnijem vrednovanju i očuvanju šireg područja sliva rijeke Cetine i rijeke Rude.

Prioritet u istraživanjima zbog valorizacije vlažnih staništa trebala bi biti vretenca (op. N. Tvrtković). Uz vodene kukce svakako treba istražiti faunu danjih leptira te skakavaca i konjica, skupina koje su naročito važne za valorizaciju travnjaka (op. N. Tvrtković).

  Ante Milošević

Crkva na lokalitetu Crkvine u Biskupiji kraj Knina bila je u nekoj funkciji i u 15. stoljeću. Kompleks je prvi put ozbiljnije stradao u tatarskim prodorima 1242. godine, potom je sve dijelom provizorno popravljeno te konačno potpuno razoreno u turskim osvajanjima početkom 16. stoljeća. Nad tim je ruševinama uređena nova, crkva posvećena sv. Luki, koju 1746. kratko opisuje G. Vinjalić, a od koje fra Lujo Marun 150 godina kasnije zatječe tek ostatke. No, raspre o njoj tek tada počinju...

Jedan usputni podatak iz 1475. pretpostavlja da je crkva na lokalitetu Crkvine u Biskupiji kraj Knina u nekakvoj funkciji bila i u 15. stoljeću. Također, drži se da je cijeli građevinski kompleks prvi put ozbiljnije stradao u tatarskim prodorima 1242. godine, da je sve potom dijelom provizorno popravljeno te konačno potpuno razoreno u turskim osvajanjima početkom 16. stoljeća.

Otprilike tada, ili neposredno poslije, nad tim je ruševinama u cijeloj dužini srednjega broda stare ranosrednjovjekovne crkve i u punoj njegovoj širini (zazidavanjem prostora između pilona koji su dijelili crkvene brodove) uređena nova, izdužena crkva posvećena sv. Luki. Ta crkva je po svemu sudeći ona koju 1746. kratko opisuje G. Vinjalić. Od nje je fra Lujo Marun na početku svojih istraživanja, 150 godina kasnije, zatekao tek ruševne ostatke.

Gunjačina revizija

Ne razumijući potpuno do tada sačuvane ostatke, Marun ih prije početka arheološkog zahvata uklanja u cjelini da bi nesmetano mogao iskopavati. U tim je rušenjima nažalost zacijelo nestao i dio u to vrijeme još uvijek sačuvanih, ali tada neprepoznatih pilona ranosrednjovjekovne crkve, integrirani u perimetralne zidove crkve sv. Luke (u vrijeme Marunovih istraživanja ti su zidovi bili sačuvani 1,5 - 2 m visine). Do danas su od svega preostali tek konzervirani i dijelom upitno rekonstruirani temeljni ostaci crkve i većeg dijela kompleksa.

Tijekom dosadašnjih arheoloških istraživanja na Crkvini je pronađen velik broj ulomaka ranosrednjovjekovne skulpture, dijelova opreme crkve, te nekoliko ulomaka iz ranijih razdoblja, posebno antičkoga i starokršćanskoga. Ti stariji nalazi su prvim tumačima Marunovih rezultata, osobito don Frani Buliću i Ljubi Karamanu, dali povoda da na toj lokaciji pretpostave postojanje više crkava iz različitih razdoblja. No, Gunjačina su revizijska istraživanja pokazala da su takve pretpostavke neosnovane jer pri njegovim iskapanjima nisu nađeni ostaci građevina stariji od temelja trobrodne ranosrednjovjekovne crkve. Stoga on decidirano ističe da tu nisu postojale dvije starohrvatske te još jedna starokršćanska crkva, nego samo jedna trobrodna starohrvatska bazilika.

Najmanje četiri preinake

Crkva sv. Marije, dakle, tijekom stoljeća nije mijenjala ni prilagođavala postojeću prvobitnu strukturu nego je samo doživjela promjene crkvenoga namještaja. Naknadno provedenom stilskom analizom Nikola Jakšić je prije dvadesetak godina utvrdio da se tijekom ranoga srednjeg vijeka to dogodilo najmanje četiri puta. Uvažavajući sve do danas poznato, uključivo i donedavno nepoznate terenske skice iz doba Marunovih istraživanja, može se pretpostaviti da je crkva sv. Marije bila masivno građena trobrodna bazilika s tri apside na istočnoj strani. Dvije bočne su pravokutne i dio su jedinstvenog crkvenog prostora, a srednja je polukružna i stršila je iz začelnog zida.

Taj važan građevinski detalj crkve Sv. Marije (dakle, srednja istaknuta polukružna apsida) dugo je bio predmetom rasprave među hrvatskim stručnjacima. Naime, prvi izvještaji o istraživanjima te bazilike navode ju kao trobrodnu građevinu s jednom srednjom apsidom. No, tada oblik apside, osim u pismenim izvješćima Maruna i Bulića, nije bio i grafički zabilježen. Dodatne nesporazume unijela su i revizijska istraživanja Stjepana Gunjače, koja nisu potvrdila ni Bulićeve ni Marunove navode. Pače, Gunjača izričito navodi da bazilika na Crkvini u Biskupiji nije imala apsida kao osebitih građevinskih česti. Takav je oblik crkve u njegovim izvješćima i tlocrtno dokumentiran.

Terenska skica iz 1890.

Kritizirajući, međutim, takve rezultate Gunjačine revizije, za postojanje srednje istaknute apside crkve sv. Marije zalaže se i Ljubo Karaman. Poziva se pri tome i na svoje spoznaje, da je plan ranijih (tj. Marunovih, op. A. M.) iskopina u Crkvini bio u svoje doba snimljen, ali nije nikada bio objelodanjen. Odgovarajući na ovakve Karamanove opaske, Gunjača i nadalje uporno negira postojanje srednje istaknute apside.

Međutim, u arhivu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu nedavno je ipak pronađena terenska skica ruševina, otkopanih na Crkvini, koja je nastala, kako je na njoj zapisano, 1890. godine, dakle u vrijeme prvih Marunovih istraživanja. Pored tlocrta dijela građevinskog kompleksa na Crkvini i rasporeda nekolicine otkopanih grobova, ta skica jasno bilježi i ostatak istaknute polukružne apside u produžetku južne kolonade crkve, pa nesumnjivo potvrđuje prijašnje navode Bulića i Maruna, a u raspravi oko njezina postojanja, koju su prije pedesetak godina vodili Karaman i Gunjača, za pravo daje Karamanu.

(NASTAVLJA SE)

sa http://arhiv.slobodnadalmacija.hr

  Ante Milošević

Prve bilješke o ranosrednjovjekovnom građevinskom sklopu na položaju Crkvina u selu Biskupiji nedaleko Knina polovicom 18. stoljeća G. Vinjalić, prvi kani iskapati župnik M. Klarić uiz Knina, ali ga osujećuju tamošnji pravoslavni žitelji, koji lokalitet drže svojim vjerskim spomenikom. Tek fra Lujo Marun 1886. počinje prva iskapanja što je potaklo kasnije i don Franu Bulića te Stjepanu Gunjači i druge istraživače.

Ranosrednjovjekovni građevinski sklop na položaju Crkvina u selu Biskupiji nedaleko Knina svakako je najznačajniji lokalitet nacionalne arheologije u Hrvatskoj. Već dugi niz godina predmetom je interesa različitih istraživača, poglavito povijesničara i arheologa. Različita tumačenja zapisanih srednjovjekovnih povijesnih podataka i tekstova, koji su upozoravali na veliko značenje ovoga, ali i drugih nalazišta u kninskoj okolici, sežu u 16. stoljeće, pa je logično da su i najraniji zapisi koji su bilježili i opisivali položaje s ostacima takvih srednjovjekovnih spomenika raspravljali upravo o tom položaju.

Vinjalićeve bilješke

Prve, arheologiji korisne bilješke o Crkvini, sačinio je G. Vinjalić šaljući polovicom 18. stoljeća izvješće za dopunu kronike šibenske franjevačke provincije koja je nastojala zabilježiti prošlost svojih župa u postturskom razdoblju. U jednom takvom pismu iz 1746. između ostaloga je i škrti opis položaja na Crkvini u kojemu piše i ovo: Druga je jedna duguljasta građevina, danas se zove crkva Sv. Luke; ovo mora da je bila župska crkva jer je imala okolo veliko groblje s kamenjem vanredne veličine nad grobovima... Povodeći se za tim Vinjalićevim podacima, a potaknut i nalazom natpisa kneza Branimira na Muću 1871. godine,koji je rodoljubima naglo probudio želju za pronalaskom sličnih spomenika diljem Dalmacije, na Crkvini je 1880. godine prvi naumio iskopavati tadašnji kninski župnik M. Klarić. No, tu su nakanu osujetile nastale razmirice s tamošnjim stanovništvom pravoslavne vjeroispovjesti, koji su taj lokalitet držali svojim vjerskim spomenikom. Na ostatke ruševina na Crkvini i na važnost početka njihovih istraživanja potom je (1883.) upozoravao S. Zlatović, a prva iskopavanja na nalazištu (1886.) poduzima franjevac Lujo Marun. Ta su istraživanja ujedno i prvi potpuniji arheološki zahvat na polju nacionalne arheologije uopće i neposredni su povod nešto kasnijem osnutku Muzeja hrvatskih starina u Kninu (1893.), danas Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Od Bulića do Gunjače

Tada postignuti razultati na istraživanju ovoga nalazišta, ali i drugih u kninskoj okolici, potaknuli su Franu Bulića, ondašnjeg ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu, da 1888. napiše i prvi znanstveni tekst iz srednjovjekovne arheologije u Hrvatskoj. Već na početku Marunovih istraživanja na Crkvini otkopana je gotovo čitava trobrodna crkva Sv. Marije, a kasnijih godina i veći dio ostataka temelja drugih građevina uz nju i mnoštvo srednjovjekovnih grobova, među kojima su i oni s bogatim prilozima karolinškog oružja i ratničke opreme. Marunova istraživanja na ovom položaju s prekidima trajala su do 1908. Do tada postignuti rezultati, na žalost, nikada nisu bili sistematizirani i cjelovito publicirani već su ostali tek napovezano zabilježeni u Starinarskim dnevnicima i terenskim notesima koje je Marun uredno vodio (objavljeni su nakon gotovo stotinu godina, 1998. u Splitu). Podaci iz tih bilježaka bili su dobrim putokazom Marunovim nasljednicima i kasnijim istraživačima, posebno akademiku Stjepanu Gunjači. On 1950. na istom lokalitetu poduzima šestomjesečna revizijska istraživanja, koja su u mnogome pojasnila prijašnje Marunove spoznaje i priskrbila nam rezultate i dokumentaciju kao jedinu pravu osnovu za daljnja izučavanja ovog, kako je rečeno, za hrvatsku nacionalnu arheologiju nesumnjivo najznačajnijega nalazišta. Manja zaštitna iskopavanja na ovom lokalitetu provedena su i u novije vrijeme, 1983. i 2000. godine.

"...v petih crikvah..."

Cijeli kompleks na Crkvini u selu Biskupiji u Kosovu polju, udaljen oko 7 km jugoistočno od Knina, s drugim tamošnjim, također vrlo važnim starohrvatskim crkvama na Lopuškoj glavici, Stupovima, Bukorovića bašti i onom, još uvijek neistraženom ispod novovjekovne crkve Sv. Trojice, dio je najznačajnijeg hrvatskog ranosrednjovjekovnog povijesnog prostora koji je u povijesnim vrelima zabilježen kao ...v petih crikvah v Kosovi (odnosno: ad quinquae Ecclesias in campo). Tako se, naime, ta mikrocijelina navodi u dodatku hrvatske redakcije Ljetopisa Popa Dukljanina iz druge polovine 12. stoljeća, odnosno u Marulićevom prijevodu istih podataka, a u vezi sa zborovanjem hrvatskih velikaša na tom mjestu 1089. kada je, prema legendi, u nastalim plemenitaškim razmiricama kod crkve Sv. Cecilije na Stupovima stradao i kralj Zvonimir. Od svih ovih ranosrednjovjekovnih položaja u selu Biskupiji kod Knina, crkva Sv. Marije najčešće je bila predmetom istraživanja. Ono što se danas o njoj zna jest slijedeće: pretpostavlja se da je sagrađena u 9. stoljeću, a prema sačuvanim ukrašenim djelovima skulpture iz njenog nekadašnjeg interijera može se pretpostaviti da se u nju, manje građevinskim preinakama a više promjenom crkvenog kamenog namještaja, investiralo sve do početka 13. stoljeća.

sa http://arhiv.slobodnadalmacija.hr

Slijede nastavci u http://grad-knin.net/blog/grad-knin/kulturna-dobra-kninskog-kraja/

Acrocephalus melanopogon/ crnoprugasti trstenjak/ rod Acrocephalus, skup. trstenjaci Acrocephalini, potpor. prave grmuše Sylviinae, por. grmuše, nadpor. muharice Muscicapoidae, podred pjevice Oscines, red vrapčarke Passeres, nadred: ptice koje žive na drveću Dendronithes, poraz. novoptice Neornithes, razred ptice Aves, potkoljeno kralješnjaci Vertebrata, koljeno svitkovci, podcar. tkivne životinje Metazoa, živ. car/ CR/ GP/ 10/ -/ -/ 2*

Aegolius funereus/ planinski ćuk/ rod gaćaste sove ili Aegolius, potpor. prave sove ili Striginae, por. sove ili Strigidae, red sovke ili Strigiformes, nadred ptice koje žive na drveću ili Dendrornithes, podraz. novoptice ili Neornithes, razred ptice ili Aves, potkoljeno kralješnjaci ili Vertebrata, koljeno svitkovci ili Chordata, podcar. tkivne životinje Metazoa, životinjsko carstvo ili Animalia/ LC/ G/ 600-900/ -/ -/ 2* 

Anthus campestris /primorska trepteljka, poljska cipica /D /rod cipice, trepteljke ili Anthus, porodica pliske ili Motacillidae, natporodica muharice ili Muscicapoidae, podred pjevice ili Oscines, red vrapčarke ili Passeres, nadred ptice koje žive na drveću ili Dendrornithes itd / G / 5000-8000 /-/ 2*

Aquila chrysaetos /suri orao / D /rod orlovi ili Aquila, skupina jastrebovi, potporodica jastrebovi ili Acciptrinae, porodica sokolovke ili Falconidae, red grabljivice ili Acciptres, nadred ptice koje žive na tlu i ptice močvarice ili Geornithes, podrazred novoptice ili Neornithes, razred ptice ili Aves, itd.../G / 30-35 /- /2*

Latinski naziv/ hrvatski nazivi/ Oznake Statusa ugroženosti: CR-kritično ugrožene vrste ptica, VU-osjetljiva vrsta ptica, EN-ugrožena vrsta ptica, DD-nedovoljno poznata vrsta ptica, RE-regionalno izumrle ptice gnjezdarice, u Hrvatskoj su prisutne tijekom zimovanja i/ili preleta, D-sa Dodatak I EU direktive o pticama/ Obitavanje ptica u Hrvatskoj: G-gnjezdarice, P-preletnice, Z-zimovalice/ 

Procjena veličine hrvatske populacije za gnjezdarice izražena je u parovima (* broju pjevajućih mužjaka), a za preletnice i zimovalice u broju ptica.

Dodatak I EU direktive o pticama-temeljem Direktive o pticama svaka zemlja članica EU mora utvrditi i prikladno zaštititi područja važna za ugrožene ptičje vrste navedene u Dodatku I. te za redovite ptice močvarice.

*taksonomija-sistematizacija

Literatura:

1* Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine

2* Dragan Radović, Jelena Kralj, Vesna Tutiš, Jasminka Radović, Ramona Topić, Nacionalna ekološka mreža – važna područja za ptice u Hrvatskoj  

uredio: miro

Sa ovim člankom, nastavljam sa objavom vrijednog izvješća Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine. Kao što se vidi iz naslova riječ je o područjima koja nisu u granicama Kninskog kraja, osim djelomično porječja Cetine. Tema je zanimljiva i cijelo izvješće zaslužuje objavu, međutim iz praktičnih razloga ograničio sam se samo na gornji tok Cetine. Dio područja Cetine, kojeg objavljujem, u literaturi se naziva gornjim tokom, a obuhvaća područje do Balečkog mosta, nakon kojeg počinje akumulacija Peruča. Izostavio sam izvješća o ostalim područjima kad to nije narušavalo logičku cjelinu objavljenog dijela izvješća. Cijelo izvješće možete vidjeti ovdje

Pojmove, koje treba pojasnit, označit ću zvjezdicom , a pojašnjenje ću dati na dnu teksta.

Nadam se da će vam ovi članci pomoći da bi bolje upoznali Kninski kraj, odnosno da bi ga više voljeli.

Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine

1.4. Vodena fauna kukaca (tulari, muhe plesačice )

Na temelju analize literaturnih podataka (Graf et al. 2008; Ivković & Horvat 2007; Rausch & Weißmair, 2007; Waringer et al. 2008; Ivković et al. 2008) i dijela nepubliciranih podataka na području rijeke Cetine utvrđena je jedna vrsta iz reda Plecoptera, jedna iz reda Neuroptera, 37 vrsta Trichopetra i 20 vrsta muha plesačica, porodica Empididae, skupina Diptera. Ovi podaci ukazuju na relativno malu istraženost akvatičkih skupina kukaca od kojih mnoge skupine nisu istraživane, kao npr. vodeni kornjaši (Aquatic Coleoptera), mnoge porodice Diptera, vodencvjetovi i vretenca.

Prema stupnju istraženosti možemo zaključiti da su na području rijeke Cetine jedino dobro istražene muhe plesačice (por. Empididae) čija je istraženost veća i od 90 %.

Iako nepotpuni, i ovi preliminarni podaci ukazuju na izuzetno veliku raznolikost i vrijednost rijeke Cetine. U fauni Hrvatske ovim istraživanjima je po prvi puta zabilježen veći broj vrsta (do sada publicirani podaci): Besdolus imhoffi Pic., Sisyria bureschi Rausch & Weiß., Rhyacophila balcanica Rad., Agraylea sexamaculata Cur., Tinodes braueri McL., Ecclisopteryx dalecarlica Kol., Kowarzia barbatula Mik, Kowarzia bipunctata Hal., Dolichocephala guttata Hal., Dolichocephala irrorata Fall., Dolichocephala ocellata Costa, Wiedemannia ariadne Wag., Wiedemannia aequilobata Mand., Wiedemannia zetterstedti Fall., Wiedemannia kacanskae Horvat, Wiedemannia bistigama Cur., Wiedemannia tricuspidata Bezzi. Posebno zanimljiv podataka je da čak 55 % vrsta muha plesačica utvrđenih na području rijeke Cetine jesu nove vrste u fauni Hrvatske. Svi ti podaci s jedne strane ukazuju na veliku neistraženost kukaca naših akvatičkih skupina kukaca, a s druge strane na njihovu veliku i značajnu raznolikost, što se posebno očituje na području sliva rijeke Cetine.

Od značajnijih i potencijalno ugroženih vrsta (NT – nisu pred izumiranjem, ali bi uskoro mogle biti) potrebno je izdvojiti sljedeće vrste: Rhyacophila doraslis plitvicensis Kuči. &Mal., naša endemska podvrsta koja je do sada bila poznata samo s područja Plitvičkih jezera, a sada je utvrđena i na području rijeke Cetine te je to prvi nalaz u Mediteranu; dalmatinski tular Athripsodes dalmatinus Mal., vrsta opisana na temelju primjeraka prikupljenih na južnim obroncima Biokova; zatim izuzetno rijetka vrsta obalčara Besdolus imhoffi Pic. utvrđen samo na postaji Čikotina lađa, te izvorske vrste Trichoptera Rhyacophila balcanica Rad., Annitella apfelbecki Klap. i Ecclisopteryx dalecarlica Kol. U potencijalno ugrožene vrste možemo ubrojiti i dosadašnji endem BiH, muhu plesačicu Wiedemannia kacanskae Horvat (poznata samo s dva lokaliteta u Bosni i Hercegovini) (Ivković & Horvat, 2007) te novo opisanu vrstu Neuroptera s Balkana, Sisyra bureschi Rau. & Weiß., čiji su nalazi na Cetini jedna od krajnjih točaka u njenom zapadnom dijelu areala (u Hrvatskoj je osim na Cetini nađena još samo na podru ju Plitvičkih jezera (Rausch & Weißmair, 2007).

Sistematski popis akvatičkih vrsta s naznačenim potencijalno ugroženim vrstama: 

red: Plecoptera por. Perlodidae 

Besdolus imhoffi (Pictet, 1841) *

red: Neuroptera por. Sysiridae

Sisyra bureschi Rausch & Weißmair, 2007 *

Sisyra nigra (Retzius, 1783)

red: Trichoptera por. Rhyacophilidae

Rhyacophila tristis Hagen, 1859

Rhyacophila balcanica Radovanovic 1953 *

Rhyacophila dorsalis plitvicensis Kučinić & Malicky 2002 *

Rhyacophila fasciata Hagen, 1859

por. Glossosomatidae

Glossosoma discophorum Klapalek, 1902

por. Philopotamidae

Wormaldia subnigra McLachlan, 1865

por. Hydroptilidae

Agraylea sexamaculata Curtis, 1834

por. Hydropsychidae

Hydropsyche incognita Pitsch, 1993

por. Polycentropodidae

Cyrnus trimaculatus (Curtis, 1834)

Plectronemia brevis McLachlan, 1878

Polycentropus flavomaculatus (Pictet, 1834)

por. Psychomidae

Lype reducta (Hagen, 1868)

Psychomyia klapaleki Malicky, 1995

Tinodes braueri McLachlan, 1878

por. Limnephilidae

Allogamus uncatus (Brauer,1857)

Annitella apfelbecki Klapalek, 1899 *

Ecclisopteryx dalecarlica Kolenati 1848 *

Chaetopteryx fusca Brauer, 1857

Grammotaulius nigropunctatus (Retzius,1783)

Halesus digitatus (Schrank, 1781)

Halesus tesselatus Rambur, 1842

Limnephilus flavicornis (Fabricius,1787)

Limnephilus lunatus Curtis, 1834

Limnephilus rombicus (Linnaeus, 1758)

Limnephilus vittatus (Fabricius,1798)

Micropterna nycterobia McLachlan, 1875

Micropterna testacea (Gmelin, 1789)

Stenophylax permistus McLachlan,1895

por. Lepidostomatidae

Lepidostoma hirtum (Fabricius, 1775)

por. Leptoceridae

Athripsodes dalmatinus Malicky,1995 *

Mystacides azurea (Linnaeus, 1761)

Ceraclea dissimilis (Stephens, 1836)

Oecetis testacea (Curtis, 1834)

Adicella syriaca Ulmer, 1907

por. Sericostomatidae

Sericostoma flavicorne Schneider, 1845

por. Beraeidae

Bereae pullata Curtis, 1834

por. Odontoceridae

Odontocerum albicorne (Scopoli, 1769)

por. Goeridae

Litax niger Hagen, 1859

Silo pallipes (Fabricius, 1781)

red: Diptera por. Empididae

Chelifera precabunda Collin, 1961

Chelifera precatoria (Fallen, 1816)

Chelifera siveci Wagner, 1984

Chelifera stigmatica (Schiner, 1862)

Hemerodromia melangyna Colin, 1927

Hemerodromia oratoria (Fallen, 1816)

Hemerodromia unilineata Zetterstedt, 1842

Clinocera stagnalis (Halday, 1833)

Kowarzia barbatula Mik, 1880

Kowarzia bipunctata (Halday, 1933)

Dolichocephala guttata (Haliday, 1833)

Dolichocephala irrorata (Fallen, 1815)

Dolichocephala ocellata (Costa, 1854)

Wiedemannia ariadne Wagner, 1981

Wiedemannia aequilobata Mandaron, 1964

Wiedemannia zetterstedti (Fallen, 1826)

Wiedemannia kacanskae Horvat, 1993 *

Wiedemannia lamellata (Loew, 1869)

Wiedemannia bistigama (Curtis, 1834)

Wiedemannia tricuspidata (Bezzi, 1905)

Sistematski popis akvatičkih vrsta s lokalitetima nalaza, potencijalnim stupnjem ugroženosti i napomenama:

1.5. Špiljska fauna beskralježnjaka

Na istraživanom području sustavnije je biospeleološki istraženo samo izvorišno područje rijeke Cetine, koje uključuje slijedeće najvažnije speleološke objekte: Ćulumove špilje, Glavaš vrelo, Vukovića vrelo, Vukovića špilja, Kotluša, Gospodska špilja, Dragića špilja 1, Dragića špilja 2, Rudelića špilja, Stipaničeva špilja. Većina ovih objekata imaju kopnena (terestri!ka) i vodena (akvatična) staništa, a u strukturi faune dominira vodena špiljska fauna (stigobionti). Donekle su istražene još Trojama kod Srijana i Vranjača kod Velića, nedaleko Trilja. Ovi speleološki objekti ističu se iznimno zanimljivom, bogatom i endemičnom vodenom faunom koja je proširena samo na vrlo uskom arealu srednjedinarske biogeografske regije koja obuhvaća šire porječje rijeke Cetine na području Hrvatske i BIH te nešto šire rasprostranjenim endemičnim vrstama koje obuhvaćaju dinarske krške rijeke Zrmanju, Krku, Cetinu i Tihaljinu, Trebižat ili Trebišnjicu.

Taksonomski pregled utvrđene špiljske faune:

Gastropoda

Lanzaia kotlusae Bole, 1992 lt

Hauffenia jadertina sinjana Kuščer, 1933

Horatia klecakiana Bourguignat, 1887 lt

Vitrea sp.

Decapoda

Troglocaris anophthalmus (Kollar, 1848)

Troglocaris sp.

Typhlatya pretneri (Matjašič, 1956)

Isopoda

Monolistra hercegoviniensis atypica Sket, 1965 lt

Monolistra hercegoviniensis brevipes Sket, 1965

Monolistra hercegoviniensis ssp.

Sphaeromides virei Brian, 1923

Proasellus anophthalmus rhausinus (Remy, 1941)

Alpioniscus balthasari (Frankenberger, 1937) lt

Amphipoda

Niphargus rostratus Sket, 1971, lt

Niphargus trullipes Sket, 1958

Niphargus cf. croaticus Jurinac, 1887

Niphargus sp.

Diplopoda

Apfelbeckia sp.

Brachydesmus subterraneus Heller, 1858

Brachydesmus stygivagus Verhoeff, 1899

Macrochaetosoma troglomontanum troglomontanum Absolon & Lang, 1933

Acari

Eschatocephalus vespertilionis (Koch, 1844)

Nelima troglodytes Roewer, 1914

Araneae

Tegenaria annulata Kulczynski, 1912

Palliduphantes spelaeorum (Kulczynski, 1914)

Meta milleri Kratochvil, 1942 lt

Pseudotegenaria bosnica (Kratochvil & Miller, 1940) lt

Stalagtia hercegovinensis (Nosek, 1905)

Stygopholcus absoloni (Kulczynski, 1914)

Troglohyphantes dinaricus (Kratochvil, 1948) lt

Nesticus sp.

Pseudoscorpiones

Neobisium chaimweizmanni Ćurčić & Dimitrijević, 2002 lt

Neobisium tantaleum Beier, 1938

Chthonius sp.

Microchthonius sp.

Opiliones

Nelima troglodytes Roewer, 1910

Cyphophthalmus sp.

Diplura

Plusiocampa (Stygocampa) sp.

Coleoptera

Laemostenus (Antisphodrus) cavicola sinjensis J. Müller, 1906 lt

Laemostenus (Antisphodrus) cavicola aecus (L. Miller, 1861)

Laemostenus (Antisphodrus) elongatus elongatus (Dejean, 1828)

Laemostenus sp. Duvalius (Euduvalius) erichsoni netolitzky (J. Müller, 1908)

Duvalius (Euduvalius) novaki sinjanus (J. Müller, 1913)

Duvalius (Neoduvalius) schatzmayri (J. Müller, 1912)

Neotrechus dalmatinus dalmatinus (L. Miller, 1861)

Neotrechus dalmatinus dinaricus (G. Müller, 1912)

Lovricia jalzici Pretner, 1979 lt

Haplotropidius pubescens pubescens (J. Müller, 1903) lt

Haplotropidius taxi taxi J. Müller, 1903

Anisoscapha klimeschi misella G. Müller, 1934

Spelaites grabowskii Apfelbeck, 1907

Orthoptera

Troglophilus cavicola (Kollar, 1833)

Troglophilus neglectus Kraus, 1879

Troglophilus sp.

Dolichopoda araneiformis (Burmeister, 1838)

Lepidoptera

Triphosa sp.

Napomena: crveno su označene preliminarno determinirane vrste utvrđene prilikom novijih istraživanja.

Analiza špiljske faune beskralježnjaka

Dinaridi su u svijetu prepoznati kao područje najbogatije špiljskom faunom! Do sada je s područja Dinarida opisano oko 1500 špiljskih svojti, od čega preko 500 vodenih i preko 900 kopnenih. Od ovog broja je oko 350 svojti opisano iz Hrvatske, a više od 300 svojti su geopolitički endemi Hrvatske. Velik broj endema Dinarida ima vrlo uski areal, a mnogi su do sada pronađeni samo u svojem tipskom lokalitetu (locus typicus), često u vrlo malom broju primjeraka.

U Hrvatskoj je sva špiljska fauna zaštićena Zakonom o zaštiti prirode iz 2005. godine, te se ne smije ni na koji način uznemirivati, ubijati niti ugrožavati i uništavati stanište.

Područje Cetine je speleološki, pa tako i biospeleološki još vrlo slabo i nedovoljno istraženo. Fauna špilja uz rijeku Cetinu je većim dijelom opisana s tog područja i stenoendemna, odnosno vrlo uskog areala. Najčešće je endemična za Hrvatsku, ali često pojedine svojte pripadaju i bosanskohercegovačkoj fauni, odnosno endemične su za područje Hrvatske i BIH.

Prema osnovnim špiljskim staništima, kopnenom i vodenom analizirana je špiljska fauna istraživanog dijela rijeke Cetine.

Od kopnene faune puževa u špiljama zabilježen je špiljski pužić iz roda Vitrea. Da bi se odredila vrsta potrebna je specijalistička obrada.

Od kopnenih rakova tipična za špilje područja Cetine je balthasarova ili srednjedalmatinska špiljska babura (Alpioniscus balthasari). Opisana je iz špilje Kotluše i tipičan je predstavnik srednjedalmatinske špiljske faune. Osim u Hrvatskoj utvrđena je na još dva lokaliteta u BiH. Balthasarova špiljska babura nema oči i potpuno je depigmentirana. Diše pomoću začanih nožica, između kojih se nalazi tanki sloj vode. Zbog toga ovisi o vrlo velikoj relativnoj vlazi zraka, te se pri sušnim i nepovoljnim uvjetima sklanja u vodu, gdje može vrlo dugo preživjeti. Hrani se svime do čega uspije doći (omnivor), ali najveći dio hrane mu je prvenstveno mrtva organska tvar, te predstavlja prvu kariku u kopnenom prehrambenom lancu. Važan je plijen špiljskih predatora kao što su strige, lažištipavci i pauci.

Čak tri vrste špiljskih pauka opisane su s područja Cetine. Jedan je vrsta bosanska pseudotegenarija Pseudotegenaria bosnica, opisana iz Boduljakove velike špilje u Vinalićima kod Vrlike. To je prava špiljska životinja, a osim u Hrvatskoj utvrđena je i u BiH. Drugi pauk je vrsta millerova meta Meta milleri, opisana iz Stipaničeve špilje u Kodžomanu kod Bitelića. Ova vrsta je djelomično prilagođena na špiljske uvjete. Vrlo je veliki pauk, koji plete mreže na ulaznim dijelovima špilja gdje lovi uglavnom dvokrilce i druge kukce koji se sklanjaju od vanjskih nepovoljnih uvjeta. Endem je Dalmacije. Treći pauk je dinarski baldahinski pauk Troglohyphantes dinaricus, opisan iz Vodene peći u Kodžomanu kod Bitelića. To je pravi špiljski pauk, koji također plete mreže ali u daljim dijelovima špilja. Puno je manji od prethodnog i plete male mreže u blizini organskih ostataka. Na mreži visi naopačke, te njom lovi uglavnom skokune i juvenilne tek izležene dvokrilce, ali dodatnu prehranu čine i odrasli dvokrilci, jednakonožni rakovi pa čak i kornjaši. Uz njih u špiljama su vrlo česti troglofilni pauci iz roda Nesticus.

Špiljski lažištipavci (Pseudoscorpiones) utvrđeni su tek nedavno i do sada su s područja Cetine opisane dvije endemične vrste: pripegalov ronkus (Roncus pripegala) iz Velike špilje kod Neorića u okolici Muća i Guidov neobizij (Neobisium chaimweizmanni) iz Trojame kod Srijana.

U Velikoj špilji kod Trilja nađena je vrsta Neobisium tantaleum koja je proširena od porječja Neretve do Cetine. Ovi relativno veliki lažištipavci su predatori u špiljskim biocenozama koji love prvenstveno skokune i kopnene jednakonožne rakove, ali i drugi plijen. Novijim istraživanjem utvrđene su još nedeterminirane svojte endemičnih sitnih lažištipavaca iz rodova Chthonius i Microchthonius.

Lažipauci (Opiliones) su zastupljeni sa troglofilnom vrstom Nelima troglodytes. Ova vrsta koja je djelomično depigmentirana, ali ima oči i nađena je van špilja, a proširena je širom cijele Dalmacije u brojnim špiljama.

Stonoge (Myriapoda) su utvrđene tek novijim istraživanjima. Strige (Chilopoda) su u špiljama na izvorišnom dijelu rijeke Cetine zastupljene troglofilnom vrstom iz roda Eupolybothrus, te vrstama roda Lithobius, a dvojenoge (Diplopoda) troglobiontnom svojtom iz roda Brachydesmus.

U špiljama u kojima borave šišmiši redovito se nalaze parazitski krpelji Ixodes vespertilionis, kao primjerice u Gospodskoj špilji na izvoru Cetine.

Među kukcima (Insecta) utvrđeni su još nedeterminirani beskrilni kukci iz reda skokuna (Collembola).

Iz reda dvorepaca (Diplura) nađena je svojta Plusiocampa (Stygocampa) sp.

Najbrojniji su kornjaši (Coleoptera). Od pet kornjaša utvrđenih na istraživanom području čak četiri su tamo i opisani, a svih pet su stenoendemi vrlo uskih areala.

Iz skupine podzemljara (Leptodirini) utvrđene su četiri troglobiontne svojte: Anisoscapha klimeschi klimeschi opisan je s Troglava na Dinari, a nađen i u jami Trogrlo kod Miočića na padinama Svilaje. Misellin podzemljar Anisoscapha klimeschi misella opisan je iz špilje Vranjače kod Trilja, a runjavi haplotropidius Haplotropidius pubescens pubescens opisan iz špilje Kotluše kod Civljana. Svilajski haplotropidius Haplotropidius pubescens svilajensis iz Vukomanove špilje kod Otišića na padinama Svilaje kod Cetine.

Prisutne su i četiri vrste špiljskih trčaka (Carabidae). Iz Gospodske špilje na izvorištu Cetine opisan je endemični rod trčaka nazvan u čast jednog od drevnih putopisaca ovog područja Ivana Lovrića i jednog od naših najaktivnijih biospeleologa Branka Jalžića, jalžićeva lovrićija (Lovricia jalzici). Tek nedavno je nađena i opisana druga vrsta ovog roda Lovricia aenigmatica na Biokovu, a u pripremi je i opis vrlo srodnog roda Neolovricia, također s Biokova.

Iz roda Duvalius u Mračnoj špilji kod Suhog Rumina utvrđena je svojta Duvalius (Neoduvalius) schatzmayri, opisana kod Prologa u BIH. Iz roda Neotrechus utvrđena je vrsta Neotrechus ganglbaueri svilajensis koja je opisana iz nalazišta na Dinari, a naknadno je nađena u Vukmanovoj špilji kod Otišića.

Svojta koja nije potpuno prilagođena na podzemlje je veliki sinjski špiljski trčak Laemostenus cavicola sinjensis opisan iz Špilje na Vršinoj glavici kod Stražbenice nedaleko Otoka.

Od troglofilnih špiljskih vrsta vrlo su česti špiljski konjici iz rodova Troglophilus i Dolichopoda. To su reliktni rodovi iz razdoblja tercijara, koji su živjeli u vlažnim suptropskim šumama. Promjenom klime su se postepeno prilagodili na špiljske uvjete. Konjici većinu vremena borave u špiljama, pogotovo za vrućih ljetnih dana ili zimi, gdje mogu biti i nekoliko stotina metara daleko od ulaza. Ove karnivorne vrste u špiljama ne mogu naći dovoljno plijena, pa izlaze van špilja u lov na manje beskralješnjake.

Na ulaznim dijelovima špilja, čak do 150 m duboko, najčešće zimi često se sreće leptir Triphosa dubitata koji dolazi na hibernaciju, odnosno zimski san. Ponekad ne dočeka proljeće jer bude napadnut od parazitske gljive roda Cordyceps iz grupe utrobnjača (Ascomycota).

Tijekom ljeta na ulaznim dijelovima špilja po zidovima vrlo često možemo naći tulare (Trichoptera). Podsjećaju na leptire, pa ih ljudi često miješaju s njima. Neke vrste tulara su glacijalni relikti, te ženke ovih vrsta u špilje dolaze zbog sazrijevanja spolnih stanica, gonada, koje je moguće samo na niskim temperaturama. Za njima dolijeću i mužjaci te se parenje obavlja u špiljama.

Špiljskom vodenom faunom krških polja Cetine brojem vrsta dominiraju rakovi. Do sada su utvrđene četiri svojte jednakonožnih rakova, dvije svojte rakušaca i dvije svojte desetonožnih rakova. Ostale skupine nisu istraživane, te će se u budućnosti vjerojatno utvrditi još svojti.

Od špiljskih kuglašica roda Monolistra utvrđene su dvije vrlo srodne svojte. Obje su endemi Hrvatske, međutim vrsta Monolistra hercegoviniensis brevipes je šireg rasprostranjenja. Proširena je od jugoistočne Like do sjeverozapadne Dalmacije, dok je cetinska špiljska kuglašica (Monolistra hercegoviniensis atypica) utvrđena samo u dva obližnja speleološka objekta, Dragića špilji 1 i Dragića špilji 2 kod Maljkova. Obje vrste su prave špiljske životinje, stigobionti, potpuno slijepe i depigmentirane. Samo iznimno se mogu naći u krškim izvorima, koji predstavljaju završetke špiljskih sustava, ali nikad u drugim nadzemnim ekosustavima. Iako su vodene životinje, vrlo su slabi plivači, kreću se sporo po dnu i bočnim zidovima mirnijih tokova vode, ali prema potrebi mogu i plivati. U nepovoljnim uvjetima se smotaju u kuglicu. Hrane se mrtvom organskom tvari, a jedu i supstrat (glinu).

U vodenim špiljskim staništima na području Cetine živi i bukovička orijaška vodenbabura (Sphaeromides virei mediodalmatina). Također je prava stigobiontna špiljska životinja, slijepa i depigmentirana, endem sjeverozapadne Dalmacije. U razmjeru prema drugim špiljskim beskralješnjacima bukovička orijaška vodenbabura je izrazito velika životinja, dužine tijela skoro do tri centimetra. Novi nalazi u Dragića špilji 1 i Dragića špilji 2 te špilji Kotluši su najudaljeniji nalazi od mora. Bukovička orijaška vodenbabura je vrlo agresivan predator i za razliku od špiljskih kuglašica (Monolistra) odličan plivač.

Slijepa vodenbabura (Proasellus anophthalmus rhausinus) je endem Dinarida, a rasprostranjena je u Hrvatskoj i Crnoj Gori. To je prava stigobiontna špiljska životinja koja obitava ispod kamenja i šljunka.

Stenoendem vrlo uskog areala je i podzemni rakušac Niphargus rostratus. Do sada je pronađen samo u Dragića špilji kod Maljkova. Na istom lokalitetu pronađena je druga još neutvrđena podzemna vrsta roda Niphargus. Daljnjom taksonomskom analizom utvrditi će se o kojoj se svojti radi.

Desetonožni rakovi su zastupljeni čak sa dvije podzemne svojte, što nije uobičajeno u podzemlju Hrvatske. Dugokljuna špiljska kozica (Troglocaris anophthalmus) je endem Dinarida i vrlo široko rasprostranjena u podzemnim vodama priobalnog područja dinarskog krša. Hrani se organskim materijalom koji s podloge unosi u usta četkastim kliještima. To je slijepa svojta, potpuno depigmentirana, isto kao i pretnerova kozica (Spelaeocaris pretneri). Također je endem Dinarida, rasprostranjena od Hercegovine do Like.

Osim rakova, u podzemlju krških polja Cetine utvrđen je i puž kotluška lanzaja (Lanzaia kotlusae). To je pravi stigobiont, endem Hrvatske, a opisan je iz špilje Kotluše. U podzemnim vodama špilja na području rijeke Cetine obitava i endemični puž sinjska haufenija (Hauffenia jadertina sinjana). U slijedećem nastavku Vrste, područja i lokaliteti vrijedni zaštite

U slijedećem nastavku Vrste, područja i lokaliteti vrijedni zaštite

Nalazište Crkvina smješteno je u selu Biskupija, koje se nalazi 7 km jugoistočno od Knina. Današnja Biskupija povijesno je selo koje se od 11. do 18. st. nazivalo Kosovo (villa Cossovo, Kosoua) i bilo je kraljevsko dobro (villa regalis). Istraživanjima na više položaja u Biskupiji hrvatska je arheologija iznijela na svjetlo dana složenu arheološko-povijesnu topografiju toga lokaliteta, a otkrićem ostataka pet srednjovjekovnih crkvenih građevina utvrđena je vjerodostojnost pisanog povijesnog podatka o pet crkava u mjestu Kosovu(v Petih crikvih v Kosovi) zabilježenog u vezi sa zborovanjem i ubojstvom hrvatskog kralja Zvonimira. Najveće arheološko nalazište u Biskupiji upravo je Crkvina. Lokalitet se nalazi na rimokatoličkom groblju, a toponim mu govori o tradiciji sakralnog kompleksa. No najstariji nalazi srednjeg vijeka prethode nastanku sakralnog kompleksa na Crkvini. Riječ je o ranosrednjovjekovnom groblju unutar kojega je otkriveno desetak kneževskih grobova s nalazima oružja i luksuzne konjaničke opreme karolinške provenijencije, koji su u evropskoj arheološkoj literaturi već odavna prepoznati kao horizont Biskupija-Crkvina (8./9. stoljeće). Na istom mjestu tijekom prve polovine 9. stoljeća podiže se bazilika razmjera većih od crkava tadašnjeg hrvatskog prostora, koja je bila posvećena Sv. Mariji. Zdanje je trobrodno sa zidanim izduženim stubovima koji dijele crkvene brodove. Na zapadnoj strani je razvijeni trodjelni westwerk kao i zvonik. Tlocrtno rješenje crkve ukazuje na koncepcije koje se javljaju u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi zapadnog kulturnog kruga, svojstvene prostorima akvilejskog i milanskog patrijarhata. Crkva je ujedno služila kao mauzolej jedne hrvatske vladarske obitelji 9. stoljeća. U 11. stoljeću u Kosovo (Biskupiju) smješta se sjedište hrvatskog dvorskog biskupa (episcopus Chroatensis) koji se oko 1040. godine javlja u pratnji hrvatskog kralja. Bazilika sv. Marije u tom razdoblju dobiva dograđeni sklop prostorija, koji se u znanstvenoj literaturi različito interpretira (kao samostan, kao prostor katedralnog kaptola i kao kraljevski dvor). U trostoljetnom rasponu (9. do 11. stoljeće) nekoliko puta dolazi do promjene liturgijskog namještaja, pa su upravo ti nalazi pružili do danas najbrojiji i najraznovrsniji arheološki repertoar predromaničke skulpture i natpisa pronađen na jednom ranosrednjovjekovnom arheološkom lokalitetu u Hrvatskoj. Novovjekovnim pregradnjama u razdoblju turske vladavine središnji brod bazilike pregrađen je u manju crkvu Sv. Luke, koja je uklonjena amaterskim arheološkim zahvatima 1886. godine. Godine 1938. istočno od arheoloških ostataka ranosrednjovjekovne bazilike sagrađena je nova kamena crkva Sv. Marije prema nacrtu kipara Ivana Meštrovića. Arhitektonski ostaci na Crkvini, kao i pokretni spomenici s nalazišta, pohranjeni u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, i danas su predmetom brojnih znanstvenih arheoloških studija. Na taj su način dostupni i prepoznatljivi ipak samo užem broju stručnjaka koji se bave ranosrednjovjekovnom arheologijom, te se može konstatirati da su isključivo u službi znanstvenog istraživanja. Na samom lokalitetu djelomično su vidljivi temeljni ostaci trobrodne bazilike dok su postojeći ostaci prigrađenog sklopa prostorija zasuti zemljom i nalaze pod lokalnim asfaltnim putem. Uz ostatke bazilike smješteno je malo rimokatoličko groblje, koje više nije u funkciji. U Meštrovićevoj crkvi Sv. Marije povremeno se održavaju vjerski obredi. Na položaj Crkvina upućuje informativni pano s osnovnim podacima o srednjovjekovnoj crkvi, koji ni izdaleka ne pruža potpunu sliku o značaju ovog arheološkog nalazišta ne samo u nacionalnim već i europskim okvirima.

Planovi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS)

1. Izmicanje lokalnog puta i razotkrivanje danas zasutog dijela kompleksa na Crkvini u dogovoru s lokalnim vlastima i mještanima naseljenim u neposrednoj blizini nalazišta (to je moguće i lako izvedivo s obzirom da južno od Crkvine već postoji alternativni asfaltni put te se uklanjanjem puta sa sjeverne strane ne presijeca komunikacija do dijela naselja istočno od Crkvine)

2. Uređenje kompleksa u suradnji s konzervatorskim stručnjacima:

-nenametljivo označavanje areala lokaliteta

-uređenje pješačkih staza za posjetitelje koje bi trebale biti prilagođene osobama s invaliditetom

-postavljanje odgovarajućih info panoa -postavljanje paviljona na lokalitetu koji svojim izgledom ne bi nepovoljno utjecao na njegovu autentičnost i kulturnu vrijednost, a služio bi kao infrastrukturni objekt za on-site prezentaciju i interpretaciju

3. Prezentacija i interpretacija nalazišta

-prezentacija i interpretacija nalazišta trebala bi se temeljiti na vizualnim rekonstrukcijama (multimedijalna prezentacija, digitalni i tiskani materijali) i popratnim objašnjenima, zasnovanim na znanstvenim rezultatima, ali prilagođenim širokom i raznolikom spektru posjetitelja

-prezentacija i interpretacija nalazišta uzela bi u obzir i druge aspekte; povijesni kontekst, prirodno okruženje i međukulturalno značenje nalazišta te njegovu vrijednost u širem europskom kontekstu

-prezentacija i interpretacija također bi uključivala bogatu povijest arheoloških istraživanja na lokalitetu Crkvina u koja su već krajem 19. stoljeća, a osbito 50-tih godina prošlog stoljeća bili masovno uključeni pripadnici lokalne zajednice, među kojima još i danas ima živih sudionika

-prezentacija i interpretacija podrazumijevala bi povremene skupove, konferencije ili radionice o samom nalazištu, ali i široj problematici zaštite, prezentacije i vredovanja kulturne baštine

4. Ciljevi (uključivost, vrednovanje, financijska održivost)

-uključivanje u turističke rute u dogovoru s lokalnom turističkom zajednicom i turističkim operatorima (usmjeravanje turista iz obalnih središta i obližnjih poznatih nacionalnih parkova) čime bi se stvorila financijska podloga za daljnje održavanje lokaliteta te zapošljavanje pripadnika lokalne zajednice

-edukacija lokalnog stanovništva koje je slabo informirano o značaju nalazišta

-naglašavanje izuzetnog značenja nalazišta u kontekstu europskoga ranog srednjeg vijeka

sa http://www.mhas-split.hr/

Za arheološki lokalitet Crkvina u Biskupiji kod Knina dosad su znali stručnjaci i mještani ovog kraja, dok je za ostatak hrvatske javnosti ovo mjesto još nepoznato iako je po svemu jedno od najznačajnijih arheoloških mjesta važnim za starohrvatsku povijest.

Za koju godinu Crkvina će zaživjeti novim kulturno-turističkim životom zahvaljujući uvrštenju u veliki međunarodni znanstveni projekt nazvan »Kolijevka europske kulture«. Hrvatska, odnosno Muzej hrvatskih arheoloških spomenika odlučio je u ovaj projekt uključiti upravo Crkvinu, a preostalih devet zemalja uključenih u projekt vrijedan četiri milijuna eura svoje najznačajnije arheološke vrednote.

Voditelj projekta je Državna uprava za zaštitu spomenika u Sloveniji, dok su voditelji hrvatskog tima prof. dr. Vladimir Goss i prof. Marina Vicelja-Matijašić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci. Partneri su Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Odsjek za antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Arheološko nalazište Crkvina nalazi se u selu Biskupija kod Knina. Selo se nekoć zvalo Kosovo (Kosouva) i Villa regalis. Vezu s kraljevskom kućom potvrdio je nalaz pet predromaničkih crkava, od kojih je najveća ona svete Marije na Crkvini, koja je u 9. st. bila mauzolej hrvatskih vladara, saznajemo od prof. Marine Vicelja-Matijašić.

U grobovima je pronađeno vrijedno oružje i luksuzna konjanička oprema, koja se odnedavna u europskoj arheološkoj literaturi vodi pod imenom horizonta Crkvina-Biskupija.

U prvoj polovici 9. stoljeća na Crkvini je izgrađena trobrodna bazilika kao najveća crkva svoga vremena u Hrvatskoj. U 11. stoljeću Biskupija je postala sjedište hrvatskoga dvorskog biskupa, čiji se boravak u Biskupiji spominje oko 1040. g., kada je bio u pratnji hrvatskoga kralja.

Između 9. i 11. stoljeća kamena oprema crkve mijenjala se više puta, zahvaljujući čemu se na Crkvini nalazi najveća zbirka kamene predromaničke plastike i natpisa u Hrvatskoj.

Lađu bazilike zamijenila je u tursko doba crkvica svetog Luke, koju su 1886. godine srušili arheolozi amateri, dok je nova crkva svete Marije podignuta istočno od lokaliteta (1938. g.) po projektima Ivana Meštrovića.

Kao ključni spomenik hrvatske prošlosti Crkvina je već više od stoljeća predmetom brojnih istraživanja i rasprava. Arheološki ostatci i pokretni spomenici pohranjeni su u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Budući da pripadaju razdoblju 8-11. stoljeća, lokalitet je zbog svog nacionalnog, ali i europskog značenja izabran za međunarodni projekt u tzv. franačku rutu koja kreće od sjevera iz Nizozemske prema jugu, sve do Hrvatske. Ruta ujedno prati putove širenja franačke političke moći te religijskog i kulturnog utjecaja.

»Sam naslov projekta 'Kolijevka europske kulture' govori o osnovnoj postavci: povratku Karlu Velikom, njegovim sljedbenicima i njihovoj ideji jedinstvenog religijskog, političkog i kulturnog prostora. Projekt pokriva razdoblje od 850. g. do 1050. g. i prostor središnjeg dijela nekada velikog i jedinstvenog carstva poznatog pod nazivom Francia Media.

Taj se prostor proteže sredinom zapadne Europe i rubno zahvaća hrvatske krajeve. Na taj način uspostavljen je snažan ekonomski i trgovački koridor koji je bio baza jačanju franačkih vladara, ali i vladara manjih zemalja, poput primjerice hrvatske kneževine, odnosno kraljevstva«, kazuje za Vjesnik Maja Petrinec, muzejska savjetnica u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i voditeljica istraživanja na Crkvini.

»U Crkvini će se od kraja lipnja ove godine obaviti više radova kako bi se cijelom arheološkom kompleksu vratio izgled od prije pola stoljeća. Skinut će se asfaltni sloj s prometnice koja prolazi dijelom nalazišta, uredit će se staze, postaviti table i drugi zahvati«, saznajemo od Maje Petrinec.

Među najzanimljivije nalaze ubraja pozlaćene ostruge koje su služile za podbadanje konja te bogato ukrašene mačeve. Bogati su i nalazi kamene plastike s natpisima, oltarne ciborije i ograde, lik hrvatskog dostojanstvenika, Madona sa zabata...

Projekt je započeo u studenom 2010. g. u Sloveniji, koja je glavni voditelj projekta.

Želi se predstaviti sve lokalitete uvrštene u rutu i napraviti virtualnu i stvarnu šetnju ranosrednjovjekovnom Europom, navodi Marina Viceljan-Matijašić.

Iako je riječ o velikom međunarodnom projektu, na Crkvini su predviđeni samo radovi na čišćenju terena, uklanjanju nekih objekata, uređenju pješačkih staza te rad na monografiji nalazišta.

Jadranka Klisović

Objavljeno 24.05.2011.

sa http://www.vjesnik.hr

Lokalitet Crkvina se nalazi na blagoj uzvisini ispod zaseoka Katića kuća u Biskupiji. Položaj je nazvan Crkvina po tome što je u tradiciji puka ostalo da je tu nekada postojala crkva s grobljem. Prva iskopavanja započeo je fra Lujo Marun u siječnju 1886. godine, pronašavši zidove male crkvice sv. Luke (vjerojatno s početka 16. stoljeća) i dijelove srednjeg broda koji je pripadao jednoj starijoj crkvi. Osim otkrića navedenih objekata, uz njih je pronašao značajan broj kamenih fragmenata s ukrasima i ulomke epigrafičkih spomenika. U otkrivenim zidovima bazilike bilo je ugrađenih spolija iz neke starije crkve iz starokršćanskog doba. Revizijskim istraživanjima 1950. godine Stjepana Gunjače , nalazi se konzervirani i ponovno su otkriveni ostaci trobrodne bazilike, pravilne orijentacije duge 21,25m, a široke 12,5m.Do danas je crkva sačuvana samo u temeljima čija visina zidova ne prelazi 0,85 m. Prostor je odijeljen zidanim pilonima u tri broda, od kojih je srednji širi od bočnih.Na istočnoj strani, srednji brod, završava najvjerojatnije s polukružnom apsidom (tragovi uništeni), a bočni s pravokutnim apsidama koje su dio jedinstvenog crkvenog prostora. Pod u svetištu crkve bio je pokriven mramornim pločama, a u ostalom je prostoru crkve bila žbukana podnica. Na zapadnoj strani crkve otkriveni su masivni zidovi dviju odvojenih izduženih prostorija koje su, s međuprostorom između (u prizemlju se nalazio nadsvođeni mauzolej), na katu tvorile razvijeni oblik trodijelnog westwerka u kojemu je bila privatna vladarska kapela iz koje su se pratili državni obredi u crkvi. U prostoru koji je korišten kao porodični mauzolej otkriveno je prescođenih zidanih grobnica s drvenim sanducima i kamenim sarkofazima u kojima je pronađeno pozlaćenih ostruga i manji broj zlatnih nakitnih predmeta. Svi su grobovi pripadali najvišem vladarskom sloju i datiraju se najvjerojatnije potkraj 8. ili u prva desetljeća 9. stoljeća. Revizijom je otkriveno mnogo novih kamenih ulomaka te se, zajedno s onima koje je otkopao fra Lujo Marun, po kvaliteti i ukrasima ova crkva može ubrojiti među najbogatije opremljene u ranosrednjovjekovnom hrvatskom sakralnom graditeljstvu. Utvrđeno je da je u ovoj crkvi, u vremenu od 9. do 11. Stoljeća, četiri puta došlo do promjene kamenog namještaja. Najvrijedniji su kameni spomenici dva ciborija – šesterostranični (9. stoljeće) i četverostranični (11. stoljeće), plutej ukrašen pleterom (9. stoljeće) te trokutni zabat oltarne pregrade s Gospinim likom (11. stoljeće). Posebno se ističu akroterij ciborija (9. stoljeće), ulomak krstionice kružne osnove (9. stoljeće) i ulomci skulpture (8./9. stoljeće) Pronađeno je i više epigrafskih spomenika na kojima se spominju imena svetaca te jedan ulomak što spominje kneza kojem nedostaje ime jer je natpis DUX GLO(riosus)… tek djelomice sačuvan. U grobovima su otkriveni novac, nakit, oružje, ostaci odjeće i drugo. Među nalazima se ističu tri mača ranokarolinških obilježja i ostruge. Uz crkvu je, sa sjeverne strane, revizijom iskopina 1950. godine otkriven kompleks prostorija koji se prema starijim znanstvenim tumačenjima pripisuju samostanskom sklopu, dok se prema novijim tumaćenjima, uspoređujući ih sa sličnim zdanjima diljem nekadašnjeg franačkog svijeta , pripisuju ostacima vladarskog stambenog kompleksa (villa regalis). Sklop zgrada zajedno s bazilikom čini prostor dug 38,5 m te širok 32,5 m. Prostor oko crkve, s njene južne strane i zapadne strane, pogotovu od 12. stoljeća često se koristio i za groblje. Na položaju Crkvina otkriveno je više stotina starohrvatskih grobova . Datiraju se u šire vremensko razdoblje od 8. do 14. stoljeća. Na južnom i jugozapadnom dijelu crkve nalaze se razmješteni stećci koji su pripadali ovoj nekropoli. Crkvu sv. Marije potpuno su razorili Turci početkom 16. stoljeća.

Ovo je dio Obrazloženja iz Rješenja o zaštiti Arheološkog lokaliteta Crkvina u Biskupiji i njegovim proglašavanjem zaštićenog kulturnog dobra, odnosno spomenika kulture RH. Rješenje je donijelo Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, 19. studenog 2009., a temeljem rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, od 16. siječnja 1991. godine.

Fotografije sa Crkvine pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni. Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net.

Uredio: miro

„Tzv kuća Petkušić smještena je na adresi Nakićeva 6*, nedaleko crkve i samostana sv. Ante. To je dvokatnica sa krovištem „na dvije vode“. Građevina je sagrađena krajem XIX stoljeća. Ne posjeduje posebne stilske karakteristike, jedino je u konstruktivnom smislu karakteristična, zbog neke vrste kontrafora** koje su upotrebljene za statičko rješenje zgrade. Naime, zbog naglog pada terena s obje strane nekadašnjeg glavnog ulaza do kojeg se stiže danas dotrajalim kamenim stepenicama, smještena su dva potporna zida koja se prema vrhu naglo sužavaju. Prozorski otvori su jednostavni bez profilacije. Građevina je građena od sitnog kamena i ožbukana .

Međutim, pored spomenute posebitosti u konstruktivnom smislu, kuća Petkušić ima povijesni značaj koji ulazi u okvir krvavih događaja, koji su se odigrali u vrijeme, kada je Austrougarska monarhija 60-tih godina uvela ustavni poredak. Tada su u Dalmaciji nastale dvije stranke: narodna i autonomaška. U Kninu je posebno bila jaka narodna stranka, koja je preko Izbornog komiteta izabrala za svog predstavnika dr. Lovru Montija.

Cit. „Općinski izbori u Kninu zakazani su 20., 21. i 22. VIII. Najprije je trebalo izabrati Izbornu komisiju koja rukovodi izborima. Režim, da bi paradirao silom, pojačao je žandarmerijsku stanicu u Kninu, te općinske redare i vojsku u tvrđavi stavio u pripravnost.

Na dan izbora 20. VIII u Kninu se je sakupilo oko 600 birača, kao posljedica intezivne agitacije i znatiželje. Općina se tada nalazila na gornjem katu kuće Petkušić. Izbori do podne protekli su u miru, ali u poslijepodnevnim satima masa nagrizana sumnjom prevare od strane činovnika, iritirana prisutnošću žandarma na biralištu i podsticana od nekih temperamentnih, zasula je žandarme kamenjem. Oni su odgovorili pucanjem iz pušaka u zrak, što je još više zapalilo prisutne, te je došlo do borbe prsa u prsa. Seljaci su napadali štapovima, a žandarmi puškama i bajonetama. U sukobu su poginuli birači: Mijat Knežević iz Čitluka od metka, a Obrad Markoš iz Pađana i Petar Milivojević iz Polače od udarca bajonete. Jedan žandarm je teško ranjen kamenom, a nekolicina lakše ranjeno. Također, nekoliko birača bilo je teže ili lakše ranjeno. Nakon ovoga masa je provalila u biralište i uništila sav izborni materijal.

Vojska koja je stigla iz Tvrđave uspjela je smiriti mase i spriječiti daljnje krvoproliće. Prvaci narodne stranke bili su uhapšeni na čelu sa dr. L. Montijem i 18 seljaka. U zatvoru su proveli četiri mjeseca.

Na novoraspisanim izborima početkom 1866. Knin je došao u ruke narodnjaka, što je imalo presudni značaj za kasnije saborske i općinske izbore u Dalmaciji“. (P. Živković, direktor Muzeja kninske krajine na osnovi predavanja prof. dr. D. Foretića).

Pored ovog navedenog značaja, kuća Petkušić se nalazi u kritično lošem stanju, posebno što je seizmografskim poremećajem 1969. došlo do pomjeranja nekih nivoa zgrade. U svakom slučaju prijeti opsanost da petnaestak ljudi, koji u toj kući danas žive, izgube svoje živote u ruševinama moguće katastrofe ove građevine. U ovom slučaju Općina Knin najhitnije treba interveniarti i deložirati stanare do mogućeg osposobljenja zgrade.“

Prema ovom rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita od 1975. godine, kuća Petkušić je proglašena spomenikom kulture, odn. zaštićenim kulturnim dobrom RH..

Napomene:

*u Rješenju: „…uz ulicu M. Tita…“

**Kontrafori-potporni stupovi

Biti će zanimljivo potražiti dodatne informacije o gore navedenim krvaim izborima u Kninu.

Fotografije kuće Petkušić na http://grad-knin.net/galerija/C25/. Upoznajte Knin i volite ga.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.ne.

miro

Sa ovim člankom, počinjem sa objavom vrijednog izvješća Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine. Kao što se vidi iz naslova riječ je o područjima koja nisu u granicama Kninskog kraja, osim djelomično porječja Cetine. Tema je zanimljiva i cijelo izvješće zaslužuje objavu, međutim iz praktičnih razloga ograničio sam se samo na gornji tok Cetine. Dio područja Cetine, kojeg objavljujem, u literaturi se naziva gornjim tokom, a obuhvaća područje do Balečkog mosta, nakon kojeg počinje akumulacija Peruča. Izostavio sam izvješća o ostalim područjima kad to nije narušavalo logičku cjelinu objavljenog dijela izvješća. Cijelo izvješće možete vidjeti ovdje. Pojmove, koje treba pojasnit, označit ću zvjezdicom , a pojašnjenje ću dati na dnu teksta.

Nadam se da će vam ovi članci pomoći da bi bolje upoznali Kninski kraj, odnosno da bi ga više voljeli.

Dosad:

Sažetak o fauni istraživanih područja

Prikaz utvrđene faune istraživanih skupina

B1. Rezultati istraživanja faune doline rijeke Cetine

Sažetak o fauni rijeke i doline Cetine

Fauna sisavaca, gmazova i vodozemaca

Ornitofauna

Značajke zajednice riba

Fauna vodenih kukaca

Špiljska fauna

. Dosadašnje poznavanje faune

1. 1. Vodozemci, gmazovi i sisavci

1.2. Ptice Zajednice ptica i njihova staništa

Zajednica ptica rijeke Cetine s uskim obalnim pojasom, sprudovima, vodopadima i akumulacijama

Zajednica ptica mješovitih staništa (ekotona)

Zajednica ptica gustih sklopova obalne vegetacije

Zajednice ptica travnjaka

Zajednica ptica litica

Zajednice ptica sitnih kamenjara

Zajednice ptica naselja i poljodjelskih površina

Ekološke mreže

Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine

1..3. Ribe

Podaci su dobiveni pregledom važnije literature (Fortis, 1774; Lovri", 1776; Heckel, 1843; Heckel, 1851; Heckel i Kner, 1858; Karaman, 1928, Mišetić i Habeković, 2001, Mrakovčić i sur., 2006) i nedavnim terenskim istraživanjima.

Istraživanja riba rijeke Cetine i njenog porječja odvijala su se na osam glavnih lokacija, kao što je prikazano na slici:

Slika 1.3. Rijeka Cetina s označenim postajama istraživanja. C1-izvor Cetine; C2-Paško polje; C3-Han; C4-Trilj; C5-Čikotina Lađa; C6- Blato na Cetini; C7-Kraljevac; C8-Radmanove mlinice.

Postaja C1 (slika br. 1.4) obuhvaća sam izvor Cetine, kod zaselka Četnici. Izvor Cetine nalazi se na 382 m n.v. na jugozapadnim obroncima Dinare, u krajnjem sjeverozapadnom dijelu Cetinskog polja.

Postaja C2 (slika br. 1.5) nalazi se oko 1000 m nizvodno od samog vrela, u Paškom polju, kod sela Cetina. Na tom mjestu nalazi se Balečki most i počinje akumulacija Peruča.

Postaja C3 (slika br. 1.6) smještena je kod sela Gala, na dijelu Cetine između izvora Rumin i izvora Kosinac (nije na slici, op. ur.).

Postaja C4 (slika br. 1.7) nalazi se u blizini Trilja, malo uzvodnije od akumulacije Đale (nije na slici, op. ur.).

Postaja C5 (slika br. 1. nalazi se nizvodno od He Đale, kod mjesta Čikotina Lađa (nije na slici, op. ur.).

Postaja C6 (slika br. 1.9) smještena kod mjesta Blato na Cetini, na dijelu rijeke između HE Đale i HE Kraljevac (nije na slici, op. ur.).

Postaja C7 (slika br. 1.10) nalazi se ispod HE Kraljevac, kod zaselka Plušići (nije na slici, op. ur.).

Postaja C8 (slika br. 1.11) smještena je kod Radmanovih mlinica (nije na slici, op. ur.).

Dno korita rijeke Cetine uglavnom je kamenito, a samo mjestimično šljunkovito i pjeskovito tako da je samo na postaji C4 podloga bila pjeskovito–muljevita, na postaji C6 šljunkovita, a na postaji C3 šljunkovito–kamenita. Dno rijeke na postajama C1, C2, C5, C7 i C8 bilo je kamenito.

Sve dosad zabilježene vrste u porječju rijeke Cetine:

Kvalitativna struktura ulova riba po postajama na rijeci Cetini:

Dužina rijeke Cetine iznosi 100,5 km, te je prema dužini najduža rijeka u jadranskom dijelu Hrvatske. Rijeka Cetina je povijesno, ekonomski i ekološki jedna od najvažnijih rijeka jadranskoga sliva. Njezina važnost proistječe iz bogatstva vode, koje se koristi za vodoopskrbu šireg područja, za navodnjavanje u poljoprivredi i kao hidroenergetski potencijal, ali i iz prirodnih ljepota same rijeke i njenog porječja, te bogatstva ekoloških zajednica razvijenih na tom području. Zbog svojih specifičnosti kao što su međusobna povezanost s kraškim poljima jugozapadne Bosne i Hercegovine, te zbog miješanja slatke i slane vode na donjem dijelu toka, rijeku Cetinu karakterizira vrlo specifična ihtiofauna, koju čini veći broj endemičnih vrsta riba. U rijeci Cetini nađene su 24 vrste riba (Mišetić i Habeković 2002), a 10 vrsta su endemi jadranskog sliva.

Cetina je i najiskorištenija rijeka u Hrvatskoj, a antropogeni utjecaj doveo je do izražene degradacije ekoloških zajednica i same rijeke. Na rijeci Cetini u Republici Hrvatskoj postoje četiri akumulacijska jezera (Đale, Kraljevac, Peruča, Prančevići) koja se koriste za hidroenergetske potrebe, a uzrokuju promjene biotopskog značaja rijeke. Izgradnjom hidroelektrana i njima pridruženih akumulacija i brana, u većem dijelu rijeke u potpunosti su promijenjene obale i korito rijeke. Naime, prirodna korita su potopljena, a promijenjene su i obale i korito na podru ju ušća Cetine. Sadašnje hidrološko stanje rijeke daleko je od prirodnog, a posljedice takvih promjena na šire područje sliva Cetine i priobalje zasad su neistražene. Nastanak jezera uzrokovao je usporavanje toka, zagrijavanje vode, te se u skladu s time mijenja sastav vrsta ne samo zajednice riba već i vodene flore i faune. Spriječena je uzvodna i nizvodna migracija riba te se, u određenoj mjeri, gubi veza i s podzemljem krša. Sve to postupno dovodi do promjene salmonidnog karaktera rijeke Cetine, što je posebno izraženo u donjem toku rijeke gdje ciprinidne vrste sve više potiskuju salmonidne vrste. Smatra se da je to posljedica premale količine vode, odnosno premalog ekološki prihvatljivog protoka. Pri niskim vodostajima nestaju staništa i smanjuje se ukupna produkcija vodotoka. Izgradnja hidroelektrana i nastanak akumulacijskih jezera uzrokovao je niz izrazitonepovoljnih i velikih promjena, koje su utjecale na cijeli ekosustav i sveukupnu biološku raznolikost rijeke Cetine.

Poseban problem predstavljaju unesene vrste riba. Naime, u rijeku Cetinu uneseno je osam vrsta riba (što planski, što slučajno), a aklimatizirane su šaran, lipljen i babuška. Jedan dio ihtiopopulacije je unesen u namjeri poboljšanja vrsta za rekreacijsko-sportski ribolov i u namjeri poboljšanja iskorištenja prehrambene baze. Najbolji primjer slučajnog poribljavanja je babuška, koja je vjerojatno došla s introdukcijom šarana (Popović 1985). Aklimatizacija babuške prevelika je cijena uplitanja u autohtonu strukturu rijeke Cetine koja obiluje endemičnim vrstama riba (Popović 1985).

Osnovni geografski čimbenici.

Izvor Cetine nalazi se na jugozapadnim obroncima Dinare, u blizini Vrlike, u krajnjem sjeverozapadnom dijelu Cetinskog polja i od njega rijeka teče prema jugoistoku Cetinskim poljem te utječe u akumulaciju Peruču (smještenu u Koljanskom i Ribarničkom polju). Nizvodno od brane Peruča Cetina protječe kroz Hrvatačko polje do Hana, a zatim kroz Sinjsko polje do Trilja. Krška polja kroz koja protječe Cetina odijeljena su uskim sutjeskama: Gornjačkom, Draganičkom, Derventskom i drugima. Kod Trilja se rijeka ulijeva u akumulaciju Đale i nastavlja nizvodno u akumulaciju Prančevići. Nakon te brane, dio voda Cetine skreće dovodnim tunelom do HE Zakučac, a dio nastavlja teći prirodnim koritom kroz duboko usječeni kanal i kod Zadvarja čini veliki slap Gubavicu. Tu Cetina mijenja smjer i teče prema zapadu do Omiša, gdje se ulijeva u Jadransko more.

Sliv Cetine najčešće se razmatra u dva neovisna dijela. Prvi, uzvodni dio, obuhvaća područje od izvora Cetina do brane Prančevići, a drugi, nizvodni dio, područje od brane Prančevići do ušća Cetine. U tom drugom dijelu hidrološki režim rijeke zavisi prvenstveno o propuštanju vode kroz dva cjevovoda HE Zakučac te o propuštanju biološkog minimuma (to bi trebao biti ekološki prihvatljiv protok) kroz temeljni ispust brane Prančevići. Unutar sliva Cetine možemo razlikovati i dva podsliva. Desni, zapadni dio uz Cetinu nazvan je "izravnim" podslivom ili "topografskim" dijelom sliva zato što je određen na osnovu površinskih morfoloških oblika, tj. spajanjem vrhova planinskih lanaca čije visine se kreću preko 1 200 m n.v. Lijevi, istočni dio sliva naziva se "neizravnim" zato što vode iz njega dotječu u izravni dio sliva ili u Cetinu podzemnim putem kroz brojne podpovršinske krške kanale, jame, kaverne, špilje itd. Prirodni je dotok narušen i u ovom dijelu izgradnjom akumulacije Buško Blato i kompenzacijskog bazena Lipa.

Procjenjuje se da "neizravni" dio sliva Cetine do brane Prančevići iznosi 2 000 do 2 600 km2 dok "izravni" dio sliva iznosi oko 1 200 km2. Podsliv Cetine nizvodno od brane Prančevići iznosi 500 km2. Smatra se da se na tom dijelu sliva površinska topografska razvodnica uglavnom poklapa s podzemnom hidrogeološkom razvodnicom. Cetina u prosjeku u Jadransko more unosi srednji godišnji protok od 118 m3/s, odnosno 3,72x109 m3 vode. Riječ je o ogromnoj količini vode koja se slijeva u ograničeni prostor Bračkog kanala, pa ta voda ima veliko značenje za područje obalnog mora u ekološkom smislu. Pritom treba imati na umu prirodne, ali i ljudskim čimbenikom uvjetovane promjene protoka koje tijekom godine mogu biti vrlo velike.Voda rijeke Cetine je tipična krška pukotinasta voda kalcijskokarbonatnog tipa, razmjerno male mineralizacije, male ukupne i karbonatne tvrdoće te sadrži malo otopljenog CO2 i sulfata.

Izgradnja akumulacija na rijeci Cetini u potpunosti je izmijenila prirodno otjecanje voda; uzrokovala je višemjesečno do višegodišnjeg izravnanja protoka, odnosno smanjenje zimskih, a povećanje ljetnih protoka. Sadašnje hidrološko stanje rijeke daleko je od prirodnog, a posljedice takvih promjena na šire područje i ekosustave u slivu rijeke i priobalju zasad su neistražene. Međutim, došlo je do velikih promjena uvjeta staništa što dovodi do promjene cijelog ekosustava i biološke raznolikosti. Akumulacija Buško Blato predstavlja potopljeno polje, koje je u prirodnom režimu bilo plavljeno tijekom zimskog vlažnog razdoblja. Sličan je slučaj i s akumulacijom Peruča. Tijekom sušnog razdoblja (uglavnom od svibnja do rujna, a često i do listopada) na dijelu Cetine dugom oko 25 km nizvodno od brane Prančevići prodiru značajne količine vode kroz krške pukotine. Na nekim dijelovima Cetina ponekad presuši, što ima teške posljedice za ekosustave koji su prije bili razvijeni na takvim područjima. Prirodni hidrološki režim Cetine na ušću također je bitno promijenjen. Izgradnjom hidroelektrana i njima pridruženih akumulacija i brana, u većem dijelu rijeke u potpunosti su promijenjene obale i korito rijeke jer su prirodna korita potopljena, a promijenjene su i obale i korito na podru ju ušća. Izgradnjom HE Zakučac bitno se promijenio režim tečenja na ušću pa je nanos što ga je rijeka donosila zaustavljen u akumulaciji Prančevići. Ako nizvodno od brane i nastanu male količine nanosa, one ostaju u koritu jer je protok na tom dijelu rijeke bitno smanjen. Povećanim dotokom i u ljetnim mjesecima, područje desnog zaobalja u delti bilo je stalno zamočvareno zbog čega su 1963. godine napravljeni prvi regulacijski radovi čišćenja korita rijeke nizvodno od mosta u Omišu uz nadvišenje desnog zaobalja izvađenim materijalom. Međutim, time je omogućen ulazak veće količine mora i energije valova uzvodnije u korito rijeke. Određena je regulacijska linija korita rijeke i započela je izgradnja obalnog zida na lijevoj obali, koja se koristi za privez brodova. Najveći točkasti izvori zagađenja komunalnim otpadnim vodama su grad Sinj te gradovi Trilj i Vrlika. Planira se izgradnja bioloških i mehaničkih uređaja za pročišćavanje, a samo manji dio je već izgrađen. Na području BiH veći gradovi kao što su Grahovo, Livno, Tomislav Grad i Kupres nemaju cjelovit kanalizacijski sustav niti su u funkciji uređaji za pročišćavanje otpadnih voda. To znači da se sve otpadne vode ispuštaju u vodne resurse sliva rijeke Cetine. U planu je izgradnja kanalizacijskih sustava i uređaja, ali još nije došlo do njihove realizacije. Točkasti izvor zagađenja je i industrija. Industrijska poduzeća uglavnom imaju kanalizacijsku mrežu otpadnih voda s najčešće neodgovarajućim uređajem za pročišćavanje, a uglavnom nemaju nikakve uređaje za čišćenje oborinskih voda koje se ispuštaju izravno u vodne resurse. Zagađenje iz difuznih izvora (poljoprivreda, promet, odlagališta krutog otpada) ispire se i brzo odnosi u podzemne i površinske vode sliva. Hidrogeološka obilježja krša i velike visinske razlike u slivu uvjetuju da se zagađenje brzo i nepromijenjena sastava javlja na nizvodnim vrelima, u rijeci Cetini i njenim pritocima.

Pri korištenju rijeke kao recipijenta otpadnih voda bez odgovarajućih sustava za pročišćavanje došlo je do zagađenja rijeke, a time i izvora vode za vodoopskrbu, kao i ušća te obalnog mora; ugrožavanja kvalitete vode za vodoopskrbu na širem regionalnom prostoru, a time i zdravlja stanovništva i turista; ugrožavanja ekosustava i biološke raznolikosti rijeke i priobalja; i umanjivanja prirodnih i krajobraznih vrijednosti područja.

U slijedećem nastavku: 1.4. Vodena fauna kukaca (tulari, muhe plesačice ); 1.5. Špiljska fauna beskralješnjaka

Uredio: miro

God. 1454. 22. siečnja, u Mletcih

Zapovjednici gradova Klisa, Sinja, Zazuine i Petrovca stavljaju se pod zaštitu mletačke vlade

1453. 22. Ianuarii. Quum illustris dominus Stefanus dux sancte Save, defuncta uxore sua, querit contrahere matrimonium cum uxore olim banni Petri pro habendo in manibus suis Clissam et alia loca filiorum dicti quondam banni Petri. Et cives Spaleti, dubitantes plurimum de dicto duce Stefano, qui omnimo pretendit ad ducatum civitatis Spaleti, miserunt ad presentiam dominii nostri tres oratores, unum post alium, solicitantes et instantes cum maxima efficacia et precibus, quod quedam capitula et conventiones factas inter comitem nostrum Spaleti et castellanos Clissi, Ifsigne, Zazuine et Petrovaz in accipiendo loca illa sub protectione nostra et recommendisia nostra nomine filiorum quondam banni Petri confirmare dignemur pro evidenti comodo et securitate Spaleti et Tragurii; et omnibus bene consideratis, sit in hoc satisfaciendum supplicationibus comunitatis Spaleti, vadit pars, quod capitula et conventiones predicte auctoritate huius consilii, prout reformate sunt, confirmentur, et mandetur comiti Spaleti, quod cum dictis castellanis concludere debeat secundum formam et continentiam dictorum capitulorum pro castro Clisse solummodo, et non possendo aliter facere concludat etiam pro aliis castris in capitulis contentis.

Et de hac compositione detur noticia serenissimo domino regi Hungariae ac illustri domino Johanni vayvode in illa forma verborum, que videbitur collegio, declarando, quod hoc fecimus ad finem boni, ne illi adolescentes suo dominio privarentur. Et mittatur copia literarum episcopi Scardonae circa ea, que petit dicta domina a duce Stefano.+118,.-18,-14.

Questi sono capitoli, li quali nuy viceban Thomaso Boinicich, conte Zorzi et conte Pollo castellani de Clissa, Ifsigna, Zazvina, Petrovaz se ne vepnera per le man, e si non chastel de Cluz daremo per Petrovaz, faremo e componemo cum miser lo conte de Spalato e zentilhomeni, rezevando per nome de la illustrissima signoria de Venexia.

Et primo prometemo nui tre chastellani antedicti levar quatro bandere de san Marcho ad ogni requisition e comando de miser lo conte de Spalato, zoe una in Clissa, una in Ifsigna, una in Petrovaz se ne vegnera per le man, e se no li daremo Chluz per Petrovaz.

Item prometemo de non praticar mai cum alguna persona per li chastelli del chontado de Cetina, zoe Chlissa, Ifsigna, Zazvina, Petrovaz, over Cluzo in logo de Petrovaz senza volunta e sientia de miser lo conte de Spalato presente e futuro.

Item prometemo de non dar ad alguna persona castello de Tnina et Lab sopra Zara nesuno tempo senza conseio e saputa de miser lo conte de Spalato presente e futuro, sempre salvando fidelta deli nostri signori.

Item prometemo de non dar li dicti castelli a nisuna persona deli nostri signori, zoe al conte Zoane, ne al conte Stefano, ne li fioli de condam ban Francho, se li romagnisse la mita de queste castelli, se non in prima minarli a Spalato e farli obligar con sagramento, come xe havemo obligadi nuy.

Item prometemo, che se per caso manchasse uno de nui tre, uno debia lassar inchargo al altro.

Item prometemo, se shaxo fosse, che nui non podessemo contra el forzo tegnir li predicti chastelli, del qual forzo loro non ne podesse defendere, fazando la signoria de Venexia provisione ali nostri signori per li dicti chastelli et ha nui per nostri servixi, i debiamo dar i dicti castelli ala illustrissima signoria de Venexia. Item prometemo de observar tuti li sopraditi pati e chapitoli, et star in queli, obligando nui laf ede nostra e la anima zurando sul sacramento de santa Croxe, che tute le sopradite promesse observaremo senza alguna fraude o ingano sempre salvando nostra fedelta ali nostri signori, et observandone la nostra illustrissima signoria quello ne promette.

Questi sono li pacti, li quali fa miser lo conte de Spalato cum li zentilhomeni, piazendo ala ilustrissima signoria nostra, cum vizeban Tomaxo Boinicich, vir Juray e chonte Chis Paval.

Et primo adesso li dicti debia haver stara 100 de biava, e vegnando de Puia de tempo in tempo siamo tegnudi darli anchora stara 400, che sia 500, zoe mezo formento e mezo orzo.

Item prometemo per adesso darli 4 barille de polvere de bombarda per aiuto de chastelli. Item quando tornara el nostro ambassador da Venexia, el qual andara per questo fato, el dito conte Pollo cum il altri castellani debia haver ducati 300 d oro, over tante monede.

Item prometemo a dito conte Polo, quando levera bandiera de s. Marco, zoe da puo conclusi e fermadi dicti capitoli, subito farlo zentilhomo de Spalato e darli chaxa per so stancia e possession a lui e ali so heredi in perpetuum e provision.

Item prometemo de far, che i zentilhomeni de Poliza renderano tuto quello i havesse tolto da puo la morte de ban Piero, zoe de terreni e robe fosse del dito condam ban Piero, over de suo subditi, siando restituido, a diti Polizani el so.

Item nui vedando lor bexognosi, che i non possano esser nostro siuto, i debiamo adiutare et defenderli contra ogni persona apertamente et ocultamente, excepta la corona e baroni de Hungaria. E se nui savessemo e vedessemo o aldissemo cossa, che fose contra el stado deli heredi de condam ban Piero, li debiamo aiutar e defender senza alguna frauda o ingano del mondo contra ogni persona, excepti i sopradicti corona e baroni de Ongaria.

Senato Mar. vol. V. c. 17., u mlet. Arkivu.

Gunjača piše o ovoj listini, dokumentu, u Tiniensia (bilj. 47, str. 32-33.) Kad je umro ban Perko Talovac, ostadoše Klis, Sinj, Čačvina i Petrovac njegovoj udovi Margareti i malodobnim sinovima. Ostavši udovcem Stjepan, herceg sv. Save (Kosača), htio se oženiti banovom udovom, da bi se dokopao Klisa i drugih mjesta njenih sinova, pa tako da se približi Splitu, kojemu je inače želio postati knezom. Splićani su se toga pobojali, pa su godine 1454. načinili sporazum s kastelanima banovih gradova i poslali taj sporazum na odobrenje Veneciji, kojim bi se ona obavezala, da primi u zaštitu banove sinove. Taj sporazum je napravljen s privolom vicebana Bojničića, a po njemu su se kastelani obavezali, da će na svako traženje i zahtjev splitskog kneza dignuti četiri zastave sv. Marka: u Klisu, Sinju, Čačvini i Petrovcu. K tome obećaše, da nikome ne će dati utvrda Knina i Laba, što je zapravo Bojničićeva obaveza, jer je on kao viceban držao Knin. No do svega toga nije došlo.

miro

Sa ovim člankom, nastavljam sa objavom vrijednog izvješća Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine. Kao što se vidi iz naslova riječ je o područjima koja nisu u granicama Kninskog kraja, osim djelomično porječja Cetine. Tema je zanimljiva i cijelo izvješće zaslužuje objavu, međutim iz praktičnih razloga ograničio sam se samo na gornji tok Cetine. Dio područja Cetine, kojeg objavljujem, u literaturi se naziva gornjim tokom, a obuhvaća područje do Balečkog mosta, nakon kojeg počinje akumulacija Peruča. Izostavio sam izvješća o ostalim područjima kad to nije narušavalo logičku cjelinu objavljenog dijela izvješća. Cijelo izvješće možete vidjetiovdje.

Pojmove, koje treba pojasnit, označit ću zvjezdicom , a pojašnjenje ću dati na dnu teksta. Nadam se da će vam ovi članci pomoći da bi bolje upoznali Kninski kraj, odnosno da bi ga više voljeli.

Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine

Dosad objavljeno (vidi na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/zivotinjski-svijet-gornjeg-toka-cetine/):

Sažetak o fauni istraživanih područja

Prikaz utvrđene faune istraživanih skupina

B1. Rezultati istraživanja faune doline rijeke Cetine

Sažetak o fauni rijeke i doline Cetine

Fauna sisavaca, gmazova i vodozemaca

Ornitofauna

Značajke zajednice riba

Fauna vodenih kukaca

Špiljska fauna

1. Dosadašnje poznavanje faune

1. 1. Vodozemci, gmazovi i sisavci

Izvješće koristi podatke iz navedene literature i neobjavljene podatke autora (N. Tvrtković i I Pavlinić) bez novih istraživanja. Sisavci nažalost nisu nikad sustavno istraživani, pa su podaci o njima samo rezultat kratkih posjeta znanstvenika ili stručnih i popularnih članaka u kojima se spominju pojedine vrste. Ukupno je zabilježen 21 sisavac, no znamo da ih je najmanje barem 26, jer tu svakako još žive lisica, lasica, tvor, divlja svinja i zec za koje nismo našli pisanih podataka. Od ukupno poznatog broja zabilježeno je samo 11 šišmiša, jer su poznate uglavnom samo vrste koje imaju svoje porodiljne kolonije u špiljama, ili u njima zimuju na mjestima gdje se lako mogu vidjeti. Od značajnijih vrsta treba svakako spomenuti vidru (Lutra lutra) koja vjerojatno nikad nije bila brojna kao npr. u Neretvi, no o njoj nema novih podataka od 1980. godine. Uz karakterističnu faunu krških polja s vodotocima (močvarna rovka, vodeni voluhar, poljska voluharica) u kamenjaru južnih padina Dinarskog masiva nalazimo i neke mediteranske vrsta kao krškog miša (Apodemus epimelas), kojima je ovo najsjevernija granica rasprostranjenja. Od šišmiša koji se hrane nad Cetinom, u samoj dolini rijeke ili na njenim rubovima, osobito je značajan dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii) čije su porodiljne kolonije zabilježene u dvije špilje, Ćulumovoj pećini kod Kijeva, te Vodenoj peći kod Rumina. Očekivana brojnost ove vrste u usporedbi s onom uz rijeku Krku nažalost je daleko manja, prvenstveno zbog promjena nekadašnjeg prirodnog toka Cetine koji je značajnim dijelom postao protočno jezero promjenjive razine. Time je uveliko bila osiromašena prirodna fauna vodenih kukaca kojima se ova vrsta hrani. Vodozemaca je poznato ukupno 8 vrsta, a gmazova 15 vrsta. Osobito su značajna nalazišta ugrožene čovječje ribice (Proteus anguinus), a održala se i populacija malog vodenjaka (Triturus vulgaris), danas već rijetke vrste u Dalmaciji. Vlažni travnjaci krških polja uz Cetinu staništa su smeđe žabe (Rana dalmatina) i gatalinke (Hyla arborea). Od gmazova rijeka još obiluje zmijom ribaricom (Natrix tessellata), ali je zato lokalno vrlo ugrožena nekad očito veća populacija barske kornjače (Emys orbicularis). Relativno velik broj nađenih vrsta gmazova dolina Cetine zahvaljuje nekim mediteranskim vrstama koje su osobito česte na južnim padinama masiva Dinare, sve do Knina. Za biološku raznolikost sisavaca, gmazova i vodozemaca važni su travnjaci i močvarna staništa Paškog i Hrvatačkog polja, močvarna staništa uz Miloševo jezero, Ćulumova pećina kod Kijeva i špilje kod Rumina, preostali prirodni krški izvori od Otoka do Trilja kao i još sačuvani dijelovi prirodnih tokova pritoka Cetine kod Rude i Graba, kanjonski dio Cetine od Blata do Zadvarja, te preostali trščaci ušća Cetine neposredno prije Omiša.

1.2. Ptice

Podaci o ornitofauni prikupljeni su iz literaturnih podataka (navedeno) i neobjavljenih podataka s terenskih istraživanja Dragana Radovića i podataka Hrvatskog ornitološkog društva. U popisima vrsta je analiziran i status ugroženosti i zaštite pojedine vrste, te je naznačeno da li se radi o gnjezdarici (g), selici(s) ili stanarici , prolaznici tijekom selidbe ili skitnje (p) ili zimovalici (z). Na području se pojavljuju i rijetke i neredovite vrste, koje su označene kao skitalice (sk). Vlatka Dumbović je pomogla pri izradi izvješća, popunjavanju protokola s prostornim podacima i izradi karata. Svi podaci o ornitofauni prikupljeni su tijekom istraživanja koje od 2000. godine provodimo na području Cetine. U ovom su izvješću korišteni i neobjavljeni podaci g. Roberta Crnkovića, ornitologa—amatera iz Splita koji, kao vanjski suradnik Zavoda za ornitologiju i član hrvatskog ornitološkog društva na području rijeke Cetine provodi praćenje stanja (monitoring) nekoliko vrsta ptica te g. Ivana Budinskog člana Hrvatskog ornitološkog društva. Ovaj je monitoring polučio i pravo stanje (apsolutnu brojnost) kosaca Crex crex, crvenonoge prutke Tringa totanus i crnoprugastog trstenjaka Acrocephalus melanopogon na području Cetine. Istraživanja su obuhvatila cijeli tok Cetine od izvorišnog dijela u Paškom polju do ušća kod Omiša, uključujući i akumulacije, također staništa u neposrednoj okolici rijeke kao što su okolni pašnjaci, obronci, brine i kanjoni, poljodjelska područja, naselja i sl.

Pri utvrđivanju prisutnosti vrsta i njihove brojnosti najviše je korištena metoda vizualne determinacije i metode determinacije po glasanju i pjevu. Područje je obilaženo čamcem i pješice. Pri promatranju su korišteni dalekozori i teleskopi, a pri određivanju vrsta korištena je standardna ornitološka literatura: Heinzel, Fitter i Parslow (1999) Peterson, Mountfort i Hollom (1983.) i Bruun i Singer (1980.). Također je korištena metoda lova ptica ornitološkim vertikalnim mrežama kojima je utvrđivana prisutnost skrovitih vrsta pjevica, naročito za selidbi kada te vrste ne pjevaju. Prisutnost sova istraživana je zvučnim vabom, odnosno emitiranjem snimke njihovog zova kako bi se izazvao odgovor. Uvijek je bilježena i brojnost ptica. Većina istraživanja je provedena danju, no dio ih je proveden i noću kako bi se utvrdile i noćne ili pretežito noćne vrste ptica. Prema dostupnim podacima na području rijeke Cetine povremeno ili stalno obitava 158 vrsta ptica. 153 vrsta koje povremeno ili stalno obitavaju na području rijeke Cetine zaštićeno je Bernskom konvencijom na način da se 109 vrsta nalazi na Dodatku II Bernske konvencije, tj. to su strogo zaštićene životinjske vrste – (zabranjeno ih je hvatati, ubijati, iskorištavati njihove populacije ili ih na bilo koji na in namjerno uznemiravati, te je potrebno očuvati njihova staništa), a njih 46 je navedeno na Dodatku III. Bernske konvencije kao zaštićene vrste (moraju biti zakonski zaštićene, ali se može dopustiti nadzirano iskorištavanje populacija). 64 vrsta zaštićeno je europskom Direktivom o zaštiti divljih ptica (Council Directive 79/409/EEC). Na Dodatku I ove Direktive navedena je 31 vrsta – to su vrste za koje treba odrediti i provoditi posebne mjere očuvanja u pogledu njihovog staništa kako bi im se osigurali opstanak i razmnožavanje u području na kojem su rasprostranjene (Tablica 2.):

Tablica 2. Popis vrsta ptica područja rijeke Cetine koje se nalaze na popisu Dodatka I EU direktive o pticama.

Na Dodatku II i III Direktive o pticama navedene su 33 vrste – to su vrste koje se smiju loviti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, uz uvjet očuvanja na području njihove rasprostranjenosti.

Temeljem Zakona o zaštiti prirode (N.N. 70/05) i njegovim podzakonskim aktom – Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (N.N. 7/06) strogo je zaštićeno 124 vrste ptica, a 21 vrsta je navedena u kategoriji zaštićene vrste uz još 3 koje su zaštićene samo negnijezdeće populacije, a gnijezdeće su strogo zaštićene.112 vrsta ptica s područja rijeke Cetine navedeno je u Crvenoj knjizi ugroženih vrsta ptica Hrvatske. Ugrožene vrste u užem smislu (CR,VU,EN) u kategoriji CR-kritično ugroženih vrsta je 6 vrsta, u kategoriji EN-ugrožena vrsta je 9 vrsta, a u kategoriji osjetljivih vrsta - VU je 10 vrsta, a 4 vrste je iz kategorije DD – nedovoljno poznata vrsta. Dvije vrste pripadaju kategoriji regionalno izumrlih gnjezdarica (RE) i u Hrvatskoj su prisutne tijekom zimovanja i/ili migracija (Tablica 3.):

Tablica 3. Popis nacionalno ugroženih vrsta ptica područja rijeke Cetine

Tri su vrste navedene i na globalnom popisu ugroženih vrsta ptica, a to su mali vranac Phalacrocorax pygmaeus, šljuka livadarka Gallinago media i kosac Crex crex u kategoriji NT – gotovo ugrožene vrste. Na području se redovito bilježi oko 5-10 pjevajućih mužjaka kosaca, a mali vranci i šljuke livadarke su neredovite i rijetke vrste na području.

Zajednice ptica i njihova staništa

Osim zajednice ptica vezane za samu rijeku, odnosno njena vodena staništa, uz rijeku postoji još šest zajednica ptica koja obitavaju na šest tipova staništa.

U zajednicu ptica rijeke Cetine s uskim obalnim pojasom, sprudovima, vodopadima i akumulacijama ulaze vrste koje su neposredno ishranom ili mjestom za gniježđenje vezane uz rijeku, sve tipove vodene površine, sprudove, uski obalni pojas (gol ili obrastao zeljastom vegetacijom, stjenovit, šljunkovit, pješčani ili zemljani) i rukavce, tekuće ili stajaće. Ovu zajednicu čini čak 45 vrsta ptica što znači da su vodena staništa rijeke Cetine bogata raznolikim ptičjim svijetom. To bogatstvo joj daje raznolikost staništa: brojni slapovi, brzaci, mirni dijelovi razliveni po poljima, sprudovi, otoci, rukavci i td. Česte i široko rasprostranjene vrste, osim galebova koji spadaju u ovu zajednicu ali u njoj ne gnijezde, samo dvije vrste: bijela i gorska pastirica. To ukazuje na drugu karakteristiku vodenih staništa Cetine: mala brojnost i uska rasprostranjenost ptica većine vrsta ove zajednice. Tome je više razloga, a najvažniji su vjerojatno česte velike i nagle oscilacije vodostaja na najvećem dijelu rijeke. Zbog toga su mjesta za gniježđenje i hranjenje ptica vrlo reducirana, promjenjiva i nesigurna i teško im se prilagoditi. Također je prisutan negativan utjecaj rekreativnih aktivnosti koji je na nekim dijelovima toka velik. Ipak, akumulacija Peruča jedino je gnjezdilište velikog ronca Mergus merganser u Hrvatskoj.

Najrasprostranjenija je zajednica ptica mješovitih staništa (ekotona) uz obale Cetine koja obuhvaća raznolika mješovita staništa uz obale rijeke kao što su vrbaci i razni drugi šumarci, te živice, raznolike šikare, koje su isprepletene s manjim travnjacima ili poljodjelskim površinama. Ta staništa su na zemljanoj ili kamenitoj podlozi, vlažnoj ili suhoj. Mješovita su staništa uz obale rijeke Cetine najrasprostranjenija i vrlo su raznolika pa nije ni čudo da ovdje živi više od polovine zabilježenih vrsta ptica. Više vrsta ptica postiže u ovoj zajednici vrlo veliku brojnost. Tako je npr. slavuj Erithacus megarhynchos u vrbacima i šibljacima posvuda uz Cetinu, pa i u najstrmijem i najstjenovitijem dijelu kod Zadvarja prisutan u vrlo velikom broju, nezabilježenom dosad u Hrvatskoj. Uz mnoge mediteranske vrste ptica, tu su relativno brojne i neke pretežito kontinentalne. Npr. crnoglava grmuša Sylvia melanocephala je vrlo brojna, njena brojnost daleko nadilazi brojnost crnoglavih grmuša bilo gdje drugdje u priobalnom dijelu Hrvatske.

Zajednica ptica gustih sklopova obalne vegetacije uz rijeku Cetinu zauzima relativno malo područje i nepotpuno je razvijena, a tu spadaju ptice koje obitavaju u gustim sklopovima obalne vegetacije kao što su tršćaci, rogozici, sklopovi šaša, sita i sl. bilja. Takva staništa su na Cetini malobrojna i zauzimaju male površine. Te su zajednice uz Cetinu najbolje razvijene u njenom izvorišnom dijelu u Paškom polju gdje se Cetina na nekoliko mjesta širi i razlijeva po polju, a nema negativnih velikih razlika u vodostaju koji onemogućuju razvoj sklopova obalne vegetacije. Ta zajednica postoji i u donjem toku nizvodno od Radmanovih mlinica. Od vrsta ovdje je najvažnija jedina hrvatska gnijezdeća populacija crnoprugastog trstenjaka Acrocephalus melanopogon koji gnijezdi u Hrvatačkom polju.

Zajednice ptica travnjaka razvijene su u poljima kroz koja protiče Cetina (Paškom, Hrvatačkom i Sinjskom polju). Radi se o prostranim, bogatim travnjacima bez ili s vrlo malo grmlja, stabala ili živica. Ova je zajednica najbolje razvijena u bogatim travnjacima oko Cetine u Paškom polju koje je praktički bez intenzivne poljoprivrede. Iako tu zajednicu čini relativno mali broj vrsta, što je svugdje uobičajeno za nju, da je vrlo dobro razvijena vidimo po tome da su čak 4 tipične vrste prepelica Coturnix coturnix, žuta pastirica Motacilla flava, poljska ševa Alauda arvensis, velika strnadica Emberiza calandra - ovdje česte ili sveprisutne. Stoga su te zajednice, a pogotovo ona u Paškom polju, najbolje u priobalnoj Hrvatskoj. U nešto manjem broju ovdje gnijezdi i eja livadarka Circus pygargus. Na ovim staništima gnijezde i kosciCrex crex. Na zimovanju je prisutna šljuka livadarka Gallinago media. Ovdje gnijezdi i škanjac osaš Pernis apivorus kojemu je Paško polje jedno od rijetkih gnjezdilišta u primorskoj Hrvatskoj.

Na području Cetine je dobro razvijena zajednica ptica litica, najbolje u kanjonu Cetine između Trilja i Zadvarja, ali i na brojnim liticama uz druge dijelove Cetine (npr. po brinama kod Kostanja. U ovu zajednicu spadaju ptice koje obitavaju na golim ili biljem slabo obraslim liticama. Iako vrstama relativno malobrojna (radi se o specifičnom staništu), zajednica je dobro razvijena, što se vidi iz činjenice da su neke vrste brojne i sve prisutne: hridna lastavica Hirundo rupestris, modrokos Monticola solitarius, brgljez kamenjar Sitta neumayer, gavran Corvus corax… Ovdje gnijezde i vjetruša Falco tinnunculus te sivi sokol Falco peregrinus. Vrlo je zanimljivo da u kanjonu Cetine, kod Zadvarja postoji kolonija piljaka Delichon urbica. Piljke smo navikli viđati po selima i gradovima, a gnijezda pod strehama i pod izbočenjima na zidovima kuća i zgrada – ovo je jedna od rijetkih kolonija u Hrvatskoj u prirodnom staništu.

Zajednice ptica sitnih kamenjara je na ve!oj površini u ovom području razvijena samo u Velikom i Malom suhom polju, suhim i kamenitim dijelovima Paškog polja. Iako vrstama vrlo malobrojna, ova su staništa vrlo specifična i zanimljiva, u Hrvatskoj su danas rijetka. Ovdje gnijezde ćukavica Burhinus oedicnemus, primorska trepteljkaAnthus campestris i sivkasta bjeloguza Oenanthe oenanthe i primorska bjeloguzaOenanthe hispanica.

Zajednice ptica naselja i poljodjelskih površina je najrazvijenija uz Cetinu u Sinjskom i Hrvatačkom polju, područjima s najintenzivnijim poljodjelstvom, a u tu zajednicu ulaze vrste koje su neposredno ishranom ili mjestom za gniježđenje vezane uz naselja i intenzivno obrađivane poljodjelske površine kao što su npr. 3 vrste vrabaca, laste, piljci, ali i kukuvija Tyto alba. Već sam broj od čak 29 vrsta na popisu Dodatka I EU Direktive o pticama i 24 vrste s popisa ugroženih vrsta ptica u Hrvatskoj nesumnjivo navodi na činjenicu da su rijeka Cetina i staništa u njenoj neposrednoj okolici vrlo značajna za zaštitu ptica. Radi se o vrstama čiji bi nestanak s ovog područja vodio daljnjem padu brojnosti, smanjenju areala i destabilizaciji populacija. Među nabrojanim vrstama posebno se ističu globalno ugrožena vrste (NT-kategorija) kosac Crex crex. Za tri vrste su gnjezdilišta na Cetini jedina u Republici Hrvatskoj, pa bi nestanak njihovih cetinskih populacija značilo i izumiranje tih vrsta u Hrvatskoj. To su crvenonoga prutka Tringa totanus i veliki ronac Mergus merganser i crnoprugasti trstenjak Acrocephalus melanopogon. Na području gnijezdi i 5-7 parova eja livadarka Circus pygargus, grabljivice koja gnijezdi na tlu u visokoj i gustoj vegetaciji, a u Hrvatskoj ih gnijezdi ukupno oko 40 parova.

Ekološke mreže

Ekološka mreža je sustav najvrijednijih područja za ugrožene vrste, staništa, ekološke sustave i krajobraze. Nacionalnu ekološku mrežu, pak, čini sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih područja, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno pridonose očuvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti (http://www.cro-nen.hr). Kako bi se omogućila međusobna komunikacija i razmjena vrsta ekološki važna područja moraju biti povezana koridorima. Radi očuvanja stanišnih tipova u povoljnom stanju Zakonom o zaštiti prirode uveden je sustav proglašavanja i zaštite Nacionalne ekološke mreže koja obuhvaća ekološki važna područja od nacionalne i međunarodne važnosti.

Nacionalnu ekološku mrežu proglašava Vlada. Uredba o proglašenju ekološke mreže usvojena je odlukom Vlade RH u listopadu 2007. godine (Narodne novine br. 109/2007). Uredbom je također propisana obveza praćenja stanja (monitoringa) u svrhu utvrđivanja učinkovitosti mjera zaštite s obzirom na ostvarivanje utvrđenih ciljeva očuvanja, pri čemu se posebna pažnja usmjerava vrstama i staništima čije stanje najočitije održava promjene u staništima drugih vrsta ili stanišnih tipova (tvz. indikatori).

Na istraživanom području rijeke Cetine nalazi se čak 9 područja nacionalne ekološke mreže (NEM) (http://www.cro-nen.hr) (Tablica 4.). Najveće je podru je HR1000029 # „Rijeka Cetina“ – međunarodno važno područje za ptice koje obuhvaća i sva ostala područja NEM-a. Područje „Cetina“ površine je 234 km2, a obuhvaća rijeku Cetinu od izvora do ušća. U područje su uključena i krška polja: Paško, Suho, Sinjsko i Hrvatačko. Podru je je međunarodno značajno područje za očuvanje populacija divljih ptica. Ciljevi očuvanja područja su očuvanje populacija 5 vrsta ptica: crnoprugasti trstenjak Acrocephalus melanopogon, eja livadarka Circus pygargus, kosac Crex crex, veliki ronac Mergus merganser, crvenonoga prutka Tringa totanus.

Tablica 4. Nacionalna ekološka mreža na području rijeke Cetine – popis područja (prema http://www.cro-nen.hr). (Izostavio sam slijedeća područja: jezero Peruča, Hrvatačko polje, Sinjsko polje, Ruda, Rijeka Cetina s kanjonom i Cetina, jer nisu dio, prethodno definiranog Kninskog kraja, op. ur.) 

Nap. 1. Svaki broj označava mjeru ili skup mjera zaštite koje je potrebno provoditi na ovom podru ju ekološke mreže, kako bi se postigao ili održao povoljan statusa zaštite vrsta i stanišnih tipova (ciljeva o uvanja)

Nap. 2. Područja ekološke mreže za koja su ciljevi očuvanja stanišni tipovi i/ili divlje svojte navedene u odgovarajućim propisima Republike Hrvatske, u međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska potpisnica, propisima Europske unije i aktima Vijeća Europe obilježena su oznakom #.

Evidentno je da je područje rijeke Cetine izuzetno važno ne samo za očuvanje ptičjih vrsta i populacija, nego i za očuvanje različitih suhih i vlažnih travnjačkih stanišnih tipova na kojima ove ptice obitavaju i gnijezde.

Uredbom o NEM-u su također propisane smjernice za mjere zaštite u svrhu očuvanja stanišnih tipova, propisanih Pravilnikom o vrstama stanišnih tipova, karti staništa, ugroženim i rijetkim stanišnim tipovima te o mjerama za očuvanje stanišnih tipova (NN 07/2006).

NATURA 2000 je ekološka mreža Europske Unije i predstavlja vid provedbe legislative Europske Unije, osobito Direktive o pticama (Council Directive 79/409/EEC) i Direktive o zaštiti prirodnih staništa, divlje faune i flore (Council Directive 92/43/EEC) (http://www.dzzp.hr). Uspostava NATURA 2000 ekološke mreže predstavlja obvezu Republike Hrvatske u sklopu pristupanja Europskoj Uniji. Svaka zemlja članica EU doprinosi stvaranju ekološke mreže NATURA 2000 određivanjem Posebnih područja zaštite (engl. Special Areas of Conservation – SAC) u skladu s odredbama Direktive o staništima. Jednako tako, svaka zemlja članica EU treba odrediti Područja posebne zaštite (engl. Special Protection Areas – SPA) sukladno odredbama Direktive o pticama. U područjima NATURA 2000 potrebno je definirati i provoditi mjere upravljanja koje će osigurati povoljno stanje vrstama i stanišnim tipovima zbog kojih su ova područja proglašena.

Prijedlogom ekološke mreže NATURA2000 u Hrvatskoj svih devet podru ja NEM-a je od međunarodnog značaja, te je predloženo za uvrštenje na NATURA 2000 ekološku mrežu, a područje HR1000029 # Cetina predloženo je kao Područje posebne zaštite (engl. Special Protection Areas – SPA) sukladno odredbama Direktive o pticama.

Sa ovim člankom, počinjem sa objavom vrijednog izvješća Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine. Kao što se vidi iz naslova riječ je o područjima koja nisu u granicama Kninskog kraja, osim djelomično porječja Cetine. Tema je zanimljiva i cijelo izvješće zaslužuje objavu, međutim iz praktičnih razloga ograničio sam se samo na gornji tok Cetine. Dio područja Cetine, kojeg objavljujem, u literaturi se naziva gornjim tokom, a obuhvaća područje do Balečkog mosta, nakon kojeg počinje akumulacija Peruča. Izostavio sam izvješća o ostalim područjima kad to nije narušavalo logičku cjelinu objavljenog dijela izvješća. Cijelo izvješće možete vidjeti ovdje

Pojmove, koje treba pojasnit, označit ću zvjezdicom , a pojašnjenje ću dati na dnu teksta. Nadam se da će vam ovi članci pomoći da bi bolje upoznali Kninski kraj, odnosno da bi ga više voljeli.

Kartiranje faune Dalmacije. Prioritetna područja: otok Pag, estuarij Krke, otok Vis i pučinski otoci, otok Mljet, tok Cetine

Urednici: Nikola Tvrtković (baza podataka, tekst), Igor Pavlinić (karte, revizija koordinata), Martina Šašić Kljajo (baza fotogra"ja)

Autori: Martina Šašić Kljajo, Hrvatski prirodoslovni muzej, Draško Holcer, Hrvatski prirodoslovni muzej, Irena Grbac, Hrvatski prirodoslovni muzej, Iva Mihoci, Hrvatski prirodoslovni muzej, Igor Pavlinić, Hrvatski prirodoslovni muzej , Vesna Štamol, Hrvatski prirodoslovni muzej, Nikola Tvrtković, Hrvatski prirodoslovni muzej, Marijana Vuković, Hrvatski prirodoslovni muzej, Dragan Radović, Hrvatsko ornitološko društvo, Vlatka Dumbović, Hrvatsko ornitološko društvo

Autori zasebnih dodatnih izvješća za područje rijeke Cetine: Mladen Kučinić (tulari i muhe plesačice), Roman Ozimec (špiljska fauna), Dragan Radović i Vlatka Dumbović (ptice), Milorad Mrakovčić (ribe), Nikola Tvrtković i Igor Pavlinić (vodozemci, gmazovi i sisavci).

U prikupljanju podataka još su sudjelovali: Krešo Leskovar, Hrvatsko ornitološko društvo, Ivica Lolić, Hrvatsko ornitološko društvo, Ante Karanušić, Hrvatsko ornitološko društvo, Robert Crnković, Hrvatsko ornitološko društvo, Luka Jurinović, Hrvatsko ornitološko društvo, Eduard Kletečki, Hrvatski prirodoslovni muzej, Zlatko Godec, Hrvatski prirodoslovni muzej, Maja Đaković, Hrvatski prirodoslovni muzej.

Autori fotogra!ja na naslovnici: Marijana Vuković, Martina Šašić Kljajo, Ivica Lolić, Ante Žuljević

Lipanj 2009. godine

1.Sažetak o fauni istraživanih područja

1.1.Prikaz utvrđene faune istraživanih skupina

Tablica 1. Usporedbeni prikaz broja nađenih vrsta sedam obrađenih životinjskih skupina na sva četiri zadana područja i u dolini Cetine.

Znakom* označen je ukupni broj vrsta za otok Pag.

Dolina Cetine ima još u nekim dijelovima očuvanu faunu ugroženih tipičnih vlažnih travnjaka i močvara krških polja Dinarida, a uz neke ptice močvarice koje se jedino ovdje gnijezde u Hrvatskoj (Tringa totanus*, Acrocephalus melanopogon*), osobito je bogata vodozemcima i gmazovima. Na dvije lokacije, uz Paško polje i Hrvatačko polje, nalaze se kolonije više vrsta ugroženih šišmiša. Uz rijeku je očuvan i dio izvora čije podzemne špiljske vode imaju značajnu populaciju endemične čovječje ribiceProteus anguinus.

Treba napomenuti da se istraživanjima u okviru COAST projekta* upotpunilo poznavanje faune za mnoga područja koja su već predložena za ekološku mrežu Natura 2000. Također, istraživanjima su utvrđene mnoge nove vrste za zadana područja i detaljnije su opisana područja najznačajnija za očuvanje biološke raznolikosti. Nadalje, na temelju izvršenog istraživanja, predložena su nova područja izrazite biološke raznolikosti za uvrštenje u ekološku mrežu Natura 2000 te su određeni prioriteti za buduća potrebna istraživanja. U izvještaju se predlažu i određene mjere za zaštitu ugroženih vrsta i njihovih staništa s preporukama održivog korištenja i upravljanja biološko vrijednih područja koja su ujedno potencijalna buduća Natura 2000 područja u Hrvatskoj (npr. reguliranje i zabrana lova i uznemiravanja životinja, različite agrookolišne mjere: smanjena uporaba pesticida, poticanje ekološke poljoprivredne prakse, podizanje i očuvanje suhozidova, održavanje travnjaka itd.).

2.Rezultati istraživanja faune doline rijeke Cetine

2.1.Sažetak o fauni rijeke i doline Cetine

2.1.1.Fauna sisavaca, gmazova i vodozemaca

U dolini Cetine dosad je zabilježeno 8 vrsta vodozemaca, 15 vrsta gmazova i 21 vrsta sisavaca. Najznačajniji vodozemac koji ima nalazišta u dolini Cetine je pliocenski relikt, endemična čovječja ribica Proteus anguinus. Ona nastava špiljske vode u podzemlju izvorišta od Otoka do Vedrina, te u kanjonu ispod Šestanovca. U samoj dolini Cetine nalazimo povremeno zbog visokih podzemnih voda izbačene primjerke dospjele iz krških izvora.Ostali vodozemci među kojima bi istaknuli smeđu žabu Rana dalmatina i malog vodenjaka Triturus vulgaris sačuvali su svoja staništa pretežito u vlažnim travnjacima i močvarnim staništima Hrvatačkog polja, te uz Miloševo i Stipančevo jezero. Tu se nalaze i ostaci nekad vjerojatno velike populacija barske kornjače Emys orbicularis. Uz izvorišni dio rijeke Cetine, te na pojedinim odsječcima nizvodno očuvala se lokalna populacija zmije ribarice Natrix tessellata. Najviše vrsta zmija nastava južne padine Dinare, Troglava i Kamešnice neposredno uz dolinu. Od gušterica značajne su populacije mrke gušterice Algyroides nigropunctatus, oštroglave gušterice Dalmatolacerta oxycephala i velikog zelembaćaLacerta trilineata u kanjonu Cetine od Blata do Zadvarja, a brojna populacija Dinarskog endema zelembaća Lacerta bilineata intermedia je sačuvana uz izvorišta oko Paškog polja. Među sisavcima samo je još na Paškom i Hrvatačkom polju očuvana karakteristična populacija sitnih sisavaca krških polja uz vodotoke, sa močvarnom rovkom Neomys anomalus, vodenim voluharom Arvicola amphibius, te poljskom voluharicom Microtus arvalis. Uz Gospodsku špilju nalazi se najsjevernije nalazište krškog miša Apodemus epimelas. Status vidre Lutra lutra je nažalost bez dodatnih istraživanja nejasan, a povremeno se, naročito zimi u dolini nađu vuk Canis lupus i rijeđe čagalj Canis aureus. Od dosad deset vrsta zabilježenih šišmiša, značajne su vrste koje svoje kolonije imaju špiljama uz Paško polje te kod Rumina. Uz velikog potkovnjaka Rhinolophus ferrumequinum, dugokrilog pršnjaka Miniopterus schreibersi, velikog šišmiša Myotis myotis, oštrouhog šišmiša Myotis oxygnathus, te riđeg šišmiša Myotis emarginatus, od posebnog je značaja populacija ugroženog dugonog šišmiša Myotis capaccinii čije jedinke hvataju kukce neposredno iznad voda Cetine. Njene porodiljne kolonije nađene su u Ćulumovoj pećini kod Kijeva i špiljama u okolici Rumina.

2.1.2.Ornitofauna

Na području rijeke Cetine povremeno ili stalno obitava 158 vrsta ptica. Jedan od razloga brojnosti vrsta ptica na ovom području je i velika raznolikost i očuvanost ptičjih staništa. Rijeka Cetina teče kroz vrlo raznoliki krajobraz – suhe i vlažne (poplavne) travnjake, močvare, oranice, šumarke, naselja, akumulacije a u donjem toku tvori duboki, jednstveni kanjon na čijem se završetku ulijeva u more.

Već, sam broj od čak 29 vrsta na popisu Dodatka I EU Direktive o pticama i 24 vrste s popisa ugroženih vrsta ptica u Hrvatskoj nesumnjivo navodi na činjenicu da su rijeka Cetina i staništa u njenoj neposrednoj okolici vrlo značajna za zaštitu ptica. Radi se o vrstama čiji bi nestanak s ovog područja vodio daljnjem padu brojnosti, smanjenju areala i destabilizaciji ptičjih populacija. Među nabrojanim vrstama posebno se ističu globalno ugrožena vrste (NTkategorija) kosac Crex crex koji gnijezdi u Paškom i Sinjskom polju (5-10 parova). Za tri vrste su gnjezdilišta na Cetini jedina u Republici Hrvatskoj, pa bi nestanak njihovih cetinskih populacija značilo i izumiranje tih vrsta u Hrvatskoj! To su crvenonoga prutka Tringa totanus(6-10 parova gnijezdi na Paškom polju), veliki ronac Mergus merganser (4-6 parova na akumulaciji Peruča) i crnoprugasti trstenjak Acrocephalus melanopogon (10-tak parova na Paškom i Hrvatačkom polju). Na području gnijezdi i 5-7 parova eja livadarka Circus pygargus, grabljivice koja gnijezdi na tlu u visokoj i gustoj vegetaciji, a u Hrvatskoj ih gnijezdi ukupno oko 40 parova.

Očuvanje i razumno korištenje travnjačkih područja, poticanje tradicionalnog stočarstva, reguliranje lova, sprečavanje krivolova, stabilizacija hidrološkog režima ublažavanjem aktivnosti HE Peru a koja mijenja vodostaj rijeke i regulacija rekreativnih aktivnosti mjere su zaštite koje mogu osigurati očuvanje ptičjih populacija na području rijeke Cetine. Zbog očuvanih staništa i gniježđenja rijetkih i ugroženih vrsta predlažemo zaštitu Paškog i dijela Hrvatačkog polja na razini Posebnih ornitoloških rezervata, a cijelo područje rijeke Cetine treba proglasiti Parkom prirode u svrhu očuvanja svih prirodnih, kulturnih i krajobraznih vrijednosti ovog područja.

Područje rijeke Cetine je u hrvatskoj Nacionalnoj ekološkoj mreži prepoznato kao Međunarodno važno područje za ptice i biti će predloženo za uvrštenje na europsku NATURA 2000 ekološku mrežu, kao Područje posebne zaštite (engl. Special Protection Areas – SPA) sukladno odredbama Direktive o pticama.

2.1.3.Značajke zajednice riba

Rijeka Cetina je povijesno, ekonomski i ekološki jedna od najvažnijih rijeka jadranskoga slijeva. Njezina važnost proistječe iz bogatstva vode, koje se koristi za vodoopskrbu šireg područja, za navodnjavanje u poljoprivredi i kao hidroenergetski potencijal, ali i iz prirodnih ljepota same rijeke i njenog porječja, te bogatstva ekoloških zajednica razvijenih na tom području. Zbog svojih specifičnosti, kao što su međusobna povezanost s kraškim poljima jugozapadne Bosne i Hercegovine, te zbog miješanja slatke i slane vode na donjem dijelu toka, rijeku Cetinu karakterizira vrlo specifična ihtiofauna, koju čini veći broj endemičnih vrsta riba. Prema provedenim istraživanjima i literaturnim podacima (Fortis, 1774; Lovrić, 1776; Heckel, 1843; Heckel, 1851; Heckel i Kner, 1858; Karaman, 1928, Mišetić i Habekovi", 2001), u rijeci Cetini zabilježeno je 25 vrsta riba iz 13 porodica (Tablica 1)

Slijev rijeke Cetine smatra se jednim od najvećih centara endemizma slatkovodnih riba u Mediteranskom području (Smith i Darwall, 2006). Prirodnu zajednicu rijeke Cetine činilo je 15 vrsta među kojima su dominirale endemske vrste. Na prirodnu ihtiofaunu rijeke Cetine znatno su utjecali: izgradnja brana i akumulacija, iskorištavanje vode te translokacija i unos egzotičnih vrsta. Zbog velikog hidrološkog potencijala na rijeci Cetini su od 1912. godine do danas izgrađene 4 hidroelektrane. Došlo je do fragmentacije rijeke, usporavanja toka i stvaranja akumulacijskih jezera. Prema najnovijim istraživanjima u rijeci Cetini obitava 18 vrsta riba. Najbrojnije vrste su potočna pastrva, ilirski klen i jegulja. Potočna pastrva i ilirski klen su rasprostranjeni duž čitavog toka, osim u boćatom dijelu. Jegulja je vrlo brojna u donjem dijelu rijeke. Cetinska ukliva se dio godine povlači u izvore i podzemna staništa. Ostale vrste su nađene samo na pojedinim odsječcima rijeke. Od devet endemičnih vrsta 5 vrsta su endemi jadranskog slijeva tj. nastanjuju samo rijeke istočne obale Jadranskog mora, a 2 vrste su endemi rijeke Cetine (Mrakovčić i sur., 2006). Iz Cetine su nestale dvije endemske vrste dok su druge dvije postale vrlo rijetke (Tablica 1). Prema IUCN klasifikaciji ugroženosti 4 svojte su kriti no ugrožene (CR), 2 su ugrožene (EN) i 4 osjetljive (VU), a o dvije vrste nedostaju podaci (DD) (Mrakovčić i sur., 2006). Strukturne, fizičke i kemijske promjene kao i zoogeografsko onečišćenje rezultirali su devastacijom ekoloških zajednica i značajnim promjenama u sastavu ihtiofaune uzrokujući izumiranje vrsta i smanjenje nativnih populacija (Mrakovčić i sur., 2006). U rijeku Cetinu uneseno je planski ili slučajno, devet vrsta riba od kojih se 6 potpuno aklimatiziralo. Tri vrste su unesene iz dunavskog slijeva, dok su ostale unesene iz drugih geografskih područja. U prirodnim riječnim staništima dominiraju autohtone vrste dok u izmijenjenim staništima (jezera i kanali) prevladavaju unesene vrste.

Strukturne, fizičke i kemijske promjene kao i zoogeografsko onečišćenje rezultirali su devastacijom ekoloških zajednica i značajnim promjenama u sastavu ihtiofaune uzrokujući izumiranje vrsta i smanjenje nativnih populacija (Mrakovčić i sur., 2006). 

Međutim, situacija se u budućnosti može još pogoršati zbog sve većih zahtjeva za vodom, povećane potrebe za električnom energijom, sve intenzivnije poljoprivredne proizvodnje i većeg broja turista u priobalnom području.

Zaštita ovog jedinstvenog Mediteranskog ihtiološkog područja trebala bi imati prioritet u zaštiti prirode u Hrvatskoj. Pet važnih područja s opisanim zajednicama slatkovodnih riba koje predstavljaju ostatke ishodišne autohtone ihtiofaune rijeke predloženo je za zaštitu. To su Paško polje, Hrvatačko polje, porječje Cetine nizvodno od Hana, Stari tok Rude i Grab, Blato na Cetini i kanjon Cetine te Ušće Cetine.

2.1.4.Fauna vodenih kukaca

Na temelju analize literaturnih podataka (Graf et al. 2008; Ivković & Horvat 2007; Rausch & Weißmair, 2007; Waringer et al. 2008; Ivković et al. 2008) i dijela nepubliciranih podataka na području rijeke Cetine utvrđena je jedna vrsta iz reda Plecoptera*, jedna iz reda Neuroptera*, 37 vrsta Trichopetra* i 20 vrsta muha plesačica, porodica Empididae, skupina Diptera*. Ovi podaci ukazuju na relativno malu istraženost akvatičkih skupina kukaca od kojih mnoge skupine nisu istraživane kao npr. vodeni kornjaši (Aquatic Coleoptera), mnoge porodice Diptera, vodencvjetovi i vretenca.

Prema stupnju istraženosti možemo zaključiti da su na području rijeke Cetine jedino dobro istražene muhe plesačice (por. Empididae) čija je istraženost veća i od 90 %.

Iako nepotpuni i ovi preliminarni podaci ukazuju na izuzetno veliku raznolikost i vrijednost rijeke Cetine. U fauni Hrvatske ovim istraživanjima je po prvi puta zabilježen veći broj vrsta (do sada publicirani podaci): Besdolus imhoffi Pic., Sisyria bureschi Rausch & Weiß., Rhyacophila balcanica Rad., Agraylea sexamaculata Cur., Tinodes braueri McL., Ecclisopteryx dalecarlica Kol., Kowarzia barbatula Mik, Kowarzia bipunctata Hal., Dolichocephala guttata Hal., Dolichocephala irrorata Fall., Dolichocephala ocellata Costa, Wiedemannia ariadne Wag., Wiedemannia aequilobata Mand., Wiedemannia zetterstedti Fall., Wiedemannia kacanskae Horvat, Wiedemannia bistigama Cur., Wiedemannia tricuspidata Bezzi. Posebno zanimljiv podatak je da čak 55 % vrsta muha plesačica utvrđenih na području rijeke Cetine, jesu nove vrste u fauni Hrvatske. Svi ti podaci s jedne strane ukazuju na veliku neistraženost kukaca naših akvatičkih skupina kukaca, a s druge na njihovu veliku i značajnu raznolikost, što se posebno očituje na području sliva rijeke Cetine. S aspekta zaštite prirode, predlaže se apsolutna zaštita cijelog toka rijeke Cetine i rijeke Rude, kao izuzetno vrijednih segmenata prirodne baštine Hrvatske i područja očuvanja raznolikosti mediteranskih krških rijeka. Adekvatan stupanj zaštite u sadašnjim okvirima bio bi formiranje Parka prirode „Cetine“ i rijeke „Rude“ u cijelom njihovom toku.

2.1.5.Špiljska fauna

Rijeka Cetina dužine 105,5 km podijeljena je na 14 hidrogeomorfoloških dijelova koje se može grupirati u pet cjelina: izvorišno područje, Peručko jezero i Hrvatačko polje, Sinjska krajina, gornji kanjon Cetine i donji kanjon Cetine. Speleološki objekti uz rijeku Cetinu istražuje se još od 18. stoljeća. Do sada je uz Cetinu utvrđeno oko 90 speleoloških objekata. Biospeleološka istraživanja područja Cetine započinju od 1840. godine kad je u izvoru Goručica kod Sinja nađena čovje ja ribica (Proteus anguinus).

Na osnovi dosadašnjih biospeleoloških istraživanja na području Cetine utvrđena su gotovo sva staništa podzemlja, pri čemu se posebno ističu vodena slatkovodna krška špiljska staništa s brojnim predstavnicima špiljske vodene faune. Do sada na području Cetine nisu utvrđena staništa: ledenih špilja s troglobiontima, marifugijskih naslaga, anhijalinih krških špilja te zasumporenih krških špilja.

Dosadašnjim biospeleološkim istraživanjem na području rijeke Cetine utvrđeno je oko 60 svojti špiljskog karaktera, od čega je 12 svojti opisano s područja Cetine. Troglobiontna špiljska fauna uz rijeku Cetinu je velikim dijelom stenoendemna, odnosno vrlo uskog areala. Najčešće je endemična za Hrvatsku, ali često pojedine svojte pripadaju i bosanskohercegovačkoj fauni, odnosno endemične su za Hrvatsku i BiH.

U okviru špiljske faune na području rijeke Cetine ističu se pojedine faunističke grupe s rijetkim, endemičnim, a često i reliktnim vrstama. Fauna vodenih puževa zastupljena je s rijetkim stenoendemičnim vrstama: Lanzaia kotlusae*, Hauffenia jadertina sinjana* i Horatia klecakiana. U fauni rakova zastupljene su dvije vrste deseteronožnih rakova: Troglocaris anophthalmus i Typhlatya pretneri; tri vrste amfipodnih rakušaca: Niphargus rostratus, Niphargus trullipes i Niphargus cf. croaticus te najbrojnijim jednakonožnim rakovima, među kojima se ističu: Monolistra hercegoviniensis ssp., Sphaeromides virei, Proasellus anophthalmus rhausinus i Alpioniscus balthasari.

Kod skupine paučnjaka bogato su zastupljeni pauci s čak tri stenoendemne vrste:Meta milleri, Pseudotegenaria bosnica, Troglohyphantes dinaricus te lažištipavci s tri: Neobisium chaimweizmanni, Neobisium tantaleum i Microchthonius sp.Najbrojnija je fauna kornjaša od kojih su brojni stenoendemi opisani sa šireg područja Cetine: Laemostenus (Antisphodrus) cavicola sinjensis, Duvalius (Euduvalius) erichsoni netolitzky, Duvalius (Euduvalius) novaki sinjanus, Duvalius (Neoduvalius) schatzmayri, Neotrechus dalmatinus dinaricus, Lovricia jalzici, Anisoscapha klimeschi misella, Haplotropidius pubescens pubescens, Haplotropidius taxi taxi i Spelaites grabowskii. Kao svojevrsni simbol i iznimni predstavnik špiljske faune Dinarida, na području Cetine utvrđena je i čovječja ribica Proteus anguinus. Na osnovi kriterija ugroženosti i važnosti za menadžment među ovim vrstama utvrđeno je 18 ciljanih vrsta.

Prema dosadašnjim istraživanjima i trenutno dostupnim podacima izvorišno područje rijeke Cetine sa svim speleološkim objektima, špiljskim staništima i vrstama potrebno je zaštiti u nekoj od kategorija zaštite, sukladno Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/05). Jedna od mogućnosti je uključenje ovog podru ja u budući Regionalni park Dinara ili kao zaseban značajni krajobraz.

S izuzetkom izvorišta, područje Cetine je speleološki, pa tako i biospeleološki još uvijek vrlo slabo i nedovoljno istraženo. Zbog toga je potrebno ostala područja rijeke Cetine najprije sustavno speleološki i biospeleološki istražiti kako bi se izradio speleološki katastar sa svim podacima o špiljama, utvrdila i katalogizirala špiljska staništa i špiljske vrste te se naknadnom valorizacijom utvrdile potrebne mjere za zaštitu.

Ističu se četiri prioritetna područja rijeke Cetine za daljnja istraživanja: Područje Rumina i Bitelićke zaravni u podnožju Dinare, Područje Ruda u podnožju Kamešnice, Područje kanjona Cetine od Trilja do Blata na Cetini i Područje od slapa Gubavica kod Zadvarja do uvale Vrulje.

U slijedećem nastavku: 2.2. Dosadašnje poznavanje faune, 2.2.1. Vodozemci, gmazovi i sisavci, 2.2.2. Ptice. Prilog poznavanju faune kninskog kraja. 

Uredio: miro

COAST projekt- Osnovni cilj projekta COAST je učinkovito utjecati na poduzetničke aktivnosti i prakse u turizmu, poljoprivredi, ribarstvu i marikulturi, izravno i kroz bankarski sektor, kako bi isti u svoje prakse uključili održivo korištenje i očuvanje biološke i krajobrazne raznolikosti.

Direktiva o pticama- usvojena je 1979. godine, a njezin je cilj zaštititi sve divlje ptice i njihova najvažnija staništa diljem EU.

Plecoptera-obalčari

Neuroptera, mrežokrilci

Trichopetra-Tularid

Diptera-dvokrilci

troglobiontima –svojte koje stalno žive u špilji marifugijskie naslage-stare i recentne naslage vapnenih cjevčica vrste Marifugia cavatica

Lanzaia kotlusae-kotluška lanzaja

Hauffenia jadertina sinjan-sinjska haufenija

Od svih spomenika nad zemljom samo strši kninska tvrđava. Nju smo dosada istrgano doticali, naročito kad je bilo riječi o gornjem i donjem gradu u XIV. stoljeću, te smo čuli o njenu položaju i važnosti iz mletačkih izvještaja. Bez detaljna proučavanja ne može se dati analiza njena razvoja na osnovu postojećih zidova. Tek se na osnovu tehnike zidanja i površinskog rasporeda bedema danas može sagledati podjela na tri grada: gornji, srednji i donji, kako smo to označili na priloženoj tlorisnoj skici iz g. 1859. To je nažalost najstarija skica i jedina s kojom raspolažemo, dok smo vidjeli, da je još g; 1688. ing. Alberghetti napravio nacrt. Najstariji direktni podatak o nekom radu na tvrđavi odnosi sena popravak, što ga je po preotimanju g. 1648. izvršio Tekelija – paša. Podgrađe, čini se, nije bilo opasano zidovima sve do turskog doba, jer nam Vinjalić kaže, da su donju ogradu načinili Turci: “il muro del basso recinto fabricato come si sa dalli Turchi”.⁶⁴³ Neki popravci izvršeni su neposredno poslije osvojenja. To 5. X. javlja Zeno i kaže, da je na više mjesta popravio bedeme, jer su bili oštećeni artiljerijom. Osim toga je neke dijelove tvrđave ispunio zemljom, učvrstio rešetke na vratima, popravio veliku mošeju, nastambe, javne zgrade i sklonište za bolesnike.⁶⁴⁴

Venecija je dobro ocijenila ulogu Knina na pograničju, koji štiti skoro sav njen posjed u Dalmaciji, pa se dala na temeljitu restauraciju tvrđave, koja je priličnu promijenila lice, što se dade vidjeti sa reprodukcija, koje su načinjene prije i poslije restauracije. Ovo je načinjeno u periodu između Karlovačkog (g. 1699.) i Požarevačkog (g. 1718.) mira, a prema sačuvana dva natpisa, koji su jedini preostali na tvrđavi, taj rad se okončao g. 1711. Tada se znatno proširila i produžila tvrđava na južnoj strani tako, da je sistemom bastiona uključena mala tvrđava, koja se na reprodukcijama vidi. Istom tehnikom načinjeni su mali bastioni na sjevernoj strani, kad je došlo do onog rasjeda u litici, koji je načinjen između kompleksa tvrđave i Spasa. U najnovije doba dokazano je, da je pri toj restauraciji sudjelovao domaći graditelj Macanović.⁶⁴⁵

Ovo su dašto preostala svjedočanstva o popravcima i dogradnjama, a mnogi zahvati su se bez sumnje vršili, da o njima nije ostalo nikakva spomena. Dokazat će to pronađeni arhitektonski preostaci, koji su u razaranju završili s prvotnom namjenom, da posluže poslije kao prosto gradivo bedemima i drugim zdanjima.

Govoreći o kninskoj tvrđavi morat ćemo se još dotaći jednog vanjskog oblika utvrđivanja. Mi smo se susreli s odlukom g. 1504., da se za obranu Knina spoje dvije vode. Kako se Knin s obzirom na rijeke, koje ga optječu, nalazi zapravo na poluotoku, htjelo se ovim načiniti od njega otok, da bude još zaštićeniji. Spajanje dviju voda moglo se samo odnositi na spoj rijeke Krke s Butižnicom, pritokom Radljevca ispred samog podgrađa. Taj plan nije izvršen, a i ne bi poslužio svrsi s prostog razloga, što su vode Butižnice, koje bi jarak vodio u Krku, ljeti malene i to bi bio plićak, koji ne predstavlja nikakve naročite zapreke. S druge strane zato je trebalo produpsti velik dio terena; čitavo sedlo, koje spaja Sinobadovu glavicu s podankom Spasa upravo, kako je to učinjeno pri trasiranju željezničke pruge, a to je za onovremene prilike bilo veoma teško, a kako vidjesmo i bez svrhe.

Nego, umjesto naumljene spojnice načinilo se nešto drugo. Pod samom kninskom varoši iskopao se dubok i širok jarak i navratila se u nj Krka. To je sad bio njen široki mrtvi rukav, koji je bio sličan jezeru, a išao je u duljinu toliko, dokle je dosezao niski nivo Krke. Na taj način pristup Kninu se ograničio samo na sjeveroistočnu stranu, a sve drugo je bilo opkoljeno vodama. Kad su Turci načinili ogradu oko podgrađa, povukli su je od bedema djelomice okomito na nj, a onda su je od tzv. Loredanovih vrata zakrenuli koso i s njim izbili upravo na vrh ovog umjetnog jezera, što znači, da je taj vrh jezera diktirao ovaj kosi pravac ograde, tj. da se s jezerom mnogo računalo u obrani. To jezero je zauzeto regulacijom Krke u prošlom stoljeću s posljedicom, da su se gradske kuće, koje su građene blizu jezera dok je ono postojalo, nakrivile zbog sušenja terena pod njima. To se jezero vidi na svim starijim reprodukcijama Knina.

Mi smo se dosada susreli sa mnogo drugih starih građenih objekata i ovdje ih ne treba ponovo nabrajati. Oni odavna ne postoje na površini. Međntim ne postoje ni drugi, koji se kasnije u dokumentima spominju. Ako pogledamo priložene stare reprodukcije, koje potječu oko vremena zauzeća Knina g. 1688., vidjet ćemo u podgrađu i izvan njega objekata, kojima odavna nema traga. Ja vjerujem, da ih je sve konsumirala gradnja novog Knina i proširivanje tvrđave, u kojoj su svršili kao prosti materijal. Vinjalić nam izričito navodi neke preostatke: “Vratimo se k Tvrđavi (kninskoj). Pod starom kulom izvan Loredanovih vrata, gdje je vojničko groblje, vide se, temelji jedne crkve, a malo naniže temelji druge. Tradicija brka ime ovih mjesta sa sv. Mihovilom, sv. Petrom i sv. Katarinom. Niže odavde vidjeli su se temelji nekoga velikog zdanja, koji idu ispod zida, kojim je ograđeno podgrađe, što su ga, kako se zna, izgradili Turci. Tvrdi mi g. Pietro Cigni, inženjer, da ih je vidio za vrijeme vršenja nekih iskapanja unutar ovog bedema blizu gore rečenih Loredanovih vrata; no ne postoji nikakva tradicija, da je tu bio samostan. Gdje danas naš samostan dodiruje stepenice, koje vode u kor, ima malih ostataka ovalne građevine, vidi se, da je to bila kapela (ovim izrazom označivale su se i apside. Op. moja) jedne velike crkve, koje se temelji pružaju preko javnog puta sve do unutar kuće uzvišenog Antonija Šimića. Govori se, da je bila posvećena sv. Ivanu.”⁶⁴⁶

Još g. 1704. postojale su starije crkve ili bar ruševine, kojima su nazivi groblja sačuvali ime. To se vidi po upisniku mrtvih iz g. 1689. – 1723. i 1779. – 1803., koje je iznio Marun,⁶⁴⁷ nastojeći kojeg od njih objasniti, što je činio sa bilješkama na jednom primjeru publikacije, te je naknadno preinačivao i dodavao rukom, što ćemo mi ovdje iznijeti u zagradama. Od dosada nespomenutih objekata tu se nalaze u navodima: “In cimiterio s. Hieronimi” (pod tvrđavom oko Fumiševe kuće), “In cimiterio s. Sofiae extra civitatem” (nepoznat položaj), “In cimiterio s. Anastasiae in campo Thiniensi” (položaj nepoznat, kasnije Marun dodao rukom “U Krvavica ispod Viole”), “In cimiterio extra portam Lauretanam” (Vojničko groblje sv. Spasa), “In ecclesia Bonae Mortis” (sv. Josip u Kninu), “In cemeterio s. Catharinae extra urbem” (neki kažu, da je ovo ono sv. Spasa)”. Prema tomu prije navedenim objektima pridružuje se lijep broj drugih odreda nepoznatih izuzev jednoga, koji se arheološkim zahvatom otkrio. Njihovi preostaci svršili su u izgradnji i mora, da je dosta toga nestalo u samom početku, čim su fratri, praveći crkvu i samostan, morali poseći za materijalom na udaljeni Kapitui valjda zato, što je građe već nestalo u Kninu. Za njima su se poveli i drugi, što svjedoči Vinjalić s riječima: “kako mi je bilo rečeno, naši redovnici bijahu prvi, koji su odnosili materijal sa onoga mjesta (= Kapitul), a po njihovu primjeru vlast je činila isto za zgradu glavnog štaba konjice”.⁶⁴⁸ Dalje se tako postupalo sve do potkraj prošloga stoljeća, kad se javio interes za arhitektonske spomenike.

Prelazeći na opis preostataka najprije ćemo se osvrnuti na preostatak crkvene arhitekture, koju je otkrio Marun ispod najstarijeg dijela tvrđave, a prema brdu Spasu tik do puta, kojim se pristupa Loredanovim vratima i tvrđavi. Nažalost nemamo nikakvih podataka o zahvatu. Po kazivanju bivšeg čuvara muzeja Ivana Jelovine vidjela se površina apside iznad zemlje do spomenutog puta i Marun je odatle počeo iskapanje namjerivši se na grobove unutar crkve kao i izvan nje. Ti grobovi su se protezali u susjedni vinograd Tode Djujića, koji ih je krčenjem povadio g. 1931., a u rijetkima je nalazio priloga. Grobovi su bili obloženi sedrom. Ovdje se bez sumnje radilo o jednoj od one dvije crkve, što im Vinjalić spominje temelje izvan Loredanovih vrata i kod vojničkog groblja.

Crkva je jednobrodna i orijentirana prema istoku s malim skretanjem k sjeveroistoku. Nalazi se na padini pristranka tako, da se k njoj pristupalo niz pristranak. Objekt je u prilično zapuštenom stanju, pa se ne mogu izvući i objasniti svi detalji, te će ovaj opis pretrpjeti neke dopune, kad se sve točno bude vidjelo. Sačuvala se pretežno u temelju, ali ima i natemeljnog kamenja u zidovima. Duga je 17, a široka točno polovicu od toga tj. 8,5 m. Ima najjednostavniji tlorisni oblik: brod iza kojeg dolazi prilično duboka apsida, koja se razvija iz začelnog zida. Sam tloris pokazuje nepravilnost, pa se najglavnija očituje na pročelnom zidu, koji ne pada okomito na bočne. Crkva je položena na nejednako tlo tako, da negdje iz podanka strši litica iznad razine zemlje i na nju se naslanja fasadni zid, a negdje se morao kopati temelj preko 70 cm u dubinu. Najviše se zida sačuvalo na apsidi, gdje je visok 107 cm. Debljina temeljnog zida varira od 80 do 120 cm. Temeljni zid je sav od vapnenca spojena čvrstim malterom, a fasadni je od klesanog i prilično krupna kamena od domaćeg vapnenca.

Pročelni zid izvana nema ravne površine, a iznutra su preostala dva sloja fasadnog kamenja iznad poriza. To znači, da je s vanjske strane na ovoj razini zid bio pod površinom zemlje, te se u unutrašnjost crkve silazilo preko stepenice, koja se morala nalaziti u samoj debljini zida na ulazu. Ovaj zid je na sredini prosječen upravo na mjestu ulaza, ali to nisu žive strane ulaza; one su nestale i sav taj rastvor samo u jednom sloju kamenja iznosi 190 cm. U unutrašnjosti crkve pod ovim zidom znatno strši poriz, i to nejednako s konstantnim širenjem od zametka, koji se nalazi 75 cm daleko od sjevernog bočnog zida, pa idući k južnom strši 30 cm na kraju, koji se završava 4 m dalje. Interesantno je, da je do sjeverne strane rastvora porizni kamen zasjekom udubljen tako, da je gornja strana zasjeka pripala unutarnjem licu zida, što znači, da se tlo crkve reguliralo naknadno. Nutarnje lice je od dosta pravilno dotjeranog pačetvrtasta kamena, kojem se dužina lica kreće oko 40, a širina oko 30 cm. Najveća visina ovog zida u unutrašnjosti, a iznad poriza iznosi 70 cm. Nadtemeljni zid je debeo 80 cm.

Sjeverni bočni zid sjedi kod dodira s pročelnim zidom na litici, koja strši iznad razine donjeg fasadnog sloja, tj. litica je poslužila za vanjsko lice. Na ovom zidu sačuvali su se tragovi fasadnog kamenja na dva mjesta tako, da je veći dio bio sačuvan izvana, a manji iznutra. Produživši liniju vanjskog i unutrašnjeg lica preostatka nadtemeljnog zida konstatujemo debljinu ovog zida od 76 cm. S unutrašnje strane ovog zida jest obrušena gromača, a do nje je prosjekao temeljnji zid jedan grob, od kojeg je preostao samo donji kraj. Od groba se sačuvao dio dna od sedre, koje znatno strši od preostalih dviju paralelnih obložnica na njemu, koje su također od sedre.

Južni bočni zid je s vanjske strane dosta zasut, a samo se izvana i na zapadnom kraju nalaze tanke ploče, kao da su služile za nivelaciju temeljnog zida, da se na njima počne zidati fasadni. Ovaj zid je žilama šume prilično uznemiren.

Začelni zid je čvršće graden, jer se s njim veže apsida. Sa svake strane isteže se prema unutrašnjosti crkve, ali ne u jednakoj dužini. Tako je zid na južnoj strani mjereći izvana dug 2, a na sjevernoj 2,75 m. Debeo je 1,30 m. Rastvor između njih, što je zapravo otvor apside, iznosi 3,50 m. Na oba kraka ima fasadnog kamena, a u sjevernom se, u debljini zida, nalazi i po koji komad sedre.

Apsida nije jednako izmaknuta od uglova, koje izvana sačinjavaju pobočni zidovi sa začelnim. Tako je na sjevernoj strani udaljena od ugla 100, a na južnoj 73 cm. Prilično je nepravilno građena, tako da je iznutra skoro pačetvrtasta, a izvana tendira trapezastom obliku, samo što se na uglovima zaobljuje. No i tu se odražavaju nepravilnosti, jer na sjevernoj strani teče k osi crkve više koso, nego na južnoj, na kojoj se sačuvao izvana sav fasadni zid. Iznutra se neznatno povukla prema vani od pravca, kojim se završavaju rastvori začelnog zida. Unutrašnja joj dužina od otvora do završetka iznosi 4 metra.

Unutar prostora apside sačuvani su ostaci dvaju grobova, i to jedan uz začelni zid crkve, koji je pačetvrtast. Dug je 210 cm, širok 70, a ostatak visine mu iznosi 107 cm i vidi se, da mu je vrh nestao sa zidom apside, s kojim je u istoj razini. Drugi grob je jako oštećen i tragovi mu se nalaze uz sjeverni zid apside. Prvi je zidan od sitnijih komada vapnenca, dok je drugi od sedre.

Tehničke osobine odaju gradnju crkve u XV. stoljeću.

Bilješke

643 Gunjača, O položaju kninske katedrale, str. 41–2.

644 Desnica, O. c. str. 250.

645 Cvito Fisković, Ignacije Macanović i njegov krug, Prilozi 9, Split 1955, str. 214–223.

646 Gunjača, L. c.

647 Lujo Marun, Bilježke kroz starinarske izkopine u kninskoj okolici, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, XII, Zagreb 1890, str. 66–8.

648 Gunjača, O. c. str. 40.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Sa ovim nastavkom završavam sa objavljivanjem knjige Stjepan Gunjača, Tiniensia-archaeologica-historica-topographica.

Nastavit ću sa poviješću obitelji Keglević, značajne za hrvatsku povijest, koja je porijeklom iz Kninskog kraja. Njenu povijest je napisao i sakupio dokumente Klaić Vjekoslav u Acta Keglevichiana.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

miro

U tvrđavi je zatečeno stopedeset sužnjeva, koje su Turci držali u lancima. Na licu mjesta likvidirani su oni podanici Venecije, koji su utekli u tursku službu i baratali s artiljerijom. Iz tvrđave je izišlo preko 1000 ljudi, među kojima i 300 odabranih ratnika. U obrani tvrđave poginulo je preko 200 Turaka. Svi ovi ratnici poslani su na galije u Skradin. Pašu Atlagića sa sinom i nećakom Alibegom, koji je odličan ratnik, ali odveć okrutan i nesnosan u ovim krajevima, Cornaro šalje u Veneciju. Također šalje s njima Krčkog sandžaka, dizdara i sve poglavice naglašavajući, da ih ni na jedan način ne može ovdje držati, a najviše zato, što imaju dobre veze s Krajišnicima (!). Cornaro je napisao ovaj izvještaj vladi u Veneciju i pri koncu pohvalio sve istaknutije oficire i šibenskog biskupa Calegarija, koji je lično održavao u logoru pastvu,⁶³³ a ni slovom nije spomenuo Krajišnike, koji su vlastitim snagama očistili sav teritorij od Zadra do Krke, i neprekidnim prolijevanjem krvi trajno slabili tursku posadu u Kninu, te su pri samom osvajanju bez dvojbe držali najizloženije položaje i stupali u najopasnije navale, što je bilo redovito. Oni, koji su najviše doprinosili pobjedama u odnosu stranih komandanata njihove vlasti, služili su kao rezerva, na koju će se baciti krivnja za svaki eventualni neuspjeh, makar on potekao s kukavičluka bilo kojeg mletačkog funkcionera.

Kad je Cornaro ušao u tvrđavu, zatekao je 11 izvrsno građenih topova, dao je popisati municiju i hranu, naročito žito, koje je blokirao i ostavio za sjetvu stanovnicima, koje će naseliti. Prvog dana dao je jednu mošeju pretvoriti u crkvu i čistiti tvrđavu od leševa, smeća i ruševina. U tvrđavi je postavio providura Antonija Loredana, a Andriju Longa za kastelana, dok je inženjeru Alberghettiju povjerio izradu njena nacrta. Odmah je dao nalog providuru Loredanu, da popravi tvrđavu, stavivši mu na raspoloženje radnu snagu. U ovom drugom izvještaju senatu Cornaro ističe strateški momenat tvrđave i kaže, da je ona vrednija od ijedne druge u provinciji, a da će sa nacrta, koji će poslati, shvatiti prednosti njena položaja, između voda, močvara i iznad nepristupačne hridi, koja se s malim troškom može dovesti u skoro neosvojiv objekt. Zatim dodaje, da je zauzećem tvrđave ostao zatvoren čitav pogranični kraj, te ako se u nju smjesti generalni providur konjice, pa odavle pošalje manje odrede u Drniš, Sinj i Vrliku, lako će osigurati ostatak provincije. Cornaro se posebno osvrće na ekonomski dobitak, što ga je prinijelo osvojenje Knina i kaže, da su kninska prostrana polja kao i ona Vrlike sa mnogim selima zbog ratnih prilika sva neobrađena i srušena, ali ima nade, da će se tu sleći mnogo stanovnika, jer stanovnici Zagore žudno žele, da sa obiteljima nasele ove krajeve. Za njima će bez ikakve dvojbe doći i drugi to više, kad u Bosni čuju za pad Knina. Da im olakša dolazak, Cornaro će im dati oružanu pratnju, a providur konjice (Zeno) bit će zadužen, da ih primi, smjesti i da svakomu podijeli zemlju za obrađivanje.⁶³⁴

Drukčiji i objektivniji prikaz s obzirom na učešće krajiških snaga i naših ljudi donosi Vinjalić. Od njega preuzima Zlatović samo ono, što je, vezano uz sudjelovanje fra Andrije Resice, kojeg nijedan mletački izvještaj ne spominje, a mi po Zlatoviću iznosimo ovo:

Godine 1688. došao je Cornaro u Šibenik i tom prigodom potvrdio za visovačkog vikara fra Andriju Resicu, koji je u Šibeniku bio učitelj filozofije i na sastanku, koji se održao kod biskupa Calegarija, izložio je Cornaro svoju namjeru o zauzimanju Knina. Tom prigodom je Resica iznio uzroke propasti vojne pod Kninom g. 1654. ukazavši, da je dolazak sa strane Bukovice nezgodan i da je mnogo lakše, ako vojska dođe do skradinskog slapa: “Tuda je put ravan i kratak, dajte mi 10 ljudi, 4 sjekiraša i 6 s maljima, ja ću vam kroz 6 dana tuda popraviti put”.⁶³⁵ K tomu se Resica ponudi za vodiča i još reče, da će okolni narod pomagati vojsku, jer taj narod odavna želi, da se Turci protjeraju iz Knina. Na to je Cornaro poslao inženjere, koje je Resica odveo na samo mjesto i ovi su se uvjerili u prednost njegova predloga, te Cornaro pošalje u Visovac pionire, da odmah urede put. Kad se ovo izvršilo, Cornaro je doveo vojsku do Skradinskog slapa, odakle su je preuzele visovačke lađe i prebacile do Roškog slapa odakle izi đu na Miljevce. Uz biskupa nalazilo se na ovom putu više svećenika, kao i Resica, koji je dao sakupljati narod po župama. Narod se odazvao u velikom broju, te je pomagao vući topove i ratnu spremu sve do Ljubča (koji se nalazi preko Krke na visoravni vis a vis kninske tvrđave), gdje se utvrdila baterija. Resica je s Krajišnicima i prikupljenim narodom držao prilaz na brdu Konju, a kad se poslije akcije artiljerije otvorila na bedemu varoši rupa, srnuo je s Krajišnicima u varoš i prvi usadio na zidine barjak.⁶³⁶ Cornarovi izvještaji i Vanjalićevo pisanje u biti se podudaraju. I Cornaro i Vinjalić govore o polasku vojske sa Krke. Po Cornarovu izvještaju ostalo je neshvatljivo, zašto je dao nalog, da vojska u Skradinu uđe u brodove, kad brodovi ne mogu ploviti nego 3 milje uzvodno, jer ih čeka Skradinski slap. Međutim sad se vidi, da su od slapa išli drugim brodovima i sve to postaje jasno, kad se zna, da se vojska od Krke kretala Prominom do Ljupča. Cornaro izvještava, da su ušli u grad oni odredi, koji su preplivali Krku, a po Vinjaliću Resica je držao poziciju na Konju, dakle sa druge strane Krke i prema južnom dijelu varoši, pa ju je morao i on preplivati, čim se spominje, da se nalazio na Konju. A spominje se i to, da je rupa provaljena na južnom dijelu varoši i da je Resica prvi ušao u grad, što je stvarno mogao učiniti sa pozicije, na kojoj se nalazio. U biti su tekstovi zaista sukladni, samo se zasluge našeg elementa, iako je o njemu mnogo ovisio uspjeh i karijera Mlečana, namjerno prešućuju. Zauzećem Knina nestaje oblasti pograničja na zapadnoj strani, odakle su se vršili obostrani zaleti, pa nastaje zatišje. Pod zaštitom garnizona u tvrđavi, rađa se ponovo naselje, a ono tursko nije sasvim postradalo, jer vidimo, da se po zauzeću varoši ono pljačka i da se u nj smještaju vojni odredi, dok opsada još traje. K tomu susrećemo u dokumentima, da se pojedincima odmah poslije oslobođenja daruju kuće, pri čemu se imenuje, da su bile vlasništvo tog i tog Turčina. Bit će da su se za opsade svi stanovnici evakuirali u tvrđavu, kad je iz nje izišlo preko 1000 glava, a od tih je samo bilo 300 vojnika. Pitanje je sada, tko napučuje Knin. Svi su Turci od oružja poslani na galije, a po iskazu onog Babića iz Sunaja vidi se, da je bilo u tvrđavi i kršćana, dašto jedne i druge vjeroispovijesti. Ovaj Babić je bio pravoslavac, što doznajemo po tomu, jer se spominje, da je iz Sunaja kod Bilaja. Naime blizu Loredanovih vrata izvan kninske tvrđave postoji odavna komšiluk Sunajci, koji su pravoslavni, nazvali su se po selu Sunaje, iz kojeg su doselili i valjda je baš prvi bio ovaj Babić. Od Turaka je samo mali broj mogao ostati u Kninu i to: neborci, starci, žene i djeca. I ostali su neki, jer se spominje, da je Resica tu “prignuo Turke, da prigrle katoličku istinu”,⁶³⁷ “izučio čeljad turske vjere i prignuo da prime sveto krštenje”⁶³⁸ i “našavši po selih čeljad, koja življaše u turkovanju, prignu da se odreknu i svetim krštenjem zagrle katoličku vjeru.”⁶³⁹ Susretali smo se nekoliko puta s praznim područjem kninske krajine, a posljednji put, kad je bilo govora o seobi stanovništva na mletački teritorij, što je naknadno potvrđeno Cornarovim izvještajem, u kojem govori, kako je kninska i vrlička krajina porušena i kako stanovnici Zagore žele, da ih nasele i iznosi čvrsto uvjerenje, da će se za njima povući i drugi. Zametak novom Kninu svakako počinje poslije zauzimanja tvrđave 11. IX. 1688. Najstarije stanovništvo bilo bi ono, koje je ostalo iza odlaska Turaka, no i to je od njih bilo dovedeno, pa korijenom ne seže u mnogo dalju prošlost, a samo po sebi je bilo malobrojno. Drugo po redu jest ono, koje je bilo vezano uz život garnizona, a treće, koje je doselilo ne mnogo poslije zauzeća Knina, ukoliko nije čekalo već spremno, da uđe u varoš, čim se Knin osvoji. To sudim po tomu, što je Resica postao kapelanom tvrđave, čim se zauzeo grad, a drugi je bio istodobno imenovan, don Ivan Vidović kao župnik varoši. Prema tomu u varoši je bilo žitelja i župnik se ne bi imenovao za nekolicinu ljudi, pa držim, da je odmah došlo do useljenja kojeg stanovnika iz Zagore, a Vinjalić i navodi, da je Resica doveo nekoliko obitelji iz okolice, koje je naselio uz kuću, koja je bila data franjevcima, koji su nadošli iz Visovca.⁶⁴⁰

Uto su se napunila i sela, pa se već g. 1691. u izvještaju providura kaže, da su naseljeni razni dielovi varoši i sela, a da je naročito Kosovo polje napunjeno s novim podložnicima unatoč kugi, koja je minula. Zato je bilo potrebno, da ti stanovnici imaju svoga starješinu, te je postavljen Krajišnik Jovan Sinobad⁶⁴¹ (porijeklom iz Posedarja). Ovaj Sinobad je dobio od vlade 60 padovanskih kanapa zemlje između Bulina mosta, potoka Radljevca i puta, kao i kuće, koje su se tu nalazile, a pripadale su Turčinu, agi Kurtoviću. Ujedno je dobio jedan kanap vinograda i kuću s vrtom u Kninu, što je pripadalo agi Emoriću.⁶⁴² Na ovoj darovštini zasnovano je tik do Knina a na području Kninskog polja, koje se prostiralo odmah od bedema varoši, naselje Sinobada, u kojem su stanovnici pravoslavne vjere podigli crkvu i oko nje načinili groblje. U samom Kninu stjecajem okolnosti, što je u nj ušla katolička mletačka vojska s biskupom Caligarijem, pa dolaskom katoličkih stanovnika iz Zagore i katoličenjem turskih preostataka, i osnutkom franjevačkog samostana našao se živalj katoličke vjere, dok je pravoslavni, ne bez diskriminacije, našao sebi drugi položaj u Kninskom polju. U pogledu postanka novog stanovništva možemo reći da obje vjeroispovijesti vuku jednako porijeklo starosti i prvi poznati preci potječu iz one mješavine, koju su Turci ostavili u tvrđavi; s razlikom, da su katolici pojačani pokrštenjem Turaka i još uz mletačku posadu i činovništvo predstavljali Knin, dok je pravoslavni živalj napučio skoro sva sela okolice, pa kad su prirodniji faktori, nego je vjera, nadvladali, odrazilo se to na kninskom naselju, koje se povećavalo useljavanjem stanovnika jedne i druge vjeroispovijesti.

No zauzećem Knina g. 1688. pišu se novije stranice njegove prošlosti, a mi smo ionako previše vremenski odmakli, na što nas je vodio razlog, da povijesni prikaz proširimo izlaganjem golemog broja fakata, koji svjedoče o velikoj strateškoj važnosti Knina, o njegovoj važnoj ulozi u historiji, o ekonomskom i političkom centru, koji postaje i više vjekova ostaje prijestolnica Hrvatske. Knin se diže, ruši, pada i opet uzdiže stojeći usred pozornice, na kojoj se odigravaju toliko krupni dogođaji, pa konačno postaje pustoš i garište i još kao takvo biva satrto tako reći bezbroj puta svakojakim kopitom, pa zaliveno rijekom krvi. Sve ovo iznesosmo i s razloga, da predočimo prilike, u kojima su nastajali kulturni spomenici i da pokažemo kroz kakve su neprilike do nas došli, jer je nužno potrebno preostatke izlagati na historijskoj pozadini, kad god je to moguće.

633 L. c.

634 O. c. str. 247–9.

635 Navodnici su kod Zlatovića. Franovci, str. 157.

636 Zlatović, O. c. str. 157.

637 Zlatović, prema listini providura Molina od 20. XII. 1691. O. c. str. 159.

638 Zlatović, prema listini providura Dieda od 20. VII. 1693. L. c.

639 Zlatović, prema listini providura Barbara od 13. IV. 1696. O. c. str. 160.

640 Zlatović, O. c. str. 158–9.

641 Desnica, O. c. str. 272.

642 O. c. str. 273–4.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

miro

Kaptol kninski po nalogu podbana izručuje dvie zemlje njekom Hrvatom.

Capitulum Tiniensis informat Ladislavum regem Hungariae etc. Recepisse litteras Tomae Boynichich de Plawna vicebani Dalmatiae et Croatiae sequentis: ordinamus vobis mittere in possessionem terrarum Ladyne et Nepchne iuxta dispositiones iam captas Paulum, Mattiam, Radoslavum, Stephanum et Iwkonem. Si quis contradicerit, vocate ipsum „in presentiam magnifice domine Elwige relicte ac Johannis et Stefani filiorum condam magnifici domini Petri de Thallowec comitis Cetine, regnorum Dalmatie et Croatie bani“, ut sua jura valere faciat. „Datum in Lahovar feria tertia proxima ante festum beati Bartholomei apostoli anno domini 1453. Volentes igitur hunc ordinem exequi, deputavimus Blasium Cori, qui una cum vestro homine miserunt supranominatos in possessionem illarum terrarum sequenti die festi predicti Bartholomei apostoli. Datum sedecimo die diei statutionis prenotate anno domini 1453.“

U bečkom taj. Drž. Arkivu „Archivio capitolare di Spalato“

Na ovu listinu, dokument se poziva Gunjača S. u Tiniensia (str. 32) (regesta): Viceban Tomaš Bojničić godine 1453. naređuje, da kninski kaptol uvede u posjed zemalja Ladina i Nepčnja (valjda u okolici kninskoj?) nekog Pavla, Matiju, Radoslava, Stjepana i Ivana.

Dokument je objavljen u „Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike“, sakupio i uredio Sime Ljubić, edicija Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium, knjiga X od godine 1453 do 1469. U izdanju JAZU, Zagreb 1891.

miro

U ovo doba nadvlada u Veneciji propapistička struja konzervativnu, pri čemu se istakao senator Petar Valier, te je Venecija tom strujom utjecala na Svetu ligu (Austrija i Poljska), jer su papinskim posredovanjem bili zagarantirani mletački interesi. Na to se u Dalmaciji odmah stanu vršiti ratne pripreme. U ratnom vijeću, koje je sazvao providur Mocenigo 12. IX. 1684. g., trebalo je da se stvori plan akcije i trebalo je da se donese odluka, gdje da se napane neprijatelj, jer je bilo više mogućnosti: u Lici, Kninu, Sinju, Opuzenu ili u Hercegovini. Na tom vijeću su bili prisutni krajiški poglavari: Posedarski, Stojan Mitrović, Bartolačić i Smiljanić. Od zapovjednika redovite vojske nalazili su se Emo, Michiel, Grimaldi, Radoš, i del Borro. Sve krajiške poglavice su se složile u tome, da je najbolje zauzeti Knin, ali se pritom pokažu različita mišljenja u načinu operacija. Tako je Bartolačić predlagao, da se vojska sakupi u Skradinu, a Mitrović predlaže sakupljanje u Lici radi lakšeg dovlačenja artiljerije i malog broja utvrđenja, dok je Posedarski predlagao, da se iz okolice Zadra ravno krene na Knin. K njima se pridruži mišljenje del Borroa, koji kaže, da je dobro otpočeti Kninom, a tako isto Radoš, koji je naglasio, da se time osiguravaju granice i olakšava se prodor u Sinj i Livno. Michiel se također izjasnio za Knin s motivacijom, da će druga osvajanja biti laka, kad se zauzme Knin. Grimaldi je predložio Sinj zbog napredovanja k Livnu, pa Knin ne bi dolazio u obzir, jer bi u tom slučaju ostao daleko i iziskivao mnogo vojske, da se održi u rukama. Emo je predlagao, da ratna akcija pođe iz Splita, odakle su laka osvajanja na sve strane, pa će tako doći na red i Knin.602 No do akcije još ne dolazi, nego se samo vrše pripreme, pa tako dolazi do nakane, da se na Krci podigne most zbog prijelaza stanovnika i Krajišnika zadarskog i šibenskog područja.⁶⁰³ Međutim su se čarkanja nastavljala, što vidimo iz odluke providura Valijera od 21. II. 1685. g., kojom se daje udovici i sinu Dragoja Abramovića mjera dvopeka mjesečno zato, što je Dragoje “prošlih sedmica” poginuo u sukobu s odredom kninskih Turaka ubivši prije Čeivan – agu Lopušića (po ovim Lopušićima nazvani su Lopuški mlini i Lopuška glavica u Biskupiji) jednog od glavnih, a najopasnijih ljudi na granici.⁶⁰⁴ Ubrzo se odlučio vanredni komesar i providur Marin Michiel, da pregleda kraj od Zadra do Knina, koji su bili držali i napustili Turci. Pošao je u društvu krajiških poglavica Jankovića i Smiljanića, pa o tom putu u vezi sa Kninom javlja senatu otprilike ovo:

– Započinje šuma, koja se proteže do Knina, a na njenu rubu nalazi se jedna obrušena crkva imenom Šuplja crkva,⁶⁰⁵ blizu koje protječe Krka. Konačno sam prispio blizu Knina, a to je tvrđava smještena na grebenu, koji sa sjeverozapada optače Krka,⁶⁰⁶ a široka druga rječica, koja silazi sa sjeveroistoka⁶⁰⁷ i pravi jedno jezerce, iznad kojeg je varoš, koja je s jednim zidom na sjevernoj strani povezana s tvrđavom i čini se, da se samo s ove strane može napasti Knin. Tvrđava, kako se čini (jer ju Michiel gleda izdaleka sa sjeverozapada), ne zauzima čitavu hrid, te malo niže pretječe hridi. S one strane je plodno polje s raznim brdašcima i malim barama, koje se proteže pet milja od sjeverozapada k jugu, a široko je tri milje. S druge strane potočića je jedno brdo, sa kojeg se može uznemirivati tvrđava. Jedan vijenac brda optače polje, a ta brda su pokrivena snijegom samo djelomično sa turske strane. Samo s južne strane je uska dolina, koja vodi u Drniš, a odatle u Livno. Tako je teško doći u pomoć tvrđavi, kad su brda pokrivena snijegom ...

Poslao sam uhode u Knin da vide, koliko vojske dnevno silazi iz ovog grada. Do mjesta ugovorenog za sastanak s uhodama putovao sam cijelu noć. Doznao sam, da je tokom jednog dana malo vojske izišlo iz grada, a izveli su samo 8 konja na pojenje. Kavalir Janko me uvjeravao, da Turci sigurno nisu u veliku broju i da im drugi ne mogu stići iz obližnjih mjesta, jer ih tuda nije bilo. Otišao sam prema Kninu s ove strane rijeke, gdje sam na jednoj ravnici zaustavio jedan odred naše konjice, te odavle poslao 100 Krajišnika na malu udaljenost od grada, da vide da li se na neki način mogli namamiti Turci iz tvrđave, pa sam naredio da im popale sve kuće, a kad su to izvršili nijedan Turčin nije izvirio iz tvrđave. Zatim sam otišao prema gradu i našao se trista koračaja daleko od njega, hoteći ga dobro promatrati, pa sam se tako zadržao 3/4 sata. Turci su samo ispalili tri topovska hitca malog kalibra. Poslije tri sata, za koje su vrijeme Krajišnici opustošili sve, do čega su došli, uspjelo im je vidjeti četiri Turčina, od kojih su jednoga zarobili, pa sam od ovog zarobljenika izvukao iskaz, koji prilažem ovom pismu. Odavle sam pošao u Skradin.⁶⁰⁸ .

Malo dana poslije Stojan Janković izvještava Valijera, da iz Knina danju bježe turske obitelji, a noću odlaze vojnici, pa se posada dnevno smanjuje.⁶⁰⁹ No Valier se zadržao na drugim stranama, umjesto da udari na ovako evakuirani Knin, pa kad je htio nešto poduzeti, usvoji onu koncepciju, koju je na ratnom vijeću u Zadru iznio Grimaldi i krene na Sinj, gdje aprila 1685. g. doživi grdan fijasko.⁶¹⁰

Novi providur Cornaro htio je osvetiti Valijerov poraz pod Sinjom na istom proprištu. Još za Valijerove akcije kod Sinja Turci su pojačali opreznost, pa su u Knin poslali nešto vojske. A kako je Cornarov plan bio usmjeren na Sinj, postojala je bojazan da Turci izvrše iz Knina napad prema Kotarima, isturio je on Stojana Jankovića s Krajišnicima u Bribir, da štiti napad iz Knina, odnosno da uznemiriva tursku posadu u njemu, što se odigrava od početka godine 1686. Već u siječnju Stojan Janković nemajući dovoljno ljudstva, a ne navikao na mirovanje skupi po Kotarima 120 ljudi te s njima, Bribirskom posadom i Krajišnicima iz Skradina, u svemu sa 300 ljudi ode, prema Kninu da spriječi Turcima eventualno pojačanje. Približivši se Kninu pošalje 10 konjanika, da se sakriju u jednoj kući, koju su Turci napustili, a ta se nalazila ispod vrata same tvrđave. Cilj mu je bio, da se ovi ljudi pritaje, te kad svi Turci iziđu iz tvrđave, da se pokažu njima za leđima, a Stojan će ih, koji se sa 80 konjanika kamuflirao puškomet daleko u šumi, iznenaditi i tako će se naći svi Turci opkoljeni, pa će ih pohvatati. Medutim ona desetorica nisu imali strpljenja, te čim su vidjeli prve Turke, kojih je bilo samo osam, pojave im se za leđima, pa ih tako zarobe sedam, a osmomu odsijeku glavu. Usput zaplijene 26 volova, koje su od velike gladi, pošto ih je Venecija često držala bez ikakve hrane čak i bez kruha, sve poklali i pojeli na putu. Zarobljenici su iskazali, da su im poglavice uvijek govorile o dolasku pomoći u tvrđavu, ali da se ona nikad nije pomaljala.⁶¹¹ Michiel popunjuje ovaj izvještaj, valjda prema daljem iskazu zarobljenika i kaže, da kninska posada oskudijeva hranom, budući da je cijena žitu prekomjerna. Osim toga je doznao od sužnjeva iz Bosne, Like i Krbave, da paša kupi vojsku i živežne namirnice, pa će s velikom vojskom doći u Knin i odatle napadati Kotare.⁶¹² Neko pojačanje je zaista došlo, pa su se Turci obijesno zalijetali izvan Knina, a suzbijao ih harambaša Božo Miljković.⁶¹³ Znajući za oskudicu posade u hrani, naumio je Stojan Janković da je ugrozi još više, te pred žetvu uništi žito na polju, zapali oko 25 mlinova i sruši utvrđenje iznad Krke, koje je, štitilo najveći dio tih mlinova,⁶¹⁴ na što Turci odveć utučeni hitno zatraže pomoć od bosanskog paše.⁶¹⁵ Za Cornarove opsade Sinja stigne Turcima pojačanje i hrana u Knin, pa se ponovi onaj strah od njihova napada na Kotare.⁶¹⁶ Mjeseca studenoga g. 1686. zaista dođe 16.000 Turaka u Kotare i utabore se u Morpolači, a bio im je glavni cilj, da odbjegle stanovnike povrate pod sultanovu vlast. Međutim se naglo povuku ne učinivši veće štete, jer su popalili samo nekoliko kućica. Po iskazu jednog zarobljenika uzrok naglom povratku u Knin bio bi u dobivenoj vijesti, da providur sakuplja vojsku u Skradinu, a druga vojska da ima doći iz Zadra, pa su se pobojali, da ne budu ukliješteni i zato da su se povukli.⁶¹⁷

Osvajanjem Drniša, Skradina, Zadvarja i Sinja, pa cijelog teritorija zapadno od Krke preostali su Turcima u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji pored Imotskoga još samo Vrlika i Knin. Sad je Knin najisturenija točka, u koju se s jedne i druge strane oštrije upiru oči. Ponavljaju se sad obostrani zaleti⁶¹⁸ i vrše pripreme kako za napad tako i za obranu.

Pod konac g. 1687. počinju se vršiti pripreme za konačno zauzeće Knina. Providur konjice Antun Zeno organizira sigurnost na okolnom pograničju, želeći da odmakne granicu zbog slobodnije obrade zemljišta, što zapravo nosi sobom blokadu Knina. Zeno je s poglavicama Kaštela, Trogira i Šibenika uglavio, da se pod svaku cijenu mora držati zauzeti Drniš, koji će čuvati Krajišnici, a Šibenčani će poslati pojačanje od 200 ljudi. Trogirani će čuvati Ribinju kulu iznad Petrova polja, Klišani Maljkovsku šumu na Svilaji, Cetinjani neki most Inlisetu (= ?), a Skradinjani kulu u Nečvenu i s Bukovčanima pograničje (zapadno od Krke).⁶¹⁹ Zeno je još po šumama postavio zasjede, koje bi imale napasti karavane, koje bi snabdijevale Knin.⁶²⁰ Zatim je šibenski knez imao napraviti most na Krci kod Skradina, a kapetanima konjice je Zeno naredio, da novače stanovništvo.⁶²¹ Zeno je poslao one zasjede po šumama, kad je čuo, da se iz Banje Luke priprema velika karavana, da krene sa živežom u Knin, a kako se to otezalo, zasjede su se, izložene gladi i nevoljama na otvorenu i promrzle, povukle svojim kućama. Pri povratku su ti ljudi htjeli zapodjeti kakav okršaj pod Kninom, ali ih nabujala rijeka i poplave spriječe, te se namjera svršila obostranim puškaranjem. Uto krišom dođe u Knin bosanski paša Atlagić, da se u njemu zadrži i da se brine za pograničje, što je zabrinjavalo Zena, najviše, zbog toga, što je Atlagić uživao ugled kod stanovnika.⁶²² Upravo kad su se Krajišnici raspustili kućama, jer su službovali bez ikakve plate i primali su samo po libru kruha i to neredovito, stane pristizati u Knin turski karavan od 1500 tovara sa živežom uz osiguranje od 3000 vrsnih konjanika. Sad Turci iskoriste prigodu i do dva dana paša pokrene ovu konjicu prema Kotarima i dođe do sela Popovića, te opljačka, teritorij od Nadina do Novigrada i navali na Karin, ali se Karinjani uspješno opru u svojoj tvrđavi. Vojska je nemilosrdno harala, te je pokupila sve živo; uz stoku još i čobane, žene i djecu. Mlečane sad uhvati strah, da se Turci s ovom snagom ne dokopajuDrniša,⁶²³ na koji su ljubomorno pazili, naročito s obzirom na naumljenu operaciju protiv Knina za koju je Drniš glavna baza. Iz Knina je paša otišao na Vrelo Cetine, gdje se utaborio. Neki Čeh Alat utekao je iz ovog tabora i donio vijest, da će paša preko Vukovića mosta⁶²⁴ krenuti za Livno. Taj Čeh je bio u onom pohodu na Kotare, te dao podatke o tom turskom pothvatu iznijevši brojno stanje turske vojske, u kojoj je sudjelovalo 5000 boraca, a od toga 1000 Tatara, koji da su najviše hvatali žene i djecu.⁶²⁵ Prema drugom izvještaju u Kninu je ostao svrgnuti paša Atlagić s nećakom Durakbega, te očekivao pojačanje od 200 konja.⁶²⁶ Odlaskom paše u Livno preostalo je strahovanje za Drniš.

Kako je ove godine (1688) prispijevala žetva, sračunao je Zeno, da će kninski Turci biti zabavljeni poljskim radovima, pa je naumio oko Knina štogod izvesti. U tu svrhu dogovorio se s kapetanom Šibenika i guvernerom Drniša Fenzijem, da se na dogovoreni dan pridruže kotarskim Krajišnicima, te da složno uznemire kninske Turke. Kad su Kotarani krenuli, dođe im obavijest iz Drniša, da je u Knin prispjela velika turska konjica, pa da im se drniški Krajišnici ne mogu pridružiti. Kotarani upanu sami pod Knin, posijeku 15 glava, među kojima i jednog odmetnika, zapovjednika bombardijera, koji je utekao iz Šibenika i bio glavni upravljač turskog topa pri napadu na Sinj prošle godine. Neki Turci se pri bijegu utope u rijeci, mnogi su bili ranjeni, a neki se sa hridina strmoglavili. Krajišnici pohvataju 40 konja i zapale veliku količinu sijena pripravljena da se preveze na sigurno mjesto pod gradom, čemu je Zeno pridavao naročitu važnost.⁶²⁷

Koncem srpnja približe se akcije za konačni napad na Knin, a teren je bio pripreman i na taj način, što je isključen glavni strah od turske pomoći iz Bosne, jer je austrijska vojska pala pod Gradišku i time prikovala turske čete u Bosni. Zato se 1. kolovoza sastane u Skradinu ratno vijeće, koje je razmotrilo motive napada na Knin i načinilo plan. Kao razlog navodi se, da je to najveća želja stanovnika, da je Knin veoma važna tvrđava, iz koje posada dnevno uznemiruje stanovnike i da je tokom rata osim izgubljenih glava palo u ropstvo 600 mletačkih podanika. Međutim bi osvojenje donijelo siguran posjed prostranog kraja i bile bi razriješene ruke za druge operacije. Konstatiralo se, da bi napad na tvrđavu predstavljao težak pothvat s obzirom na njen položaj kao i na događaje, koji su se nekoć pod njom zbili (aluzija na poraz g. 1654). Dalje, da se u tvrđavi nalazi 500 – 600 branitelja i da su u njoj Atlagić i Durakbegović. Utvrdili su, da do tvrđave treba tri dana marša zbog dovođenja artiljerije.

Kao operativna baza izabran je Skradin gdje je po završenom vijećanju došlo do ukrcavanja vojnika na brodove, koje je (vojnike i brodove) Cornaro držao spremne još u Splitu, pa se ovdje prebacio, da bude što bliže Kninu. Cornaro je izdao naređenje Zenu, da se s vojskom i konjicom iz Kotara približi, te da povede i konje bolesnih vojnika, koje neka zajašu dragoni kako bi bio što snažniji ovaj rod vojske. Također je naredio, da se prema njemu uputi vojska sa teritorija Splita, Trogira i Šibenika, pa je svima ususret poslao lađu s porukom, da dođu izravno njemu, a čim prispiju, nastat će pokret prema Kninu.⁶²⁸

Cornaro se nađe u Kninu 28. VIII 1688. poslije pet dana marša, koji je otežavala vuča topova i neprohodnost izabranog puta. Smjesta se oglasila baterija, koja je za odgovor iz tvrđave dobila samo puškaranje i odmah su se stali kopati rovovi da se približe bedemima. Cornaro izvještava, da se u tvrđavi nalazi Atlagić, a da je kvalitet i broj branitelja, koji su vrlo ratoborni, čine u momentu veoma značajnom, ne bez namjere, da s uspjeha sebi podigne cijenu ili, ne uspije li, da bude zato razumljen. Dok se Cornaro nalazio na maršu, prispije Sulejman paša pod Drniš, gdje doživi poraz i tom prigodom pogibe Alajbeg Filipović.⁶²⁹

U daljem toku opsjedanja Cornaro izviješćuje, da je imao mnogo truda, dok je učvrstio baterije s obzirom na močvare, koje se nalaze ispod prvog zidnog pojasa grada. Otvorio je također i utvrđenje, koje je sa svake strane bilo opasano zidovima. Zbog toga je jedan odred prešao vodu, da bi s leđa napao neprijatelja napravivši najprije rovove, odakle su topovi ciljali na hrid. Odlučeno je s ove strane izvršiti napad. Građani Splita i Klišani bili su određeni za penjanje, da na više strana zabave Turke i da im priušte što veći metež, dok je s protivne strane prošao general konjice, da podupre Krajišnike i pohvata one Turke, koji su tuda pokušali bježati. Dok se napad vršio, neprijatelji su bili ometani neprekidnom vatrom zapovjednika artiljerije Grimanija, koji je naredio, da dobar broj vojnika prepliva rijeku i uđe u grad. Takav prepad pomeo je Turke te su se povukli iza drugog bedemskog pojasa, što je omogućilo ulazak u grad (naselje). Turci su sada u drugom dijelu tvrđave imali iznad sebe dva utvrđenja. Međutim je Dal Borro, koji je upravljao ovim napadom u osvojenu varoš razmjestio ljudstvo, a Krajišnici i dio regularnih vojnika dali su se odmah u pljačku. Kad su ovo opazili Turci, učinili su snažan napad i unijeli među Krajišnike toliki metež, da su se dali u strmoglavi bijeg, ali je protuakcijom Cornara opet stečena zauzeta pozicija no uz prilične žrtve, dok je Turaka ostalo stotinu što mrtvih, što ranjenih, a među njima i kapetan. Operacije se nastavljaju da bi se osvojila dva druga poasa tvrđave, koji su neprekidno pod vatrom, ali će izgon neprijatelja biti težak zbog litica i položaja, koji im je mnogo u prilog. Cornaro završava izvještaj viješću, da je zauzeta Vrlika.⁶³⁰

Za vrijeme opsade Cornaro dođe do dragocjenih podataka, koje mu je pružio Milan Babić iz sela Sunaja u blizini Bilaja. Taj čovjek je u proljeće došao s Alagom Čicijom u Knin kao njegov poslužitelj, pa se u noći od 6 na 7. IX. spustio konopom niz bedeme kroz otvor za top i onda se po litici spustio do pred rov, da se preda. On je dao neposredne podatke, iz kojih se vidi stanje u tvrđavi prije njena pada:

– U početku je bilo u Kninu oko 600 Turaka branitelja, ali su mnogi ubijeni, otkada se napada grad, a ima i ranjenih. Upravo na dan napada ostala je stotina što mrtvih, što ranjenih, a među ranjenima je ostao i kapetan Firdusović, koji je kasnije podlegao ranama. Svaki dan pogiba po koji Turčin tako, da će ih sada biti preko 300 sposobnih za oružje, a osim toga i nešto malo kršćana. U tvrđavi se nalazi paša Atlagić sa sinom i nećakom, Mehmed Crnčić sandžak krčki, dizdar i 40 aga. Na svakog agu pripada redovito 40 – 50 ljudi, a sada poneki od njih imaju samo 5 – 6, drugi od 10 – 12, a neki najviše 15. Čekalo se na pomoć drugih, ali im nije uspjelo doći prije mletačke opsade. Imaju mnogo praha i olova, jer su nekoliko puta prije opsade bili snabdjeveni. Također dobro stoje i sa živežom, imaju mnogo stoke i žita, a također i žrvnjeva, da ga melju. U tvrđavi imaju također dosta vode, jer su napunili sve sudove, vjedra i drugo, što su imali. Zastalno su se odredili braniti i nema jednoga, koji bi se usudio govoriti o predaji, jer se boji da bi mu otkinuli glavu. Na momente očekuju bosanskog pašu, ali su mnogo zbunjeni, jer im se nitko ne vraća s odgovorom, iako su dosad poslali 15 do 20 ljudi, da ga podstreknu na pomoć. Unutar tvrđave uz drugi pojas načinili su rov i napunili zemljom jednu kuću, koja im je najbliža i čuva je 25 ljudi. Drže veliku količinu kamenja spremnu, da ga upotrijebe, kad budu napadnuti, a napadu će se oprijeti na sve moguće načine. Na desnoj strani tvrđave drže okrenut veliki top, da tuče s boka napadače u slučaju da se budu uspinjali u tvrđavu. U slučaju da budu napadnuti s leđa, postavili su veliki broj kamenja na daske i grede, koji su skupa povezane s nakanom da ih ospu na napadača.⁶³¹

Do 11. IX. dva gornja utvrđenja su bila pod neprekidnom vatrom. Turci su nekoliko puta za vrijeme opsade bili pozivani na predaju, ali su odgovarali uvijek paljbom. No prorijeđeni, bez pristigle pomoći i u najskrajnijoj oskudici vode 11. IX. istaknu bijelu zastavu tražeći pregovaranje. Paša je poslao dva parlamentarca, dva glavna age, da iznesu uvjete o predaji grada tražeći, da im se pusti slobodan izlaz s obiteljima, sa oružjem, prtljagom i pratnjom. Cornaro to odbije, našto se paša sa sinom i nećakom krčkim sandžakom i sa pet aga pojavi u Cornarovu šatoru, da se pokori.⁶³² Ovim činom završila se dugotrajna i obostrana borba oko Knina, koja je puna dva stoljeća toliko puta krvlju natopila kninsko tlo.

Bilješke:

602 O. c. str. 4l.

603 O. c. str. 57.

604 O. c. str. 56.

605 To su ostaci lukova rimskog; pretorijuma u Burnumu, danas Ivoševci kod Kistanja, koji se još i danas vide. Ne znajući za njihovu funkciju narod ih je pripisao crkvi, što se jedno vrijeme uvriježilo, te se lokalitet zvao Šuplja crkva, pa Šupljaja.

606 Pogrešno, jer je za Krku uzeo Radljevac s Butižnicom.

607 To je Krka.

608 Desnica, O. c. 59–60.

609 O. c. str. 62.

610 Gunjača, Stari Sinjski Grad, krvavo proprište tri opsade u tri godine. Mogućnosti, VI, sv. 2, Split 1959, str. 141–5.

611 Desnica, O. c. str. 130–l.

612 O. c. str. 132–3, 136.

613 O. c. str. 140.

614 Ta je tvrđava bila u Topolju kao i veći dio mlinica.

615 Desnica, O. c. str. 141.

616 O. c. str. 158, 159, 160.

617 O. c. str. 164–5.

618 O. c. str. 170, 174.

619 O. c. str. 203–5.

620 O. c. str. 206–7.

621 O. c. str. 210.

622 O. c. str. 213–14.

623 O. c. str. 216–18.

624 U selu Koljanima, sada pod akumulativnim jezerom Peruče.

625 Desnica, O. c. str. 219.

626 O. c. str. 220–21.

627 O. c. str. 229–30.

628 O. c. str. 235–7.

629 O. c. str. 237–8.

630 O. c. str. 240–2.

631 O. c. str. 238–40.

632 O. c. str. 242–6.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Iz recenzije dr. sc. Miroslava Akmadže

Autor u knjizi, nakon višegodišnjeg historiografskog istraživanja, kao i istraživanja drugih autora, donosi pregled i pojašnjenje uzroka, tijeka i posljedica velikosrpske agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata kao odgovora na tu agresiju. (...) Ova knjiga doprinosi boljem razumijevanju najnovije hrvatske povijesti u okolnostima kontroverznih tumačenja ratnih zbivanja u Hrvatskoj 1990-ih. Njezin cilj nije davanje konačnog suda u tumačenju navedene problematike, nego, naprotiv, poticaj znanstvenicima na daljnje istraživanje, neopterećeno političkim i emotivnim predrasudama, kojima je javnost obasuta u svakodnevnom medijskom i publicističkom šarlatanstvu. Istodobno, ona je odgovor na dio takvih predrasuda.

O naslovu knjige

Pojam "velikosrpska agresija" u naslovu knjige odabran je zbog činjenice da je agresija na Hrvatsku planirana u skladu s dotadašnjim "velikosrpskim" političkim programima, čiji se cilj da "svi Srbi žive u jednoj državi" (sa zapadnim granicama do linije Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin i dio Gorskog kotara - Karlobag) mogao ostvariti samo oružanom silom, a da su je 1991. provele Srbija i Crna Gora, odnosno JNA i postrojbe Teritorijalne obrane, kao i druge oružane formacije, iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, uz pomoć oružanih formacija Srba iz Hrvatske.

Datiranjem spomenute agresije u "1990-te", koje se možda čini preopćenito ili neprecizno, skraćen je naslov knjige, a istodobno je obuhvaćeno razdoblje neposredne pripreme za agresiju s oružanom pobunom dijela Srba u Hrvatskoj 1990., potom otvorena agresija od ljeta 1991. te posljedice spomenute agresije, u vidu okupacije dijelova Republike Hrvatske sve do 15. siječnja 1998. (ne računajući pojedina granična područja koja još nisu vraćena hrvatskoj državi, kao i posljedice rata koje se u Hrvatskoj i danas znatno osjećaju: posebice u obiteljima poginulih i ranjenih građana, u zagađenosti dijelova teritorija minama i ruševinama, dijelom u gospodarstvu, u socijalnim problemima i društvenim odnosima, itd.).

Knjiga o najsjajnijem razdoblju hrvatske povijesti

Dvojezična knjiga "Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih" nije klasična sinteza, niti je kronologija svih važnih događaja u navedenom razdoblju hrvatske povijesti. Ona je, zapravo, odgovor na višegodišnje dezinformacije u hrvatskom javnom prostoru kojima se pokušavaju zanemariti uzrok rata, izjednačiti odgovornost napadača i napadnutoga, rat prikazati kao "građanski" (iako izvori govore o agresiji srpskih snaga na Hrvatsku), a hrvatsko vodstvo, posebice predsjednik Franjo Tuđman, okriviti za protjerivanje Srba iz Hrvatske i za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Stoga, ova knjiga daje kronološki pregled tek dijela događaja važnih za spoznaju uzroka, tijeka i posljedica osvajačkog rata koji su srpske snage, prema zamisli tadašnjeg srbijanskog vodstva, povele u Hrvatskoj i BiH radi pripajanja dijelova spomenutih republika Srbiji. Posebna pozornost u knjizi je posvećena obnovi "velikosrpske politike" krajem 1980-ih koja je uzrokovala raspad SFRJ te slomu komunizma i uspostavi višestranačja u Hrvatskoj, odnosno stvaranju samostalne hrvatske države tijekom 1990. i 1991. godine. Navedene su i mirovne inicijative hrvatske vlasti, te oslobodilačke akcije i operacije hrvatskih snaga.

Poglavlja u Prilogu knjige većinom su "isprovocirana" negativnim pisanjem dijela medija o pojedinim osobama i događajima, koje se uglavnom temelji na sekundarnim izvorima ili selektivno odabranim dokumentima. Tako se poglavljem o predsjedniku Franji Tuđmanu, nasuprot načela - "o Tuđmanu sve najgore" - koji pojedinci zastupaju u medijima, želi potaknuti na razmišljanje o kontekstu vremena u kojem je Tuđman bio predsjednik i rezultatima koje je Hrvatska tada postigla (stvaranje i obrana države te međunarodno priznanje i uspostava teritorijalne cjelovitosti u međunarodno priznatim granicama, dakako, ne zanemarujući pritom demografski gubitak Hrvata u BiH, koji je posljedica rata i protjerivanja Hrvata s pojedinih područja te države). U poglavlju o BiH navode se podaci koji pokazuju zašto je netočno i zlonamjerno Hrvatsku nazivati agresorom na BiH. U Prilogu knjige je i posebno poglavlje s osvrtom na presudu Haaškog suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

Cilj knjige nije nametanje "konačne istine" o pojedinim događajima iz Domovinskog rata, posebice kad se zna da brojni izvori još nisu dostupni, no autor želi upozoriti da se u traganju za njom prvenstveno treba koristi podacima iz cjelovito pregledanih izvora, a ne poluinformacijama ili selektivno plasiranim dokumentima, te da se ne smije zanemariti činjenica da je riječ o razdoblju u kojem su potezi hrvatske strane bili reakcija na velikosrpsku politiku, a potom i na osvajački rat radi ostvarenja ciljeva te politike. U knjizi su korišteni rezultati istraživanja brojnih povjesničara, te podaci dobiveni radom djelatnika raznih ministarstava Republike Hrvatske (podaci o poginulima i ranjenima, procjena štete itd.). Zemljovidi akcija i operacija hrvatskih snaga preuzeti su iz knjige Rajka Rakića i Branka Dubravice "Kratak pregled vojnih djelovanja u Domovinskom ratu 1991.-1995." (Hrvatsko vojno učilište, Zagreb, 2009.), a veći dio plakata s tekstom koji ih opisuje preuzet je iz knjige Marija Reljanovića "Hrvatski ratni plakat" (Zagreb, 2010.) u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i MORH-a (Služba za odnose s javnošću i Vojni muzej). Najveći dio brojčanih podataka iznesenih u knjizi nije konačan, no naveden je zbog potrebe da javnost sazna rezultate dosadašnjih znanstvenih istraživanja i rada u pojedinim ministarstvima RH.

U svakom slučaju, ako se na događaje gleda s više ("strateške") razine, a ne ulazi u problematiku lokalne ("taktičke") razine i detalje, može se reći da je knjiga "Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih", s obzirom na dostupnost izvora, sažetak dosadašnjih rezultata hrvatske historiografije o Domovinskom ratu, odnosno opći okvir trenutne spoznaje o najvažnijim pitanjima iz toga razdoblja hrvatske povijesti.

sa http://www.centardomovinskograta.hr

Otkada su Turci g. 1648. preuzeli Knin, nisu doduše iz njega za cijelo vrijeme kandijskog rata izveli nikakve značajne akcije, doli pljačkaških pohoda uglavnom po sjevernoj Dalmaciji. Tako je g. 1662. 4.000 Turaka izletjelo iz Knina da pljačka, te na povratku kod Otresa posijeku Krajišnike, koji su se za njima zaletjeli da im preotmu žene i djecu, koje su bili poveli u ropstvo.⁵⁶⁴ Iduće godine ponavljaju pljačkaški pohod i pojačanim snagama iz Banjaluke, Sarajeva i Livna, pa se turska glavnina povratila u Knin, a za njima je providur poslao dva konfidenta, da ispitaju njihovo stanje i nakane bojeći se, da se opet ne navrate.⁵⁶⁵

Iz ovih vremena imamo jedan podatak o sastavu turskog ljudstva u Kninu. Godine 1663. utekao je iz Knina krajiški kapetan Andrija Radonić, kojeg su Turci 1658. zarobili te iskazao, da turska vojska, koja se zalijeće na mletački teritorij stalno boravi u Kninu. Brojno stanje im iznosi oko 3.000 ljudi, sve konjanika izuzev 200 pješaka, a glavni komandant je bosanski Alajbeg Fetibegović i tu ima mnoge podređene, među kojima je Alajbeg Čenglić, Turčin Fidurović kapetan Knina, kapetan Bišća i Turčin Atlagić sa mnogo drugih.⁵⁶⁶ Posljednji ispad u trajanju rata učinit će Turci iz Knina g. 1668. Ibrahim – aga Kovačević, za kojeg izvor kaže, da je bio vrlo neugodan neprijatelj na granici, krene iz Knina sa cvijetom posade od 120 konjanika da opljačka kraj oko Biograda, ali im Krajišnici, da osvete poraz kod Otresa, pripreme na povratku zasjedu u potoku Bribirčici, iz kojeg samo 15 Turaka iznese život zahvaljujući brzini njihovih konja. Sav plijen ostane, a nijedan uhvaćeni Turčin ne iznese živu glavu, jer je jedan od njih, kad se predao, ubio onoga kome se predao, što je raspalilo Krajišnike, te posjeku sve do jednoga.⁵⁶⁷

Dok je rat rajao, Austrija kao nasljednica ugarsko – hrvatske krune ponadala se, da će joj se izgonom Turaka povratiti ovi krajevi, pa se stala pripremati na to i imenovala kninskim biskupom Kristofora Rochasa, kojeg potvrdi papa. Taj se već g. 1668. nađe u Šibeniku pripreman, da ode u Knin, kad se Knin zauzme, a čekajući na to pripremao je u Šibeniku klerike, pa je njegov đak bio Ivan Vidović, prvi kninski župnik, a kasnije trogirski biskup.⁵⁶⁸ No iduće godine uglavljen je između Venecije i Turske mir, po kojem Mlečanima ostane zauzeti Klis i ono što posjeduju. Držeći, da će im dopasti onaj teritorij, kojim su Krajišnici krstarili, a taj praktično nije bio ničiji, postavi Venecija, straže uz Zrmanju i Krku na ovim točkama: Ervenik, Mokro polje, Šupljaja i Roški slap,⁵⁶⁹ ali na kratko vrijeme, jer su Turci uporno stajali na tome, da to nisu osvojili, nego da su to bili prolazni slučajevi, kao što su bili i turski naleti do Zadra i Šibenika. Tako u turskim rukama ostane i dalje Knin. Rochas produži boravak u Šibeniku, pa g. 1680. ode u Rim i izvijesti papu, da se na teritoriju kninske biskupije nalazi više od 8.000 vjernika, a da pastvu vrše četiri – pet franjevaca iz Visovca, iz druge, dijeceze (skradinske).⁵⁷⁰

U razdoblju između Kandijskog i Morejskog rata vladalo je prilično zatišje. Muhamed – beg Duraković, sandžak krčki i zapovjednik pograničja nastavlja sijelo u Vrani, a u Kninu se spominje kapetan i zapovjednik Muhamed – beg Atlagić,⁵⁷¹ i uza nj je glavna ličnost na granici beg Filipović⁵⁷²dok na sastanku pograničnih predstavnika u Vrani radi uređenja pograničnih odnosa g. 1679. nalazimo Alagu Djodviliju i Omer – agu Vidimlića iz Knina.⁵⁷³

Godine 1683. zavojštio je Kara Mustafa na Beč, a njegovim trupama pridružile su se snage iz Dalmacije, pa su Durabeg, Atlagić, Feratpašić i Filipović napustili svoja mjesta i našli se u opsadi Beča. Međutim turski poraz kod Beča urodio je paničnim strahom kod turskih posada u Dalmaciji, te providur javlja u Veneciju, da se Turci povlače u utvrđenija mjesta, koja su podesna za otpor i da je sama, Durabegovica napustila Vranu i pobjegla u Plavno, a Krčki sandžak bojeći se Senjana, ubrzao je odlazak prema Livnu.⁵⁷⁴ S druge strane stanovništvo je bilo opijeno zbog turskog poraza, pa se krajišnici nezaustavljivo i bez ičijeg utjecaja dižu na ustanak. Turci su se od straha pred njima zbili u same tri tvrđave: Ostrvicu, Knin i Skradin.⁵⁷⁵ Međutim se Krčki sandžak povratio u Knin i odatle poslao jaku pomoć Ostrvici, koju su ugrožavali Krajišnici.⁵⁷⁶ Uto su Turci s neodrživosti napustili Vranu i izručili ju Krajišnicima.⁵⁷⁷ Venecija isprva u neodlučnosti, a poslije u cjenkanju, da se pridruži Ligi, otezala je s ulaskom u rat, obuzdavala je Krajišnike, ne htijući prije vremena izazvati Turke protiv sebe, pa traži mir na granicama i piše kninskom dizdaru Medhed – agi kao i drugim turskim zapovjednicima u Obrovcu i Udbini, da obuzdaju Krajišnike turske podložnike. ⁵⁷⁸ Međutim Krajišnike nitko ne može obuzdati i samo pred strahom od njih Turci napuštaju Benkovac, Perušić i Ostrvicu, a pri tom Krajišnici koriste njihovu paniku i pljačkaju im stoku, od čega ih – kaže providur – ne mogu odvratiti nikakve protumjere starješina. Providur također javlja, da Turci namjeravaju napustiti Knin i Drniš od straha pred ustankom njihovih podanika u tom kraju, koji nastavaju pedeset sela i sačinjavaju brojno ljudstvo sposobno za oružje. Neprestano bježanje Turaka iskoriste stanovnici bez obzira, da li su podanici mletački ili turski, te im plijene stoku.⁵⁷⁹ Osjećajući slabost turske vlasti ovako udruženi stanovnici gore od želje da navale na Drniš i Livno, no providur ulaže sve sile da ih razdvoji i u tomu spriječi.⁵⁸⁰ Pod takvim pritiskom Turci ove iste godine (1683) napuštaju Obrovac, Karin, Atlagića kulu i Skradin.⁵⁸¹

Kad je u Sarajevo dopro glas o svim ovim nepogodnostima za Turke, krenuo je k Livnu ćehaja novog paše da upozna narav ovog preokreta i da ispita namjere Venecije, te je livanjski sandžak – beg o svemu, što je doznao, obavijestio sultana.⁵⁸² Uto u Knin dode Kajmakan, podsandžak krčki Mustafa, gdje nađe mučnu situaciju sam piše, da je našao kraj opljačkan i pust, budući da su sultanovi podanici prešli na mletačku stranu. O tomu su ga izvijestile age, kao i to, da su uskoci (Krajišnici) koji su podčinjeni Zadru, odvukli iz kninske okolice plijen dijelomice u Zadar, a djelomice u Novigrad. Zato sandžak piše providuru i traži, da ga pismeno obavijesti, da li je primio prebjeglo stanovništvo na svoj teritorij i da li se slaže s postupkom uskoka protiv dobrog mira, kako bi točno mogao obavijestiti sultana.⁵⁸³ Na ovu otvorenu prijetnju sa sultanom providur odgovori suzdržljivo, bacajući sa vlasti svu odgovornost, a što se tiče plijena, kaže, da se ne nalazi ni u Zadru ni u Novigradu, nego vjerojatno u drugim turskim mjestima, gdje su se sklonili izbjegli stanovnici i još naglašava želju za sačuvanjem mira na granici.⁵⁸⁴

Za to vrijeme je sva sjeverna Dalmacija ostala bez Turaka tako, da Ivan Alberti javlja providuru, da Turaka nema nigdje prije Knina.⁵⁸⁵ Kraj je, kontroliran i nastavan od Krajišnika, faktično bio u vlasti mletačkoj, samo u službenom stavu Venecija to stanje ne prihvaća i zato su za nju svi stanovnici, koji su poslije kandijskog rata ostali na turskom području službeno smatrani kao turski podanici, makar se naveliko Venecija koristila njima. Mirovanja, do kojeg je Veneciji u ovom času bilo toliko stalo, a još više Turcima, nikako nije bilo. Stoga se generalni providur Donato jada duždu, da je samo izgledalo, da će Krajišnici održati zadanu riječ u pogledu poštede turskog teritorija. Ali, nastavlja, taj je narod po prirodi nestalan i prevrtljiv, željan pljačke i otimačine, pa su samo nekoliko dana obustavili pokrete, a sad su ih ponovo otpočeli. Krajišnici su bez obzira sa kojeg teritorija, čak i sa šibenskog, pod vodstvom Ilije Mitrovića došli pod Drniš, a turska posada se oprla, ali i pristala, da se mirno evakuira, pa napuste kuće, a čim su Krajišnici iz kuća iznijeli, što im je trebalo, zapale ih.⁵⁸⁶

Krajišnici ne obazirući se na mletačke želje vrše pritisak na sve stanovništvo, traže od njih, da se priključe, a ako se usprotive, ne štede ih, pljačkaju, ne žacajući se čak ni oružanih akcija. U krajevima bližim turskim utvrđenjima vlada nesigurnost i pomutnja. Krajišnici nepoštedno pljačkaju stanovnike, ako im se ne priključe, a ako im se priključe, no ne htjedu seliti sa ognjišta, eto turske osvete, i k tomu Venecija ne ušavši još u rat ne priznaje službeno nikakvu promjenu. Ne htijući se pridružiti Krajišnicima Petropoljci, da bi ostali na domovima, predvođeni kapelanom Tintićem i gvardijanom fra Andrijom Resicom, pa harambašom Nakićem, zatraže od providura, da ih primi kao svoje podanike, i gorljivo obećavaju udio u ratu protiv Turaka. U molbi tvrde, da govore u ime svih stanovnika od Prologa do Krke, gdje može da bude 1000 kuća.⁵⁸⁷ Krajišnici su često zlorabili ovako izraslu moć, te su vršili napade na ljude svoje krvi radi pljačke. Tako su dva puta napadali Ervenik i Žegar, pa su stanovnici pobjegli u turski Knin, gdje su ih Turci srdačno primili.⁵⁸⁸ Krajišnici iz Kotara navaljuju na stanovnike sela Pađena, da ih prisile na prijelaz u mletačko područje, pa su im plijenili stoku, a kad su zbog otpora stali upotrebljavati oružje Pađenci su se dali u bijeg prema Kninu. Krajišnici su ih pratili, sve dok nisu bili na domet kninskih topova. Kad su ih opazili Turci, izletjelo je iz Knina 40 konjanika s begom na čelu, a pod njihovim rastrtim barjakom bilo je i pribjeglih stanovnika. U bici, koja se zametnula, pobijedili su Krajišnici iz Kotara i odvukli plijen preko Mokrog polja i Nunića.⁵⁸⁹ Po drugim izvještajima radilo se o udruženim snagama kotarskih i šibenskih Krajišnika, koji su imali nakanu da upanu u tursko područje, pa su usput došli u Pađene, gdje se razvio otpor i sve se svršilo s onim okršajem, a ustvari su se Turci bili toliko uplašili, da su počeli napuštati Knin. Nato su dobili pojačanje, te se sredinom prosinca 1683. posada popela na 1000 ljudi.⁵⁹⁰ Gibanje u narodu ne prestaje, pa se, iz Zagore podiže 15.000 obitelji, koji se približe mletačkim granicama u težnji, da se oslobode od Turaka i pređu na mletačku stranu, što izaziva zabrinutost kod krčkog sandžaka u Kninu, pa on ne prestaje da tim stanovnicima laska i obećava opći oprost, samo da se povrate na ognjišta. Providur ujedno javlja senatu, da iščezava nepovjerenje, koje je bilo nastalo između samih podanika mletačkih i turskih.⁵⁹¹ Dok je Venecija u interesu svojih pozicija prema Ligi težila da ostane u miru s Turcima i nije iskoristila ovako jeftinu snagu, koju su stanovnici sami nudili, počela je Austrija bacati poglede na ovako živi i borbeni kadar, pa je car ponudio Veneciji, da će on opskrbiti Krajišnike municijom, kako bi oni skupa sa Senjanima molestirali Turke.⁵⁹² S druge strane Turci čine sve, da zaustave emigraciju, pa pošalju u Sinj glavare kninskih sela na dogovor.⁵⁹³ Početkom godine 1684. opet Turci pozivlju zagorske poglavice u Cetinu dajući im vjeru, da im se ne će dogoditi nikakvo zlo i traže od njih, da se izjave, da li su za turskog cara ili za kralja (ugarskoga tj. austrijskog cara). Tom prigodom su im dali do znanja, da je Durak – beg postavljen za serdara nad 5 – 6000 ljudi i da se primiče paša sa 10.000 Turaka.⁵⁹⁴ Napokon je vojska došla u Knin sa svih strana što se protumačilo namjerom, da će napasti Kotare,⁵⁹⁵ ili vjerojatnije, da su došli da zaplaše stanovnike i prisile ih da se vrate pod tursku vlast.⁵⁹⁶

No stanovništvo se iselilo u tolikoj mjeri, da je Rochas, videći da nema mnogo vjernika uvjerio starješine, da je obnova kninske biskupije bespredmetna, pa napušta misiju i g. 1687. postaje biskup Neustadta.⁵⁹⁷ U Kninu je tada bio kapetan Mustafa – beg Firdusović, a dizdar Mehmed – aga.⁵⁹⁸ Doskora se u Kninu našao i Durak – beg, kojemu je neki Obrad Tomašević donio pisma od stanovnika Vrane, a kojeg je providur zamolio, da tom prigodom ispita, što namjeravaju i što rade Turci. Tomašević je na povratku otprilike izvjestio ovo:

– U Kninu se nalazi oko 1500 Turaka, a prošlog petka došlo je iz Banje Luke 400 sejmena i čekaju još veći broj milicije. Taj dan je također stiglo više od 300 konja natovarenih prahom, kuglama i sa oko 1000 bombi, a sa onim sejmenima došlo je mnogo konja sa živežom, kojeg ima mnogo u kninskoj tvrđavi, jer su se Turci snabdjeli za mnogo sedmica. Upitao me Durak beg, da li je stanovnicima, koji su se povukli u Vranu, princip podijelio oružje i municiju, a ja sam mu odgovorio, da ne znam. Na to je Durak rekao “Kako ne znate, ako je svima poznato, da su Morlaci dobili određeni dio oružja sa toliko kugla”. Ukoliko sam mogao razumjeti, Durak – beg je obaviješten o svemu, što se u ovim stranama radi. Rečeno mi je u Kninu, da je u Livno prispio paša sa 1000 ljudi i da će doći u ovaj kotar da sazna od našeg generala, da li će biti rat ili mir. Turci koji se nalaze u Kninu iz bližih su krajeva: iz Glamoča, Sinja, Duvna, Livna, Gračaca, Like ...”⁵⁹⁹

U mjesecu svibnju 1684. god. 200 Krajišnika krene na Knin, kako bi neprijatelju nanijeli štete, pa ako im pođe za rukom poduzeli bi nešto i protiv kninske tvrđave. Kad se šibenski odred Krajišnika uputio prema ugovorenom mjestu za sastanak sa kotarskim Krajišnicima, primijetili su na putu mnoge stope u pravcu Šibenika, pa su ocijenili, da su se Turci podigli da pljačkaju njihov kraj, te su odlučili da ih sačekaju u zasjedi. I zaista su poslije malo vremena opazili, kako se prema njima kreće više od stotine Turaka, koji su sa sobom vukli stoku i po kojeg zarobljenika. No prenagliše se i napanu kolonu prije vremena tako, da su četrdeset Turaka što ubili, što zarobili i oslobodili skoro čitav plijen.

Drugi dio Krajišnika, koji se iz okolice Zadra približio Kninu, podijelio se na tri odreda. Jedan odred naiđe na 500 turskih pješaka i konjanika, koji su upravo izišli iz Knina i zaputili se u pravcu Kistanja. To je bio najslabiji odred, a Turci misleći, da je to sve, sruče se na njih. No ubrzo napadnutima priteknu u pomoć ona dva druga odreda, te potuku Turke tako, da ih je stodvadeset pokrilo zemlju, nekoliko ih je zarobljeno, a 90 konja pane u ruke Krajišnicima. Ostali Turci pobjegoše. Poginuo je samo jedan Krajišnik, a tri su bila ranjena.⁶⁰⁰ Naumljeni pohod na Knin svršio se ovom bitkom. Kad je zatim stigla vijest, da se u Kninu okupilo 3000 vojnika s namjerom, da napanu zadarski ili šibenski okoliš, poslao je providur Mocenigo regularne čete i Krajišnike, da brane pristupe. Krajišnici se nađu sučelice kninskoj tvrđavi, pa neprijatelj za nekoliko dana nije izišao iz nje, te su Turci konačno odustali od namjere i raspustili sakupljeni odred.⁶⁰¹

Bilješke:

564 O. c. str. 106–7.

565 O. c. str. 111–12.

566 O. c. str. 108.

567 O. c. str. 136–7.

568 Farlati, O. c. str. 300.

569 Desnica, O. c. str. 135–7.

570 Theiner, O. c. str. 214.

571 Desnica, O. c. str. 171.

572 O. c. str. 181.

573 O. c. str. 214–15.

574 O. c. str. 230–1.

575 O. c. str. 257–8.

576 O. c. str. 261.

577 O. c. str. 264–5.

578 O. c. str. 266.

579 O. c. str. 266–7.

580 O. c. str. 280–2.

581 L. c.

582 O. c. str. 282–3.

583 O. c. str. 285.

584 O. c. str. 287.

585 O. c. str. 288.

586 O. c. str. 290–l.

587 O. c. str. 295–6.

588 O. c. str. 297–8.

589 O. c. str. 300–l.

590 O. c. str. 302–3, 304–6.

591 O. c. str. 308–9.

592 L. c.

593 O. c. str. 303.

594 O. c. str. 325.

595 O. c. str. 328.

596 O. c. str. 333–4.

597 Farlati, O. c. str. 300.

598 Desnica, O. c. str. 335.

599 O. c. str. 341–2.

600 Desnica, O. c. II, str. 12–13.

601 O. c. str. 23, 28.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

miro 

Spočetka se hrvatske čete nisu lako pomirile s padom Knina i zato se odmah u rujnu iste godine zalijeću poda nj, gdje među ostalim zarobe i samog pašina zlatara, koji je banu Ivanu Karloviću izjavio, kako paša ima 12.000 konjanika i da će s njima krenuti na Graz ili k Soči.⁵²⁰ Ovi protuzaleti se prave u nadi, da će uskoro doći do oslobođenja Knina, jer se na tomu i radilo, pa je po ugovoru od 22. XII. 1522. nadvojvoda austrijski Ferdinand imao zapremiti Senj, Krupu, Knin, Skradin, Klis i Ostrvicu,⁵²¹ no od toga nije bilo ništa. Godine 1529. i 1530. zabilježena su još dva zaleta u kninski okoliš. Prvi put zarobe 24 Turčina i stoke,⁵²² a drugi put došlo je 100 konjanika iz Bihaća do Knina i Cetine, gdje je harambaša Bidojević bio prikupio čete. Odmah godine 1523. Turci dolaze da zaštite Knin, odakle sandžak, za kojeg izvor kaže, da je bestijalan, teži napadati Dalmaciju, ali ga sprečava Porta i upućuje ga na hrvatski teritorij.⁵²³ U Kninu će Turci vršiti koncentracije snaga, pa je već možda u vezi s time ona izjava zarobljenog zlatara o pohodu na Graz i Soču, a ban Ivan Karlović govori g. 1529., kako su Turci u Kninu sakupili čete, ali da se ne zna, kamo će krenuti.⁵²⁴ Početkom svibnja 1532. Bernardo Balbi knez i kapetan Šibenika javlja, da je Murat vojvoda otišao prema Kninu i da je čuo, kako se u Kninu vrše velike pripreme s mnoštvom konjanika i pješaka, ali da se zapravo ne zna, hoće li nahrupiti u Hrvatsku ili će, ići zatim, da u brdima odsiječe Hrvatima putove, ako bi htjeli napadati tursko zaleđe, kad paša bude išao na Beč.⁵²⁵ Bit će da su se ove pripreme odnosile na pohod Bihaću, kad su na prilazima turske čete doživjele poraz i ostavile mnogo mrtvih. Na taj je poraz sandžak zapovjedio, da se na znak artiljerije, koja će se paljbom prenositi iz mjesta u mjesto po sjevernoj Dalmaciji i okolišu Knina, spreme svi za oružje sposobni i da se za 8 dana okupe u Kninu snabdjeveni kruhom.⁵²⁶ Godine 1537. u Kninu se okupilo 20.000 Turaka u namjeri, da osvoje Zadar, pa se od toga odmah odvojilo 2.000 pješaka i 400 konjanika krenuvši prema Nadinu.⁵²⁷ Međutim je Camilo Orsino za Veneciju preoteo Obrovac. Istodobno urbinatski knez se ponudio Veneciji, da će protjerati Turke ne samo iz okolice Zadra nego i iz Knina i stavio je svoje uvjete, koji su se sastojali u vojnoj opskrbi, a ti su bili čedni. No Venecija se nije htjela u to upuštati ograničivši svoje želje, da sačuva Obrovac, te da preotme Nadin i Vranu.⁵²⁸ Kad su Turci naumili osvojiti Bihać opet se operiše iz Knina, pa g. 1566. zapovjednik Ripča Ivan Izačić javlja generalu Lenkoviću, da se na njegov grad spremaju tri turska sandžaka i da Turci skrivaju jednu vojsku u Kninu, a drugu u Sinju i “kako trave bude” udarit će na Ripač kod Bihaća.⁵²⁹ Slično se javlja senjskom potkapetanu, da se turska vojska sprema da dođe u Knin, odakle će krennti na Bihać.⁵³⁰ U tu svrhu se u Kninu uređivao top “deli Margeta”, poznat kao najdotjeraniji i najveći tip turskog topa (Deli Margeta ili Margareta) i još su se pripremala uža za vuču brodova kao i ljestve za navalu na bedeme.⁵³¹ Godine 1571. zabrinuli su se Zadrani na vijest, da su sandžaci Bosne i Skoplja otputovali i ostavili samo male straže, a da su u Knin već došli mnogi majstori artiljerije, te uzeli sve male i oštećene topove i zamjenili ih s velikim, da s njima pođu pod Zadar, pa Zadrani zatraže od Venecije oružja i municije.⁵³² Knin kao jako tursko uporište služit će i za defenzivne akcije Turaka, pa čim koncem XVI. stoljeća počinju dobivati udarce, ovaj centar dolazi do izražaja. Tako g. 1596., kad je Alberti na kratko vrijeme oteo Turcima Klis, te ga Turci stali preotimati, bili su Klis topovima, koje su dovukli iz Knina.⁵³³ Od kolike je važnosti Knin bio za Turke, ili bolje, koliko su straha od njihova Knina imali Mlečići, najbolje pokazuje izvještaj Zane di Lezze, u kojem g. 1571. kaže, da su Turci zabavljeni na Levantu, ali kad bi odatle htjeli krenuti svoje snage na ove krajeve i kad bi počeli tući artiljerijom od Knina dalje, ne bi bilo nijednog mjesta u Dalmaciji i Albaniji, koje ne bi obuhvatio golem strah.⁵³⁴

Kao što je uz strateški značaj Knin bio važan centar do turske okupacije, tako i pod turskom dominacijom postaje sijelom Ličkog i Zakrčkog sandžakata, koji je osnovan oko g. 1580. s punim imenom sandžak Lički i Krbavski i Zakrčki (teritorij zapadno od rijeke Krke) i Kotarski, obično zvan Krčki. Sandžakbeg je redovno boravio u Kninu, a u sandžakatu je bilo 29 utvrđenih mjesta.⁵³⁵ Uizvještaju Osman – age Beširevića iz g. 1639. providuru u Zadru spominje se, da ćehaja begov sjedi u Kninu, a to je prvi dostojanstvenik u vezirovoj ili begovoj sviti.⁵³⁶

Pojavom Turaka u ovim stranama nastaje bitna promjena u izmjeni i sastavu pučanstva. U prošlosti Dalmacije samo su grčki kolonisti, rimski imperij i mletačka neznatna sporadična infiltracija vršili morskim putem male i lokalizirane, etničke promjene, a svaka druga i do korijena veća promjena dolazila je kopnenim putem. Bosansko zaleđe neprekidan je rezervoar novih valova, kojim se u raznim pokretima razlijevao po Dalmaciji. Tako stoljećima ustaljeno hrvatsko pučanstvo kopna sadašnje srednje i sjeverne Dalmacije doživljava u svom etničkom sastavu prvu poznatu promjenu infiltracijom Vlaha sa bosanskih brda, koje u kninskoj krajini susrećemo u XIV. stoljeću, a ti prvi Vlasi katolici po vjeri⁵³⁷ stapaju se sa zatečenim pučanstvom. Turski naleti, vidjesmo, trijebe pučanstvo i narod iz kninskog kraja postepeno i sve više pred njima, seli bez obzira na to, da li su Hrvati ili Vlasi, dok pred zauzeće Knina sav kraj skoro ne opusti. Turci na opustjelo tlo dovode nove stanovnike iz Bosne i kako je tu u vjerskom pogledu sastav pučanstva bio ispremiješan, takav i seli pod imenom Martologa i Morlaka (crnih Vlaha), kako ih nazivaju mletački dokumenti i nastanjuju se, ali se ne ustaljuju, jer ih vihor izmjeničnog ratovanja donosi i raznosi, što ćemo susretati dalje.

Donedavno se malo šta znalo o Kninu za turskog vladanja, ali objavljivanjem dokumenata, koje je pribrao pk. Boško Desnica, unijelo se mnogo svijetla u historiju ovih krajeva, naročito kad ih je na pozornicu iznijelo dugotrajno mletačko – tursko ratovanje, koje se začelo zbog ukrštenih interesa na Levantu, a našlo je odjeka i protuakcija u današnjoj Dalmaciji. Kad je g. 1645. planuo Kandijski rat izmedu Turske i Venecije, bosanski paša po zapovijedi Porte napane Dalmaciju, kako bi za nju privezao mletačke snage i tako olakšao situaciju na Istoku. Ti napadi su otpočeli odmah g. 1645., pa su Turci istrčali do Ražanca i naumili uznemiravati Zadar i Šibenik, te u svrhu zauzimanja ovog posljednjeg sakupe 6.000 vojnika u Drnišu, ali do napada nije došlo. Glavnu mletačku snagu sačinjavali su Hrvati sa malog mletačkog posjeda, kojima su pred nepodnosivosti turskog zuluma sporadično pridolazili stanovnici sa turskog teritorija i tu nalazili zaklona, a mletačka vlast ne samo da ih je tolerirala, nego je izazivala njihovo migriranje, budući da joj je time pristizao stalan vojnički kadar. Okupljala ih je pod zastavu kršćanstva, da se obaraju na nekrsta i krvlju plaćaju neporavnane račune mletačko – turskih interesa, a Venecija će ih lako prepustiti Turcima, kad joj to bude konveniralo. Kad je izbio rat, pružila se prilika masovnog migriranja, što je kod Turaka izazvalo snebivanje, jer sa odIaskom radne snage ostala su neobrađena polja i još je povučena stoka, čime je u živac pogođena ekonomska podloga neradinih Turaka. Za samu jednu godinu ratovanja Turci su osjetili toliki ekonomski udarac, da je bosanski paša g. 1647. došao s vojskom u Knin u namjeri da povrati odbjegle stanovnike, na što Venecija poduzme mjere opreza i naredi, da se sve ljudstvo nesposobno za oružje kao i stoka prevezu na Pag.⁵³⁸ Novi bosanski paša Tekeli Mustafa dođe u srpnju u Knin sa 4.000 vojske, pa pođe u Drniš, gdje mu se potuže na štete, što su ih Krajišnici (Morlaci) nanijeli Turcima i njihovim podložnicima, a Mustafa im se osveti i još pošalje kaznenu ekspediciju, koja grdno potuče Krajišnike u neposrednoj blizini Zadra (Diklo – Bokanjac).⁵³⁹ Iste godine je Tekelija opsjedao Šibenik,⁵⁴⁰ a poslije neuspjele opsade povrati se sa 20.000 vojnika u Knin.⁵⁴¹ Mlečani stanu privlačiti stanovnike Petrova polja i Promine na seobu u svoje područje, što su uspješno provodili preko fratara, i to definitora bosanske provincije fra Nikole Ružića, vikara visovačkog samostana fratra Sirotkovića, paroka petropoljskih sela Brainovića i kneza trinaest sela u Petrovu polju Jakova Mikelića, pa pojedinaca iz Promine. Ovi sami traže, da se stanovnici sklone na mletački teritorij i postavljaju uvjete, da odmah u ovaj kraj dođe mletačka vojska, s kojom će paleći vlastite kuće i rušeći sela udarati na Turke, a poslije se s vojskom povući u zaštićen kraj s tim, da im Mlečani osiguraju spašen život i pokretnu imovinu. ⁵⁴² Za ovo vrijeme je vođa uskočenih Krajišnika don Stjepan Šurić u okolici Knina izvodio brze zalete; porušio je most na Krci kod Nečvena u Promini, zapalio Zvonigrad i mlinove na Zrmanji, te iznenada napao Strmicu zapalivši obližnja mjesta i zarobivši dosta Turaka.⁵⁴³ General Foscolo, providur i glavni zapovjednik u ovome ratu, iskoristio je ponudu Petropoljaca i Prominaca, a kad ju je primio, zahvalio se pismeno definitoru Ružiću, koji je inače priveo mnogo Krajišnika među kojima i Vuka Mandušića.⁵⁴⁴ Foscolo je uvidio veliku prednost ove ponude i g. 1648. poslao vojsku k Drnišu važnom turskom utvrđenju, te ga pomoću ovog naroda zauzme. Tu se istakao Surić, koji je s Krajišnicima prešao nabujalu Čikolu i sukobio se s četama Tekeli paše, koji je sam dotrčao u pomoć posadi i oteo mu glavni barjak, koji je Foscolo skupa s drugim bogatim plijenom poslao u Veneciju.⁵⁴⁵

Dok je Foscolo na brodu usidrenu kod Skradina čekao ishod pothvata na Drniš i kad mu je došla vijest o zauzeću Drniša, javio je čoban sa Milekina brda (sjeverno od Knina) u Visovac, da su Turci napustili Knin. Starješina samostana donio je tu vijest Foscolu, a on ga odmah poslao u Drniš s nalogom, da vojska iz Drniša smjesta krene na Knin.⁵⁴⁶ Prvi su prošli Krajišnici na čelu sa zapovjednikom Surićem,⁵⁴⁷ dok Klaić navodi, da je Surić za opsade Drniša s druge strane robio i prodro do Knina te natjerao ličkog pašu u bijeg.⁵⁴⁸ Ovdje se izvori ne slažu s Klaićevim navodom, jer je Surić sudjelovao u bici kod Drniša, a glas o padu Drniša stigao je u isti čas u Skradin kad i onaj dalji sa Milekina brda, pa izgleda, da su Turci napustili Knin još prije, nego je Drniš pao. Klaić dalje kaže: “Kad je na to Foscolo s glavnom vojskom stigao pred Knin, nije mu se nitko opirao, pa je onda 27. veljače 1648. mogao zauzeti grad bez ikakve zapreke. Tu je našao osam topova i nekih 9 – 10.000 topovskih zrna i drugih kugala, od kojih su neke teške i po 90 funti. Najveći i najdotjeraniji bio je top Margareta ili Margita, o kojem su pjevali i u narodnim pjesama, i na kojem je bilo zapisano ime austrijskoga nadvojvode Ferdinanda i godina l580. Kako nije bilo moguće tolike topove i drugu ratnu municiju odvesti, biše topovi rastavljeni, a obilata municija ili raspršena il u Krku i Butišnicu na najdubljim mjestima bačena. Za samu tvrdinju određeno bi, da se razvali i posve sa zemljom sravni.

Oni međutim, kojima bi zadaća povjerena, da tvrdinju razvale, s nemara to propustiše. Tako se zgodi, da je okolišni puk sa svojim harambašama to mjesto zauzeo, i odanle uznemirivao susjedne Turke i njihove gradove. To dade god. 1652. Sijavus – paši i njegovu nasljedniku Fazlipaši povoda, te su ondješnji svijet rastjerali i Knin ponovo stali iz ruševina podizati i utvrđivati, pače i oružati.”⁵⁴⁹

Iz Zlatovićeva navoda vidi se, da Foscolo nije došao pod Knin, nego je dao naređenje iz Skradina, da vojvode produže za Knin. U pogledu donošenja odluke o rušenju tvrđave Zlatović kaže: “ ... vojvode vijeće učiniše što da rade? pošto, govore, tvrđava je puno od mora udaljena i teško da bi joj se u nuždi moglo pomoći, zaključiše, da se raskopa i zapusti. U zao čas Foscolo potvrdi njihovu odluku i tužne krajine (= Krajišnici) raskopaše nešto zidina, isto tako i u Drnišu, pa se vojska vrati k moru. Strašna i nepojmljiva pogreška, koju su kasnije krvlju platili!”.⁵⁵⁰

Narod popalivši kuće i pridruživši se navali na Drniš napušta Prominu i Petrovo polje, pa u broju od 10.000 dođe u Šibenik te se smješta okolo grada i uz obalu od Grebašnice do Tisnoga.⁵⁵¹ Zlatović i Klaić se ne podudaraju u godini preotimanja Knina od strane Turaka. Klaić je još g. 1882. napisao, da su Knin preuzeli Turci g. 1653.⁵⁵² i sad to ovdje proširuje izrazom, da su to učinili Sijavuspaša i nasljednik mu Fazlipaša, pa je malo čudan izvor iz kojeg izlazi, da su dvojica (predšasnik i nasljednik) rastjeravali goloruk svijet iz tvrđave, čemu je dovoljan samo jedan, jer taj čin ne traje dugo. A Zlatović se uglavnom služi Vinjalićevim rukopisom “Compendio storico” ističući, da Vinjalić, bliži onom vremenu sam kaže, da nije pisao nego ono, što je “štio u izvornih svijedočbah ili čuo od onih koji prisustvovahu dogođajim”.⁵⁵³ Zato je uvjerljiviji navod Zlatovićev, da je Tekelija paša još iste godine 1648. skupa sa Jafer Alajbegom, koji je popalio Dicmo i Konjsko, iz Cetine preko Kijeva krenuo u Knin, te popravio tvrđavu smjestio u nju jaku posadu, pa onda krenuo u Bukovicu i Kotare i utaborio se pod Otresom.⁵⁵⁴ S druge strane izvorno doznajemo, da je paša zaista bio pod Otresom (nedaleko Ostrvice) u srpnju 1648. i da je zatim došlo do bitke kod Zečeva, gdje je poginuo Vuk Mandušić.⁵⁵⁵ I tu se kaže, da su se poslije bitke Turci povukli prema Kninu: “andando verso Knin subitamente non sapendo se per fermarsi o ridursi a Kliuno”. Iz svega izlazi jasno, da paša iz Cetine i Kijeva nije mogao ići pod Biograd i u Otres, a da mimoiđe Knin, pa je iz Knina pošao. Dakle već je 1648. Knin bio u njegovim rukama, što potvrđuje izvor, da se poslije bitke u Zečevu u Knin vraća. Prema tome, Knin nije bio u mletačkim rukama od g. 1643. do 1652. kako kaže Klaić i kako je dosada po njemu svatko uzimao, nego samo g. 1648. i to kratko vrijeme, jer su ga Krajišnici i Mlečani zauzeli 27. II. 1643., a pošto je paša u srpnju iste godine krenuo iz već popravljenog Knina, morao se u njemu naći, prije nego ga je popravio, što u svakom slučaju znači, da je Knin manje od pola godine bio slobodan.

Sada se pod Kninom ponavljaju od davnine česti prizori zalijetanja. Do godine 1653. bilo je nekoliko Krajiških naleta do Knina. Tada generalni providur svjedoči o junaštvu Ilije Smiljanića, govoreći među ostalim, kako se on dva puta istakao pod Kninom, te je jednom došao sa samih 200 konjanika na domak kninske tvrđave, pa su ga napali Turci, a on im se hrabro opro i zarobio nekoliko istaknutih glava.⁵⁵⁶ Dne 22. X. 1653. naletio je velik broj Krajišnika pod Knin, gdje pobiju sedamdeset Turaka, među kojima i dva kninska age, od koji se jedan zvao Hasan Kuna, i njemu je Grgur Galiotović iz Vojnića (Kotari) odrubio glavu i pokazao ju providuru Dolfinu a ovaj ga “obdario” podavanjem jedne mjere dvopeka mjesečno dok traje rat.⁵⁵⁷

Videći, kolike su opasnosti stale ponovo prijetiti iz Knina i ne mogavši nikad dovoljno okajati propust, što su Mlečani g. 1648. napustili Knin, stade g. 1653. providur Lorenzo Dolfin snivati o njegovu zauzeću. Zlatović po Vinjaliću daje ovaj interesantan opis od početka do kraja ovog pothvata: “(Dolfin) posla mjerače, da razvide i izvijeste. Jedan se, po imenu Alberti, preko Bukovice došulja do napogled tvrđave, koje je, samo vrh vidio i kazao, da ne bi bilo muke, da se ista osvoji.

Drugi neki Aleksandro Magli dođe naprama Drnišu i prevaren uze onu kulinu za kninsku tvrđavu i izjavi da se veoma lahko može osvojiti.

Djeneral bez oklijevanja pokupi vojsku i diže krajine. Kotarska imađaše paziti okolo Obrovca, da iz Like ne bi Turci došli u pomoć. Vojvoda Benzon i đeneral Scotto dokazivahu đeneralu jakost tvrđave i nezgode opsade i jurišanja, na što se nije moglo poći sa onako slabom silom i malahnom vojskom. Djeneral se rugao strašivicama i pod moraš naredio, da se krene na posao.

Bijaše dan 8. ožujka, 1654., kad vojska dođe na pogled Knina, onda se stoprv Dolfin osjeti, da je bio prevaren, ali prekasno! Vojvoda Caprara zapovjedi krajinama, da udare odmah na juriš, nego mu serdari odgovoriše, da je on stariji i vještiji njegovi vojnici, da će oni uz njih biti. Bijaše grubo, a bilo se i goremu bojati. Serdar Smiljanić zareže sa svojom krajinom u Hrsovac, da ne bi onuda Turci iz Bosne navalili, ali razumivši, da su Turci krenuli iz Livna preko Cetine Kninu u pomoć, da Fazli paša vodi veliku vojsku, serdari svjetovaše providura, da digne opsadu i obezbijedi onu šaku vojske, kojom ne može Turke dočekati. Dolfinu se to činjaše sramotno; naredi Smiljaniću, da svojom krajinom zasjedne u Topolje; ali mu on reče, da bi tad Turci mogli prodrijeti s Grahova i uhvatiti ih među dvie vatre; svakako da on s malicom ljudi ne pouzdava se svu vojsku zaustaviti. Ja ću, reče držat se planine i štititi našu vojsku, kako ću u svakom slučaju priletiti u pomoć ... U to banu velika vojska Turaka, pokraj Kozjaka sađe na Kosovo i udari na vojsku pod Kninom. Iznenađeni i smeteni vojvode ne znadoše kuda ni što! Serdar Smiljanić doleti sa svojom krajinom i zakrili providurov šator, dokle pređe Butižnicu i Radiljevac. Straža iz grada videći kršćane pometene i bježeće, izleti iz tvrđave i zaredi sjeći, ter nastade bježanija na sve strane. Turci osvojiše djeneralov šator, džebanu i svu ratnu spravu. Da serdar Smiljanić ne bude na Butižnici štitio uzmak pometene kršćanske vojske, ne bi zar nijedan bio iznio žive glave.

Ovaj je poraz kršćanskom krvlju zabilježen na 20. ožujka 1654., u njemu izvan ostaloga silnoga gubitka propadoše tri topa i preko 3.000 ljudi najviše mletačkih plaćenika.

Djeneral Dolfin bijaše opozvan i pedepsan, a zamjeni ga početkom god. 1655. providur Ivan Ant. Zeno. Za njegova vladanja ne bijaše nikakvih ovećih ratnih poduzeća, izvan što su krajine slijedile zadirkivati i na Turke četovati. Videć da ne može što poduzeti, zamoli da bude dignut, ter ga god. 1656. zamjeni djeneral Anton Bernardo”.⁵⁵⁸

Sada nastane istraga za, ovaj poraz, pa kad je bila okončana, dužd Francesco Molin naređuje g. 1655. novom providuru Antoniju Zenu, da se na vješt način uhapse inžinir Aleksandar Magli iz Firenze, pa zapovjednici raznih rodova vojske: Juraj Podarski, Petar Soppe, Vasilije Sloven i Vuk Crnica. Maglia je teretilo ovo: U noći uoči bitke nije izveo artiljeriju, da se od neprijatelja brani, kako je morao, na široko je ukonačio vojsku, te je jedan dio teško mogao doći u pomoć drugomu, napadao je kninsku tvrđavu bez ljestava, nije usavršio poljske rovove, kako se mora, nije pregledavao položaje koliko je morao i napokon je na dan same bitke u momentu, kad je bila najviše potrebna njegova stručnost, podbacio i konačno se sramotno povukao. Dalje se naređuje, da se Magli zadrži i dobro čuva u tamnicama avogadora, a ako se ne pronađe, da se tu mora sam prijaviti u roku od mjesec dana, inače će se postupiti “in contumacia.”⁵⁵⁹ Ostali su optuženi, da su u vrijeme početka bitke napustili svoja mjesta, a naročito se okrivljuje Sloven, koji je napustio povjereno nu mjesto na mostu rijeke, te se svi dali nedostojno u bijeg, iako su Posedarski i Soppe bili prikoreni i opomenuti, da se zaustave. Naređeno je, da se na oprezan način i oni pohapse.⁵⁶⁰ Međutim je poslije dva mjeseca zadarski kapetan Loredan javio avogadorima, da je on iste noći, kad je primio naređenje, dao svom pripremnošću i pozornošću pregledati stanove sve petorice i da su pretragu vršili oficiri u pratnji patrole, ali nikoga nisu pronašli. Kapetanu je preostalo samo to, da na uobičajenom mjestu afišira oglase protiv njih.⁵⁶¹

Od ovog poraza pod Kninom pa sve do kraja Kandijskog rata (1669) nije registriran nijedan zalet Krajišnika prema Kninu, nego su se naprotiv, da bi se spriječio prodor turske konjice iz Knina, g. 1656. poduzele mjere opreza. Pod vodstvom harambaše Ilije Milkovića organizirala se živa straža duž rijeke Krke na taj način, da su mobilisani pogranični stanovnici, pa je iz svake kuće po jedan čovjek bio zadužen da čuva položaje na Krci, a ako bi se usprotivio, imao mu se za kaznu, uz drugo, ubiti i jedan vol.⁵⁶² Sada se iz Knina stanu zalijetati Turci, pa g. 1659. u Cetini rane Janka Mitrovića i Iliju Milkovića, ali izgube 64 čovjeka.⁵⁶³

bILJEŠKE

520 Thalloczy–Hodinka, O. c. str. 192.

521 Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, str. 61.

522 Šišić, Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, I, Zagreb 1912, str. 177. – Laszowski, O. c. I. str. 367. – Lopašić, O. c. str. 6l.

523 Sanudo, O. c. Arkiv VIII, str. 157.

524 Šišić, L. c.

525 Sanudo ap. Rački, Izvori za jugoslavensku povijest iz dnevnika Marina ml. Sanuda za g. 1526– 1533, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 21, Zagreb 1889, str. 140

526 O. c. str. 146.

527 Francesco Longo, Descrizione della guerra seguita tra la serenissima republica di Venetia e sultan Solimano imperator de Turchi l’anno 1537. Ed. Ljubić. Commissiones et relationes Venetae, II, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, VIII, Zagreb 1877, str. 12l.

528 O. c. 123.

529 Ivan Bojničić, Izvješća o kretnjama turske vojske uz hrvatsku granicu u drugoj polovici XVI. vijeka, Vjesnik Kr. hrvatsko–slavonsko– dalmatinskoga zemaljskog arkiva, XVI, Zagreb 1914, str. 77.

530 O. c. str. 81.

531 O. c. str. 83.

532 Theiner, Vetera mnumenta Slavorum Meridionalium, II, Zagrabiae 1875, str. 58.

533 Karlo Horvat, Noviji historijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, Glasnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu, 31, Sarajevo 1909, str. 45.

534 Relazione di Zane da Lezze, Ed. Ljubić, Commissiones et relationes Venetae, III, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium II, Zagreb 1880, str. 261.

535 Klaić, Knin za turskog vladanja, str. 259–60.

536 Antoljak, Miscellanea, I, str. 50.

537 Šišić, Hrvatska historiografija od XVI. do XX. stoljeća, Jugoslovenski istoriski časopis, I, Ljubljana– Zagreb–Beograd 1935, str. 32. nota 19.

538 Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka, I, Beograd 1950, str. 15–16.

539 O. c. str. 19–23.

540 Boško Desnica, Opsada Šibenika 1647. god. Ulomak iz “Historia della Guerra di Dalmatia tra Venetiani e Turchi del Dottor Francesco Difnico dall’anno 1645 sino alla pace separatione de confini 1671”, Šibenik 1939.

541 Farlati, O. c. str. 498.

542 Desnica, Istorija Kotarskih uskoka, I. str. 27–8.

543 O. c. str. 33–4.

544 Petar Kolendić, Fra Pavao Posilović i njegovo “Nasljađenje”, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 206, Zagreb 1915, str. 190.

545 Desnica, L. c.

546 Zlatović, Franovci države presvetoga otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888, str. 93.

547 Desnica, O. c. str. 33–4.

548 Klaić, O. c. str. 260.

549 L. c.

550 Zlatović, L. c.

551 Zlatović, L. c. – Isti, Predgrađe Šibenika, Bullettino di archeologia e storia dalmata, XII, Spalato 1889, str. 22.

552 Klaić, Opis Zemalja, II, str. 58.

553 Zlatović, Franovci, str. 100.

554 O. c. str. 100–1.

555 Desnica, O. c. str. 46–50.

556 O. c. str. 68.

557 O. c. str. 69.

558 Zlatović, O. c. str. 118–19.

559 Desnica, O. c. str. 80–1.

560 O. c. str. 81–2.

561 O. c. str. 82–3.

562 O. c. str. 88–9.

563 O. c. str. 101–2.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

miro

Rijeka Krka je zaštićena u nekoliko kategorija. Dio (10900ha), kao nacionalni park, krajolik donjeg toka Krke kao značajni krajobraz (3025,45ha), krajolik gornjeg toka Krke kao značajni krajobraz (262,5ha). Uz to rijeka Krka je proglašena područjem važnim za ptice. Zemlja kandidat za pristup EU obavezna je izraditi nacionalnu ekološku mrežu koja je temelj NATURA 2000 (ekološka mreža EU) koja predstavlja provedbu dva glavna propisa EU u području zaštite prirode: Direktive o pticama i Direktive o staništima.

Temeljem Direktive o pticama svaka zemlja članicaEU mora utvrditi i prikladno zaštititi područja važna za ugrožene ptičje vrste navedene u Dodatku I. te za redovite ptice močvarice. Do takvih područja dolazi se određenom metodologijom koja zahtijeva dobro poznavanje statusa svake pojedine vrste, njezine brojnosti, rasprostranjenosti i važnih područja. Odabrana područja važna za ptice iz Dodataka I. (tzv. SPA – Special Protection Areas – Područja posebne zaštite) postaju dio ekološke mreže NATURA 2000.*

Važna područja (IBA) za ptice određuju se BirdLife International postupkom. Za Evropu je određeno 20 kriterija. Za IBA područja određuje se međunarodna važnost na tri razine: globalnoj (A), evropskoj (B), EU (C). Važne populacije su one, koje čine najmanje 1% udjela na nekoj od razina. IBA kriterijima je dodan nacionalni kriterij ( N ). Prema tom kriteriju, područje je nacionalno važno ako na njemu redovito boravi 1% nacionalne populacije neke od vrsta iz Priloga 2. (vidi lit.). Na ovaj način je određeno 39 važnih područja za ptice u Hrvatskoj.

Ptice iz Dodatka I Direktive o pticama u Hrvatskoj redovito obitavaju kao gnjezdarice (G), preletnice (P) i zimovalice (Z).

Od kriterija za određivanje IBA područja u Evropi, za Krku i okolni plato, relevantni su B1iii, C2, C6 kriteriji.

Europski kriteriji

B1. Druževnost. Biii. Na lokalitetu boravi ≥1% preletničke ili druge odijeljene populacije ostalih druževnih ptica

EU kriteriji

C2. Koncentracija vrsta ugroženih na razini EU. Na lokalitetu redovito boravi ≥1% preletničke populacije ili EU populacije ugrožene na razini EU (vrste navedene na Dodatku I. Direktive o pticama)

C6. Vrste ugrožene na razini EU Lokalitet je jedan od 5 najvažnijih u europskoj regiji (NUTS regija)* za vrstu ili podvrstu ugroženu na razini EU (vrstu koja je navedena u Dodatku I. Direktive o pticama)

U donjem tekstu su navedena najvažnija staništa, odn. ona koja koriste kvalifikacijske vrste. One, zbog kojeg su Krka i okolni plato uvršteni u ekološku mrežu.

Kod gnijezdećih populacija veličina (procjena) populacije navodi se u broju parova (ili broju pjevajućih mužjaka), a kod zimujućih i preletničkih populacija u broju ptica.

Osim kvalifikacijskih vrsta, na ovom području obitavaju i vrste iz Dodatka I, ali ne zadovoljavaju kriterije za kvalifikacijsku vrstu.

Rizično područje (kriterij od značaja za Krku i okolni plato): razlozi ugroženosti će uzrokovati dugoročni trend sporog pada populacije jedne ili više kvalifikacijskih vrsta. Stoga je realno očekivati da će, ukoliko se razlozi ugroženosti ne otklone, u skoroj budućnosti područje preći u ugroženo.

Krka i okolni plato

Vrlo raznolika riječna staništa od brzog toka rijeke sa strmim obalama i nešto šljunkovitih sprudova (gornji tok Krke), riječnim jezerima (Visovačko jezero) i bočatim ušćem rijeke (nizvodno od Skradinskog buka, uključujući Prukljansko jezero. Klanci Krke i Čikole obiluju visokim i prostranim stijenama i brinama, a uz rijeke postoje i polja s obradivim površinama i travnjacima (suhim i vlažnim). Močvarna staništa su dobro razvijena u plitkim uvalama oko Visovačkog jezera i na ušću Guduče. Vrlo su dobro razvijena staništa kamenjarskih pašnjaka (najveća populacija velikih ševa u Hrvatskoj) i mladih submediteranskih šuma na platou iznad rijeke. Većina tih tipova staništa najbolje su razvijena uz granice i izvan granica Nacionalnog parka Krka. Stoga područje nije ograničeno samo na površinu NP-a već i na široko područje okolnog platoa.

Staništa: slatkovodne stajaćice, tekućice, suhi i mezofilni travnjaci, vegetacija vodenih rubova, pašnjaci, usjevi, napuštena polja.

Udio tipova staništa: 65% mediteranski suhi travnjaci, velikim dijelom zarasli grmljem 15% šume i šikare medunca 10% intenzivno obrađivane poljodjelske površine 3% vodena i močvarna staništa 7% ostala staništa (mozaici kultiviranih površina, kulture običnog i crnog bora i dr.)

Status zaštite područja: dijelom zaštićeno – Nacionalni park Krka (i značajni krajobraz, op.ur.).

Koordinate (središnje): N 43°55’11’’ E 15°32’47’’

Veličina područja: 108.887 ha

Kriteriji: B1iii, C2, C6

Ocjena ugroženosti područja: rizično.

Glavni razlozi ugroženosti područja: odumiranje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva, turizam i rekreativne aktivnosti, lov i krivolov izvan NP-a, preveliko crpljenje vode, izgradnja visokih energetskih objekata (vjetroelektrana i dalekovoda) u neposrednoj okolici područja.

Glavne mjere zaštite područja: poticanje tradicionalnog stočarstva i poljodjelstva; regulacija turističko-rekreativnih aktivnosti; reguliranje lova i sprečavanje krivolova na području izvan NP; hidrološka stabilizacija i smanjenje crpljenja prevelikih količina vode; pažljivo planiranje izgradnje visokih objekata (osobito vjetroelektrana i dalekovoda) u neposrednoj okolici područja.

Ostale vrste s Dodatka I: mali vranac (Phalacrocorax pygmaeus), čapljica voljak (Ixobrychus minutus), bukavac (Botaurus stellaris), zmijar (Circaetus gallicus), eja močvarica (Circus aeruginosus), eja strnjarica (Circus cyaneus), prugasti prao (Hieraaetus fasciatus), suri orao (Aquila chrysaetos), bjelonokta vjetruša (Falco naumanii), mali sokol (Falco columbarius), sivi sokol (Falco peregrinus), ćukavica (Burhinus oedicnemus) – na Pokrovniku, ušara (Bubo bubo), leganj (Caprimulgus europaeus), vodomar (Alcedo atthis), crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius), ševa krunica (Lullula arborea), primorska trepteljka (Anthus campestris), crnoprugasti trstenjak (Acrocephalus melanopogon), voljić maslinar (Hippolais olivetorum), rusi svračak (Lanius collurio), vrtna strnadica (Emberiza hortulana).

*Napomena: naglašeni tekst je preuzet iz literature.

Literatura

Dragan Radović, Jelena Kralj, Vesna Tutiš, Jasminka Radović, Ramona Topić, Nacionalna ekološka mreža – važna područja za ptice u Hrvatskoj. Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb, 2005.

Kninski vrhovni sud se više nikad ne spominje, a samo se g. 1504. spominje sudac Ivan Forčić kao vojni funkcioner, pa ono što se navodi, da je sudac, još ne potvrđuje, da je tada sud bio aktivan; on je taj naziv mogao nositi od ranijeg doba, ili je čak mogao biti sudac nižeg, a ne vrhovnog suda. Poslije godine 1493. ne spominje se ni viceban u kakvoj civilnoj funkciji, nego isključivo u vojničkoj. Sva se nastojanja usredotočuju na obranu i obrana prožima sve, pa i sam biskup uzdržava 25 konjanika. Od starih institucija jedino u kaptolu nalazimo preostatke nekadašnjeg javnog života. Tu g. 1494. Juraj Mikuličić posinjuje svoga šurjaka Ivana Keglevića i prodaje mu razna imanja među kojima Prgojce i Dvorac u kninskoj županiji, te kaptol uvede Keglevića u posjed.⁴⁸² Godine 1497. kralj Vladislav nalaže kaptolu, da osnaži darovštine nekad dane Nikoli i Ivanu Frankopanu.⁴⁸³

Ovo što smo naveli, to su posljednji znaci javnog života u Kninu, koji se možda nepresječenom niti povlačio od vremena hrvatskih vladara do pod konac XV. stoljeća. Česti ratovi i turske provale pretvorili su banove u vojna lica, koja se zadržavaju po bojištima, zato nemaju stalnog sijela, u Kninu njihovu političku vlast zamjenjuju banovci, no i njih zahvaća vrtlog neprestanog ratovanja, pa se preobrazuju u vojskovođe i sve manje, čujemo za njihovu djelatnost u drugim poslovima. Snažni poremećaji s turskih navala sile narod na seljenje i u takvim prilikama sve, što ostaje, usmjeruje organizacione snage u obrambene svrhe, te odumire, ono, što s tim nije u vezi; nestaje posljednjih preostataka županijskog uređenja, pa vrhovnog suda i državnog notarijata, da se ugase posljednji znaci višestoljetne prijestolnice.

U razdoblju primirja utvrđen je položaj na Kapitulu oko crkve sv. Bartolomeja. To je izvršeno g. 1504. zastalno onom pomoći od 2000 forinti, a vrijeme utvrđivanja potvrđuju dva dokaza: ugrađeni stećak, koji se u bedemu vidio sve do g. 1942., kad je zid porušio okupator i Merkatorov atlas, u kojem se g. 1632. nalazi uvršten Kapitul kao fortifikacija.⁴⁸⁴ Sam položaj Kapitula malo ili ništa ne doprinosi kninskoj tvrđavi i nije bio s njom fortifikacijski povezan. To utvrđenje služilo je samo za sebe, pa držim, da je za jednog zaleta Turaka postradao kaptol ispod kninske tvrđave i da se zatim preselio u crkvu sv. Bartolomeja, te se odatle položaj naziva Kapitul, koji se poslije i utvrdio. Stoga kaptol daje života, pa g. 1506. vidimo, da se javlja u Skradinu kao tumač bana Andrije Bota jedan lektor kninskog kaptola.⁴⁸⁵ A g. 1509. nalazimo kninskog kanonika Andriju kao sekretara istog bana.⁴⁸⁶ Opustošeni Knin i prorijeđeno pučanstvo snađe g. 1505. još i teška glad, koja je harala “v Zadri i po svoj Dalmaciji i po svemu svitu”, ⁴⁸⁷ k tomu je 1510. godine malo manje od polovice naroda umrlo od kuge.⁴⁸⁸ Iz kninske okolice iseljeni Marko Mišljenović – Horvat iz Kamičca, valjda brat onog kninskog kastelana Pavla Mišljenovića, postaje kastelanom Budima i prisustvuje poznatom saboru g. 1505. na Rakoškom polju,⁴⁸⁹ a iduće godine zamjenjuje svrgnutog bana Franju Balašu od Gjermata i postaje suban Andriji Botu od Bajne.⁴⁹⁰

Pred izmak primirbenog roka stane knez Kožul kod Knina g. 1510. pregovarati s knezom i kapetanom Šibenika o obrani ovih krajeva. No uto se primirje produžilo, ali pogranične Turke, valjda pripremne za navalu, kad prvi rok svrši, ovo nije omelo, pa je već 3. V. 1511. kraljev dvorjanik Blaž Raškaj u ime kraljevo na saboru u Budimu mogao izjaviti, da Turci neprestano nasrću prema Kninu i na druga mjesta u Hrvatskoj, te da će cijela Hrvatska biti izgubljena, ako se sabor ne pobrine za pomoć.⁴⁹¹ Godine 1510. haračilo je pod Kninom do 1000 turskih konjanika, te se govorilo, da su Turci uhvatili vicebana Hrvatske s nećakom bana Andrije i jednog drugog plemića, koji je zapovijedao s četom od 30 konjanika.⁴⁹² Turski pritisak nije popuštao, a kralj, nemoćan da što poduzme, moli Veneciju preko pečujskog biskupa, da se pobrine za potrebe Knina, Klisa i Sinja, te biskup daje obol od 600 dukata u tu svrhu.⁴⁹³ Već siječnja 1513. nalaže mu u Budimu palatin i ban Emerik Peren, da skoči u pomoć Kninu, jer je čuo, da su ga Turci opsjeli, pa mu naređuje, da skupi sve pješake po Slavoniji, te da podigne na noge sve, što može, i da što prije odu Kninu u pomoć ne zazirući od napora i troška.⁴⁹⁴ Ne znamo, da li se zaista tada što pod Kninom dešavalo, ali je pouzdano, da je iste godine utvrđenje “Sdrigna” palo u turske ruke, iz kojeg sada, kako dokumenat kaže, prijeti opasnost Omišu i da Turci nastoje ići prema Kninu i Klisu.⁴⁹⁵ Uzevši ove okolnosti Omiša, Klisa i Knina onda onaj “Sdrigna”, ne može biti drugo nego pogrešno pisani Sinj, jer samo njegovo zauzeće uvjetuje opasnosti za sva navedena mjesta. Međutim u veljači g. 1514. sruči se 10.000 turske vojske na Knin. Posada je pala u duboku krizu, kad je, kao da je izbezumljena, zaboravila na to, da Krka od Skradinskog slapa uzvodno nije plovna, pa tražila od Šibenika pomoć od nekoliko brodova, koji će nakrcani ljudstvom otploviti uz rijeku. Šibenski knez Donado im je odgovorio, da rijeka nije plovna, a u Veneciju je javio, da Turci hoće da dobiju Knin, koji je važan prolaz za ugarskog kralja.⁴⁹⁶ Nu već 10. III. zna se u Zadru, da su se Turci sa posade podigli, ali i to, da su zapalili kninsku varoš (podgrađe).⁴⁹⁷ U dnevniku Marcantonija Michiela⁴⁹⁸ čitamo, da su Turci napustili opsadu Knina sa štetom i brukom, pa su zato nametnuli tlaku od 12 aspri po kući u cijeloj Turskoj. No to je bez sumnje zakašnjela i deformirana vijest. Iste godine pročulo se, da se Turci imaju opet navratiti na Knin,⁴⁹⁹ ali svi su izgledi, da je ta vijest bila proizvoljna.

Naši historici spominju, da su za ove opsade Turci sretno suzbijeni i da su pod Kninom ostavili 500 mrtvih, a ne daju važnost činjenici, da su tom prigodom Turci zapalili kninsku varoš. To je zadnji udes Knina, što ga je snašao, poslije nego se pučanstvo decimiralo seljenjem, glađu, kugom i sabljama; poslije nego mu je ekonomska podloga otimanjem plodina i stoke propala. Tako Knin od opustjelog naselja g. 1514. postaje još i garište, u kojem je sve okončano, pa se iz tolikih razloga nije mogao restituirati nikakav život. Ostala je samo sura tvrđava, koja se dizala iznad pogorjele varoši. I odsada, kad je riječ o Kninu, riječ je o sasvim drugoj slici, o njegovu preostatku, o samoj tvrđavi, dakle samo o njegovoj strateškoj važnosti i ključnoj poziciji, koja se s izgubljenih okolnih krajeva još i umanjuje. Pa ni u takvom Kninu sve do g. 1519. ništa ne čujemo. Tada drži Stjepan Posedarski govor u Rimu, u kojem iznosi zasluge Ivana Torkvata, za kojeg kaže, da mu je kraj (Krbava) opustio, a da svejedno vodi brigu za Knin i Klis, što zanemaruju oni, kojima je to dužnost.⁵⁰⁰ Na prilike u južnim krajevima Hrvatske osvrće se Ivan Mauro kapetan trirema, te g. 1520. piše u Veneciju, da su u ovim stranama Hrvatske seljaci očajni i raspoloženi da napuste kraj, ako im se ne pomogne, jer trpe mnogo štete od Turaka, a da se inače sami snalaze, te po selima grade zaklone, u koje pribjegavaju, da bi se zaštitili pred navalama. Dalje, da najveća opskrba treba Kninu, iz kojeg bi se, kad bi u njemu bilo mnogo konjice, mogla obraniti cijela Dalmacija.⁵⁰¹ No kad su neprekidni vapaji na sve, strane za pomoć ostali bezuspješni, dozlogrdilo je to kapetanima Knina i Skradina, te se zapute ugarskom kralju i izlože mu, kako se bosanski paša sa 8.000 ljudi sprema na Knin, Ostrvicu i Skradin, a da ta mjesta nisu spremna za obranu. Pred kraljem se još odreknu obrane ovih gradova izrijekom, da bez svoje krivnje ne žele biti okrivljeni za nevjeru, kako to predviđa državno ustrojstvo (ako panu gradovi u ruke neprijatelju). Kad je to čuo kralj, osjetio se skupa s dostojanstvenicima nelagodno, te kralj nije htio primiti odreke i upro je svu mogućnost, da nagovori kapetane, da se vrate čuvanju spomenutih mjesta, te je tobože odredio pomoć od 1000 pješaka i 1000 konjanika.⁵⁰² Teško je vjerovati, da je do te ili bar tolike pomoći došlo, jer iduće godine Turci upadaju u kninsku krajinu ne samo da pljačkaju, nego s čvrstom namjerom, da zauzmu Knin. Ovakva čvrsta namjera Turaka ne naiđe s druge strane na kompaktnost. Plemići se međusobno optužuju čak i kad traže pomoć protiv Turaka kod pape. Jedva skrpljene čete protiv Turaka ban nastoji iskoristiti i usmjeriti ili protiv svojih ličnih takmaca, a sam branitelj Knina Mihajlo Vojković ostavlja oružje poslano za Knin u svom gradu Klokoču. Već u svibnju 1522. godine upanu Turci u kninski okoliš te se u Kninskom polju odigraju tri bitke,⁵⁰³ a 3. lipnja javlja Sigismund Weixelberger svim kapetanima u Kranjskoj, kako mu je dotrčala banova straža i javila, da su se Turci s ogromnom količinom vojnika, naprava i bombarda slegli u Knin i da ga čvrsto osvajaju.⁵⁰⁴ Ne znamo točno, kako se odigrala ova posljednja bitka za Knin. Dosada se često uzimalo, da je Knin pao g. 1521., a to na osnovu vijesti Ivana Tomašića, koji bilježi “1521” Turci dobiju utvrde Hrvatske: Knin, Skradin i Ostrvicu. Knin je predao Rašanin imenom Dimitrije bez ikakve smetnje”.⁵⁰⁵ No već prema gornjem izlaganju vidimo, da je ova godina netočna. Bit će sasvim pouzdan navod fra Šimuna Glavića, u kojemu stoji: “1522 na 29. maja uzeše Turci Knin i Skradin prvi dan (ponedjeljak) poslije podne, pa poslije isti paša pođe pod Klis i poide malo pošten ispod njega”.⁵⁰⁶ Ova se vijest dade kontrolirati sa dva navoda: Prvo u izvještaju, koji se iz Šibenika šalje u Zadar, 7. VI. kaže se, da su Turci zauzeli Knin sporazumom “a patto”, koji se učinio 28. V. 1522. A drugo, najranije sačuvana vijest o padu Knina očituje se iz koraka Dubrovčana, koji su 6. VI. uputili hercegovačkom sandžaku u Mostar izaslanstvo s darovima, koji će mu čestitati na sretnu povratku njegove vojske iz Hrvatske i na pobjedi, kojom je imperiji turskog cara podvrgao Knin i Skradin.⁵⁰⁷ Vijest iz Šibenika, govori o sporazumu ugovorenom 28. V., što zaista prethodi ulasku Turaka u Knin dan poslije, kako navodi Glavić, a Dubrovčani već 6. VI. znaju, da je sandžak u Mostaru, pa se sve to slaže i govori nam, da je sandžak napustio Knin, čim ga je zauzeo.

Kninom je bio zapovijedao plemić Mihajlo Vojković iz Klokoča. Klaić navodi, da su tursku vojsku od 25.000 ljudi predvodili bosanski i hercegovački sandžaci, i da su pod Knin doveli mnogo topova. Prema Klaiću ban se spremao da pođe upomoć opsjedniku Knina, pa je bio kivan na Vojkovića, što ga je prije vremena predao, i zato ga, prema nekim vijestima, dao okovana dovesti u Udbinu. ⁵⁰⁸ Čim su Slunjski Frankopani čuli za Vojkovićev slučaj, odmah su zauzeli njegov Klokoč i u njemu našli municiju, razne bojne sprave i sve topove, koje je kralj poslao za obranu Knina.⁵⁰⁹

Onaj izvještaj iz Šibenika kaže nam dalje, da je uvjet sporazuma bio, da se spasi posada Knina, dok su Skradinjani pobjegli niz Krku u Šibenik, da se spase. ⁵¹⁰ Inače su Turci i u Kninu i u Skradinu dobro postupali s onima, koji su htjeli ostati i pustili su ih uživati njihov posjed plaćajući Turcima uobičajeni harač.⁵¹¹ I tako poslije punog stoljeća, otkada je počelo zalijetanje Turaka u kninsku okolicu, uspije Turcima zavladati Kninom, koji će u svojim rukama držati punih stopedeset godina.

Iako se za kninski kaptol čulo poslije opsade Knina g. 1493., otada se nikad više u Kninu ne spominje biskup. Postradali posjedi i nesigurnost, koja je nastala čestim provalama Turaka, prisilile su ga, da se skloni u sigurnije krajeve na sjeveru, gdje odavna ima unosna imanja u Cazinu i Pounju.⁵¹² Sada on boravi u Cazinu i pedeset godina gaji nadu u povratak, no kad je pao Cazin u turske ruke, likvidirao se ustvari svaki preostatak kninske biskupije, te je ubuduće čast kninskog biskupa samo titularna. Pored biskupa selio je u ove krajeve i narod iz kninske krajine, pa se tako g. 1531. spominju u Bihaću službenici “Thomas de Thyninio” i “Michael Thnyanyn”.⁵¹³ Toma Kninjanin se u roku od 20 godina spominje još dva puta u popisu konjanika i pješaka u Bihaću, i to g. 1540⁵¹⁴ i 1551.⁵¹⁵ Među bihaćke građane ubrajaju se g. 1547. plemići i vojni službenici Toma Katalenić i Ivan Hlapčić obojica iz Knina, koji su bili svjedoci u sporu za selo Menić kod Cazina,⁵¹⁶ a svjedoče opet godine 1549. u pravdi Doroteje Blagajske sa Antunom Bakšićem.⁵¹⁷ Godine 1522. zamjenik kraljev biskup iz Đura izdaje plemićima Ivanu i Šimunu Horvatu za njihove zasluge privilegij na sva kraljevska prava posjeda Grabarje u županiji varaždinskoj.⁵¹⁸ Tu se kaže, da su ovi Horvati alias Suselych, zvani de Lukarych, a Sušelj i Lukar su sela u današnjoj Promini kao i Kamičac, gdje su Horvati – Mišljenovići. I još g. 1567. nalazimo Ivana Forčića porijeklom iz Butine vasi kod Knina u komisiji za ispravak granica u Štajerskoj i Kranjskoj i taj nosi naslov vicebana.⁵¹⁹ Dijaspora Kninjana vršila se u dva pravca: prije uglavnom prema primorju, a kasnije na sjever.

Bilješke

482 Lopašić, O. c. str. 146–7.

483 Lopašić, Spomenici Tržačkih Frankopana, str. 327–8.

484 Gunjača, O položaju Kninske katedrale, str. 49, 53.

485 Miagostovich, O. c. str. 58.

486 Ljubić, Commissiones et relationes Venetae, I, Zagreb 1876, str. 109.

487 Ljetopis fra Šimuna Klimentovića, Arkiv za poviestnicu jugoslavensku, IV, Zagreb 1857. str. 3l.

488 Dispazzi di Pietro Pasqualigo, Ed Ljubić, O. c. str. 125.

489 Kukuljević, Jura regni I/2, str. 255.

490 Klaić, Povjest Hrvata, II/3, str. 234.

491 Klaić, O. c. str. 246.

492 Dispazzi di Pietro Pasqualigo, 125.

493 O. c. str. 130.

494 Matija Mesić, Građa mojih razprava u “Radu”, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, V, Zagreb 1873, str. 159.

495 Sanudo, O. c. str. 402.

496 O. c. str. 409.

497 O. c. str. 410.

498 Ljubić, Commissiones et relationes, I, str. 139.

499 Sanudo, O. c. str. 434.

500 Dušan Preradović, Oratio Stipana Posedarskog (1519). Bullettino di archeologia e storia dalmata, XXII, Spalato 1899, str. 190–1.

501 Exemplum literarum scriptarum per cl. d. Joanneus Mauro uti capitaneo triremium bastardarum, Ed. Ljubić, Commissiones et relationes, str. 156.

502 Arkiv za poviestnicu jugoslavensku, VIII, Zagreb 1865, str. 141.

503 O. c. str. 150.

504 Thalloczy–Hodinka, O. c. str. 138.

505 Chronicon breve regni Croatiae Joannis Tomasich minoritae, Arkiv za poviestnicu jugoslavensku IX, Zagreb 1868, str. 24.

506 Ljetopis fra Šimuna Glavića, Arkiv za poviestnicu jugoslavensku IV, str. 44.

507 Giuseppe Praga, Resistenze europee all’imperialismo turco nei secoli XV e XVI. Archivio storico per la Dalmazia, XV. Roma 1933, str. 249.

508 Klaić, O. c. str. 320.

509 Thalloczy–Hodinka, O. c. str. 151.

510 Arkiv za poviestnicu jugoslavensku, VIII, str. 150.

511 O. c. str. 151.

512 Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, str. 157.

513 Laszowski, Monumenta Habsburgica, II, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 38, Zagreb 1916, str. 23.

514 Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 20, Zagreb 1889, str. 395.

515 O. c. str. 411.

516 Laszowski, O. c. III, Monumenta spectantia historium Slavorum Meridionalium, 40, Zagreb 1917, str. 279–80.

517 O. c. str. 339.

518 O. c. str. 420.

519 Kukuljević, Jura regni, III, Zagreb 1862, str. 37.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

foto: Ostrožac sa  http://www.panoramio.com/photo/24579804 by smajoB

miro

Uporedo s ovim Farlati iznosi, valjda iz istog arhivskog fonda, drugi spor u prošlosti kninske crkve. Kada se razmahao pređašnji spor umro je g. 1490. biskup Nikola, a sedisvakancija je trajala cijelu godinu, pa je kustos i vikar Andrija Bakaravić, koji je upravljao biskupijom, odredio, da župnici plaćaju vanredne namete u novcu, koji bi se imali trošiti za domaćinstvo, obred i nabavu drugog pribora. Upravljači crkava po dijecezi pobune se na to, pa se Grgur Desetović iz Zrmanje, neki Vid i prepošti drugih crkava, naročito vrlički arciđakon, prituže splitskom nadbiskupu, na što generalni vikar nadbiskupije zabrani Andriji ubiranje ovih nameta.⁴³¹

Dok se još javio spor između građana i kaptola, upravo kad je umro biskup Nikola za vrijeme interne borbe između župnika i vikara Andrije umre kralj Matijaš, a na izbor novog kralja pošli su delegati sa raznih strana među kojima i sad već odrasli sinovi Perka Talovca, pa ukoliko su oni još što imali sa Kninom, nije isključeno da su odatle bili delegirani. Inače su iz okolice Knina prisustvovali braća Halapić iz Kamička,⁴³² dosada nepoznato ime.

Smrću kralja Matijaša Korvina nestaje gorljivog turskog neprijatelja, kojemu je izgon Turaka sa Balkana bio životni cilj. Njegova smrt se odmah osjetila na ovim stranama, te Turci već g. 1492. upadaju u Cetinu i ljuto je orobe.⁴³³ Venecija sada zaplašena za svoj posjed u Dalmaciji gleda u Kninu, koji je tako reći na turskoj granici, tvrdu kulu na Krajini, pa sad, kao nekoć pred strahom od ugarsko – hrvatskih vladara obraća Kninu veliku pažnju. Godine 1493. mletačka vlada izvještava svog poslanika pri rimskoj kuriji o provali Turaka u Hrvatsku i tu otprilike kaže :

Dok smo vam spremali ova priložena pisma, primili smo od naših rektora iz Zadra pisma, koja sadržavaju neke novosti o Turcima, koji silaze u strane Knina, mjesta u Hrvatskoj pod ugarskim kraljem od veoma važna značaja. Turci su u Dalmaciji učinili veliki pokolj nad plemićima, kako ćete iz priloženog primjerka ovim pismima vidjeti.⁴³⁴ Mlečani dalje nalažu izaslaniku, da obavijesti papu o ovomu i da mu mora pročitati onaj prilog, te da mu izloži čvrsto, kolika je velika važnost Knina, koji se nalazi na granici Dalmacije, a da sultan Bajazid teži da podloži cijelu Hrvatsku, pa neka poslanik od pape traži pomoć.⁴³⁵ Vijest, koja je o Hrvatskoj i o Kninu stigla u Veneciju, odmah prenosi izaslanik grada Milana u Veneciji, Tadija Vimercati milanskom vojvodi, pa kaže, da mu je dužd pri odlasku rekao, da je dobio obavijest iz Zadra, kako su se Turci utaborili kod nekog utvrđenja u Hrvatskoj, koje se zove Knin, a da su ljudi, koji su se nalazili u tvrđavi, držeći, da se radi o malom broju Turaka, izišli na Turke te su ih Turci pobili do jednoga, a bilo ih je oko sto i pedeset.⁴³⁶ Petnaest dana poslije Mlečani javljaju svom izaslaniku na papinskoj kuriji, da su se Turci utvrdili oko Knina.⁴³⁷

Prvi susret s Turcima u ovom kraju zabilježen je g. 1415., kad su prodrli u šibenski okoliš i zauzeli kraljevski grad Zvoničac (danas Zvonik kod Mirilovića) i u nj zatvorili zarobljene žene i djecu.⁴³⁸

Zvoničac je bio uz Nelipićev teritorij na južnom dijelu kninskog komitata, pa je prema tomu stradao i kninski okoliš, jer se kroz njega prihodilo u okolicu Šibenika, no sam Knin je mogao ostati pošteđen. Isti takav prohod, vidjesmo, ponovio se g. 1432., kad su Turci došli do Srime, no ne znamo pobliže, što je oko Knina stradalo i da li se što pod njim dešavalo. Svakako je jasno, kad je g. 1469. postradao franjevački samostan, koji je, vidjesmo, bio izvan zidina kninske tvrđave, da to nije bio jedini objekt na udaru, a naš izvještaj nije potpun, jer se odnosi samo na franjevačke samostane, te se drugo ne nabraja. Prema tomu ovo je prvi pouzdani podatak, da su na tlo kninskog podgrađa ugazili Turci g. 1469. No sve su to mogli biti ili su bili naleti i već je to dovoljno, da se nezaštićeno pučanstvo po selima stane gibati. Ali g. 1493. tursko kopito se zaustavi čvršće u okolici i njihove se čete utabore kod samog grada, da ga opsjedaju. Budući da se ovaj izgubljeni izvještaj spominje neposredno prije i poslije, nego što se u dokumentu navode nove prilike oko Knina, vjerujem, da se onaj pokolj plemića odnosi na kninsku okolicu. Na svaki način godina 1493. ostavila je duboku razdjelnicu u životu Knina, iako su se branioci održali.

Godine 1497. Turci nakane izvršiti veliki zalet do Ljubljane i Furlandije, a kako nisu imali Knina u svojim rukama, stali su na brzinu graditi neku utvrdu blizu Vrane, koju su orijentirali prema Kninu.⁴³⁹ Iz ovoga se vidi, da su htjeli imati čisto zaleđe, pa su se bojali, da ne budu iz Knina napadnuti i zato su sagradili i onako orijentirali ovu tvrđavu, što potvrđuje, da je u Kninu bila jaka posada. Uistinu tada je u njemu bio ratoborni banovac Marčinko jamačno s pojačanom posadom, što je moralo uvjetovati iskustvo iz g. 1493. i oprez od ponovnog turskog napada. Fabjanić ovaj dolazak Turaka stavlja u godinu 1498. i kaže da je to preludij u Bajazidove namjere protiv Venecije i Ugarske i da se masa vojske sručila sa bosanskih brda sve do mora prešavši preko kninske i šibenske dijeceze s takvim terorom, da su stanovnici, nemoćni da se obrane od iznenadnog napada, potražili spasa bijegom na otoke i otočiće.⁴⁴⁰ Godina 1499. prođe u znaku grčevitih priprema za obranu, pa radi velike važnosti utvrđenja Knina, Sinja i Ostrvice kralj Vladislav II. postavlja u njih posebne gubernatore.⁴⁴¹ U Knin dolazi hrvatsko – slavonsko – dalmatinski ban Ivan Korvin, čim je čuo da nadiru dvije turske vojske. On doskora javlja rektorima Zadra, da jedna turska vojska nemilo pljačka šibenski teritorij, a druga u potpunosti robi i pustoši distrikt Prominu i odatle izvlači najveći plijen. Ban je odmah iz Knina poslao vojsku, koja je dohvatila obje turske tako, da se jedva koji Turčin spasio, a oteli su im čitav plijen i oslobodili sve stanovnike, koje su Turci pohvatali, da ih sa sobom povedu.⁴⁴² Malo dana poslije Turci opet provale i nađu se pod Kninom, no ne opreme posla tako, da, jeSkender – paša sa 2000 Turaka produžio prema sjevernoj Dalmaciji, opljačkao ju je i zauzeo Mali Zemunik.⁴⁴³ Skender – pašu doskora zamjeni drugi paša, te pođe prema Kninu, gdje se utaborio 4 milje daleko od njega na što zadarski rektor stane poduzimati mjere za obranu Nadina.⁴⁴⁴ Međutim je ban bio već napustio Knin i otišao u Zagreb. Njegovu odsutnost iskoriste Mlečani, koji su bili jako zabrinuti za svoj posjed, pa stanu sindici i knez Zadra iz predostrožnosti obilaziti Vranu, Nin, Novigrad i Nadin, a u sam Knin pošalju straže, ali ih stanovnici Knina nisu htjeli primiti, dok ne doznaju Korvinov stav prema ovom koraku Venecije.⁴⁴⁵ Venecija se na to zadovolji s obavještenjima o kretanju i namjerama Turaka, koja će im iz Knina biti poslana,⁴⁴⁶ pa odmah krene glasnik u Zadar s povjerljivim pismom, u kojemu je javljeno, da Skender paša u Bosni sakuplja vojsku s namjerom, da napane mjesta ugarskog kralja, a da zapovjedništvo posade sumnja, da će im Korvin moći dati pomoć, iako su ga obavijestili u Zagreb, da Turci namjeravaju udariti na Knin i druga mjesta Banadega.⁴⁴⁷ Čini se, da su zapovjednici Knina tražili pomoći od Zadra, jer nalazimo, da su Zadrani dali glasniku tri barila praha.⁴⁴⁸ Međutim su Zadrani uspjeli da proture svoje straže u Knin, valjda pommoću darova banovcu Marčinku, koji im sad javlja po glasniku da on te straže drži u Kninu bez naređenja Ivana Korvina, no da ih dalje ne može držati, dok Zadrani ne pošalju izaslanika Korvinu i dobiju od njega pristanak. U ovo vrijeme banovac Marčinko je po nalogu Korvinovu na čas napustio Knin i pošao sa pedeset konjanika u Ostrvicu da pregleda banova mjesta. Marčinko je odatle javio u Zadar, da Skender paša zaista okuplja vojsku, s kojom će navaliti na ove krajeve. Usput je podvukao, da će ostati nekoliko dana u Ostrvici, pa nudi zadarskim rektorima tj. Veneciji uslužnost i naglašava, kako drži u svojim mjestima njihove straže, za što nema dozvole od svoga bana. Rektori Zadra kao da su shvatili, da Marčinko ovim iznuđuje darove, izašalju Marčinku Ivana Tetrika, da mu na svemu zahvali, te mu pošalju neznatne stvari na utaženje ličnih slabosti (šećera, papra i slatkiša!).⁴⁴⁹ Kad je Tetriko, koji je valjda s Marčinkom pošao u Knin, tu zatekao Korvinov negativan odgovor u pogledu držanja straža u Kninu, te kad se povratio u Zadar, obavijestio je rektore, kako mu je Marčinko rekao, da više ne može držati u Kninu čak ni mletačke glasnike, jer da mu tako naređuje ban Korvin. Ali da će on zato, kad budu nadirali Turci, dati alarmni znak, no ne bombardama, nego vatrom.⁴⁵⁰ No odsustvo banovo imalo je i drugih razloga. Ban je napustio Zagreb i došao u Bihać na krštenje svoga sina, a Skender paša je za tu prigodu poslao darove zato, da mu Korvin pusti slobodan prolaz, da napane Veneciju na drugoj strani, u Furlandiji.⁴⁵¹ Vijest o pregovaranju Korvina i Skender paše donio je u Zadar i Tetriko na spomenutom povratku iz Knina i još je saznao, da su Turci preko Kožulovca došli 15 milja povrh Knina i da, kane nanijeti štete zadarskom kotaru.⁴⁵² Ustvari je o ovim pripremama Turaka već bio javio iz Knina pouzdanik, dok su ga još mogli Zadrani držati u Kninu. On javlja, da se Turci skupljaju u Vrhbosni i da će krenuti na Nadin i Vranu, koju tih dana, upravo zadesio težak požar, u kojem je izgorjelo 310 kuća.⁴⁵³ Domalo se Tetriko nađe opet u Kninu, odakle augusta mjeseca javlja u Zadar, da se Turci zaista okupljaju u Vrhbosni, a viceban također javlja, da će Turci doći ili odmah ili da uopće ne će doći.⁴⁵⁴ Malo zatim banovac javlja iz Knina u Zadar potanje: Skender paša je sakupio 16 – 20.000 ljudi, viceban je isturio neke ljude, a već su se Skenderovi Martolozi uputili, pa ne zna, da li će udariti na Zadar, ili na Jajce ili na Istru ili na Furlandiju. O pripremanju četa u Vrhbosni obavijestio je također i kninski kastelan Pavao Mišljenović.⁴⁵⁵

Marčinko je spomenuo, da su prema Bosni bile isturene neke čete, pa su možda one uočile, da tamo ima ranjivih strana i s tim se može dovesti u vezu nakana Marčinkova, da udružen s Poljičaninom vojvodom Žarkom Dražojevićem g. 1500. prijeđe Cetinu, zaleti se do Bistrice (Livno) te zarobi 18 Turaka, koji su im išli u susret i s njima 30 konja, pa se s tim plijenom Marčinko i Žarko povrate u Knin.⁴⁵⁶ Banovac se ove godine još dva puta zaletio na tursko područje. Prvi put u kolovozu opet skupa s vojvodom Žarkom i još s knezom Kožulom iz Ostrvice, pa s Marinom Dudašićem, a snagom od 300 konjanika. Provalili su sve do Rakitnoga i zaplijenili 4000 sitnozubate stoke, 900 goveda, 110 konja, a 50 ljudi su zarobili.⁴⁵⁷ Drugi put u studenomu Marčinko i Žarko poplijene 4000 sitne stoke, 2000 goveda te zarobe 16 ljudi.⁴⁵⁸ Iz Knina banovac opet javlja u Zadar, kako je Skender paša bio spreman da napane zadarski kraj, ali su ga spriječile velike kiše.⁴⁵⁹ Odmah zatim javlja ponovo i još više slabi vjerojatnost o napadu na zadarski kraj tim, što Skender pašin sin mora pokrenuti čete u drugom pravcu, u pomoć Turcima, koje su Ugri potukli kod Smedereva. Ujedno javlja, da kreće u Ostrvicu, gdje će održati sastanak s rektorima Zadra.⁴⁶⁰ Bit će da je na ovom sastanku uglavljeno mletačko sudjelovanje u izdržavanju straža, koje uzdržava Hrvatska odnosno viceban, a zaista one podjednako služe sigurnosti obiju strana. Sada se uredi tako, da umjesto vlastitih straža, koje su Mlečani nastojali pridodavati stražama u Kninu, a i po drugim mjestima Hrvatske, doprinose u novcu uzdržavanju hrvatskih straža. Ali se to plaćanje u praksi provodilo s poteškoćama, pa kad je jednom Tetriko pohodio hrvatske straže, potužili su mu se stražari na neplaćanje njihove službe, i za primjer su naveli, kako neki Pavao Katić nije bio isplaćen za nekoliko mjeseci, te će se Katić potužiti vicebanu.⁴⁶¹

Kritični momenti izdižu Knin na pozornicu, u koju su bile uprte oči iz dalekih strana, pa novostvorenom situacijom u najjačoj točki pograničja Knin postaje u neku ruku centrom obavještajne službe. Svo učestalo gibanje zadarskih izaslanika, straža, kurira nije drugo nego otvorena obavještajna služba u momentu korisna i poduprta od zapovjedništva Knina. Ali s druge strane ubacuju i Turci svoje ljude. Banovac Marčinko g. 1501. hvata i utamničuje jednog franjevca s dvojicom kršćana, nekog Zadranina i nekog Ugra, koju je dvojicu Skender paša bio zarobio. Oni su nosili na prodaju crkvena ruha i druge crkvene stvari, a to je bila maska, jer im je prava namjera bila, da ispitaju situaciju u Zadru i Vrani.⁴⁶²

Godine 1501. nalazimo u Kninu uz Marčinka i drugog banovca, Ivama Simonovića, porijeklom iz Krbave. Po tomu, što jedan i drugi viceban posebno od Zadrana traže istu stvar, može se naslućivati neslaganje među njima; stara, praksa osobito u najkritičnijim momentima. Ovu slutnju bi potkrijepila činjenica, što je još iste godine ban Korvin naredio, da se Marčinko utamniči i baci u okove.⁴⁶³ To je smirilo Marčinkova brata, koji je bio u Kninu, i valjda osjećajući banovčevu zaštitu, često ugrožavao okolicu Zadra. Čini se, da je istom prigodom maknut i Simonović s položaja, jer još iste godine, nalazimo dva druga banovca: vojvodu Kožula i Pavla Štrbca, obojicu iz Ostrvice.⁴⁶⁴

Ove godine izgledalo je, da će se prilike u Kninu i u sjevelrnoj Dalmaciji poboljšati, jer se na zadarskim međama očekivao ban Ivan Korvin s pješadijom i konjicom u namjeri da odatle navali na Turke. A posebno traženje banovca Marčinka i Simonovića sastojalo se u tomu, što su se obratili na zadarske rektore i tražili da pripreme stradiote, pa da skupa krenu na Turke, ali rektori odgovore, da to ne mogu učiniti bez dozvole Republike.⁴⁶⁵ No Korvinovu koncepciju ofenzive zaustave Turci, koji su sami imali na umu ofenzivu na Šibenik i Zadar. To je banu javio jajački banovac kao i to, da će to biti do koji dan, jer da Turci već sakupljaju vojsku u Bosni. Ban Korvin na brzu ruku stane organizirati vojsku dajući tajne naloge svim podanicima, da se na to pripreme i da skupe 1000 konjanika i 2000 pješaka, te ostane pri koncepciji, da Mlečani pridruže ovoj snazi svu svoju konjicu u Dalmaciji.⁴⁶⁶ Sam pošalje 800 konjanika, da istočno od Knina ugrožavaju Turke u Bosni.⁴⁶⁷ Nema nikakve vijesti o odluci Venecije u pogledu ujedinjavanja i pridržavanja konjice, ali iz poruke banovca Štrbca Zadranima saznaje se, da je ipak uspjelo okupiti neku vojsku. On naime kaže, da se Turci okupljaju u Vrhbosni, ali da ne znaju, na koju će stranu krenuti i drži vjerojatnim, da se sakupljaju zato, da zaštite svoja mjesta, jer su možda predosjetili, da je “naša” vojska sakupljena i spremna. Po ovom izrazu “naša vojska” dade se naslućivati, da su Mlečani ipak pridružili nešto konjice. Ali banovac Kožul, koji je u Ostrvicu došao iz Knina, javlja Zadranima, da su Turci zauzeli 20 napuštenih utvrda i da se njegova vojska ne može naći na bojnom polju s njima.⁴⁶⁸ Banovci su, kako se vidi, okupljali vojsku svaki pod svoj stijeg. Međutim Kožul u pismu nastavlja dalje i utješno. Javlja, kako mu je došao kraljev službenik od vojvode Korvina i da mu je izložio, kako će kralj doći s ogromnom vojskom, u kojoj će biti i carske (austrijske), pa da će još s drugim vojskama udariti na Turke. Dalje, da je jedan carski službenik već došao u Bihać da ispita putove i da se nada, da će on produžiti do Knina. Kožul završava obavijest, da su sva gospoda udružena da se bore protiv Turaka.⁴⁶⁹

Međutim prije ikakva pokreta izazvaše turske vojske borbu na više strana (Srbija, Bosna). Korvin se zabavio u borbama u Bosni, a iste godine dio onog odreda od 800 konjanika, što ih je isturio Korvin, kojemu su se pridružili banovci i Žarko Dražojević u ukupnom broju od 900 konjanika i 300 pješaka, prodre u Hercegovinu i po uspješnom okršaju upljačka bogat plijen. No pri povlačenju iznenada na njih navale Turci pojačanom snagom, da su morali ostaviti sav plijen, a Korvinovi ljudi se rasprše i pobjegnu u brda, dok je Žarko bio ranjen, te se povukao sa malim preostatkom svojih ljudi. Ugarske trupe su bile skoro uništene, a stradali su mnogi mletački stradioti, po čemu vidimo, da je Venecija zaista pridružila nešto konjice na ono banovo traženje. Anonimni pisac nalazi u predlošku uzrok porazu i iznosi, da je do njega došlo zbog lošeg vođenja kapetana. Dva hrvatska vicebana izgubila su u bici duh, te su okrenuli leđa, a za njima to učine sve poglavice mletačkih trupa osim Martina Budišića, koji je ostao zarobljen. U porazu je pokrilo zemlju samih konjanika pet stotina.⁴⁷⁰

Koncepcija o velikoj ofenzivi na Turke se rasplinula, jer se umjesto koncentriranog prodora vojska razlila na razne strane. Za ove krajeve poraz u Bosni bio je osjetljiv s tolikog gubitka ljudi i moralnog udarca u onakoj oskudici vojske. Zato kad je trebalo poduprijeti koncentriranu navalu Korvina, erdeljskog i temeškog vojvode iduće godine, oba vicebana iz Knina nisu mogli sakupiti više od 400 konjanika, s kojima uđu u Bosnu, zapale neki grad, pokupe stoku i odatle povedu sobom 50 ljudi. Pri povraćaju susretnu 40 Martologa, koji su se upravo vraćali s plijenom iz Cetine, pa izbave taj plijen, a neke Martologe sasijeku na komadiće.⁴⁷¹ Uzvrat nije bio uskraćen: rujna mjeseca 2600 turskih konjanika prelazi Cetinu, pa dođu pod Knin, te sa sobom odvedu 50 ljudi i 3000 glava stoke.⁴⁷² Dalja neprijateljstva prekinu pripreme za primirje, koje su poslije duganatezanja sultan Bajazid i kralj Vladislav II. uglavili 20. VIII. 1503. Rok primirja je bio ugovoren na 7 godina, a pred izmak se opet produžio 6. VII. 1510. godine. Vidjeli smo, da se na ovom pograničju primirje nikad nije do kraja poštovalo, ali su okršaji ovaj put ipak bili rjeđi. Tako je u dokumentima registriran samo jedan nalet Turaka kod Knina kroz prvi rok primirja, i to g. 1504. Tada je u Knin došao herceg Korvin, no ne s naročitim brojem vojske, a spomenuo se samo u jednom okršaju, kad je valjda izletio iz tvrđave, te izišao ususret Turcima, koji su pljačkali po okolišu. Tom prigodom je upao u Tursku zasjedu i umakao Turcima tako reći iz ruku. Turci su tada opet opljačkali kraj i odveli sa sobom stanovnike.⁴⁷³ No bana je u Kninu spopala groznica, od koje je doskora umro u Krapini.⁴⁷⁴

Naravno, da je primirje značilo samo predah i hvatanje vremena za pripreme, koje vode u rat. U tom znaku još iste godine državni sabor Ugarske donosi proračun, iz kojeg se vidi, da se hrvatskim velikašima, a naročito pograničju određuje novac za obranu. Tu se navodi, da je npr. vojvodi Kožulu za držanje vojske određeno 250 forinti, kninskom hiskupu 250, a plemićima, koji su se sklonili u Knin 400. Dok se daje potpora podgrađu Knina u iznosu od 200 forinti, a za uzdržavanje straža 400 forinti.⁴⁷⁵ Iz ovoga vidimo, kako je kninska okolica postala zaista nesigurna, kad plemići napuštaju svoja sijela i sabijaju se u Knin. Međutim veći iznos daje se za fortifikacije, pa Knin dobija 4000 forinti, od čega je polovica raspoređena za obnovu varoši Knina i za Kapitul, a polovica za iskop jarka, kojim bi se dvije vode imale povezati.⁴⁷⁶ U jednom dokumentu navodi se iznos plaća, koje pojedinci primaju za održavanje obrane, pa se iz toga može izvući neki raspored u kninskoj okolici. Tu se spominju kninski Vlasi, koji su vjerojatno branili sela naročito oko Zrmanje i Vlasi Pavla Čubretića u pograničju (Vrlika). Daju se iznosi za uzdržavanje vojske: Šimunu Kegleviću (Kegalj na Zrmanji), Nikoli Benkoviću (Plavno), Ivanu Forčiću sucu (Knin), Kučiću kastelanu Knina, pa stražama u Razvađu i Ramljanima i zatim stražama na Otoku uz Ključ, za koji se kaže, da nikad nisu mogli pronaći, gdje se taj Otok nalazi.⁴⁷⁷

Iako je sada vladalo relativno zatišje, ono nam dolazi kao smireno more, da se u njemu vidi što su sve otprilike razorili i nanijeli valovi dugo trajnog nevremena. Već smo se susreli s komešanjem pučanstva još za turskog naleta sredinom XV. stoljeća. Fabjanić na osnovu dokumenata kaže, da je stanovništvo, doduše više okolica Šibenika nego Knina, tražilo zaštite na otocima. Mi nikad dotada ne susrećemo, da se neko iz okolice Knina, selio u druge krajeve. Opasnost je najviše prijetila otvorenim selima, jer se prve faze navale manifestiraju u zaletima Turaka, kad stradaju otvorena sela, već poradi pljačke materijalnih dobara i ljudstva, koje je neprijatelju dohvatnije u selu pa tako stradaju seljaci, a plemići neprivezani radom za zemlju kao seljaci i imajući sredstva za život bježe u bližnja utvrdenja, te smo ih susreli u samom Kninu. Iako se ne može na jednom slučaju izvoditi čvrst zaključak o nekom općem gibanju, mi ipak možemo otpočeti jednim primjerom, zato što za njim dolaze drugi, koji ga naknadno analogijom potvrđuju osobito zato, što svi slučajevi imaju uzroka u istim okolnostima. Naime god. 1483. mi u Bihaću nalazimo ne kao službenika, nego kao običnog svjedoka, nekog Vuka Bezavinića, za, kojeg se kaže da je iz Kosova.⁴⁷⁸ On je napustio svoj kraj i duže se nalazio u Bihaću, kad je došao u priliku da svjedoči u sudu, koji je izvan njegova područja. Dvije godine poslije poznati Juraj Martinušević seli iz ovih krajeva u Ugarsku. God. 1501. u Zadru Magdalena i sinovi joj Antun i Luka prodaju vinograd, koji se nalazi u Bodulištini u okoliciZadra. Za Magdalenu se kaže, da je udova majstora Andrije kovača iz Knina.⁴⁷⁹ Iste godine opet u Zadru nalazimo Luciju i brata joj Antuna pk. Jurja kovača iz Knina, da prodaju vinograd u istom mjestu.⁴⁸⁰ A g. 1510. Draga ud. Tome Radikovića daruje vinograd i masline Petru Martiću iz Knina, koji je bio prerađivač koža u Zadru.⁴⁸¹ Početkom. XVI. stoljeća dakle već susrećemo Kninjane u Zadru, koji su tu ustaljeni, raspolažu već nekretninama, što znači, da su došli u Zadar, prije nego ih dokumenti spominju, ali ne mnogo godina prije, kad se živo zna i spominje da su iz Knina. Ovo su samo zatečena imena u dokumentima, koja su objavljena, a koja potvrđuju migraciju iz Knina i okolice i mi moramo još pomišljati na one, koji se nalaze u neobjavljenim dokumentima kao i na to, da su mnogi izgubljeni propašću dokumenata i da je najveći broj onih, čija imena nisu nikad bila bilježena, a to su odreda seljačka. Uzevši u obzir onu tursku opsadu Knina g. 1493., koja je preteča bitke na Krbavskom polju i pokolj učinjen u okolici, koji se ne odnosi samo na plemiće, jer se plemići u dokumentima navode, budući da se u to doba o drugima ne vodi mnogo računa, shvatit ćemo, da je ispred povađenih sabalja masi bio jedini spas u bijegu, i zato možemo zaključiti, da je u nizu dosadašnjih turskih nasrtaja pučanstvo iz kninske okolice najviše selilo oko g. 1493. To se vidi i po tomu, što zamire sav javni život.

431 O. c. str. 296.

432 Petar Kralić, Izbor i krunisanje Vladislava kralja češkoga za kralja ugarskoga i hrvatskoga, Nastavni vjesnik, XIV, Zagreb 1905, str. 414.

433 Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium, I, Romae 1863, str. 532–33.

434 Šišić koji je imao u ruci ova pisma tvrdi, da ovog priloga tu nema, Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima, II, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 38, Zagreb 1937, str. 163.

435 L. c.

436 Šišić, O. c. str. 163–4.

437 O. c. str. 165.

438 Ljubić, Listine, VII, str. 207–8.

439 Marin Sanudo, Diarii, Arkiv zn poviestnicu jugoslovensku, V, Zagreb 1859. str. 12.

440 Donato Fabianich, Storia dei frati minori dai primordi della loro istituzione fino a giorni nostri, I, Zara 1863, str. 239.

441 Sanudo, O. c. str. 19.

442 O. c. str. 25–6.

443 O. c. str. 42.

444 O. c. str. 51.

445 O. c. str. 53.

446 O. c. str. 54.

447 O. c. str. 66.

448 L. c.

449 O. c. str. 76–7.

450 O. c. str. 81.

451 O. c. str. 77.

452 O. c. str. 81.

453 O. c. str. 78.

454 O. c. str. 84.

455 O. c. str. 86.

456 O. c. str. 107.

457 Anonimus, Il conte Žarko Dražojević, Bullettino di archeologia e storia dalmata, IV, Spalato 1881, str. 116.

458 Idem, ibidem.

459 Sanudo, Diarii, str. 140.

460 O. c. str. 141.

461 O. c. Arkiv, VI, Zagreb 1863, str. 162.

462 O. c. str. 163.

463 O. c. str. 198.

464 O. c. str. 214.

465 O. c. str. 196.

466 O. c. str. 198.

467 O. c. str. 207.

468 O. c. str. 214–15.

469 L. c.

47 0 Anonimus, Il conte Žarko Dražojević, str. 116.

471 Sanudo, O. c. str. 224.

472 O. c. str. 227.

473 O. c. str. 290.

474 Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. s toljeća, II. dio, 3, Zageb 1904, str. 233.

475 Klaić, O. c. str. 235. – Isti, Knin za turskog vladnnja. Vjesnik hrvatskog arheološkoga društva, XV, Zagreb 1928, str. 257–8.

476 Klaić, L. c.

477 Lajos Thalloczy–Antal Hodinka, Codex diplomaticus partium regno Hungariae adnexarum, I, Budapest 1903, Monumenta Hungarica historica, XXXI, str. 16–19.

478 Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1890, str. 299.

479 Gunjača, Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et iurati notarii Iadre, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 42, Zagreb 1949, str. 320.

480 O. c. str. 332.

481 O. c. str. 315

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Cijeli Velebit je park prirode. U ovom članku nas zanima kao područje važno za ptice. Zemlja kandidat za pristup EU obavezna je izraditi nacionalnu ekološku mrežu koja je temelj NATURA 2000 (ekološka mreža EU) koja predstavlja provedbu dva glavna propisa EU u području zaštite prirode: Direktive o pticama i Direktive o staništima.

Temeljem Direktive o pticama svaka zemlja članica EU mora utvrditi i prikladno zaštititi područja važna za ugrožene ptičje vrste navedene u Dodatku I. te za redovite ptice močvarice. Do takvih područja dolazi se određenom metodologijom koja zahtijeva dobro poznavanje statusa svake pojedine vrste, njezine brojnosti, rasprostranjenosti i važnih područja. Odabrana područja važna za ptice iz Dodataka I. (tzv. SPA – Special Protection Areas – Područja posebne zaštite) postaju dio ekološke mreže NATURA 2000.*

Važna područja (IBA) za ptice određuju se BirdLife International postupkom. Za Evropu je određeno 20 kriterija. Za IBA područja određuje se međunarodna važnost na tri razine: globalnoj (A), evropskoj (B), EU (C). Važne populacije su one, koje čine najmanje 1% udjela na nekoj od razina. IBA kriterijima je dodan nacionalni kriterij ( N ). Prema tom kriteriju, područje je nacionalno važno ako na njemu redovito boravi barem 1% nacionalne populacije neke od vrsta iz Priloga 2. (vidi lit.). Na ovaj način je određeno 39 važnih područja za ptice u Hrvatskoj.

Ptice iz Dodatka I Direktive o pticama u Hrvatskoj redovito obitavaju kao gnjezdarice (G), preletnice (P) i zimovalice (Z).

Od kriterija za određivanje IBA područja u Evropi, za Velebit, relevantan je C6 kriterij: Vrste ugrožene na razini EU. Lokalitet je jedan od 5 najvažnijih u europskoj regiji (NUTS regija) za vrstu ili podvrstu ugroženu na razini EU (vrstu koja je navedena u Dodatku I. Direktive o pticama).

U literaturi, Velebit se uobičajeno dijeli na: Sjeverni Velebit, Srednji Velebit, Južni Velebit, Jugoistočni Velebit. JI Velebit je dijelom u općini Ervenik, dijelom Kninskog kraja.

U donjem tekstu su navedena najvažnija staništa, odn. ona koja koriste kvalifikacijske vrste. One, zbog kojeg je Velebit i uvršten u ekološku mrežu.

Kod gnijezdećih populacija veličina (procjena) populacije navodi se u broju parova (ili broju pjevajućih mužjaka), a kod zimujućih i preletničkih populacija u broju ptica.

Osim kvalifikacijskih vrsta, na Velebitu obitavaju i vrste iz Dodatka I, ali ne zadovoljavaju kriterije za kvalifikacijsku vrstu.

Rizično područje (kriterij od značaja za Velebit): razlozi ugroženosti će uzrokovati dugoročni trend sporog pada populacije jedne ili više kvalifikacijskih vrsta. Stoga je realno očekivati da će, ukoliko se razlozi ugroženosti ne otklone, u skoroj budućnosti područje preći u ugroženo.

Velebit

Najprostranija hrvatska planina sa svim tipovima šumskih, otvorenih, stjenovitih i mješovitih staništa. Ipak, najveći broj vrsta ptica zbog kojih je ovo područje važno vezano je zašumska staništa: na sjevernom dijelu (u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit) bukovo-jelove šume, a na južnom bukove. Važne su i smrekove šume (Štirovača, Lomska duliba itd.), te šume crnog bora i crnog graba. Stjenovita staništa s liticama najbolje su razvijena u Velikoj i Maloj Paklenici.

Staništa: šikare i travnjaci, širokolisne listopadne šume, crnogorične šume, točila, kopneni strmci, seoska mozaična staništa, napuštena polja.

Udio tipova staništa: 52% gorske, uglavnom bukove i bukovo-jelove šume, 11% primorske termofilne šume i šikare medunca, 29% mediteranski suhi travnjaci, 3% mezofilni travnjaci i brdske livade, 5% ostala staništa (stjenovita, mozaični poljodjelski i seoski krajolik)

Status zaštite područja: zaštićeno – Nacionalni park Sjeverni Velebit, Nacionalni park Paklenica, Park prirode Velebit. Koordinate (središnje koordinate): N 44°29’44’’ E 15°22’32’’

Veličina područja: 206.771 ha

Kriteriji: C6, N

Ocjena ugroženosti područja: rizično

Glavni razlozi ugroženosti područja: uređivanje šuma, odumiranje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva, lov i krivolov, turizam i rekreativne aktivnosti

Glavne mjere zaštite područja: sprečavanje bilo kakvih šumskih zahvata (uključujući i sanitarnu sječu) unutar NP-a; izvan NP-a prelazak na šumarstvo koje ne narušava izvornost te ne mijenja sastav i raznolikost flore i faune u šumama; poticanje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva; regulacija lova i sprečavanje krivolova; regulacija turističko-rekreativnih aktivnosti – zabrana penjanja na litice na kojima se gnijezde značajne vrste ptica (grabljivice, sove i dr.).

Ostale vrste s Dodatka I: škanjac osaš (Pernis apivorus), zmijar (Circaetus gallicus), sivi sokol (Falco peregrinus), lještarka (Bonasa bonasia), jarebica kamenjarka (Alectoris graeca saxatilis), ušara (Bubo bubo), jastrebača (Strix uralensis), leganj (Caprimulgus europaeus), siva žuna (Picus canus), crna žuna (Dryocopus martius), crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius), ševa krunica (Lullula arborea), primorska trepteljka (Anthus campestris), pjegava grmuša (Sylvia nisoria), bjelovrata muharica (Ficedula albicollis), rusi svračak (Lanius collurio)

*Napomena: naglašeni tekst je preuzet iz literature.

Literatura

Dragan Radović, Jelena Kralj, Vesna Tutiš, Jasminka Radović, Ramona Topić, Nacionalna ekološka mreža – važna područja za ptice u Hrvatskoj. Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb, 2005.

miro

U ovom članku, porječje Cetine (dalje Cetina) ćemo prikazati kao međunarodno važno područje za ptice, kakav mu je trenutni status. Veliki dio Cetine, na području Kninskog kraja, odn. Šibensko-kninske županije se Prostornim planom predlaže za park prirode, oko 60 km2(prema arcod karti). Unutar predloženog parka prirode nalazi se nekoliko točkastih lokaliteta važnih za divlje svojte: Ćulumova pećina u Kijevu, te Vrelo Cetine, Gospodska i Kotluša pećina. Tu su i dva veća područja, važna za divlje svojte i stanišne tipove: vrela Cetine i Paško polje.

Zemlja kandidat za pristup EU obavezna je izraditi nacionalnu ekološku mrežu koja je temelj NATURA 2000 (ekološka mreža EU) koja predstavlja provedbu dva glavna propisa EU u području zaštite prirode: Direktive o pticama i Direktive o staništima. Temeljem Direktive o pticama svaka zemlja članica EU mora utvrditi i prikladno zaštititi područja važna za ugrožene ptičje vrste navedene u Dodatku I. te za redovite ptice močvarice. Do takvih područja dolazi se određenom metodologijom koja zahtijeva dobro poznavanje statusa svake pojedine vrste, njezine brojnosti, rasprostranjenosti i važnih područja. Odabrana područja važna za ptice iz Dodataka I. (tzv. SPA – Special Protection Areas – Područja posebne zaštite) postaju dio ekološke mreže NATURA 2000.*

Važna područja (IBA) za ptice određuju se BirdLife International postupkom. Za Evropu je određeno 20 kriterija. Za IBA područja određuje se međunarodna važnost na tri razine: globalnoj (A), evropskoj (B), EU (C). Važne populacije su one, koje čine najmanje 1% udjela na nekoj od razina. IBA kriterijima je dodan nacionalni kriterij . Prema tom kriteriju, područje je nacionalno važno ako na njemu redovito boravi 1% nacionalne populacije neke od vrsta iz Priloga 2. (vidi lit.). Na ovaj način je određeno 39 važnih područja za ptice u Hrvatskoj.

Ptice iz Dodatka I Direktive o pticama u Hrvatskoj redovito obitavaju kao gnjezdarice (G), preletnice (P) i zimovalice (Z).

Od kriterija za određivanje IBA područja u Evropi, za Cetinu, relevantni su kriteriji: C6 i N (nacionalni).

C6 kriterij: Vrste ugrožene na razini EU. Lokalitet je jedan od 5 najvažnijih u europskoj regiji (NUTS regija)* za vrstu ili podvrstu ugroženu na razini EU (vrstu koja je navedena u Dodatku I. Direktive o pticama).

U donjem tekstu su navedena najvažnija staništa, odn. ona koja koriste kvalifikacijske vrste. One, zbog kojih je Cetina i uvrštena u ekološku mrežu.

Kod gnijezdećih populacija veličina (procjena) populacije navodi se u broju parova (ili broju pjevajućih mužjaka), a kod zimujućih i preletničkih populacija u broju ptica.

Osim kvalifikacijskih vrsta, na Cetini obitavaju i vrste iz Dodatka I, ali ne zadovoljavaju kriterije za kvalifikacijsku vrstu.

Niskorizično područje (kriterij od značaja za Cetinu): najvjerojatnije u skoroj budućnosti neće biti pada brojnosti jedne ili više kvalifikacijskih vrsta. Međutim, postoji rizik da do toga dođe, ukoliko se razlozi ugroženosti ne otklone nego se čak povećaju ili im se pridruže novi razlozi u budućnosti.

Cetina

Opis područja: Rijeka Cetina od izvorišnog dijela do ušća. Uz rijeku se nalazi nekoliko krških polja: Paško, Suho, Sinjsko i Hrvatačko. Paško polje je poplavno i pretežito pod vlažnim travnjacima, dok su manji dijelovi prema obroncima Dinare suhi. U njemu Cetina na nekoliko mjesta tvori poplavna područja, šljunkovite sprudove i otoke, manje močvarice i sl. Tu se nalazi jedino gnjezdilište crvenonoge prutke u Hrvatskoj. Suho polje se nalazi pod suhim kamenjarskim pašnjacima. Sinjsko polje je meliorirano i pretežito pod poljodjelskim površinama, dok u Hrvatačkom polju postoje prostrani travnjaci (vlažni i suhi) i močvarna staništa s obilnom obalnom vegetacijom (jedino gnjezdilište crnoprugastog trstenjaka u Hrvatskoj). Zajednice ptica riječnih staništa Cetine je siromašna zbog izrazito negativnog utjecaja nekoliko hidroelektrana. Akumulacija Peruča je najveća akumulacija na rijeci Cetini. Zbog ekstremnih i naglih kolebanja vodostaja gotovo da i nema močvarne vegetacije tako da je zajednica ptica močvarica siromašna, ali je to jedino gnjezdilište velikog ronca u Hrvatskoj. Na kanjonskim dijelovima rijeke vrlo su dobro razvijena stjenovita staništa.

Staništa: tekućice, otvorena vodena površina, špilje s potopljenim ulazom, vlažni i mezofilni travnjaci, suhi (kamenjarski pašnjaci), usjevi, napuštena polja, mozaički seoski krajolici 

Veličina područja: 17.867 ha

Udio tipova staništa: 44% mozaci kultiviranih površina 21% suhi mediteranski travnjaci 15% termofilne šume i šikare medunca 3 % ostala šumska staništa 12% vodena i močvarna staništa (uključujući akumulaciju Peruča) 5% ostala staništa (seoski krajolik, intenzivno obrađivane oranice i dr.

Koordinate (središnje): N 43°52’10’’ E 16°37’11’’

Kriteriji: C6, N

Status zaštite područja: nije zaštićeno

Ocjena ugroženosti područja: niskorizično

Glavni razlozi ugroženosti područja: odumiranje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva, uređivanje rijeka, intenziviranje poljodjelstva, melioracije, lov i krivolov

Glavne mjere zaštite područja: poticanje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva; poticanje načina kosidbe koji ne ugrožava kosce; hidrološka stabilizacija i smanjenje crpljenja prevelikih količina vode iz izvorišta rijeke Cetine; reguliranje lova i sprečavanje krivolova

Ostale vrste s Dodatka I: čapljica voljak (Ixobrychus minutus), zmijar (Circaeetus gallicus), eja močvarica (Circus aeruginosus), eja strnjarica (Circus cyaneus), crvenonoga vjetruša (Falco vespertinus), mali sokol (Falco columbarius), sivi sokol (Falco peregrinus), jarebica kamenjarka (Alectoris graeca saxatilis), ždral (Grus grus), ćukavica (Burhinus oedicnemus), ušara (Bubo bubo), leganj (Caprimulgus europaeus), vodomar (Alcedo atthis), primorska trepteljka (Anthus campestris), pjegava grmuša (Sylvia nisoria), rusi svračak (Lanius collurio), sivi svračak (Lanius minor), vrtna strnadica (Emberiza hortulana)

*Napomena: naglašeni tekst je preuzet iz literature.

Literatura: Dragan Radović, Jelena Kralj, Vesna Tutiš, Jasminka Radović, Ramona Topić, Nacionalna ekološka mreža – važna područja za ptice u Hrvatskoj. Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb, 2005.

miro

Kralj Matijaš Korvin je prilično otklonio tursku opasnost iz ovih krajeva, jer je Turcima oteo zapadnu Bosnu, u kojoj je načinio posebnu oblast Jajačku banovinu. Ovim oživi Knin, koji je dugo vremena bio prepušten odrazu prilika okolice i u uspostavljenoj vezi s ostalim teritorijem ugarsko – hrvatske države dijeli sada s njim sudbinu. Kralj Matijaš odabira kninskog biskupa za misije u ostvarivanju pomoći protiv Turaka. Tako već g. 1462. nalazimo biskupa Marka kao Matijaševa izaslanika kod pape, koji je tražio pomoć za kraljevu vojnu. On donosi odgovor kralju, da se papa čudi, što kralj ne može obraniti granice od Turaka i potiče ga, da napane Turke do utrobe njihove zemlje, pa će mu tada papa dati najveću pomoć. A kralj s čuđenjem odgovara i kaže, da te godine Turci nisu mogli staviti ni stope preko granice.⁴⁰⁰ Matijaš piše papi g. 1463., da mu je poslao nekoliko oratora, a poslije šalje samo ovog Marka, kojeg je promovirao kao posebnog oratora i naredio mu, da izvijesti papu o onom, što je mogao poduzeti protiv Turaka.⁴⁰¹ Ovaj isti kninski biskup je kraljev orator i g. 1465., koji javlja kralju o toku prijedloga, da se njegov kancelar, kaločki biskup imenuje kardinalom,⁴⁰² što Farlati pogrešno stavlja u g. 1468.⁴⁰³ Ovaj orator takoder posreduje i u pitanju uređenja zagrebačke biskupije.⁴⁰⁴ Ove godine biskup Marko po kraljevom nalogu ide dva puta u Rim.⁴⁰⁵ Kninski biskup g. 1466. dođe s kraljevim pismom u Veneciju radi traženja pomoći, gdje je izložio zadatak njegova puta papi. Iznio je, koliko je kralj spremio pješaka i konjanika za napad na turska utvrdenja i zatim, koliko je velik broj turske vojske u Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji, koja se sprema da napane Bosnu i druge kršćanske krajeve, za što je potrebna pomoć veće sile.⁴⁰⁶ Dvije godine poslije kralj navodi, da se u istim zemljama sakupila velika vojska i da su Turci navukli velike količine namirnica i poručuje, da je već pripremio konjanike i pješake, a da treba od pape novčane pomoći.⁴⁰⁷ Tom prigodom se posljednji put spominje kninski biskup Marko, a iduće godine nalazimo na kninskoj stolici biskupa Nikolu, koji je bio doktor decretorum. Kralj kao da je povezao kninsku biskupsku stolicu s dužnošću izaslanstva kod pape, pa odmah novog biskupa Nikolu g. 1467. šalje papi, da mu potanko izloži situaciju s obzirom na tursku opasnost.⁴⁰⁸ Godine 1480. kralj opet šalje Nikolu skupa s Ivanom Vitezom, prepozitom varadskim papi Sikstu IV., da ga obavijesti o nekim kraljevim stvarima.⁴⁰⁹ Dok je Nikola boravio u Rimu, kralj Matijaš je preko njega poslao neka pisma papi, a među tima i jedno, koje se odnosilona spor u Nikolinoj dijecezi. To Nikoli kralj saopćuje u povjerenju, pa kaže, da vjeruje, da biskup ima toliki autoritet kod pape, da će od njega dobiti pozitivno rješenje, jer se radi o svetoj stvari bogu na čast, a vjernicima na odanost. Kralj ga još savjetuje, da stvar izvodi potajno, da ne bi neprijatelji i zaštitnici onoga župnika poduzeli što protivno.⁴¹⁰ Iz ovoga se vidi, da se radilo o sporu biskupa Nikole sa nekim župnikom u dijecezi. Posljednji put susrećemo kninskog biskupa u službi kraljeva oratora g. 1481. Tada kralj šalje istog Nikolu u Dubrovnik, da mu utjera tribut u iznosu od 1000 dukata. Na povratku su mu Dubrovčani dali novaca i stavili mu na raspoloženje brod, kojim je pošao do Senja.⁴¹¹

Spominje se godine 1467., da je u Kninu boravio kapetan Hrvatske Ladislav Markus, kojemu su Dubrovčani odlučili dati 200 libara praha za bombarde i puške.⁴¹² Tog kapetana mletački izvori nazivaju banom. Taj Ladislav Markus g. 1469. uglavljuje neku nagodbu sa Šibenčanima, što je Republika potvrdila. U mletačkom aktu se navodi, da su tom prigodom Markusa zastupali krbavski knez Nikola Mršinić i banovac “Tarpaval” (= Pavao Tar.). U tekstu se među ostalim kaže, da se svi Šibenčani, kako građani tako službenici, koji su uhvaćeni i nalaze se u tamnicama bana u Kninu ili drugdje na njegovim zemljama, imaju pustiti na slobodu sa svim svojim stvarima, a obratno će učiniti i šibenski knez s banovim podložnicima. Zbog čega je došlo do obostranog zatvaranja ljudi, nije poznato. Inače se, vidi, da se radilo i o neredima na međama, jer se u istoj nagodbi uglavljuje: “Ako postoji nesporazum između bana i Šibenika u pogledu međa u Žitniću ili na drugim mjestima okolo šibenskih granica, neka grad pošalje dvojicu Šibenčana da to urede s banom. Ako se ne slože, neka im onda ban pridruži svoju dvojicu, koji će pristupiti na samo mjesto i pošteno razgledati, ako su razmetnute međe.”⁴¹³ Bit će da se ovaj kapetan Hrvatske, koji inače boravi u Senju, našao u Kninu radi turske opasnosti, jer iste godine Venecija javlja svom poslaniku kod pape o pritisku turskih četa u ovim stranama. Tu se kaže, da su Turci poslije zauzeća Bosne nanijeli pokolj i propast, da su srušili državu hercega Stjepana i da su srušili i zauzeli “Banat Cetine” (ovo zar po tomu, što je u Cetini boravio i bio potučen i zarobljen ban Pavao Šperančić) i da su u čestim navalama opljačkali cijelu Hrvatsku tako, da je Krbava ostala nenapučena. Zatim da su Turci došli u Dalmaciju i pojavili se iznenada na međama Zadra i Šibenika, te da su ovih zadnjih dana nanijeli velike nedaće.⁴¹⁴ Radilo se o turskim naletima po otvorenu prostoru, od kojih je postradao i franjevački samostan u Kninu,⁴¹⁵ pa sad već s nesigurnosti počinje komešanje među stanovništvom.

Godine 1484. u Kninu nalazimo bana Matiju Gereba od Vingrada, gdje izdaje plemiću Ivanu Kučiću iz Razvadjavasi (danas Razvadje u Promini) pismo, kojim mu dozvoljava, da može sve Vlahe osim kraljevskih dovesti i naseliti ih na svojim posjedima. Tako dovedeni Vlasi bit će oslobođeni od svih daća i službi, na koje su bili obvezni banu Hrvatske i Dalmacije. Ovu povlasticu ban izdaje s motivacijom, da je Kučić u ratu s Turcima njemu pravio razne usluge i često lijevao krv.⁴¹⁶

Kninski vrhovni sud spominje se g. 1459. i 1485. Ni u jednom od ova dva slučaja nije se radilo o strankama, nego o traženju informacija i o načelnom razjašnjavanju u pogledu nadležnosti ovog suda drugima, pa odnosa među samim drugim, nižim sudovima.

Godine 1459. odgovara iz Knina sud, kojemu predsjeda Mihajlo Živković iz Prozora (današnja Vrlika), Šimunu i Marku Nozdronji, koji su tražili, da im seobjasni, kako u Hrvatskoj teče nasljedno pravo u pogledu hereditarnih posjeda evikticija i tekovina i kako silaze baštinstva i patrimonialia plemića od dvanaest rodova kraljevstva Hrvatske na muške potomke itd.⁴¹⁷

U onom drugom slučaju obratio se g. 1485. Ivan Frankopan banovcu Ivan Pećibanu, koji je stolovao u Labu, da mu objasni, da li je sudsko sijelo u Ostrošcu od početka od starih vremena uvijek bilo kao i sada prema odredbi kralja Sigismunda podložno sudskom sijelu komitata Sokola i da li je samo sijelo Sokola bilo oduvijek jedno od sudskih sijela, koje je pripadalo vrhovnom sijelu svih Hrvata u Kninu. Dalje, jesu li se parničke stvari sijela Ostrošca i Sokola pokrenule i razvijale po starom pravu na način, da se prizivalo na rečeno sudsko sijelo, koje je opće i vrhovno ili pak ne.⁴¹⁸ Po naredbi vicebana kaptol je to provjerio na sudu, pa je uz kanonika Tomu Radivojčića, vrličkog đakona, pristupio sudu u Kninu i Toma Bučić te je sudsko vijeće odgovorilo, da je Ostrožac sudski uvijek bio podređen Sokolu, da je Sokol s drugim sudskim sijelima pripadao Kninu i da su se parnice vođene u Ostrožcu i Sokolu prizivale na kninski sud.⁴¹⁹

Kninski kaptol obavlja iste poslove, koje smo dosada susreli, pa tako nalazimo, da uvodi u posjed Dujma Frankopana u Novi i u njegove pripadštine u Lici g. 1464., što obavlja Pavao Utišenić kninski kanonik.⁴²⁰ Isto tako uvodi Ivan Bućić iz Razvađavasi s kraljevim povjerenikom Jurjem Stifanićem iz Radučića, pa kninskim kanonikom Andrijom Hužićem braću Martinuševiće u kupljena sela u komitatu Luke.⁴²¹ Članovi kaptola često obavljaju komisije, pa tako g. 1475. u Hotesu i Ostrvici u komitatu Bužane, u kojoj su bili Juraj Arciđakon lapački i kanonik Matej,⁴²² a dvije godine kasnije za sličnu stvar odlazi lektor Martin.⁴²³ Spor oko Hotesa i Ostrvice odugovlačio se, te g. 1483. Petar Zrinski šalje svog špana Matiju Jukovića, da stvar iznese pred kninski kaptol,⁴²⁴ a kralj Matijaš još g. 1486. traži od kninskog kaptola, da pošalje svog čovjeka u komisiju u pogledu uređivanja Frankopanskih posjeda u Lici, te kaptol šalje, Tomu Radivojevića, ⁴²⁵ kojeg smo jednom već sreli kao đakona vrličkog. Pored toga kaptol ovjerava oporuke, pravi notarska pisma i prepisuje privilegije, koje ovjerava. Tako godine 1481. ovjerava oporuku Martina Stanšića, skradinskog kneza, iz koje se vidi, da je nad svim drugim komesarima baštinika i dobara bio Juraj Čulinović⁴²⁶ poznati slikar. Godine 1484. kaptol izdaje notarska pisma za onih pet sela u županiji lučkoj, što su ih kupila braća Toma, Stjepan, Jakov, Juraj i Šimun pk. Ivana Martinuševića iz Bogočina (u Promini),⁴²⁷ a g. 1487. kaptol pripisuje privilegij iz g. 1263., koji je, kralj Bela ispustio Fridriku i Bartulu Krčkom.

Za biskupa Nikole spominje se izričito biskupska palača u Kninu “Datum Tinii in pal. nostro episc anno Domini 1487.”⁴²⁸ Uz momenat ovog spominjanja vezano je ime Pavla Potačića, kojeg Nikola kooptira u kolegij kninskog kaptola, a taj Potačić je bio uzrokom teške raspre između kaptola i kninskog građanstva. Kad je iduće godine umro Bartolomej, župnik crkve sv. Stjepana, o kojoj smo prije govorili, Kninjani su izabrali novog župnika ovog Pavla Potačića, koji je ujedno bio arciđakon Sappotensis (= ?) i arhiprezbiter grada Bribira. Biskup Nikola se usprotivio ovom izboru, kako Farlati kaže, bilo s razloga da je pogrešno izabran, bilo da je smatrao, da po kanonskim propisima Potačić ne može pored one tri dužnosti obnašati i ovu četvrtu. Nikola je odbacio ovaj izbor i ponudio župu kanoniku Tomi Radoviću. To će biti onaj Toma, kojeg smo prije sreli kao vrličkog đakona, pa kaptolskog izaslanika, samo što mu strani pisci drugčije tradiraju prezime, Radivojević – Radović. Sad se kaptol i građanstvo Knina ljuto sukobe, pa je stvar došla do pape, koji je naredio duvanjskom biskupu Vidu de Ruschis i generalnom vikaru splitske metropolije Bartolomeju, da ispitaju stvar i donesu presudu. Spor je trajao pet, šest godina. Na koncu je bio potvrđen Radović, što je Potačić teško podnosio i kako Farlati, koji je sva akta o tom sporu imao u ruci, kaže, želio se svetiti, pa je zadavao velike smetnje kako biskupu tako i novom paroku Radoviću, nu kad nije mogao ništa polučiti, nije mu preostalo nego da se ubije (quam vivendi finem fecit).⁴²⁹ Neprežaljivo je, što nam dokumenti, s kojima je raspolagao Farlati, nisu dostupni. On sam kaže, da je do g. 1493. spor toliko narastao, da se ispisao dosije od 450 stranica i da se iz tog materijala vidi ovo: prostranstvo i značaj grada Knina i njegove dijeceze, uloga odličnika a napose građana nižeg reda, suda i uprave. No kako je njemu bilo najviše, do prošlosti, koja se uglavnom odnosi na crkvu, on je sumarno odatle uzeo, što mu se dopalo za njegovo djelo, pa o kninskoj crkvi kaže, da se iz ovih spisa vidi gordost kaptola, koji po broju kanonika i njihovim častima, i stepenu dostojanstva nije bio manji od ostalih u Dalmaciji. Dalje kaže, da je u to doba bio kustos, odnosno vikar Andrija Bakaravić, da se iz ovih akata vide plemstvo i crkve, koje su potpadale pod dijecezu i da su neka mjesta imala arciđakona, medu kojima se ističe vrlički, pod kojim su bili župnici cijelog vrličkog distrikta.⁴³⁰

Bilješke

400 Vilmos Fraknoi, Matias kiraly levelei, I, Budapest 1895, str, 109–12.

401 Fraknoi, Mathiae Corvini Hungariae regis epistola ad Romanos pontifices datae et ab eis acceptae, Budapest 1891, str. 24 25. – Isti, Matias Kiraly levelei, I. str. 39, 42.

402 O. c. str. 91–2.

403 Farlati, O. c. str. 296.

404 Fraknoi, Matias kiraly levelei, I, str. 93–95, 101–3.

405 Fraknoi, Mathiae Corvini regis Hungariae epistolae, str. 39–40.

406 Nagy–Nyary, O. c. I, Budapest 1875, str. 28l.

407 Ljubić, O. c. str. 306.

408 Fraknoi, Matias kiraily levelei, pod datumom od 22. IV.

409 Nagy–Nyary, O. c. IV, str. 330.

410 Fraknoi, O. c. II, Budapest 1895, str. 34.

411 Gelcich, Diplomatarium relationum rei publicae Ragusane cum regno Hungariae, strana 34.

412 O. c. str. 784.

413 Ljubić, O. c. str. 440.

414 O. c. str. 423.

415 Za pape Pavla II. spominju se franjevački samostani, koje su orobili Turci u: Bistrici, Cetini, Vrlici i Kninu. Theiner Monumenta Hungariae, II, Romae 1860, str. 410.

416 Emil Laszowski, Prilog za povijest Vlaha u Dalmaciji. Vjesnik Hrvatsko– slavonskodalmatinskog zemaljskog arhiva, XVI, Zagreb 19, str. 318–19.

417 Ljubić, O. c. str. 146.

418 Thalloczy–Barabas, O. c. II. str. 162.

419 O. c. str. 164–5.

420 O. c. str. 71, 80.

421 Vincenzo Miagostovich, Per un diario Sibenicense, Rivista dalmatica. n. s. V, Zara 1907, str. 41–5.

422 Thalloczy–Barabas, O. c. str. 131.

423 O. c. str. 147.

424 O. c. str. 161.

425 O. c. str. 169, 171. – Lopašić, O. c. str. 326.

426 Juraj Čulinović u Šibeniku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, XLIII, Split 1920, str. 141.

427 Miagostovich, O. c. str. 41–5.

428 Farlati, O. c. str. 296.

429 O. c. str. 296–7.

430 L. c.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

miro

Pred vama se nalazi novi video spot grupe Ruiz 'Let's Make A Sound'. Aktualni singl koji polako ali sigurno osvaja hrvatski eter ( i kojeg možete besplatno downloadati sa službenih stranica www.ruizradiorevolution.com)

Naš album 'Ruiz Radio Revolution' (Geenger Records 2011.), po izboru hrvatskih rock kritičara i ljudi koji se profesionalne bave glazbom, svrstan je među 10 najboljih hrvatskih albuma objavljenih tijekom 2011. godine.

U zadnjem tjednu 2011. godine, Radio 101 naš je album 'Ruiz Radio Revolution' proglasio albumom tjedna dok je aktualni singl 'Let's Make A Sound' više tjedana za redom bio na samom vrhu Top 20 Indie Chart Radija 101 ispred grupa kao što su The Black Keys, Arcade Fire, Fleet Foxes, dEus itd.

Iza njih je preko 100 koncerata održanih u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Sloveniji, Hrvatskoj…

Dio prihoda od svakog prodanog primjerka albuma Ruiz donira 'Udruzi za nerođeni život – Betlehem' koja udomljava i pomaže majkama koje unatoč teškim životnim situacijama žele roditi.

Mi smo Ruiz!

poztažite: 

http://www.ruizradiorevolution.com/

http://ruiz.bandcamp.com/album/ruizradiorevolution

http://www.myspace.com/ruizdickrock

http://www.facebook.com/pages/RUIZ/28578125939

http://ruizradiorevolution.blogspot.com/ PS.

Kada ste zadnji put pročitali toliko pozitivnih recenzija o nekom hrvatskom indie bendu?

'Bubanj koji kao da je došao ravno sa sessiona Nirvane i Queens of the Stone Age, čvrsti bas koji zna i robusno zaorati duboku brazdu i odraditi melodijsku dionicu, te gitara koja pokriva cijeli zvučni spektar garažno-indie rock pa i hard rock riffova, pasaža oštrih poput oštrice žileta ili distorziranih 'brundanja', baš kao i dobar vokal te podatne melodije, apsolutna su 'dobra vijest' na drugom albumu Ruiza. … Ne uloviti Ruiz uživo bio bi pravi zločin jer njihov nabrijani adrenalinski indie rock albuma 'Ruiz Radio Revolution' u suočenju s publikom mora imati i golemu dodatnu vrijednost.'

Slobodna Dalmacija (Zlatko Gall)

'RUIZ-u je uspjelo ono što mnogima ne uspijeva već godinama. Prenijeli su koncertnu atmosferu na studijske snimke i pritom ni u jednom trenutku nisu izgubili na izvrsnosti i moći zvuka kojeg proizvode sa svoja tri instrumenta. Uz to revolucija uzrokovana pohodom na radio stanica mogla bi im uroditi plodom.'

Terapija.net (Predrag Brlek)

Za početak dugo vremena domaća rock produkcija nije ispljunula jedan tako kompaktan i žestok album koji se ne rasipa u dosadi ili umoru nakon treće pjesme… Riječ je o albumu koji ušutkava licemjerje i oslobođen je doživljaja 'da je to domaći bend' pa da ga sad treba gledati drugačijim očima i slušati drugačijim ušima. Za tim nema potrebe, Ruiz su naš svjetski izdanak i kao takvog ga treba tretirati (bez imalo milosti – za njihovo dobro).'

Ravnododna.com (Valter Thompson)

Na prvi pogled RUIZ se doima poput samo još jednog Punk'N'Roll benda – no oni ne mogu biti udaljeniji od tog stereotipa nego što jesu. Jer čak i ako ti Hrvati u ovom slučaju preuzimaju određene elemente te glazbe, nikada ne preuzimaju samo gotove dionice toga žanra, nego svojim miksom alternativnog roka, grungea i punka pakleno rasturaju.

Burnyourears.de (Kai)

'Ruiz mogu samo služiti na čast nekoj radijskoj postaji koja će ih puštati, jer njihova je muzika zarazno dobra. Alter pop sa žestokim rifovima u kojima se mogu prepoznati i Overflow i Nirvana i Gang of Four. Melodično i bučno, intrigantno i pitko, ali i skladateljski odlično. Puno energije i pohvalni autorski izraz koji bi uz malo jaču medijsku podršku mogao od Ruiza stvoriti novu hrvatsku alter rock atrakciju.'

Tportal.hr (Dubravko Jagatić)

'Kada bi mahnita energija bila jedini kriterij ocjenjivanja albuma Ruiz Radio Revolution' već sada bi smo mogli rezervirati počasno mjesto u dvorani slavnih rock'n'rolla na ovim prostorima.'

RTL (Vedran Harča)

'Energičan, autorski srazmjerno nadahnut i odsviran onako kako treba (garažno i prljavo), album 'Ruiz Radio Revolution' nudi dovoljno argumenata za uvrštavanje među zapaženija ostvarenja domaće ne osobito impresivne dvije-i-jedanaeste rock and roll godine.'

Radio 101

'Nakon nedavnog EP-a 'Draw The Line Never A Square' kojim su se približili radio-friendly, ali i dalje žestokim zvukom, novim albumom Ruiz dokazuju da žestina i radiofoničnost mogu ići pod zajednički nazivnik.'… 'Prateći svjetsku alternativu, Ruiz je odlično nadopunio svoju zvučnu kulisu i sa dodatnim dvogodišnjim iskustvom sviranja znalački su prenijeli koncertnu sviračku energiju na studijsko izdanje što rijetki uspiju'

Muzika.hr (Siniša Miklaužić)

'Ruiz Radio Revolution' je odlično odsviran, sa brutalnim riffovima, energičnim beatovima i zanimljivim bas dionicama…Kvalitetom se ističu razuzdani 'Hello God', plesni 'Radiostar', i stonerski nastrojeni 'Now I Wanna Be You', dok prve 3 pjesme albuma predstavljaju potencijalne singlove zbog toga što refreni lako ulaze u uho, a ni noge ne ostaju imune na poziv za šutku.'

Mixer.hr (Sebastian Fric)

'Savršeno balansirajući pop-senzibilitet svojih melodija i sirovu energiju koju imaju u rukama i glasnicama, momci iz benda odaju dojam da pjesme izbacuju lakoćom i bez ikakve opterećenosti 'izgledom' rezultata. Od rastrzane uvodne 'Go Go Go' do sjajne kotrljajuće završnice 'Now I Wanna Be You', trojac slijepljen za svoje instrumente i mikrofone štanca razarač za razaračem u sjajnoj rock-predstavi. Ono što je pritom posebno važno, zapravo, presudno jest da u svom pristupu totalno zaobilaze klišeje vezane za alternativnu scenu i njene često neopravdane frustracije. Ruiz je predivan pop koliko i energičan, sirovi rock i u tom stapanju leži lavovski dio šarma novog im albuma.'

Soundguardian.com (Toni Matošin)

'Najbitnije je reći sljedeće – Ruizovci zvuče mnogo, mnogo, mnogo bolje od bilo čega sličnog na našoj sceni, pa bi, s obzirom da i oni pjevaju na engleskom, u bliskoj budućnosti mogli slijediti primjer sjajnog Overflowa i napraviti značajnu karijeru vani, gdje se, budimo realni, ovakve bendove tretira kako i zaslužuju.'

Vip.hr (Dario Šarec)

'Ruiz su sve bolji u svojim pokušajima da spoje melodičnost popa, plesni ritam te energiju i frenetičnost rocka i svih njegovih pod pravaca…. Kad neki bend ovako opako napucano zvuči na albumu onda nema vam druge nego otići na njihov koncert u najbliži klub i uvjeriti se koliko su momci stvarno dobri uživo. A i nabavite ovaj album ako već niste.

Zlihadzo.com (Mirsad Mujkanović – Hadžo)

'U samoj Hrvatskoj, ali i delom u Sloveniji sve više zaokupljaju pažnju medija i publike, a kako glasine kažu, njihovi koncerti predstavljaju poseban događaj.'… 'Njihov izvođački deo sobom nosi vidne elemente nihilizma koji je tesno spojen sa bazičnom energijom koju kao sastav poseduju.'

Timemachinemusic.org (Branimir Lokner) 'Novi album dokazuje da su postali jedan od rijetkih indie bendova koji zaslužuje vrćenje po MTV-u top 40 radio postajama.'… 'Ruiz je jebeno dobar rock bend.'

Potlista.com (Ante Estrada)

'Indie rock iz Hrvatske sviraju četiri mladića iz grupe Ruiz, koji su sa svojom 'Ruiz Radio Revolution' orijentirani na grupe kao što su Queens of the Stone Age, Foo Fighters i At the Drive-In. U slučaju grupe Ruiz ne smatram da je ovo 'plagiranje' tako loše, jer band daje dobru porciju energije i entuzijazma, a pritom i dobro svira.'

hififi.de (Dominik)

'Bila bi velika nepravda nazvati ove momke prepisivačima grupe Queens of the Stone Age jer su dodali tu odličnu arogantnu garažnu virbru koja privlači pozornost bez istovremenog podilaženja pop glazbi. Pjesmu 'Pilgrim Song' može komotno potpisati i Jesus Lizard…ovo je doista zanimljiv i oštar indie rock bend sa akutnim osjećajem za melodiju.'

scannerzine.com

'Kratko, brzo i efektno. Odlično, čvrsto i jasno kao dan. Dobro i te kako. Preporuka se podrazumeva!'

Novi Magazin (Mila B. Popović)

'Tekstualno su britki i jasni, svirački i stilski kompaktni, a engleski tekstovi najavljuju skokove do plafona. Rock!!!'

In & Out (Vid Jeraj)

Ruiz

Ovaj tekst su mi poslali momci iz Ruiza na redakcija@grad-knin.net. Poslušao sam malo, sa ovih linkova koje su ubacili. Ne pale me baš, ali s obzirom na ovo more smeća na medijima, po ulicama i kafićima, pranje mozga, zaslužuju pažnju i poticaje medija. Oni su u drugoj kategoriji. A i vjerojatno su puno bolji u živo. Ja se i ne trudim živit njihovu muziku, ali s obzirom na donje kritike trebali bi ih čuti oni koji žive. Ali nemojte se uvijek ni povoditi za onim šta rock-kritika napiše. Pojedinci sa gornjeg spiska bili su jednostavno smišni uvjeravajući, ponajprije sami sebe u svoj znalački sud.

miro

U trajanju od 12.-21. kolovoza 2011. na području masiva Troglava na planini Dinari Speleološko društvo "Špiljar" iz Splita uz potporu HGSS-stanice Split i PU Dinaridi iz Splita organiziralo je speleološki logor „Dinara 2011“.

Planina Dinara je duga 84 km i proteže se pravcem NW-SE s najvišim vrhom Troglav (1913 m ) koji se nalazi u BiH dok je najviši vrh Dinare koji se nalazi u Hrvatskoj ujedno i najviši vrh R. Hrvatske Sinjal (1831 m).

Logor je bio smješten uz pl. sklonište Dinaridi pod Troglavom koje je služilo kao baza dok su sudionici boravili u šatorima postavljenima uokolo samog pl. skloništa. Organizacija samog logora je bila izuzetno zahtjevna jer je istraživano područje u neposrednoj blizini nerazminiranog terena što je zahtijevalo izuzetnu pažnju i preciznost kod odabira terena na koji su upućivani speleolozi tijekom istraživanja. Nepokrivenost signalom mobilne telefonije predstavljalo je još jednu otegotnu okolnost pri svakoj aktivnosti na terenu u organizacijskom smislu kao i u slučaju da nam je nešto bilo potrebno naknadno dostaviti na teren. Samo mjesto baznog logora je bilo udaljeno 1:30h vožnje terenskim vozilom s uključenom redukcijom i pogonom na sva 4 kotača od prve cestovne komunikacije.

Za vrijeme trajanja logora rekognoscirano je 27 speleoloških objekata od kojih je istraženo njih 15 od kojih je najdublja jama Kuraja sa svojih - 295 m dubine. Ova dubina možda i nije konačna jer su otkriveni i novi kanali koji još nisu u cijelosti istraženi te će se dogodine nastaviti s aktivnostima kako bi se ta i sve druge pronađene jame i špilje do kraja istražile. U svim istraživanim speleološkim objektima su obavljena i biospeleološka istraživanja odnosno prikupljeni su uzorci podzemne faune koja je poslana na daljnju znanstvenu obradu. Stoga i tu očekujemo neke nove i do sada za znanost nepoznate podatke o životu u podzemlju naše Dinare. Tijekom istraživanja Ivine jame speleolozi su na njenom dnu naišli i na ostatke najmanje dva ljudska tijela za koje se pretpostavlja da su tu ubačena za vrijeme II. svj. rata što smo i prijavili nadležnoj policijskoj upravi.

Na logoru su sudjelovali speleolozi iz više speleoloških organizacija s područja Hrvatske: SOPD Mosor - Split, SOPD Promina – Drniš, SOPD IMBER - Omiš, SOPD Dubovac - Karlovac, SOPD Malačka - Donja Kaštela, SOPD Profunda - Brač kojih je za vrijeme logora bilo više od 30 što je omogućilo da se radi i istražuje u više istraživačkih skupina. Svim speleološkim društvima koja bi nam se željela pridružiti u istraživanjima sljedećeg ljeta (u periodu srpanj/kolovoz ) možemo samo poručiti da su dobrodošla i da nam se na vrijeme najave kako bi lakše mogli organizirati kvalitetno istraživanje Dinare.

Grgo Puljas

preuzeto sa http://www.speleo.hr

foto: Dražan Mimica, pogledajte na: http://grad-knin.net/galerija/

Dalmacio zemljo ponosita!

Evo tebi zvezde iz Severa

Sjajna zvezda, moja ti je vera,

Ҫak k mejašim tvojim zrake hita.

Eto ti je hladom po verh gore ,

Dedovino moja, ime krasno:

Svih vekovah sjala ti si jasno,

Kano iztok vatrom bele zore.

Saksonie zvezda otud sjaje,

Dalmacii našoj sledi pravo.

„ Mila, zemljo! da si opet zdravo"

Lepu pozdrav zvezda tebi daje.

Svetla zvezda Frideriko Bane

Iz daleka jutros k nami sajde:

Netom mesec za berdašce zajde,

Sunce granu eto na sve strane.

Raste svukud naše gore cvetje,

Loza, boxje pivo, maslinica:

Belo xito , zlatna naranҫica:

Jer je sladko kod nas pramaletje.

Kninu 1.) tverdi, uznosito ime,

Dresd-ski goste k tebi najpri dojde:

Kroz varoše tvoje kada projde

Slavu stixe: slava nam je svime.

Derniš 2.) grade, naša diko slavna,

Kakvu slavu stixe i ti danas:

Tvoja slava, ona jest i za nas.

Medju nama ostati che stavna.

Odkada je Visovac 3.) na vodi,

Višu slavu nije zadobio,

Nego kad je putnika gostio,

Gdeno kralju staše u slobodi?

Višovaҫku slavnu Mati ovu

Snixno kralju pozdravio biše:

Svaku milost po njoj zadobiše

Svikolici kad ju serdecm zovu.

Skradin beli 4.) i ti ҫestit osta,

Jer u tebi kralju stanovaše:

Kadno stupi na tvoje mejaše

Ti podviknu „ Вохе ! xivi gosta ".

1.) Na 5. meseca Lipnja t. g. dojde najpri u Knin, izhodeehi iz Like, Njihovo Veliҫanstvo kralj Saksonski, gde uzamši obed u kuchi Gosp.Vujatovicha, bijaše prosledilo svoje putovanje preko bojnoga polja Kosova.

2.) Isti dan s mrakom prešavši Njihovo Veliҫanstvo u Derniš dostojalo se je ostati na konaku kod Gosp. Buratti'a sudca, i jutrom sledechi dan, ode preko Miljevacah.

3.) Danas , 6. istoga meseca, sajde Njihovo Veliҫanstvo pohvaljeno na Ronski Slap, gde ušavši u brodicu dostojalo se je s velikom pomnjom obachi zamerito vodopadanje (La Cascata di Slap,) od kud prosledivši na posve ugodnu i tihu vremenu stupi ҫestito devetoga doba jutrom k manastiru Visovcu na obtoku Kerҫkomu, gde ušavši u cerkvu, i uҫinivši preduboki poklon i molitvu vruchu, i pozatim teke opoҫinuvši, sajde blagi kralj slušati S. Misu s najzameritiim bogoljubstvom, koja doveršivši bi mu prinešen doruҫak. Za tim izajde Njihovo Veliҫanstvo izviditi izokola što mu se cinjaše zameritie i vrativši se sede obedovati pervoga doba po podne , i ҫetvertoga ode videti vodopad kod Skradinskih mlinicah.

4.) U kuchi Gosp. Roxe bi mu pripravljen konak istu večer, gde dojde po velikoj kiši.

Benkovac 1) se i Vrana sad diҫe,

Jer prohodi tuda Frideriko

Dalmacio naša stara diko;

Tvoje ime slavu višu steҫe.

Al ne manje i Karin 2) se slavi

Kad mu Putnik kroz dubrave stupi,

Gde se verni narod tada skupi,

Za pokazat serdca poklon pravi.

Obrovacki vredni kraišnici, 3)

Lepu slavu i vi dostigoste,

Kad vam priđe Previsoki Goste

Diҫi te se danas svikolici.

Kuda godir Bane prohodjase

Naš mu narod harna serdca spravlja

„Вохе хivi Njega " svak pozdravlja;

Duge dneve daruj — nazivljaše.

Taku pozdrav i pervlje on ҫuše,

Kad pohodi našu Dalmaciju 4)

Svud barjaci pred njim se razviju,

Povetarce hladno dokle puše.

Obiҫajno naši Dalmatinci

Krunu slave pletu, ljubv кахu;

Nit nad serdea ljubav ҫinu draxu

(Kano naši stari) ҫine sinci.

Derxava je i od sebe slavna

Dalmacia naša zamerita:

Eto xude od svud Bani svita

Dalmaciu videt još odavna.

Da si zdravo dedovino moja,

Dalmacio svukud proglašena;

U teb' cvate ruxica rumena,

Sjajna Zora slavska cherca tvoja.

Bilješke:

1) Dojde na Benkovac na 7 reҫenoga meseca, odkle dobrostivi kralj pojde videti Vranu, gde ostavši pri obedu kod gosp. Borelli'a, vrati se na Benkovac, odkud prosledi svoj put i dobru zdravlju.

2) Radi kratkosti vremena nemogaše Njihovo Veličanstvo obachi manastir Karinski gde bijaše došlo isti dan. Sasvim tizim dragovoljno se je dostojalo uzeti napitje lemunade; i dignuvši slikovanje reҫenog manastira, prosledi.

3) U Obrovcu uҫini naš Previsoki gost poslednji svoj konak u kratkomu pohodjenju Dalmatinskih nekoliko mestah, odkle sutra dan na 8 reҫenoga Lipnja na osvet nedelje prosledi preko Velebicha svoj put.

4) Godine 1838 biaše se dostojalo Njihovo veliҫansto pervi put pohodit našu Derxavu, i u toj okolovini lepu uspomenu svoga blagodarstva izvolilo ostaviti. Вохе poxivi ovoga neumornoga putnika Dresd-skoga, i nadodaj mu duga leta, skupa s Njegovim Pratiocim, koji našu Dalmaciu uznose po svud, i njezinu Zoru proglasuju s poštenjem.

Verdoljak

Ovaj tekst je objavljen u Zori Dalmatinskoj, br. 28., od 14. Lipnja 1845.g.

Kritičari revni, nemojte ozbiljnost ovoga teksta, pjesme, mjeriti današnjim kriterijima. To je bilo vrijeme buđenja, stoga i ugroženosti hrvatskog identiteta. Vrijeme traženja jedinstvenog hrvatskog jezika.

Kao što sam vam najavio u http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kuca-krvavica-spomenik-kulture-u-kninu/, ovo je članak o boravku kralja saksonskoga u Kninu. Prema bilješci 1, ručao je u kući Vujatovića. Tražio sam dodatne podatke o ovom posjetu, pri čemu sam sigurno puno toga previdio. Uglavnom, o ovom uglednom gostu u Dalmaciji, 1845., inače se jako malo pisalo. A o njegovu boravku u Kninu još manje. Zato, ako znate više nego što ovdje piše, podijelite sa nama.

Zanimljivo je to, što je Friedrichu Augustu II, ovo drugi boravak u Hrvatskoj. O njegovom prvom boravku, 1838., na nama bliskim prostorima, piše Krešimir Čvrljak u Znameniti putnici u Skradinu i na Krki. O njegovom tadašnjem eventualnom boravku u Kninu, tom prilikom, ne kaže ništa.

Saksonija, Friedrich August II?

Vojvodstvo Saksonija se sastojala od zemalja u kojima su živjeli saksonci u sjeverozapadnom dijelu današnje Njemačke, prije svega današnjoj njemačkoj saveznoj pokrajini Donja Saksonija kao i Vestfalije i zapadnog dijela Saksonije-Ahnalta, odnosno područja koje ne odgovara današnjoj njemačkoj pokrajini Saksonija.

Sveto Rimsko Carstvo je ukinuto 1806. Elektor Saksonije, saveznik Napoleona I, preduhitrio je to ukidanje postavši vladarom nezavisne Kraljevine Saksonije 1806.

Friedrich August II (Dresden, 18 May 1797 – Brennbüchel, Karrösten, Tyrol, 9 August 1854), pripadnik Wettinske dinastije. Bio je najstariji sin Maximiliana, princa Savojskog, šestog i najmlađeg sina elektora Friedricha Christiana i njegove prve žene Caloline of Bourbon, parmske princeze. Vladao je 1836.-1854.

Literatura:

google

ČVRLJAK K., Znameniti putnici u Skradinu i na Krki.

miro

U kninskom kaptolu vrše se dalje notarska akta. Kaptol u katedrali potvrđuje sva ona fingirana Nelipićeva zalaganja gradova kćeri, što se provodi u nizu godina. Tu se prave očitovanja, pa tako g. 1432. kaptol potvrđuje jamčevinu Nikole Ugrinića – Šubića iz Bribira za miraz od 500 dukata, koje mu je u brak donijela Margarita Varta, kći nekog Ivana Tibulića.³⁷⁰ Godine 1434. neki vojvoda Juraj javno iskazuje, u katedrali, da su on i njegova rodbina dobili zadovoljštinu od cetinskog kneza i bana Ivaniša za svaku štetu i zahtjev, pa se izdaje namira.³⁷¹ Tu se namiruje i vražda, pa g. 1442. Karlo Krbavski nekoć ban hrv. – dalm. sa sinovima i rodbinom u ime vražde za ubijena oca daju Franku sinu Danijela Piajića iz Sopkovića šest sorti zemlje u vrijednosti od 606 dukata.³⁷² Ta se zemlja nalazila u selu Sebri “in contrata Unagice”, a mjera sorti odgovara onoj u županiji Luci.³⁷³ Kninski kaptol provodi istrage, pa tako g. 1435. zamjenik vicebana Ivan Miltinić nalaže kaptolu da provede istragu u Modrušu. Naime Anž Frankopan, posvađen s braćom, optužuje brata Stjepana i ortake, da su u Modrušu i Drežniku izranili nekoliko ljudi i do gola svukli neke poštene žene, pa sad kaptol šalje svog kanonika i lapačkog arciđakona, da skupa sa Stjepanom Mihanovićem od Beličića na licu mjesta ispitaju stvar, te od susjeda doznaju pravu istinu.³⁷⁴ Po povratku ovih istražitelja iz Modruša kaptol obavješćuje kralja potvrdno, navodeći, da su to Frankopani vršili naročito u Ozlju i Slunju, pa oko Drežnika.³⁷⁵ Isto se tako kaptolu povjerava posao u pitanju razdiobe baštine, pa baš isti podban na traženje Anžovo traži od kaptola, da pošalje u komisiju nekoga, koji će posvjedočiti, da on i braća mu Nikola i Dujam imaju pravo na očevinu.³⁷⁶ U komisiji su bili Toma arciđakon kninski i Grgur Slavičić iz Mogorove Dubrave, pa se sa drugim Frankopanima sastali u Otočcu i donijeli onaj ranije spomenuti odgovor protivne braće. Godine 1448. gubernator Ivan Hunjad nalaže kaptolu, da učestvuju u podjeli nekih zemalja sinu Stjepana Kolunića, kad je kaptol to izvršio, obavjestio je bana Petra Talovca.³⁷⁷ Godine 1437. na kraljev nalog kaptol posreduje za izravnanje spora zbog pobiranja takse na sedmičnom sajmu u sv. Petru,³⁷⁸ koju su uzurpirali knezovi Senjski.³⁷⁹ Tri puta susrećemo intervencije kaptola u Očijevu (danas kod Kulen Vakufa) u psetskoj županiji. Prvi put traže podbani Martin Suke i Ivan iz Bilog sela g. 1420., da kaptol potvrdi Očijevo Kolunićima kao njihov davni posjed, a kaptol je poslao na uviđaj kanonika Petra sa Jurkom Strunčićem kraljevim povjerenikom.³⁸⁰ Godine 1448. dođe pred kninski kaptol plemić Franko Kudelić iz Drinića (de Udrinich) s plemićima Mišljenovićima od Kolunića. On je prethodno pred plemićkim stolom u Driniću pozvao svoje rođake, da mu posude novaca nudeći im zalog, no oni nisu pristali. Sad dolazi pred kaptol s Mišljenovićima, koji na to pristaju, a Grgur im zalaže svoj dio imetka.³⁸¹ Taj se imetak nalazio u Očijevu, gdje iduće godine uvodi u posjed Mišljenoviće, Juraj, kantor kninskog kaptola.³⁸² Kako se vidi, javni poslovi kaptola bili su raznovrsni. Kninsko sudstvo je zamuklo, još potkraj vladanja Ludovika Anžujskoga, pa od tada sve do g. 1345., dakle za svih previranja, i što nije slučajno, za cijele životne djelatnosti lvaniša Nelipića nemamo sačuvana ili objavljena dokumenta, iz kojeg bi se nešto saznalo o kninskom banskom sudu, slično kao pred jedno stoljeće za njegova djeda Vojvode Nelipića. Kao da se poslije Ivaniševe smrti vraća život ovoj instituciji odmah g. 1435. nalazimo, kako zamjenik podbana Miltinić predsjeda banskom sudu, u kojem su Nikola Mardešić iz Butine vasi³⁸³ od plemena Bučića! (Bucianorum), Šimun Budojević od plemena Unačca i Vuk Berislavić od roda Ciprijanića (iz Vrlike) zakleti suci kninskih plemića kninskog stola, koji daju na znanje, da je pred njih stupio plemić Andrija Vukšić iz Stare vasi u Bužanima kao opunomoćenik Nikole Krčkog (brata Anžova), koji traži, da se riješi pitanje zaloga u komitatu Bužane. Odluku o ovom traženju donijeli su “na osnovu razboritog savjetovanja između sebe” zamjenik banov i suci skupa s nekim plemićima Hrvatske, koji su također zasjedali u sudu.³⁸⁴

Za banovanja Ivaniša Nelipića spominje se samo jednom podban, i to god. 1428., imenom Tomša iz Ladinovaca, ali taj ne stoluje u Kninu nego u Labu.³⁸⁵ Smrću Nelipićevom sijelo vicebanata kao da se opet povraća u Knin, jer tu susrećemo onog Ivana Miltinića doduše kao podbanova zamjenika. Sigismundovi banovi su u Kninu prigodno i to, ukoliko imamo spomena, do g. 1421., i od g. 1424,. spominje nam se Ivaniš Nelipić kao ban Hrvatske i Dalmacije, no taj je potpuno samostalan i ne stoluje u Kninu. Tako možemo zaključiti, da od vremena kralja Ludovika, čije banove pod konac njegova života nalazimo češće u Zadru, ban ne stoluje stalno u Kninu, te se njegovo sijelo ne povraća više Kninu, a drugo je, ako tu prigoda ili drugi uzrok nanese bana. No umjesto bana od sredine XV. stoljeća nalazimo u Kninu vicebana, kad jednoga kad dvojicu, a vezala ih je tu bez sumnje i institucija vrhovnog suda Hrvatske, kojemu su oni predsjedavali. Prvi viceban, kojeg u ovom razdoblju dokumenti spominju, bio je Tomaš Bojničić iz Plavna, s kojim smo se pozabavili u prvom dijelu ove radnje.

Kad je Matko Talovac oduzeo u ime kralja Nelipićevu baštinu, pobrinuo se, da nešto od toga zapane brata Perka, koji je bio hrv. dalm. ban od g. 1438. do 1453. i on silazi u ove krajeve, da usput baštini Knin, Ključ, Petrovac, Sinj, Čačvinu i Klis. No Talovac se nije osjećao sigurnim u Nelipićevoj i Anžovoj baštini, pa je nesiguran u svoju moć tražio podršku od ljute kraljeve protivnice Venecije, u koju šalje ninskog i skradinskog biskupa, te oni izlože vladi, da se mnogo sprema protiv bana s ciljem, da se zbaci sa banske stolice. Ban je još tražio, da se uvrsti u listu plemića velikog vijeća, s tim da ga Venecija zaštiti, da pristojno živi na svojoj vladavini, pa zato nudi Veneciji Klis, Knin i Ostrvicu, pa još dva mjesta, koja mnogo doprinose sigurnosti mletačkog posjeda. No Venecija ovo nije prihvatila s izgovorom, da ona nikad nije zatim težila,³⁸⁶ a ustvari priječio ju je mir, koji je g. 1432. uglavila s kraljem. Ban Perko naiđe na otpor neupokorenoga Nelipićeva vojvode Ivanca Novakovića, koji je držao grad Ključ na Čikoli, pa mu ga je ban jedno vrijeme oteo. No Ivanac se s time nije mogao pomiriti, te su g. 1450. nastala natezanja oko sporazuma. Ključ je uvijek bio trn u oku Šibenčana, jer su iz njega izlijetale čete još od vremena Konstantina Nelipića i harale po šibenskom teritoriju. To se dakako ponavljalo, dok je grad držao Ivanac, a Šibenčani su, bojeći se, da Ključ po sporazumu ne dođe opet u Ivančeve ruke, nastojali, da se to utvrđenje poruši, te su zamolili Veneciju, da im dopusti, da u tu svrhu pregovaraju s banom Perkom, a Venecija im odobri da mu mogu ponuditi 200 dukata da poruši Ključ.³⁸⁷

Kad je ban Perko umro, iza njega je ostala žena Margareta i nejaki sinovi Ivan i Stjepan. Njihovom baštinom upravljali su kastelani, a Splićani želeći imati mirno zaleđe, g. 1454. pridobiju kastelane Klisa, Sinja, Čačvine i Petrovca i načine s njima sporazum, po kojemu su kastelani u ime banove djece imali prihvatiti mletačku zaštitu. S druge strane bacio je oko na tu baštinu Stjepan, herceg sv. Save, koji obudovivši htjede, da se zbog baštine ženi Margaretom. Kad su za te namjere doznali Splićani, zamole Veneciju, da im brzo odobri onaj ugovoreni sporazum s kastelanima naglašujući, da je hercegova želja da postane još i knez Splita. Iz teksta sporazuma vidi se, da je izvan kombinacije ostao Knin i Lab (po Šišiću danas utvrda Glavaš na Dinari), jer ga je držao banovac Tomaš Bojničić, s čijim znanjem i u prisustvu kojeg su kastelani pregovarali. Radilo se o Čačvini, Sinju, Klisu, pa Petrovcu u alternativi s Ključem.³⁸⁸ Međutim se i herceg za tu stvar izravno obratio Veneciji, a Venecija mu je odgovorila, da se ona već sporazumjela s kastelanima, da čuvaju Čačvinu, Sinj, Klis i Petrovac u ime banovih sinova, a pod njenim protektoratom nastojeći da ne povrijedi ugarskog kralja.³⁸⁹ U isto vrijeme javi se i bosanski kralj, te šalje u Veneciju izaslanike, da upozore Republiku o namjerama kneza Celjskog, koji tobože želi oteti njen posjed u Dalmaciji, pa kralj potiče Veneciju, da uzme grad Knin “quod est caput et principalis locus Croatiae”, a ako Republika to iz bilo kojeg razloga neće, neka onda savjetuje baštinike pokojnoga bana Perka, da Knin predaju njemu brže nego ikomu drugomu. A Venecija mu odgovori, da je u najnovije vrijeme došlo do poremećaja u odnosima između nje i ugarskog kralja Matijaša, te da ne reflektira na Knin, ali da je toliko sklona bosanskom kralju, da mu želi, da proširi svoju državu više nego sama Republika. Zatim izražava zadovoljstvo, ako kralj dobije Knin, pa bodri kralja, da to požuri i obećava, da će svjetovati Perkove baštinike, da se sporazume s bosanskim kraljem prije nego s kim drugim, te da mu predadu Knin.³⁹⁰ No kralj se Stjepan Toma, dobivši ovako odriješene ruke, ipak nije usudio išta poduzeti protiv Knina, nego je nastojao, da ga nekako dobije pomoću Venecije, pa je g. 1456. opet nastoji kapacitirati ponavljajući brigu za banovu siročad i zastrašivanje s grofom Celjskim govoreći, da će on, ako mu dođe Knin u ruke, nanijeti štete njegovim i mletačkim podanicima više nego sam turski car. Dobit će, kaže Celjski iz Knina Ostrvicu, a kako je Ostrvica na međi mletačkog posjeda, tako je Knin na međi njegova, pa on ne će dozvoliti, da Celjski zauzme Knin, a ako dođe pod Knin s vojskom, on će tu vojsku prognati. Stoga, da se pred zajedničkom opasnosti moraju Mlečani brinuti za Ostrvicu, a on će se brinuti za Knin. Zatim kralj prokazuje, kako kastelani uvijek smicalicama zadržavaju grofa Celjskog. Dalje upozorava Veneciju, kako je herceg Stjepan u prijateljstvu s grofom Celjskim, pa da je preko te veze herceg od ugarskog kralja dobio privilegij, kojim mu daruje Split, te će, ako Celjski dobije Hrvatsku, njihove granice biti spojene, kako ona dvojica i žele.³⁹¹ Venecija je odgovorila kao i prije,³⁹² čak i na ponovno kraljevo traženje g. 1457.,³⁹³ pa nije kralju preostalo drugo, nego da godinu dana poslije preko izaslanika Nikole Teste obavijesti Veneciju, da je Hrvatska bez gospodara i da Ugri pretenduju da njom zagospoduju, a da su im Hrvati već izručili Knin bez ičijeg znanja i savjeta.³⁹⁴ Mi ne raspolažemo podacima, koji bi nas detaljnije uputili u ovu promjenu, no možemo se pomoći s drugom okolnosti. Godine 1463. banica Hrvatske Margareta Šperančić šalje u Veneciju izaslanika Nikolu Testu, koji je ujedno i izaslanik bosanskog kralja, da uzajmi koju svotu novca za otkup muža iz turskog ropstva, a zato je spremna založiti utvrde Klis, Knin i Ostrvicu. U tom dokumentu se spominju i njeni sinovi. ³⁹⁵ Budući da se ova banica zove Margareta, da su g. 1463. Turci zaista zarobili bana Pavla Horvata Šperančića u bici kod nekog utvrđenja, da je spremna založiti Klis i Knin i da se navode banovi sinovi, ništa drugo nije vjerojatnije, nego da je to ona Margareta, udova Perka Talovca, vlasnica Klisa i Knina i majka one Perkove djece, koja se nije udala za hercega Stjepana, nego ju je uzeo hrvatski ban, Perkov nasljednik, Pavao Šperančić. I zato on kao ban i ženik dolazi u Knin, 1458. i na to se odnosi ona vijest, da se Knin predao u ruke Ugra, jer je ovaj Horvat, došavši sa sjevera smatran Ugrom. Godine 1460. na biskupskoj stolici u Kninu³⁹⁶ nalazimo i drugog Šperančića, fratra Franju, što nije puka koincidencija i bit će, da je u ove krajeve jedan privukao drugoga, samo se još ne zna, da li biskup Pavla k Margareti ili Pavao fratra na biskupsku stolicu. Svakako je Pavlova ženidba presjekla pretenzije bosanskog kralja na Knin, a za kratko vrijeme izbavila Perkovu djecu i njihove gradove od mletačke skrbi. Sredinom XV. st. turski pritisak na Bosnu postaje neizdržljiv, te g. 1463. ona pada u turske ruke, a Turci u svojim zaletima nisu se obazirali na granice Bosne, nego su ih prešli i tom prigodom provalili u dolinu Cetine. Tu dođe do dramatičnog boja, koji je opisao Dalmatinac Nikola Sagudin. Kao pozorište bitke on navodi jedan klanac u Cetini, u kojemu je bilo utvrđenje, a nedaleko njega nalazio se ban Pavao Horvat Šperančić, koji je namjeravao dočekati Turke, kad se budu vraćali s plijenom, pa je noću požurio u klanac. Dva puta dođe do žestoke bitke, u kojoj su mnogi izginuli, a kad su Turci zarobili bana, ostali su im se predali.³⁹⁷ Prema ovom opisu, u kojem se spominje utvrđenje i klanac u dolini Cetine, držim, da to razbojište najbolje odgovara Glavašu, koji se nalazi na leđima Dinare sa strane klanca Uništa, a iznad duboke, danas zvane, Pekasove drage.

Nestankom Šperančića zabrinula se njegova udova i sad se opet obraća Veneciji, kako za zajam radi otkupa muža, ako je živ, tako i za budućnost svoju i svojih sinova, ako se ban ne bude mogao otkupiti ili ako su ga Turci ubili. U tu svrhu ona zalaže gradove Klis, Knin i Ostrvicu, a Venecija joj posuđuje novac s tim, da drži zalog, koliko smatra, da će joj biti potreban s obzirom na situaciju u Dalmaciji. No od ponuđenog zaloga Venecija prihvati samo Klis, jer se u ovim momentima bojala, da bi joj Petrovac, Knin i Ostrvica nanijeli neugodnosti kod kralja Matijaša.³⁹⁸ Venecija se obavezuje dalje, da će se brinuti za dostojno življenje banice i njenih sinova na njihovim posjedima, a susjedima će naložiti, da ih ne smetaju.³⁹⁹

370 Ljubić, Listine, IX, str. 54.

371 Lopašić, O. c. str. 323. 

372 Lucius, O. c. str. 519.

373 Note chronologiche e documenti raccolti da Giovanni Lucio Traguriense, Bullettino di archeologia e storia dalmata, VI, Spalato 1883, str. 78.

374 Thalloczy– Barabas, O. c. str. 268.

375 O. c. str. 269.

376 O. c. str. 267.

377 Lopašić, O. c. str. 324.

378 Možda kod Starigrada u Podgorju.

379 Lopašić, O. c. str. 324.

380 Klaić, Županija Pset, str. 6.

381 O. c. str. 7.

382 O. c. str. 8.

383 To se očituje iz ranijeg dokumenta, Thalloczy–Barabas, O. c. str. 254.

384 Thalloczy– Barabas., O. c. str. 256–8. – Kukuljević, Jura regni 1/2, str. 198–9.

385 O. c. str. 214.

386 Ljubić, Listine, X, str. 25.

387 O. c. str. 326.

388 Ljubić, Listine, X, str. 25.

389 O. c. str. 29.

390 O. c. str. 46.

391 O. c. str. 88

392 O. c. str. 89–90.

393 O. c. str. 114–15.

394 Ljubić, O. c. str. 132. – Nagy Ivan es Nyary Albert, Magyar diplomaziai emlekek kiraily korabol 1458–1490, sv. 4, Monumenta Hungariae historica, IV, Budapest 1875, str. 33–4.

395 O. c. str. 8. – Ljubić, Listine, X, str. 271–2.

396 Stjepan Antoljak, Miscellanea, I, Zadar 195, str. 32–3.

397 nedostaje originalni tekst (op. ur.)

398 Ljubić, Listine, X, str. 315.

399 O. c. str. 271–2.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Dinara je zaštićena u nekoliko kategorija. U ovom članku nas zanima kao međunarodno važno područje za ptice, takav joj je trenutni status. Veliki dio Dinare na području Šibensko-kninske županije se Prostornim planom predlaže za park prirode, točnije 264 km2 (prema arcod karti). Unutar predloženog parka prirode, predlažu se dva posebna rezervata: Crni Tavani i Samar. Ove brojke, morate uzeti sa malom rezervom, jer karta županije iz Prostornog plana i službena arcod karta se ne podudaraju!!!

Zemlja kandidat za pristup EU obavezna je izraditi nacionalnu ekološku mrežu koja je temelj NATURA 2000 (ekološka mreža EU) koja predstavlja provedbu dva glavna propisa EU u području zaštite prirode: Direktive o pticama i Direktive o staništima. Temeljem Direktive o pticama svaka zemlja članica EU mora utvrditi i prikladno zaštititi područja važna za ugrožene ptičje vrste navedene u Dodatku I. te za redovite ptice močvarice. Do takvih područja dolazi se određenom metodologijom koja zahtijeva dobro poznavanje statusa svake pojedine vrste, njezine brojnosti, rasprostranjenosti i važnih područja. Odabrana područja važna za ptice iz Dodataka I. (tzv. SPA – Special Protection Areas – Područja posebne zaštite) postaju dio ekološke mreže NATURA 2000.*

Važna područja (IBA) za ptice određuju se BirdLife International postupkom. Za Evropu je određeno 20 kriterija. Za IBA područja određuje se međunarodna važnost na tri razine: globalnoj (A), evropskoj (B), EU (C). Važne populacije su one, koje čine najmanje 1% udjela na nekoj od razina. IBA kriterijima je dodan nacionalni kriterij. Prema tom kriteriju, područje je nacionalno važno ako na njemu redovito boravi 1% nacionalne populacije neke od vrsta iz Priloga 2. (vidi lit.). Na ovaj način je određeno 39 važnih područja za ptice u Hrvatskoj.

Ptice iz Dodatka i Direktive o pticama u Hrvatskoj redovito obitavaju kao gnjezdarice (G), preletnice (P) i zimovalice (Z).

Od kriterija za određivanje IBA područja u Evropi, za Dinaru, relevantni su kriteriji: C6 i N (nacionalni).

C6 kriterij: Vrste ugrožene na razini EU. Lokalitet je jedan od 5 najvažnijih u europskoj regiji (NUTS regija) za vrstu ili podvrstu ugroženu na razini EU (vrstu koja je navedena u Dodatku I. Direktive o pticama).

U donjem tekstu su navedena najvažnija staništa, odn. ona koja koriste kvalifikacijske vrste. One, zbog kojih je Dinara i uvrštena u ekološku mrežu.

Kod gnijezdećih populacija veličina (procjena) populacije navodi se u broju parova (ili broju pjevajućih mužjaka), a kod zimujućih i preletničkih populacija u broju ptica.

Osim kvalifikacijskih vrsta, na Dinari obitavaju i vrste iz Dodatka I, ali ne zadovoljavaju kriterije za kvalifikacijsku vrstu.

Rizično područje (kriterij od značaja za Dinaru): razlozi ugroženosti će uzrokovati dugoročni trend sporog pada populacije jedne ili više kvalifikacijskih vrsta. Stoga je realno očekivati da će, ukoliko se razlozi ugroženosti ne otklone, u skoroj budućnosti područje preći u ugroženo.

Dinara

Najviša planina u Hrvatskoj. Na njoj se nalaze najprostraniji planinski pašnjaci u Hrvatskoj i jedino gnjezdilište planinske ševe. Od šumskih staništa najprostranije su mlade šume submediteranskog tipa i šikare crnog graba po obroncima i klekovina bora koji intenzivno zarasta pašnjake u vršnom području planine. Prostrana su i stjenovita područja i litice.

Staništa: šikare i travnjaci, točila, kopneni strmci, seoska mozaična staništa, napuštena polja

Udio tipova stani{ta: 41% šume i šikare medunca 5% ostale šume 36% mediteranski travnjaci 18% ostala staništa (mozaici kultiviranih površina i dr.)

Status zaštite područja: nije zaštićeno

Koordinate (središnje): N 43°35’5’’ E 16°23’24’’

Veličina područja: 58.412 ha

Kriteriji: C6, N

Ocjena ugroženosti područja: rizično

Glavni razlozi ugroženosti područja: odumiranje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva, lov i krivolov, izgradnja visokih energetskih objekata (vjetroelektrana i dalekovoda)

Glavne mjere zaštite područja: poticanje tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva; regulacija lova i sprečavanje krivolova uključujući i lov na vrste koje su plijen grabljivicama, pažljiv izbor mjesta i planiranje trasa izgradnje visokih objekata (osobito vjetroelektrana i dalekovoda)

Ostale vrste s Dodatka I: zmijar (Circaetus gallicus), sivi sokol (Falco peregrinus), jarebica kamenjarka (Alectoris graeca saxatilis), ušara (Bubo bubo), ševa krunica (Lullula arborea), leganj (Caprimulgus europaeus), primorska trepteljka (Anthus campestris), pjegava grmuša (Sylvia nisoria), rusi svračak (Lanius collurio), vrtna strnadica (Emberiza hortulana)

*Napomena: naglašeni tekst je preuzet iz literature.

Literatura Dragan Radović, Jelena Kralj, Vesna Tutiš, Jasminka Radović, Ramona Topić, Nacionalna ekološka mreža – važna područja za ptice u Hrvatskoj. Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb, 2005.

miro

U blizini Kistanja, odnosno zaseoka Grulovići, nalazi se ova špilja, ljepotica.

Nedavno su je speleolozi iz HPD Mosor, SO Liburnija, SD Špiljar, SO Sv Mihovil i SO Promina, kartografirali.

U špilju se ulazi niz 35 m vertikalu. Taj ulazni dio je dobio ime Smradna pokos. Dalje se kanal dijeli horizontalno na dvije strane, sjeverozapadni i jugoistočni kanal. Špilja je dio aktivnog vodotoka, o čemu svjedoči količina nanesenog smeća u njoj.

Sjeverozapadni kanal ili Štakorluk, po speleološku, je široki i uski kanal u koji se ulazi direktno iz Smradne pokosi. Slijede „Gornje i Donje puzište“, kanali koji se prolaze u puzećem položaju. Sve je i dalje široko i nisko. Ovi kanali ulaze u dvoranu impozantne veličine iz koje se dalje granaju na tri strane. Kroz „kAnalni otvor“ preko skoka od 5 m, ulazi se u “Zamka dvoranu“ . Dvorana završava sifonom nazvanom „See phone“ u kojem je voda porasla 12 m u roku od šest dana. Voda se diže i puno više, što svjedoče tragovi po kanalu koji vjerojatno bude u potpunosti potopljen i čini aktivni vodeni tok. To je ujedno i mjesto na kojem je potrebno tražiti perspektivu za daljnje napredovanje. Druga dva odvojka su „Sigoteka“ i „Gotika“.

Jugoistočni kanal počinje također ulaskom iz „Smradne pokosi“. Kanal u koji ulazimo dobio je ime „Po-skok“. Ovdje voda radi aktivno, što svjedoče kante, vrećice, štednjaci i ostalo naneseno smeće. 50 m od ulazne dvorane skok je od 5 m te se kanal strmovito spušta na mjesto gdje nastaje prvi povremeni sifon. To je mjesto gdje su još 2001. godine članovi SD Špiljar iz Splita naišli na vodenu prepreku. Tako ovo mjesto dobiva naziv „Špiljarev sifon“. Mi smo imali sreću i prošli ga u potpunosti suhog. Kanal postaje sve viši te na mjestima doseže visinu i preko 15 m s prosječnom širinom od 5 m. Iz glavnog kanala nazvanog „Trliš“ odvajaju se znatno uži i niži bočni kanali, a nalaze se na jasno izraženim tektonskim rasjedima te načelno idu u smjeru istoka. Dva takva kanala otvaraju mogućost daljnjeg napretka. Slijedi dvorana iz koje vodi pravi mali splet kanala te penj koji se nakon 15 m opet vraća u glavni kanal. Iz ove dvorane glavni kanal nastavlja se u visini od 5 m i ima naziv „Aj ća“. Slijedi još jedna dvorana nakon koje se kanal strmo spušta prema hidrološki aktivnom dijelu špilje. Ova dvorana jedino je u potpunosti suho mjesto u špilji. Nastavak kanala imenom „Nekako“ ima sve više vode te na kraju i završava u polu-sifonskom jezeru u koje bi trebalo zaplivati. Tu namjeru za sada nismo uspjeli ostvariti zbog visoke razine vode prilikom zadnjeg ulaska u špilju. Nažalost, morat ćemo pričekati iduće sušno razdoblje. Sami sifon nazvan je „Nikako“. Iz kanala „Nikako“ vodi i niski 5 m široki „Kanal vrtložnih lonaca“ koji nakon 60 m prelazi u dvoranu „Trliš“ kanala.

Nakon obrade podataka, došli su do zaključka kako je Golubinka u Grulovićima, Kistanje, dužine 1054 m i dubine od 60 m, odnosno, trenutno je 54. po duljini u Hrvatskoj.

Naglašeni tekst je sa http://www.sv-mihovil.hr/?tip=clanak&id=21

Pogledajte fotografije iz Golubinke sa -60m na http://grad-knin.net/galerija/C30/.

Zahvaljujem Mihovilcima, posebno G. Rnjaku na ustupljenom materijalu za članak.

miro

Na mjestu današnje tvrđave u pretpovijesno vrijeme nalazilo se naselje gradinskog tipa što se može konstatirati na temelju pretpovijesnih nalaza. Naselje se nalazilo na platou brda koje se zove Spas.

Na tom mjestu je bio najvjerojatnije u antičko vrijeme grad kojeg Strabon zove Ninija. Radi se o delmatskom gradu. Lokacija ovog grada nije točno utvrđena. Također se ne zna do kada je Ninija postojala. Pretpostavlja se da je razorena u prodorima Slavena i Avara potkraj 6. i u 7. stoljeću.

Nastanak srednjovjekovnog Knina može se vezati uz dolazak nove etničke skupine Hrvata u ovaj prostor. Knin i okolica su bili idealan prostor za naseljavanje jer je pod brdom na kome se mogla izgraditi tvrđava bilo prostrano polje te nekoliko rijeka vrlo bogatih vodom. Kad je izgrađena tvrđava na uzvisini iznad Krke ne može se točno odrediti jer za to ne postoje povijesni dokumenti, a do danas izvršeni istražni radovi nisu dali cjelovite odgovore.

Utvrda se u pisanim dokumentima prvi put spominje u 10. stoljeću, pod nazivom castro Tnin, Tnen; Tignino castro. U vrijeme hrvatskih kraljeva Knin i kninski prostor je bio povremena, a u vrijeme kralja Dmitra Zvonimira i stalna prijestolnica hrvatskog kraljevstva. U Kninu je bilo sjedište hrvatskih biskupa.

Početak gradnje tvrđave je na brdu Spas na njegovoj sjevernoj zaravni. Kninska tvrđava (Tnina) je izgrađena na prirodno zaštićenom dijelu brda koje je s istočne i zapadne strane strmo padalo prema dolini. Sa sjeverne strane je bilo nužno izgraditi jaču obranu jer je na tom dijelu brdo Spas bilo položeno te nije imalo prirodnu zaštitu.

U srednjem vijeku dograđivale su je i mijenjale turske, a nakon osvajanja posebice mletačke vlasti.

U 14. stoljeću izgrađena je još jedna utvrda jugozapadno od kaštela Tnin, također na povišenju brda Spas, kaštel Lab. Međusobno su povezani izgradnjom ogradnog obrambenog zida u 15. stoljeću u jedinstveni tvrđavski sklop. Kasnijim nadogradnjama izgrađena je u vrijeme Mlečana i nova utvrda na južnim hridima brda Spas koji se naziva Belveder. Svi su dijelovi tvrđave samostalni, utvrđeni gradovi, međusobno povezani drvenim pokretnim mostovima, a nazivamo ih: Donji grad, Srednji grad, Gornji grad - Kaštel Knin, Kaštel Lab (Korlat) Bandijera i Južni grad - postaja Belveder.

O vremenu gradnje tvrđave nema relevantnih podataka. Na tvrđavi nisu izvršeni detaljni istražni radovi koji bi eventualno utvrdili faze gradnje i pravce protezanja srednjvjekovnih zidina.

Od 12. stoljeća tvrđavu je držao ugarsko – hrvatski vladar kao važnu stratešku točku na prolazu iz Bosne prema Dalmaciji. Prvi grafički prikaz tvrđave je iz 1525. godine (Paganova karta).

Slika 1. Paganova karta iz 1526. godine

U to vrijeme tvrđavu su držali Turci koji su je osvojili 1522. godine. Iz Paganove karte vidljivo je da se tvrđava ojačala i dobila dodatnu zaštitu s južne strane gdje je sagrađena na visokoj stijeni tvrđavica Lab. Na uskoj stijeni, na prirodno zaštićenom terenu izgrađena je utvrda koja je prema crtežu imala sve karakteristike srednjovjekovne fortifikacije. Tvrđava Lab je sagrađena vjerojatno u 14. stoljeću. Na istom brdu Spas u to vrijeme imamo dvije tvrđave Knin i Lab. U fortifikacijskoj arhitekturi je poznata činjenica da se starije i veće tvrđave dodatno brane izgradnjom manjih utvrda na strateški važnim točkama. Nije bilo logično da se najviša točka brda Spas ne fortificira jer je njezinom zauzimanjem došla u opasnost tvrđava Knin. Slična je situacija bila kod gradnje renesansne utvrde sv. Nikola u kanalu sv. Ante u Šibeniku gdje je nedaleko tvrđave započeta gradnja manje utvrde koja se također zvala Lab. Iz grafičkog prikaza s Paganove karte jasno je da se radi o vrlo moćnim utvrdama kojima posebnu vrijednost daje izbor lokacije na brdu kojem je pristup vrlo otežen.

Kninsku tvrđavu i podgrađe Turci su osvojili 1522. godine. O snazi tvrđave govori činjenica da je u osvajanju Knina sudjelovalo 20.000 turskih vojnika pod zapovjedništvom Husref bega.

Od osvajanja tvrđave 1522. godine do napuštanja tvrđave 1688. godine tvrđavom upravljaju Turci. Koliko je značajan period u kome su Turci bili u posjedu tvrđave za njezino ojačavanje i osuvremenjavanje nije jasno vidljivo. Evlija Čelebija turski putopisac iz 17. st. oko 1660. navodi da je kninska tvrđava «visoki grad i jaka tvrđava koja leži na najvišem vrhu jedne nepristupačne žuto-crvene klisure s koje se on diže do nebeskog vrha i na kojoj se legu orlovi i sokolovi». On nije opisom omogućio spoznaju o veličini grada jer je po njegovim riječima nemoguće izmjeriti.

Veličina, snaga i karakteristike tvrđave su se mijenjale kao se razvijala ratna tehnika.

Intenzivniji interes za kninsku utvrđu pokazala je Venecija slanjem vojnih inženjera i ratnih stratega u izvidnicu tijekom Kanadijskog rata (1646- 1669.). Tvrđava je u to vrijema bila često crtana s posebnim naglaskom na moguće pravce osvajanja tvrđave. Iz više sačuvanih crteža Knina i njegove tvrđave vidljivo je da se radi o cjelovitoj utvrdi bez naglašavanja dvaju tvrđava. Jedino se posebno prikazuje izdvojena utvrda na nižoj koti na jugoistočnoj strani uz rijeku Krku. Na tom dijelu je vjerojatno u 14. stoljeću sagrađena utvrda Gradec koja je imala za cilj kontrolu prolaza uz rijeku te prijelaza rijeke Krke preko mosta koji se u tim grafikama crta na mjestu današnjeg mosta.

Iz 1688. godine grafički prikaz Knina autora V. Coronellia koji je napravio cijeli niz crteža po cijeloj Dalmaciji. Za razliku od drugih dosta preciznih crteža utvrda i gradskih fortifikacija koje donosi Coronelli kninska grafika je shematski prikazana bez detalja i preciznosti. Moguće da ju je ovako crtao jer joj nije mogao prići bliže obzirom da je tada bila u posjedu Turaka. Coronelli crta kninsku tvrđavu na uzvisini s tri naglašene kule koji izlaze iz kortine sa kruništem. Južna kula je kvadratnog tlocrta s pokosom koji završava naglašenim vijencom, a iznad kojeg se diže kvadratna kula sa dva otvora. Kula završava piramidalnim krovom. Srednja kula također ima kvadratni tlocrt s pokosom koji završava naglašenim vijencom. Iznad vijenca je kvadratna kula s dva prozora. Ova je kula pokrivena prema nacrtu kupolastim krovom. Treća kula je na sjeveru i nešto je većih dimenzija. Također ima pokos ali je i gornji dio kule nakon vijenca koso zidan. Kula je bez krova i završava kruništem, što znači da je imala terasu (platformu) što je suvremenija forma kule. Na južnoj strani tvrđave Coronelli crta srednjovjekovnu utvrdu na vrhu stijene koja je visinom u razini triju kula na tvrđavi.

Slika 2 V.Coronelli crtež Knina 17. stoljeće (1688. godina)

Sličan crtež tvrđave crtan je 27. veljače 1649. godine u vrijeme kada je Knin bez borbe osvojio Leonardo Foscolo ali ga je ubrzo i napustio.

Slika 3. Crtež Knina i okolice iz 1649. godine

Prije V. Coronellija vedutu Knina i tvrđave crta G. Cantelli 1684. godine i koja je vrlo slična Coronelijevom prikazu Knina.

Slika 4. Cantelli, crtež Knina 1684. godine

Nakon osvajanja Knina 1688. godine pod zapovjedništvom Girolama Cornera crtan je detaljniji plan koji donosi perspektivni pogled na Knin s jugoistoka. Na crtežu je naglašena tvrđava koju sačinjavaju od dvije istaknute točke sjeverno je Tvrđava Knin, a južno kaštel Topana što je drugi naziv za Lab. Posebno je impresivna tvrđava Knin s visokim zidinama i kulama te predprostorom ispred visokig zida na istočnoj strani. Zid koji zatvara predprostor prema gradu se produžava do današnjeg Donjeg grada na kome je crkva sv. Barbare. Od tog prostora pravac protezanja zida je prema stijeni južno od Topane. Prema istoj stijeni se proteže i traversa koja priječi ulaz s zapadne strane. Zidom koji okružuje obje tvrđave cijeli prostor je integriran. U pretprostoru pod tvrđavama je uočljivo više objekata. Ispod zida koji ograđuje tvrđavski predprostor je varoš Knin. Niz padinu brda Spas prema Krki je varoš opasana obrambenim zidom.

Crtež 5. crtež Knina iz 1688. godine

Nakon osvajanja Knina plan Knina i njegovih fortifikacija crta i Orazijo Albergetti. Plan je iz 1688. godine s perspektivim i tlocrtnim prikazom Knina. U perspetkivnom prikazu Knina O. Albergetti prikazije Knin slično grafici nakon osvajanja Knina G.Cornera. Na tlocrtnom prokazi O. Albergetti daje prijedlog novih fotifikacionih ojačanja. Prema crtežu Orazia Alberghetia iz vremena osvajanja Knina vidljivo je da je Gornji grad bio najjača utvrda. Gornji grad je bio opasan prema istoku visokim zidom s kruništem. Pred zidom je bio uski predprostor koji je prema gradu imao relativno niski zid. Pretprostor se naziva „lažni glib“. Zid predprostora se nastavljao dalje prema jugu do ulaznih vrata u predprostor tvrđave koja su se nalazila na istoj lokaciji na kojoj su i danas. Vrata su bila branjena kvadratnom kulom. Na ovom zidu je sjeverno od ulaznih vrata prema Gornjem gradu bila izgrađena okrugla kula koja je imala zadatak štiti zid podgrađa, a zvala se topana. O. Albergetti školovan na novim saznanjima u fortifikacijskoj arhitekturi predlaže novi plan ojačanja kninske tvrđave i varoši Knin. Prema njegovom projektu forticirao bi se bastionskom izgradnjom naselje Knin na način da bi se pred Loredanovim vratima izgradio baston. Bastion bi bio i na istočnoj strani uz nekadašnja jezera koja je formirala Krka. Uz most preko Krke pa nizvodno projektiran je niz bastiona, polubastiona te semiluneta. Na ušću rijeke Butišnice u Krku trebala je biti izgrađena utvrda u obliku kliješta. Projekt Albergettia je formirao obranu tvrđave na nižem nivou zapravo obranom kninske varoši. Tvrđavu i to njezin Gornji grad Albergetti bi dodatno ojačao prema padinama brda spas na sjevernoj strani izgradnjom nove utvrde u obliku dva polubastiona s predutvrdom.

Slika 6. O. Albergetti, crtež Knina s planovima novih fortifikacija 1688.

Prema stanju zatečene arhitekture očito je da nije realiziran ambiciozni Albergettijev projekt. Razlog što nije građeno prema projektu je vjerojatno financijske teškoće jer je ovaj projekt bio izuzetno skup. Venecija je ipak nakon što je 1688. godine osvojila tbrđavu odlučila tvrđavu ojačati iako nije bila u stanju graditi po Albergettijevom projektu. Novi projekt odnosio se pretežno na rekonstrukciju i izgradnju nove obrane tvrđave i svih njezinih sastavnih dijelova, posebno Donjeg grada. Prema gradu izgrađen je izvan srednjovjekovnog zida uz okruglu kulu topanu postaja Pasqualico od koje se proteže obrambeni zid od tvrđave prema Loredanovim vratima. Na pravcu protezanja nekadašnjeg zida koji je išao od podzida Gornjeg grada prema ulazu u tvrđavu južno od topane izvedena je topovska postaja Grimani. Slijedi kavalijer Sveceze. Od ovog kavalijera prema bastonu Pisani je građen barokna kortina. Kroz bastion Pizani je izveden ulaz u prostor Donjeg grada. Slijedeća barokna intervencija je baston Vendrmin. Između bastona Pisani i Vendrmin je barokna kortina. Sve barokne intervencije na istočnom zidu su u duhu nove tehnike terra piene.

"Postojanje tvrđave na tom mjestu potječe iz vremena doseljenja Hrvata i u vrijeme narodnih vladara od početka druge polovice 10. do kraja 11. stoljeća. Sjeverni dio tvrđave je najstariji, dok srednji i južni imaju dosta preinaka i dogradnja iz vremena Turaka i Mlečana (XVI-XVIII stoljeće). Na glavnom ulazu je barokni portal s okovanim drvenim vratnicama, a nad njim reljef mletačkog lava.

S istočne strane izvan zidina sagrađen je obrambeni zid u mletačko vrijeme (XVIII stoljeće).

U tvrđavi i njenoj bližoj okolici nađeni su predmeti iz prapovijesnog i rimskog razdoblja, doba seobe naroda i starohrvatskog vremena.

Po svojoj veličini i značaju tvrđava spada među najveće u Dalmaciji." 

Ovo je izvod iz Obrazloženja, Rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu od 9. rujna 1968. godine, kojim se zaštićuje kao kulturno dobro i dobija status spomenika kultureRH u Kninu.

miro

Lokacija: Jejinska špilja, Krčić, Knin

Ekipa: Magdalena Pandžić, Anita Kulušić, Mali Plišani Tigar Branko

Vrijeme: 01.-03.03.2011

U utorak 01.03.2011. započinje Ekspedicija Jejinska 2011 s Magdalenom i našim vjernim suputnikom, Malim Plišanim Tigrom Brankom.

Ujutro u 7:50 h polazak sa Glavnog kolodvora u Zagrebu za Knin. U Knin dolazimo oko podneva s punim ogromnim ruksacima pred vrata mog doma. Moja mama nas je dočekala s spremljenim ručkom. Fine velike sarmice na Kulušić način. Naravno, prejedamo se iscpljene od dugotrajnog i mukotrpnog puta. Nakon ručka dobro bi sjela i jedna kavica, te se zaputismo u popularni alternativni klub A3 ili u žargonu ''kod Juga''. Tamo nailazimo na moju sestru, koja ostaje s nama, te nam se pridružuje Vjetar. Uz ispijanje kave razgovaralo se o potencijalnoj Brankovoj djevojci, mala plišana medvjedica, i naravno speleološkim temama, okolnim rupama, šljakama i terenima. Vjetar nas je uputio na istraživanje speleoloških objekata oko potoka Krčića nedaleko od Knina, pokazao nam poznate lokacije jama i one koje bi još trebalo pronaći. Naše srce je osvojila Jejinska špilja koju smo sljedeći dan odlučile istražiti i nacrtati. Tu počinje naša prva avantura.

U srijedu 02.03.2011. punimo svoje ruksake hranom i potrebnom opremom za istraživanje horizontalnog speleloškog objekta. Tako potpuno 'spremne' za istraživanje, sretne i nadobudne krećemo u osvajanje podzemlja. Smještamo se ispod ulaza amfiteatralnog oblika, presvlačimo i ispijamo čaj te spremamo za ulazak u Jejinsku. Sve to ažurno bilježimo okidačem fotoaparata. Ipak je ovo naše prvo samostalno istraživanje, važan trenutak za našu nadolazeću speleološku karijeru. Naposljetku hrabro ulazimo, spuštam se niz kosinicu od svega nekoliko metara i dolazimo do naizgled bezazlenog skoka od samo tri metra. Smještamo se nad tim skokom i promatramo. Skok lagano postaje mala vertikalica. Vertikalica polagano postaje sve opasnija i opasnija, sve veća... Postaje nepremostiva bez dodatne opreme za opremanje vertikalnih speleoloških objekata. Sjedimo nad tom nesretnom vertikalicom i u nevjerici razgovaramo da li bi se neki iskusniji speleolozi spustili niz ovakav skok bez problema ili je naš strah od spuštanja bez opreme potpuno prihvatljiv i opravdan. Neko vrijeme još uvijek sjedimo i promatramo i pokušavamo smisliti način kojim bi se spustile niz tu vertikalu. Promatramo, razgovaramo i zaključujemo kako bi bilo najbolje vratiti se doma i nabaviti špagu po kojoj bi se spustile niz nesretnu, nepremostivu vertikalicu. Kako dan nebi ostao potpuni speleološki fijasko, pri povratku posjećujemo Špilju kod Krčića.

U četvrtak 03.03.2011. jasno zauzimamo stav i odlučismo 'osvojiti' Jejinsku špilju. Poučene prošlodnevnim iskustvom, nabavljamo špagu (hvala ti, Vjetre) i krećemo u pohod. Istina, vrijeme polazka planira se tek u popodnevim satima, zbog obećanog cv-a. No, dobro sad. Znači, oko četiri sata nakon podneva zaputišmo se nas troje ja, Magdalena i Branko. Ne, zapravo Magdalena, Branko i ja prema slapu Krčiću (prvi buk). Prolazimo kraj drugog buka i baš u nadomak trećeg buka, uz cestu i kišobran na putu, koji je služio kao orijentacija još od utorka, opet pronalazimo svoju Jejinsku ljepoticu. Sada, kompletni, sa svom mogućom opremom spremamo se za početak istraživanja. Presvlačenje, ispijanje čaja i dogovor o postavljanju jame.

U samom početku zaključile smo da Branko za to nije spreman, znači ostajemo Magdalena i ja. Odluka je je pala. Igra 'par nepar bim bam bus iz treće' će odlučiti. Magdalena je nepar, a ja sam par. Tko pobjeđuje? Magdalena. Dobila je časnu ulogu postavljanja. Kako li će to sad izgledati? Vežemo čvor za stablo promjera stabljike od oko svega petnaestak centimetara i krećemo u pozemlje. Kako ipak sva oprema za vertikalne objekte nije bila pri ruci (iako smo na početku mislili drugačije), Magdalena se odlučila za improvizaciju. Naše transportne torbe poslužile su kao bužiri. Kasnije se to pokazala kao malo nespretna zamjena, ali druge i bolje ideje u tom trenutku nisi nam padale na pamet. Lagano i sigurno spuštamo se niz vertikalicu (napokon!!) i dolazimo do dna potpuno zatrpanog većim i manjim komadima stijena (glondžama). Zapravo je izgledalo poput ''lažnog dna''. Također, na dnu se nalazi ''upitnik'', pukotina iz koje ''puše'', ali je zatrpana spomenutim glondžama. Kako se vertikalica nalazi po sredini dvorane, s druge strane vertikalice ispenjale smo dio i našle se nasuprot ulaza.

Odlučile smo početi s crtanjem (kako bi mogle iskoristiti vještine stečene na tečaju topo snimanja). Puno je tu pitanja bilo: Kako postaviti prvi vlak?; Do kud povući prvi vlak?; Kako iscrtati kosinicu?; Kako prikazati saljev?... No, zajedničkim mozganjem došle smo do logičnih zaključaka i nacrtale prva dva vlaka. Tad je sat počeo ''tuliti''. Dvadesetdva su sata.sata.sata. Moja je majka vjerojatno doma zabrinuto čekala na nas. Razmislile smo i odlučile ostaviti crtanje Jejinske za neki drugi put, ostaviti prostora za daljnja istraživanja Ekspedicije Jejinska 2011 nekom sljedećom prilikom.

Hehe

To be continued...

Autor : Anita Kulušić

Preuzeto sa http://www.skol.hr/

Fotografije pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C29/

Svakoga dana sve više napredujemo reklo bi se u narodu hrvatskom.

Svakoga dana sve smo više pri samom dnu ljestvice moralne države i moralnih ljudi.

Svakoga dana pune su novine i drugi javni mediji izmaterijaliziranih moralnosti hrvatskih koje su nas kao državu prikovale za samo dno dna.

Opustošeni ljudski duhovi,opustošene ljudske vrijednosti kao i sve ono što je vrijedilo u hrvatskoj.

Tvrtke koje su se dičile svojim proizvodima i redovnim plaćama svojih djelatnika sada su ko ribe na suhom.

Ljudi koji su hranili cijele obitelji bačeni su u bezdane hrvatskog bezizlaza.

Trauma za traumom,pokušaj za pokušajem,traženje,lunjanje,moljakanje i suze hrvatske,postale su svakodnevnica u prekrasnoj zemlji punoj mogućnosti.

Vlasti,prošle pa onda sadašnje, pa sutra neke buduće tumaraju po hodnicima lijepo urešenih saborskih i inih prostorija sudaraju se i meškoje ne znajući pronaći izlaze u koje su nas sve u hrvatskoj zapravo svi oni skupa doveli.

Veliko nezadovoljstvo malog hrvatskog čovjeka običnog onog kako ga oni vole nazivati (birača) iz dana u dan prerasta u ogorčenje,nesigurnost i malodušnost.

Sve to skupa se na barem jedan dan malo prikrije dolaskom nekih "velikih"zvijezda koje razvučenog osmijeha dočekuju i predsjednici i parlamentarci i pretvore sve to u ključni događaj koji će hrvatsku izvući iz bezizlaza.

No međutim te "velike "svijetske zvijezde malo prošetuckaju najljepšom zemljom na svijetu i shvate da je to zapravo onaj božanstveni kutak zemlje koji je Bog podario Hrvatima.

Navijeste "zvijezde"da će posegnuti za lisnicom i pokupovati Božji dar,dok naivni parlamentarci trljaju ruke i zamišljaju u svojim ofarbanim glavama kako je to najbolja promocija za svetu zemlju Hrvatsku.

Dok se zastupnicima hrvatskoga puka pregrijavaju ruke od trljanja,jedna za drugom niču vile velikih svjetskih moćnika i to uz samo Hrvatsko najčistije i najplavije more na svijetu.

Sve to skupa promatraju majke i očevi koji su jučer podobivali otkaze u firmama na kojima su slični moćnici izvršili praonocid novca,ne razmišljajući o sutrašnjoj hrvatskoj sirotinji koja će bespomoćno i bez imalo šanse na nekim ulicama i trgovima tražiti svoja oduzeta i nestala radna mjesta.

Na kraju priče običan hrvatski onaj mali već pomenuti čovjek postaje lak plijen za gomilanje zarade moćnika koji ih primaju u nekakve firme i firmice i to sve skupa plaćaju minimalcima,na njih dobivaju još i poticaje te od tih istih hrvatskih ljudi rade robove u svojoj krvavo stečenoj zemlji Hrvatskoj.

No međutim,ne obazirući se na onog malog hrvatskog čovjeka koji nema za prehraniti svoju djecu i dalje će se glavna pozornost posvećivati crvenim tepisima kojima šetaju svakakve zvijezde koje će i dalje razvučenog osmijeha glumiti dobronamjernost a naši naivni izabranici od naroda će im se i dalje klanjati udarajući nosom u pod i ne shvaćajući da je sve to samopromocija inih zvijezdica koji uvijek nađu plodno tlo upravo u napaćenim zemljama poput ratom i krvi stečenoj Hrvatskoj. Oni će dolaziti i odlaziti deblji za atraktivnu nekretninu u Hrvatskoj dok će se po hrvatskim ulicama i trgovima razlijevati mlijeko a pod šatorima smrzavati beznadni prosvjednici koje su upravo takvi moćnici stvorili.

B.P.M/Jež

http://www.tvrdjava-knin.hr

Čim je istekao rok primirja, nastavila su se neprijateljstva, a u ratu, koji je trajao od 1418. do 1420., kralj Sigismund se za ove strane nije mnogo brinuo pa mu je među ostalim Venecija oduzela Split i Trogir. U tom previranju Knin nije dolazio do izražaja, koliko je bilo očekivati radi njegova položaja. Ne zna se ni za kakvo gibanje iz Knina, pa i ban, kojeg se Venecija plašila, da će kroz tajna vrata ući u Šibenik, nije došao u vrijeme, kad ga je predviđala. U dvogodišnjim strepnjama Splita, da se obrani od Venecije, i odupiranju protiv mletačke struje nekih izagnanika, samo jednom susrećemo, kako Splićani, Sigismundovi privrženici, bacaju oči na banski Knin. To je bilo g. 1418., kad su se rektori i suci Splita obratili vicebanu Stjepanu de Bachavia i zamolili, da se utvrdi, kako splitski izagnanici, pristaše Venecije, plijene splitske brodove, napadaju Splitsko polje s pomoću Poljičana i kako su zauzeli Šoltu. Na to podban povjeri kninskom kaptolu, koji će poslati kanonika, magistra Stjepana, te će on s kraljevim izaslanikom Gašparom poći u Split i ispitati stvar. Ovi su ispitivali građane javno i potajno i utvrdili, da ti izbjegli Splićani zaista aktivno rade u korist Venecije i da su o svemu potanko izvijestili.³⁴² Trogir se uzalud nadao kraljevoj pomoći. U ime ugarskog kralja upravljao je gradom Mikac Vitturi odlučan protivnik Venecije, a bio je gledan kao kraljev admiral. Videći, da se primiče Loredanovo podsjedanje Trogira, pošalje g. 1420. poslanike, da traže pomoć i to posebno banu u Knin, a posebno kralju na dvor.³⁴³ No od toga ne bi ništa, pa poslije junačkog otpora Trogirana uđe mletački admiral Loredano u grad 22. lipnja 1420. god. Ali Trogir se nije tako lako s tim primirio i neki građani su odmah poduzimali akciju za prevrat, na čemu je naročito radio plemić Nikola Doktrina. On se još nadao, da će stvari pomoći kralj, pa se stavio u vezu s banom u Kninu. Bez sumnje se na tomu radilo unutar i izvan Trogira, kad je g. 1421. špijun u Trogiru u kući žene Nikole Doktrine otkrio kurira iz Knina, koji se probio kroz gradsku stražu i donio neka vrlo sumnjiva pisma, koja su mu uhvaćena i poslana u Veneciju.³⁴⁴ Međutim se i ova akcija razbije o kraljeva neshvatanja, a i nemoć bana.

Padom Dalmacije pod Veneciju utišala se vreva u Kninu i više nema onih koncentracija vojski, kojima su počinjale sve akcije Ludovika Anžujskoga, Tvrtka, Hrvoja i Sigismunda u politici prema primorju i Dalmaciji, pa Venecija nije više upirala oči u Knin niti se strašila, da se iz njega opet pokrene vojska k obali.

Poznato je, da se, ali samo jednom i to godine 1423. iz Knina i Ostrvice zaputilo 90 konjanika, koji su došli u Karin, da od Mlečana zauzmu Novigrad, u kojemu je teren pripremao nekadašnji kastelan Viviani preko Nikole Falkonija drvodjelca i zidara. Ali su rektori Zadra otkrili zavjeru i presjekli tu namjeru protjerivanjem ove vojske.³⁴⁵

Nego slabljenjem utjecaja kraljevske vlasti od smrti Ludovika, pa kroz previranja i metež oličen borbom Horvata i Paližne, upletanjem bosanskih vladara i njihovih vikara, te napokon za nesretna vladanja Sigismunda Luksemburškog vladara lakomislena i rasipna, opet se ovdje stvorila pogodna atmosfera za jačanje feudalaca.

U takvoj situaciji uspinje se opet ona ista dinastija, koju je kralj Ludovik potisnuo iz Knina u Cetinu, a to su potomci Vojvode Nelipića. Već onaj isti sin Vojvode Ivan, ne bez učinjenih usluga kralju Ludoviku, dobiva od njega povlastice i širi imetak i utjecaj u Cetini i izvan nje, a po njegovoj smrti sin mu i nasljednik istog imena, koji se za razliku od oca naziva često Ivaniš, dovodi moć svoje kuće do vrhunca. Držeći u rukama goleme posjede kao županiju Cetinu sa Sinjem, u kojem stoluje, i Primorsku s Klisom, pa distrikte Odorju sa Zvonigradom i Prominu s Petrovim poljem i Ključem, Posušje s Čačvinom i još grad Omiš, našao se pod njegovom može se reći izravnom vlašću prostran teritorij od izvora Zrmanje na sjeveru do utoka Cetine na jugu, a od Posušja na istoku do rijeke Krke na zapadu. Pored ove jake materijalne podloge uvodi ga na historijsku pozornicu jaka veza sa ljudima velikog političkog utjecaja, koju on ostvaruje ženidbenim konjunkturama. Sam uzima za ženu Elizabetu, sestru bana i kasnije palatina Detriha Bubeka, udaje sestru Jelenu za Vojvodu Hrvoja Vukčića, koju obudovjelu uzima bosanski kralj Stjepan Ostoja, a kćer Katarinu udaje za Ivana, sina Nikole Krčkoga naimoćnijeg velikaša u sjevernoj Hrvatskoj, dok drugu kćer Margaretu uzima Kurjaković.

Stojeći u tijesnim vezama sa zetom Hrvojem korača s njim u politici dugo vremena istim korakom i snalazi se u prevrtljivim situacijama, te pristajući sad uz bosanskog kralja i s njim skupa uz Ladislava Napuljskog, sad opet uz Sigismunda čuva vješto stečene pozicije i uvijek dobiva nove, ostajući uvijek ljut neprijatelj Venecije, te u njemu protumletački stav Splita, Trogira i Šibenika nalaze pomagača. Split ga dapače pred opasnosću mletačkog zauzeća imenovao svojim knezom. Imao je u Sinju opremljen dvor poput malog vladara, te se spominju: kancelar, nuncije i vojvoda. Tu on skupa s Hrvojem potpuno suvereno pregovara sa Šibenčanima i Trogiranima o uslovima priznavanja Ladislava Napuljskog za kralja, te im 13. V. izdaju ispravu kojom su potvrdili njihove stare privilegije i dali im nove.³⁴⁶ Kad je g. 1420. Venecija zavladala velikim dijelom Dalmacije, Nelipić se, ostavši sam na poprištu, primirio sa situacijom i nezavisno od kralja potpisao g. 1421. primirje s Venecijom,³⁴⁷ kojim ništa od svoga nije izgubio; jedino se obavezao, da ne će kroz svoj teritorij propuštati druge vojske uz izuzetak, da se bude radilo o jačoj turskoj sili. Ovim je rečeno, da ne će propustiti ni kraljevu vojsku, jer nijedna druga vojska osim turske ne može tuda prilaziti k mletačkom posjedu nego kraljeva, a to znači, da se osjećao potpuno nezavisnim, kao nekada djed mu Vojvoda. Isto tako bez ikakva učešća kraljeva predstavnika ili ovlasti vrši g. 1434. razgraničenje izmedu svoga i šibenskog, sada mletačkog posjeda, što mu ovjerava kninski kaptol.³⁴⁸

No uza sve ovo osamostaljenje, koje je Ivaniš stekao zahvaljujući nemaru Sigismundovih za ove strane, podgrizala ga je mora, što nema muškog potomka, s razloga što je po nasljednom pravu ta golema baština izumrćem muške loze imala pripasti kralju. Da bi to izbjegao i od bojazni vječno nezasitnog Sigismunda, stane na vrijeme smišljati preventivne mjere i odmah pri zarukama svoje kćeri Katarine za Anža sina Nikole Frankopana g. 1411. posinjuje svog zeta,³⁴⁹ kako bi mu posinak bio direktan baštinik. No u strahu da to ne će biti dovoljno, izabere još jedan put: od god. 1422. dalje stane zalagati kćeri Katarini grad po grad uvijek s motivacijom, da je tobože od nje pozajmljivao novac, koji je utrošio protiv neprijatelja kraljevstva, izrijekom Mlečana i Turaka. Nelipić se zaista morao boriti s Turcima, jer za njegova života Turci, kao što znamo, dva puta nadiru k moru u okolicu Šibenika i Omiša. Prvi put godine 1415,³⁵⁰ a drugi put u februaru 1432. dolaze do Srime kod Šibenika.³⁵¹ Sve je Nelipićeve zaloge kninski kaptol ovjeravao i vršio uvođenje Katarine u založene objekte,³⁵² pa se oko Knina spominju: Odorja, Zvoningrad, Kamičac, Ključ i Petrovo polje. S druge strane kralj Sigismund u vječnom traganju za pozajmicama bio je prisiljen na česta zalaganja, pa je g. 1430. založio ocu Anžovu, banu Nikoli Frankopanu za 28.000 dukata Bihać, Rmanj, Lab, Vrliku, Ostrvicu, Skradin, i sam Knin sa svim Vlasima.³⁵³ A iduće godine u Nurnbergu pozajmljuje od bana još 14.000 dukata s tim, da te gradove uživa još za dvije godine, kad će zajam, koji se sad popeo na 42.000 dukata, moći otkupiti kralj ili njegovi nasljednici.³⁵⁴ Nu do otkupa još ne dolazi, iako je ban Nikola umro. Sigismund g. 1434. u Bazelu prenosi svoju obavezu na banova sina novog bana Stjepana i k tomu od njega po putovanju u Italiji i Njemačkoj posuđuje još 3.000 forinti, te sve navedeno zalaže Stjepanu i braći mu.³⁵⁵ Tako se Nelipićev posjed i još kraljev okolo njega našao sav u zalogu Frankopana.

Medutim g. 1435. umre Ivaniš Nelipić, a njegov zet se posvadi s braćom, te braća Stjepan, Bartul, Martin i Sigismund još i u ime polubraće Andrije i Ivana izjave kraljevu nunciju Tomi arhiđakonu kninskog kaptola, da ne će dati nikakva dijela braći Anžu, Nikoli i Dujmu.³⁵⁶ Ovaj razdor je bez sumnje išao u prilog kralju, koji je samo čekao čas, kad će umrijeti Nelipić, da se sruči na njegove posjede, koje je sada držao zet Anž Frankopan, pa se u onako rezolutnom odgovoru protivne braće nunciju možda mogu naslutiti kraljevi prsti u razdoru, s namjerom da izolira Anža od pomoći braće. Na takvu odluku braće Anž odgovori zauzimanjem založenih mjesta, na koja su imala pravo sva braća, dok su u zalogu, a među tim mjestima bio je glavni Knin. Iz njega je Anž, udružen sa Stjepanom, nećakom pk. vojvode Sandalja Hranića, ugrožavao kraljeve zemlje.³⁵⁷ To dođe Sigismundu kao naručeno pa odmah iduće godine pošalje s vojskom bana Matka Talovca na Anža, kojeg je opsjedao u Sinju 1436. Čini se, da je Anž poslije opsade umro, na što se 29. januara 1437. u Petrovu polju njegova udova pokori banu Matku i odreče svih prava na očevu baštinu,³⁵⁸ a ban njoj, sinu Jurju i svim službenicima oprosti nevjeru. Katarina Matku još pozajmi 5.000 dukata, na što joj ban založi Rmanj, te Pavao Utišenić i kninski kanonik Ivan uvedu Katarinu i sina joj u posjed.³⁵⁹ Jedino vojvoda Nelipićev, Ivanac Novaković, koji je držao teritorij južno od Čikole, nije priklonio šije.³⁶⁰ I tako se izbrisao svaki trag dinasta Nelipića, koji su za stoljeće i pol igrali tako važne uloge u političkom životu Hrvatske.

Vjerujem, da je Knin pao u ruke banu Matku prije bitke kod Sinja, jer ga je preko Knina vodio put na vojnu, i u njemu ga Anž nije dočekao nego u Sinju. Vjerojatno je Juraj sin Stjepana Martinuševića iz Radučića koristeći se viješću o banovu dolasku zauzeo Knin, u kojem je, morala biti mala posada, jer je Anžova vojska bila u Sinju, pa zatim Knin predao Matku. Naime kralj Sigismund g. 1437. ističe zasluge Martinuševićeve i kaže, da je nastojao držati i sačuvati kralju neka utvrđenja od “odmetnika” Anža Frankopana, te da je poslije smrti Anžove pomogao urediti odnos između bana Matka i Anžove udove na taj način, da su gradovi ostali kralju.³⁶¹ Bit će da se među onim sačuvanim gradovima nalazio i Knin. Nije bez krupnijih zasluga Martinušević zavrijedio protuuslugu, da je pri komadanju Nelipićeve baštine dobio od kralja sela Badanj, Nepekure, Lelčiće i Ljubotić u distriktu Promine.³⁶² Drugom ispravom kralj obdari Jurja sa tri sorte zemlje u selu zvanom Prisap u distriktu “Waczycze”, koje se nalazi kod Ostrvice.³⁶³

Od godine 1421. nemamo spomena o kninskom banskom sjedištu, jer je bansku vlast obnašao Ivaniš Nelipić stolujući u Sinju i Klisu. U javnom životu Knina osjeća se samo biskup i kaptol. Kralj Sigismund g. 1428. šalje biskupa Ivana i Ivana kneza Vrličkoga da poravnaju spor izmedu kneza Nelipića i Poljica zbog međa, i oni dođu u Žrnovnicu, te postignu, da se uglavi primirje na dvije godine, koje se kasnije produžilo još za pet.³⁶⁴ Ovog istog biskupa kralj upotrebljava češće u javnom životu. Tako g. 1430. obavezuje njega i druge prelate da zaposjednu dvije utvrde, koje se nalaze na međi “nevjernika”, a ništa ne govori o vojsci, s pomoću koje će to učiniti. Iz odgovora biskupova vidi se, da ih je orijentirao na Nelipića i zato su oni pošli k njemu u Klis i neobavljena posla odgovorili, da im ban Hrvatske i Dalmacije Nelipić uskraćuje vojnu potporu.³⁶⁵ Kad se g. 1342. sastao slavonski sabor pod slav. banom Hermanom Celjskim, na kojemu su izdane odredbe, kako će se stati na kraj bezakonju i metežu, koje je preotelo maha za izbivanja kraljeva, bio je tu prisutan i kninski biskup Ivan.³⁶⁶

Poslije smrti Sigismundove (1437) nalazimo ovog biskupa u delegaciji, koja poziva na prijesto Vladislava, litavskog kneza. Farlati kaže, da je Vladislav postavši kraljem bio naklon Ivanu, pa bndući da se više ne spominje kao kninski biskup, drži, da se mogao odreći kninskog episkopata,³⁶⁷ dašto razumjevši, da se dočepao veće časti i položaja. Naslijedio ga je Dimitrije Čupor, kojeg g. 1439. nalazimo na slavonskom saboru u Križevcima, gdje se raspravljalo o osiguravanju reda i mira u zemlji.³⁶⁸ Ovaj biskup nije bio zadovoljan s kninskom stolicom i težio je za unosnijom i sjajnijom, pa zatraži od kralja zagrebačku stolicu, no osta bez odgovora, jer je kralj poginuo (1444). Na to je isposlovao, da se zagrebački biskup Benedikt premjesti u Knin, a on namjesto njega u Zagreb, no Benedikt se nije dao pomaći i kad je umro, naslijedio ga je Baltazar, a tek poslije smrti Baltazarove uspije Čuporu doći u Zagreb, gdje ostane 3 godine, pa ode upravljati biskupijom u Đuru.³⁶⁹

Bilješke

342 Lucius, Memorie, str. 416.

343 O. c. str. 348.–9.

344 Ljubić, Listine, VIII, Zagreb 1886, str. 106.

345 O. c. str. 254.

346 Lucius, Memorie, str. 376.

347 O. c. str. 342.

348 Ljubić, Listine, X, Zagreb 1891, str. 67–75.

349 Thalloczy Lajos–Barabas Samu, Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus, l, Budapest 1910, str. 189–91.

350 Acta diplomata Ragusina, I, str. 245.

351 Franjo Gudrum, Latinski rukopis svećenika Dalmatinca iz petnaestoga stoljeća, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n. s. VI, Zagreb 1902, str. 213.

352 Thalloczy– Barabas, O. c. str. 193–255.

353 O. c. str. 231–3.

354 O. c. str. 235–8.

355 O. c. str. 247–9.

356 O. c. str. 270–1.

357 O. c. str. 279–82.

358 Thalloczy– Barabas, O. c. str. 274, 276–82.

359 O. c. str. 294, 299–300. – Klaić, Županija Pset, str. 9.

360 Ljubić, Listine, IX, Zagreb 1890, str. 326.

361 Note chronologiche e documenti raccolti da Giovanni Lucio Traguriense, str. 42–3.

362 Ibidem.

363 Note chronologiche, str. 55.

364 Lucius, Memorie, str. 254. – Farlati, O. c. str. 295.

365 Lopašić, Spomenici Tržačkih Frankopana, str. 323.

366 Klaić, Hrvatsko kraljevstvo u XV. stoljeću i prvoj četvrti XVI. stoljeća (1409–1526), Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, n. s. VIII, Zagreb 1905, str. 140.

367 Farlati, O. c. str. 295.

368 Klaić, O. c. str. 140.

369 Farlati, O. c. str. 295.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Vrime velikog leda i zime je iza nas. Stupnjevi našeg raspoloženja ovisili su o našem iskustvu ili zimogrožljivosti. Neki zameteni u stanovima, kućama, cesti, prvoj pomoći, rijetki su ostali hladnokrvni.

Sa velikom sigurnošću, svjesni, da je najgore iza nas, prepričavamo te dane, pohranjujući sjećanja za unučad.

Ali bilo je i drugačijih iskustava. Ova ekipa iz Zadra, iz PDS Velebit, odlučila se poigrati sa dalmatinskom zimom i burom na zaleđenom Topoljskom buku. Onako niske temperature, zaledile su Krčić i odlučili su se okušati u starim izazovima. Ispenjat Topoljski buk.

Prvi pokušaj iz Zadra, prekinut je u Konjevratima. Momci i cure ne odustaju. Nina, Arno Šime, 12.02., Danijel i Domagoj, 14.02., a Arno, Nina, Edo, Andrea i Andro, 15.02., se suočavaju sa Topoljskim bukom, svom njegovom elegantnom ledenom brutalnošću.

Arno, Buco, Nina, Šime, Danijel, Edo, Andro, Andrea, Krka, Krčić i led. Penjačka avantura počinje, a kako je tekla pogledajte dolje u Galeriji.

Ovo bi moglo zainteresirat našeg Ivana. Ivane, pozdrav. Ko radi, ne boji se gladi. (ovo je nešto interno, op.ur.) Više fotografija ovdje

miro

Kad je g. 1398. buknuo u Splitu ustanak pučana i stoga neki plemići utekli u Trogir i Šibenik, stali su Splićani napadati na trogirski teritorij, a Trogirani i splitske izbjeglice odgovore, te poharaju dobra nadbiskupova kao i sustjepanskog samostana. Nadbiskup i samostanski opat se potuže banu, a ban g. 1399. iz Knina pozove Trogirane pred banski sud u Knin, ali oni odgovore, da taj sud nije njima nadležan.³²²

Osvit XV. st. još uvijek obilježava previranje. Tad se ponavljaju borbe za ove krajeve, o koje se otimlju kralj Žigmund i pristalice protukralja Ladislava Napuljskog na čelu s bosanskim kraljem, a naročito njegovim vikarom vojvodom Hrvojem Vukčićem. Klaić kaže, da g. 1401. Knin nalazimo u rukama bosanskog kralja Stjepana Ostoje, koji je u njemu, ali kratko vrijeme i stolovao³²³ i za to vrijeme primio trogirske izaslanike.³²⁴ No još iste godine opet dolazi do bitke pod Kninom. Tada Hrvoje kao vikar kralja Ostoje pristajući uz stranku Ladislava Napuljskog piše Zadranima, da dignu stijeg tog kralja, a da će ih on i Ostoja štititi. Šišić navodi, da na dokumentu, na kojemu je ovo pisano, postoje lakune, gdje dolazi datiranje, pa stoji samo: “in campo ... anno D. 1401” i iz toga izvodi zaključak, da se ovo odnosi na Kosovo polje zato, što se Hrvoje u ovo doba zadržavao negdje u sjevernoj Dalmaciji, napose oko Knina, što da se vidi po zaključku trogirskog vijeća (Lucius Notae, Starine XIII. str. 225), pa kaže, da se ono “in campo” može odnositi na Kosovo ili Petrovo polje.³²⁵ A prirodnije je, da se odnosilo na Kninsko polje, jer je tada u neposrednoj blizini Knina zveketalo oružje. Naime Šišić jednom kaže, da je vojvoda Hrvoje Vukčić nekako početkom g. 1400. navalio na Knin i u njemu podsjeo Erdeljca Antuna Šomkerekija, koji se sretno održao, a Hrvoje da je morao pred banskom vojskom (koja je dolazila sa sjevera) uzmaći.³²⁶ To je on tvrdio na osnovu jedne isprave (Barabas Samu, Codex familiae, Teleki I. str. 284, 293, i 299, koje su datirane sa g. 1401. i 1402.), jer da se po njegovu sudu na osnovu razvoja kasnijih događaja opsada može staviti u g. 1400.³²⁷ A kasnije spontano navodi, da se to zbilo ljeti g. 1401.³²⁸ Očito je, da se ovdje radi o neskladu, pa se nikako ne može dovesti stolovanje Ostojino u Kninu s vojskom Hrvojevom u Kninskom polju i k tomu obrana, a ne zauzeće Knina od strane Šomkerekija. Analizom predložaka dolazimo do konstatacije, da je Klaić previše zaključio na osnovu Luciusova teksta u “Memorie”, gdje je riječ, da su se Zadrani g. 1401. odlučili prikloniti kralju Ladislavu, kad su čuli, da je Sigismund zatvoren i da je bosanski kralj došao u Knin,³²⁹ te drugi put da je Trogir poslao izaslanike bosanskom kralju u Knin.³³⁰ Na osnovu ovoga Klaić je izveo zaključak, da je Ostoja u Kninu na kratko vrijeme stolovao. Međutim se Lucius nedužno udaljio od predloška, kad je spomenuo kralja u Kninu. To se najbolje vidi po tomu, što je njegove predloške, koje je sažeo u note, objavio Rački, pa tu stoji i drukčije. Naime Trogirani su zaključili, da se odgovori vicebanu Tvrtku Latičiću, da će izvršiti ono, što su ambasadori pod Kninom uglavili s bosanskim kraljem i vojvodom Hrvojem, te im obećali, da će odrediti izaslanike. koji će ići kralju u Apuliju, onda kad to učine drugi dalmatinski gradovi.³³¹ Ovdje se dakle spominje kralj ne u Kninu nego pod njim. Sad, pošto se radi o istoj godini i pošto se navodi Hrvoje kao i položaj pod Kninom, dolazi nam uska veza i potvrda Šišićevu navodu, da je ono “in campo” zaista u blizini Knina samo što to uklanja vjerojatnost, da se radilo o Kosovu polju i učvrščuje nas u uvjerenju, da je to Kninsko polje, jer je ono, a ne Kosovo “sub Tininio”. Budući da drugi dokumenat govori o obrani Knina, koju je održao Šomkereki, to znači, da su Sigismundovi protivnici, bosanski kralj i vojvoda Hrvoje opsjedali Knin i da su ta izaslanstva k njima dolazila za vrijeme opsjedanja. Iz činjenice, što kralj g. 1402. nagrađuje Šomkerekija zato, što je junački obranio Knin g. 1401., izlazi zaključak, da Ostoja i Hrvoje nisu osvojili Knina. Prema tomu bosanski kralj u Knin nije mogao ni unići, pa se više nikako ne može održati uvriježena Klaićeva tvrdnja, da je kralj Ostoja u njemu još i stolovao. No već g. 1403. okrunjeni protukralj Ladislav Napuljski izdaje diplomu, u kojoj se navodi “in provincia Bani regnorum Dalmatiae et Croatiae in sedem Tininiensem”,³³² čime se potvrđuje kontinuitet hrvatske prijestolnice, a pošto se kninsko sijelo navodi uz banovu provinciju, odatle izvodim zaključak, da je banu lično bio dat teritorij oko Knina na uživanje, a što bi značilo, da se to odnosi na županiju. Ovdje bismo imali neku analogiju sa slučajem uživanja Tropolja, što smo prije isticali. Knin se te godine, ne znamo kako, našao u rukama kralja Ladislava; vjerojatno se za nj opredijelio ban ili kalstelan i čini se da je tako ostao sve do g. 1408., jer se tada u prvim koracima Venecije, da kupi od Ladislava, što on drži u rukama, navodi i Knin.³³³ A poslije bitke kod Doboja iste godine pošalje Sigismund bana Nikolu Gorjanskog, da upokori bana Vuka Vučića, koji je u rukama držao kraj s ove strane Velebita. Vučić dočeka Gorjanskog kod Knina, ali ga Gorjanski tu potuče i time Knin dođe u Sigismundove ruke.³³⁴ Godine 1409. kupi Venecija od Ladislava Napuljskog sve ono čime je još raspolagao a to su: Zadar, Novigrad, Vrana i otok Pag i k tomu sva prava na Dalmaciju, što je odmah nastojala realizirati sredstvima, koja su joj u momentima izgledala prikladnija. Još iste godine priznali su mletačku vlast Rab i Nin. A iduće godine šalje Venecija poslanstvo Sigismundu stavljajući mu u izgled razne darove, da bi se dočepala cijele tadašnje Dalmacije, a naročito je težila za Šibenikom i Trogirom. Tražila je ljude, koji bi na to sklonili Sigismnnda i odredila im nagradu od 5000 dukata, ako uspiju. No težnje Venecije idu dalje od dalmatinskih granica, pa zahvataju i Knin. Ne samo grad Knin, nego i sve njegove pripadštine. Poslanstvo dobije instrukcije, da kralju za sve ponudi 50 – 60.000 dukata. U uputama se glede Knina kaže da se uloži sva vještina, da on dođe u mletačke ruke, ali ako bi Knin bio smetnjom, te bi se zbog njega imalo razbiti sporazumjevanje, neka se onda izostavi iz kombinacije.³³⁵

Kako je Venecija gledala na važnost Knina, najbolje svjedoči stav njena senata, koji za Knin utvrđuje:

– Tvrđava Knin je mjesto u krajevima, koji okružuju Dalmaciju i koje je nama potrebnije i korisnije nego bilo koje drugo mjesto, jer je glavni ključ i prolaz, kroz koji se dolazi u Dalmaciju i može spriječiti one, koji provaljuju u nju. Osim toga mjesto je položeno u takvom obliku i na položaju, da bi, kad bi on bio u našim rukama, ili nam njegov kastelan bio prijatelj, Šibenčani i Trogirani našli za shodno, da se sasvim poklone našoj volji; inače bi ih u takvoj situaciji naše snage porušile. Promašili smo priliku, kad smo dobili Zadar, da dobijemo i Knin, a poslije se njegov kastelan, videći, da se mi oko toga ne trudimo koliko treba, sporazumio s ugarskim kraljem. Sada pak čujemo, da se kastelan s kraljem ne slaže, pa je dobro, dapače sasvim potrebno, napinjati se i nastojati, da kninskog kastelana privučemo našem prijateljstvu, kako bi prema potrebi mogli činiti ono, što će nam biti korisno. Neka se ovo piše rektorima Zadra zapovijedajući im, da se pobrinu svojom mudrošću, da na svaki mogući način učine kninskog kastelana našim prijateljem, i neka nastoje, da kastelan ne bude naklon Šibenčanima. Što god kastelan reče, pa i slučajno što iznese o izgledima, da bi Knin ustupio Republici, neka se Republika do u tančine obavijesti.³³⁶

No iz svega ovoga ne ostvari se ništa, a kako je stvar pala u vodu, nije nam izričito poznato. Ali iduće godine (1411) u ove krajeve dolazi ban Karlo Kurjaković s vojskom, što je bilo u vezi sa Sigismundovim ratovanjem s Venecijom. Tada je u Furlaniji vojevao Pipo de Ozora, a ovdje je Kurjaković slabio Veneciju došavši pod Vranu, pa Ostrovicu i Skradin, koje je Venecija g. 1410. kupila od Sandalja Hranića. Banovim dolaskom bit će da je uklonjen onaj kastelan, koji nije bio u dobrim odnosima s kraljem, to više ako se još i upleo u kakve dogovore s Venecijom. Knin je sada svakako stajao daleko od dohvata Venecije, kad je banova vojska bila isturena prema Zadru. Naime u Bribiru se nalazila posada od 200 ugarskih vojnika, kojima je bila pridodana još stotina iz kninskih strana.³³⁷ Godine 1412. novi ban Petar Alben vojevao je uz pomoć Ivaniša Nelipića i Petra iz Myšlina, kojeg je kralj poslao, da pojača šibensku posadu. Šubići su vjerojatno s pomoću one vojske sakupljene u Bribiru oduzeli Veneciji Ostrvicu, ali opći neuspjeh kraljev u Furlaniji oslabi moral u ovim stranama, te se izmučeni Šibenik još iste godine preda Veneciji. Kralj je bio prisiljen da sklopi primirje, i dok se na nj s obje strane pripremalo, vidimo, kako su bile mletačke koncepcije što se tiče Knina. Venecija je u napucima svojim poslanicima, koji su išli na pregovore, naložila imperativno, da se pobrinu za vječnu sigurnost Dalmacije, koja bi bila čvršća, kad bi uz druga mjesta dobili i Knin.³³⁸ No primirje uglavljeno na pet godina u Trstu aprila 1413. ostavi svakoj strani ono, što je u taj čas imala u svojoj vlasti, pa tako kombinacija s Kninom opet propane.

Zadržavši na taj način Venecija Šibenik došla je u nove poteškoće, jer se po običaju uvriježenu u ovim stranama na primirja nije mnogo obaziralo, te se na šibenski teritorij sruče napadi susjeda, i to vojske Ivaniša Nelipića, te vojske iz Ostrvice i Knina. U takvim zaletima učestvovali su i sami banovi službenici tako, da su Šibenčani npr. berbu maslina morali obavljati uz osiguranje od stotine pješaka.339 Knin, kojemu se sada mletački teritorij približio, postaje uporište za vršenje napada, pa g. 1415. iz njega izlijeće 60 konjanika i hara po selu Docu kod Novigrada, a Venecija se potuži, da je to drsko kršenje primirja, te naredi zadarskom knezu, da mora takvim štetočinama uzvraćati i da pooštri budnost.³⁴⁰ Godine 1417. na anonimnu prijavu, da u Šibeniku postoje neka tajna vrata, Venecija obznanjuje Šibenčane, da će ban Hrvatske doći u Knin i Ostrvicu da prezimi, a tada se okončava primirje, te će podići više od 700 Vlaha i druge vojske i moći će noću ući u Šibenik na ta vrata, koja postoje kod franjevačkog samostana i izlaze na more. Venecija nalaže, da se to ispita, pa, ako od tih vrata postoji opasnost, neka se zatvore i zaspu.³⁴¹

Bilješke

322 Lucius, Memorie, str. 369.

323 Klaić, Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, II. Zagreb 1831, str. 57.

324 Lucius, Memorie, str. 374.–5.

325 Šišić, Nekoliko isprava, str. 170–1.

326 Šišić, Vojvoda Hrvoje, str. 135

327 O. c. str. 266, nota 100.

328 Šišić, Izvori bosanske povijesti. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942, str. 5.

329 Lucius, Memorie, str. 374.

330 O. c. str. 375.

331 Rački, Notae Joannis Lucii, str. 225.

332 Josip Alačević, Diploma di Ladislao re di Ungheria, Bullettino di archeologia e storia dalmata, XIV, Spalato 1891, str. 92.

333 Ljubić, Listine, V, Zagreb 1875, str. 132.

334 Rački, Pokret na slavenskom jugu, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, III, Zagreb 1868, str. 154.

335 Ljubić, Listine, VI, Zagreb 1878, str. 94.–6.

336 O. c. str. 125–6.

337 O. c. str. 199.

338 Ljubić, Listine, VII, Zagreb 1882, str. 4.

339 O. c. str. 133, 136.

340 O. c. str. 206–7.

341 O. c. 237.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin. Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro 

Otvorio sam rubriku Prirodne vrijednosti Kninskog kraja, s namjerom da u okvirima svojih mogućnosti sistematski pratim tu temu. „Prirodne vrijednosti“ , jer ih tako definira Zakon o zaštiti prirode. Kninski kraj je područje definirano kao i za rubriku Kulturna dobra. Prostire se na 1246 km².

Još jednom će se pokazati, gdje i na čemu živimo. U kraju koji buja životom, zaštićenim vrstama i staništima. Unatoč tome što živimo u 21. stoljeću, kako to znamo gordo reći, svjedoci smo svakodnevne devastacije okoliša. Svima je danas jasno (ili bi to tako trebalo biti) kolika je ljudska ovisnost o svome zdravom okolišu. Čovječanstvo se kune se u njega, ali koji mogu i danas svoju gramzivost pretpostavljaju Zemlji, a egzistenciju, oni koji moraju. Bez obzira na sve naše spoznaje o prirodi i čovjeku, glad za sticanjem, ekološke ultimatume zamagljuje raspravom o tzv. „realnostima ljudskog društva“. Svaki dan izumire 130 vrsta.

Ipak jedan dio ljudske populacije svojim glasom za Zemlju je sve glasniji. Ekološke norme se standardiziraju kako bi se svatko osobno mogao odrediti, gdje je u odnosu na te norme.

Iz tog razloga je međunarodna zajednica, Evropa, Evropska zajednica i Hrvatska donijela čitav niz propisa koji regulira čovjekov utjecaj na okoliš. Ti pojmovi su često nerazumljivi, a s obzirom da su to pojmovi kojima ćemo baratati, treba početi sa njihovim pojašnjenjem.

Zaštićena područja. Prema međunarodnoj uniji za očuvanje prirode (IUCN): jasno definirano područje koje je priznato sa svrhom i kojim se upravlja s ciljem trajnog očuvanja cjelokupne prirode, usluga ekosustava koje ono osigurava te pripadajućih kulturnih vrijednosti, na zakonski ili drugi učinkoviti način. Kategorije zaštićenih područja u Hrvatskoj su: strogi rezervat (SR), nacionalni park (NP), posebni rezervat (PR), parki prirode (PP), regionalni park (RP), spomenik prirode (SP), značajni krajobraz (ZK), park-šuma )PŠ) i spomenik parkovne arhitekture (SPA).

U Kninskom kraju, slijedeća su područja zaštićena stalno ili preventivno, u gornjem smislu: Krka (NP), Velebit (PP), vrela Cetine (SP), geološki slojevi u Staroj Straži (SP), Krka – gornji tok (ZK), Krčić (ZK), Crni Tavani (šuma) (PR), Samar (šuma)(PR), Svilaja (šuma) (PR), Dinara (dio) (PP), Modrino selo (geološki) (SP), Šarena jezera (hidrološki) (SP), Promina (ZK).

Kao što piše gore, svi speleološki lokaliteti su zaštićeni. Oni poznatiji su: jama na Korani, Kotluša špilja, Špilja Ilije Četnika, špilja kod mlina na Miljacki, Ćulumova pećina, Gospodska špilja.

Zaštićene divlje i udomaćene svojte. Prema Zakonu o zaštiti prirode zaštićene svojte dijele se na : strogo zaštićene i zaštićene divlje svojte i zaštićene zavičajne udomaćene svojte. Zakon predviđa zaštitu minerala, sigovina i fosila. S obzirom da zakonodavstvo u ovom području nije definirano, nije ni bilo zaštite.

Prirodne vrijednosti su dijelovi prirode koji zavrjeđuju posebnu zaštitu radi očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti, radi svoje osjetljivosti ili radi znanstvenoga, kulturološkoga, estetskoga, obrazovnoga, gospodarskoga i drugoga javnog interesa. Zaštićene prirodne vrijednosti raspoređuju se u razrede: međunarodnog značenja, državnog značenja,lokalnog značenja.

Speleološki objekti su prirodno formirane podzemne šupljine duže od pet metara u koje može ući čovjek, a dimenzije ulaza su im manje od dubine ili dužine objekta (špilje, jame, ponori, estavele i dr.). Neke od pećina u Kninskom kraju: Mišja pećina, pećina kod Šupljaje, Ćosina pećina, Slavića pećine, Stražarska pećina, Orlića pećina, Ćulumove pećine, Rašeljkova pećina, Josipovića pećina, Mala pećina, Velika pećina, Kozjačka (Kranjska), Rudelića špilja, Ribareva pećina, Čelinka, Simina pećina, Totina pećina, Babina pećina, Divnjak, Kostića pećina, Barišića pećina, Rudelića špilja, Kostića pećina, pećina na Šupljem kuku, Suva pećina, Bezdanka, jama na Korani, pećine u Civljanima, Kotluša, Validžića pećina, pećine u Kijevu, Rašeljkova pećina, pećine na Miljacki.

Divlje svojte. Prema Zakonu o zaštiti prirode od 2005., divlje svojte su: primjerci samoniklih biljaka, gljiva i slobodnoživućih životinja, odn. divlje svojte biljaka, gljiva i životinja su sve svojte koje nisu nastale pod utjecajem čovjeka kao posljedica uzgojnih aktivnosti te njihovi uzgojeni primjerci, njihovi razvojni oblici (jaja, ličinke, kukuljice, sjemenke, plodovi, miceliji i dr.), njihovi dijelovi i organski ili anorganski produkti i od njih dobiveni lako raspoznatljivi proizvodi. U Kninskom kraju sam registrirao preko 130 životinjskih divljih svojti, koje se zaštićene ili značajne po nekom od kriterija.

Udomaćene svojte ili u svakodnevnom jeziku, domaće sorte su one koje su se kroz tisuće godina prilagodile staništima koje je prilagodio čovjek. Prilagođene su lokalnom podneblju, otpornije na bolest i uklopljene u okolnu prirodu i krajobraz. Predstavljaju značajnu nacionalnu kulturnu baštinu, jer su plod uloženog truda brojnih generacija. Nemamo cjeloviti popis zavičajnih sorti kultiviranih biljaka, ali postoji popis izvornih pasmina.

Strane invazivne vrste su nezavičajne vrste koja prirodno nisu obitavale u određenom ekološkom sustavu nekoga područja, nego su u njega dospjele namjernim ili nenamjernim unošenjem.

Stanište odnosno stanišni tip je jedinstvena funkcionalna jedinica ekološkog sustava, određena zemljopisnim, biotičkim i abiotičkim svojstvima; sva staništa iste vrste čine jedan stanišni tip. U Kninskom kraju ih ima oko 40 tipova prema službenoj kategorizaciji. U RH su kategorizirani prema Nacionalnoj klasifikaciji staništa.

Crveni popis je popis ugroženih svojti u RH, kategoriziranih po stupnju ugroženosti prema Međunarodnoj uniji za očuvanje prirode (IUCN). Kategorije su: EX, izumrle; EW, izumrle u prirodi; RE, regionalno izumrle; CR, kritično ugrožene; EN, ugrožene; VU, osjetljive; NT, gotovo ugrožene; LC, najmanje zabrinjavajuće; D.D., nedovoljno poznate; NE, vrste koje nisu procjenjivanje. U Hrvatskoj je do danas izrađeno 15 crvenih popisa: ptica, sisavaca, gmazova i vodozemaca, slatkovodnih riba, morskih riba, danjih leptira, vretenaca, trčaka, obalčara, špiljske faune, koralja, kopnenih i slatkovodnih puževa, lišajeva, gljiva i vaskularne flore (paprat, golosjemenjače i kritosjemenjače). U planu su: morske alge i morske cvjetnice i slatkovodni rakovi. Prema popisima se izrađuju crvene knjige.

Direktiva o pticama. Temeljem Direktive o pticama svaka zemlja članica EU mora utvrditi i prikladno zaštititi područja važna za ugrožene ptičje vrste navedene u Dodatku I. te za redovite ptice močvarice. Do takvih područja dolazi se određenom metodologijom koja zahtijeva dobro poznavanje statusa svake pojedine vrste, njezine brojnosti, rasprostranjenosti i važnih područja. Odabrana područja važna za ptice iz Dodataka I. (tzv. SPA – Special Protection Areas – Područja posebne zaštite) postaju dio ekološke mreže NATURA 2000. Do sada je u zemljama EU proglašeno 4.169 SPA područja ukupne površine veće od 380.000 km2. Na području Kninskog kraja, područja važna za ptice, temeljem Direktive o pticama i Crvene knjige ugroženih ptica Hrvatske, zahvaćaju oko 800 km²

Direktiva o staništima Godine 1992. EU je usvojila Direktivu o staništima. Ona uvodi slične mjere zaštite europske flore i faune kao i Direktiva o pticama, no obuhvaća dodatnih 1000 vrsta osim ptica (biljaka, s sisavaca, beskralješnjaka itd.) te više od 230 stanišnih tipova tipičnih za Europu, ali sve ugroženijih.

Ekološka mreža. Vlada RH je 19. listopada 2007. donijela Uredbu o proglašenju ekološke mreže. Prema toj Uredbi, EM RH je: sustav ekološki značajnih područja i ekoloških koridora s ciljevima očuvanja i smjernicama za mjere zaštite koje su namijenjene održavanju ili uspostavljanju povoljnog stanja ugroženih i rijetkih stanišnih tipova i/ili divljih svojti. Navedena područja su navedena u prilozima 1.1. i 1.2. te Uredbe. Osim tih područja sastavni dio EM su i svi speleološki objekti, uključujući i one u podmorju, u smislu Zakona o zaštiti prirode i ekološki koridori (migracijski putovi) navedeni u Prilogu 2. Razlikujemo veća područja i točkaste lokalitete.

Na području Kninskog kraja veća područja su: Butižnica, vrela Cetine, Cetina, Dinara, Krčić, NP Krka, Krka i okolni plato, Paško Polje, Radiljevac, Suho Polje, Svilaja, Velebit, Zrmanja.

Točkasti lokaliteti su: Crni vrh – Plavno, Ćulumova pećina, Gospodska špilja, Kotluša špilja, Šarena jezera, Špilja kod mlina na Miljacki, Špilja Miljacka II.

Močvarna staništa. Prema Ramsarskoj konvenciji: močvarna staništa obuhvaćaju područja močvara, cretova, tresetišta ili vode, kako prirodna tako i umjetna, stalna ili povremena, sa stajaćom ili tekućom vodom, slatkom, bočatom ili slanom, uključujući područja morske vode duboke do šest metara za vrijeme oseke. (vidi: http://grad-knin.net/knin/hrvatska/svjetski-dan-mocvarnih-stanista-02.-veljace-s-osvrtom-na-kninsko-podru/).

NATURA 2000 je ekološka mreža sastavljena od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije. Dosad je u ovu ekološku mrežu uključeno oko 30.000 područja na gotovo 20% teritorija EU. Dva propisa su u temelju EU politike zaštite biološke raznolikosti u Evropi: Direktiva o pticama i Direktiva o staništima.

Ramsarska konvencija. Hrvatska je postala stranka Konvencije o močvarnim staništima (Ramsar, 1973.) još 1991. godine. Sukladno obvezama ove Konvencije, svaka stranka treba utvrditi, vrednovati prema utvrđenim kriterijima te prikladno zaštititi močvarna područja na svom teritoriju. Konvencija ke. RK razlikuje 42 kategorije močvarnih staništa. Od toga, 28 ih je u Hrvatskoj.

Smaragdna mreža je ekološka mreža sastavljena od Područja od posebne važnosti za zaštitu prirode, a dužne su je uspostaviti zemlje stranke Bernske konvencije. U zemljama Europske unije, Smaragdna mreža istovjetna je s ekološkom mrežom NATURA 2000. Bernska konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa je temeljni međunarodni propis iz područja zaštite prirode koji se odnosi na očuvanje biološke raznolikosti Europe. Bernska konvencija je bila usvojena u Bernu, Švicarska, u rujnu 1979. godine, a stupila je na snagu 1. lipnja 1982. Osim 40 europskih zemalja, stranke Bernske konvencije su također Burkina Faso, Maroko, Senegal, Tunis te Europska Unija. Republika Hrvatska je potpisala ovu Konvenciju 2000. godine. Ovo bi trebalo biti dovoljno za početak.

S obzirom na važnost teme, a i njene mogućnosti, nadam se da ćete i vi dati svoj udio. Znate kako to već ide: redakcija@grad-knin.net.

Izvori:

http://www.dzzp.hr (Državni zavod za zaštitu prirode)

Radović D., Kralj J., Tutiš V., Radović J., Topić R., Nacionalna ekološka mreža- važna područja za ptice u Hrvatskoj. Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb, 2005.

Smaragdna mreža u Hrvatskoj. Državni zavod za zaštitu prirode.

Zakon o zaštiti prirode (NN 70/05)

miro

Kad već govorimo o postojećim građevinama u Kninu četrnaestog stoljeća, onda ćemo pribrojiti još jednu. To je i opet crkva, o kojoj je ostalo svjedočanstvo iz kasnijeg vremena; naime od jednog spora, koji se oko g. 1490. vodio zbog kninskog župnika. Farlati nam je pribilježio, da je o tomu sporu g. 1493. narastao toliki dosije, da je o njemu bilo ispisano 450 strana, iz kojih se mnogo dade pisati o prošlosti Knina.³⁰³ A on je iz toga samo pripomenuo srž borbe ne iznoseći nikakav tekst dokumenta, pa smo upućeni na njegove riječi: “Templum perantiquum erat in suburbano, nomine s. Stephani regis extra muros consecratum idemque opulentis vectigalibus instructum et curam animornm annexam habebat.”³⁰⁴ Dosada se u osvrtima na momente iz lokalne prošlosti Knina ovaj navod nije koristio, a iz njega se vidi, da je postojala izvan bedema tvrđave crkva sv. Stjepana kralja od davnih vremena i na osnovu ovoga “templum perantiquum”, ukoliko je iz dokumenta to Farlati dobro izveo, možemo sa sigurnošću tvrditi, da je ta crkva postojala u XIV. stoljeću. Ona ne može spadati u najranija crkvena zdanja, a to se vidi po tomu, što nosi naslov Stjepana kralja, a to je Arpadovac, pa je njegov kult dopro u ovaj kraj bez ikakve sumnje tek pod utjecajem Mađara. Iz ovog navoda saznajemo, da je crkva sv. Stjepana bila opskrbljena bogatim prihodima i da joj je pripadalo dušobrižništvo, a to znači, da je bila župna crkva u Kninu, što se potvrđuje daljim navodom “Comune Tinniensium ad quos jus nominandi huius parochi pertinebat”, gdje se parochus izričito spominje kao i to, da ga izabira kninska općina, što potpuno potvrđuje, da je crkva sv. Stjepana bila župna.

Tako je dokumentima zajamčeno postojanje nekoliko građevnih objekata, koji nam pod konac XIV. st. pružaju ovu sliku Knina: Kninska tvrđava je dvodjelna, jer se izričito spominje veći grad, čime se razumijeva, da je postojao i manji. Manji je grad na sjevernoj strani služio za strateške, a veći za stambene svrhe. Tako se u većem gradu nalazila palača, u kojoj su prebivale i odsjedale najistaknutije ličnosti kao kraljevi, banovi i dinaste Nelipići. Spominju se i druge kuće, staje i kupelji, kojima je upravljao kastelan, tu je bila biskupova palača, a vjerojatno i sudnica. U podgrađu je bila katedrala i kaptolska zgrada i uza nju, pa stara crkva sv. Marije, koja je postala franjevačka, a uza nju je morao biti i njihov samostan, vjerojatno u staroj palači biskupa i kaptola i napokon župska crkva sv. Stjepana. Ovo su pojedine utvrđene građevne točke, koje se direktno ili indirektno spominju, a to, što, je utvrđeno njihovo postojanje, zove k sebi i druge zgrade, kojima ne znamo broja ni oblika. Već po tomu, što nijedno drugo mjesto nema ovako značajne historijske uloge, što je tu prijestolnica i što se odavno spominje kao civitas, moramo suditi, da je Knin bio i najveće naselje u tadašnjoj Hrvatskoj.

Kralja Ludovika naslijedi na prijestolju kći Marija (1382). no stvarnu je vlast imala njena majka Elizabeta, bratučeda bosanskog kralja Tvrtka, a glavni njihov savjetnik i pomagač bio je palatin Nikola Gorjanski. Neprijatelji Ludovikove politike kao vranski prior Ivan od Paližne i braća Horvati iz Slavonije uz mnoge druge ugarske i hrvatske velikaše, koje je potajno pomagao bosanski kralj Tvrtko, pobune se protiv kraljice, iz čega nastaje poznata dramatična borba.³⁰⁵ Taj vrtlog zahvata i Knin, jer nemire i slabost u Ugarsko – Hrvatskoj iskoristi bosanski kralj, koji širi granice svoje države prema moru, a na putu tom cilju nalazio se Knin, koji g. 1388. i dođe u njegove ruke. U ovim borbama kninski biskup Pavao je pristajao uz Sigismunda, a kad je Knin došao u ruke Tvrtkove, Pavao se više ne spominje. Farlati drži, da je ili umro ili ga Tvrtko izagnao iz Knina, a za biskupa je postavio Dubrovčanina Mihajla, davši mu i čast kraljeva kancelara. K tomu mu povjeri, da razmeđaši posjede Splita od onih Klisa i Omiša.³⁰⁶ Tada se u Kninu nalazio vojvoda Hrvoje Vukčić s bratom Vojslavom, a Hrvoje je imao naslov izaslanika bosanskog kralja, te ga je kralj i poslao zato, da se providi, kako bi diplomatskim putem dalmatinski gradovi došli u vlast Tvrtka.³⁰⁷ Hrvoje je pozvao gradove, da pošalju izaslanike, ali se oni osim Trogira ogluše. No i Trogir je poslao izaslanike u Knin, ne da šta ugovore, nego da se informiraju, što vojvoda Hrvoje želi.³⁰⁸ Šišić zaključuje, da je Hrvojeva misija prošla bez osobitih posljedica. ³⁰⁹ Sredinom g. 1390. Tvrtko ipak pridruži bosanskoj državi čitavu Dalmaciju osim Zadra i uzme naslov kralja Dalmacije i Hrvatske. Ugarsko – hrvatski kralj Sigismund se usprotivi tomu i htjede ove zemlje povratiti svojoj kruni, pa je poslao vojsku pod zapovjedništvom slavonskog bana Detrika Bubeka, da udari u srce i na ključ Hrvatske Knin. Ban je podsjedao Knin septembra 1390. god., gdje mu Zadrani pod vodstvom Pavla de Georgiis pošalju izaslanike.³¹⁰ Iz vijesti, koje ovo izaslanstvo spominje, doznajemo, da je put od Knina do Zadra trajao 2 1/2 do 3 dana. No ban ne opremi ništa, pa se povrati natrag,³¹¹ a Knin ostane u rukama bosanskog kralja do g. 1393., kad se u Đakovu izmirio bosanski kralj Dabiša s kraljem Sigismundom, te mu Dabiša povratio Hrvatsku i Dalmaciju, a Sigismund ga priznao bosanskim kraljem. Međutim Knin je držao u rukama Vuk Vukčić bosanski ban kao ban Hrvatske i Dalmacije, ali se u borbi između Sigismunda i protukralja Ladislava napuljskog opredijelio za posljednjeg, te se nije obazirao na sporazum u Đakovu, nego sad u ime protukralja Ladislava drži Knin, pa Sigismundov novi ban Nikola Gorjanski zavojšti na Knin i potuče Vuka Vukčića,³¹² te Knin kao i cijela Dalmacija i Hrvatska pripadnu kralju Sigismundu. Uz bana Nikolu ratovao je i brat mu Ivan, te kralj, nagrađujući ih sa imanjima g. 1406., među ostalim njihovim zaslugama ističe i bitku kod Knina, u kojoj da su se izložili smrtnoj opasnosti i pobijedili Vuka.³¹³ Sam ban ostane duže vremena u Kninu, gdje ga g. 1395. zatjećemo kako na banskom stolu sudi u sporu oko posjeda Čalopek u županiji Pset.³¹⁴ Kad je g. 1396. u bici kod Nikopolja kralj Sigismund bio potučen, te jedva umakao niz Dunav, povratio se u kraljevinu morskim putem pristavši u Dubrovniku, a zatim se iskrcavši u Splitu koncem decembra. U bici kod Nikopolja sudjelovao je ban Nikola Gorjanski, a pod njegovom zastavom borio se Nikola Andreis, koji je pao u boju, pa je kralj Sigismund g. 1301. potvrdio njegovu bratu Blašku i sinovima Marinu, Andriji i Petru sela Brusnice i Zakučje u kninskoj županiji. Tu se spominje, da su ta sela njihovi preci uživali još od vremena kralja Bele. Kralj ih je ovom prigodom oprostio od marturine.³¹⁵ Iz Splita se kralj uputio u Ugarsku kopnenim putem, te je došao u Knin, gdje je boravio skoro mjesec dana. U Kninu je s banom Gorjanskim uređivao razne državne poslove i izdao razne naredbe u svrhu konsolidacije prilika u Hrvatskoj i Dalmaciji, jer su još od smrti kralja Ludovika neredi preuzeli maha. Sigismund je bio zet kralja Ludovika, jer je uzeo njegovu kćer već spomenutu kraljicu Mariju. A kako su u buni, kojoj su stali na čelo braća Horvat i Paližna i kraljica Marija i majka joj Elizabeta bile zarobljene, pa zatvorene u Novigradu, a Elizabeta čak i zadavljena, Sigismund dođe tek poslije deset godina u prigodu da potraži krivce u namjeri, da ih kazni. Iz Knina pošalje u Zadar Pavla i Karla Krbavskog, pa Pavla Mihovilića vicebana Hrvatske u Kninu, koji su pred zadarskim vijećem iznijeli kraljeva pisma i zatražili, da izruče kralju sve krivce ili učesnike pobune. Sigismund je naredio, da vijeće izbere deset patricija i da ih smjesta pošalje u Knin, a pored toga da se pošalju i tri plemića od roda Grisogonis, koji su bili okrivljeni zbog učešća u pobuni. Među onom desetoricom izaslanika nalazio se i sam pisac ove vijesti Pavao Pavlović (Paulus de Paulo).³¹⁶ Pavlović navodi poimence sve Zadrane, koji su pošli kralju u Knin, pa kaže, da su se skoro svi povratili (receserunt quasi omnes praedicti) i opet ih nabraja, iz čega se vidi, da se nisu povratili Damjan de Nassis, Tibald, Ilija Grubonjin i Juraj de Rosa, pa će biti da su zadržani u Kninu ili kao okrivljenici ili kao taoci, dok se ne pronađu oni Zadrani, koji su stvarno učestvovali u pobuni. Zato se ne bih složio sa Šišićem, koji kaže, da su se svi Zadrani već 2. i 3. februara poslije 12 dana vratili kući, pa iz toga zaključuje, da im se nije mogla dokazati nikakva krivnja. Sumnja je pala i na zadarskog biskupa Vida, pa plemiće Jakova od Raduča i Ljudevita de Matafaris, koje su jamačno prokazali ovi izaslanici, jer vidimo, da upravo po njihovu odlasku kralj izdaje pismo banu i rektoru Zadra, te ban šalje iz Knina Adama kninskog kastelana s Petricom banovim dvorjanikom, sa zapovijesti, da zaplijene sva njihova imanja.³¹⁷ Sigismund je u Kninu dozvolio Trogiranima, da svom teritoriju pripoje selo Radošić, koje je dotle bilo u kliškoj županiji.³¹⁸ Još za boravka kraljeva u Splitu obećao je kralj splitskom nadbiskupu Andriji Gualdu, da će poraditi oko toga, da se posjed splitske biskupije, koji je za vrijeme ovog višegodišnjeg previranja ispao nadbiskupu iz ruku, opet njemu povrati. Zato u Kninu odredi kninskog biskupa Ladislava, da izvrši reambulaciju nadbiskupskih dobara, čega se Ladislav prihvatio još za kraljeva boravka u Kninu. Međutim splitski nadbiskup nije bio zadovoljan s tom reambulacijom, jer nisu bili zahvaćeni svi posjedi, pa je nalazeći se na Sigismundovu dvoru zatražio od kralja, da pošalje nekoga drugoga, koji će točnije obaviti reambulaciju, a kralj na to opet naredi kninskom kaptolu, da između kanonika izabere lice, koje će to obaviti. Kaptol sad izabere kanonika Bartolomeja sina Tome iz Požege, koji je skupa s Petrom Pribjetovčićem iz Poljica reambulaciju i obavio.³¹⁹ Kralj je 6. II. napustio Knin i zaputio se u Komić.³²⁰ U Kninu je ostao ban Gorjanski. Tu opet dolazi pred njega finale onog spora, što se tiče Čalopeka u Psetu, o kojemu je pred dvije godine sudio. Naime stvar se okončala pred županijskim sudom u Psetu, o čemu se hrvatskim pismom napisala isprava, a sad tu ispravu donosi pred bana neki Vukić Marković i u ime svoje i svoje braće moli bana, da bi je potvrdio. A ban je ispravu najprije dao prevesti na latinski jezik, što je izvršio njegov notar i pisar osobito vješt hrvatskom jeziku, a na to je izdao posebnu povelju, u koju je uvrstio prevedenu ispravu. Kaptol je poslije tu povelju prepisao i ovjerio.³²¹

303 Farlati, O. c. str. 296–7.

304 O. c. str. 296.

305 Rački, Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 2, 3 i 4. Zagreb 1868.

306 Farlati, O. c. str. 292.

307 Lucius, Memorie, str. 342.

308 O. c. str. 343.

309 Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, Zagreb 1902, str. 67.

310 Paulus de Paulo, Memoriale, Ed. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae, Amstelodami 1666, str. 426.

311 Šišić, O. c. str. 85.

312 O. c. str. 98.

313 Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 39, Zagreb 1938, str. 170–171.

314 Klaić, Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n. s. XV, Zagreb 1928, str. 3.

315 Lucius, Memorie, str. 397. – Kukuljević, Jura regni l, 2, Zagreb 1862, str. 173–4.

316 Memoriale, str. 429.

317 L. c.

318 Lucius, Memorie, str. 374.

319 Katić, Reambulacija dobara splitskog nadbiskupa 1397. godine, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 5, Zagreb 1956, str. 135–7.

320 Paulus de Paulo, O. c. str. 429.

321 Klaić, Acta Keglevichiana, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 42, Zagreb 1917, str. 107–9.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Prema obavezi iz http://grad-knin.net/knin/hrvatska/brdo-sveti-spas/, taj članak moram nastaviti sa poviješću Promone i Ninije.

Promona i Ninija su gradovi, nama zanimljivi u kontekstu povijesti Kninskog kraja. Gradovi plemena Delmata, etničke grupe ili heterogene skupine plemena i plemenskih saveza, zvanih Ilirima.

Stoga priču o Delmatima, treba početi pričom o Ilirima.

U suvremenoj literaturi je prisutna prilična zbrka i nesuglasje o Ilirima. Tome su pridonijeli još stari Grci i Rimljani. Grci su etnonim Iliri, koristili za označavanje pripadnika ilirskog etnosa. Rimljani su ga koristili pri definiranju geografske pripadnosti. Donedavna su arheolozi, pod utjecajem panilirstičkih teorija, pronalazili svugdje, pa i u Aziji i Mongoliji. Te brojne teorije, Ilire predstavljaju kao autohtonu zajednicu na Balkanu, kao indoeuropske pridošlice, teorija lužičke kulture,…

A.Benac je 1964., postavio teoriju o „Predilirima, Protoilirima i Prailirima“, koja, čini mi se, danas među strukom ima najviše pobornika, donekle revidirana. Ona pojednostavljuje etnogenetske procese za cijeli Balkan. Iako su uočene velike razlike u etnogenezi pojedinih ilirskih plemena. Ta teorija, oslanja se na teoriju M. Suića, prema kojoj se širenje ilirskog imena podudaralo sa interesom antičkog svijeta za plemenske skupine na sjeverozapadnom Balkanu. Suić prvobitni Ilirik smješta na područje između Epira i rijeke Mati (Albanija, nešto iznad Tirane). B. Čović, zastupa slično stajalište, a ilirsku državu širi do Istre. Slijedeće pitanje, koje se nameće je indoevropska seoba, odn. koliki ona ima utjecaj na ilirski etnos. I u odgovoru na ovo pitanje, brojne su različite teorije. Međutim, arheolozi se uglavnom slažu, da je indoeuropska seoba započela u III mileniju pr. Kr. i da se dešavala u nekoliko sukcesivnih valova čime je izvršen odlučan utjecaj na etničke i društvene promjene na jugu Evrope u postneolitsko doba. M. Garašanin je začetnik te teorije.

Početkom metalnog doba počinju prve indoeuropske seobe (3500 god. pr. Kr.) na Balkan, čime počinje proces nastanka ilirskog etnosa, temelj za nastanak još uvijek budućih Predilira. Tijekom brončanog doba (1800 – 1200) taj temelj razvija sve protoilirske elemente, ali još nisu Iliri. Potkraj brončanog doba dolazi do novih seoba i asimilacije pojedinih zajednica u veće skupine, Prailiri. Tijekom željeznog (1000.-400. g. pr. Kr.) doba dolazi do jačeg plemenskog organiziranja, ilirskih plemena čija imena su zabilježena u povijesti.

Za definiranje etnogeneze hrvatskog naroda, nameće se pitanje: tko su te pridošlice iz metalnog i brončanog doba? Pokušaj odgovora na to pitanje načeo sam u http://grad-knin.net/knin/hrvatska/brdo-sveti-spas/. Ako se sjećate, razlog ovom članku su ilirski gradovi Promona i Ninia. Stoga, priča o indoeuropljanima izlazi iz tih okvira. Ako ste znatiželjni, pogledajte o aktivnosima Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata ili knjigu Vidović M., Postojbina Dinaraca i njihovo raseljavanje, koju možete naći u našoj knjižnici.

Na području hrvatske države, uočeni su pokazatelji koji potvrđuju postojanje ovih dviju glavnih grupa: Predilira i Prailira. Starogrčki i starorimski izvori spominju imena prapovijesnih i ranoantičkih plemena koja nisu više postojala u vrijeme klasičnog Rima. Najpoznatiji su: Skylax Karyadenos i Theopompos. Filološkom analizom govora na nekim lokacijama jadranske obale i otoka zaključilo se o neindoeuropskom sloju 1-6% rječnika. U biogenetskoj analizi Hrvata pronađen je utjecaj domaćeg dinarskog podrijetla antičkih Ilira i utjecaji neilirskih i predilirskih populacija.

Na području koje nas interesira, Kninski kraj i njemu susjedni krajevi, svoj trag u povijesti su ostavila slijedeća ilirska plemena: Liburni, Ditiones, Delmati, Deuri, Oxuaioi, Pleraei.

Apijan nas izvještava da su Delmati u savezu sa drugim ilirskim plemenima preoteli Promonu Liburnima 51 g.pr.Kr., koji su na ovom prostoru stariji od Delmata. Stoga se može zaključiti da je i Ninia prvobitno bila liburnski grad.

Prve sačuvane pisane vijesti o Delmatima, ostavio je grčki povjesničar Polibije. Piše kako su se Isejci tužili Rimu na Delmate koji pustoše zemlju oko Epetiona i Traguriuma, sredinom II st.pr.Kr. I Daorsi se tuže Rimu na Delmate. Rim šalje poslanstvo 158. g.pr.Kr. Ovi im otmu konje i otjeraju. Rimu je to bio povod za rat. Započeo ga je, 156.g.pr.Kr., konzul G. Marcije Figul, pri čemu su ga Delmati potukli. Na zimu je poveo novi rat. Tom prilikom je gotovo razorio Delminij. Rat je nastavio P. Kornelije Scipio i 155. g.pr.Kr. zauzeo Delminij. Tom prilikom je veliki broj Delmata odveo u ropstvo.

Nove vijesti o Delmatima, javljaju se 119. g.pr.Kr. Na povratku iz ratnih pohoda na Sisciu, L. Cecilije Metel se zadržao u Saloni, gdje su ga Delmati ugostili. Ostao je do 117. g.pr.Kr., a zemlju je ipak opljačkao. To je bio drugi rat sa Delmatima.

Treći rat je izbio 78. g.pr.Kr. Tom prilikom su zauzeli Salonu. Na njih je poslan prokonzul G. Koskonij. Rat je trajao dvije godine, a Salona im je ponovo bila oduzeta.

Evo nas ponovo u 51. god.pr.Kr. U to vrijeme je Cezar bio prokonzul Ilirika. Njegovu zauzetost Galijom i Italijom iskoristili su Delmati i napali Liburne i oteli Promonu. Liburni se potuže se Cezaru i on pozva Delmate na red. Ovi ga odbiju, pa je Cezar poslao vojsku na njih, koju Delmati temeljito poraze. Zbog nereda u Rimskoj Republici, građanskog rata sa Pompejem, Cezar nije reagirao odmah. U takvoj situaciji, Pompej je sklopio savez sa Delamtima s kojima je opsjedao Salonu, ali bezuspješno.

48. g.pr.Kr., Cezar šalje Q. Kornificija da zavede red u Iliriku. To mu donekle i uspijeva, te ponovo zauzima Promonu. Konzular Aulo Gabinije sa velikom vojskom, s kojom se uputio u Salonu, dolazi u pomoć Kornificiju. Delamti ga poraze, a Rimu nanesu veliku uvredu oduzevši im ratno znakovlje. Pompejev legat, M. Oktavije, želi iskoristiti situaciju i ponovo se zbližava sa Delmatima i ostalim Ilirima. Rimljani ga poraze, a Iliri ponude pokornost Cezaru uz teške uvjete, ali ne i Delmati. Kornificija nasljeđuje P. Vatinije, kojega su uputili 46.g.pr.Kr. Ovaj ostvaruje uspjehe tijekom 45.g.pr.Kr., ali se iste godine povukao bez konačnog uspjeha.

Nakon Cezarove smrti, 44.g.pr.Kr, Delmati se ponovo bude. Vatinije se povlači i oni ponovo zauzimaju Salonu. Oktavijanov vojskovođa, G. Azinije Polion 39.pr.Kr. ratuje sa Delmatima. Zauzeo je Salonu i produžio na jug. U povratku je opustošio prostor Delmata.

35 g.pr.Kr. Oktavijan je osobno predvodio vojsku na Ilirik. Svladao je plemena uz obalu: Oxyaei, Parthenati, Bathiati, Cambaei, Kinambri, Meromeni, Pyrisei. Pokorio je Liburne i Japode, tako da su za kraj ostali Delmati. 34.pr.Kr. Oktavijan se pridružuje ponovo svojoj vojsci pod zapovjedništvom M. Agripe, koja se već nalazila na području Delmata. Delmati, ujedinjeni, njih 12000, utvrdi se u Promoni čekajući Oktavijana. Ovaj, opkolivši Promonu, započne njeno opsjedanje. Delmatski vojskovođa Testimos dođe Promoni u pomoć, ali je Oktavijan odbije. Nakon toga, Promona je pala. Pretpostavlja se da je tijekom opsade, Oktavijan uništio i Niniju. Testimos je izbjegao frontalni otpor, već je nastavio sa gerilskim ratom. Oktavijan je izbjegavao zasjede, uništavao delmatske utvrde i vodio rat „spaljene zemlje“. 29.pr.Kr. je proslavio trijumf nad Delmatima. Od tada se Ilirikum počinje nazivati Delmatia.

Za očekivati je da ovo nije bio kraj naselja Ninija. Međutim antički spisi je ne spominju. Time završava priča o Niniji i Promoni u ovom članku.

Zbog ovolike količine povijesti, na ovako malom mjestu, a ovo nije sve, vidi se koliko je opravdano mišljenje Prostornog plana Šibensko-kninske županije, čime je Brdo sv. Spas predloženo za status zaštićenog kulturnog dobra. Pa, podržimo tu inicijativu.

Literatura

BENAC A., Prediliri, Protoiliri, Prailiri. Balcanica 8. Beograd, 1977

STIPČEVIĆ A., Iliri. Zagreb 1991.

ZANINOVIĆ M., Ilirsko pleme Delmati. Šibenik, 2007.

ZANINOVIĆ M., Od Ninije do Promone. Izdanje Hrvatskog arheološkog društva 15. Zagreb 1990.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili na redakcija@grad-knin.net.

miro

Brdo Spas sa kontinuitetom ljudskog staništa od 5500 godina nije u registru spomenik kulture, odnosno nije zaštićeno kao kulturno dobro. Međutim u Prostornom planu Šibensko – kninske županije predlaže ga se za takav status. Stoga, neka ovo bude skromni prilog tim nastojanjima.

Starije kameno doba, paleolit, (2. mil. god. – 10000. God). Počinje upotrebom prvih kamenih oruđa. Čovjek je ovladao vatrom, bavi se skupljanjem plodova i lovom. Na području Knina je slabo istraženo, pa ljudski ostaci nisu pronađeni. Najbliže paleolitsko nalazište je otkriveno u Pećinama u Brini kod Drniša. Slična nalazišta su otkrivena u Islamu Grčkom, području od Posedarja do Ljupča, u Cerovečkim pećinama kod Gračaca. Temeljem tih nalaza može se govoriti o jedinstvenim kulturnim svojstvima na ovom području. tj. kulturni razvoj u Dalmaciji starijeg kamenog doba se ne može teritorijalno dijeliti. Što više, to vrijedi za cijeli primorski pojas Jadranskog mora.

Slično vrijedi i za srednje kameno doba, mezolit (10000.-6000.g). Datiranje ovisi o podnebljima. Uglavnom traje od kraja ledenog doba pa sve do neolita, mlađeg kamenog doba. Riječ je o mediteranskoj kulturi, vjerojatno s jednakim mediteranskim stanovništvom, načinom života vezanog uz sakupljačku privredu, počecima poljoprivrede i lovu. Ljudi grade prva trajnija naselja. Mlađe kameno doba, neolit (6000.-3500.god). Obilježen je počecima stočarstva. Grade se stalna urbana odn. protourbana naselja uz sjedilački način života. Upotrebni predmeti se ukrašavaju, a javlja se prva figuralna plastika. Vjeruje se da je iz ovog perioda, Jerihon na Jordanu u Palestini, najstarije naselje na Zemlji. Razlikujemo: stariji, srednji i mlađi neolit. Ustanovljena su dva stupnja starijeg neolita na našoj obali: stariji s još mezolitskom privredom i načinom života i mlađi stupanj s razvijenom privredom i kulturom. Razlikuju se i dvije podskupine: prva raširena uz obalu, ukrašava se školjkama; druga u unutrašnjosti, a za ukrašavanje koriste i druga sredstva. Stoga je sasvim vjerojatno da se stariji neolit i na području Knina razvijao kao i drugdje po Dalmaciji u dva stupnja i da ovo područje pripada drugoj podskupini iz unutrašnjosti. Nalazišta, najbliža Kninu, nalaze se u Bribiru, Mirloviću i Danilu kod Šibenika.

Srednji neolit. Kninu najbliži nalazi su u Bribiru, Piramatovcima, Mirloviću, Danilu, … Prema nekim indicijama, među njima bi mogla biti i Biskupija. Naime, nađeni su ostaci u jedinstvenom kulturnom sloju, pa se sa sigurnošću ne može reći da li taj sloj pripada srednjem neolitu ili bakrenom dobu, eneolitu (3500.-3000.). Dosadašnji znanstveni zaključci za srednji neolit ili danilsku kulturnu skupinu, koji vrijede za cijelo primorje vrijede i za kninsko područje. Ono što je važno za njega je da se prvi put u vrijeme mlađeg dijela srednjeg neolita širi kulturni uticaj iz Dalmacije, kninskim prostorom u sjevernu Hrvatsku. Danas se čini da se danilska kultura (4500.-3900.god.) nije razvila migracijom već razvojem domaće kulture.

Kasni neolit, najbliže Kninu je pronađen u Gospodskoj pećini u Kijevu. Ovo razdoblje u Hrvatskoj se naziva hvarska kultura (3900.-2500.g.) Ova faza se postupno razvila iz danilske kulture. Kao i danilska, utjecala je na ista područja u unutrašnjosti, bez sumnje preko kninskog područja. Na otocima i užem priobalnom pojasu je doživjela bogatiji razvoj. Prema unutrašnjosti je slabiji. Kninsko područje u doba kasnog neolita vjerojatno će biti vezano uz zagorski dio srednje Dalmacije, tj. imat će dosta reducirane elemente hvarske kulture, kao u Gospodskoj pećini, ali ne toliko kao u sjevernoj Dalmaciji, jer je kninsko područje više i bolje vezano uz srednju Dalmaciju.

Kameno-bakreno doba, eneolit (3500.-3000. g., google). Upotreba metala dovodi do propadanja neolitskih kultura i načina života. Naselja se iz plodnih polja premještaju na povišene, prirodno branjene položaje, koja se obično i utvrđuju. Tako nastaju gradinska naselja, oblici naselja sve do kraja prapovijesti kod nas. Iz ovog perioda, potječu do danas pronađeni najstariji nalazi čovjeka na području Knina. Na brdu Spas, Topolju i vjerojatno Biskupiji. Godine 1932. Fra Lujo Marun, kao upravitelj Muzeja hrvatskih starina izvodi probna iskapanja na gradini Spas. Prapovijesna gradina je bila opasana bedemom, dužine oko 300 m i širine oko 160 m. Tada je nađen eneolitski kulturni sloj (oko 50 cm debljine), sa brojnim ulomcima keramike i pojedinim kamenim i bakrenim predmetima. Keramika je pripadala tipičnom obliku te faze. Ukrašavanje je izvođeno raznim tehnikama udubljivanja. Werner Buttler je objavio osnovne podatke o keramici. O kamenim i bakrenim predmetima nema podataka. Prema ovim oskudnim arheološkim podacima može se pretpostaviti da se život na Spasu odvijao od kameno-bakrenog doba.

Najveća sličnost keramike sa Sv. Spasa (kao i još nekih nalazišta u Dalmaciji) je sa kulturom Ljubljanskog Barja. Utjecaji su dolazili vjerojatno preko Istre, obalom u Dalmaciju.

Krajem mlađeg kamenog doba , ili u kameno-bakarno doba iz unutrašnjosti, s Istoka spuštale su se na Jadran indoeuropske narodne skupine. S ovim se složila većina povjesničara. Međutim većina aspekata njihove kulture su predmet 150-godišnje znanstvene rasprave. Donose metal i nove oblike kulture. Pokapanje mrtvih u grobne kamene humke, tumule, postaje običaj kojim se u Dalmaciji pokapalo sve do kraja prapovijesti. Stočarstvo postaje glavna privredna aktivnost.

Minimum suglasnosti bi se vjerojatno našao u njihovom podrijetlu u proto-Indoeuropljanima, koji su se služili indoeuropskim jezikom. Međutim, do danas nisu pronađeni nikakvi materijalni ostaci tog hipotetičkog naroda, koji je živio prije 6000 godina. Među brojnim predloženim lokacijama njihove proto-domovine, najčešće se čuje za prostor današnjeg Kirgistana i Uzbekistana. Potaknuti klimatskim promjenama, prema jednom od povjesničarskih prijedloga, 2000 godina pr. Kr kreću u migracije prema jugu i zapadu. Dijeli ih se prema jezicima, na satem i centum jezike. Satem obuhvaća između ostalog slavenske, pa tako i hrvatski jezik.

O etnogenezi Hrvata, još uvijek postoji više teorija. Modificirani oblik nekadašnje slavenske teorije, vjerojatno još uvijek prevladava. Tijekom 19. i 20. st javljaju se i druge teorije. U zadnje vrijeme gotska i iranska teorija dobivaju na popularnosti.

Vratimo se Ilirima. Teorije o genezi Ilira i razvoju njihove kulture su brojni. Jedna od teza koja ima vjerojatno najviše zagovornika, govori o Predlirima u brončano doba, II tisućljeće pr.Kr. i kasnijim Prailirima. Starogrčki izvori iz I tisućljeća pr.Kr. spominju duž dalmatinskog dijela istočnojadranske obale prapovijesna plemena: Bullini, Hylaei, Mannii… Nakon ekspanzije u 4. st. na područje dalmatinske obale, Dalmati asimiliraju ova stara praplemena, kojima se od tada gubi svaki trag. Dalmati su antička etnogrupa, koja je nastanjivala današnju Srednju Dalmaciju i zapadnu Hercegovinu, sa prijestolnicom u Delminiumu u Duvanjskom polju. O pitanju njihove rasprostranjenosti nema suglasnosti. Dvije teorije su prevladavale. Od Krke do Cetine i od Krke do Neretve. Međutim novija historiografija daje prednost prvoj teoriji, do Cetine. Krka ih dijeli od ilirskog plemena Liburna, koji su duže prisutni na ovom prostoru.

Smještanjem Delmata na područje kninskog kraja, postavlja se pitanje pripadnosti, već tada starog naselja Ninie. Prvih začetaka Knina. Grčki povjesničar, zemljopisac i filozof, Strabon (63.pr.Kr-24.po.Kr.), u svojoj Geografiji, prvi spominje Niniu, pišući o Dalmatima. Za njih piše da imaju 50 naselja, vrijednih spomena. Nama su interesantni Promona i Ninia. Nad Niniom su se vjerojatno izmjenjivali Liburni i Dalmati kao gospodari u ovim prvim stoljećima prije Krista.

Priču o Promoni i Ninii ću nastaviti u slijedećem nastavku.

Fotografije na http://grad-knin.net/galerija/C25/.

Literatura:

BATOVIĆ Š., Problemi prapovijesti kninskog područja

BUDIMIR M., Arheološka topografija … Izdanja HAD, 15, 1990.

ZANINOVIĆ M., Od Ninije do Promone

BENAC A., Prediliri, protoiliri, prailiri.

Google

miro

Početkom XIV. st. spuštaju se sa bosanskih brda Vlasi i teže k Hrvatskoj. Prvi put ih susrećemo imenom g. 1322., kad u bici kod Liske pomažu bana Mladena. Ovdje smo im sreli katune, kad ih je ono Kurjaković poslije smrti Vojvode oteo Ivanu Nelipiću. Sredinom stoljeća Vlasi prodiru sve više; ima ih u okolici Knina, gdje ban Nikola Seć g. 1365. kraljevskim Vlasima Pribanu, Ratku, Dudanu, Vojnu i Mladenu sinovima Zilana daje Vidče selo (poznato i pod imenom Krivonos) između Kegla i Zrmanje (danas Krivonos kod odlomka Travice u Erveniku). U ispravi se kaže, da je to selo bilo prazno i lišeno stanovnika. Ban ga napučuje ovim Vlasima uz uvjet, da sagrade kuće, pa će u roku od 3 godine biti oprošteni od svih tereta, a poslije će banu vršiti vojne dužnosti.²⁷⁶ Tokom vremena naselilo se toliko Vlaha u kninski okoliš, da se našao način života sa urođenim stanovništvom i državnom organizacijom u tolikoj mjeri, da se kninski knez Petar Martić naziva podjedno i knez Vlaha.²⁷⁷ A još prije toga nalazimo identičan slučaj. Naime, g. 1368. Stjepan Kupšić kastelan Rmnja naziva se još i “comes Olachorum”.²⁷⁸ No drukčije je bilo s dalmatinskim gradovima. Vlasi, poglavito stočari i bez tradicije i smisla za jače organizacione forme, disciplinu i red, dolazeći u blizinu dalmatinskih gradova sukobljuju se s mentalitetom ustaljenog organizacionog poretka i kad su stali pljačkati po okolišu gradova, izazivali su zabrinutost i revolt. Gradovi se opiru i često prosvjeduju, pa Trogirani g. 1371. šalju izaslanika vicebanu u Knin, da uredi pitanje Vlaha, koji pljačkaju okoliš.²⁷⁹ Inače od svih gradova Trogir ima u ovo vrijeme najviše kontakta s banom odnosno s kraljevskom vlasti u Kninu. Godine 1371. pronio se glas, da će kralj doći u Knin, pa trogirsko vijeće zaključuje, da u Knin pošalje biskupa sa izaslanicima s tim, da se poslanstvo ne zadrži više od tri dana. Biskupu će se dati 6 konja i dnevnica od 4 libre. S njim će ići trogirski knez i još dva izaslanika, pa se svakomu od njih daju po 4 konja i dvije sluge, pa dnevnica od 3 libre.²⁸⁰ Ne zna se što su s kraljem imali raspravljati i da li je kralj došao u Knin, pa prema tomu da li se ovo poslanstvo uopće uputilo. Druga poslanstva banu ili vicebanu nalazimo iste²⁸¹ kao i iduće godine.²⁸²

Kninski kaptol kao notarijatska institucija ne pokazuje veću djelatnost, u ovom razdoblju jakog utjecaja bana, ili nam se bar nisu o tomu sačuvali dokumenti. U kaptolu se g. 1356. nagađa knez Ivan Nelipić s nekim plemićima iz Cetine, koji su polagali svoje pravo na posjede u Cetini na osnovu privilegija, koje im je dao kralj Andrija, a knez je tražio da pred biskupom Blažom pokažu tu darovnicu.²⁸³ Čini se, da boravak cetinskog kneza u Kninu nije bio povezan samo za ovu nagodbu. Ako uzmemo u obzir, da je te godine bjesnio Ludovikov rat protiv Venecije, pa povežemo onaj odlazak vicebana u Cetinu, da pridobije Nelipića i k tomu, da je poslije Zadarskog mira ovaj Nelipić raširio svoje posjede i bio u milosti Ludovikovoj, te od njega dobivao domene i titule,²⁸⁴ onda s velikom vjerojatnošću možemo pretpostaviti, da je pomagao bana Ćuza u ratu ili lično sa svojim četama ili mu ih poslao. Godine 1376. pravi se javni akt u Kninu “in capella di San Bartolomeo”,²⁸⁵ a g. 1381. na molbu Margarete, udove kneza Nelipića, kninski kaptol ovjerava ispravu kralja Ludovika iz g. 1372.²⁸⁶ Banov prestiž zastalno je potisnuo riječ kninskog biskupa, a ban Emerik Lacković od Šimotornje za samu jednu godinu banovanja (1368.) snizio mu je toliko ugled i moć, da su preko biskupova autoriteta potpuno prelazili osim Emerika još i njegovi službenici. Nosili su biskupu što god i gdje god su mogli što dohvatiti.

Tako banov službenik Tumpa iz Radučića (i danas selo na zapad Kninu) diže biskupu u Lapcu i Vrlici: pšenicu, ječam, zob, proso, pir i vino. Grubiša u Grahovu: žito, pčele i novce. Stjepan Kupšić kastelan Rmnja i knez Vlaha u Lapcu: pšenicu, proso, ječam, i zob. Dražoje iz Ključca u “Chomenzon” (= ?) žito i vino. Vicekastelan Knina Nikola u Starhovici: vino i zob. Nikola kastelan Sokola i Unca u Sokolu diže vino, pšenicu i zob, u Uncu žito, a u Butinoj vasi vino i raznu hranu. Jureta službenik iz Vrlike u Srbu oduzima žito. Stjepan rečeni Nijemac, kastelan Peći u istoj Peći: žito i pčele. Viceban Ladislav u Promini vino i žito, a u Kosovu žito i ulje. Drugi viceban Jura u podgrađu Knina vino, u Vrlici ječam, zob i pšenicu, a u Uzdolju: ječam, zob i vino. Ivan sin Nikole “castellanus maioris castri Tiniensis” pod Kninom tj. u njegovu podgrađu vino, za koje se ističe, da je dobro. U istom podgrađu on uzima grede i daske, koje su bile priređene za popravak katedrale i nosi ih u tvrđavu, te s njima uređuje kuće, štale i kupelji. I napokon, ovaj kastelan uzima “in magno castro Tiniensi” 1013 starija žita i 1000 kabala vina. Sve je to, u dokumentu se kaže, potjecalo od desetine i drugih biskupovih dobara.²⁸⁷ Katić zaključuje, da se biskup Nikola nije usudio tužiti bana, dok on nije sišao sa banske stolice, jer se bojao osvete. Po tomu, što uz svakog službenika stoji “tunc” (banus, vicebanus, castellanus), što znači “bivši”, Katić vidi, da nisu obnašali više te časti, kad je pisan dokumenat (14. XI. 1349.), pa njihovo svrgnuće dovodi u uzročnu vezu s ovim postupkom prema biskupu.²⁸⁸ Svakako se pad biskupova autoriteta odrazio i na druge, koji su imali obaveze podavanja biskupu, pa su to iskoristili i uskraćivali ili zatezali podavanje. Tako knez Ivan Nelipić osam godina kasnije uređuje s biskupom Pavlom rok uplate desetine, koju će svake godine davati na 11. XI. i 25. XII. na osnovu uglavljene cijene, koja vrijedi zauvijek. To je onaj akt, za koji je označeno, da je načinjen “Tinine, nella, capella di san Bartolomeo”.²⁸⁹ Nego, tokom našeg izlaganja spomenuli smo nekoliko pojedinosti, koje su u uskoj vezi s arheološko – topografskim oznakama Knina, pa je vrijedno, da se sad na njih detaljnije osvrnemo i bacimo makar nešto svijetla na potpuno nejasnu sliku tadašnjega grada. Prvo, što nam se spominje u Kninu, jest castrum, tvrđava, kojoj je jezgro bilo na današnjem sjevernom dijelu i od koje se sačuvao jedva primjetan preostatak, te nikako ne znamo, što je ona tada obuhvatala. Znamo još i to, da je uz tvrđavu bila crkva sv. Marije, u kojoj se služilo hrvatski, pa kninski biskup i napokon, vidjesmo, franjevci. Kad su u Kninu stolovali hrvatski kraljevi, bez sumnje je ta tvrđava bila već proširena, ali koliko i što je sve zahvatala, ne znamo. Početkom druge polovice XIII. st. nalazimo, da u Kninu odsjeda kraljica Marija i herceg Bela. Tu je bansko sijelo, kao i sijelo banskog suda, tu odsjedaju drugi dostojanstvenici i izaslanstva, tabore se vojske, gradi se ispod tvrđave nova katedrala, pa moramo već u XIII. st. gledati na Knin ne kao na obično malo naselje ispod utvrđenja, nego kao na razvijen gradić za ono doba, koji se nekoliko puta i naziva terminom “civitas”. Centar Hrvatske države se izgradnjom morao razlikovati od drugih naselja, jer su na to utjecali specifični faktori, kao što utječu na svaku prijestolnicu.

U XIV. st. javlja se više detalja, koji će nešto upotpuniti prazninu. Najprije g. 1345. nalazimo, da se izrijekom spominje “sala palatii dicti castri Tinini”, u kojoj se ratificira ugovor između mletačkog nuncija i Nelipića. Radi se dakle o palači, koja se nalazila u utvrđenju, a jedna dvorana u njoj služila je za službeno – reprezentativne svrhe. Već naziv palača i reprezentativna sala u njoj upućuju nas na pomisao, da su tu za boravka u Kninu prebivali odličnici, kao što su kraljica Marija, herceg Bela i kralj Karlo Roberto. Tvrđava je dakle opsežna, kad je u njoj ta palača, a bez dvojbe su u blizini bile nastambe banova, Nelipića i vicebanova. Sretosmo se i s kastelanima, koji bezuvjetno stanuju u tvrđavama. Prostor tvrđave u XIV. st. bio je dakle velik, a da je tako, evo nam najboljeg dokaza u dokumentu, koji se odnosi na spomenutu tužbu biskupa na bana Lackovića i njegove službenike. Tu se dva puta nalazi navedeno veće utvrđenje Knina “castelanus maioris castri Tiniensis”, “in magno castro Tiniensi”. Dakle kninsko utvrđenje bilo je podijeljeno na dvoje, od kojih se jedno naziva veće, što nam govori, da je drugo bilo manje. Po tomu, što se kastelan Ivan izričito spominje kao kastelan većeg grada, znači, da je netko drugi bio kastelan manjega grada. Prema tomu u Kninu su bila dva kastelana ukoliko nije potkastelan upravljao manjim, za kojeg iz ovog dokumenta također doznajemo, da je postojao i zvao se Nikola. Spominje se dva puta izričito i podgrađe: “hoc est in eius suburbio”, “in eodem suburbio Tiniensi”, a treći put se razumijeva, kad se govori o pripremljenim gredama i daskama za popravak katedrale, za koju znamo, da je bila u podgrađu. Poznato je, da u podgrađu prebiva stanovništvo i da se u njemu nalazi ono, čime se stanovništvo dnevno služi, kao napr. crkve, pa ovdje i katedrala. Pitanje je sada, što je bilo u kojem gradu. To nam također osvjetljuje ovaj dokumenat. Naime kastelan Ivan iznosi građu za popravak katedrale iz podgrađa u tvrđavu i tu s njom uređuje (već postojeće) kuće, štale i kupelji. Kako je on bio kastelan veće tvrđave, to su ti objekti bili u njoj, iz čega možemo zaključiti, da je veća tvrđava služila za stanovanje njenih upravljača i zastalno viših funkcionera od njih, kao što su vicebanovi, od kojih i opet ovdje prvi put susrećemo dvojicu: Ladislava i Jura (≫Jurra”). Prema tomu bi manji grad služio vojno strateškim svrhama, i pošto se taj zato i začeo na vrletnu i usku prostoru, stariji je, i držim, da se nalazio u sjevernom dijelu današnje tvrđave, a da je veliki grad obuhvatao prostor u južnom dijelu.

Ali ovaj nam dokumenat iznosi još jedan detalj. Naime u njemu se spominje, da kastelan Ivan uzima biskupu u samom Kninu stvari na dva položaja: materijal kod katedrale, kao i vino u podgrađu, a 1013 starija žita i 1000 kabala vina “in magno castro Tiniensi”. Prema tomu biskup je imao objekte i u podgrađu i u većem gradu Knina. U podgrađu je on bio vezan s katedralom, a budući da se spominje, da je tu oduzeto biskupu vino i to dobro, moramo zaključiti, da je uz život spojen sa katedralom postojao još neki biskupov objekt, u kojemu je stojalo vino, pa se tu radilo o njegovu kaptolu, na što ćemo se još osvrnuti.

Nas zanima, što je ono bilo biskupu u većem gradu. Ako usporedimo količine zaliha, koje su biskupu oduzimane, onda su one bile najveće u većem gradu Knina, a podjednako s njima idu zalihe u Lapcu, vidjet ćemo, da su u ostalim mjestima zalihe redom i neusporedivo manje. U većem gradu Knina je biskup dakle akumulirao zalihe najveće vrijednosti, a s obzirom da smo utvrdili, da je tu bio stambeni prostor dostojanstvenika kao i to, da je biskup bio kancelar, glava notarijatskog kaptola, sudac i konačno, da mu je katedrala bila u podgrađu, ne možemo drugo zaključiti, nego da je i kninski biskup stanovao u većem gradu Knina. U izvorima ćemo često susresti, kako su notarijatski akti povezani s oznakom, da su načinjeni u sv. Bartolomeju. Naši historici i arheolozi zavedeni Farlatijem, kao i krivom pretpostavkom i tvrdnjama u jednoj varijanti, da se katedrala nalazila na Kapitulu, gdje je bila crkva i samostan sv. Bartola, držali su bez izuzetka, da su te isprave tu pravljene . Zaista je privlačivo podudaranje u tomu, što se položaj i danas zove Kapitul, što se ta riječ veže uz katedralu, jer je kaptol redovito uza nju, k tomu, što je ta crkva posvećena sv. Bartulu, a kninski kaptol označava, da su isprave pravljene u sv. Bartulu. Dakle kaptol i s njim povezana katedrala i k tomu crkva sv. Bartula potpuno odgovaraju svim oznakama da se bez razmišljanja to troje istovetuje i traži na Kapitulu. Međutim stvar stoji drukčije: katedrala je bila posvećena sv. Mariji, a dokazasmo, da je crkva sv. Bartula od utemeljenja nosila to ime i da je pripadala izravno splitskoj nadbiskupiji, pa već po tomu kao i po različitim titularima ne može biti jedno istovetno s drugim. Dokazan je, vidjesmo, i drugi položaj katedrale, naime u Kninu, dok, je crkva sv. Bartula uvijek na Kapitulu. Mi smo god. 1376. susreli izraz “in capella di s. Bartolomeo”, za koju se kaže da je u Kninu. Po tomu, što se u njoj pravi javni akt, otkriva nam se, da je to taj Sv. Bartul, koji češće susrećemo u takvom svojstvu. Naznaka, da je u “Tininio”, potvrđuje nam ga u Kninu, a oznaka, da je “capella”, ne može ga nikako poistovetovati sa sv. Bartolom na Kapitulu kod Knina, jer je to velika trobrodna bazilika i to samostanska, koja nije “capella”, niti pak jedna kapela ovog imena u njoj može biti, kad to ime nosi cijela crkva. Nalazimo redovito, da su akta pravljena u “s. Bartolomeo – Tine”, “Nella catedrale di Tinin”,²⁹⁰ “Nella chiesa di Tinine”,²⁹¹ “Nos Capitulum Tiniensis ... Tinini in dicta ecclesia nostra catedrali”.²⁹² K tomu iza onog “Nella catedrale di Tinin” odmah dolazi “Il capitolo della chiesa di Tinine”, pa vidimo, da se jedno naizmjenično uzima s drugim, te to označava blisku povezanost, koju će nam napokon potvrditi konkretan podatak. Godine 1430. učinjen je sporazum između hrv. – dalm. bana Ivaniša Nelipića i Krbavskih knezova s drugim velikašima na obranu i korist kraljevstva, pa kad ga kninski kaptol objavljuje, stoji: “Tinine nella capella di s. Bartolomeo nella catedrale”,²⁹³ Knin, u kapeli sv. Bartolomeja u katedrali”. Dakle u samoj katedrali postojala je kapela sv. Bartolomeja, koja je služila za pravljenje i proklamacije javnih akata, pa je to službena notarijatska prostorija kninskog kaptola. U mnogo slučajeva crkve su služile prigodno ili povremeno za javna akta, a kod nas se npr. mir između Ludovika Anžujskoga i Venecije g. 1358. načinio u sakristiji sv. Frane u Zadru, dok je kapela sv. Bartula u kninskoj katedrali služila trajno instituciji notarijata i odatle nam ono javljanje na ispravama, da je učinjeno u sv. Bartulu.

Prije rekosmo, da ćemo se osvrnuti i na kaptol kninskog biskupa. Naime, dosada je pored tolikih nejasnoća bilo teško iskopčati sv. Bartula na Kapitulu od kaptola kninskog biskupa najviše zato, što je lokalitet sačuvao naziv kaptola. Tako je posljednje mišljenje ostalo na mojemu “Meni se čini, da se tom prigodom (g. 1428) mogao seliti biskupov kaptol i da se odatle sačuvalo današnje ime Kapitul, ukoliko to ime nije došlo po vlasništvu splitskog kaptola.”²⁹⁴ No iako je tu došla do izražaja dilema, da li je to ostalo od splitskog ili kninskog kaptola, do danas sam sagledao i druge okolnosti, s kojih će moj navod pretrpjeti neku izmjenu. Naime bio sam u uvjerenju, da su predšasnici imali čvrsta oslonca da tvrde, kako je katedrala do g. 1428. bila porušena.²⁹⁵ Tu konstataciju prvi iznosi Farlati govoreći, da je Ivan, prepošt čazmanskog kaptola, postao kninski biskup g. 1428., a papa Martin V. mu dozvolio da zadrži čazmanski sacerdocij, jer će tako smoći sredstva za popravak katedrale, koja da se starošću ili kojom drugom nedaćom srušila. Farlatijevu navodu je svatko povjerovao, pa i sam njegov savremenik Vinjalić, koji to rušenje pripisuje g. 1415.,²⁹⁶ vjerujem samo zato, što je odnekud znao, da su se Turci zaista zaletjeli do primorja u okolicu Šibenika i Omiša,²⁹⁷ pa je tom zaletu pripisao ovo, što je Zlatović ustvrdio. Međutim Farlati opet sam konstruiše i to odaje uobičajenim citiranjem teksta dokumenata, koji iznosi, kad izlaže svoje misli, pa ovdje donosi ovaj tekst: ( ... 1428. 12 kal. junii providit Ecclesiae Tinnien, provinciae Spalati vocanti per ob. De persona D. Johannis praepositi Ecclesiae Casmen, diocesis Zagrebiensis; et concessum fuit sibi quod possit dictam praeposituram tenere ad ipsius Domini nostri beneplacitum propter destructionem ecclesiae Tinniniensis praefato (ex tabulis consistorialibus)”.²⁹⁸ A iz ovog teksta se ne može izvući zaključak, da se srušila katedrala starošću ili kojom drugom nedaćom. Već po tomu, što Farlati kombinira sa starošću katedrale, vidi se, da ne zna za novu građevinu iz g. 1272. – 4. Također je svrhu o pridržavanju čazmanskog sacerdocija krivo shvatio i pripisao ju popravku katedrale. Ali u dokumentu uopće ne stoji, da se radi o stradanju katedralne zgrade nego ono “propter destructionem ecclesiae Tiniensis praefatae” znači sasvim drugo. Ovdje je kninska crkva identična s pojmom organizacije, tj. s kninskom biskupijom i za nju se kaže, da je srušena, uništena. Ovo rušenje u smislu haranja povezujem sa naletima Turaka, koji su pri polasku i pri povratku sa šibenskog primorja morali proći i harati kninsku dijecezu. I s obzirom da novoizabrani hiskup dolazi u opljačkanu dijecezu, papa mu dozvoljava da pridrži čazmanski sacerdocij, te se time uzdržava. Prema tomu nema nikakva dokaza, da je kninska katedrala negdje do g. 1428. stradala. Uostalom to nam potvrđuju i dokumenti, koji ju kao aktivnu spominju g. 1420.,²⁹⁹ 1424.³⁰⁰ i 1430.³⁰¹ Povezano s ovim nalazimo, da se g. 1420., kad se u regestu isprave spomenula katedrala, odmah s aktom u njoj spominje i kninski kaptol: “1420 la domenica prossima avanti la purificazione, nella catedrale di Tinin. Il capitolo della chiesa di Tinine ad instanza di Nicolo conte di Veglia Modrussa etc. ordina la publicazione, di un contratto dello stesso”.³⁰² Dakle ovim se potvrđuje sve dosadašnje izlaganje o služenju kninske katedrale, odnosno kapele sv. Bartula u njoj, za javne čine i navodi se akt kaptola u katedrali, pa sad se pojašnjava, da je dosadašnje akte, koje je vršio kaptol, to obavljao uvijek ovdje, a to znači, da je kaptol bio prostorno usko vezan za katedralu, tj. da je bio smješten do nje. To izlazi logično iz sada utvrđene činjenice, što je biskup stanovao u većem utvrdenju Knina, a netko je onda morao biti uz katedralu, i tu je vidjesmo, bilo biskupovih zaliha, koje mu je g. 1368. oduzeo kastelan Ivan, pa iz svega izlazi logičan zaključak, da je uz katedralu prebivao kaptol, kao što je uostalom redovito bilo i kod katedrala u drugim mjestima. Tako je sada utvrđeno, da su uz kninsku katedralu bile i zgrade kaptola, pa zato u ovo doba, a još i kasnije, kninski kaptol nije bio na Kapitulu nego u Kninu.

Bilješke:

276 Smičiklas, O. c. XIII, str. 425–6.

277 L. Thalloczy, Hrvatsko običajno pravo od g. 1551 i 1553. Glasnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu, XVIII, Sarajevo 1906, str. 21 i 22.

278 Katić, Ban Emerik, str. 6.

279 Rački, Notae Joannis Lucii. Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, XIII, Zagreb 1881, str. 240.

280 O. c. str. 239.

281 Rački, O. c. str. 240.

282 O. c. str. 24l.

283 Lopašić, Spomenici Tržačkih Frankopana, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, XXV, Zagreb 1892, str. 320.

284 Gunjača, Cetinski knez Ivan I. Nelipić, Napretkov kalendar za g. 1938. Separatni otisak, Sarajevo 1937, str.

285 Lopašić, O. c. str. 321.

286 Šišić, Iz arkiva u Željeznom, str. 158–9.

287 Katić, O. c. str. 5–6.

288 O. c. str. 11–12.

289 Lopašić, O. c. str. 231.

290 O. c. str. 322.

291 L. c.

292 Note chronologiche e documenti raccolti da Giovanni Lucio Traguriense, Bullettino di archeologia e storia dalmata, VI, Spalato 1883, str. 78.

293 Lopašić, L. c.

294 Gunjača, O položaju kninske katedrale, str. 78.

295 Farlati, O. c. str. 295. – Boman, Storia civile ed ecclesiastica della Dalmazia, Croazia e Bosna, Venezia 1775, str. 377–8.

296 Zlatović, Stare narodne zadužbine hrvatskih kralja u Dalmaciji, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, V, Zagreb 1883, str. 53.

297 Acta diplomata Ragusina l, Beograd, str. 243.

298 Farlati, O. c. str. 295.

299 Lopašić, L. c.

300 L. c.

301 Lopašić, O. c. str. 323.

302 O. c. str. 222.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Fotografije koje je tijekom Domovinskog rata, od 1991. do završnih operacija 1995., snimio Željko Gašparević pripadaju u sam vrh hrvatske ratne fotografije. U ovoj fotomonografiji one su u najvećem dijelu složene kronološki, čime ona postaje svojevrsna slikovna kronologija Domovinskog rata, ali i spomenik braniteljima, posebice na području Novske, te autentičan podsjetnik na događaje i ljude koji su obilježili noviju hrvatsku povijest, odnosno razdoblje obrane, a potom i oslobađanja okupiranoga hrvatskog teritorija. Uz fotografije ratnih djelovanja, iznimno su dojmljivi i portreti, bilo da je riječ o portretima hrvatskih branitelja ili izmučenim i tužnim licima prognanika, izbjeglica i djece. Fotografije je samostalno odabrao i "u grubo" posložio sam autor, a završnu riječ u grafičkoj pripremi za tisak imao je njegov suborac Ivo Vrtarić. Autor je nastojao i što je moguće detaljnije opisati fotografije, što povećava njihovu dokumentarnu vrijednost.

http://www.centardomovinskograta.hr

Autor u fotomonografiji predstavlja odabrane fotografije, kao svjedočanstvo o kulturocidu, odnosno o razaranju hrvatske, ali i svjetske baštine u Domovinskom ratu. U uvodu fotomonografije autor objašnjava da su one "njegov intiman i simbolički izbor od tisuća snimljenih motiva hrvatske baštine razrušene u napadu Jugoslavenske narodne armije i srpske paravojske tijekom rata za hrvatsku neovisnost 1991.-1995. godine". Navedene fotografije vrhunsko su svjedočanstvo o "plodovima zla", koje su u svom velikosrpskom ludilu JNA i srpske postrojbe posijale po hrvatskim naseljima tijekom otvorene agresije na Hrvatsku. One su vrhunsko umjetničko djelo, ali i dokument o uništavanju kulturnih vrijednosti, sakralnih i svjetovnih spomenika, te raznih zgrada i građevina diljem Hrvatske: u Zadru, Šibeniku i okolici, Skradinu, Pakracu, Lipiku, Daruvaru, Gospiću, Ličkom Osiku, Otočcu, Jamničkoj Kiselici, Dubrovniku i okolici, Zagrebu, te Vukovaru. S obzirom na tematiku fotografija i činjenicu da su potpisi ispod fotografija dvojezični (hrvatsko-engleski), ova fotomonografija svojom dokumentarno-umjetničkom vrijednošću zaslužuje mjesto u knjižnicama diljem svijeta.

http://www.centardomovinskograta.hr

„Crkva sv. Jakova u Kninskom Polju je jednobrodna, pačetvorinasta građevina s polukružnom apsidom i sakristijom. Zapadno pročelje, na kojem je glavni ulaz u crkvu, obogaćeno je plitkim, s pročeljem povezanim zvonikom. U donjem dijelu se zvonik oslanja na dva snažna pilastra s bazom, koji se u vrhu završavaju lučnim nadvojem. Na prvom katu zvonika je mali okrugli prozor, a iznad njega prozor lučnog završetka. Na vrhu je kamena preslica s dva otvora. Na južnom kamenom pročelju su po sredini jednostavna vrata, a u gornjem dijelu, koji je odijeljen istaknutim vijencem dva polumjesečasta prozora. Na sjevernoj strani je dodana kvadratna sakristija, koja na zapadnoj strani ima lučni prozor, dok su na zidu same crkve također dva polumjesečasta prozora. Na istočnoj strani je izdužena polukružna apsida, koja na južnoj strani ima prozor lučnog završetka. Crkva ima dvovodni krov s kupom kanalicom koja se završava i spaja s tijelom crkve konkavno svinutim vijencem od sedre. Apsida ima trovodni krov.

U unutrašnjosti ova crkva ima polukružnu apsidu i strop s gušom koja je plitko profilirana. Nad ulazom je zidano pjevalište. Trijumfalni luk je plitko profiliran i stoji na čvrstim polustupovima s kapitelnim zonama. I apsida ima ravan strop oslonjen na zaobljenu gušu, a povišena je s dvije stepenice od podnice broda crkve.

Crkva sv. Jakova je jednostavna građevina podignuta na mjestu starije, što pokazuju slučajni nalazi pleternih fragmenata u njenoj okolici. Crkva je zanimljiv primjer neostilske građevine u Dalmatinskoj zagori. „

Ovo je izvod iz Rješenja o preventivnoj zaštiti spomenika kulture, Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, Glavno povjerenstvo u Splitu, od 1995. Do revizije rješenja, vrijedi ovo.

Crkva sv. Jakova je smještena uz jednu od glavnih kninskih prometnica. Svakodnevno viđamo njenu vanjštinu. Zahvaljujući ljubaznosti župnika Župe Vrpolje, fra Anti Čavki, imamo mogućnost, zaviriti i u njenu unutrašnjost. Fotografije crkve sv. Jakova pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/.

Još malo o crkvi sv. Jakova sa web stranica Šibenske biskupije, Kninski dekanat, Vrpolje, http://www.sibenska-biskupija.hr:

„Župna crkva sv. Jakova sagrađena je u XVIII. stoljeću. Polovicom XIX. st. obnovljena je a osobito g. 1880. Crkva je i kasnije popravljana. Ona je jednostavna građevina sa zvonikom na preslicu (dva zvona). U crkvi je bio kameni veliki oltar i na njemu kip sv. Jakova. U crkvi je bila i slika Gospe Sinjske i Križni put. Neposredno pred Domovinski rat, g. 1988./89. je bila temeljito obnovljena i uređena, a obnovu je financirala ondašnja Republika Hrvatska iz fonda “Republička samoupravna interesna zajednica kulture" (RSIZK).

Nakon temeljite obnove, pobunjeni Srbi su je najprije (1. I. 1992.) minirali a potom zapalili. Crkva je g. 2000. obnovljena pomoću Ministarstva za obnovu i razvoj RH i Provincije Presv. Otkupitelja. Novu sliku sv. Jakova apostola naslikao je ak. slikar Josip Biffel.

Oko crkve je staro groblje. U novije vrijeme sagrađeno je novo gradsko groblje za katolike i pravoslavce s mrtvačnicom, ali bez kapele.

Župna kuća u Vrpolju popravljena je g. 1928. a jednako i nakon Drugoga svjetskog rata. Pred sam Domovinski rat provincija Presv. Otkupitelja je sagradila novu župnu kuću i u njoj župnu kapelu. Prije samog useljenja, srpski pobunjenici su istjerali župnika krajem listopada 1991. Kuća je ostala sačuvana jer se u nju uselio jedan Srbin iz Uništa, koji je staru župnu kuću pretvorio u gospodarski objekt. Nakon "Oluje" na temeljima stare kuće izgrađena dvorana u kojoj se i danas slavi sv. misa.“

Osim što mu se zahvaljujem na ljubaznosti, zahvaljujući povjesničarskom duhu i iskustvu fra Ante i njegovoj spremnosti da pomogne ovakve laičke pokušaje, doznao sam još vrijednih detalja. Prema njegovim riječima pri župi se nalazi nekoliko ostataka iz osmanlijskog razdoblja u Kninu. S obzirom da su ti ostaci vrlo rijetki, ovi koje mi je on pokazao su još vrijedniji. Stoga, neka ovo bude poziv struci da valorizira te ostatke. Pogledajte: http://grad-knin.net/galerija/slika/1405/ i http://grad-knin.net/galerija/slika/1404/.

Osim toga, svi znamo ili smo barem čuli za Lovru Montija. Bio je prvi gradonačelnik Knina izabran voljom naroda i Narodne stranke. Pet puta za redom izabran za narodnog zastupnika u pokrajinskom saboru. Četiri puta je zastupao Dalmaciju u Carevinskom vijeću (Bečki parlament). Za njegova je mandata mnogo toga učinjeno, a naročito je zagovarao poljoprivredu. Oporučno je ostavio svoje imanje, kasnije nazvano "Montova glavica", gradu Kninu, koje se sastojalo od 32 ha zemlje, 2000 stabala voćaka, 2 ha vinograda i gospodarskih zgrada uz uvjet da se osnuje poljoprivredna škola.

Jeste li znali da je pokopan na ovom groblju do crkve sv. Jakova? U majčinu grobu (http://grad-knin.net/galerija/slika/1402/)). Na onome što je ostalo od nadgrobnog spomenika, ne spominje se Lovrino ime. Nadam se da će te se složiti sa mnom i fra Antom kako je Lovro Monti zaslužio kad bi 9. travnja, na godišnjicu njegove smrti, znali gdje obnoviti sjećanje na tog čovjeka.

Staro kninsko groblje, kod crkve sv. Jakova, je posebna priča. Nakon rada „kulturnih djelatnika“, tijekom devedesetih, mi se nismo potrudili obnoviti sjećanja na hrvatski grad Knin, tijekom 19 stoljeća, vidi http://grad-knin.net/galerija/slika/1396/.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili na redakcija@grad-knin.net.

miro

U kakvom su stanju močvarna staništa na kninskom području, pogledajte nahttp://grad-knin.net/galerija/C28/

Zbog iznimne vrijednosti močvarnih i drugih vlažnih staništa jučer se (02. veljače) obilježavao Svjetski dan močvarnih staništa. Ramsarska Konvencija o vlažnim staništima potpisana je 02. veljače 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru smještenom na obali Kaspijskog jezera, a na snazi je od 1975. godine. Navedeni dokument je osnova za zaštitu vlažnih staništa u cijelom svijetu, a potpisalo ga je više od 150 zemalja, među kojima i Republika Hrvatska (25. lipnja 1991. godine). Na osnovi ovog dokumenta popisano je 1929 zaštićenih područja diljem svijeta, ukupne površine 185 milijuna hektara zbog iznimne važnosti za opstanak biljnih i životinjskih vrsta u vidu zaštite vlažnih šuma i livada, slatkih voda i jezera, vodotoka i močvara te obalnog mora do dubine od 6 m.

U Hrvatskoj je temeljem Ramsarske konvencije izdvajaju četiri zaštićena područja iznimne vrijednosti koja se prostiru na površini od 86 579 ha: dva parka prirode - Lonjsko polje i Kopački rit, ornitološki rezervat Crna Mlaka, te područje delte rijeke Neretve. Sva četiri navedena močvarna područja zaštićena su od 1993. godine.

Kako je i samo kninsko područje većim dijelom prekriveno močvarnim staništima u nastavku će se dati kratki prikaz problematike vezane za to područje unatoč činjenici što nije sastavni dio međunarodne mreže vlažnih područja temeljene na Ramsarskoj konvenciji. No, svakako treba ukazati na njihovu važnost i utjecaj antropogenog faktora na njihovu održivost. Naglasak svakako treba staviti na područje uz tok rijeke Kosovčice, Butišnice, Orašnice i Krke, te Šarena i Burumska jezera. Općenito navedena područja su sastavni dio porječja gornje Krke, te u kišnom dijelu godine su sklona plavljenju, osobito u kasnu jesen uslijed obilnih kiša i rano proljeće uslijed otapanja snježnog pokrivača u višem brdsko-planinskom području, pri čemu dolazi do stvaranja močvarnih površina u području Kosova i Kninskog polja. Unutar navedenog područja najvećim dijelom se nalazi močvarno tlo koje je čovjek uvelike preoblikovao svakodnevnim djelatnostima (poljoprivredom, industrijom, urbanizacijom, melioracijom, odvodnjom otpadnih voda, infrastrukturom i sl.). Močvarna staništa Kninskog i Kosova polja izrazito su bogata hidrofilnom vegetacijom – vrbom i topolom te nižim trščacima i drugim travnatim zajednicama, kao i životinjskim svijetom (pastrva, klen, ptice i dr.).

Poljoprivredna proizvodnja usko je vezana za prostor uz tokove navedenih rijeka, odnosno uz polja kroz koja protječu, bog čega u pojedinim područjima postoji opasnost od opterećeni s nutrijentima (primjerice u donjem toku rijeke Butišnice). Osim poljoprivrede bitan čimbenik koji utječe na promjenu močvarnog staništa svakako je i industrija, a u prvom redu se misli da donji tok rijeke Orašnice gdje se nalazi industrijska zona (tvornice Dizel-depo i TVIK, danas DIV) iz kojih prijeti opasnost od ispuštanja industrijskih otpadnih voda. Uz to treba spomenuti i ostale otpadne vode i kanalizacijski sustav koji se dijelom izlijeva u riječne tokove. Zbog problemom plavljenja uz rijeke, osobito u području tokova Butišnice, Kosovčice i Krke, na ovom području izvedeno je nekoliko melioracijskih zahvata kako bi se građevinski objekti i poljoprivredne površine zaštitile od eventualnih šteta. Prilikom tih građevinskih intervencija u močvarnim područjima je napravljen cijeli niz zahvata – kanaliziranje, betonizacija, isušivanje, gradnja nasipa, promjene toka rijeka i druge radnje.

Unatoč tomu dijelovi ovih staništa i dalje obiluju bogatstvom flore i faune, pa bi se ta područja dijelom moga koristiti u turističke svrhe, naravno u skladu s održivim razvojem. Zahvaljujući velikoj raznolikosti močvarnog staništa moguć je intenzivniji razvoj različitih oblika turizma (ribolov, biciklizam, kanuing i sl.).

Za sad ne postoji detaljna studija koja se bavila navedenom problematikom, zbog čega nije poznato u kojoj su mjeri navedene aktivnosti utjecale na močvarna staništa!

Izvori:

http://www.dzzp.hr/

http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?storyid=8261

http://baranja.hr/2012/01/svjetski-dan-mocvarnih-stanista/

http://Ramsarska konvencija

Tekst i fotografije: Ivan Gambiroža

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili na redakcija@grad-knin.net. (op. ur.)

S anđelima kroz godinu

Svakoga sata u danu

Svakoga dana u godini,

Uvijek su s nama.

Naši nebeski čuvari.

Prate nas,štite i vode.

Prepustimo se …

Siječanj, anđeo Hamashim – ČUDO

Početak godine prilika je za susret s anđelom čuda.

Prepoznaj ga u jutarnjem mrazu,

večernjim maglama

ili u trenutku kad preobražava zimu.

Dotakne li te, promijenit će tvoju sliku svijeta

i vidjet ćeš sve drugim očima.

Prepoznat ćeš dugu u kapi kiše,

u latici ruže sve vrtove zemaljske,

čuti glazbu u šuštanju vjetra,

spoznati beskraj svemira motreći zvijezdu.

Anđeoska objava bit će ti izrečena

usnama prijatelja ili slučajnog prolaznika.

Osjetit ćeš Božju prisutnost,

prihvatiti svakog čovjeka kao dar,

a svaki novi dan kao čudo.

Veljača, anđeo Seheiah – ISTRAJNOST

Ništa veliko ne nastaje preko noći.

Ljiljan ima svoje vrijeme cvjetanja,

a jabuka svoje vrijeme zrenja.

Sve živo razvija se i raste,

I treba vrijeme da bi donijelo plod.

Stoga, otvori vrata anđelu istrajnosti.

Pusti ga u svoj život

da ti podari snagu strpljivosti.

Da te nauči čekati.

Da te ispuni mirom, vjerom i sigurnošću.

Sve što na zemlji postoji, diše, cvjeta i rodi

sada počiva u nebeskoj milosti.

U pravo vrijeme bit će, ponovo,

na pravom mjestu.

Poraz, koji je kralj Ludovik pretrpio kod Zadra g. 1346., nastojao je osvetiti, čim istekne rok primirja. Obazirući se na taj rok, nije se mogao pridružiti Genovezima u ratu protiv Venecije, ali se ipak počeo pripremati na rat. Kako je i Dalmaciju izabrao za ratno poprište postane Knin centar priprema, pa iz njega posada stane uznemirivati posjede gradova pod mletačkom zaštitom. Izvanredni providuri iz Splita javljaju u Veneciju, kako se u Kninu skuplja velika vojska, ali da oni tomu ne znaju pravog cilja.²⁵⁸ Uto se predstavnici oštećenih posjeda potuže banu, a viceban iz Knina ih pozove u Cetinu, da se s njima nagode. On je naime otišao u Cetinu k Ivanu Nelipiću, da bi ga sklonio, da se priključi pripremanoj vojni i zato je predvidio duži boravak, pa je tu zakazao sastanak poslanicima. Svrha mu je bila, da se s njima nagodi, kako bi imao odriješene ruke i umirenu pozadinu, kad krene s kraljem na Zadar, pa se i nagodio. Za boravka u Cetini viceban je dao otvoreno do znanja izaslanicima Trogira, da on sa svom vojskom kani poći na Zadar, a izaslanici su ujedno doznali i njegovu želju, da se postigne sporazum između bana i Nelipića, pa je trogirski knez odmah izvijestio zadarskog kneza, da će viceban nastojati svu tu ujedinjenu vojsku dovesti pod Zadar.²⁵⁹

Kad je vijest o sklopljenom miru između Genove i Venecije iznenadila kralja i odgodila njegovu vojnu, pripreme u Kninu splasnu. Dapače, kastelani Knina i Ostrvice, koji su harali po okolici Zadra, bili su smijenjeni, a na njihovo mjesto je došao neki Nijemac, koji je zapovijedao i u Kninu i u Ostrvici, pa i u drugim utvrđenjima. Ovaj Nijemac pošalje dva izaslanika u Zadar s pismima i oni tu izjaviše, kako kastelan želi živjeti sa Zadrom u miru i da ne će napadati zadarsku okolicu, ali je tražio, da mu knez dade darova, kako su i predšasnici njegovi davali njegovim predšasnicima. No knez Zadra Badoer to odbije izrijekom, da je loš običaj, što se kastelani često mijenjaju, pa svaki od njih traže darova, a inače se ne drže zadane riječi. Do odgovora iz Venecije zadarski knez je udovoljio molbi izaslanika, da kraljevi ljudi mogu slobodno dolaziti u Zadar, a kastelan će istu takvu garanciju dati Zadranima da mogu dolaziti na teritorij Hrvatske.²⁶⁰ Međtutim godine 1356. kralj je s namjerom da otpočne naumljeni rat, u Zagrebu sakupio toliku vojsku, da je jedan dio vojnika morao poslati kući.²⁶¹ Ta vojska krene na Mlečane podijeljena u dva pravca. Jedan dio vojske provali u trevizantsku marku, a drugi pod vodstvom Ivana Ćuza, spomenutog vicebana u Kninu, a sada bana, stade napadati dalmatinske gradove pod mletačkom zaštitom. Iako su gradovi sprva pružali otpor, kad su vidjeli, kako Venecija razapeta na dva bojišta slabi, Split i Trogir iskoriste situaciju, pa se pobune, te zbaciše mletačke predstavnike (srpnja g. 1357.) i javiše banu Ćuzu, da priznaju kralja i njega, našto Ćuz dođe u Split. Za Trogirom i Splitom povede se i Šibenik, te u prosincu iste godine Šibenčani pošalju izaslanika Radoslava Krasuvenačića k banu, koji je tada opsjedao Nin, da mu javi, da se Šibenik odcijepio od mletačke vlasti i da se sad vraća kralju. Tom prigodom izaslanik isposluje, da mu ban izda povelju, u kojoj se među ostalim Šibeniku i dalje ostavljaju mlinovi na Slapu Krke na upravljanje i pridružuje njegovu distriktu: Rakitnica, Dazlina i Grabovci sa zapadne strane Krke, a Nevest, Koprvno, i Partenić sa istočne.²⁶² To znači, da je ban prvu skupinu sela izdvojio iz lučke, a drugu iz kninske županije. Kralj je iduće godine ovaj privilegij potvrdio²⁶³ s preinakom, da je umjesto Rakitnice dao Žitnić. Tu se kaže, da su ona sela “ex alia parte eiusdem fluvii” među kojima je Žitnić u Dubravama tik do šibenskih međa, po čemu doznajemo, da se Krški predio od Moseća prema jugu, a do šibenskih međa, nekad zvao Dubrave, što je, odavna iščezlo. Ban Ćuz je uspješno završio kampanju ulaskom u Zadar (18. XII. 1357.), gdje je dočekao kralja i bio prisutan potpisivanju Zadarskog mira 18. II. 1358. g., kojim je Venecija potpuno istisnuta sa ove strane Jadrana.²⁶⁴ Povratkom Zadra u kraljevske ruke nalazimo, da u nj često navraćaju hrvatski banovi, dapače tu imaju i svoju palaču. Ali stalno sijelo ostaje i dalje u Kninu, te g. 1358. a poslije Zadarskog mira tu nalazimo Ćuza kako naređuje, da se uvedu u posjed Biljana u Luci zadarski Nozdronjići, koji im je bio dao Budislav sin Ugrinov, a oteo Budislav Kurjaković²⁶⁵ što je svakako učinjeno na osnovu prethodne presude banskog suda u Kninu. Tako isto ban postupa u pogledu sela Brdara na Zrmanji, koje je drugi Kurjaković, Juraj, oduzeo plemiću Keglu i rođacima od bratstva Prklji.²⁶⁶ (danas se odlomak kod Ervenika Donjeg tako zove). Iste godine Ćuza smjenjuje Nikola Seć ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koji g. 1359. u Kninu kažnjava Pribislava, satnika ličkoga, plemića Cvitka Dminoslavova, pa Jurja Slavčica i Prvana Nekrsta iz Počitelja zbog prevare u izmicanju međa.²⁶⁷

Onaj privilegij, što ga je Ćuz bio dao Šibenčanima, urodio je sukobom između šibenskog i trogirskog biskupa. Naime, teritorij prije spomenutih Dubrava, – nije mi poznato kada i na koji način, – otpao je od jurisdikcije kninskog biskupa i došao pod trogirskog. Sad, kad je Ćuz ovaj teritorij priključio šibenskom distriktu, stao je šibenski biskup pretendirati na prava i desetinu Dubrava, čemu se usprotivio trogirski biskup tvrdeći, da je kralj dao Šibenčanima spomenuta sela kao temporalija, a da nije mogao dati spiritualija i ubiranje desetine, koju on odavna tu ubira. Ban je odredio, da rasprava bude u Šibeniku, kojoj je i sam prisustvovao uz Stjepana biskupa Njitre i Ivana de Bradeset, doktora prava. Komisija je dala pravo trogirskom biskupu.²⁶⁸ Jednom se spominje kancelar ovoga bana imenom Martin, kojeg ban g. 1360. šalje u Veneciju, da mu nabavi oružja i drugih potreba, te da se potuži na štete, koje mletački podanici nanose njegovima.²⁶⁹ Ovo posljednje ne bi se imalo odnositi na štete nanesene sa mletačkog teritorija, kad se zna, da je nedavnim mirom u Zadru otpalo od Venecije sve, što se od polovice Kvarnera nalazi na jugu. Tu više nije moglo biti mletačkih podanika, pa se najvjerojatnije radilo o kakvom zaletu sa galije. Jedan slučaj banova prosvjeda mogao bi ovo pojasniti. Godine 1363. ban Nikola zahtijeva od Venecije, da se namiri šteta nekom Ivanu iz Trogira, kojemu je na putu za Cipar kapetan Kulfa (admiral) Nikola de Faletro potopio brod s predumišljajem i nerazboritošću napavši ga sa svoja dva broda. Šteta se cijenila na 1500 zlatnih dukata. Kako je postojao ugovor između kralja i Venecije o obostranom poštovanju plovidbe na moru oštećenik se kanio obratiti kralju, a ban je tražio, da se dade satisfakcija, a da stvar ne dođe do kralja.²⁷⁰ Godine 1371. došao je k banu Seću u Knin bilježnik Bartul Ursio iz Senja, koji izvještava, da je uredio s banom više poslova i da je, dok je bio u Kninu, gdje stoluje ban, bio vrlo dobro čašćen.²⁷¹ Već smo vidjeli, kako ban u Kninu izriče kazne, što je bilo povezano s njegovom sudačkom vlašću. Banski sud se u Kninu reaktivirao, otkada su Nelipići napustili Knin, a kralj uspostavio svoju vlast. Pored spomenutih suđenja u dokumentima susrećemo dalje sudske postupke. Tako g. 1361. ban osuđuje nekog Vladišu iz Banjevaca na gubitak sve imovine u Hrvatskoj i Dalmaciji.²⁷² Čini se, da je i kninski biskup imao udjela u sudu, odnosno da je bar jedno vrijeme bio sudac banskog suda, jer se g. 1370. spominje, da će u sporu oko nasljedstva Nikole Martinuševića u pogledu zemljišta u Rači biti suđenje u Kninu, a pred biskupom. ²⁷³ Možda je biskup zamjenjivao odsutnoga bana ili vicebana u sudu. Banski sud kao instituciju u ovom razdoblju spominje iako nešto kasniji dokumenat. Taj je dokumenat iz g. 1375., u kojem se kaže, da su Petar iz Trogira i Jurčin Harnašić iz Vrlike izravnali stare razmirice, koje su prije dolazile kako pred banove tako i pred njihove zamjenike, pred stol (scampnum) u kninskoj kuriji.²⁷⁴ Nailazimo jednom na slučaj, da se spor začet pri kninskom banskom sudu svršio s prizivom na kraljevski sud. Radilo se o tužbi kninskog biskupa Pavla g. 1377., koji se bunio, što je kralj Ludovik dao magistru Novaku sela Ozljan, Krušvić i “Hazzanew” pod Zvonigradom, pa je Novaka tužio banskom sudu. U vezi sa prije izloženim nagađanjem, da je biskup bio član suda, usudio bih se nabaciti, da je njegovo prisustvo kao člana suda ovdje bilo inkompaktibilno, jer je on bio zainteresiran kao stranka i zato on nije prisustvovao raspravi, iako se ona održavala u njegovu Kninu, nego je opunomoćio kninskog arciđakona Sebastijana. Na banskom sudu je riješeno, da Novak u određenom roku iznese svjedočanstva kraljevskom sudu. A kralj je nato naredio svom sucu u Višegradu, da potvrdi navedena sela Novaku i da kninskom biskupu naloži šutnju.²⁷⁵

Bilješke

258 Ljubić, Listine III, str. 289.

259 O. c. str. 27l.

260 O. c. str. 274–5.

261 Gruber, Borba Ludovika, str. 87.

262 Smičiklas, Codex diplomaticus, XII, str. 248.

263 O. c. str. 535.

264 O vojnama kralja Ludovika vidi opširno kod Grubera: o. c. str. 32–161.

265 Smičiklas, O. c. str. 579.

266 Klaić, Acta Kegleviciana. Monnmenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium XLII, Zagreb 1917, str. 2.

267 Smičiklas, O. c. str. 579.

268 O. c. str. 607.

269 Ljubić, Listine, IV, Zagreb 1874, str. 17.

270 O. c. str. 52.

271 O. c. str. 17–20.

272 Smičiklas, Codex diplomaticus, XII, str. 185–90.

273 Smičiklas, O. c. XIV, Zagreb 1916, str. 251–2.

274 Smičliklas, O. c. XV, str. 105.

275 O. c. str. 249.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Odsele se Vladislava ne spominje, sin joj Ivan seli u Cetinu, kralj uspostavlja u Kninu vlast i svoje ljude, a Venecija se smiri sa sudbinom. Jedino kao zakašnjeli pucanj u borbi djeluju sada Bribirci, koji Veneciju opominju na ugovor u pogledu zauzimanja Knina, a Republika 7. I. 1346. god. nalaže vojskovođama kod Zadra, da odbiju Mladenov prijedlog, jer oni znaju, da su se obavezali bosanskom banu i Ugrima, da ne će nipošto napadati njihove zemlje, pa im sada ne izgleda časno, da se upleću u stvar Knina, koji sada čuva kraljevska vojska.²³⁷ A slično odgovori i Budislavu Ugriniću iz Bribira, koji je, valjda htijući iskoristiti kraljev poraz kod Zadra srpnja 1346. g., odlučio napasti Knin, pa je molio Veneciju za pomoć. No Venecija opsjedajući dalje Zadrane nije, htjela izazivati kralja, pa odgovori Ugriniću, da ugovor o miru s ugarskim kraljem još traje i da se ne će upletati ni u kakve nove korake, a da Budislav sa svoje strane radi šta hoće; ona ga ne će priječiti.²³⁸ Ostavivši Venecija tako Bribirce na cjedilu odmah stade Grgur Kurjaković šurovati s ugarskom posadom u Kninu u namjeri, da udruženim snagama napane zemlje i mjesta Bribirskih,²³⁹ što opet nije išlo u račun Veneciji, jer je nastojala, da se hrvatski velikaši ne glože među sobom, kako bi za svaku eventualnost u njima imala oslona protiv kralja Ludovika, pa ih stane miriti. No unatoč tome ugarske posade iz Knina, Ostrvice i drugih mjesta često su napadale posjede kako Mladena III. tako i one pod zaštitom Venecije, te sad Republika nastoji što jače prikloniti Mladena sebi.²⁴⁰

Kralj Ludovik za razliku od brojnih predšasnika obraća više pažnje primorju i gradovima na njemu. Zato mu je bilo potrebno uporište u zaleđu, pa mu je bilo mnogo do Knina i njegova ključnog položaja. Klaić kaže, da su u Kninu, otkada ga je Ludovik uzeo u svoje ruke, stolovali banovi Dalmacije i Hrvatske,²⁴¹ a mi smo dokazali, da su tu banovi stolovali još otprije. Ludovik sada samo uspostavlja u Kninu bansku vlast, koju je eliminirao vojvoda Nelipić. Mi susrećemo u Kninu bana g. 1347., s kojim je Kurjaković kombinirao napad na zemlje Bribirskih. Iste godine nalazimo kninskog biskupa Nikolu da se prima “odioznog” izaslanstva, koje su mu nametnuli banovi, da prenese njihove “nepravedne” zahtjeve dalmatinskim gradovima, što su Split i ostali gradovi odbili lijepim riječima. ²⁴² To znači, da se Ludovikova politika za povraćanje gradova pod stvarnu njegovu vlast odmah stala provoditi kao i to, da je ban Nikola Seč (a ne banovi, kako navodi Farlati) bio u Kninu, odakle je izaslao kninskog biskupa. Kraljevi banovi ne stoluju tako fiksno u Kninu, jer su oni više vojskovođe i s toga češće u pokretu. No zato u Kninu kao banskom sjedištu susrećemo banove zamjenike tzv. vicebane ili banovce. Već se g. 1348. iz Knina javlja viceban Trogiranima, da ban Nikola Seč dolazi u Knin, pa nek mu tu pošalju izaslanike. Izaslanici Trogira dođu s darom od 75 dukata da načine mir,²⁴³ a isto tako dolaze i Splićani s manjim darom u novcu,²⁴⁴ ali zato dva puta obdaruju banovce suknom. Kad je ban stigao u Knin, splitska komuna šalje njemu izaslanika Lovru s darovima.²⁴⁵

Kako je Venecija još uvijek imala ingerence nad dalmatinskim gradovima, koju im je ostavilo sklopljeno primirje s kraljem, stane g. 1350. posada iz Knina i Ostrovice na čelu s kastelanima pljačkati područja Šibenika i Trogira, a Venecija se potuži kralju i majci mu, pa hercegu Stjepanu.²⁴⁶ Kralj odgovori, da se napadaji i otimačine, što ih je počinio kninski kastelan, nisu vršile po njegovu nalogu, majke mu ili brata hercega Stjepana, pa je zato poslao bana Pavla Ugla u Knin, da povede istragu i naknadi štetu.²⁴⁷ Ishod istrage nije poznat.

Godine 1350. prvi put susrećemo funkciju kastelana u Kninu, a iduće godine javlja nam se viceban podjedno i kao kninski knez. To je bio Ivan Ćuz, kasniji ban (1356. – 1358), koji g. 1351. u Kninu izdaje ispravu, kojom se neki Franjo sin Stjepanov iz Zadra uvodi u posjed sela Draginića.²⁴⁸

Godine 1353. po nalogu hercega Stjepana održao je ban Nikola Banić od Lendave u Kninu veliki sabor, koji je trajao preko 10 dana. Što se sve raspravljalo nije poznato, samo nam je preostao spomen, da se kninski biskup Blaž na tom saboru potužio, kako mu plemići uskraćuju desetinu, te je ban na temelju izjava Grgura Kurjakovića i Budislava Ugrinića precizirao bazu, na osnovu koje plemići imaju davati biskupu desetinu.²⁴⁹

Iako se dijeceza kninskog biskupa ograničila na same tri hrvatske županije, on je imao jake prihode osim od desetine još i sa svojih imanja, koja su bila raštrkana po dijecezi, a čini se, da mu je nešto preostalo i izvan nje. Koliko je imovno stanje kninskog biskupa, vidi se najbolje po razrezu podavanja, koje je pritjecalo u papinu blagajnu. Po dokumentu, koji pada u razdoblje između g. 1316. i g. 1334., izlazi, da je splitski nadbiskup davao papinoj blagajni godišnje 200 forinti, kninski i šibenski biskup po 150, krbavski 133, skradinski 11, trogirski 84, senjski 50 i hvarski 34 forinta.²⁵⁰

Dakle kninski i šibenski biskup stoje na ovoj tablici odmah iza splitskog nadbiskupa. L. Katić je objavio jedan dokumenat, kojim biskup kninski Nikola g. 1368.²⁵¹ nabraja, što su mu sve odnijeli po dijecezi ban Emerik Lacković i njegovi službenici, pa navodi, da to vrijedi 1175 forinti, što je Katić iskalkulirao na vrijednost od 2,68 kg čista zlata.²⁵² U ovom dokumentu se ujedno nabrajaju i mjesta, u kojima je biskup držao imanja, sa kojih su ban i njegovi službenici nešto oduzimali, pa se vidi, da je tih imanja bilo mnogo kao: u kninskom podgrađu, u Lapcu, Grahovu, Uncu, Butinoj vasi Chamenzonu (= ?), Promini, Kosovu i Peći. Dašto da je koje imanje ostalo i pošteđeno, pa se ovdje ne navodi, a poznato je iz drugih dokumenata, da je veliko biskupovo imanje bilo u Cazinu, gdje biskup često izbiva, a jednom susrećemo, kako odatle biskup Blaž g. 1354. šalje prokuratore papi, po narodnosti Čehe i Mađare.²⁵³ Zna se i to, da se nekadašnje selo Pet crkava u Kosovu nazvalo Biskupijom zato, što je to bio posjed biskupov.²⁵⁴ Mi nalazimo, da g. 1375. kninski biskup Pavao obilazi selo Tričice u zadarskoj okolici, gdje je vršio reambulaciju imanja i napao neke zadarske plemiće.²⁵⁵ A kasnije (g. 1382.) isti Pavao daje dominikanskoj crkvi sv. Platona u Zadru na vječno uživanje desetinu svih plodova tog sela²⁵⁶ (samo što je to selo ovdje pogrešno napisano “Terebech”). Pošto se to selo nalazilo između Zadra i Biograda, dakle izvan dijeceze kninskog biskupa, to me je dovelo na pređašnju izreku, da je kninskom biskupu preostalo koje imanje izvan dijeceze.

Prije smo se sreli s pritužbom biskupa u pogledu uskraćivanja i utjerivanja desetine, a nema sumnje, da je bilo obrnutih slučajeva i više, naime da su padale pritužbe na velike biskupove zahtjeve. Tako su se g. 1360. sudac i narod podgrađa Ostrošca tužili papi Inocentu VI. na kninskog biskupa Ivana i izjavili, da su oni svom dijecezanskom biskupu udovoljavali u svim njegovim pravima, pa i u desetini, ali da biskup time nije zadovoljan i od njih traži mnogo toga, što oni nisu dužni dati. Pošto nisu htjeli udovoljiti takvim zahtjevima, udario ih je biskup Ivan crkvenim interdiktom, te ih lišio crkvene službe i sakramenata. Stoga su molili papu, da naloži splitskom nadbiskupu istragu protiv njega.²⁵⁷ 

Bilješke:

237 Ljubić, Listine II, str. 305.

238 O. c. str. 369.

239 Ljubić, Listine III, Zagreb 1872, str. 5–6.

240 O. c. str. 45–7.

241 Klaić, Rodoslovlje knezova Nelipića, str. 7.

242 Farlati, Illyricum sacrum, IV, str. 291.

243 Lucius, Memorie, str. 244.

244 Notae chronologicae e documenti raccolti da Giovanni Lucio Traguriense. Bulettino di archeologia e storia dalmata, IV, Spalato 1881, str. 119. – G. Novak, Povijest Splita, I, str. 463.

245 Novak, O. c. str. 464.

246 Ljubić, Listine, III, str. 169.

247 Ljubić, O. c. str. 179–180. – Gruber, Borba Ludovika I s Mlečanima za Dalmaciju, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 152, Zagreb 1903, str. 42–7.

248 Smičiklas, Codex diplomaticus, XII, Zagreb 1914, str. 29.

249 O. c. str. 197

250 Smičiklas, Codex diplomaticus, VIII, str. 442–3.

251 Lovre Katić, Ban Emerik Lacković otimlje dobra kninske biskupije (1368), Croatia sacra, III, Zagreb 1932, str. 4–6.

252 O. c. str. 8.

253 Smičiklas, Codex diplomiticus, XII, str. 248.

254 Gunjača, O položaju kninske katedrale, str. 69–70.

255 Smičiklas, Codex diplomaticus, XV, str. 100.

256 Farlati, O. c. str. 292.

257 Smičiklas, Codex diplomaticus, XIII, str. 25.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

fotografije sa google

Zbornik je nastao suradnjom Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) i Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata, a pruža vrijedne i do sada nepoznate podatke o sudjelovanju postrojbi hrvatske Specijalne policije u “Oluji”, možda i najvažnijoj vojnoj operaciji u hrvatskoj povijesti te svjedoči o golemom doprinosu pripadnika Specijalnih jedinica policije MUP-a RH u Domovinskom ratu. Doprinosu koji u historiografiji, kao ni u javnosti, još nije prezentiran na razini koju su hrvatski policajci - specijalci svojim djelovanjem i uspjesima zaslužili.

U prvom dijelu zbornika su prilozi o mirovnim naporima hrvatskoga vodstva i međunarodne zajednice (Odluke Sabora RH i Arbitražne komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji), zatim prilozi o protuustavnom djelovanju i oružanoj pobuni Srba u Republici Hrvatskoj, o srpskoj agresiji i okupaciji gotovo trećine teritorija Republike Hrvatske, o odbijanju srpskog vodstva da prihvati mirnu reintegraciju okupiranoga hrvatskoga teritorija u ustavnopravni poredak RH i procesu ujedinjenja „Republike Srpske Krajine“ i „Republike Srpske“ te prilozi o Vanceovu planu i rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a o događajima u Hrvatskoj, donesenim prije vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Cilj spomenutih priloga je upozoriti na činjenicu da je oslobodilačka operacija „Oluja“ bila kraj jednog iznimno bremenitog i krvavog povijesnog procesa, koji je počeo sredinom 80-tih godina 20. stoljeća, a kulminirao 1990. i 1991., te prikazati početak i tijek destabilizacije Hrvatske i podsjetiti na odgovornost srpske politike za rat u Hrvatskoj, odnosno za agresiju na Hrvatsku i okupaciju dijela njezina teritorija, a potom i za nastavak rata, zbog upornog odbijanja mirne reintegracije okupiranoga teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Autor prvoga dijela, a ujedno i urednik zbornika, je dr. sc. Ante Nazor.

Drugi dio zbornika sadrži radove s okruglog stola koji je Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata kvalitetno organizirala 3. kolovoza 2007. godine. Započinje s intervjuom koji je glavni zapovjednik specijalnih postrojbi MUP-a RH u “Oluji”, general pukovnik Mladen Markač dao Vjesniku 20. kolovoza 1995., te s kratkom izjavom mr. sc. Željka Sačića – ratnog načelnika Odjela Specijalne policije. Potom je, uz kratak osvrt na političke okolnosti i prilike na okupiranom području uoči „Oluje“ te prikaz pripreme Oružanih snaga RH za operaciju „Oluja“ i prikaz aktivnosti „SVK“ nakon operacije „Bljesak“, prikazano napredovanje Skupnih snaga Specijalne policije u “Oluji” po glavnom i pomoćnim smjerovima prodora, kao i djelatnost saniteta, logistike i veze.

Tako član ratne Vlade RH i tadašnji ministar vanjskih poslova RH dr. sc. Mate Granić u svom radu govori o političkim okolnostima u Republici Hrvatskoj uoči oslobodilačke operacije „Oluja“, a pripreme Oružanih snaga RH za operaciju „Oluja“ prikazane su u sažetku izlaganja general bojnika, mr. sc. Drage Lovrića - načelnika Operativne uprave GS OS RH. Aktivnosti „Srpske vojske Krajine“ nakon operacije „Bljesak“ opisane su u sažetku izlaganja brigadnog generala u mirovini, mr. sc. Ivana Pokaza – ratnog zamjenika načelnika Obavještajne uprave GS OS RH, a o prilikama na okupiranom području Republike Hrvatske uoči „Oluje“ govori sažetak izlaganja dr. sc. Nikice Barića. O ulozi i važnosti Specijalne policije MUP-a RH u oslobodilačkoj operaciji „Oluja“ te o napredovanju Skupnih snaga Specijalne policije po glavnom i pomoćnim smjerovima prodora, kao i o pojedinim događajima u operaciji govore prezentacija Ante Šoljića – ratnoga načelnika Odjela unutarnje kontrole pri Sektoru Specijalne policije MUP-a RH, te prilozi o sudjelovanju ATJ Lučko, SJP Alfa, SJP Omega i SJP Ose u “Oluji”. Uza to, Branislav Bole - ratni Načelnik logistike pri Sektoru specijalne policije MUP-a RH, u svom radu iznosi podatke o logističkoj potpori, pilot Franjo Nikić o helikopterskoj potpori, a Davorin Pavlović - ratni Načelnik operativne tehnike pri Sektoru specijalne policije MUP-a RH, o uspostavi učinkovitog sustava veza.

U Prilogu zbornika, uz imena poginulih pripadnika Skupnih snaga SJP u “Oluji”, nalazi se i oko 200 ratnih fotografija, koje prikazuju boravak hrvatskih specijalaca na Velebitu od 1992., te njihovo sudjelovanje u “Oluji”. 

http://www.centardomovinskograta.hr

Pisanje ove knjige, ili bolje rečeno uobličavanje ove knjige, vodi me u mnogo čemu u prošlost. Već jednom prihvatio sam se pisanja romana prema manje ili više definiranoj pisanoj gradi. Koliko je stvarna, a koliko fiktivna bila obiteljska kronika Gizele Weber, kao podloga mojoj Kratkoj kronici porodice Weber - gotovo je irelevantno pitanje. Tu sam Gizelinu kroniku mogao u potpunosti izmisliti, a mogla je biti upravo onakva kako se o njoj govori u romanu. U svakom slučaju, riječ je o tradicionalnom postupku, postupku od davnina, gotovo banalnom postupku pisaca, koji otkrivaju ili navodno otkrivaju neki rukopis, ili više njih pa ih prenose u svoj tekst. Na taj se način nova knjiga pokušava smjestiti u okvire određene tradicije, a pozivajući se na izvore, fiktivne ili stvarne, nastoji čitatelja unaprijed uvjeriti u svoju istinitost. Stvaranje istine, literarne istine, pa onda i istine uopće, jedan je od najjačih poriva koji upravljaju proznim piscem. Tako valja razumjeti oslanjanje na stvarne ili fiktivne prethodne rukopise; tako valja i oprostiti piscu, ako se nekome čini da je oprost potreban. Jer pozivali se mi ili ne pozivali na izvore, činili to ovako ili onako - svakoj je knjizi nešto prethodilo.

http://www.superknjizara.hr

Teška knjiga koju je teško pročitati u ova teška vremena.

Teška vremena?

O takvim vremenima, govori i ova knjiga. Pročitavši je, barem podsvjesno ćete se upitati o težini našeg vremena. I, barem podsvjesno ćete revidirati svoje mišljenje o težini našeg vremena.

Slijedeća vrijednost knjige je u danas rijetko eksplicitnom stavu autora spram dobra i zla.  Ovdje se zna što je dobro, a što loše. Iz tog razloga, u ova vremena relativiziranja dođe kao dobar prijatelj s kim možete podijeliti svoje etičke norme. Na primjeru ove knjige vidjet ćete koliko je opravdana misao po kojoj je "knjiga najbolji čovjekov prijatelj".

N. Slavić s čitateljem dijeli svoja sjećanja na Knin i Kninjane tog vremena: Slaviće, Krvavice, Sinobade, Pokrajce... Sjećanje na kninskog prosjaka Šamarunu, koji će, unatoč svojoj bijedi ostati u sjećanju Kninjana i čitatelja ove knjige, duže od mnogih kninskih moćnika. Zahvaljujući ovoj knjizi.

Dovoljno razloga da je pročitate?

miro 

Unutar tzv. Gradskih zidina sagrađena je od grubo klesanog kamena dvokatnica specifičnog izgleda, koja se u tipologiji kninskih kuća dosta razlikuje, naime postoji mogućnost da su je gradili Turci, ili je nastala pod direktnim utjecajem turske stambene arhitekture.

Kuća je smještena u ulici Stjepana Gunjače 8¹ na strmom terenu kamenog sastava. U kuću se ulazi kroz nisko izveden ulaz sa južne strane sa kamenim nadvratnikom i dovratnicima. Sa ove strane, asimetrično od ulaza, postoji jedan mali prozor četvrtastog izgleda. Sa sjeverne strane kuća ima nekoliko otvora, uglavnom manjih, dok je jedan u novije vrijeme mehaničkim putem otvoren radi ulaza peradi u podzemni dio zgrade.

Najkarakterističniji raspored prozora-otvora ima zapadna strana, gdje su u svakom od tri nivoa postavljena po tri prozora sa simetričnim razmještajem u rustificiranu plohu građevine. Po svemu sudeći kuća je u najgornjem dijelu dograđivana, jer su vidljivi tragovi starog krovnog nivoa koji je bio za 60-tak cm. niži od današnjeg. Krov je oko 1930. mijenjan, a nakon toga, tj. poslije potresa, koji je zahvatio ovo područje godine 1969. Krov je prekriven salonitom (trnitom).

U unutrašnjosti građevine postoje niski stropovi cca 185-90 cm, što je još jedan dokaz prisutnosti islamske stambene specifičnosti u ovom objektu, koja je u Dalmaciji osim u nekoliko primjera doista rijetka. Dimenzije građevine upućuju da je u njoj živjelo 2 – 3 obitelji, naime, ona je široka 7 metara, a duga 11,30, tj. svaka obitelj živjela je u svojem katu. Nedaleko kuće „Krvavica“, zvane i „Bukarica“, postoje uz gradski zid ostaci gradske Stražare, a između ovih objekata nalazi se zapušteni teren, uglavnom za perad.

Kuću zvanu „Bukarica“ bi trebalo restauratorsko-konzervatorskim zahvatom vratiti u nekadašnji izvoran izgled (pitanje krovišta) i zaštititi je od daljnjeg propadanja, jer se nalazi u lošem stanju, a što svakako obzirom na svoju specifičnost ne zaslužuje.“

Iz Rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, od 1975. u Splitu.

O kući Krvavica imam neke zanimljive podatke, koje još ne mogu odgovorno potvrditi. Naime, u lipnju 1845., kralj Saksonije Friedrich August II (1836.-1854.) bio je u posjetu Hrvatskoj. Dana 5. lipnja došao je u Knin i ručao u kući Vujatovića. Ovu informaciju o kralju saksonskome donosi Zora dalmatinska u br. 28., od 14.06.1845. Prema neprovjerenim podacima tadašnja kuća Vujatović je danas kuća Krvavica. Naime, predak Krvavica je radio na Visu i nakon umirovljenja se vratio u svoj grad i kupio (vjerojatno) kuću Vujatović.

Dali neprovjerenu, ali moguću, informaciju držati beskonačno dugo bez mogućnosti njene provjere ili je objaviti ovako i očekivati da će ponukati nekoga tko ima vjerodostojnu informaciju, ostavljam vama na ocjenu.

Ovom prilikom najavljujem objavu navedenog članka iz Zore dalmatinske, najprije u Vijestima, a potom ovdje u Blogu.

Bilješke:

1 Prije, Zadarska 8.

Upoznajte Knin i volite ga.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

God. 1451. Na 22. listopada¹. U Tninu.

Stol tninski rješava parbu Marka Deaniševića i Jurja Henčića iz Srba, pošto su se ova dvojica prije toga prela pred sudom srpskim.

¹U Kukuljevića je pogrješno: 18. listopada.

Dokument je objavljen u: ŠURMIN dr ĐURO, ur., Hrvatski spomenici. Sveska I (od godine 1100-1499.). JAZU, Zagreb 1898.

U stvari riječ je o Hrvatima, Martinu sinu Marka Deaniševića iz Plavna i Jurja Henčića, sina Andrije kovača. Riječ je o sudskom sporu, u kojem Juraj tuži Marka, nezadovoljan presudom suda u Srbu. Spore se oko vinograda u Plastovu i Zalugu.

Kninski, odn. tninski sud, u sastavu: Tomaš Bojničić, Hrvat iz Plavna, banovac Dalmacije, Radoj Bojničić iz Plavna, Ivan Martinušević iz Bogočina, Pavao Berislavić iz Vrh Rike, potvrđuje postojeće stanje.

Za razliku od dokumenata pisanih latinštinom, ovdje je riječ o dokumentu pisanom hrvatskom latinicom, jednim od pisama 15 st. na području Dalmacije. Primjeru koji potvrđuje, posebnost hrvatskog pisma i jezika, vjerojatno svjetskih razmjera. Potvrđuje sintagmu njihove „tropismenosti“. Zbog nepostojanja adekvatnog fonta u Wordu, morao sam se uhvatiti prevođenja rečenog dokumenta. Prilično zeznut posao, pa se ispričavam zbog eventualnih grešaka. Mislim da sam skužio bitno u dokumentu.

Dokument navodi S. Gunjača u Tiniensii (str. 32-33, bilj. 45., 48.).

Vidi više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archeologica-historica-topographica-3.-plavno-2/

miro

Još prije se preplašila Venecija ovakvog kraljeva koraka i uskomešala se odmah poslije Vojvodine smrti. Već koncem juna g. 1344. Republika naglašava, kako je grad Knin ključ Hrvatske, pa je u interesu njene časti i posjeda u Hrvatskoj, da se Knin sačuva u rukama žene pk. Nelipića. Naime primorski gradovi osim Omiša i Skradina kad su vidjeli, da ih kralj ne može zaštititi od velikaša, samo zbog toga su se utekli Veneciji, ali se izuzev Zadra, nad kojim je Venecija tada imala izravnu vlast ipak nisu odrekli kraljeva suvereniteta. Stoga Republika naređuje upravljačima u Hrvatskoj tj. u Šibeniku, Trogiru i Splitu, da dadu pomoć udovi u ljudstvu i drugomu, ako ona to zatraži zbog toga, da sačuva Knin. Ako se sama ne obrati, neka joj onda dadu do znanja ovaj nalog Republike i neka joj se i sami ponude, te da odmah obavijeste Republiku o svemu, što su poduzeli i neka usput izlože svoje sugestije.²¹⁶

Do tih pregovora s Vladisiavom i sinom joj Ivanom došlo je, iako se nezna s čije inicijative. Naime 30. VII. 1344. već nalazimo izaslanika Vladislave i Ivana Nelipića, koji iznosi njihove zahtjeve, a Venecija stvara odluku da izabere poseban odbor, koji će odgovoriti na njegovo traženje.²¹⁷ Nije, nam poznato, što je sve tražio taj izaslanik od Venecije, ali se iz zaključaka vijeća vidi, da ju je poslanik obavijestio, da se kralj na Vladislavu i kneza sprema kao i to, da je tražio, da gradovi Split, Trogir i Šibenik prime ljude i stoku kneževu. Glede prvog Venecija izjavljuje, da ju je ta vijest teško pogodila, te su preporučili svojim predstavnicima u Hrvatskoj, da im u svemu pruže pomoć. A u pogledu prihvatanja ljudi i stoke odgovara, da mjesta i gradovi nisu zgodni za držanje stoke preko svoje, ali ako je potrebno, Venecija će narediti svojim upravljačima, da prime ljude i stoku kneževu na otoke u Hrvatskoj, kao što su Rab, Hvar i Brač, gdje se ljudi i stoka mogu komodno povući i spasiti. To je Venecija odmah preporučila rektorima Splita, Šibenika, Zadra, Nina, Trogira, Raba i Hvara podvlačeći, kako je knez mletački građanin, pa neka im u svemu idu na ruku i prime ljude i stoku.²¹⁸

No nije sam kralj naumio da oduzme mladom knezu Ivanu Nelipiću gradove, koje mu je otac prisvojio. Čim je Vojvoda umro, porasle su zazubice i ujacima Kurjakovićima, te je Grgur odmah knezu Ivanu i sestri ugrabio dva katuna Ivanovih Vlaha. Istodobno je Bartul Krčki stao spremati vojsku i stupao u dogovor, kako će navaliti na Nelipićev posjed. A Veneciji, kojoj je stalo do jače sile, koja će u ovim stranama prkositi i zadržavati kralja, nije išlo u račun, da se slabi knez Nelipić, pa odabere posebnog nuncija, koji će ići knezovima Krčkim i Kurjakovićima, da ih odvrati od nauma. Nuncij je imao staviti do znanja Kurjakovićima, da im je Vladislava sestra, a Ivan nećak, i k tomu da poprijeti i njima i Krčkima s činjenicom, da su Nelipići mletački građani, koje oni štite i vole. Poslije toga nuncij će otići k Vladislavi i sinu joj, te joj izložiti dobru volju, da se sačuva njihov feud i dati im do znanja ono, što su poduzeli kod svojih rektora.²¹⁹

Gradovi Split, Trogir, i Šibenik brzo se stave u akciju, te na Nelipićevo traženje pošalju po 20 balistarija, što je Venecija odobrila i opet im naložila, da Nelipiću pomažu savjetom i svakom pomoći. Iz ove vijesti, koja potječe od 8. VIII., saznaje se i to, da su rektori Veneciju obavijestili, kako su splasle vijesti o dolasku Ugra, a Venecija im nalaže, da to provjere i da budu uvijek budni.²²⁰ No to ne potraje dugo i već 30. VIII. stižu vijesti o silasku kraljeve vojske, pa Venecija uzrujano šalje providure, od grada do grada, koji su imali držati moral građana i organizirati obavještavanje. Naređeno je providurima i to, da idu k Nelipiću i svima onima, koje oni pronađu za shodne, te im savjetuju, da se ujedine za svoju korist, te tako njihove tvrdje ne će pasti u ugarske ruke.²²¹

Sve ovo pripremanje presječe dolazak bana Nikole, koji se u rujnu sa 4.000 vojnika spustio u okolicu Knina i stao opsjedati sam grad, u kojem se nalazila Vladislava i sin joj s braniteljima. Ban je pokušao svim načinima borbe provaliti u grad, ali nije uspio zato, što je Knin bio utvrđen visokim i čvrstim bedemima. Kad je ban vidio postojanost posade i shvatio, da ne može zauzeti grada, odlučio se na haranje okolice, paljenje sela i na uništenje kuća i vinograda. Zatim ban juriša na brdo Spas, ali s njega nije mogao zauzeti Knina, iako je njegova vojska pokazala vanrednu hrabrost. A toga se uplašila Vladislava, te se pobojala, da ne će odoljeti, pa je poručila banu, da je spremna nagoditi se, s kraljem. Zato pošalje kralju poslanika, koji je izložio Ludoviku razlog svoje misije. Kad je sve kralju izložio i predao gradove, kralj je obećao, da će Nelipićima vratiti starinu. Kad se poslanik vratio u Knin i izložio kako se naredio, s kraljem, pokrene se ban s vojskom sa opsade i vrati se u Slavoniju.²²²

Čim se ban vratio, a Venecija dočula da Vladislava ima namjeru poći kralju, odmah je stala stvar razbijati i već 11. XI. savjetuje providure u Hrvatskoj, da njihovi gradovi načine savez sa hrvatskim knezovima radi zajedničke sigurnosti od Ugra, naročito podvlačeći Kurjakoviće i Nelipiće. K tomu je Venecija, koja je Vladislavi za vrijeme opsade Knina poslala razne vrste ali starog oružja,²²³ dala nalog providurima, da joj otpišu, da ne će učiniti dobra sebi i svom posjedu, ako ode kralju, jer njen put može nanijeti više zla nego dobra.²²⁴ Istovremeno Venecija ovlašćuje providure, da obećaju 200 konjanika velikašima za otpor, ako se ujedine protiv Ugra i to uz uvjet, da se nitko iz tog saveza ne povuče.²²⁵

Pored podstrekivanja Venecije Vladislavu su još nagovorili njeni Kurjakovići, pa se ona predomisli i kad je kralj htio Knin podvrći svojoj vlasti, te postaviti na upravu svoje ljude, opre se ona tomu. To razbjesni kralja, te on odluči sve gradove i utvrđenja uzeti u svoje ruke, pa će sačekati ljeto, da pripremi i otpočne operaciju.

Za to vrijeme Konstantin Nelipić opet pljačka šibenski okoliš i gazi zaključke uglavljenog mira, pa se Venecija obraća Vladislavi i šalje u Knin notara, koji traži, da se Šibenčanima naknadi šteta i usput da se ukine carina na robu. Vladislava, očito iz potrebe za mletačkom pomoći, pristaje na sve s izuzetkom, da će po starom običaju, ali samo u Kninu, utjerivati carinu na uvezenu robu.²²⁶ Ugovor je ratificiran u Kninu koncem marta g. 1345. u prisutnosti nuncija Marka Zane, a u dvorani palače grada Knina “in sala palacii dicti castri Tinini”.²²⁷ Koncem proljeća g. 1345. dopre u Dalmaciju vijest o kraljevim pripremama, pa Venecija odmah izabere tri providura sa zadatkom, da pripreme Hrvate na otpor. Naročito im je naređeno, da se stave u vezu s Vladislavom i sinom joj knezom Ivanom, s Kurjakovićima i s drugim velikašima. ²²⁸ Međutim kralj pošalje u Knin dvije vojske pod dvjema banovima, slavonskim Nikolom i bosanskim Stjepanom Kotromanićem, koji su Vladislavu i Ivana bez bitke prinudili na popuštanje. Već 23. VI. 1345. god. banovi sklapaju preliminarni ugovor s Vladislavom i njenim sinom u Kninu, a ugovor je sklopljen posebno s jednim, a posebno s drugim banom. Po tom ugovoru Vladislava i Ivan će bezodvlačno predati u ruke kralju utvrde: Počitelj (u Lici), Srb, Ostrožac i Unac. Predat će također utvrde Knin i Brečevo, a dat će im se Cetina i Klis. Međutim će Knin i Brečevo držati još dotle, dok im se ne izruči Cetina i Klis. A dok budu držali Knin i Brečevo svi plemići, koji se u ta dva mjesta nalaze, ne će nikomu drugom služiti nego knezu Ivanu Nelipiću i nitko im ne će suditi osim njega.²²⁹

Dolazak banova pod Knin iznenadio je Veneciju, te iste noći, kad se u Veneciji čula ta vijest, Republika je požurila odlazak providura u Hrvatsku, a zatim zatražila od gradova Raba, Paga, Nina i Hvara da dadu vojske.²³⁰ Venecija je ove vijesti primila upravo na dan, kad je u Kninu sklopljen sporazum, pa nije mogla znati još i to, da su se Vladislava i knez Ivan već sporazumjeli s banovima. Jamačno ne znajući, da će se za vojskama banova gibati sam kralj, Venecija još 5. VII. šalje Mladenu kliškom oružje, koje je on prije tražio, da se brani od Ludovika.²³¹ Ali u srpnju se spustio kralj sa 20.000 vojnika i već kod Bihaća mu se poklone mnogi hrvatski velikaši, pa i Vladislava sa sinom,²³² a samo to nisu htjeli učiniti Bribirski knezovi Pavao II. i Mladen III.

Sporazum i poklonstvo Nelipića i Kurjakovića kralju, do kojeg je došlo od straha pred ogromnom vojskom, iznenadi Veneciju i presječe je u svim dotadašnjim pokušajima da organizira otpor. Republika se nije mogla pomiriti s novim stanjem, te sada kuša pronaći svaku pukotinu, da bi u nju utjerala svoj klin. Či-nilo joj se najizglednije, da bi nešto mogla ušićariti u preliminarnom karakteru ugovora banova i Nelipića, naime da poduzme nešto, prije nego Nelipići izruče kralju Knin. Na novom horizontu brzo sagleda poslednju mogućnost: iskoristiti raspoloženje protiv kralja kod onih dvaju Bribiraca. Stoga Republika, da se sama ne zamjeri kralju, huška njih, da otmu Knin iz ruku Nelipića, te 13. IX. pravi s njima u Šibeniku pogodbu, u kojoj se kaže: “Ako bi knezovi imali izgleda da zauzmu Knin, što bi, čini se, mogli ostvariti ili oni sami ili skupa s onima, koji su u stranama Hrvatske uz dužda (= gradovi, koji se inače nisu odrekli kraljeva suverenstva), a ti će knezovima Bribirskim dati toliko vojske, koliko će biti dovoljno za osvajanje Knina. I ako se desi, da oslobode Knin i prime ga od ugarskih ruku, a dužd ga htjedne za sebe imati, pripremni su, da mu ga ustupe, a ako dužd nije to voljan, onda Knin mora pripasti knezovima Pavlu i Mladenu.”²³³

Kad su se Bribirci pripremali na pothvat dođe 11. XI. 1345. god.²³⁴ do definitivnog redigovanja ugovora uvjetovana s onim preliminarnim, koji se potvrđuje uz neke izmjene. Tu kralj navodi, kako su se mnogi plemići u Hrvatskoj svojom tiranskom vlasti otuđili od krune i pali u tešku pogrešku, koju je naslijedio Ivan Nelipić, ali se pokorio kralju, pa ga on sada priznaje i oprašta mu sve nevjere. Nelipić vraća kraljevske gradove Knin i Počitelj, pa gradove Srb, Ostrog i Unac, a kralj mu daje kraljevski grad Sinj²³⁵ s komitatom Cetinom i Brečevo s Poljem.²³⁶ Tu je nastala izmjena, jer Klis, koji su banovi valjda kanili osvojiti od Mladena III. Bribirskog, pa ga zato uvrstili u preliminare nije mogao doći u obzir, jer do osvojenja uopće nije došlo, te je Klis ostao u Mladenovim rukama. Ali zato se kralj odrekao Brečeva, te ga, mjesto da ga povuće s Kninom, kako je preliminarima predviđeno, daje Nelipiću umjesto Klisa. K tomu je kralj ostavio Nelipićima hereditarni grad Kamičac, za koji se ovdje kaže, da je iznova sagrađen. I konačno, kralj izuzima Nelipića i sve njegove baštinike za sva vremena od bilo kojeg suda u čitavom kraljevstvu s tim, da im je nadležan izravno kraljev vrhovni sud. Ovim se zatvaraju stranice dramatične prošlosti Hrvatske, u kojoj je Knin pozornica, na kojoj su preko dvadeset godina protagonisti: Vojvoda, žena mu Vladislava i sin Ivan Nelipić.

Bilješke: 

216 O. c. 217.

217 O. c. 218–221.

218 L. c.

219 L. c.

220 O. c. str. 22l.

221 O. c. str. 223.

222 Obsidio Jadrensis libri duo. Ed. Lucius, De regno, str. 388–9.

223 Lucius. Memorie, str. 240.

224 Ljubić, Listine, II. str. 225.

225 O. c. str. 227.

226 O. c. str. 237.

227 O. c. str. 239.

228 O. c. str. 248–9.

229 Šišić, Iz arkiva u Željeznom, Vjesnik Kr. hrvatsko–slavonsko– dalmatinskog zemaljskog arkiva, VII, Zagreb 1905, str. 142–4.

230 Ljubić, Listine II, str. 252.

231 O. c. str. 253.

232 Obsidio Jadrensis, str. 389.

233 Ljubić, O. c. str. 268

234 Šišić, O. c. str. 145–7.

235 Interesantno je, da se u preliminarnom ugovoru navodi castrum Ceth (= Cetina), a u definitivnom castrum Zyn (= Sinj), a to zato što je Sinj utvrda, koja je pripadala naselju Cetini.

236 Nedavno ubicirano u selu Bračeviću, a Polje prije zvano Kanjevača sada je Vrba, V. Gunjača, Ubikacija srednjovjekovnog castruma Brečevo, Ed. cit.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Foto Sinja sa http://www.sinj.hr

III. 1365. Martii 16. Tininii.

Ban Nikola Seč dariva kraljevskim Vlasima Pribanu, Ratku i ostaloj braći njihovoj kraljevsku pustu zemlju Vidče selo izmedju Keglja i Zrmanje uz uvjet, da služe u vojsci.

Noc Nicolaus de Zeech regnorum Dalmacie et Croacie banus memorie commendamus tenore presencium significamus (!) quibus expedit universis, quod nos consideratis fidelitatibus et fidelitatum preclaris meritis Pribani, Rathkoni, Dwdany, Woyhne et Maladeni filiorum Zylan. Olahorum domini nostri regis in regno Croacie sitis (!) et existen (cium), quandam terram regalem pretextu nostri banatus nobis pertinentem Wydchezelo nominatam inter possessionem Kegel et Zirmana existentem, nunc vacuam et habitatoribus destitutam, volentes populosam efficere, eandem secundum cursus antiquarum metarum, videlicet terris cultis et incultis, vineis, silvis, pratis, nemoribus, aquis, aquarumque decursibus, lapidibus, arboribus fructiferis et universis utilitatibus intra iustis metis diete terre et possessionis Wydchezelo habitis et existentibus modo quo supra ut premittitur pro fidelitatibus et opportunis servitiis eorundem eisdem Pribano, Rathkoni, Dwdano, Woyhne et Maladeno honoris titulo dedimus donavimus et contulimus tenendam, utendam, freuendam, gaudendam periter et habendam sine preiudicio iuris alieni talimodo, ut quicunque homines per adductionem dictorum Pribani, Rathk, Dwdani, Woyhne et Maladeni ad faciem dicte terre causa commorandi venirent et edificia facerent, a die adventus eorum in dictam terram usque ad terciam revolucionem annualem supra nominatam computando libertatis prerogativa perfruantur, ita ut per spatia trium annorum ipsis pro libertate assignatorum ab omni onere penitus sint exempti, elapsis autem trium annorum curriculis iidem homines in facie dicte terre residentes ea et eadem servicia ipsis Olahis impendere teneantur, prout alii ipsius contrate homines scilicet consimiles sunt facere consueti. Lidem vero Olahi de eadem possessione nobis et nostris successoribus more armigerorum et woytanis servire tenebuntur. Datum Tininii die dominico proximo post festum beati Gregorii pape anno domini millesimo trecentesimo sexagesimo quinto.

Ova isprava uvrštena je u regest isprave Kninskoga kaptola od 8. ožujka 1435. Vidi br. IX. ovoga zbornika.

Ova isprava je objavljena u KLAIĆ V., Acta Keglevichiana (1322.-1527.). Najstarije isprave porodice Keglevića do boja na Muhačkom polju, koju je objavio tadašnji JAZU u Zagrebu, 1917. u ediciji Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium vol. 42. U svom Predgovoru, urednik i autor, Klaić V. se osvrće na značaj i vrijednost tog zbornika isprava za područje Kninskog kraja, područja definiranog na ovim web stranicama:

„U ovom malom zborniku objelodanio sam oko sedamdeset isprava iz arhiva Jugoslavenske akademije. Te su isprave potekle iz arhiva grofova Keglevića, koji je pokojni grof Samojlo Keglević (+ 1882.) Akademiji prodao.

Isprave obasežu doba od god. 1322. (dotično 1358.) do boja na Muhačkom polju, te su zanimljive u gdjekojem pogledu. Naročito vrijede po tome, što rasvjetljuju krajeve oko rijeke Zrmanje od Zvonigrada do Obrovca, o kojima u srednjem vijeku inače ne znademo gotovo ništa. Suviše nam i objašnjuju odnose između hrvatskoga plemstva i doseljenih Vlaha još prije propasti kraljevstva bosanskoga i velikih seoba Vlaha iz turskih pokrajina u 16. i 17. stoljeću. Baš te isprave mogle bi pridonijeti da će se dosadanji nazori o porijeklu i narodnoj pripadnosti Vlaha znatno promijeniti.

…

… pokazuje, kako su se Keglevići iz svojega prvotnoga zavičaja k jugu od Velebita pod utjecajem jače sile polagano pomicali od juga k sjeveru, najprije u pounske i pokupske krajeve, onda u oblasti medju Savom i Dravom, dok napokon jedna grana njihova ne dopre do sjevernih krajeva kraljevine Ugarske. Po tome je povjesnica Keglevića kao neki prototip za sudbinu toliko hrvatskih plemenitih rodova, koji su doživjeli jednaku ili sličnu odiseju.“

Vj. Klaić

U svom Predgovoru V. Klaić najavljuje, a ispravama koje slijede argumentira tvrdnju o važnosti povijesti Kninskog kraja u ukupnoj hrvatskoj povijesti, kao ishodištu moderne hrvatske države. Osim toga, a kako to V. Klaić u Predgovoru i najavljuje, isprave bi trebale biti prilog povijesti Vlaha u Hrvatskoj, povijesti koja još nije u dovoljnoj mjeri zaživjela u suvremenoj kulturi hrvatske države.

Inače porodica Keglević, kao što to i K.V. kaže, porijeklom je sa područja južno od Velebita. Preciznije, iz Mokrog Polja u današnjoj općini Ervenik, 15-ak kilometara SZ od Knina, gdje se i danas vide ostaci nekadašnje Keglević utvrde.

Kao i dosad, upoznajte Knin i Kninsko područje, da bi ga više voljeli.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

Foto: http://www.destinacije.com

God. 1434. 3. lipnja, u Kninu.

Kaptol kninski ovjerovljuje pogodbu sklopljenu medju Ivanom knezom cetinjskim i obćinom sibenickom glede medjusobnih granica.

Testimoniales divisionis confinium inter Sibenicenses et comitem Joannem Cetine. — Nos capitulum ecclesie Tiniensis memorie commendantes significamus tenore presentium quibus expedit universis, quod in nostram personaliter venientes presentiam viri nobiles Juvancius Novacovich voivoda magnifici et potentis viri domini Joannis Cetine et Clissie comitis nec non regnorum Dalmatie et Croatie pridem bani, ac Joannes Cosnisczcich et Franciscus de Susnau cancelarius predieti magnifiei viri, nuncii et familiares ipsius magnifici domini comitis Joannis ex una parte, et viri nobiles ser Joannes Tobolovich, ser Nicolaus Petrovieh et ser Elyas Lignicieh civis Sibeniei, nuntii spectabilis et generosi viri domini Jacobi Gabriel honorabilis comitis et capitanei dicte civitatis eiusque curie, ac totius generalis consilii civitatis eiusdem, cum litteris nobis directivis pro parte antedieti magnifici domini comitis Joannis, et prefati domini comitis et capitanei, curie et consilii dicte civitatis Sibenici, sigillatis cum sigillis prefati magnifici domini Joannis et dicte civitatis, quarum litterarum tenor talis est. Tenor litterarum antedieti magnifiei domini Joannis.

Joannes Cetine et Clissie comes, nec non regnorum Dalmatie et Croatie pridem banus, venerabilibus viris dominis capitulo et canonicis ecclesie Tiniensis amicis nostris honorandis. Venerabiles viri amiei nostri, ad vos mittimus nobiles viros Juvancium Novacovich voivodam nostrum, Joannem Cosnisczach et Franciscum de Susnau cancellarium nostrum, nuntios nostros latores presentium, qui simul cum nuntiis spectabilis et generosi viri domini Jacobi Gabriel comitis civitatis Sibeniei et communitatis eiusdem civitatis vestris reverentiis presentabunt certas litteras certe conventionis habite inter dictum dominum comitem et communitatem Sibeniei et nos; nostri vero nuntii vobis presentabunt litteras dicti domini comitis et communitatis Sibeniei sigillo dicte communitatis munitas ipsiusque domini comitis et communitatis Sibenici nuntii nostras litteras sigillo nostro roboratas presentabunt, de quibus ambabus litteris debita instantia vestras reverentias imploramus, ut libeat duo publica privilegia conficere cum sigillo vestro more solito, in quorum quolibet sit inclusus tenor ambarum dictarum litterarum, quorum unum detur dictis nuntiis prefati domini comitis et communitatis civitatis Sibenici, aliudque nostris nuntiis impendatur, parati etc. Datum Cetine die XXIII mensis maii MCCCCXXXIV, duodecima indictione. — Tenor litterarum antedicte civitatis Sibeniei.

Jacobus Gabriel comes et capitaneus cum curia et toto consilio generali civitatis Sibenici, venerabilibus et honestis viris dominis canonicis et toto capitulo Tiniensi. Venerabiles viri amici carissimi. Ad vos mittimus nobiles viros ser Joannem Tobolovich, ser Nicolaum Petrovich et ser Elyam Lignicich, cives et nuncios nostros latores presentium, qui simul cum nuntiis magnifiei domini Joannis comitis Cetine etc. vestris reverentiis presentabunt certas litteras certe conventionis habite inter dictum dominum comitem Joannem et nos; nostri vero nuntii vobis presentabunt litteras dicti magnifici domini comitis Joannis eius sigillo munitas, ipsiusque domini comitis Joannis nuntii nostras litteras nostro sigillo roboratas presentabunt, de quibus ambabus litteris debita instantia vestras reverentias imploramus libeat duo publica privilegia conficere cum sigillo vestro more solito, in quorum quolibet sit inclusus; tenor ambarum dictarum litterarum, quorum unum detur dictis nuntiis prefati domini comitis Joannis, aliud vero nostris nuntiis impendatur, parati etc. Datum in palatio communitatis Sibeniei die XXIII mensis maii MOOOOXXXIV, duo ecima indictione — Presentaverunt certas privilegiales litteras antescriptorum magnifici domini comitis Joannis et communitatis Sibenici. Dicti vero domini comitis Joannis nuntii dicte civitatis Sibenici litteras ipsius communitatis pendenti sigilli maioris munimine roboratas, et dicte civitatis nuntii litteras dicti domini comitis Joannis, ipsius domini comitis Joannis sigilli maioris appensione munitas, nos unanimiter rogantes et debita cum instantia requirentes, ut de dictis privilegialibus litteris duo publica privilegia cum nostro solito pendenti sigillo conficeremus, in quorum quolibet includeremus tenorem ambarum dictarum litterarum, quorum privilegiorum unum cuilibet parti daremus iuxta formam supradictarum litterarum et dictarum litterarum privilegium, quarum privilegium litterarum tenor sequitur et est talis. Tenor litterarum presentatarum per nuntios suprascripti magnifici domini comitis Joannis.

Nos Jacobus Gabriel pro serenissimo et excellenti simo ducali dominio Venetiarum etc. comes et capitaneus civitatis Sibenici eiusque districtus, Stephanus Tiscovicb, Elias Tolimerich, Clemens Tavilich et Saracenus Nicolai reetores dicte civitatis et totum generale consilium virorum nobilium civitatis eiusdem, cupientes summopere differentiis omnibus, que nunc usque vigent inter nos et magnificum dominum Joannem Cetine comitem etc. oecasione confinium districtus nostri et districtum ipsius comitis Joannis simul confinantium talem finem tam debite ponere, quod scandala et damna cum incomodo et interesse, que occasione dictarum differentiarum tam nostri quam antedicti comitis Joannis subditi et districtuales sunt sedulo parati, ressecentur et cessent una cum differentiis eisdem per nos nostrosque successores in perpetuum, sumus contenti, quod dictorum districtualium sic silicet confinantium iuxta relationem nobis factam per nobiles et probos viros ser Joannem Tobolovich, ser Nicolaum Petrovich et ser Eliam Lignicich nuntios nostros per nos iam missos ad discernenda loca omnia dictarum differentiarum, silicet cum nobilibus et probis viris voivoda Juvaneio Novacovich et domino Joanne Cosnisavzach ad id missos per prefatum dominum comitem Joannem, et videndum, et secundum ius et bonam discretionem spontanee arbitrandum et conveniendum, ubi esse deberent fines dictorum districtuum, qui iuxta mandatum antedictum simul cum dictis, qui de simili mandate pro parte prelibati domini comitis Joannis venerant ad loca dictarum differentiarum, irent ad eadem loca differentiarum, et viderent dictas omnes differentias, spontaneeque et de bona voluntate, prout eis melius visum fuerit, secundum ius et bonam discretionem convenerunt, prout nobis plenarie retulerunt, quod sint confines videlicet: Prima meta sit incipiendo a parte ville Sitnizze districtus nostri usque Sirocum in vertice montis vocati Sczerbaz sive Coverliza, ubi dicitur Gradina, ibi est crux; deinde recto tramite in vertice montis vocati Cudriz, ibi est crux; deinde recto tramite in vertice montis vocati Gradina, ibi est crux; deinde in quadam antiqua congerie lapidum, que est posita in Lasiy a parte sirocali, ibi prope est crux; deinde recto tramite ascendendo ad Berdo Laschievaz in erucem positam in quodam saxo posito a parte ponentali cuiusdam parve rupis, exinde in quandam valliculam tundam positam super dicto bardo a parte ponentali, cuius vallieule videlicet inter ipsam valliculam et quandam aliam valliculam profundiorem in saxo est crux, et cetera omnia ut supra pag. 60 in litteris domini comitis Joannis, mutatis tantum mutandis; postea sequitur ut infra etc.

Nos itaque capitulum antescriptum litterarum suprascriptarum et dietorum nuntiorum iustis et debitis requisitionibus annuere volentes, visis primo et diligenter inspectis et examinatis dictis ambobus privilegialibus litteris, quas integras et illesas, non maculatas non abrasas non vitiatas non cancellatas nec in aliqua eorum parte suspectas, sed omni prorsus vitio et suspicione carentes, authenticatasque sigillo dictorum comitis Joannis et communis Sibenici munitas reperimus, de ipsis litteris privilegialibus duo publica privilegia fieri iussimus, predietas litteras ambas in quolibet ipsorum privilegiorum de verbo ad verbum extendendo, et dicta privilegia nostri consueti capitulari sigilli appensione roborari, singulorumque ipsorum privilegiorum cuilibet parti suprascriptarum impendi. Datum in predicta ecclesia nostra cathedrali octava die festi sanctissimi corporis domini nostri Jesu Christi, anno eiusdem MCCCCXXXIV.

Diplomatarium Sibenicense, u dvor. knjižnici bečkoj, ruk. 13461, njegda 541, list 47.

Dokument je objavljen u Ljubić S., Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike. Knjiga IX. od godine 1423. do 1452. JAZU, Zagreb 1890. Predstavlja značajan prilog proučavanju toponimije Kninskog kraja.

God. 1434. 23. svibnja, u Sinju.

Ustanovljuju se granice medju zemljištem obćine šibeničke i onim bana Ivana cetinjskoga.

Confinia inter commune Sibenici et comitem Joannem Cetine voluntarie posita.— Nos Joannes Cetine Clissieque comes, nec non regnorum Dalmatie et Croatie iidem banus, cupientes summopere differentiis omnibus, que nunc usque vigerunt inter nos et communitatem civitatis Sibenici occasione confinium districtus nostri et districtus civitatis eiusdem simul confinantium talem finem tam debitum ponere, quod delicta et damna cum incomodis et interesse, que occasione dictarum differentiarum tam nostris quam antedicte civitatis Sibenici subditi et districtuales sunt sedulo passi, ressecentur et cessent una cum differentiis eisdem, per nos nostrosque heredes et successores in perpetuum sumus contenti, quod dictorum districtuum sic simul confinantium iuxta relationem nobis factam per nobiles et potentes viros Ivancium Novacovieh vojvodam nostrum et Joannem Cosraschaz nuntios nostros per nos iam missos ad discutiendum loca omnia dictarum differentiarum simul cum nobilibus ac probis viris ser Joanne Tobolovich, ser Nicolao Petrovich et ser Helia Lignicich civibus Sibenici ad hoc idem missis per spectabilem et generosum virum dominum Jacobum Gabriel honorabilem comitem civitatis Sibenici antedicte et communitatem eiusdem civitatis ad videndum et secundum ius et bonam discretionem spontanee arbitrandum et conveniendum, ubi esse deberent fines dietorum districtuum; qui iuxta mandatum nostrum simul cum dictis, qui de simili mandato pro parte prefati domini eomitis et communitatis Sibenici venerunt ad loca dictarum differentiarum, iverunt ad eadem loca differentiarum, et viderunt dictas omnes differentias, spontaneeque et de bona voluntate prout eis melius visum fuit, secundum ius et bonam diseretionem eonvenerunt, prout nobis plenarie retulerunt. Hii sunt confines videlicet. Prima meta sit incipiendo a parte ville Sitnizze districtus Sibenici versus sirocum in vertice montis vocati Scharbaz sive Hoculizzam, ubi dicitur Gradina, ibi est crux, deinde recto tramite in verticem montis vocati Chudriz, ibi est crux, deinde recto tramite in vertice montis vocati Gradina, ubi est crux; deinde in quandam antiquam congeriem lapidum, que est posita in Laschii a parte sirochi, ibi prope est crux; deinde recto tramite ascendendo ad berdo Lasehievaz in crucem positam in quodam saxo posito a parte ponentali cuiusdam parve rupis, exinde in quandam valiculam tundam, positam super dicto berdo a parte ponentali, cuius valicule versus inter ipsam valiculam et quandam aliam valiculam profundiorem in saxo est crux; deinde recto tramite in quandam Camenizzam, que est sub monte dicto Orlach ibi est crux; exinde recto tramite in summitatem dicti montis Orlach, que summitas est quasi in medietate dicti montis seu berdo ibi est crux; deinde recto tramite in summitatem montis positi penes Ladicnam Dragam a parte sirocali dicte Drage ibi est crux; et deinde recto tramite in summitatem montis vocati Ziaval ubi est crux; exinde procedendo per veras et antiquas metas usque ad locum vocatum Buble Sedlo ubi est crux nova prope antiquam crucem; deinde in quandam aquam vocatam Vruchizam seu Pischet positam prope montem vocatum Hovarlizza, ibi est crux, que aqua sit utrique districtui communis; exinde in monticulum, qui est supra Cripsinam Hamenozzam a parte boreali in magno saxo est crux; exinde recto tramite ad viam versus levantem ad Raschrizje, ubi dicitur pod Diuniehia Selischie, ibi est crux; deinde ad Gomilam, que est in summitate monticuli vocati Golobardo, ibi prope est crux; deinde in lacum vocatum Rogoznizam, deinde versus montem vocatum Petrova Gora in locum vocatum Strazizza Glavizza, ubi est crux; inde per dictum montem in locum vocatum Neusghit Studenaz in Obodinmi, ibi est crux; deinde in locum, ubi dicitur Modri Varh, ibi est crux; exinde per cacumen dicti montis Petri sicut lapis labitur usque ad locum vocatum Orle Stine sive Strop, ibi est erux; deinde in montem positum apud locum vocatum Covacev dolaz, ibi est crux facta apud quoddam signum feri ab equo; deinde ad locum vocatum Chravibrod, ibi prope est crux; et deinde per medium fluminis vocati Polschizza usque ad pontem Bosaz, et similiter a dicto ponte procedendo per medium dicti fluminis Polschizza usque ad flumen Carcha. Quas omnes cruces taliter in dictis confinibus positas nos antedictus Joannes banus etc. simul cum dictis domino comite et communitate Sibenici fieri fecimus novas longitudinis et latitudinis medii brachii Sibenicensis. Qui confines sunt et esse debeant in perpetuum vere mete dividentes et separantes districtum nostrum a districtu antedicte civitatis Sibenici, declarantes, quod pratum sive sinochossa, positum sub castro nostra Chgliuz ab ilia parte fluminis versus villas Sibenici sit et esse debeat nostrum nostrorumque heredum et successorum tamquam possessio nostra propria, tamen in districtu Sibenici posita nobis nostrisque heredibus et successoribus ullo unquam tempore non valentibus se aliqualiter ultra dictum pratum in districtum predictum extendere. Verum pro ostendendo bonam amicitiam et condignum vicinium sumus contenti et volumus, quod subditi antedicte communitatis Sibenici possint et valeant pro commodo et usu eorum incidere ligna in costata nostra posita a parte nostra ubi est antedictum castrum nostrum Chgliuz volentibus similiter nostris subditis ligna incidere pro opere et usu eorum in costata dicte communitatis posita ab illa parte dicti fluminis versus dictum castrum nostrum tanquam boni vicini et cordiales amici. Et quod super dicto flumine Polschizza nullo unquam tempore fieri possit per nos vel heredes et successores nostros nec per dictam communitatem Sibenici, neque aliquam aliam personam aliquis pons ultra pontem positum sub dicto castro nostro Chgliuz, quem nos nostrique heredes et successores tenere possimus pro libitu voluntatis nostre et pontem Debosaz, quem dicta communitas Sibenici similiter tenere possit pro libitu; volentes, quod quelibet persona audens vel prnsumens metas supradictas per nos et dictam communitatem sic concorditer factas inter dictos districtus violare vel aliqualiter corumpere sive destruere in parte vel in totum, aut ultra supradictos duos pontes videlicet de Chgliuz et Debosez super dicto flumine Polschizza, aliquem pontem aliquando magnum vel parvum facere, sit perpetue exbannitus de toto territorio nostro et de civitate et districtu Sibenici, sibi insuper prius manum dexteram amputatam; et si hoc occurreret, quod aliquis ex dictis confinibus aliquando per aliquam personam, ut dictum est aliqualiter devastaretur, semper possit reffici ad requisitionem cuiuslibet partis. Promittentes per nos nostrosque heredes et successores predicta omnia et singula firma et rata habere perpetue et tenere, et non contrafacere vel venire per nos vel alios aliqua ratione vel causa sub pena auri ducatorum mille applicanda dicte communitati Sibenici, qua soluta vel non, semel vel plures, rata maneant omnia et singula suprascripta et infrascripta; quam promissionem ideo fecimus, quia prefatus spectabilis et generosus vir dominus comes Sibenici cum communitate eiusdem civitatis nobis similes litteras cum similibus promissionibus fecerunt et dederunt, sigillo dicte communitatis munitas. Volentes insuper, quod ad majorem cautelam de predictis litteris nostris et nostre communitatis in venerabili capitulo Tiniensi fiant duo publica privilegia similis tenoris et forme, in quorum quolibet includatur tenor ambarum litterarum suprascriptarum, videlicet tam nostrarum quam dicte communitatis, quorum privilegiorum unum volumus ad cautelam nostram nostrorumque heredum et successorum, et aliud sit similiter pro cautela dicte communitatis Sibenici. In quorum omnium et singulorum fidem has fieri jussimus, et nostro pendenti sigillo muniri. Datum in castro nostro Fsin die XXIII mensis maii, millesimo quadrigentesimo trigesimo quarto, duodecima indictione. Diplomatarium Sibenicense, u dvor. knjižnici bečkoj, ruk. 13461, njegda 541, list 30.

Dokument je objavljen u Ljubić S.,sakupio i uredio, Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike. Knjiga IX od godine 1423. do 1452. JAZU, Zagreb 1890. Predstavlja dragocjen uvid u topnomastičku povijest Kninskog kraja i cijele današnje Šibensko-kninske županije i prilog za Monumenta Tiniensia.

miro

Ćiril Iveković je služeći se izvješćem fra Luje Maruna, do u tančine rekonstruirao crkvu na Kapitulu.

Prema obliku, to je bila trobrodna bazilika sa tri polukružne apside. Građena u romaničkoj maniri (Konzervatorski odjel). Brodovi su bili odijeljeni stupovima.

Bez zamjerke, ali s obzirom da se Iveković koristi stručnim terminima, koji i nisu baš u svakodnevnom jezike, pokušat ću ih ukratko objasnit.

Bazilika je pojam preuzet iz klasične svjetovne arhitekture, a označava građevinu za javno okupljanje. Lađa ili brod je dio crkve u tlocrtu. Uvijek ih je neparan broj, a međusobno su odijeljene stupovima. Apsida je zid polukružnog ili četvrtastog oblika kojim završava prezbiterij ili crkva. Prezbiterij je prostor između lađe i apside, a namijenjen je svećenstvu u bogoslužju. Često je za nekoliko stepenica izdignut od poda bazilike.

Nosivi zidovi su bili od bračkog kamena ili preklesani od rimskih ostataka. Ti zidovi su s vanjske i unutarnje strane bili obloženi običnim kraškim kamenom, nešto bolje obrađenim za oblaganje unutrašnjosti.

Na zidu crkve do lijeve apside, nalazila su se vrata kroz koja se ulazilo u četvrtastu prostoriju dimenzija 4,7x4,7 m, vjerojatno sakristiju. Prema debljini zidova kroz nju se ulazilo na zvonik. Na zapad ovoj prostoriji, pružala se druga dimenzija 10,5x4,7 m. Obzidana kao i crkva i zvonik. Imala je podzemnu prostoriju, vjerojatno grobnicu svećenika i laika. Imala je dva ulaza, vanjski u ulaz u crkvu. Pretpostavka je da je starija od veće crkve i nekoć bila samostalna crkva.

Crkva je bila orijentirana, prema istoku. Ulaz je bio na zapadnoj strani. Tri skale su vodile u kamenom popločanu crkvu. Na tom pročelju, prvi kninski župnik Ivan Vidović je 1690. ostavio svjedočanstvo o ploči iz kojeg je Bulić F., zaključio da je crkva 1203. obnovljena, a sagrađena nekoliko stoljeća prije 1042. god. Godine koja se uzima kao godina osnutka hrvatske odnosno kninske biskupije. Izgled glavnog pročelja je na slici 1.

Crkva je čitavom širinom stavljena pod jedan krov na dvije vode. Zvonik je kao što se vidi prilično visok, zidova debelih iznad temelja, 90 cm. Prema ostacima, zaključilo se o biforama i triforama, oblicima prozora, na zvoniku. Ipak o njegovu izgledu se zaključilo više prema teoriji, negoli po nalazima. Pri njegovoj rekonstrukciji, poslužila je slika Knina na kojoj se vidi Kapitul, iz knjige Boethius Christ., Der Glanz des Kriegshelmes. Nurnberg, 1688.

Bifora je dvodijelni prozor sa stupićem. Analogno za trifora.

Prema sačuvanim ostacima, pretpostavio se izgled ruže iznad glavnog ulaza. S obzirom da se na Kapitulu nije našlo nikakvih tragova opeke ili crijepa, sa sigurnošću je zaključeno da su i crkva i sve ostale zgrade bile pokrivene kamenim pločama. O visini crkve se zaključilo prema dimenzijama u tlocrtu. Pogled s juga prikazuje sl. 2. O obliku prozora se zaključilo temeljem ostataka, a o broju, temeljem činjenice da u crkvi nije bilo dovoljno svijetla, osim sa te južne strane. Nisu bili ostakljeni, već su imali tranzene, probušene kamene ploče.

Na istočnoj strani sa apsidama nije bilo otvora. Sjeverna strana sa zvonikom i kapelom je imala uske i visoke prozore sa tranzenama.

Slike 3. i 4. prikazuju unutrašnjost crkve. Osim arhitektonskih kamenih elemenata, a prema nalazima, sve je bilo ožbukano i oslikano. Dužina crkve je 23,25 m. Srednji brod je bio širok 5,2m, a pobočni 3,7 m. Unutrašnji stupovi su visine 1,9 m, širine 0,8 m. Razmak među stupovima, 3,2 m, a prema tome je visina do početka svoda dvostruka. Svodovi su bili bačvasti.

Srednja apsida se sužuje prema širini glavnog, srednjeg broda za 0,4 m. produljena je za 1,6 m, sa polumjerom od 2,4 m, tako da je ukupna dubina apside, 4,2 m. Dimenzije i oblik apside upućuju na mogućnost postojanja manje crkve na tom mjestu, od otprilike 4,5 m širine i 9 m duljine. Pobočne apside se ne mogu točno ustanoviti, ali je vidljivo da je pod južne bio podignut preko 1 m iznad poda broda crkve. Pod sjeverne apside je bio nešto niži. Ne može se utvrditi kakav je oblik apsida s vanjske strane (obli ili četvrtast).

Na temelju svega izloženog, Iveković zaključuje, da su ovdje kroz vrijeme bile tri crkve. Prva, najstarija i najmanja, koja se porušila do temelja da bi ustupila mjesto novogradnji iz 1203. g. Druga, lijevo od veće crkve, starija od nje. Prema načinu gradnje, građena vjerojatno početkom XII st. Treća, najveća spojena je u jednu cjelinu sa drugom.

Početku XII st. odgovara pronađena posuda za svetu vodu i nadvratnik. Nadvratnik, svojom ornamentikom privlači pažnju struke. To više nije primitivna ornamentika kao na posudi, ali nije ni ornamentika koja se viđa na drugim građevinama tog doba na našem prostoru. Pokazuje veliku spretnost izvođača.

U slijedećem tekstu ću prikazati najznačajnije ostatke pronađene na Kapitulu.

Službeno, bazilika je sastavni dio kompleksa Kapitula, zaštićenog kulturnog dobra, spomenika kulture. Više u http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kninski-kapitul-1/.

Literatura:

IVEKOVIĆ Ć., Kapitul kraj Knina. Rekonstrukcija. Starohrvatska prosvjeta, Nova serija I, 1927., 3-4.

ANIĆ V., Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb, 1998.

KAPITANOVIĆ V., Kršćanska arheologija. Split, 2006.

BULIĆ F., Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije. Zagreb, 1888.

miro

U cilju promoviranja baštine našeg kraja, donosim vam tekst objavljen u Zori Dalmatinskoj, broj 48, od 27. studenog 1848. godine. Ispričao ju je Todor iz današnje općine Promina. Lagana humoristična priča kojom se autor šali na svoj i tuđi račun. Priča, koja se vjerojatno, kao i druge brojne priče smišljene u narodu, pričala uvečer uz kamin, na obiteljskom sijelu. Priča koja nam iz prve ruke priča o svom vremenu. Ako je pozorno čitate mnogo će vam kazati o pravopisu, grafiji hrvatskog jezika na ovom prostoru. Mnogo vam može reći o mentalitetu našeg čovika. Čoviku dođe muka kad se upita, moramo li mi uz ovakve priče gledati i slušati ono pusto smeće na „nacionalnim“ televizijama?

Narodna smišljalica za smjejanje.

Ja sam Bilan Burnach; imadem sto ovnovah, ҫetiri stotine rogu; imam sto ovacah, ҫetiri stotine janjacah; po∫ao sam u planinu, poneso dvje pu∫ke-mala mi je pu∫ka na ramenu, a velika za pasom-imam ҫetvere fi∫eke, dvoje prazne a u dvoma nema ni∫ta. – Prjete mi ajduci. - Sreto∫e me. Je li to Bilan Burnach? – Jest. – Ajde amo zove te aramba∫a! – Kad dodjo aramba∫i (ajduҫkome) usjeko∫e klipe, neokresa∫e za pedlj, povali∫e, pak udri.

Dvanajest ajdukah peҫe dvanajest ovnovah; kod njih baҫva vina od dvanajest barilah. - Izjedo∫e dvanajest ovnovah, i popi∫e baҫvu od dvanajest barilah. – Vele ajduci: ∫to chemo od Bilana? – Veli aramba∫a: ja znam ∫to chemo. – ta zadnite baҫvu, verzte ga u baҫvu. - Ostavi∫e mene u baҫvi. – Dodje vuk glodati kosti, a ja provuko ruku kroz baҫvu; uvati vuka za rep, pak aknu: Ah! Vuҫe! – A vuk skoҫi, pak na baҫvu; baҫva se razsu, a ja osta prost. – Dodjo kuchi – veli chacha (otac): moj sinko, gdje si bio? Jevo ide Boxich – ajde docheraj vina! – A ja natovari prosa na zelenu kobilu, pochera pokraj jedne lokve. Kad pogleda, al' se u lokvi ne∫to cerveni! Reko! Ta ono je vino! – Rastovari ondje; istreso proso, pak nali pune mje∫ine vina. – Kad pogleda onamo, ali cerkla kobila! Usjeko klipe drenove, i klenove, pak razape koxu, natovari, pogleda u lokvu; kad ugleda, dva patka! – Vergo patke u antre∫elj; pochera vino kuchi a ona dva patka: !!! verr. Odleti∫e Bogu na nebesa. – Dodjo kuchi, dochera vino.- Ajde sinko (veli chacha), donesi vode. – Dodjo ja na bunar; smerzla se voda, a ja: ∫to chu? svernu glavu, pak probi vodu. – Kad doneso vode, pita chacha: pasja viro kamo ti glava? – Tako mi Isukersta ostala na bunaru!! – Zapali lulu! Dodjo na bunar; kad li glava na bunaru! navernu glavu; dodjo opet kuchi, i boxichova. Reko chachi: idem ja chacha, gledati patke. – Ajde sinko – te ja onda uprav Bogu; ali Bog s' patci ver∫e proso. – To su boxe, moji patci! Jesu sinko! – Natovari mi dva patka prosa, dade mi konop, te spu∫ti obadva; reko: kako chu se ja spu∫titi? – On mi dade konop, a ja dodjo, pak ispreveziva i nadoveziva. Kad se stado spu∫tati, zaglibi se tri ar∫ina u blato. – Onda odlecho kuchi, te doneso motiku i odkopa se, pak dodjo kuchi.

Todor Jankovich iz Bobodola, ҫoban.

Primjetili ste čudne znakove u tekstu. Nije to greška, već je to pismo hrvatskog jezika te 1848. Bilo ga je važno prenijeti u originalnom obliku, bez prevođenja. Svejedno se nadam da vam to neće činiti veće poteškoće pri čitanju.

Manje poznate riječi:

zadnite, nisam našao tumačenje, koje bi objasnilo tu riječ u datom kontekstu, ali se može zaključiti o značenju, prema kojem bi ono bilo: skinite dno, otvorite bačvu;

verzte, bacite, ubacite (u bačvu);

aknu, nisam našao značenje, ali prema kontekstu, viknuti na nekoga (vuka) da bi ga se preplašilo;

antre∫elj (antrešelj), dio samara (u ovom slučaju na kobili).

Dosad ste na stranicama ovog Internet portala mogli čitati (i gledati) razne sadržaje koje bi se jednom riječju mogle nazvati baštinom kninskog kraja.

Što je to kninski kraj? U ovim današnjim vremenima čuli smo za kninsku općinu, šibensko-kninsku županiju, grad Knin …, ali kninski kraj?

S obzirom da me fascinira prošlost naroda na ovom prostoru, vratio sam se puno vrimena unazad. Tisuću godina i više. U vrijeme kninske (ili hrvatske) biskupije, kninskog distrikta, starohrvatske kninske županije. Uspoređujući te pojmove, a za potrebe ovog portala, definirao sam kninski kraj kako slijedi: općina Ervenik, o. Promina, o. Biskupija, o. Kijevo, o. Civljane, o. Kistanje, Grad Knin. I uz navedene kriterije, neki će mi naći zamjerke ovako definiranom kninskom kraju. Naime stara kninska biskupija, nekad je obuhvaćala i Ljubitovicu, selo, danas na području Grada Trogira. Što s njom?

Prosurfajte, kritički, internetom, kako bi odgovorili na pitanje koliko je prostor Srednje Dalmacije, ili sjevera Srednje Dalmacije, ili Sjeverne Dalmacije, prisutan na internetu.

Moj zaključak je da je upravo ovaj, ovako definiran prostor, najslabije prisutan na internetu, od cijele nekadašnje kninske biskupije. To bi bila točka na i.

Za one koje zanima, malo o Zori Dalmatinskoj sa portala digitaliziranih novina, Stare hrvatske novine:

Književno-prosvjetni tjednik, prvi hrvatski književni časopis koji je izlazio izvan Zagreba i to od 1844. do 1849. Pokrenuo ga je i uređivao Ante Kuzmanić uz pomoć tiskara, braće Battara, i uz vjernu suradnju Petra Preradovića. Cijelo vrijeme svojega izlaženja podupirao je zahtjeve za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Prestao je izlaziti zbog pooštrene cenzure. Urednik Kuzmanić bio je i vođa zadarskoga filološkoga kruga te je u Zori dalmatinskoj provodio tzv. dalmatinski pravopis i snažno se odupirao nastojanjima zagrebačke filološke škole. Polazio je s gledišta da književni (standardni) jezik mora biti što bliži narodnomu, pučkomu jeziku. Tjednik je bio više prosvjetne nego književne naravi pa je malo istaknutih književnika u njemu surađivalo (Petar Preradović, Ana Vidovićeva, Pasko Antun Kazali)

Toliko ovom prilikom. Drugi put, nekim drugim povodom, malo ću više o Zori.

Ova priča zasigurno nije vijest. Međutim onima koji su češće na ovom portalu, bit će vijest da otvaram novu rubriku u kojoj ću objavljivati ovakve stare priče, basne, recepte, zanimljivosti, pjesme, … koje pronađem tu i tamo, na http://grad-knin.net/blog/grad-knin/etnografija/. Znači da ubuduće takve tekstove potražite u blogu, a ne u vijestima. Trebam li spominjati? Kad god i gdje god nađete ovakve narodne priče ne dajte da se zaborave. E-mail znate.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Literatura:

IVEKOVIĆ & BROZ, Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb, 1901.

ANIĆ V., Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb, 1998.

miro

Pohod Francuzah u Liku 1809 god.

Poҫem su Francuzi celu Dalmaciju pod svoj maҫ podvergnuli, zaxele i Liҫku zemlju ovoj prisajediniti. Marmont, francuzki polkovodac buduchi tadaj u Skradinu, u kom uҫini smer (plan) svoju vojsku preko Kistanje u Erveniҫko polje spustiti, a odatle, doklen vojska se sa svima potrebama namiri, preko Vuҫijaka u Liku spustiti se. Dok su Francuzi iz Skradina na Kistanje prispeli, posete i manastir Kerku te odatle 80 biljacah odnesu (?) A potom po celoj okolici što god najdu od stoke (blaga) i hrane oplene i u Ervenik napervo opreme, kako bi tamo gotovo vojsku doҫekalo. Ličani doznadu nameru Francuzah, sakupe vojsku i razrede na one staze kuda bi neprijatelj na njih nasernuti mogao.

Jedna se ҫast vojske odmah preko Vuҫijaka u Erveniҫko polje spusti, a druga preko Cerovacah i Zermanje Kraviem-Brodu. Kod KraviegBroda bio je upravitelj vojske general Stojcevich, on svoju vojsku razredi na dve strane: jedna je na Kraviem-Brodu , a druga na Xuinu Poljcu zasela bila. Vojsku, koja je preko Vuҫijaka otišla, predvodio je kapetan Cholich, koi je mesto majora upravljao. Cholich, po opredelenju svoga poklovodca, krene se sa vojskom u Ervenik i tu prispije oko 11. ҫasa. On dok prispije u Ervenik, zateҫe hranu, volove, celu zairu, koje su Francuzi za svoju vojsku napred za doҫek opremili bili; pokupi sve i u prisvojenje uzme, te medju svoje vojnike podeli. Sad je oҫekivao kad che neprijatelj banuti (kao na jedan put pomoliti se). Marmont fr. polkovodac vech pred veҫe u Ervenik prispije i tu sa celom vojskom spusti se, ali ništa od zaire nenajde! te tu sruši tri kuche i naredi po celom polju vatru naloxiti. Naša je vojska cele nochi na oprezu sa straхаmа osmotravala neprijateljsku vojsku: da nebi kuda tavnom nochju proderla. Pred zoru poҫne se vatra tmiliti, a kad se veche belocha dana ukaza, celo polje od Francuzah, pusto osta, Liҫani na svom opredelenju ostanu. Francuzi kako su se prije dana iz Ervenika krenuli, prispiju Kraviem-Brodu i tu se za našima sraze, no zalud im napadanje bude, buduchi su naši u podnoxiju Koma dobro poloxenje obseli bili.

— Po skazivanju Liҫanah, koji su tadaj u toj bitki' se nalazili, bilo je Francuzah na 6000, a naših na 3000, i to primetiti valja, da su ove tri hiljade na tri toҫke predusretanja neprijateljskog, kao što sam gore kazao , razdeljene bile. Na Kraviem-Brodu dobro se je Stojҫevich odpirao i ҫešche je Francuzke lubarde sa svojim (lubardenim zerama) zatvorao. Stojҫevich, xelechi ҫas prije boj sa Francuzima okonҫati, pojde jednom, da pregleda svoje straxe. i da li su sva poloxcnja njegovim ljudma obsednuta , a sta više i samo stanje neprijatelja, kako bi ga lakše od svog stana otisnuti mogao; no nesrechom bude od Francuzah uhvatjen i zarobljen. Sad je preduzeo upravljanje vojske polkovnik Rebroevich, te se po uҫinjenom Generalovom smeru hrabro protiv Francuzah borio. Francuzi videchi, da nemogu na Kraviem-Brodu sebi put otvoriti, krenu se dalje k iztoku, te projdu na Rastiҫevo, gde ni jednog našeg vojnika nije bilo, takodjer i Generala sobom odvedu, a naša vojska berxe pospeši na Tiškovac, nadajuchi se da che neprijatelj tamo udariti, al tako ne bude, vech Francuzi na Rastiҫevo te prekoPribudicha u Zermanju se spuste.

— Rebroevich dok dozna, da su Francuzi u Zermanji, krene se i on sa ostalom vojskom za njima, Francuzi dok ҫuju, da vojska za njima ide, dignu se odatle te preko Cerovacah u Gradac (Graҫac) te su jih naši kod Jablana vode sastigli, tu prispije i ona vojska, koja je u Егveniku bila, te se na Gradaҫkom polju, zvanome Grabom, ogledaju. Obe dve vojske k bitki priugotove se; bitka je trajala kratko vreme, al i za kratko bilo je Grabsko polje mertvim telesama pokrito. Naposledak Francuzima se dosadi, te se onaki gladjani povuku napred, a naša vojska za njima nastane preko Lovinjca, Medka te u Bielaj. U Bielaju opet stave se obe vojske u red k sraxenju i tu mnogo više nego na Grabskom polju mertvih telesah ostalo je; Francuzah je dva put više izginulo. Ovde je našima u pomoch major Ugarkovich od slobodnjakah upravitelj došao. Gladni Francuzi svagda su se odmicali, nebili gde što za jesti našli; buduchi su poslednji put u Skradinu kruv dizali, a nigde ništa, osim ako su putem gde što našli, dobivali nesu , jer u Erveniku, kao što sam kazao, svu su zairu Ličani pokupili i sobom odneli, a oni gladni jadnici vadili su kumpire, kolik orah velike, buduchi im nije ora bila za radjati, s bodlami (bajonetama) iz zemlje, te su onako niti varene nit peҫene vech presne jeli. Svuda, gde su god Francuzi došli, sve su opustošili: kuche, sena, slame rušili su; ambare premetali, čeljad napastvovali, da bi gdegodj što za jesti našli.

— Posle Bielajske bitke nesu se Ličani sa Francuzima srazivali, nego su jih ҫak do Malog Beҫa (Wiener Neustadt)(?) pratili i tu učine mir, te se odatle Ličani mirno svojim kuchama povrate, gde sve u velikom neporedku opustošenjem Francuzah najdu.

M. Medakovich

Na ovim web stranicama ste imali već priliku čitati o vremenu Francuza u kninskom kraju (http://grad-knin.net/blog/hrvatska/matutinovic-lujo-ogled-o-ilirskim-provincijama-i-crnoj-gori-1/, http://grad-knin.net/blog/hrvatska/matutinovic-lujo-ogled-o-ilirskim-provincijama-i-crnoj-gori-2/, http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gabrijela-vidan-lujo-matutinovic-novi-gradanin-europe-g.-1811.-u-sluzb1/, http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gabrijela-vidan-lujo-matutinovic-novi-gradanin-europe-g.-1811.-u-sluzb/). Ostavili su iza sebe prilično šarolike uspomene. S jedne strane slogan „liberte, egalite, fraternite“ i sve ono što on predstavlja. Na drugoj strani su sjećanja Poljičana i ovih naših Ličana iz ovog teksta.

Ovom prilikom ne mogu ulaziti u povijeno-sociološku raspravu. Ne znam ni koliko je ovaj tekst povijesno utemeljen, ali svjedoči o tome kako je naš narod doživljavao Francuze u tim vremenima, prije 203 godine. U svakom slučaju, objavljivanje ovog teksta, obvezuje me na kritičniji pristup o „Pohod Francuzah u Liku 1809 god.“

Za sada je dovoljno to što je ovo priča o kninskom kraju, što je ta priča stara 203 godine, što je objavljena prije 167 godina u Zori Dalmatinskoj, god. II, broj 15. od 14. travnja 1845. O drugim njenim aspektima, ako vas bude zanimalo.

Njegova zanimljivost, između ostalog, je i u tome, što nije spomenut u Bibliografiji o rijeci Krki, D. Marguša. Možda mu i nije mjesto u jednoj takvoj bibliografiji, jer ovo nije priča o rijeci Krki. Ali, mali je prilog, nekoj budućoj bibliografiji kninskog kraja.

Tekst, sam prenio onako kako je bio tiskan, sa svim njegovim (eventualnim) greškama, baš zbog te njegove arhivske vrijednosti. Osim, što sam odvoji poglavlja, vodeći se onim crticama na početku svakog, u originalnom tekstu.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

uredio: miro

Vjekoslav Klaić je genealoškim istraživanjem pošao od spomenutog vojvode Nelipića unatrag. Utvrdio je, da se on prvi put spominje g. 1304. kao sin pk. Jurja i opet, da je taj Juraj bio sin Isana, koji je dakle djed vojvode. Tragajući još dalje došao je do zaključka, da je u ratu između Splita i Trogirana g. 1244. sa strane Trogirana ratovao i jedan Neliptius, te je konstruirao genealošku tablu:

Neliptius 1244

Isanus 1253

Georgius prije 1304

Nelipizius comes, voyvoda 1304, 1317, 1322¹⁸² Na osnovu teksta u ispravi iz g. 1345., u kojoj kralj ostavlja Ivanu sinu vojvode među ostalim “item castrum suum hereditarium Chanochaz vocatum”¹⁸³ Klaić utvrđuje, da je Kamičac na Krci bio baština ili djedovina Nelipića, koju su oni nekada izgubili, pa ju je tek vojvodin sin Ivan opet dobio od kralja Ljudevita. ¹⁸⁴

Klaić, a s njim i ostali. koji su se doticali Nelipića, nisu se osvrtali na činjenicu, da se prvi Nelipić ipak pojavio u Trogiru. Štaviše u posljednje vrijeme objavljen je dokumenat od 15. I. 1264. g., koji nam spominje još jednog Nelipića i to Desislava, za kojeg se izričito kaže “filio quondam Nelepece”,¹⁸⁵ dakle to je sin Nelipića, koji se spominje g. 1244., a tada više nije bio živ (quondam). U dokumentu se govori o podmiri svote od 9 perpera, koju Desislavu podmiruje neka Sestelia kći Miloša, o čemu je načinjena pismena potvrda (cartula) u kući Desislavovoj u Trogiru. Ovaj dokumenat nam pruža više podataka. Tako potvrđuje prvog Nelipića, kojeg je na čelu rodoslovne table postavio Klaić, iznosi novo ime Desislava, za kojeg se pouzdano zna, da je izravan potomak tog Nelipića (sin), dok to nije potvrđeno za Isana, kojeg navodi Klaić i konačno iz njega izlazi, da se pravila pismena potvrda u Desislavovoj kući u Trogiru. Dakle prvi Nelipić se spominje kao učesnik u ratu “ex parte Traguriensium”, njegov sin Desislav ima kuću u Trogiru i stanuje u njoj, pa se mora zaključiti, da je porijeklo prvih poznatih Nelipića vezano za Trogir. A kako se oni poslije u Trogiru ne susreću, vjerojatno je, da su u drugoj polovini XIII. st. u kninskoj županiji dobili feud i tu se naselili, najprije u Kamičcu, koji je odsada njihov castrum hereditarium, i drugdje po Promini, a zatim su osiljenjem širili imanja i moć dalje.

Prvi Nelipić, koji se isticao u javnom životu, nepoznata je imena, i spominje se prvi put samo kao comes Neliptius, a g. 1317. i dalje naziva se vojvoda Nelipić. Kako je došlo do tog naziva, nije poznato, ali se može pretpostavljati, da je on stajao na čelu lige protiv bana Mladena i da je možda imao nijedan hrvatski knez,¹⁸⁶ a mi nalazimo, da Miha Madijev naziva vojvodom Jurja Mihovilovića, suvremenika i saveznika Nelipićeva.¹⁸⁷

Mi smo Vojvodu već susreli, kako s Mladenovom braćom Jurjem, Pavlom i Grgurom drži Knin. Šišić drži, da je ovaj knez Juraj poslije Mladenova pada nastojao da povrati bansku čast kući Bribirskih, u kojoj je ona bila nasljedna.¹⁸⁸ A kako Jurja vidimo angažovana u ligi, možemo pomišljati, da su članovi lige sklopili neku obavezu, da Jurju osiguraju bansku čast, pa da im je bilo do toga, da bansko sjedište Knin ne puste iz ruku, te ga nisu mogli zauzeti banovi Babonić i Nikola. No uskoro će vojvoda Nelipić izigrati ligu i zadržati za sebe Knin, te na taj način okrenuti knezove Bribirske protiv sebe.

Juraj Bribirski okupi saveznike, te mu uz Poljičane pristupe Bosanci, Zadrani i krčki knez Fridrik. Uza nj je bio i Mlečanin Bajamonte Tiepolo, rođak bana Pavla, koji je g. 1310. u Veneciji podigao bunu s namjerom, da svrgne dužda Petra Gradoniga i postavi sebe. No ne uspije i pobježe u Hrvatsku, te ga nalazimo, da g. 1313., 1320. i 1322. obnaša čast potestata Nina,¹⁸⁹ po čemu se može suditi, da je odatle doveo vojnika. Knez Juraj krene s vojskom na NeIipića i dođe na domak Kninu, te se utabori u Topolju kod izvora rijeke Krke čekajući, da prispije pomoć od Zadrana i krčkog kneza. Ali ga 7. VI. 1324. g. iz Knina iznenadi vojvoda Nelipić, s kojim je bio vojvoda Juraj Mihovilović iz Livna, te oni hametice potuku Jurjevu vojsku, a samoga Jurja s Bajamontom Tiepolom, nekim Bubanom i drugim njegovim baronima zarobe i bace u kninsku tamnicu,¹⁹⁰ gdje je Juraj odležao dvije godine. Time se vojvoda Nelipić riješi posljednjeg takmaca među hrvatskim velikašima, koji je imao izgleda, da ga ugrozi i odsele on iz tvrdog Knina prkosi kralju i njegovim banovima.

Godine 1326. po kraljevu nalogu silazi u Hrvatsku ban Slavonije Mikac Prodanić, koji osvaja Babonićeve gradove znači, da su Babonići poslije poraza g. 1323. opet ojačali i suprostavili se kralju. Cilj banove vojne sastojao se u odluci, da popravi poraze, što su ih pretrpjeli njegovi predstavnici Babonić i Nikola, pa mu je glavno bilo suzbiti Nelipića i oduzeti mu Knin. O njegovoj vojni priča Miha Madijev, kojeg Šišić zatječe u kontradikciji, jer je najprije naveo kako su se svi u Hrvatskoj poklonili banu Mikcu, a zatim da je morao osvajati Unac, te se zaputio u Zadar, gdje je bio srdačno dočekan. A zatim da sam Miha Madijev kaže, da nije mogao ostvariti nakane glede zauzimanja utvrda u Hrvatskoj, pa se vratio natrag u Ugarsku ostavivši u Bihaću nešto vojske.¹⁹¹ Uočivši kontradikciju, Šišić razjašnjuje, stvar ovako: “Ovim (što je Miha prije rekao, da su mu se u Hrvatskoj poklonili, a zatim da je zauzimao Unac) nam se čitava stvar razjašnjuje. Grad Unac pripadao je do god. 1322. vojvodi Nelipiću, a onda ga je predao kralju. No svakako g. 1323. kad je uzeo Knin, onda je Nelipić i Unac natrag osvojio, pa stoga sada ban Mikac i udara na nj. Iz toga vidimo, da je Mikac u Hrvatskoj našao neprijatelja u vojvodi Nelipiću i njegovim saveznicima.”¹⁹² Šišić ovo temelji na navodu, za koji sam kaže, da je konfuzan i naslućuje, da je sastavljen od dvije isprave, samo što on taj podatak pripisuje Luciusu umjesto Mrnaviću.¹⁹³ Ali po tomu što za Unac kaže, da je do g. 1322. pripadao Nelipiću, vidi se, da je to povezao s prvim dijelom Mrnavićeve note, koja je datirana s godinom 1322., dok se to odnosi na drugi dio note, koji je uzet iz isprave od g. 1345., samo što je on pogrešno podvučen pod datum od g. 1322.,¹⁹⁴ to Šišić nije točno razlikovao, iako je naslutio obje godine. Prema tomu nema nikakva oslonca njegov navod, da je Nelipić do g. 1322. posjedovao Unac, nego sva je prilika, da ga je dobio u miraz od Kurjakovića, budući da se oženio njihovom sestrom Vladislavom, no nije isključeno, da su ga prije toga sami Kurjakovići oteli kralju, ukoliko ga zaista nije oteo Nelipić, a sve se to nije nikako moglo dogoditi prije g. 1322., jer tada Karlo Roberto dolazi u Knin preko Bihaća i Unca, koji su se nalazili u njegovoj vlasti. Unac se morao naći u Nelipićevim rukama u vremenu poslije odlaska kralja iz Knina, kad se on u Kninu osilio, po svoj prilici i poslije pohoda bana Nikole, a svakako prije g. 1326., kad ga ban Mikac već osvaja.

Šišić: u navodu Mihe Madijeva “Finaliter videns se (= ban Mikac) quod habere non potest suum intentum de castris Chroatiae abiit in Ungaria” sagledava mogućnost, da je ban pokušao sreću i na Kninu, ali bezuspješno.¹⁹⁵ Međutim tu tezu odmah slabi, kad u potvrdu Mikčeva poraza iznosi sam Mikčev navod, u kojem kaže, da je ušao u Hrvatsku s vojskom da povrati kraljeva prava, gdje su ga sinovi Kurjakovi: Budislav, Pavao i Grgur kao i njihov zet Nelipić, poznati nevjernici i neprijatelji kraljevi, okrutno svladali (devicissent), pa Šišić zatim dodaje: “Prema tome ima se bojište tražiti na putu do Knina kroz Krbavu, jer je tu bilo sjedište vlasti Kurjakovića i Nelipića.”¹⁹⁶ Nu ako se na Mikčevu putu spominje zauzimanje Unca i onda prolaz u Zadar, očit je pravac njegova nadiranja, koji ostavlja Krbavu po strani i od Unca vodi prirodnim putem i osnovnim ciljem banovim ka Kninu, pa tuda treba tražiti proprište, koje je najvjerojatnije bilo u Kninu, gdje je bana poslije pada Unca Nelipić mogao pripremno dočekati s Kurjakovićima. Radilo se, naime o bici za utvrđenje, a ne po otvorenom polju, jer se kaže “intentum de castris Croatiae”, i vidjeli smo, da se osvajao castrum Unac, za kojim bi na red dolazio castrum Tiniense, jer između Unca i Knina nije tada bilo drugog utvrđenja osim neznačajnog Vrha.

Na ovu partiju Mikčeva pohoda osvrnuo se Gruber, koji prelazi preko Šišićevih konstatacija i bez ikakva raspravljanja kaže, da je Mikac najprije svladao knezove, osobito Nelipića kninskog g. 1326., a zatim da je Nelipić bana hametice potukao i prisilio ga na uzmak iz Hrvatske.¹⁹⁷ O svladavanju Nelipića, vidjesmo, nema ni govora.

Ovim porazom bana, trećeg po redu, prestaje se definitivno osjećaiti vlast kralja Karla Roberta u Hrvatskoj, u kojoj sada prvu riječ vodi vojvoda Nelipić u Kninu imajući, ali oslabljene, takmace u knezovima Bribirskim, naročito u Jurju Kliškom. Vojvoda Nelipić skupa s bratom Isanom iz Ključa, pa poslije Isanove smrti s njegovim sinom Konstantinom, imao je povremenih sukoba sa Bribircima,¹⁹⁸ čemu pripisujem postanak niza malih srednjovjekovnih utvrđenja na obje strane kanjona rijeke Krke, koja je dijelila domene Vojvode i nećaka mu Konstantina, koje su bile s lijeve strane Krke, od domene Bribiraca na desnoj strani rijeke. Takav slučaj nemamo na Zrmanji ili na Cetini, jer tu nije bilo ovakvog pograničja.

Vojvoda Nelipić pokazuje od početka nastupa sve osobine samodršca. Bezobziran je u stjecanju imetka i vlasti. Kad mu je pogodno, sklapa saveze i redovito ih razbija oštetivši uvijek dotadašnjeg saveznika. Za moćnoga Pavla Bribirskog knez Nelipić je u prijateljstvu s Bribircima i nalazimo ga kao svjedoka na ispravi, koju g. 1304. Pavao izdaje u Skradinu,¹⁹⁹ a poslije će se s Kurjakovićima udružiti protiv Mladena; šest godina prije Mladenova pada (g. 1316).²⁰⁰ Vješto taktizira sa gradovima susjednim njegovu području, te postaje g. 1324. knez Splita. Godine 1324. sklapa s Trogirom obrambeni savez,²⁰¹ Naveli smo, kako je s pomoću Jurja Bribirskog držao Knin, a poslije nepune dvije godine dolazi između Jurja i Nelipića do bitke kod Topolja, te Juraj, koji tako reći donedavno s vojvodom dijeli vlast u Kninu, sada u njegovoj tamnici čami dvije godine. Godine 1332. u Stupinu kod Rogoznice sklapa sa Trogirom, Splitom i Šibenikom ligu, kojoj se postavi na čelo, te mu se ovi gradovi obavezaše na pomoć od 400 vojnika, ali samo da se ne upotrebe u slučaju njegova sukoba s Venecijom ili s ugarskim kraljem, nego isključivo u Hrvatskoj i to pod njegovim ličnim vodstvom.²⁰² Usprkos tome pod Vojvodinim nagovorom njegov brat Isan od Ključa skupa s Budislavom Ugrinićem odmah g. 1333. pljačka šibenski teritorij, pa Venecija traži od Vojvode, da ga ukroti, da pusti na slobodu odvedene ljude i da naknadi štete. ²⁰³ Kasnije će to isto nastaviti Isanov sin, Vojvodin sinovac nekoliko puta, sve pod zaštitom ili otvorenim učešćem Vojvode.²⁰⁴ Usprkos tome, što je Vojvoda imao još najbolje odnose s Trogirom, on zida neku utvrdu na njihovoj međi, pa Trogirani g. 1335. prosvjeduju preko Venecije.²⁰⁵ Trajne dobre odnose održava samo s nećakom Konstantinom, kojeg ustvari isturuje ispred sebe na razne akcije i pljačke. Zajednički udaraju na Bribirce g. 1336.²⁰⁶ Konačno dolazi u sukob i s tazbinom, s Kurjakovićima, pomoću kojih je polučio mnoge uspjehe, te oni g. 1338. s Bribircima zamole kralja, da im pomogne protiv Vojvode.²⁰⁷ Ljut protivnik mu je uvijek bio i ostao bosanski ban Stjepan Kotromanić, kojemu je Vojvoda oteo Visuć,²⁰⁸ a negdje između g. 1337. i 1340. vodio se između njih rat.²⁰⁹

Vojvoda je dobro ocijenio, kako je Veneciji mnogo bilo do toga, da se utjecaj ugarsko – hrvatskog kralja što više udalji od obale i da je kudikamo za nju povoljnije, ako Hrvatska stoji izvan njegova utjecaja još i raskomadana među nesložne velikaše, kao što su Nelipići, Kurjakovići i Bribirski. Ovakvo je stanje pogodovalo Veneciji i u intenciji, da drži pod svojom kontrolom obalne gradove, odnosi se vrlo prijateljski prema hrvatskim feudalcima, a naročito prema Nelipiću, koji to iskorištava i često preko Konstantina, ili zajedno s njim čini nešto, što nije u interesu Veneciji. Zna, da Venecija zbog takvih akcija neće pomutiti odnose, pa poslije njih nastaju česta nagađanja i ugovori. Štaviše Nelipić u Veneciji nabavlja oružje, u koju svrhu g. 1339. šalje svoga vještaka nekog Marka.²¹⁰ Konačno g. 1343. Venecija Vojvodu obdari čašću mletačkog građanina, što je vrijedilo ujedno i za njegove potomke.²¹¹ Ali svejedno iduće godine dolazi do potrebe zaključivanja mira s Vojvodom, u koju svrhu Venecija ovlašćuje providure.²¹² No te iste godine juna g. 1334. umre Vojvoda, zaista s nasladom u srcu, što ga od tolikih neprijatelja u životu nitko nije pobijedio.

Smrću Nelipićevom nestaje sa pozornice Hrvatske markantne i silovite ličnosti, koja je uporno brisala znak kraljevske vlasti i bilo čijeg utjecaja na teritoriju, koji je, bilo baštinio bilo prisvojio. A njegov teritorij sezao je od Pounja na sjeveru do trogirskih međa na jugu. Tu osim sinovca Konstantina, koji je ipak bio zavisan o njemu, nije imao nitko drugi riječ. Pod njegovom gvozdenom rukom zamire u Kninu svaki drugi znak javnog života: bana od g. 1322. tu više nema, a ni kninski banski sud se ne spominje u dokumentima, inače se samo jednom spominje notarska uloga biskupa, kad biskup Arhandjel g. 1333. pripisuje i ovjerava više kraljevskih isprava, što navodi Farlati ne govoreći, koje su to, nego spominje samo jednu Zvonimirovu.²¹³ Dakako da Nelipić nije dirnuo u kninskog biskupa, kojeg dva puta susrećemo s Vojvodom izvan Knina, i to prigodom sklapanja ugovora. Tako g. 1333. kad Nelipić na čelu lige uglavljene u Stupinu sklapa u Klisu nagodbu s Mladenom III. Bribirskim, učestvuje i kninski biskup²¹⁴ Arhanđel, a kod uglavljivanja mira g. 1343. na slapu Krke između Venecije s jedne strane, a Vojvode i Konstantina s druge nalazimo uz Nelipića kninskog biskupa Nikolu.²¹⁵ Po ovomu se čini, da je sada Nelipić ustaljenom tradicijom preuzeo kninskog biskupa za svoga kancelara i savjetnika.

Vojvodina smrt pada malo poslije nastupa energičnog sina Karla Roberta, Ludovika I. Anžujskoga (g. 1342. do 1382.), koji je sebi postavio zadatak, da što prije obračuna s hrvatskim oligarsima i uspostavi izblijedjelu kraljevsku vlast u Hrvatskoj. I kao da je čekao na smrt najjačeg dinasta Nelipića, pošalje on u rujnu iste godine u Hrvatsku slavonskog bana Nikolu Banića (Banffy) s vojskom.

Bilješke

182 Klaić, O. c. str. 1–3.

183 Smičiklas, Codex diplomaticus, XI, Zagreb 1913, str. 249–52.

184 Klaić, O. c. str. 12.

185 Barada, Trogirski spomenici, I, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 44, Zagreb 1948, str. 22.

186 Klaić, O. c. str. 1.

187 Miha Madijev, Ed. cit. cap. XXIII.

188 Šišić, O. c. str. 42.

189 Giuseppe Praga, Atti e diplomi di Nona, Archivio storico per la Dalmazia, XXI, Roma 1936, str. 26–28.

190 Miha Madijev, cap. XXIII.

191 Šišić, O. c. str. 43.

192 Šišić, O. c. str. 43.

193 Gunjača, Ubikacija srednjevjekovnog castruma Brečevo, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 311, Zagreb 1957, str. 223, nota 25.

194 O. c. str. 226.

195 Šišić, O. c. str. 45.

196 O. c. 145, nota 1.

197 Dane Gruber, Kako je Hrvatska dobila Dalmaciju g. 1358? Nastavni vjesnik, XXIX, Zagreb 1921, str. 320.

198 Farlati, Illyricum sacrum IV. str. 19. – Antonio Krekich, Documenti per la storia di Spalato (1341–1414), Atti e memorie della societa dalmata di storia patria, II, Zara 1927, str. 154.

199 Joannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami 1666, str. 202.

200 Joannes Lucius, Memorie storiche di Tragurio ora detto Trau, Venezia 1673, str. 158.

201 O. c. str. 177.

202 Ljubić, Listine, I, str. 378–80 – Smičiklas, Codex diplomaticus X, Zagreb 1912, str. 5–8.

203 Ljubić, O. c. str. 407–8.

204 Lucius, Memorie, str. 226. – Ljubić, Listine II, Zagreb 1870, str. 196–200. – Vincenzo Miagostovich, Per un diario Sibenicense, Rivista dalmatica, n. s. IV, Zara 1907, str. 9–10. – A. Krekich, O. c. str. 140–141.

205 Lucius, Memorie, str. 213–214.

206 L. c.

207 G. Novak, Povijest Splita, I, str. 152.

208 Šišić, Iz Arkiva u Kormendu, Vjesnik Kr. Hrvatsko–slavonsko– dalmatinskoga zemaljskog arkiva, VII, Zagreb 1905, str. 220.

209 O. c. str. 220, nota 3.

210 Ljubić, Listine, II, str. 42

211 O. c. str. 209.

212 O. c. 210.

213 Farlati, O. c. str. 289.

214 Lucius, Memorie, str. 208–10.

215 Ljubić, O. c. 196–200.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

U kninskoj ulici Kačićeva 30. (op.ur.)¹ smještena je dvokatnica s potkrovljem. Građena je rustičnim kamenom nejednakih dimenzija. Pročelje joj je okrenuto prema sjeveru, a dimenzije mu iznose 6,2 m, ostale strane cca 5 m. Visoka je desetak metara. Uz građevinu je u novije doba dodan aneks bez značajki.

U prizemlju ima jednostavni četvrtasti profilirani ulaz koji nije originalan jer se vidi ostatak starijeg ulaza s polukružnim završetkom i položajem tesanika „na nož“.

Na prvom katu postoje jednostavni četvrtasti kameni prozori čiji je završetak formiran ranijim otvorom gdje se vide ostaci postavljenih cigli „na nož“. Na doprozornicima postoje kuke za „škure“ koje su izvorno postojale.

Drugi kat ima dva mala četvrtasta prozora, a u potkrovlju je smješten mali otvor-prozor. Krovište je mijenjano uslijed dotrajalosti. Sa istoka građevina nema posebitosti osim dograđenog aneksa izvedenog od cigli.

U kući je prema tvrdnji vlasnice u periodu NOP-a djelovala prva dalmatinska radio stanica.

Kuća o kojoj je riječ jedna je od prvih koja je nakon dolaska Venecije sagrađena probijanjem odbrambenog zida suburbiuma i jedna je u slijedu sačuvanih koje su tvorile tzv. Varoš, a ujedno je i jedna od najstarijih sačuvanih građevina profane arhitekture u Kninu. Posebno je značajna za povijest radija u okviru NOB-e. Što se tiče unutrašnjosti ona je uglavnom sačuvala izvorni raspored sa niskim stropovima. U kući postoje predmeti koje pripadaju uglavnom stilskom razdoblju bidermajera, a isti inventar jedan je od najinteresantnijih za eventualnu mogućnost muzejskog izlaganja u okviru sadržaja Muzeja kninske krajine.

Na osnovu izloženog Komisija smatra da navedeni objekt (op.ur.) ima svojstvo spomenika kulture. Iz rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture od 1976. godine.

Da bi nešto voljeli, to morate i poznavati. Za kuću Kereta i njen status zaštićenog dobra RH, na području grada Knina zna vrlo malo građana Knina.

Kuću Kereta, pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Upoznajte Knin i volite ga.

Bilješke:

1 Nekad ulica Đure Martića.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

Nedjeljno jutro, ožujak ili travanj, priroda se budi. Dani su sve duži, sunce sve toplije i sve je puno svijetla. Ponovo se štekati stavljaju ispred kafića. Dica skaču okolo, … dica ka dica. Ispija se jutarnja kava. Na trenutak zaboravljamo tugu svakodnevice. Zvuka, svjetla i boje nedjeljnog jutra kulminiraju zvonjavom crkvenih zvona. Ma ko to more platit.

Vjerujem da su se neki od vas uhvatili kako sanjare u ovakvim trenucima. A, kad je riječ o zvonjavi crkvenih zvona, jeste li se ikad upitali o priči koju zvona mogu ispričati? O priči kninskih zvona?

Priča o kninskim zvonima počinje zvonikom crkve sv. Ante. Da se ne ponavljam pogledajte http://grad-knin.net/knin/hrvatska/crkva-i-samostan-sv-ante-ii/. U tom tekstu ćete naći prve podatke o njima. Međutim, polako, do njih treba doći. Ne znam, što im u rješenju, znači ono „podijeljen u horizontali u četiri nivoa“. Do vrha vode drvene skale, sa devet odmorišta. Crkveni zvonici su, u doživljaju javnosti, često mjesta koja čuvaju mnoge stare tajne. Sa kninskim to nije slučaj. Barem ono što se može vidjeti. Pri dnu zvonika je niska ostava, u kojoj se trenutno čuvaju kupe, crijepovi. Tu je i mali okrugli, ostakljeni prozor. Još koja skala i dolazim do udubine u zidu. Prema britvelama (šarkama) u zidu, to je nekad, vjerojatno, remeti (zvonaru) služilo kao zidni ormar. Kroz otvor u plafonu izlazim na lođu zvonika.

Okrenuvši leđa jugu, gledam u tri zvona i Bosnu u daljini, na sjeveru.

Priča kninskih zvona?

S obzirom na njihovu prisutnost u svakodnevnom životu, a i važnost u ne toliko davnoj prošlosti, ta zvona zaslužuju da se ispriča njihova povijest.

Prvo zvono s lijeva (u rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, to je drugo zvono, v. http://grad-knin.net/knin/hrvatska/crkva-i-samostan-sv-ante-ii/) je lijevano u splitskoj zvonoljevačkoj radionici Jakova Cukrova, 1901. godine. Jakov Cukrov (1838.-1902.), rodom iz Šepurina na Prviću. Godine 1875. preuzeo je radionicu Jeronima Colbachinia (1820.-1875.) iz Bassana. Nakon njegove smrti zvonoljevačnicu su preuzeli njegovi sinovi. Tvrtka Cukrov, izlila je ukupno 1207 zvona ukupne mase 160 t. U podacima o ovom zvonoljevaču, našao sam i nekadašnju cijenu lijevanja zvona. Godine 1921., iznosila je 35 dinara (to je bila prva Juga) po kilogramu bronce. Ta cijena je uskoro devalvirala na 50 dinara. Cijena današnjih zvona, mase 1t, je oko 11000E. Kod ovih zvona lijevanih u zvonoljevčnici Cukrov ima jedna zanimljiva pojedinost. Literatura o kampanologiji (tako se to kaže u stručnoj literaturi), ne pominje zvona tvrtke Cukrov prije 1920. Odnosno, sva njihova zvona za koje sam mogao naći podatke, lijevali su njegovi nasljednici. Stoga, ovi podaci o kninskim zvonima tvrtke Cukrov, su jedini podaci o zvonima koje je lijevao začetnik tvrtke, Jakov. Na zvonu je natpis: „LIEVNICA ZVONA JAKOVA CUKROVA SPLJET 1901. / IME ISUSOVO MILIEVCI“. Ovaj natpis nisam uspio vidjeti ni fotografirati zbog tijesnog prostora u lođi zvonika. Njegove dimenzije su: visina 66 cm, promjer zvona 63 cm. Podatke o masi nemam, ali prema drugim zvonima, masa bi mu mogla biti oko 150 kg.

Srednje, najveće, zvono lijevano je u zvonoljevačnici Lebisch Kvirina u Zagreb, 1932. godine. K. Lebisch je sa zvonoljevačkim poslom počeo u Rijeci, gdje je imao radionu 1919.-1926. Prelazi u Zagreb gdje otvara drugu zvonoljevačnicu 1926.-1939. Izlio je nekoliko stotina zvona. Sin je Lebiš Ivana, također zvonoljevača, podrijetlom Čeha, koji je imao radionu u Zagrebu, a umro je 1909. godine. Dimenzije našeg zvona su: visina 94 cm i promjer 109 cm. Za masu, kao i kod prvog zvona. Masa mu je oko 700-750 kg. Na njemu je natpis. SALIO/KVIRIN LEBISCH/ZAGREB/1932.

Treće zvono je lijevano u zvonoljevačnici Blazine Antuna u Zagrebu, 1932. godine. Zajedno sa Ivanom Lebišem je 1903. preuzeo kaptolsku ljevaonicu u Zagrebu. Do 1910. g. su izlili oko 280 zvona. Lebiš je umro 1909. i od tada je Blažina nastavio samostalno. Na njemu je natpis: NA SLAVU MAJKE ŽALOSNE/SV. FRANA I SV. ROKA/SALIO/A. BLAZINA ZAGREB 1931. Dimenzije kninskog zvona su: visina 71 cm, promjer 83 cm, masa 324 kg.

Primjetili ste različito doba izrade zvona sv. Ante? Što je bilo u međuvremenu? Za vojne potrebe u I svjetskom ratu austrijska vlast je oduzimala zvona i pretaljivala ih u oružje. Tako su „stradala“ i dva kninska zvona.

Gdje su naša zvona po svojoj vrijednosti i značaju? Koji su objektivni kriteriji za takvu ocjenu? Pa, vjerojatno dimenzije, starost, povijest zvona i njegova umjetnička vrijednost.

Najstarije poznato zvono je u berlinskom muzeju, potiče iz Asirije, izliveno 1000 g.pr.Kr. U Hrvatskoj je to zvono iz crkve sv. Grgura u Šibeniku. Saliveno je 1266. godine.

Najteže zvono, uopće, je rusko carsko zvono „Car Kolokol“. Teško je 198 t, visoko 6,13m, promjera 6,4m (nikad nije zazvonilo i još uvijek je na zemlji, otkako je saliveno). Najteže zvono zagrebačke katedrale, je zvono Presvetog Trojstva, mase 6445 kg, visine 2,16m, promjera 2,18m.

Knjiga Bosilj I., Zvona, navodi podatke za veliki broj zvona u Hrvatskoj. Pretpostavljam, da je autor, koji nešto zna o zvonima u svojoj knjizi naveo značajna zvona u Hrvatskoj. Prema podacima iz ove knjige (autor nije naveo kninska zvona), a i prema podacima koje sam našao na internetu, kninska zvona se ističu i po veličini i starosti, ali niti su najstarija, niti su najveća. Kako se to kaže, u gornjoj polovini.

I ono što uvijek treba ponavljati. Toga nikad dosta. Crkva i samostan sv Ante su zaštićena kulturna dobra, spomenici kulture grada Knina, RH.

Zahvaljujem se uredu Župe sv. Ante Knin na susretljivosti.

Ovaj tekst o zvonima me je podsjetio na moga dida Stipu, Stipana, remetu sv. Ilije. Čovika velikog životnog iskustva, kome se dalmatinski krš i to iskustvo ogledalo na licu. Osobenjaku, koji je zbog tako nevine djelatnosti kao što je povlačenje zvona imao posla sa milicijom. Danas mi je ža šta nisam više i pozornije sluša tog ćutljivog čovika. Ali ka ditetu mi je bilo važnije skakat po potoku Sutini. Zato pozivam vas sve, koji to imate još priliku, da izvučete te priče od svojih baba i didova, možda čak i onih prije njih. Stavite to na papir, pa podijelite sa nama, da se ne bi zaboravilo. Dida Stipe laka ti zemlja!

Literatura:

s. Lina Slavica PLUKAVEC, Zvona zagrebačke prvostolnice – integralni dio europske kulturne baštine. Crkvena kulturna dobra, analecta, 2. 2004.

BOSILJ I., Zvona. Zagreb 2000.

GRKOVIĆ S., Zvona/cinkuši/kampane: slava glasu nebeskom (tradicijski obrt zaogrnut ruhom). web stranica Ministarstva kulture

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

Vremenu prevlasti ovih knezova historik franjevačkog reda Fabjanić pripisuje utemeljenje franjevačkog samostana sv. Katarine u Kninu, za koji kaže, da se nalazio izvan vrata tvrđave, a na pristanku brda, nad kojim se diže tvrđava.¹⁶⁸ U jednom prijepisu Zlatovićeva rukopisa,¹⁶⁹ koji se nalazi u Muzeju hrv. arheoloških spomenika u Splitu, nalazimo Zlatovićev osvrt na ovaj Fabjanićev pasus i ovu crkvu uopće. Zlatović kaže: “ ... tako su i kninski velmože i dostojanstvenici u Kninu podigli samostan Franovcim sa crkvom sv. Katarine još na početku XIV. vijeka istodobno, kada je ban Mladen Šubić nastanio ih u Skradinu (Fabjanić I. 94.) ... ” Ot. Fabjanić misli, da su i ovoga načinili Šubići, ali kad se sjetimo, da oni nisu nikad vladali Kninom, a osobito onog vremena u svedjernoj opreci i zavadi Nelipićim, Kninskim gospodarem ne bismo mogli bez boljih dokaza primiti se toga mnijenja, do li sudimo da su isti Nelipići ili drugi suvremeni velikaši i dostojanstvenici tamo Franovce namjestili.

Gdje bijaše stari samostan? I to se mučno može danas dokazati. Pomenuti ot. Fabjanić cijeni, da je današnji samostan sv. Ante načinjen na mjestu starog sv. Katarine (vol. II. str. 315), ali se to ne može dokazati, pa nije prilično, jerbo ot. Vinjalić dokaziva, da je na ovom mjestu stajala crkva sv. Ivana lijepoga sloga i izglađena kamena; i stoga što onoga vremena Franovci se nastanjivaše podaleko od gradske buke na mjestih odaljenih ko što vidimo u Šibeniku (stari), u Skradinu, u Spljetu u Imotskom itd.

Ot. Vinjalić misli, da je bio u sadanjem vojničkom groblju pod tvrđavom sa sjeverne strane, gdje za njegova vremena obstojaše stare zidine i razvale crkve sv. Spasa, ali kad promislimo, da crkva sv. Spasa obstojaše prvo turskog osvojenja od kojeg se i brdo na komu grad leži naziva sv. Spas; pošto tada bijaše u Kninu Franovci i njihova crkva sv. Katarine.

Mi sudimo da je stari samostan sv. Katarine bio u Biskupiji”.¹⁷⁰ Vidimo, da se Fabjanić i Zlatović slažu s vremenom postanka franjevačke crkve i samostana, iako nijedan ne iznosi dokaza za to. Proizvoljno je pripisivanje osnutka samostana Šubićima, a tako isto i Nelipićima i drugima pogotovu na osnovu nijekanja Šubićeva utjecaja u Kninu, kako čini Zlatović. Ova dva pisca se ne slažu u ubikaciji, ali obojica tvrde bez ikakve ograde, da su crkva i samostan bili posvećeni sv. Katarini i opet ne navodeći nikakva dokaza za to. Ali mi ćemo iznijeti dokumenat, iz kojeg se jasno vidi, da crkva i samostan nisu bili posvećeni sv. Katarini što dovodi u pitanje svaki kritičan stav s njihove strane, a time i temeljitost navoda uopće, pa s tim i svu tradiciju, koja se u franjevačkim krugovima proširila. Naime Gregor Čremošnik se nedavno osvrnuo na bulu pape Martina V. od g. 1418. i ukazao, kako u Ljubljani u arhivu franjevačkog amostana postoji transumpt pisan 19. V. g. 1474. “in ecclesia beate Marie Virginis monasterii fratrum minorum de observantia seraphici ordinis sancti Francisci in Tininio ... presentibus ibidem honorabilibus et providis viris domino Thome Radiuojchich canonico et Andrea Huzich dicto, presbiteris choris Tyniensis eeclesie, et Thome Radanowich et Petro Bosenich civiun civitatis Tyniensis, testibus ad praemissa vocatis pariter et rogatis in fidem et testimonium premissorum. ” ¹⁷¹

Ovo je jedini pouzdani dokumenat i prvi, koji navodi franjevce u Kninu, ali pošto potječe iz druge polovine XV. st., veoma je kasan i po njemu ne možemo prosuditi, da li su crkva i samostan franjevaca nastali u doba, u koje ih Fabjanić i Zlatović stavljaju. Iz dokumenta se jasno vidi, da su samostan i crkva bili posvećeni sv. Mariji, a nikako sv. Katarini. Te nam sada ovaj momenat može dozvoliti da pomišljamo na nešto drugo. Naime, na osnovu koincidencije titulara: sv. Marija starija katedrala i sv. Marija franjevačka crkva, držim vjerojatnim, da se po izgradnji nove katedrale, što pada upravo u doba kad franjevački red hvata kod nas jaka korijena, stara crkva sv. Marije. koja je dotada služila za katedralu, ustupila franjevcima. Ovo bi potpomogla i okolnost, da su se u Kninu već dvije crkve nazivale sv. Marijom tj. starija, a bez ikakve dvojbe i novija katedrala, pa ne će biti moguće, da bi franjevci i svoju, dakle treću, tako nazvali, da se radilo o novogradnji, a ne o preuzimanju stare crkve sv. Marije.

Šišić drži, da je kralj Karlo Roberto, kada je došao u Knin, sazvao sabor, a to po tomu, što je tom prigodom potvrdio razne diplome. Taj je sabor, po njemu, imao riješiti pitanje o banu Mladenu, kojemu je kralj htio oprostiti, ali ga je na traženje hrvatske gospode svrgao sa banske stolice i bacio u tamnicu.¹⁷² Na tom saboru je, pretpostavlja Šišić, kralj proglasio, da će odsada biti samo jedan ban, pa se već 16. X. Ivan Babonić naziva “Banus tocius Sclavonie, Croacie et Dalmatie.”¹⁷³ Vijest o porazu Fridriha Lijepoga izabranog kralja njemačkoga kod Muhldorfa u Tirolu, kojemu je kralj poslao pomoć, povuče Karla iz Knina u Zagreb. Nu kako se iste kao i iduće godine javlja i drugi ban Nikola, kao ban Slavonije, Šišić drži, da su ipak banovala oba bana, a da je Babonić bio određen za Hrvatsku i Dalmaciju.¹⁷⁴ Međutim po odlasku kraljevu iz Knina nalazimo Knin u rukama udruženih hrvatskih velikaša, Mladenove braće i vojvode Nelipića, koji nisu htjeli, da ban Ivan Babonić dođe u Hrvatsku, iako je postojala obrnuta težnja kod drugih velikaša.¹⁷⁵ Šišić dvoji, da li je Babonić došao u Knin, ali prepostavlja, da je ipak doživio neuspjeh i time tumači njegovo svrgnuće s banske časti. To mu potvrđuje činjenica, što su se Babonići negdje na međi Hrvatske i Slavonije oprli kraljevu banu Nikoli, koji je nadirao s velikom vojskom Mađara i Kumana, ali su bili potučeni. Kad je ban Nikola sišao u Hrvatsku održao je sabor hrvatskog plemstva i dalmatinskih gradova in campo Carnam, koje Šišić ubicira u današnjem selu Krniću kod Konjevrata.¹⁷⁶

Upadljivo je, što se ne spominje Knin u vezi sa boravkom bana Nikole u Hrvatskoj i Dalmaciji, nego se u izvještaju zadarskog kneza Ugolina Justinijanija od 19. IX. g. 1323. dva puta navodi blizina Knina. Prvi put da su zadarski izaslanici bili kod bana Nikole “prope Tinnium” i da ih je ban rado primio i počastio te dao ispratiti do zadarskog područja. A zatim kaže, da je ban otišao u Split i zadržao se jedno vrijeme i onda “transivit flumen sub Tinnino et usque diem veneris proximi erit apud Vranam”.¹⁷⁷ Susretanje sabora u Krniću umjesto u Kninu dotadašnjem banskom sjedištu pa primanje banovo “prope Tinnium”, spominjanje prijelaza rijeke “sub Tinnino”, a da se ne navodi ikakvo banovo zadržavanje “in Tinnino”, dok se u tom smislu spominje druga mjesta kao Split i Vrana, vodi nas lako na pomisao, da su Nelipići i liga čvrsto držali Knin, te ni ovom banu nisu dali ući u grad. Upadljivo je, što se banov boravak u blizini Knina, a nikako u njemu, susreće prije polaska u Split, a zatim ne pri povratku nego pred odlazak u Vranu, kuda nije vodio put iz Splita, pa držim, da se lako radilo o bezuspješnoj opsadi Knina u dva maha. Inače ova konstatacija nalazi dosljedan ključ u daljem razvoju događaja, jer Nelipić ima Knin u svojim rukama i iduće godine, dapače ga drži do smrti, te se poslije njegove smrti spominje “lunga ribbelione” (dugotrajno odmetništvo), što zapravo znači otpor kralju i njegovim predstavnicima, koji je, iz ovoga se vidi, nastao poslije odlaska kralja Karla Roberta iz Knina g. 1322.

Genealošku studiju o Nelipićima napisao je podavno Vjekoslav Klaić,¹⁷⁸ a još prije njega prikazao je Dane Gruber vojvodu Nelipića,¹⁷⁹ kojeg mi ovdje susretasmo. Držislav Švob je pokrenuo pitanje samog imena nastojeći osporiti oblik Nelipić ili Nelepić i nazivati Nelipac, Nelipec,¹⁸⁰ kako se češće pišu, a mi u dokumentima susrećemo ime Nelipich, pa i Nieliepsich,¹⁸¹ što nikako ne može nastati od Nelipca nego od Nelipića, i zato ćemo ga mi i dalje zvati Nelipić. To ime je poteklo od nelijepa, nelipa čovjeka, isto kao što i od sinonima grub: Grubeša Grubić, Grubišić, Grubelić itd.

Bilješke:

168 Donato Fabianich, Storia dei fratri minori dai primordi della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, fino ai giorni nostri, I, Zara 1863, str. 94.

169 Taj prijepis nosi naslov dodan kasnijom rukom: “Monografije 12 samostana – Zlatović”. Ali tu se nalazi opis samo jednoga na 19 ispisanih stranica pod naslovom “Samostan sv. Ante u Kninu”.

170 O. c. str. 4 i 5.

171 Gregor Čremošnik, Ostaci arhiva bosanske franjevačke vikarije, Radovi Naučnog društva N. R. Bosne i Hercegovine III, Odjeljenje istorisko–filoloških nauka, knj. 2. Poseban otisak, Sarajevo 1955, str. 25.

172 Šišić, Miha Madijev, str. 34.

173 L. c.

174 Šišić, Miha Madijev, str. 38–9.

175 Ljubić, Listine, I, Zagreb 1868, str. 344.

176 Šišić, O. c. str. 40.

177 Ljubić, O. c. str. 342.

178 Klaić, Rodoslovlje knezova Nelipića od plemena Svačić, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, n. s. III, Zagreb 1898, str. 1–18.

179 Dane Gruber. Nelipić knez cetinski i kninski, Program gimnazije u Požegi, Zagreb 1886.

180 Držislav Švob, Krnji ljetopis splitski, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, XVII. Zagreb 1936, str. 212, nota 12.

181 Giuseppe Gelcich, Diplomatarium relationum rei publicae Ragusane cum regno Hungariae, Budapest 1887, str. 263.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Godine 1264. hrvatski ban Stjepan, koji se spominje i kao knez Triju polja, skupa s plemićima kraljevstva dosuđuje Ivanu Nozdronjiću iz Zadra pravo na zemlje u Grabrovičanima,¹⁵⁴ koje mu je bio uzeo Vukomir Slavčev.¹⁵⁵ To je prvi izričiti spomen sudovanja u Kninu. Pored bana, kojeg vidimo da sjedi u Kninu, tu se katkada nalazio i herceg. Naime, Kninski biskup Ladislav, koji stoluje u Kninu, javlja se često u ispravama između g. 1267. – 1269. kao hercegov dvorski kancelar („aule nostre cancellarius”),¹⁵⁶ pa stoga držim, da se i herceg tada nalazio u Kninu, iako se u ispravama ne navodi mjesto njihova izdanja, mora se ipak po sijelu biskupa razumijevati, da su pisane u Kninu.

Kad je biskup Ladislav umro, nastala je borba za njegovo nasljedstvo. Prvi je bio izabran dominikanac Šimun Trogiranin, koji 15. VIII. 1272. g. šalje trogirskog kanonika Martina, da od splitskog nadbiskupa traži potvrdu za ovaj izbor.¹⁵⁷ No nadbiskup ga ne potvrđuje, jer čini se, izbor nije valjan, a mora da nešto nije bilo u redu s Kninjanima. To sudim po tomu, što je splitski kaptol bio prinuđen, da objavi, kako su poslije smrti Ladislava kninski kaptol, mnogo svećenika i mnogo plemića iz kninske biskupije došli u Split s drugim kandidatom, Nikolom arciđakonom kninskim, kojeg su izabrali za biskupa, pa ga 24. XII. predstavili nadbiskupu zamolbom, da im ga potvrdi. A nadbiskup imavši već i preporuke od bana i od kralja potvrdi ga i posveti.¹⁵⁸

Ovaj Nikola je biskupovao nepune dvije godine i za to kratko vrijeme dao je u Kninu, na zemljištu, koje je uzurpirao crkvi sv. Bartula, sagraditi novu katedralu, za koju dokumenat kaže, da je bila veličanstvena. Položaj ove katedrale približno je utvrđen, iako joj se još tragovi nisu potražili; svakako se zna, da se nalazila negdje po sredini pristranka brijega, nad kojim se diže tvrđava, a iznad današnjeg kninskog naselja.¹⁵⁹ Prema tomu starija crkva sv. Marije, koja je služila za katedralu, još dok je g. 1262. bio u Kninu Toma Arciđakon, nije više odgovarala svrsi, vjerojatno zato, što su prilike ojačalog centra Hrvatske pune ljudi od ranga i dostojanstva tražile umjesto starog provizorija novu, prostraniju i ad hoc građenu katedralu, te je zato biskup Nikola načinio građevinu, koja je bila “solemnis”.

Nikolin nasljednik bio je Jula, po svoj prilici Madžar, kojeg je kralj Ladislav II. g. 1274. imenovao za primorskog tj. hrvatskog bana.¹⁶⁰ On je kao ban iste godine održao neku skupštinu u Solinu, na kojoj je bio Ivan, sin kneza Jakova iz Bribira, Skliša, sin župana Mladena, neki Splićani i dosta svećenstva. Vidi se po sastavu prisutnih, da su se morala raspravljati raznolika pitanja, no iz regesta se doznaje samo jedno, da se trogirski biskup preko izaslanika arciđakona Gervazija tužio na Šibenčane, kako zanemaruju obaveze prema biskupskim pravima, te su dapače klerika, koji je lično došao da bi što prihoda utjerao, išibali i oduzeli mu sve stvari.¹⁶¹

Oko godine 1290. nalazimo u Kninu na biskupskoj stolici Petra Boncheriusa, Francuza i pariškog doktora, koji se bavio naukom i napisao “Commentaria super quattuor libros magistri sententiarum”.¹⁶²

Oko svršetka XIII. i početka XIV. stoljeća u Kninu banuju knezovi Bribirski, Pavao, pa Mladen. Mi doista nemamo sačuvanih dokumenata, koji bi poznatu djelatnost istaknute ličnosti kao što je bio Pavao direktno vezali za Knin i mi dosada ne poznajemo ni jednog detalja, kojim bi se objasnio neki Pavlov akt u Kninu. A on je ipak iz Knina djelovao, jer je bio ban Hrvatske, kojemu je bilo ustaljeno sjedište u Kninu. Kontinuitet sjedišta potvrđuje nam dokumenat iz g. 1315. U tom dokumentu se kaže, da su hrvatski ban kao i njegovi nasljednici priječili kninskog biskupa da plati odštetu splitskoj nadbiskupiji za zemljište, na kojem se sagradila katedrala tvrdeći, da se nikad nije čulo, pa ni od vremena banova oca, da je to zemljište bilo vlasništvo crkve sv. Dujma.¹⁶³ Te godine banuje Mladen Bribirski, pa se pod navodom oca razumijeva Pavao, a govori se, kako su i predšasni banovi osporavali odštetu nadbiskupu i za njih se zna, da su stolovali u Kninu, s čega su se mogli i upletati u ovako lokalan detalj. Ovo pozivanje na oca “a temporibus patris” potvrđuje nasljednost banske časti u kući Bribirskih, a Mladen je za živa oca bio vezan s Kninom, kad se g. 1301. i 1304. spominje kao comes trium camporum, kojih je srce bio Knin.

Djelovanje Mladenovo općenito je poznato, a mi ćemo se ovdje dotaći samo svršetka njegove moći. Liga protiv Mladena, u kojoj su bili Kurjakovići, Stjepanovići, Mihovilići, Nelipići i sam brat Mladenov knez Pavao, kojoj su došli u pomoć slavonski ban Ivan Babonić i bosanski Stjepan Kotromanić, potuče Mladena s njegovim Poljičanima i Vlasima kod “Bliske”¹⁶⁴ početkom rujna g. 1322. Mladen ipak umače preko Poljica, pa obalom do Splita i odavle bratu Jurju u Klis, gdje se zadržao 15 dana, a onda po odlasku spomenutih banova krenu u Knin. Mladen je videći, kako se na nj sprema velika snaga, još prije poslao brata Jurja pred kralja Karla Roberta, koji se s velikom vojskom zaputio u Hrvatsku baš zato, da učini red i mir i podreže krila ojačalim feudalcima. Šišić drži, da se Mladen htio Karlu pokoriti kao vjeran vazal, da bi ga kralj spasio od potpune propasti, ali da je to bilo prekasno.¹⁶⁵ Kralj Karlo je koncem septembra došao u Knin i tu se zadržao još u oktobru g. 1322., te je Šibenčanima potvrdio diplome.¹⁶⁶ Tu je priliku iskoristio Mladen i pristupio kralju s darovima, a kralj ga lijepo primi, ali mu ne povrati nikakve dotadašnje časti ni vlasti nego ga, kako nam o cijelom događaju priča Miha Madijev – pod oružanom pratnjom povede u Zagreb i zatim odvede u Ugarsku,¹⁶⁷ čime završi sjajan uspon knezova Bribirskih.

Bilješke:

154 Lokalitet koji danas ne postoji, a nalazio se u okolici Novigrada.

155 Smičiklas, Codex diplomaticus, V, Zagreb 1907, str. 296.

156 O. c. str. 292, 386, 415, 478–84, 489, 491, 514, 516–20.

157 Kukuljević, O. c. str. 116.

158 O. c. str. 117. – Smičiklas, Codex diplomaticus VI. Zagreb 1938, str. 8–9.

159 O svemu opširnije u mojoj raspravi “O položaju kninske katedrale”, Starohrvatska prosvjeta III. serija, l, Zagreb 1949.

160 Farlati, O. c. IV, str. 288 (samo mu on valjda s lakune u predlošku ne zna imena, nego navodi prvo slovo Y).

161 Kukuljević, Regesta, str. 132.

162 Farlati, O. c. str. 289.

163 Smičiklas, Codex diplomaticus VIII, str. 379.

164 Danas lokalitet Liska nedaleko Prosika u Dicmu.

165 Ferdo Šišić, Miha Madijev de Barbezanis, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 153, Zagreb 1903, str. 31–2.

166 Šišić, Itinerar Karla I, Vjesnik Kr. hrvatskog, slavonskog, dalmatinskog zemaljskog arhiva, IV, Zagreb 1902, str. 136.

167 Micha Madii de Barbezanis, De gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum, Ed. Joannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, Amstelodami 1666, Caput XVII–XIX. Gunjača Stjepan Str. 101

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/..

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Istakavši se u mletačko-turskom ratu, gdje su sudjelovali i Krajišnici, o. fra Andrija Resica za svoje zasluge promoviran je od mletačkog generala Cornara za kapelana tvrđave, 1688. godine, a godinu dana kasnije general Molino pismenom odlukom od 28.12.1689. daruje neke zemlje visovačkim franjevcima, kojima je pripadao i o. Resica, koji dovodi u Knin nekoliko obitelji katoličke vjeroispovijesti, te dolazi do začetka nove varoši i budućeg franjevačkog samostana.

Početkom 18. st. (1705.) o. Galiotović, novi starješina, preuređenjem i rušenjem nekih dijelova siromašnih turskih kućica, podiže iz temelja veću crkvu sv. Ante, (a pretpostavlja se da je ona ranije postojala). Poslije o. Galiotovića, upravnikom samostana postaje o. Brakus, koji nadozida reflektorij 1750. godine, da bi isti bio srušen od bombardiranja 1944. I to jedan dio, a pri kraju 18. st. sagrađeno je drugo krilo samostana. Današnja crkva je iz 1863., a sagrađena je po peti put zbog vrlo loših temelja.

Crkva sv. Ante, trobrodna je građevina s tlocrtom u obliku križa. Dužina crkve s apsidom iznosi 19,70 m, širina je 15,65 m, a visina 9,15 m. Građena je od kamena fine obrade, prekrivena je kupama „francuzicama“. Pročelje crkve je u srednjoj lađi, više nego ostale dvije. Pobočne lađe su uvučene za pedesetak cm, u odnosu na srednju lađu, koja ima dva ulaza podjednake visine, koji se završavaju polukružnim lukom. Što se tiče kamene plastike, odnosno ukrasa na pročelju, jedino postoji ponešto izbačeni križ koji seže svojom visinom do krovnog vijenca pobočnih lađa. Obje pobočne lađe su u smjeru sjever-jug, tj. sa svojim pročeljima, flankirane su četvrtastim stupovima jednostavnih kapitela, a poviše ulaza s ove strane nalazi se izbačena luneta oslonjena na pilastre, što je neuobičajeno na sakralnim objektima u Dalmaciji iz 19. st., jer je to preromanički i romanički građevni element, a ovdje se radi o retardiranosti.

Poviše ove lunete postoje s obje strane pročelja pobočnih lađa bifore, koje su u sredini spojene stupićima.

Crkva sv Ante ima polukružnu apsidu, koja je ožbukana. Unutrašnjost građevine nema posebitosti.

Poviše apsidalnog prostora nalazi se pjevalište za crkvena lica. Obzirom da je crkva u novije vrijeme adaptirana (1962. skraćena i snižena), u glavnom oltarnom prostoru postavljen je novi suvremeni oltar, a pobočni su posvećeni sv. Anti (desni) i Bogorodici (lijevi). Oba oltara su iz kraja 19. st. i nemaju veću umjetničku vrijednost. Poviše ulaza u svetište nalazi se kor, koji se oslanja na dva četvrtasta stupa.

Pod crkve je rađen cementnim sustavom te umetnutim komadićima crvenog, crnog i bijelog kamena, mramora.

U sklopu crkve postoji zvonik smješten uz samu apsidu s desne strane. Građen je kombinacijom kamene konstrukcije i dekorativno postavljenih opeka, što je direktna kopija (?, umetnuo urednik, op. ur.) zvonika iz susjedne Italije. U tlocrtu je četvrtastog oblika i podijeljen u horizontali u četiri nivoa. Zvonište završava lođom, u kojoj su smještena tri zvona sa slijedećim tekstom:

(prvo zvono, 324 kg, nota „H“)

NA SLAVU MAJKE ŽALOSNE / SV. FRANA I SV. ROKA / SALIO / A.BLAZINA ZAGREB 1931.

(drugo zvono)

LIEVNICA ZVONA JAKOVA CUKROVA SPLJET 1901. / IME ISUSOVO MILIEVCI

(treće zvono)

SALIO / KVIRIN LEBISCH / ZAGREB / 1932.

Poviše zvoništa sa svake strane zvonika su četiri fijale četvrtastog oblika. Završetak zvonika izvedena je u duhu austrijskog baroka sa metalnom oblogom. Zvonik kao i crkva sv. Ante potječu iz 19. st. Zvonik je oštećen i potrebno ga je obnoviti. Desno od crkve postoje ostaci samostanskih prostorija, tj. refektorij ispred kojega se nalazi samostansko dvorište sa pomoćnim zgradama. Dio refektorija (do crkve) u novije vrijeme je obnovljen, a vrše neke intervencije koje nisu stručno izvedene (cementni dio ispod arkade koji je izveden za potrebe garaže.

Crkva i samostan sv. Ante ulaze u okvir povijesnih događaja iz vremena borbe sa Turcima u Kninu, a zvonik iste crkve ulazi u red posebno izvedenih zvonika u odnosu na tipologiju istih iz 19. st.

Na osnovi izloženog Komisija smatra da crkva i samostan sv. Ante u Kninu imaju svojstvo zaštićenog kulturnog dobra, spomenika kulture.

Iz Rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, od 1975. godine.

Manje poznate riječi:

refektorij – blagovaonica u katoličkim samostanima;

flankirane od flankirati – utvrđivati;

luneta – kod nas od mala luna, mjesec, od najranijih kršćanskih vremena, polukružno polje ili okno iznad vrata ili prozora, često ukrašena slikama i figurama;

pilastar – četverobridni stup koji stoji uza sam zid ili je jednim dijelom svoje debljine ugrađen u zid; polustup

fijala – vitak šiljast tornjić kao završetak stupa na građevinama gotskog stila;

Literatura:

KLAIĆ B., Rječnik stranih riječi. Zagreb, 1989.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Uredio: miro

Krenuvši od Knina prema graničnom prijelazu Strmica, u srednjem dijelu toka rijeke Butišnice s njezine lijeve strane toka nalazi se osobito zanimljivo područje kukova između zaselaka Vukovići i Novkovići. Nakon oko 5 km vožnje od Knina, kad prođete Golubić s desne strane otvara se pogled na dolinsko proširenje uz tok rijeke Butišnice. Prema topografskoj karti mjerila 1:25 000 (list Strmica i Knin) prostor između Vukovića i Novkovića naziva se Jezerine, pretpostavljam da taj naziv nosi zbog činjenice da u kišnom doba godine redovito plavi. Dokaz tomu su brojne manje lokve i hidrofilna vegetacija koja prekriva veće područje doline. Kako bi što lakše pristupili kukovima s glavne ceste smo skrenuli prema istoku, makadamskim putem, preko mosta koji prelazi staru prugu prema Bosni i Hercegovini. Kako smo išli običnim automobilom dalje smo nastavili pješke, što je predstavilo veći užitak obilaska.

U početnom dijelu staze dolazi do izmjene različitih vegetacije. Zanimljiva je činjenica što se na vrlo maloj površini pojavljuju različiti oblici močvarne, bjelogorične i crnogorične vegetacije. Od Butišnice prema samim kukovima prvo dolazi do izmjene šaša, vrbe i topole, koja naglo prelazi u bjelogoričnu šumu hrasta i graba, a onda se miješa s crnogoricom. S lijeve strane se nalaze kukovi koji su zapravo i bili glavni razlog dolaska na ovo područje. Nastali su u karbonatnim stijenama, procesom korozije i denudacije, a predstavljeni su različitim monolitnim oblicima koji se iz crnogorične šume izdižu od par metara do nekoliko desetaka metara. Radi se o izrazito zanimljivim primjercima egzokrških reljefnih oblika koji se mogu naći i u ostalim područjima u okolici Knina, osobito u kanjonu Krke i Krčića, no meni osobno ovo je najzanimljivija pojava kukova u širem Kninskom području, a interes mi je pobudila krajem 90-ih godina kad sam se prvi put vozio prema Strmici. Osim kukova ovo brdovito područje obiluje cijelim nizom krških pojava – potkapinama, prozorcima, siparima i dr.

Od kukova smo se stazom dalje uputili prema višem planinskom području. U početnom dijelu postoji staza, po kojoj se boljim terenskim vozilom može ući duboko u ovo područje, no vjerojatno je puno veći užitak bilo pješke obilaziti ovaj predivni krajolik. Nakon petnaestak minuta hoda došli smo do mjesta gdje dolazi do spajanja dva potoka koja su bila presušena jer smo prostor posjetili krajem kolovoza. No, pretpostavljam kako se u kišno doba godine, osobito u rano proljeće radi o vrlo intenzivnim vodama, što se može zaključiti na osnovi erodiranog materijala po kojemu smo dalje nastavili u reljefno više područje. Odlučili smo se kako ćemo dalje nastaviti suhim koritom koji nam se nalazi s lijeve strane, ono desno ćemo obići nekom drugom prilikom. Odavde se prema višem planinskom području pruža predivan pogled prema Surdupu. U tom dijelu dolazi do prevlasti crnogorične šume, koja je na pojedinim dijelovima opožarena pa je uočljivo samo niže zakržljalo raslinje, no nakon desetak minuta opet smo u visokoj borovoj šumi. Tamo smo ostali neko vrijeme uživati u prirodi, svježem zraku, prekrasnom pogledu i zvukovima prirode. No, kako se sunce počelo spuštati prema zapadu odlučili smo da ćemo nekom drugom prilikom nastaviti dublje u ovo šumovito-planinsko područje, a dok smo se spuštali nazad prema dolini rijeke Butišnice imali smo predivan pogled na posljednje zrake sunca koje su dolazile iz smjera zapada iza vršnih dijelova planine Orlovice.

Ivan Gambiroža

fotografije sa izleta do Kukova pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C27/

"Opsežan rukopis s naslovom "Hrvatska bajoslovlja" ponajprije svjedoči o neočekivano živim i brojnim predodžbama o mitskim i nadnaravnim bićima Vidova zavičaja... Prema Vidovim svjedočenjima i zapisima kazivanja njegovih vršnjaka, taj čudesni svijet ne pripada samo prošlosti: potrebno je samo zagrebati po sjećanjima da bi uskrsnuo kao dio baštine naših suvremenika srednjih godina, najrazličitijih obrazovanja i profesija... " zapisala je dr. Zorica Vitez u recenziji knjige Vida Baloga "Hrvatska bajoslovlja" koja kao Posebno izdanje izlazi s originalnim ilustracijama južnoameričkog umjetnika Patricia Agüera Mariña.

Glumac i pjevač Vid Balog (1972., Koprivnica) klasičnu gimnaziju i Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu. Magistrirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, trenutno je doktorant na studiju Kulturne antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Knjigom "Hrvatska bajoslovlja" predstavlja se i kao ozbiljni sakupljač narodnog blaga, koji svoju sakupljačku strast zna uobličiti u pisani sadržaj koji ponajprije predstavlja sakupljeno blago prekodravskih mjesta Gola i Gotalovo, ali tragom osobne radoznalosti pokušava pronaći poveznice ne samo u mitovima drugih hrvatskih krajeva nego i širom slavenskog svijeta.

Mitološko blago koje je prikupio Vid Balog prezentira u izvornom izričaju, ali često i u prijevodu na standardni hrvatski jezik, bilježeći i brojne inačice (npr. sačuvanih pjesama) kao i sve one koji su bili kazivači začudnog mitološkog svijeta koji je spašavao od zaborava.

http://www.superknjizara.hr

Pogledao sam ovu knjigu i zaista je interesantna kao što kažu u gornjoj recenziji. Za nekoga tko sustavno ne proučava hrvatsku etnološku baštinu, dalo mi je niz novih neočekivanih saznanja. Naprimjer koliko priče o gremlinima, hallowenu, Merlinu, druidima, Gospodaru prstenova, Harry Potteru i slično imaju analogije u hrvatskoj baštini.

Što je to bajoslovlje? Autor: „ Bajoslovlje ili bajoslovje hrvatski je naziv za mitologiju. Ovu imenicu zapisao sam u množini jer su slojevi raznih vjerovanja koje donosim u ovoj knjizi iz različitih povijesnih razdoblja, …“

Nemam namjeru knjigu prepričavat, pročitajte je.

Uputio bih i nekoliko primjedbi autoru. Naslov je Hrvatsko bajoslovje, a autor se ograničio na svoj zavičaj iako za neke elemente (bića) bajoslovlja upućuje na slična diljem Hrvatske, pa i Evrope. Pri opisivanju pojedinih bića iz bajoslovlja trebao je naći više upornosti, odnosno više znanstvene znatiželje.

Kao nekome tko o tome ne zna dovoljno, nezgodno se upuštati u kritiku ili hvalospjev. S tom ogradom na pameti, ilustracije mi se ne čine baš primjerenima. Prema bogatstvu ilustracija, jasno je da im je dat velik značaj. Da bi preživjelo, tisućljeća, za očekivati je da je hrvatsko bajoslovlje isprepleteno sa folklorom. Gledajući ilustracije u knjizi, čini mi se da su više pod utjecajem suvremene literature o čarobnjacima i raznim mističnim bićima i pojavama, a manje hrvatskog folklora. Ili ga ja ne vidim.

U svakom slučaju, knjiga koja zavrjeđuje da je se pročita. Zadovoljit će mnoge, i one ozbiljne i neozbiljne čitaoce.

Na raspolaganju vam je u kninskoj knjižnice (naravno kad je ja vratim).

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Miro

U stvaranju suvremene hrvatske države pojedini datumi zauzimaju posebno mjesto. Radi podsjećanja na njih, ali i na procese koji su im prethodili, odnosno na dramatične trenutke urušavanja Saveza komunista Jugoslavije i raspada njegove države, na početke višestranačja u Hrvatskoj i na put hrvatskoga osamostaljenja, kao i na tijek pobune Srba u Hrvatskoj protiv legalno i demokratski izabrane hrvatske vlasti, te na stvaranje prvih hrvatskih oružanih postrojbi koje su obranile Hrvatsku, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata je u svibnju 2006. pripremio izložbu Počeci suvremene hrvatske države.

Izložbom i njezinim katalogom pokušalo se, u što je moguće kraćem obimu, a da se ne izgubi cjelovitost prikaza povijesnog procesa, prikazati kronologiju važnijih događaja u stvaranju nove hrvatske države - odMemoranduma SANU 1986. do konačnoga proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine. Prikupljeni slikovni materijal (fotografije, plakati, novinske naslovnice, dokumenti) trebao bi pomoći da se navedeni događaji zapamte i olakšati praćenje kronologije toga razdoblja. Poseban dio kataloga, zapravo svojevrsnoga priručnika o važnim političkim odlukama donesenima u procesu stvaranja suvremene hrvatske države, su prilozi. Njihov sadržaj upozorava na problematiku i događaje koji još nisu dovoljno istraženi i prezentirani javnosti, a čiji su sudionici stvarali noviju hrvatsku povijest. Izniman značaj u procesu stvaranja hrvatske države, njezine obrane i osamostaljivanja imale su snage Ministarstva unutarnjih poslova RH, posebice jedinice za posebnu namjenu, i Oružane snage Republike Hrvatske (Hrvatska vojska). Jednako tako i krizni štabovi, oko čije uloge, doduše, postoje različita mišljenja, ali čije se djelovanje ne može zanemariti u prikazu povijesti Domovinskog rata, te djelovanje Vlade „Demokratskog jedinstva“, koja je, kako i sam njezin naziv govori, imala poseban simbolički značaj. U posebnom prilogu navedeni su datumi međunarodnoga priznanja Hrvatske, uz kratka objašnjenja statusa država koje su Hrvatsku priznale kao suverenu i neovisnu državu. Izložba i katalog zamišljeni su, prije svega, kao prikaz političkih događaja u procesu osamostaljenja suvremene hrvatske države, bez namjere ulaženja u opis vojnih aktivnosti ili nabrajanja zločina koji su u tom razdoblju počinjeni u Republici Hrvatskoj, najvećim dijelom nad Hrvatima i ostalim građanima nesrpskoga podrijetla. No, zanemarivanje u medijima i relativno slaba informiranost javnosti o prvoj uspješnoj napadnoj operaciji hrvatskih oružanih snaga u Domovinskom ratu, u kojoj je oslobođena velika površina okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, razlog su što je na kraju kataloga dodan i poseban prilog o oslobađanju zapadne Slavonije u jesen i zimu 1991./1992. godine. U prilogu su sažeti podaci izneseni na predavanjima o operacijama „Orkan-91“, „Otkos-10“ i „Papuk-91“, te o oslobađanju Lipika 6. prosinca 1991., koja je kao dio svojih programskih aktivnosti Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata organizirao krajem 2005. i 2006. godine.

http://www.centardomovinskograta.hr

Arheološki lokalitet Kapitul u Kninu, nalazi se uz rijeku Krku kod željezničkog mosta i ušća rijeke Kosovčice, jedan kilometar jugoistočno od starog grada. U karakterističnom toponimu očuvao se spomen na nekadašnji katedralni kaptol Kninske biskupije. Ovaj arheološki lokalitet je jedan od najznačajnijih lokaliteta hrvatske nacionalne arheologije i povijesti. Arheološka iskopavanja koja su na Kapitolu počela 1885. godine, prva su arheološka iskopavanja jednog ranosrednjovjekovnog arheološkog lokaliteta u Hrvatskoj. U antičko doba ondje je bila ispostava rimskih legija i kohorti koje su sjedište imale u vojnom logoru u Burnumu. U ranom srednjem vijeku, na mjestu rimske vojne postaje podignut je vladarski benediktinski samostan sv. Bartolomeja, a početkom 13. st. katedrala kninskog biskupa. Ostaci ranosrednjovjekovne crkve nisu sačuvani, ali brojni ulomci predromaničke kamene plastike koji su pripadali crkvenom namještaju, ukazuju na velbnost ovog objekta koji je vjerojatno bio razgrađen  za potrebe izgradnje katedralne crkve kninskog biskupa. Crkva je građena kao trobrodna troapsidalna bazilika. Ukupna dužina bazilike iznosila je 27,5 m. Brodovi crkve bili su odvojeni zidanim pilonima. Sa sjeverne strane, uz baziliku nalazio se višekatni zvonik. Uz katedralu se nalazio i niz objekata za stambenu i gospodarsku namjenu. Čitav arhitektonski kompleks bio je ograđen bedemima i kulama. Značajan dio arhitekture na kninskom Kapitulu bio je sačuvan sve do uspostave mletačke vlasti u Kninu 1688. godine, kada je za potrebe obnove kninske tvrđave i izgradnje novih stambenih objekata u gradu veliki dio zatečene arhitekture bio razgrađen. Sljedeća velika devastacija dogodila se prilikom gradnje pruge Siverić - Knin kojom je lokalitet presječen na dva dijela. Konačna devastacija lokaliteta dogodila se u drugom svjetskom ratu kada je talijanska vojska na mjestu katedrale izgradila bunkere i stambene objekte za njihovu posadu. Unatoč višekratnim devastacijama ovog značajnog arheološkog lokaliteta, još uvijek su ostali sačuvani dijelovi obrambenih zidova, jedna kula i apsidalni dio katedrale.    

Gornji tekst je Obrazloženje iz  rješenja iz 2009. godine o zaštiti Kapitula, koje je donijelo Ministarstvo kulture, iz Registra kulturnih dobara RH. Njime je Kapitul dobio status zaštićenog kulturnog dobra, spomenika kulture. Postoje stara i nova rješenja. Pokušat ću vam ih prikazati sve, na način da ih dodam već postojećem tekstu ili u obliku novog članka. Opise iz rješenja su izrađivali konzervatori iz Splita ili Šibenika, ovisno o tome kako je to bilo nekad i danas organizirano. Danas to rade konzervatori iz Konzervatorskog odjela u Šibeniku.

Opis iz Rješenja regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita, iz 1974. godine:

Arheološki lokalitet na Kapitulu, nalazi se uz desnu obalu rijeke Krke, jugoistočno od Knina (danas uz željezničku prugu). Prvi arheološki zahvat na Kapitulu, izveden je 1885. godine, što je ujedno i prvi zahvat na jednom starohrvatskom arheološkom lokalitetu. Pronađena je trobrodna bazilika iz 1203., koju je podigao prepozit Dobroslav, uokolo groblja starohrvatskog razdoblja. Tu su nađeni ulomci pleterna ukrasa i među njima najznačajnije ploče ambona s imenima hrvatskih vladara Držislava i Svetoslava. Oni pripadaju X stoljeću i jednoj crkvi istog vremena pod imenom sv. Bartula. Lokalitet nije istražen.

Arheološki lokalitet na Kapitulu spada među najvrijednije, starohrvatskog razdoblja po svom povijesnom značaju te za poznavanje ranosrednjovjekovne i srednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji.

Na osnovi izloženog, Komisija smatra da navedeni arheološki lokalitet ima svojstvo spomenika kulture.

Temeljem gornjih mišljenja, Kapitul je zaštićen kao kulturno dobro, čime je dobio status spomenika kulture RH

Nastavak radova na željezničkoj pruzi od Siverića do Knina, 1885. g., prilično je uzbudio hrvatsku politiku i javnost. Dalmatinski sabor je pozvao vladu da zbrine arheološke nalaze. Sve to je rezultiralo osnivanjem Hrvatskog starinarskog društva na čelu sa Lujom Marunom, kojemu je bio zadatak da vodi te radove.

Odavno se zna za višestoljetni kontinuitet života u Kninu. Prema nadgrobnim spomenicima, pronađenim na Kapitulu koji datiraju nakon 42 g.n.e., pretpostavlja se da je tu na Kapitulu ili negdje u blizini bilo smješteno odjeljenje XI legije smještene u Burnumu. Legija odlazi 69. g.n.e., s njom i aktivni sastav. Ostaju jedinice, koje čuvaju red. Pretpostavlja se da se spomenuto naselje pretvorilo u veteransko.

Još 1690., crkva na Kapitulu je bila pod krovom, o čemu svjedoči prvi kninski župnik Ivan Vidović. Zašto su Turci, tijekom 160 godina svoje vlasti na ovom prostoru poštedili tu crkvu? Predaja kaže, da je prvi Turčin, koji se popeo na krov crkve sa mašklinom da bi počeo rušenje, pao mrtav. Iz strahopoštovanja i praznovjerja nisu je više dirali. Vrijeme Luje Maruna, crkva dočekuje u ruševinama, ali sa ostacima zidova i tri metra visokim.

Prema starijoj literaturi, pa i ovom Ivekovićevom članku na kojeg se ovaj tekst najviše oslanja, željeznička pruga je prošla pravo preko nje. (Podsjeća li vas to imalo na današnju praksu ophođenja sa ostacima antike i starohrvatskim spomenicima. Sjetite se Solina i autoputa. Kao da ništa nismo naučili u ovih sto godina.). Gledajući nacrte i rekonstrukcije prema tim nacrtima, čovjek ne može vjerovat. Količina fragmenata i arheološkog materijala koji je prikupljen i danas se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, potvrđuje stara svjedočenja o veličini i značaju starohrvatskog i srednjovjekovnog Kapitula.

Kapitul postaje top tema hrvatske (pa i evropske) arheološke javnosti s kraja 19. stoljeća. Tu počinje prvi problem pri pokušaju predstavljanja onoga što se našlo na Kapitulu. Zahvaljujući Luji Marunu i njegovom entuzijazmu i ljubavi prema starohrvatskoj baštini danas možemo vidjeti dio toga. On sam je naglašavao svoju nestručnost i apelirao na stručnu javnost i tražio pomoć. Stručna javnost tog vremena (Bulić Frane, Radić Frane, Zlatović Stipan, Ljubić Sime, Klaić Vjekoslav, vjerojatno sam nekog zaboravio i preskočio, nenamjerno. Ipak nisam historiograf.) ostavila je otvorenim pitanje lokacije katedralne crkve hrvatske, kasnije, kninske biskupije. Gunjača Stjepan, dodaje ulje na vatru pronalazeći joj novu lokaciju.

Da bi se razumjela priča o Kapitulu, trebalo bi se vratiti u vrijeme osnivanja biskupije na ovom prostoru. Autoriteti kao Klaić Vjekoslav, Šišić Ferdo, Antoljak Stjepan i dr… s oprezom smještaju biskupiju Ludrum, osnovanu 533 g. na šire područje Knina. Ovom članku je svrha podsjećanje na značaj Kapitula za hrvatsku povijest i kulturu, a ovu raspravu ću ostaviti za neku drugu priliku.

Što današnja historiografija kaže o Kapitulu?

Čitajući novu literaturu, zamjećujem na nekim mjestima prilično nedosljednosti. Ili to ljudi od struke, pišu o ovoj temi kao o nečemu što se podrazumijeva, što je svima jasno. Čini mi se da danas prevladava mišljenje da su, stara katedrala, ali i nova koja se gradi u 13. stoljeću, obje u Kninu, čime ne isklučuju Kapitul. Kratki pregled ove rasprave, naći ćete u članku Gulina Ante.

Naša sugrađanka Gugo-Rumštajn Katarina, 2002., daje novi prilog ovoj raspravi. Naime na lokalitetu Tvrđava-Podgrađe, tada su pronađeni novi arheološki ostaci koji bi možda mogli potvrditi mišljenja da se katedralna crkva sv. Marije nalazila u Kninu, uz samu Tvrđavu.

Zbog svih tih razloga, ja ću se ograničiti na ono što je pronađeno na Kapitulu. Na radovima 1885.-6., mjernici su radili nacrte, kao da su naslućivali stogodišnju zbrku, ti su nacrti zagubljeni.

Sva sreća, da je Ćiril Iveković, član, tj. potpredsjednik Hrvatskog starinarskog društva u Kninu, napravio crteže koje vam donosim. U svom članku u SHP (v. dolje) je po meni (od literature koja mi je dostupna) najbolje prikazao Kapitul u prostoru i građevine čiji su ostaci nađeni na Kapitulu. Osim toga, temeljem onoga što je nađeno i temeljem svega što je znao o arhitekturi tog doba iznio je pretpostavku, kako je Kapitul u cjelosti izgledao.

Cijeli Kapitul, odnosno rekonstrukciju starog Kapitula, prikazuje sl.1. (iz članka Ć. Ivekovića). Jezgra čitavog kompleksa je trobrodna crkva (A) sa tri polukružne apside. Kod lijeve pokrajnje apside, bio je ulaz u četvrtastu prostoriju dim. 4,7mx4,7m, toranj sa zvonikom. Zapadno od tornja je prostorija dimenzija 10.5x4.7m koja je imala podzemnu prostoriju. Vjerojatno grobnica svećenika i laika. Da ne ulazim u detalje, prema nekim ostacima ove prostorije, o. Lujo Marun zaključuje da su tu gradilo i prije crkve. Ova prostorija je imala dva izlaza: u crkvu i van crkve. Iz svega ovoga Iveković zaključuje da je ova prostorija starija od crkve, odnosno da je nekad bila samostalna crkva.

S južne strane crkve je bilo dvorište(F). Na sredini je bio bunar. Okolne zgrade bile su objekti za stanovanje i življenje. Prema izvorima dao ih je sagraditi kralj Krešimir, u prvoj polovici Xi st. Vrlo vjerojatno su te zgrade bile na dvije etaže.

Glavni ulaz u Kapitul bio je E1 . Kroz njih se ulazilo u hodnik koji je išao okolo dvorišta i povezivao gornje stambene prostorije i u središnje dvorište. Do ulaza se nalazi parlatorij,a potom refektorij(H). Slijedi kuhinja (I), M,M,M su bile pomoćne prostorije. Između njih i kuhinje nalazile su se skale za gornju etažu. Iz te prostorije sa skalama moglo se u vanjsko dvorište(P). Zapadno od pomoćnih prostorija(M), nalazila se prostorija(N), tako loše očuvanih ostataka da joj se nije mogao sa sigurnošću odrediti tlocrt. Možda, biskupski stan ili hospicij?

Ispred crkve i prostorije N, nalazio se otvoren prostor(D), iz kojeg se kroz prilično velika vrata ulazilo u središnje dvorište. God. 1511. je podignut zid, koji je okruživao to dvorište, a zbog sve češće opasnosti od Turaka.

Oko vanjskog dvorišta (P), nalazile su se gospodarske zgrade R. Na prostoru S, nalazili su se vrtovi, voćnjaci i sl.

Čitav Kapitul je bio opasan čvrstim zidom, kojemu su se na određenim mjestima nalazile kule (O1, O2, O3). Kod tornja nalazila su se vrata E2 . S obzirom da je Kapitul sa tri strane okružen močvarama, ovo je bio uobičajeni pristup Kapitulu. Ovaj put, od Kosovčice, preko Kapitula do Knina, postojao je i u rimsko doba. Kapitul ga je branio, a prolaz kroz zid, prema Kninu, bio je kod kule O. I prema močvarama je Kapitul bio branjen zidovima, ali slabijima, čiju ostaci su jedva vidljivi.

Vidljivo je da su zgrade oko crkve površno istražene, a željezničkim radovima i odstranjene. Svaki zaključak o njima se temelji na pretpostavkama. Sa crkvom je drugi slučaj. Ona je bila temeljito istražena, ali o njoj u slijedećem članku.

Iz Ivekovićevog nacrta kompleksa Kapitula, grubom procjenom, da se zaključiti da su njegove dimenzije u tlocrtu, bile oko 45x30m. Možda vas zbune Ivekovićeve fotografije na kojima se vide prilični ostaci kompleksa. Gdje je to danas, nekih 80-90 godina poslije? Ako prošetate prugom do željezničkog mosta, sa lijeve strane ćete vidjeti talijansku „kulturnu baštinu“ iz vremena okupacije u II svj. ratu. Ostatke ostataka Kapitula su smjestili u zidine bunkera.

Što je sa Kapitulom danas? Fotografija u najavi ovog članka je iz Ivekovićevog članka. Kad je snimljena ne znam, ali članak je iz 1927. Na fotografiji je vidljiva željeznička pruga. Pretpostavljam da je iz prve polovine 20. stoljeća. Tada su se i vidjeli neki ostaci. Koliko mi je poznato boljih fotografija nema. Uspjelo mi je pronaći ostatke zida (sl.2), za kojeg mi je kasnije objašnjeno da je ostatak obrambene kule (O1) građene u 15. stoljeću, zbog opasnosti od Turaka. Neću vam reći gdje je zbog opasnosti od munjenih ili nadobudnih kolekcionara, kojemu je fora u dvorištu imat starohrvatski fragment na kojem će mu gosti ili on sam moći popiti kavu. Da bi ovaj zidić 2,5-3 m dužine i 20-30 cm visine našao, pokupio sam 40% trnja na Kapitulu. Rasparao čarapa i robe. Pustio krv. Bit će vam slađe, ako se sami potrudite.

Sa veseljem vas mogu obavijestiti, kako sam iz neslužbenih izvora saznao da se uskoro planiraju, novi arheološki radovi na Kapitulu. Za očekivati je da će se tada mediji i naučna javnost ponovo uhvatiti Kapitula, pri čemu će se sigurno naći još štogod i novog i zaboravljenog. Za ovu priliku, podsjetio bih, kako su se na Kapitulu pokapali mještani Kovačića i Potkonja, sve do kraja 19. stoljeća.

Za kraj, zahvalio bih se poznavatelju Kapitula, Sinobad Marku, konzervatoru u Ministarstvu kulture, koji mi je strpljivo bio na raspolaganju i pokazao na terenu, gdje je što. Prema dostupnoj i starijoj literaturi, Kapitul je bio nepovratno izgubljen pod željezničkom prugom. Zato me Marko, više od ičega razveselio činjenicom, kako radovi na pruzi nisu u potpunosti i zauvijek pokopali Kapitul. U stvarnosti, pruga je prešla preko samostana uz crkvu. Crkva i dio samostana su bili smješteni na dijelu glavice kojeg radovi nisu zahvatili. Sve ono što je preživjelo talijansku „restauraciju“ Kapitula još uvijek leži pod talijanskim bunkerima i zgradama kod željezničkog mosta. I čeka arheologe. Iz toga razloga, literatura, pogotova starija stvara krivu sliku o Kapitulu, kao arheološkom lokalitetu. Pa tako i ovaj Ivekovićev. Ali, bolji, primjereniji mojoj svrsi nisam našao. A, i činilo mi se zgodno prikazati dio povijesti istraživanja Kapitula. S obzirom na najavljene radove, sve će to ionako proći reviziju našeg vremena.

sl. 3. prikazuje ruševine Kapitula sa zapada, a objavljena je u Ivekovićevom članku.

Literatura:

BULIĆ don Frane, Hrvatski spomenici u kninskoj okolici. Zagreb, 1888. (vidi u kninskoj knjižnici)

BURIĆ T., Ranosrednjovjekovna skulptura s Kapitula kod Knina. Starohrvatska prosvjeta, III serija, 18, 1988.

GUGO RUMŠTAJN Katarina., Hoće li buduća arheološka istraživanja potvrditi da smo na tragu crkvi koja je imala funkciju katedrale hrvatskoga, a kasnije kninskog biskupa ? Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva. 34, 2002. 2.

GULIN Ante., Srednjovjekovni Kninski kaptol i njegovi pečati. Kninski zbornik, 1993. (vidi u kninskoj knjižnici)

GUNJAČA Stjepan, O položaju kninske katedrale. Starohrvatska prosvjeta, III serija, I, 1949.

IVEKOVIĆ Ćiril, Kapitul kraj Knina. Rekonstrukcija (Sa slikama). Starohrvatska prosvjeta, Nova serija I, 1927, 3-4

KLAIĆ Vjekoslav., Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, Zagreb, 1881.

LJUBIĆ Šime., Kritika. Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz dobe narodne dinastije. Napisao Frane Bulić. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, XI, 1889., 2, 3, 4.; XII, 1890., 1, 2, 3, 4.

RADIĆ Frano, Hrvatska biskupska crkva sv. Marije u Biskupiji i kaptolska crkva sv. Bartula na sadašnjem Kapitulu kod Knina. Starohrvatska prosvjeta, I serija, I, 1895, 1, 2, 3.

ZANINOVIĆ Marin, Kninsko područje u antici. Arheološki radovi i rasprave, VII, 1974.

ZLATOVIĆ Stipan, Hrvatske starine u Kninu, 2. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, X, 1888., 1.

ZLATOVIĆ Stipan, Stare narodne zadužbine hrvatskih kralja u Dalmaciji. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, V, 1883., 1.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net

miro

Godine 1990. nova vlast, izvršila je pretvorbu društvenog vlasništva u državno na štetu gospodarskih subjekata koji su ovim potezom ostali bez vlastite imovine i prava tvrtke te dotadašnjeg menadžmenta da istom upravlja. Država je time preuzela sudbinu tvrtki i zaposlenika u svoje ruke, kao svojinu. Dakle, država je postala vlasnik sveukupne aktive i svih osnovnih sredstava gospodarstva.

Nakon toga slijedi mrak i nepoznato, kako državi kao novom vlasniku tako i dotadašnjim vlasnicima i uposlenicima – tvrtki.

Tvrtke bez vlastite imovine isto su što i ženidba bez neke stvari. Dakle, sva aktiva i sva stvorena društvena vrijednost i imovina od 1945. do 1990. preko noći su prešli u ruke oligarhije koja se time nije znala nositi, te je pod hitno ozakonila procese da bi se toga riješila i nešto zaradila. Ništa čudno za naše podneblje!

Očekivalo se da će se država kao novi vlasnik resursa ponašati i upravljati pažnjom i odgovornošću dobrog gospodara. Uposlenici, a naročito menadžment, nikako se nisu mogli snaći – tko je čiji i tko kome odgovara. Dobar gospodar se nije dogodio. Prevladala je politika 200 bogatih. Kako ih obogatiti? Zakonima loše pisanim i još lošije provodivim. Tako su neki postali vlasnici i preko 200 tvrtki , a da u džepu i hrvatskoj lisnici nisu imali ni škude.

Ovim je završila privatizacija. Da bi postali stvarni vlasnici, koristili su se Stečajnim zakonom. Kako?

Proces je tekao tako da su gospodarske subjekte iz privatizacije zaduživali nekoliko puta više od stvarne vrijednosti tvrtki kod banaka koje su vrlo brzo vidjele način lakog stjecanja.

Sredstva banaka koja su opteretila tvrtke u većini slučajeva nisu ni sjela na račune zaduženih tvrtki već su „nestala“. Potom nelikvidna poduzeća u stečaj! Tijekom trajanja stečajnih procesa vrijednost tvrtki se urušava do granice bezvrijednosti.

Nakon svega propalu tvrtku kupuju «našim» novcem, koji su ranije spremili. Ovakvi procesi traju do potpunog uništenja imovine stvorene do 1990. godine. Neki stečajevi traju čitav ovaj period od dvadesetak godina.

Na sve ovo nijemo gledaju Sabor, saborski zastupnici, Vlada i sve institucije zadužene za nadzor i zaštitu državne i privatne imovine.

Približimo redoslijed i veličine uništenog: godine 1990. RH je imala 1.968.000 (milijun devetsto šezdeset osam tisuća) zaposlenih i 656.000 (šesto pedeset šest tisuća) umirovljenih građana.

Godine 2010. RH ima 1.425.000 (milijun četiristo dvadeset pet tisuća) zaposlenih i 1.187.000 (milijun sto osamdeset sedam tisuća) umirovljenih građana.

Dakle, u dvadeset godina stečajnih i stjecajnih procesa u Republici Hrvatskoj uništeno je 543.000 radnih mjesta (uposlenih) i prevedeno u mirovinski korpus 531.000 radno sposobnih građana.

Kad je pak u pitanju aktiva vrijednosti poslovnih subjekata uništena u ovom razdoblju cifra se penje na fantastičnih 122.000.000.000 američkih dolara. Ovaj bi nam iznos danas trebao u keš investiciji da zaposlimo 543.000 radno sposobnog stanovništva koje smo izgubili stečajnim ili stjecajnim procesima.

Dakle, nužno nam treba 122.000.000.000.- američkih dolara da bismo se u idućih četiri - pet godina vratili na pozicije iz 1990. godine. Sve ostalo je lupetanje i puste tlapnje očajne oligarhije vlasti i bespomoćnih građana o gospodarskom oporavku i mjerama za izlazak iz krize, demagogija politikanata kojima je samo stalo do vlasti.

Svih smo se ovih priča o štednji i uštedama naslušali u ranom socrealizmu. Kao da noge može štedjeti onaj tko ih nema.

Zagreb-Zadar, 9. prosinca 2011. godine

Stranka hrvatskog zajedništva

Mnogi izborni sudionici su još pod izbornim adrenalinom i treba iskoristiti taj hrvatski intelektualni potencijal. U predizborno vrijeme, ovakvi tekstovi nsu zadovoljavali moje kriterije, međutim u ovo postizborno vrijeme postaju aktualni.

Što se teme tiče, nikad dovoljno javne rasprave. Ravnopravne rasprave, koje kod nas ionako nema.

MOGUĆE POSLJEDICE ULASKA HRVATSKE U EU

Prema Ustavu Republike Hrvatske suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.

Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:

– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;

– o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime;

– o udruživanju u saveze s drugim državama.

Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa.

Orginal prijevoda lisabonskog ugovora s engleskog na hrvatski

Na samom početku Lisabonskog ugovora, u članku 3 (2), buduća Europska unija definira se kao politička država "..bez unutarnjih granica... u kojoj će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca..."

Članak 61, stavak 2, također govori o ukidanju unutarnjih granica, ali i o zajedničkoj politici useljavanja: Unija osigurava da se osobe pri prijelazu njezinih unutarnjih granica ne provjeravaju, i oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i nadzora vanjskih granica'.

Članak 69, stavak 2a, također kaže da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo državljanstvo ne će podvrgavati bilo kakvoj kontroli:

Implikacije za Hrvatsku su katastrofalne jer znači da ako Hrvatska uđe u EU, gotovo pola milijarde nehrvata steći će zajamčeno pravo nesmetano se naseliti na hrvatski teritorij, gdje god žele.

Budući da Lisabonski ugovor Uniju jasno definira kao prostor "bez unutarnjih granica" Hrvatska će, ulaskom u Europsku uniju, izgubiti kontrolu nad svojim sadašnjim vanjskim granicama. Hrvatske vanjske granice postat će unutarnje administrativne granice, a u konačnici i te će granice nestati kada se s vremenom u potpunosti ostvari ta jasna namjera Lisabonskog sporazuma za stvaranje "prostora bez unutarnjih granica":

To je dakle ključna razlika između država koje su samostalne i suvereno vladaju svojim teritorijem i svojim vanjskim granicama, i administrativnih pokrajina koje to suvereno pravo nemaju.

Gubitkom kontrole nad svojim vanjskim granicama ili, bolje rečeno, brisanjem vanjskih državnih granica, Hrvatska gubi jednu od najvažnijih sastavnica svoga suvereniteta i svoje državnosti.

Od suverene i samostalne države Hrvatska postaje obična pokrajina, i to mala pokrajina, unutar jedne goleme države jer upravo Europska unija preuzima najvažnije elemente državnosti od svojih unutarnjih pokrajina.

Kada je Hrvatska istupala iz jugoslavenske države, da bi mogla biti priznata kao suverena država, morala je dokazati da ima sve atribute suvereniteta, a to su jasno definirane vanjske granice, jasno definirano državno područje, jasno definirana populacija i efektivna vlast nad svojom populacijom i svojim državnim teritorijem.

A neka su mjerila efektivne vlasti vlastite oružane snage, vlastiti novac i sposobnost upravljanja i primjene zakonodavne i izvršne vlasti na svom jasno definiranom teritoriju.

One države koje na svojem teritoriju nemaju ekskluzivnu i vrhovnu vlast nego su podložne jurisdikciji drugih država ili tuđe vlasti, s međunarodnog aspekta nisu de facto suverene, pa prema tome nisu ni de iure. Da je Hrvatska 1991. imala one državnopravne atribute koje će imati u Europskoj uniji, vjerojatno ne bi po tadašnjim kriterijima Badinterove komisije uopće ni mogla biti priznata kao neovisna država.

Ulazak u političko područje bez unutarnjih granica za sobom povlači ozbiljne dugoročne posljedice, jer, kao što je već rečeno, Hrvatska će unutar Europske unije efektivno imati status obične unutarnje pokrajine bez vanjskih državnih granica, na čije će područje sasvim slobodno moći ulaziti i izlaziti svi ostali državljani EU-a i zadržavati se koliko žele. Oni koji se žele trajno nastaniti, moći će slobodno birati u kojem dijelu svoje nove europske pokrajine žele živjeti.

A što će biti s hrvatskim narodom u toj budućoj europskoj megadržavi? Kakva će biti njegova sudbina?

Ako se uzme u obzir činjenica da je ukupan broj Hrvata u Republici Hrvatskoj i BiH oko pet milijuna, a da je pučanstvo Europske unije već sada dosegnulo pola milijarde, a s daljnjim će proširivanjem opet porasti, onda je jasno da će Hrvati u svojoj budućoj državi činiti manje od jedan posto ukupnog pučanstva.

Dugoročna sudbina hrvatskog naroda u Europskoj uniji je katastrofalna jer je neizbježno da će se daleko mnogobrojniji Europljani naseljavati na hrvatsko područje, a neizbježno je da će se i hrvatsko pučanstvo, pogotovo mladi, s vremenom raseljavati po cijeloj Europskoj uniji.

Miješanje pučanstva "...na području bez unutarnjih granica... u kojem će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca" neizbježno je. Dapače, to je jedno od temeljnih načela i ciljeva nove europske države jer da nije, ne bi bilo tako jasno definirano već na samom početku Lisabonskog ugovora.

No svi koji možda misle da je članak 3(2) Lisabonskog ugovora malo preoštro i nepravedno protumačen, i da možda ne sadržava sve opasnosti koje mu se ovdje pripisuju, trebali bi pogledati članak 17b(2) koji ne samo potvrđuje članak 3(2) nego ga još jasnije definira pa čak i proširuje.

Prema članku 17b(2) Lisabonskog ugovora građani Unije imat će (ovo je doslovni prijevod):

a) pravo slobodno se kretati i slobodno živjeti na teritoriju zemalja članica,

b) pravo glasovati i biti kandidati na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u državama članicama gdje žive, pod istim uvjetima kao i državljani te zemlje.

Dakle, prema članku 17b(2) europski kolonisti imat će ne samo pravo kolonizirati Hrvatsku, nego će automatski dobiti i ustavom zajamčena politička prava među kojima je i pravo glasovati i biti kandidat na lokalnim izborima pod istim uvjetima kao i domicilno hrvatsko pučanstvo.

Stranci koji se dosele u Hrvatsku imat će i gospodarsku moć i politička prava koja će im omogućiti da s vremenom preuzmu lokalnu vlast u onim sredinama u kojima budu koncentrirani. To će u prvom redu biti atraktivni, ali slabo naseljeni jadranski otoci te manje općine u Istri i Dalmaciji, a s vremenom i drugi, pogotovo pogranični dijelovi sadašnje Hrvatske.

Žalosna je činjenica, ali je ipak činjenica, da većina Europljana, a pogotovo pripadnika velikih i gospodarski snažnih naroda, ima više novaca od nas Hrvata i veću kupovnu moć. Ta veća kupovna moć omogućava im da po Hrvatskoj kupuju ono što je najatraktivnije i najpoželjnije. To već sada vidimo u pojedinim dijelovima Hrvatske, poput Dubrovnika, Hvara i Opatije, gdje su strani kupci toliko digli cijene da su domaći Hrvati, sa svojim skromnim primanjima i skromnom kupovnom moći, gotovo isključeni s tržišta. U Dubrovniku je gotovo cijeli Stradun već sada u rukama stranaca.

Unija preuzima politiku useljavanja i azila

Članak 61(2) Lisabonskog ugovora potvrđuje da Unija preuzima ovlasti na području useljavanja, azila i kontrole vanjskih granica.

Prema tom članku,Unija će osigurati da za pojedince nema kontrole na unutarnjim granicama i izgradit će zajedničku politiku azila, useljeništva i nadzora vanjskih granica.

To se ponovo potvrđuje u članku 69(a) ( 1 ) koji kaže "Unija će razviti zajedničku politiku azila..."

Dakle, osim gubitka prava nadzora nad svojim vanjskim granicama, što smo već razotkrili, i što uostalom i ovaj članak (61 (2)) još jednom potvrđuje, Hrvatska će izgubiti i pravo da određuje svoju politiku useljavanja i prihvaćanja ili neprihvaćanja azilanata.

Kao samostalna i suverena država, Hrvatska je do sada imala pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije živjeti na njezinu teritoriju. To se pravo odnosilo i na sprječavanje nekontroliranog ulaska azilanata. Prema dosadašnjim hrvatskim zakonima, koji su bili u skladu s međunarodnim normama, Hrvatska je većinu izbjeglica i azilanata mogla vratiti u tranzitne i druge zemlje iz kojih su azilanti došli u Hrvatsku.

Ako uđe u Uniju, Hrvatska više ne će moći suvereno odlučivati ni o azilantima jer će svi izbjeglice i svi azilanti koji su ušli u EU, bez obzira preko koje granice, moći po načelu slobodnog kretanja unutar cjelokupnog teritorija Unije, doći i u Hrvatsku, i ovdje se trajno naseliti kad im Unija regulira status.

To je još jedan gubitak hrvatskog suvereniteta nad svojim teritorijem. Ni o tome nema rasprave u javnosti.

Neravnopravnost na Sudu pravde

Europski sud pravde sastoji se od 27 sudaca, jedan iz svake zemlje članice, ali sudska vijeća sastoje se od tri ili pet sudaca, a u iznimnim okolnostima sud može zasjedati u proširenom sastavu od 13 sudaca, pa čak i punom sastavu od svih 27 sudaca. Odluke moraju biti jednoglasne samo ako u Sudskom vijeću zasjeda troje sudaca, a u svim ostalim kombinacijama odluke se donose većinom.

Prema sadašnjem ustroju Europskog suda pravde, hrvatski bi sudac vrlo rijetko sudjelovao u njegovu radu, a kada bi i sudjelovao, veću bi ulogu imao jedino u tročlanim vijećima, jer bi u svim drugima bio podložan preglasavanju većine.

Osim sudaca, Sud pravde ima i jedanaest nezavisnih odvjetnika (Advocates General) koji sucima pružaju vrlo važnu savjetničku pomoć.

Šest članica imat će svoje stalne "nezavisne" odvjetnike, a to su Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Engleska i Poljska. Ostalih pet mjesta popunjavat će ostale 22 članice po načelu rotacije. I ovdje se jasno vidi da sve članice nisu ravnopravne te da su favorizirane velike članice koje će, svaka, imati pravo na svog 'nezavisnog' odvjetnika, dok će male članice morati svoje međusobno dijeliti. I ovdje su neke članice ravnopravnije od drugih.

S obzirom na to da mandat nezavisnih odvjetnika traje šest godina i da pet mjesta popunjavaju 22 članice, Hrvatska bi imala pravo imenovati svog "nezavisnog" odvjetnika svakih 26 godina. Ako se EU proširi na nove članice, taj će se vremenski razmak vjerojatno još povećavati.

Europska policija mjerodavna i u Hrvatskoj

Lisabonski ugovor odobrava uspostavu neke vrste Europske federalne policije te uspostavu Europskog ureda javnog tužiteljstva (EUJT) koji bi imali ovlasti na cijelom području Unije, pa tako i u Hrvatskoj. S vremenom te bi se ovlasti proširivale, odlukom Vijeća ministara.

Pogotovo su zabrinjavajuće za nas Hrvate ovlasti po kojima bi EUJT mogao u Hrvatskoj provoditi istrage i obavljati ulogu tužitelja pred hrvatskim sudovima, i to po pravilima koja on odredi.

Prema članku 69(i) (2), "Europski ured javnog tužiteljstva (European Public Prosecutor's Office) bit će odgovoran za istraživanje, podizanje optužnica i dovođenje do suđenja, gdje je potrebno i u suradnji s Europolom, počinitelje, i njihove suradnike u povredama protiv financijskih interesa Unije".

Europski ured javnog tužiteljstva će također "...obavljati ulogu tužitelja u kompetentnim sudovima zemalja članica...".

Lisabonski ugovor u ostatku teksta članka 69(i) daje široke ovlasti Vijeću ministara, da odredi po kojim će pravilima i zakonima djelovati Ured javnog tužitelja i po kojim će zakonima biti iznošeni dokazni materijali (rules of evidence).

Vijeće ministara ovlašteno je u budućnosti proširivati ulogu i ovlasti Europskog ureda javnog tužiteljstva i na područje "ozbiljnih kaznenih djela" koja se odnose na više od jedne zemlje članice.

Temeljne dokumente treba dobro proučiti

Kada se dobro prouči što zapravo piše u Lisabonskom ugovoru i u drugim temeljnim dokumentima Europske unije, postaje jasno da Europska unija nije onakva kakvom ju prikazuju političke elite i mediji u Hrvatskoj.

Zagreb-Zadar, 6. prosinca 2011. godine

Stranka hrvatskog zajedništva

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Nešto je duboko pogrešno u načinu na koji danas živimo.

U svojoj knjizi Zlo putuje zemljom, Tony Judt, jedan od vodećih svjetskih povjesničara i mislioca, otkriva kako smo došli do sadašnjeg opasno zbunjujućeg trenutka. Za trideset godina mi smo potragu za vlastitim materijalnim interesom učinili vrlinom. Znamo koliko stvari koštaju, ali nemamo pojma koliko one vrijede. Više ne pitamo za sudsku presudu ili za zakonodavni akt: Je li to dobro? Je li pravedno? Hoće li to pomoći da postignemo bolje društvo ili bolji svijet? To su nekad bila prava politička pitanja, čak i kada nisu tražila lak odgovor. Moramo ih ponovno naučiti postavljati. Materijalističko i sebično svojstvo suvremenog života nije nerazdvojiv dio ljudske sudbine. Mnogo od onog što se danas čini prirodnim potječe iz 1980-ih godina: opsesija stvaranjem bogatstva, kult privatizacije i privatnog sektora, sve veći raskol između bogatih i siromašnih. A prije svega, retorika koja ih prati: nekritičko divljenje nesputanom tržištu, prezir prema javnom sektoru, iluzija beskrajnog rasta.

Ne možemo nastaviti tako živjeti. Mali slom u 2008. podsjetio je da je neregulirani kapitalizam svoj najgori neprijatelj: prije ili kasnije on će postati plijenom svojih vlastitih pretjeranosti i ponovno pasti u stanje spašavanja. Ali ako ne činimo ništa više od skupljanja komadića i nastavimo dalje kao što smo činili ranije, možemo se nadati još većim potresima u sljedećim godinama.

Judt će nam ponuditi jezik koji nam je potreban kako bismo naučili slušati naše potrebe, odbacujući nihilistički individualizam krajnje desnice i razobličeni socijalizam iz prošlosti. Kako bismo pronašli put kojim ćemo ubuduće kročiti, moramo se zagledati u ne tako daleku prošlost i u socijalnu demokraciju na djelu: kako bi ona ponovno bila pravedna i, iznad svega, učinkovita.

Prema http://www.superknjizara.hr

Knjigu možete posuditi u kninskoj knjižnici. (op. ur.)

Poslije tatarske oluje javlja nam se neki Petar kao knez (comes) Knina g. 1249. On tada izdaje posvjedočenje – kartu, na kojoj su navedene granice nekog imanja Poljane uz Savu, a u Dubici, i na tu kartu se poziva Stjepan, ban cijele Slavonije.¹⁴⁵ Na svaki način je čudno, što taj Petar knez Knina izdaje vjerodostojna uvjerenja za daleke česti zemlje u Dubici, s kojom Knin kao grad i sijelo komitata i njegov knez nemaju ništa. Zato je taj Petar pored toga, što je bio knez Knina, morao obnašati i drugu čast, iz koje ovakva kompetencija izvire. A to je notarijatska, koju je vršio kninski biskup i njegov kaptol, pa je vrlo vjerojatno, da je Petar bio biskup i ujedno kninski knez, samo se ovdje spomenuo u zamijenjenoj funkciji. Ovo se ne može točno usporediti s popisom kninskih biskupa, u kojemu bi potražili, da li se u ovo doba na stolici nalazio neki Petar, a to zato, što od g. 1226. do g. 1263. ne znamo ni za koje ime kninskog biskupa, pa koliko to kneza Petra kao biskupa ne može potvrditi, toliko isto ga ne može ni isključiti. Inače ćemo se sresti s time, da su kninski biskupi obnašali i druge javne časti, što s ovom kneževskom nije inkompatibilno. U tomu bismo ujedno našli prvi spomen o funkcioniranju državnog notarijata u Kninu, koji se bez sumnje povlačio iz doba hrvatskog biskupa, samo što se o tomu nije sačuvao izričit spomen u dokumentima.

Iste, godine susrećemo u ispravi naslov kneza “triju polja” – “comes trium camporum”. Začudno je, što se to prvi put javlja u istoj ispravi, u kojoj se naslov comes trium camporum pridaje banu Stjepanu i nekom Renezu,¹⁴⁶ kojeg on šalje na uviđaj u Posedarje. Ta tri polja su Kninsko, Kosovo i Petrovo, pa mi nije shvatljivo, kako se u isto vrijeme i u istoj prigodi navode dva kneza tog Tropolja. Iz ovoga svakako izlazi, da je g. 1249. postojao poseban knez za grad Knin Petar, a poseban za Tropolje, koje je ustvari srčika Kninskog komitata i to su bili Renes i ban Stjepan. Ovaj Stjepan nije onaj isti, što smo ga sreli prije. Taj je ban cijele Slavonije, a od roda Gutkeled i držao je Slavonski banat od g. 1248. do g. 1260., a ovo je drugi istoimeni ban i to primorski, što znači hrvatski, a banovao je od g. 1243. do g. 125l. Naime, od kralja Bele IV. imamo posebnog bana za Slavoniju, a posebnog za Hrvatsku. Ovaj hrvatski banus maritimus Stjepan vezan je naslovom za Tropolje, a taj isti titul nosili su i poslije banovi iz kuće Bribirskih, pa će biti vjerojatno, da je Tropolje bilo nekako povezano uz bansku službu. A kako i na koji način, ne da se zasada utvrditi, jer imamo i drugih imena, koja nisu poznata kao banska, a vezana su uz naslov comes trium camporum, kao što je slučaj sa već spomenutim Renesom, a još se spominju Perchinus 1277. g.,¹⁴⁷ Petar g. 1277 – 1278.¹⁴⁸ S druge strane sinovi bana Pavla Bribirskoga Mladen, Juraj, Pavao i Grgur, u kući kojih je banska čast bila nasljedna, spominju se kao knezovi Triju polja, Livna i Cetine g. 1301.,¹⁴⁹ a kasnije (g. 1304.) spominje se samo Mladen kao “comes Trium camporum et totius terre Hlim”,¹⁵⁰ za kojeg znamo, da je poslije bio ban Hrvatske.

Uzevši u obzir makar kakvu vezu bana i Tropolja, kao i činjenicu, da banus maritimus boravi u Hrvatskoj, pa zatim kasnije dokaze, da banovi borave u Kninu, mora nam se nametnuti zaključak, da je, čim je postao posebni hrvatski ban, njemu bilo određeno sijelo u Kninu. Time bi pored već utvrđenog postojanja državnog notarijata pri kaptolu, pa banskog, a jamačno i sudskog sijela u Kninu bila već u XIII. st. usredotočena sva vrhovna vlast u Hrvatskoj, kojoj je odsada Knin centar, pa su se u priličnoj mjeri Kninu povratili dani nekadašnjeg značaja. U ovomu bi imala nekakva udijela i obnova opustjelih krajeva za provale Tatara, kao i reforme, koje je Bela IV. sproveo u upravi. Spominju se zasluge slavonskog bana Stjepana, koji je poslije provale Tatara utvrdio neutvrđena mjesta i prazna napučio s mnoštvom naroda, pa mu kralj g. 1251. daje grad Žalac (?) na tadašnjoj bosanskoj granici kao i grad Vrh, kojemu do danas nije utvrđen položaj, a u ispravi se kaže, da se nalazi između Knina i Unca (Unffeu).¹⁵¹

Knin se polovicom XIII. st. potpuno oformio kao centar Hrvatske, te g. 1261. u nj silazi kraljica Marija, žena kralja Bele IV., a kći bizantskog cara Teodora I. Laskarisa i tu saziva skupštinu. Došla je s mlađim sinom Belom i velikom pratnjom velikaša i vojske, a svrha joj je bila, da hrvatskim velikašima u metropoli predstavi svog sina, koji je tada bio još dječak. Naime njegov stariji brat herceg Stjepan bio je još g. 1245. uz živa oca Belu IV. okrunjen za kralja, a kraljica je postigla s hrvatskim predstavnicima sporazum, na osnovu kojeg su prisegli vjernost mlađem bratu Beli kao designiranom hercegu.

Za kraljičina boravka u Kninu ponovio se sukob između Splićana i kraljevih ljudi u Klisu, a dogođaji, koji su se oko tog sukoba ispleli, odražavali su se i na Kninu. Sve nam ovo opisuje Toma Arciđakon, koji piše:

Neki vojnici, koji su čuvali Klišku tvrđavu, spustili su se za vrijeme žetve u Solin i počeli u nekim predjelima otimati Splićanima plodove. Kad se to čulo u Splitu, istrčali su neki smjeli mladići iz grada i – kako Toma kaže “ne po nalogu grada, nego upaljenim žarom ludosti”, stali su se prepirati s vojnicima, te su u toj prepirci s Kliške strane poginula dva Ugra. Kad je to dočula kraljica u Kninu, ljuto se razbjesnila i odmah napustila kninsku tvrđavu. Ali su i Splićani, prestrašeni, odmah poslali izaslanike, da joj ukažu, kako zločin nije učinjen po nalogu grada nego slučajno i molili su je za blagost, ali ona nije htjela o tomu ni čuti, nego je došla u Klis. Tu naredi vojsci da pljačka Splitsko polje i videći, da ne će lako zauzeti Splita, a da mu se ipak osveti posluži se prevarom. Na zakazanom sastanku za tobožnje pregovore njeni ljudi zarobe petero uglednih Splićana, među kojima su bili suci. Ove ljude kraljica utamniči najprije u Klisu, a zatim ih prebaci u kninske tamnice i nad njima postavi jaku stražu, pa zatim ode u Ugarsku.

Splićani pošalju za njom novo poslanstvo, i to samog Tomu Arciđakona i Marija Bonajuktu (od obitelji, koja je doselila iz Ancone). Kraljica napane Splićane pred kraljem, a kako Toma kaže, kralj se poveo za njom, te je izjavio poslanicima, da će im vratiti zarobljenike, kad im dadu za taoce 24 splitska plemića. Poslanici su se vratili u Split neobavljena posla, iako se za zatvorenike, kako Farlati kaže, zauzimao Kninski biskup Ladislav.¹⁵² Splićani iskoriste prigodu iduće godine, kad se kralj s kraljicom spustio u Bihać, te mu Splićani pošalju poslanstvo, u kojemu je i opet bio Toma Arciđakon. Tada kralj smanji broj talaca na polovinu.¹⁵³ Tako su uhvaćeni Splićani proveli u kninskim tamnicama preko dvije godine.

Prisustvo Tome Arciđakona u izaslanstvu veoma je važno, kad se ima na umu, da je on radi utamničenika u Kninu morao tu navraćati, jer ga je uostalom, u oba navrata preko Knina vodio put, pa je tako četiri puta bio u Kninu. I kad se on u svom djelu dotiče Knina, onda mu moramo vjerovati, pa je ta činjenica u dugotrajnom naučnom sporu s obzirom na položaj kninske katedrale odvagnula, te se njegovu navodu, da se crkva sv. Marije, kojom se služio hrvatski biskup, nalazila tik kninske tvrđave, mora apsolutno vjerovati.

Bilješke:

145 Ivan Kukuljević, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, XXVII, Zagreb 1895, str. 203.

146 Smičiklas, Codex diplomaticus, IV, Zagreb 1906, str. 391.

147 Kukuljević, Regesta, str. 15

148 Klaić, Bribirski knezovi, str. 173. nota 4.

149 Ljudevit Thalloczy, Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje Kormendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XVIII, Sarajevo 1906, str. 434.

150 O. c. str. 435.

151 Kukuljević, Regesta, str. 214. – Smičiklas, Codex diplomaticus IV, str. 469.

152 Farlati, O. c. IV, str. 287.

153 Thomas Archidiaconus, O. c. str. 211. – Giacomo Marcocchia, Lineamenti della storia di Spalato, La rivista dalmatica X. sv. 4, Zara 1928, str. 1. – Grga Novak, Povijest Splita, Split 1958, str. 128.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević. Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Knjiga je promovirana u prosincu 2007. u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu; njeni recenzenti su general Anton Tus, dr.sc. Zdenko Radelić i dr.sc. Nikica Barić. Glavni dio knjige je studija Oluja dr. sc. Davora Marijana. U njoj su po prvi puta u hrvatskoj historiografiji, kronološki po zbornim područjima Hrvatske vojske, kritički prikazane priprema i tijek vojno-redarstvene operacije Oluja.

Studija započinje osvrtom na bojno polje i sudionike te na tijek srpske pobune u Hrvatskoj, potom se govori o Prvoj bihaćkoj krizi, operacijama hrvatskih snaga na Livanjskom polju i u zapadnoj Slavoniji, o RSK u prvoj polovici 1995., o Drugoj bihaćkoj krizi i hrvatskoj reakciji na nju (operacija Ljeto-95), o političkoj pripremi operacije Oluja i stanju u RSK, te o ratnim planovima i završnim pripremama HV-a za operaciju. U glavnom dijelu studije govori se o sudjelovanju u Oluji Zbornih područja Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Bjelovar, te Specijalnih postrojbi MUP-a RH, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice, a posebna pažnja posvećena je i ulozi Hrvatskog vijeća obrane i Petog korpusa Armije BiH u Oluji, osiguranju operacije, obrambenim zadaćama Zbornog područja Osijek i postrojbi na Južnom bojištu, te reakcijama Slavonsko-baranjskog korpusa SVK, VRS i VJ, kao i reakcijama UNCRO-a i UN-a, te reakcijama iz svijeta.

Na kraju studije, autor daje osvrt na provedbu operacije, na incidente i probleme nestegovnog, odnosno nečasnog ponašanja nekih pripadnika HV-a, te komentira jedno od najintrigantnijih pitanja vezanih uz Oluju: jesu li pobunjeni Srbi okupirano područje Republike Hrvatske (UNPA sektori Sjever i Jug) napustili svojevoljno ili su protjerani, odnosno je li Hrvatska s operacijom Oluja provela "etničko čišćenje" pobunjenih Srba? Ovom studijom javnost je dobila na uvid pregled Oluje iz perspektive povjesničara, temeljen na trenutno dostupnim povijesnim izvorima. Iako se autor u njoj ograničio na prikaz sudjelovanja Zbornih područja HV-a u Oluji i ne prikazuje djelovanje svake brigade pojedinačno, ova studija je odličan temelj za svaku daljnu raspravu o toj vojno-redarstvenoj operaciji.

Uz spomenutu znanstvenu studiju, knjiga je obogaćena Prilozima dokumenata o važnim političkim i vojnim događajima uoči Oluje, koji su utjecali na njezino pokretanje (proces pripajanja Srbiji i ujedinjenja tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, odnosno Srba iz Hrvatske i BiH u jedinstvenu državu te Bihaćka kriza), te o njezinim posljedicama (odlazak Srba s okupiranog područja), koje je odabrao i za tisak pripremio viši arhivist Mate Rupić, pročelnik Odjela za arhivsko gradivo Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Navedene teme, odnosno odabrani i kronološki složeni dokumenti u njima, trebali bi pomoći u traženju odgovora na pitanje zašto se diplomacijom i mirnim putem nije moglo riješiti pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, zašto se Oluja više nije mogla odgađati, te zašto su tvrdnje da je hrvatsko vodstvo protjeralo Srbe iz tzv. Krajine i provelo etničko čišćenje povijesno neutemeljene. Da bi se upozorilo da pokretanje Oluje nije bio iznenadni hir hrvatskoga vodstva, već posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija i nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice, odnosno da bi se naglasilo da se problem pokretanja Oluje ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995., dokumenti u Prilozima ove knjige obuhvaćaju raspon od 1991. do 1995. godine. A s obzirom na to da o namjerama vodstva pobunjenih Srba iz Hrvatske da se pripoje Srbiji i da zajedno sa Srbima iz BiH stvore jedinstvenu srpsku državu, najbolje svjedoče dokumenti nastali djelovanjem njihovih ili njima savezničkih ("beogradskih") političkih i vojnih institucija, priređivač Priloga se u odabiru dokumenata ograničio na izvore srpske provenijencije. Jednako tako je i u tematskoj cjelini Priloga koja prezentira planove i pripreme organiziranoga odlaska Srba iz Hrvatske. Mala iznimka učinjena je tek u poglavlju Priloga o Bihaćkoj krizi, koje radi podsjećanja na diplomatske napore hrvatskoga vodstva i ulogu velikih sila na razvoj događaja u Hrvatskoj i BiH započinje pričom general-pukovnika HV-a, prof. dr.sc. Krešimira Ćoisća o pregovorima za rješavanje tzv. prve Bihaćke krize. Uz to, da bi se dočarala dramatičnost situacije u kojoj se stanovništvo bihaćke enklave našlo krajem srpnja 1995., u toj tematskoj cjelini navedeno je i nekoliko dokumenata, zapravo vapaja za neodloživu pomoć, poslanih hrvatskom vodstvu iz opkoljenoga Bihaća.

Dokumenti o pokušajima pobunjenih Srba iz Hrvatske da se ujedine sa Srbijom započinju Odlukom o "prisajedinjenju SAO Krajine" Republici Srbiji, koju je "Izvršno vijeće SAO Krajine" donijelo 1. travnja 1991., a dokumenti o procesu ujedinjenja Srba iz BiH i Hrvatske započinju "Deklaracijom o ujedinjenju Zajednice opština Bosanska Krajina i Srpske autonomne oblasti Krajina", donesenom 27. lipnja 1991. godine. Ukupno je navedeno 30 dokumenata, koji svjedoče o intenzivnom radu srpskih političara na pripremi ujedinjenja Srba iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (odnosno iz tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske) u jedinstvenu srpsku državu. Tako su kronološki navedeni "Protokol o suradnji između Vlade RS i RSK" (Banja Luka, 22. rujna 1992.), "Deklaracija o ujedinjenju skupština RSK i RS" (Prijedor, 31. listopada 1992.), "Odluka o konstituiranju Narodne skupštine RSK i RS" (Banja Luka, 24. travnja 1993.), "Prijedlog Narodne skupštine RS i Skupštine RSK Narodnim skupštinama Srbije i Crne Gore za ujedinjenje u jednu državu" (18. kolovoza 1994.), "Odluka Skupštine RSK o davanju suglasnosti za Ustavni zakon o privremenom ustavnom uređenju 'Ujedinjene Republike Srpske'" (Knin, 29. svibnja 1995.) i drugi dokumenti koji pokazuju da su Srbi iz Hrvatske i BiH nastavili pripremati akte za proglašenje "Ujedinjene Republike Srpske" i nakon poraza u operaciji Bljesak (svibanj 1995.), te da je taj proces, na korak od ostvarenja, prekinula Oluja.

Dokumenti o Bihaćkoj krizi, izazvanoj napadima Srba iz BiH i Hrvatske na UN zaštićenu zonu Bihać započinju memoarskim gradivom - sjećanjem general pukovnika, prof. dr.sc. Krešimira Ćosića o pregovorima u SAD-u s američkim političkim i vojnim dužnosnicima, koji su rezultirali pokretanjem operacije hrvatskih snaga Zima '94 i rješavanjem prve Bihaćke krize. Nakon toga navedena su 44 dokumenta, uglavnom srpske strane, o događajima oko Bihaća - od 27. listopada 1994. do 3. kolovoza 1995., koji pokazuju da je Bihać u srpskim planovima bio iznimno važan cilj, kojega zbog žilavog otpora 5. korpusa Armije BiH nije bilo moguće lako ostvariti. Pri tome, dokumenti svjedoče da srpski stratezi nisu birali sredstva za osvajanje Bihaća, pa su proveli i tajnu operaciju s ciljem da uporabom bioloških sredstava za trovanje prehrambenih proizvoda, koje su krijumčarenjem dopremali u Bihać, izazovu masovno oboljenje boraca 5. korpusa AbiH, ali i stanovništva Bihaća. U trećoj tematskoj cjelini prikazani su planovi pobunjenih Srba o evakuaciji stanovništva s okupiranoga teritorija Hrvatske. Među 22 dokumenta koji pokazuju da su planovi evakuacije u slučaju napada HV-a, kakva je provedena u Oluji, postojali već od 1993., nalazi se i "Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu", donesena u popodnevnim satima 4. kolovoza 1995. u Kninu.

Na kraju Priloga posebno je naveden sadržaj tzv. Plana Z-4, koji pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli ni razmotriti, te sjećanja predstavnika međunarodne zajednice koji su sudjelovali u pokušaju provedbe toga plana. Njihove izjave o načinu odbijanja vodstva Srba u Hrvatskoj da ponuđeni Plan prihvate kao platformu za razgovore jasna su potvrda da je svaki pokušaj mirne reintegracije okupiranih područja u ustavno-pravni poredak RH zbog isključivosti srpskih vođa bio uzaludan.

Za spomenute Priloge dokumenata može se reći da su izravan i argumentiran odgovor na pitanja zašto vojna opcija nažalost nije imala alternativu i zašto hrvatsko vodstvo Oluju više nije moglo odgađati, te na pitanje tko je odgovoran za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom Oluje. Dramatično stanje obrane Bihaća, čiji bi pad znatno, gotovo odlučujuće poboljšao poziciju srpskih snaga, odbijanje svih mirovnih inicijativa - i Vlade RH i međunarodne zajednice, čak i "Plana Z-4" koji je Srbima u Hrvatskoj predvidio iznimno široku autonomiju, te već od 1991. neprekidan rad Srba iz Hrvatske i BiH na stvaranju jedinstvene srpske države na okupiranom prostoru RH i BiH - "Ujedinjene Republike Srpske", koji je upravo pred Oluju ušao u završnu fazu donošenja zajedničkog Ustava, jasno pokazuju koliko su neuvjerljive tvrdnje da je Hrvatska požurila s vojnim rješenjem i da je trebalo ostaviti još vremena za pregovore. S obzirom na iskustvo cjelokupnoga procesa pregovora o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija u ustavno-pravni poredak RH, zaista je teško argumentirano objasniti pretpostavku da bi pobunjeni Srbi, da su uspjeli osvojiti Bihać i u strateškom smislu bitno popraviti svoju vojnu poziciju prema Hrvatskoj, pristali na pregovore o mirnoj reintegraciji.

Hrvatski memorijalno dokumentarni centar Domovinskog rata

http://www.centardomovinskograta.hr

Crkva sv Stefana, nalazi se u naselju Golubić.

Crkva je jednobrodna, longitudinalna s polukružnom apsidom. Crkva se sastoji od lađe, narteksa i peterokatnog zvonika prizidanog ispred narteksa na pročelju.

Crkva sv Stefana pokazuje odlike srednjovjekovnog, romaničkog graditeljstva. Nalaz predromaničkog epigrafičkog ulomka upućuje na postojanje ranosrednjovjekovne crkve s titularom Svete Marije na istom mjestu. Preoblikovanje i nadogradnja srednjovjekovne crkve dogodila se u postturskom periodu kada je ona namijenjena pravoslavnoj crkvenoj liturgiji.

Konzervatorski odjel u Šibeniku

Preventivno zaštićeno kulturno dobro, privremeno, do studenog 2012. g.

Podatke do kojih dođem naknadno, objavljivat ću u ovom članku.

Fotografije pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

miro

Nego, pismo Matijino Rajneriju može da baci tračak svijetla na druge okolnosti. Iz njega se vidi, kako ninski biskup poseže za desetinom u Kninu ili okolo njega i da papa kaže, da on to nema pravo. To ne može nastati u sređenim prilikama, nego jedino kad utjecaj dijeceze, na kojoj se vrši uzurpacija, organizatorno slabi. A naš slučaj se prilično dade osvijetliti upravo onim, okolnostima, koje su popratile hrvatskog biskupa poslije pada hrvatske samostalnosti, što smo već naveli.

Pitanje je, kako je tekla borba za samo biskupovo održanje, koji je izgubio raison d’etre. Komu je on trebao i tko ga je sad predlagao? O tomu ništa ne znamo, a samo je činjenica, da se on ipak održao. Tražila je to možda ravnoteža, a najvjerojatnije i crkveno – organizacione potrebe, jer je hrvatski biskup već uhvatio jaku tradiciju u narodu. Dakako da se, kroz proces preobražaja iz kraljevskog u rezidencijalnog biskupa i očituje nastojanje, da se održi, što je moralo teći dugo i ne bez borbi. Pri toj neustaljenosti su možda bili dugotrajni rokovi vakancije, jer se kninski biskupi zaista rijetko spominju, a svakako su se i zadržavali po raštrkanim imanjima, pa je onda bilo lako takvom biskupu još potpuno neizražene institucije i potpuno neustaljene rezidencije tu i tamo zakidati posjede i uzurpirati jurisdikciju. Naš bi slučaj predstavljao zatečen primjer takvog posezanja na desetinu od strane ninskog biskupa Matije, koju je tražio od neke kninkinje. A da je to bila uzurpacija i grdno zadiranje u pripadštine kninskog biskupa, najbolji je dokaz revolt i snaga žene, da se izravno obrati rimskoj kuriji i napokon papina presuda, kojom dajući pravo ženi teško osuđuje izravno ninskog biskupa Matiju.

Da su neredi uhvatili maha na crkvenom području, najbolje dokazuje činjenica, što splitski nadbiskup Petar, porijeklom Madžar, upravo zbog njih saziva generalni sinod u Splitu i otvara ga motivacijom: “videns multa enormia per nostrum Spalatensem archiepiscopatum emersisse multiplicesque sublitorum errores considerans graviter pullulare ... ”,¹³³ Tu su stavljeni na tapet svi problemi, a bez sumnje na osnovu pretresa problema kninskog biskupa i biskupije stvoren je ovaj zaključak: “Neka kninski biskup ima sjedište u Kninu i neka je imao ove župe: Knin (grad), polje (campum), Vrliku i Pset”.¹³⁴ Ovim se definitivno odredilo područje dijeceze, te su iščezli posljedni tragovi ambulantnog biskupa, kojeg se okolnosti i dužnosti sada potpuno podudaraju s onima ostalih biskupa i on ostaje rezidencijalni sa sjedištem u Kninu. Kninski biskup dakle ima: “Tenin campum, Verchreca, Pset.¹³⁵

Ovdje nije potpuno jasno, što je ono “Tenin campum”. Doslovno bi značilo “Knin – polje” što bi se olako moglo primijeniti na Kninsko polje, koje kao poseban pojam postoji i danas. Međutim to su dva odvojena područja, od kojih je jedan zastalno Knin, jer se samo po sebi razumije, da on nije mogao izostati. Prema tomu ostaje da se razjasni “campum”. Ako pogledamo, što geografski znače ona dva posljednja imena, vidjet ćemo drugo: Pset se spominje kao županija isto kad i kninska još od Konstantina Porfirogeneta, a da je Vrlika poslije Konstantinova doba bila izdvojena iz cetinske županije i postala posebna teritorijalna oblast (contrata), dokazano je također.¹³⁶ Prema tomu izvlačimo analogiju, da se ovdje radi o nabrajanju političko – geografskih jedinica, županija, pa se zato ono campum odnosi na kninsku županiju, što je ovdje, istaknuto u opreci s Kninom – gradom. Da se ne odnosi na užu regiju Kninsko polje, to se vidi iz idućega. U istom dokumentu kaže se, što ima susjedna trogirska biskupija. “Tragurium, Drid, Sibenicum et totum comitatum Zagorie”.¹³⁷ A komitat Zagorje je daleko na jugu od Knina i Kninskog polja, pa prema tomu kad bi se ono “Tenin campum” shvatilo samo kao Kninsko polje, ostale bi neodređene regije Kosova i Petrova polja, pa čitave krši Čikoli na jug, to je moralo spadati u kninsku županiju. Mi naime imamo dokaz, da su sela Papratnica, Ljubitovica i Dusini doci u XIV. st. bila u Kninskom komitatu,¹³⁸ a ta se sela nalaze u današnjoj Trogirskoj zagori. Dakle od g. 1185. kninskom biskupu se dijaceza prostirala na tri županije: kninsku, vrličku i psetsku, a sjedište mu je ostalo i ustalilo se u Kninu, dašto sa službom u crkvi sv. Marije, koja je vidjesmo postala katedralom.

Inače u dokumentima XII. st. rijetko susrećemo Knin. Godine 1182. spominje se kninski župan Katlo, koji je među više župana prisustvovao uviđaju u Bilicama, gdje se riješio spor u korist Stanča Lapčanina.¹³⁹ Godine 1192. papa Celestin označuje opseg i posjed splitskog nadbiskupa, pa se tu ponavlja, da mu pripada crkva sv. Bartula od Knina.¹⁴⁰ Taj isti papa četiri godine kasnije ovlašćuje kninskog i skradinskog biskupa, da u Splitu riješe spor, koji je nastao između nadbiskupa i kanonika zbog raspolaganja sa desetinom, koja se primala sa područja metropole, izuzev sam Split.¹⁴¹

Prva polovica XIII. st. također je oskudna vijestima. Godine 1201. spominje se kao kninski biskup Grgur Bribirski, brat Višena Zvonigradskog i stric prvog Bribirskog kneza Grgura,¹⁴² a g. 1207. susrećemo ponovnu potvrdu crkve sv. Bartula splitskoj nadbiskupiji, što je učinio ugarsko – hrvatski kralj Andrija II.¹⁴³

Knin, koji se nalazio na glavnom putu, koji je iz daleke unutrašnjosti vodio na more, morao je doživljavati česte pohode ugarskih vladara s pratnjama, kad su ovi, od Kolomana dalje, silazili na jug zbog krunisanja u Biogradu, rata, ili drugih poslova. Iako nigdje nije zabilježeno, da su Tatari u progonu Bele IV. g. 1242. prošli preko Knina, ipak se može tvrditi, da su tuda morali proći. Prvo što ih je vodio glavni put, a drugo što su to konjičke horde, koje trebaju ogromne količine furaži, što nisu za sobom teglili. Kad su se približavali Klisu, nisu se mogli nigdje snabdjeti, ako ne na plodnom Kninskom, Kosovu i Petrovu polju, pa su tuda morali odmarati sebe kao i konje, pa harati. Dubok trag tatarskog zadržavanja pokazali bi ostaci arhitekture, koje su pronađene pod ruševinama, a u njima se ništa nije pronašlo, što bi stilom ili kakvim drugim znakom odalo život poslije njihove provale. Nije isključeno, da je stradalo i u ranijim nepogodama, ali tada je postradalo sve štošta je stršilo, no svi su izgledi, da je kninska tvrđava ostala pošteđena. Naime to sudim po tomu, što se iduće godine u tvrđavi spominje ugarska vojska. Savremenik Toma Arciđakon piše, da je g. 1243. kliški kastelan sišao s vojskom u Solin, kojom prigodom su njegovi ljudi ubili na rijeci Jadru dva mlada splitska plemića. Ovo je bio uzrok razdora između Mađara, koji su se nalazili u Klisu i Splićana, pa se izlegao žestok rat, u kojem su se Mađari združili s Hrvatima, za koje Toma kaže, da su se nalazili u kninskoj tvrđavi.¹⁴⁴

133 Smičiklas, O. c. str. 192.

134 O. c. str. 193.

135 L. c.

136 Gunjača, Topografska pitanja na teritoriju stare cetinske županije s ekskursima o ubikaciji Setovije i Tiluriuma, Split 1937, str. 11–16.

137 Smičiklas L. c.

138 Smičiklas, Codex diplomaticus, XV, Zagreb 1934, str. 117.

139 Ljubić, Dva popisa listina glasovitoga manastira sv. Krševana, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. XIX, Zagreb 1887, str. 91. – Smičiklas, O. c. str. 180.

140 Smičiklas, O. c. str. 251.

141 O. c. str. 279.

142 Ljubić, O. c. str. 94. – Vjekoslav Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb 1897, str. 22–3.

143 Smičiklas, Codex diplomaticus III, Zagreb 1905, str. 70.

144 Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana (minor), str. 182.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

fotografija Ljubitovice sa  http://ljubitovica.com

Ulazak Hrvatske u državnu zajednicu sa Ugarskom, kao i vladanje prvih Arpadovaca uopće ne ostavlja nikakva specifična znaka, na osnovu kojeg bi se nešto pobliže moglo reći o Kninu. Dva krupna događaja, kao što su anarhija i naglo gašenje tek uspostavljenog centra jedne države, morala su ostaviti duboku I dugotrajnu krizu, da se teško bilo snaći. Od prvašnjeg uređaja ostale su institucije županije i hrvatskog biskupa, ali ovo posljednje blijedo i djelomično. Naime, njemu je prestao raison d’etre, kad je nestalo hrvatskog kralja i njegova dvora i nije imao komu da bude kancelar i koga da prati, te je u neku ruku ostao viseći. Ugarski vladari ga ne preuzimaju, jer im nije potreban u već odavna uređenom dvoru. Čini se, da mu je od pređašnjih funkcija preostala ipak notarska. Naime to sudim po tomu, što nalazimo iako dosta kasnije da kninski kaptol vrši notarsku službu, a ne znamo, kad je to počeo, pa je sva vjerojatnost, da se to tradicijom povlačilo od hrvatskog biskupa, makar se tokom vremena i prenijela ova uloga sa biskupa na njegov kaptol. Mora da se hrvatski biskup, kad je nestankom narodnih vladara izgubio oslonac, teško borio za svoju egzistenciju. Da ništa drugo, imao je, kako nas izvještava Toma Arciđakon, mnoge župe i posjede sve do Drave, pa je to već dosta, da izazove zavist drugih biskupa. Više je nego vjerojatno, da je odmah dolaskom Vladislava i boravkom Almoša, te osnivanjem zagrebačke biskupije prestao duhovni utjecaj kninskog biskupa na cijelom teritoriju s druge strane Kapele, a da i negovorimo o materijalnim dobrima, koja su mu prinosile župe i imanja. Veliki broj posjeda, njihova ugroženost kao i pobiranje prihoda silili su biskupa, da sada radi toga opet migrira i da se po tim imanjima zadržava. Svejedno mu glavni boravak ostaje u Kninu i on po malo izgubivši velik dio svjetovnih funkcija postaje rezidencijalni, kninski biskup tako, da nam se već biskup Anastazije II. g. 1111. naziva i kninskim biskupom, a njegovi nasljednici sad hrvatskim sad kninskim.¹²³ Ime hrvatskog biskupa sve više iščezava, a javlja se kninski ipak s dugotrajnim sjećanjem na hrvatskog. Prema Baradi se pod imenom hrvatskog biskupa g. 1163. posljednji spomenuo Deda “Dede Chroatensis”, ¹²⁴ ali mi imamo svjedočanstvo, da se poslije isključivog javljanja “Tiniensis episcopus” odjednom još g. 1330. spomenuo “episcopus Chroatensis”.¹²⁵ Kninski biskup služio se i dalje crkvom sv. Marije, koja se via facti od provizornog upotrebljavanja pretvorila u katedralu. Nedaleki Sv. Bartul na Kapitulu stoji zasebno i izvan jurisdikcije kninskog biskupa i dalje ostaje vlasništvo splitskog nadbiskupa, koji se dobro pobrinuo, da mu ga g. 1158. potvrdi ugarsko – hrvatski kralj Gejza II.¹²⁶

Povezano s prednjim izlaganjem o borbi i migriranju kninskog biskupa da sačuva imanja i prihode, moramo se povratiti opet na problem one “muliere de Clino”.

Godine 1178. piše ninski biskup Matija splitskom nadbiskupu Raineriju I moli ga, da mu pomogne u parnici, koju je protiv njega podigla kod pape neka žena “de Clino” na osnovu krivih navoda, a radi desetine, koju su Matijini predšasnici uvijek pridržavali (manutenerunt), a da je papa njoj izdao privilegij, u kojemu između ostalog stoji, da on nema prava pobiranja desetine niti vlasti nad svećenstvom u njenu gradu: “Notificamus vobis sicut patri ac domino de quodam nostro negocio, videlicet de una muliere de Clino, que de nobis ad curiam domini pape cun fallaciis fecit querimoniam de decima nostra, quam nostri antecessors semper manuten erunt; quod apostolicus fecit ei privilegium, quod de cetero nec de decima nec de clero illius civitatis potestatem haberemus”.¹²⁷ Ovo pismo objavio je prvi Farlati¹²⁸ i napisao, da je ta žena, za koju on kaže “quedam primaria de opido cui nomen erat Clino”, došla pred papu, kad se on nalazio u Zadru (Aleksandar III. g. 1177.). Farlati ne zalazi u objašnjavanje, koji je to oppidum, iako ga još jedamput spominje (≫decima”; a Clinensibus exigere”). Čudno je, da Farlati navodi detalj o susretu žene s papom u Zadru, a biskup Matija to u pismu ne spominje, nego kaže izričito “ad curiam Domini Pape cum fallaciis fecit querimoniam”. Zastalno se Matije to više ticalo i on bi to kao upadljiv detalj ličnog pristupa papi u Zadru bio naveo u pismu, da je tako zaista bilo, a on umjesto toga navodi obraćanje na papinsku kuriju, što ne može biti izmišljeno. Svi su izgledi, da je Farlati po običaju, imajući tekst pisma u ruci koincidira tužbu s dolaskom pape u Zadar. Da se pri tom domišljao, odaje se po navodu, iz kojeg se vidi, kako ovo pismo neoznačena datuma datira do konca g. 1177. povezano s funkcijom papinskog legata (Rajmunda) u Dalmaciji, koji se na kraju pisma spominje. Vjerujem, da Farlati nije za ovaj slučaj imao još koji popratni dokumenat, da bi po njemu to ustvrdio, nego je stvar proizvoljno povezao s papinim boravkom u Zadru. U takav posao ili u krivo shvaćanje spadao bi i njegov navod, da je ta žena prvakinja grada, koji se zvao “Clin” valjda zato, što je shvatio, da ona istupa ispred tog grada, što iz konteksta pisma, kojim se on jedino služio, ne izlazi.¹²⁹

Barada je otpočeo svoju interpretaciju: “U toj ispravi iz godine 1178., koja je sačuvana u izvorniku, u prvom redu radi se o “civitas” i to “de Clino”, koja je bila u ninskoj biskupiji u Hrvatskoj, u vlasti neke žene”.¹³⁰ Odmah moramo reći dvoje. Prvo, nigdje ne stoji, da je ta civitas bila u ninskoj biskupiji. Kad bi taj grad pripadao toj biskupiji, onda ne bi bilo mjesta pritužbi na desetinu, jer je ta žena za desetinu bezuvjetno morala odgovarati dijecezanskom biskupu. A u tom i leži cijela stvar, da grad “Clin” nije pripadao ninskoj dijecezi i zato se ona žena može protiviti. A drugo, ni otkuda ne izlazi da je grad njen. Barada se upire u ono “illius civitatis”, “u njenom gradu”, no to ne mora značiti, da je ta civitas njeno vlasništvo. U ovo doba kod nas i ne može nitko posjedovati civitatem u punom smislu riječi, osim toga u Hrvatskoj je tada civitas rijetka stvar, a najmanje je vjerojatno, da može s njim raspolagati neka žena. Naoko se to može pričiniti, jer izgleda, da žena raspolaže apsolutno s gradom, kad dovodi u pitanje biskupovo osnovno pravo, budući da se u pismu navodi i biskupova potestas, jurisdikcija. Međutim nema ni najslobodnijeg grada, u kojem njegov ili nadležni biskup nema jurisdikcije nad svećenstvom, koje je u prvom redu podložnonjemu, pa nije bio običaj u crkvenoj praksi, da se neki grad izuzme iz biskupove jurisdikcije. Ovdje se radi o drugome:

Žena tuži ninskoga biskupa Matiju papi i dokazuje, da on nema pravo na desetinu, a papa joj odgovara, da Matija nema prava ne samo na desetinu nego ni na jurisdikciju u njenom gradu. Tim, što pored desetine naglašava još i jurisdikciju, papa podvlači, da ninski biskup tu nema baš nikakve ingerence, drugim riječima, da taj grad nije u dijecezi ninskog biskupa, jer jedino u tom slučaju papa može i dužan je donijeti ovako principijelan pravorijek. Da je to tako, vidi se iz toga, što Matija piše nadbiskupu Rajneru, da ga je tužila žena zbog desetine a ne spominje, da bi ona što rekla o jurisdikciji, što je krupnija stvar od desetine, pa mu ovdje zaista ne bi bila izmakla spomenu. Što se tiče navoda “Illius civitatis”, taj se ne može odnositi na vlasništvo žene, nego na grad njenog obitavanja i zato “u njenu gradu” stoji slično, kao kad se na pr. govori o Maruliću povezano sa Splitom i reče “u Marulićevu Splitu”. Zaista da se radilo o ženi, vlasnici nekog grada u smislu civitas, što se jedva može reći za samo biskupovo sijelo Nin (≫urbs regia”), jedinstvena bi to bila osoba toliko značajna i istaknuta roda, pa još upadljiva što je žena, te bi joj Matija zastalno spomenuo ime i ne bi preko nje prešao anonimno sa “de una muliere”, o jednoj, o nekoj ženi!

Sada se moramo osvrnuti i na pitanje pripadnosti te navedene civitas. To pokreće Barada s drugom i idućim rečenicama: “Budući da u ono doba nije u Hrvatskoj postojala ni jedna “civitas” uopće, tj. grad u urbanističkom smislu, pogotovu ne neki “Clinum”, naziv civitas tu ne stoji u svom pravom užem značaju. Ali naša riječ “grad” označuje latinsko “civitas” i “castrum”, prva pak znači grad u urbanističkom smislu, a druga samo kao posebno utvrđeno mjesto ili utvrdu; pisac je isprave naš naziv grad = utvrda preveo sa civitas mjesto sa castrum. Gradova, utvrda = castrum bilo je u ono vrijeme u Hrvatskoj više, ali nijedan se nije zvao “Clinum”.¹³¹

Ove su opće konstatacije na mjestu. Samo nema nikakva dokaza, da je “pisac isprave” grad – utvrda preveo sa civitas umjesto sa castrum. Najprije to nije isprava, da bi se moglo govoriti, kako daleke kancelarije neupućene u lokalne stvari brkaju, odnosno zamjenjuju jedan pojam sa drugim. To je obično pismo ninskog biskupa Matije splitskom nadbiskupu Rajneriju i Matija nije mogao pobrkati civitas sa castrum, jer je dobro znao, što je civitas, kad ga je imao u blizini, a to je Zadar, koji pri dnu pisma pod civitas i navodi, pa bi zastalno razlikovao običan castrum, da se radilo o Karinu. Barada je svu ovu skalu tumačenja grad – castrum – civitas izveo zato, da civitas lakše primijeni na Karin, a pošto se na Karin ni u koje doba ne može prostrijeti ni približno pojam “civitas”, Barada sad traži izlaz u pogrešnom prevodu pisca, a to je toliko proizvoljno, da nije mogao ni pokušati da dokaže, nego je zaletom misli preletio preko ovako razjapljene pukotine.

Ova je civitas po ženi, koja je “da Clino” označena imenom “Clinum”, što smo prije protumačili, pa se bez ikakve kombinatorike davno stvar mogla primijenti na Knin. Pored izričite potrebe u imenu, koju smo prije naveli, imamo dokaz, što se osim dalmatinskih gradova ni jedno drugo naselje u unutrašnjosti do ovog doba ne spominje pod civitas, a takvim se spomenuo samo Knin još kao oznaka prijestolnice, kako vidjesmo u navodu Simona de Keze. Sve ovo potvrđuje još i okolnost, što Knin nije u području ninske biskupije, kao što je Karin, a sadržaj spora je primjenljiv na mjesto izvan ninske biskupije. I zato se ovdje radi o ženi iz Knina, koja se potužila papi na ninskog biskupa Matiju. Koja je to žena nije moguće znati. Na svaki način ona je imala oko Knina neka dobra, koja su bila podložna desetini. Ako je rečeno u papinoj presudi uzgredno, da ninski biskup nema jurisdikcije u gradu iz kojeg je ona, vidjesmo, da to ne znači da je grad bio njen, pa ne stoji na mjestu Baradina tvrdnja: “(Knin) je bio castrum, ali tada i dugo poslije uvijek kraljevski castrum i u njemu kao takvom nije mogla ni da zapovijeda, a kamoli da ga posjeduje žena; kraljevskom castrumu na čelu bio je uvijek do XII. ili XIII. st. kraljevski župan, a poslije knez – Comes”.¹³²

Sve u svemu aprioran sud doveo je ovdje do nepravilnog korištenja dokumenta, pa se pojavio pogrešan prijevod pisca “isprave”, mjesto se uvršćuje u ninsku biskupiju, od Knina postaje Karin, a u jednostavnom navodu “Muliere de Clino” traži se žena, koja posjeduje civitas te zapovijeda njim, pa još i od neodređenog “de una muliere” postaje Lapčanka. Drugo je pitanje, koliko se toga na ovako pogrešnoj dedukciji izvelo u prilog raspravljanju o ženskom nasljednom pravu, što ne zalazi u naš predmet.

123 Barada, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra, 2, Zagreb 1931, str.208.

124 Barada, L. c.

125 Smičiklas, Codex diplomaticus VIII, Zagreb 1910, str. 442–3.

126 Smičiklas, O. c. II Zagreb 1904, str. 118.

127 O. c. str. 140–1.

128 Farlati, Illyricum sacrum, III, Venetiis 1765, str. 199–200.

129 O. c. str. 199.

130 Barada, Lapčani, str. 485.

131 Barada, L. c. 132 L. c.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Haagu su predani svi predsjednikovi dokumenti i zapisnici, koji su u svakoj uljudnoj zemlji 'Državna tajna' najmanje 50 i više godina (SAD 70). U bombardiranju Knina poginuo je jedan Srbin, a u napadu i granatiranju hrvatskih gradova poginulo je 12.000 hrvatskih građana. General Branimir Glavaš dobio je optužnicu u zatvoru u Mostaru, a iz BiH bi možda mogao biti izručen u Beograd (slučaj Purda). Scenarij sramotne i ponižavajuće presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku od 16.04.2011. g. se nastavlja. Srbija ne odustaje od neprekidnih javnih lažnih napada da proglasi Hrvatsku agresorom i da sudi hrvatskim braniteljima u Beogradu.

Predsjednik RH, prof. prava Ivo Josipović kaže da Srbi tuže po zakonu jer bi tako hrvatski branitelji mogli dokazati svoju nevinost. Ispada pravno nejasno za koga su se i na čijem teritoriju branitelji borili, za hrvatsku državu ili nezakonito za sebe, pa sada moraju dokazivati svoju nevinost u Srbiji. Istodobno je Haaški sud 18.11.2011. g. smanjio optužnicu generalu Ratku Mladiću za 100 kaznenih djela.

Međunarodno pravo ne poznaje zakone koji su izmišljeni posebno za Haaški tribunal, koje su odobrili UN i Vijeće Sigurnosti, a to su poseban Statut i Pravilnik za suđenje hrvatskim generalima i Republici Hrvatskoj radi izjednačavanja krivnje. Politički Haaški sud odbili su čak afrikanci iz Ruande i poslali k vragu Carlu del Ponte.

Pitanje je zašto se nije sudilo na redovnom Međunarodnom Haškom sudu, International Court of Justice, ICJ, (jer je Međunarodni kazneni sud, International Crime Court, ICC, osnovan tek 2002. g.) koji bira suce iz redova Tretejske palače, međunarodno priznatih sudaca, dok su za Hrvatsku suci birani ad hoc za Haaški sud, jer se pažljivo biralo podobne suce i tužitelja. Odmah se nameće odgovor.

Zato što na redovnom međunarodnom sudu takva besramna optužba ne bi prošla, da su SVI građani Republike Hrvatske, predsjednik Tuđman i Vlada, Udružena Organizirana Zločinačka Organizacija, koja je počinila u Obrambenom ratu protiv srpskog agresora na svojem suverenom teritoriju zločinački pothvat.

Međunarodna pravna osnova Hrvatske na samoobranu proizlazi iz Londonske konvencije o određivanju agresora od 5.08.1933. i dopune iz 1974.

Ali na Londonsku konvenciju 'slučajno' je stavljena zabrana primjene koja ističe u veljači 2012. g. Konvencijom su određeni kriteriji o međunarodnim konfliktima na osnovi kojih se određuje agresor, država koja je napala drugu državu:

a) ako objavi rat drugoj državi,

b) ako sa svojim vojnim snagama uđe na teritorij druge države bez objave rata,

c) ako napadne svojim kopnenim, vojnopomorskim ili zračnim snagama, bez objave rata, na teritorij, brodove ili zračne letjelice druge države,

d) ako primjeni morsku blokadu obale ili luka druge države,

e) ako pruži pomoć oružanim skupinama na svojem teritoriju, koje su napale teritorij druge države, a nakon zahtjeva napadnute države odrekne poduzeti sve mjere radi sprečavanja takvih skupina i pružanja pomoći i pokroviteljstva.

Konvencija je dobila izmjene na Generalnoj Skupština UN-a 1974. na temelju San Hose Protokola, na Međuameričkoj konferenciji, koju su potpisale sve članice UN-a. Jugoslavensko-srpska vojska napala je Hrvatsku bez objave rata i prekršila točku a. Ušla na hrvatski teritorij i prekršila točku b i c. Srbija je Hrvatsku napala svim raspoloživim snagama od Vukovara do Zadra i prekršila točku d. Sjetimo se blokade Dalmacije i Dubrovnika. Naoružavala je četnike i paravojsku te prekšila točku e.

Prema Konvenciji, Srbija je agresor po svim elementima i točkama određivanja agresora, a pravno je dovoljan samo jedan element da se neka država proglasi agresorom.

Jedan od osnovnih principa UN-a je da države i narodi imaju pravo na SAMOOBRANU.

Međutim, što su Ujedinjene Nacije poduzele od 1991. do akcije Oluje 5.08.1995. g. da spriječe agresiju Srbije na Hrvatsku? Apsolutno ništa, već su nas plašili da će nas Srbi pregaziti. Nismo se uplašili i kada smo naoružali goloruki narod za tri dana, izbacili smo srpskog agresora iz Hrvatske i dokazali hrabrost i odlučnost u obrani domovine te zadivili vojne analitičare.

Prilikom potpisivanja Washingtonskog sporazuma između predsjednika SAD-a B. Clintona, A. Izetbegovića i F. Tuđmana, predsjednik BiH Izetbegović zamolio je predsjednika RH dr. Tuđmana da Hrvatska vojno intervenira u BiH jer je srpska vojska zauzela 70% teritorija BiH. Pored predsjednika SAD-a B. Clintona kao svjedoka tih događaja ima takvih kao što je Vesna Pusić, koja izjavljuje da je Hrvatska bila agresor na BiH, a danas je glavna zagovornica i Predsjednica povjerenstva Sabora da nas utrpa u EU.

Nakon Oluje 5.08.1995. g. general Ante Gotovina je već 8.08.1995. g. bio u BiH i tjerao srpsku vojsku do Banja Luke, gdje je počela evakuacija, a tada je NATO zaprijetio hrvatskoj vojsci da se zaustavi ili će nas napasti. Bilo je očito da su se velike sile preračunale u snazi i strategiji hrvatske vojske i generala Gotovine. Njihov plan je bio da se oslobodi samo Bihać.

Na taj je način legalizirana Republika Srpska koja je stvorena u agresiji, čime su Srbi nagrađeni za svoj osvajački krvavi pohod na Hrvatsku i Bosnu. Hrvatska Vlada donijela je protuustavan Ustavni zakon koji je izglasao Sabor, na osnovi kojeg su naši generali izručeni Haškom sudu.

Naš Ustav u članku 9. stav 2. kaže da 'Državljanin RH ne može biti izručen drugoj državi'. Dužnosnici Sanader i Šeks su: 'identificirali, locirali, uhitili, transferirali i procesuirali' generala Gotovinu i druge generale jer oni su iznad Ustava RH, pa su donijeli zakon koji je protuustavan. Zašto protuustavan? Zato jer se svi zakoni moraju potčinjavati Ustavu RH. Nadamo se da će Hrvatski narod na referendumu glasati protiv ovih tipova del Ponte, del Baroso, del Oriea i drugih iz EU koji nas upozoravaju nakon presude da:

'Srbi su vas napali, a mi ćemo vas promatrati kako ćete se panašati nakon presude vašim generalima'. Oni će nas promatrati. Jasno, kaže 'Big Brother', svevideće 'OKO' koje sve promatra i sve vidi, a mi se moramo pokoriti jer bi inače se ONI mogli uvrijediti i naljutiti.

Tako imamo primjer ravnopravnosti 'primjene međunarodnog prava' da SAD sudi talibanima i teroristima u Guantanamu, a ne u SAD-u, jer čak ni sudovi velesile SAD-a ne bi mogli zaprimiti optužnice za takva djela, pa im sude van teritorija SAD-a, a kamoli da njihovi sudovi zbog hrvatske samoobrane progutaju tekst optužnice iz Haga zločinačke hrvatske države i hrvatskih generala.

Haagu su predani svi predsjednikovi dokumenti i zapisnici, koji su u svakoj uljudnoj zemlji 'Državna tajna' najmanje 50 i više godina (SAD 70). U bombardiranju Knina poginuo je jedan Srbin, a u napadu i granatiranju hrvatskih gradova poginulo je 12.000 hrvatskih građana. Nakon presude generalima, doznali smo da je za EU i Haag cijena rata jedan Srbin za 12.000 Hrvata.

Pitali smo strane diplomate, mogu li zamisliti da su generala Eisenhowera, Marshalla, Montgomerija ili Žukova osudili na Nürnberškom procesu za ratni zločin jer su u Drugome svjetskom ratu branili svoju zemlju od agresora pri čemu su zapovijedali akcijama u kojima je smrtno stradalo mnogo vojnika i civila s agresorske strane, odgovorili su, pa to je apsurd.

NE, očito je da mi Hrvati ne smijemo tražiti od Bruxellesa i EU da nam se NE SUDI za obranu svoje domovine vođenu na suverenom teritoriju Republike Hrvatske, što je naše zakonito međunarodno pravo i dužnost prema domovini.

Slijedeći korak proglašenja Hrvatske Zločinačkom organizacijom je suđenje na Hrvatskim sudovima na nižoj razini zapovjedne odgovornosti u Domovinskom ratu.

Gdje je kraj tom scenariju???

http://www.dnevno.hr

Crkva sv Ante je trobrodna građevina s upisanim križem i polukružnom apsidom. Nepravilne je orijentacije s apsidom prema sjeverozapadu. Građena je fino klesanim kamenom. Krovišete je otvorene drvene konstrukcije, pokriveno kupom kanalicom. U sklopu crkve je zvonik. Glavni objekt samostana je izduženi, malo nepravilni pravokutni prostor građen od kamena. Ima prizemlje i dva kata.

Gornji tekst je sažetak opisa rješenja o zaštiti iz 2009., iz Registra kulturnih dobara RH. Opis su izradili konzervatori Konzervatorskog odjela u Šibeniku. Trenutno mi nije dostupno cjelovito rješenje, odnosno opis iz 2009., već Rješenje regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita, od 1975. godine iz kojeg ću objaviti dio obrazloženja zbog dužine teksta i njegovog značaja, u posebnom članku.

Franjevački samostan sv. Ante spominje se 1469.god. Pripadao je Cetinskoj kustodiji, a 1514. god. Trsatskoj.

Kad je Knin pao pod tursku vlast (1522.) samostan je srušen.

Nakon oslobođenja Knina (1688.god.) franjevci su osnovali hospicij, koji je 1708.god. proglašen samostanom.

Zgrade samostana su se uređivale i nadograđivale kroz 18.stoljeće. Samostan je iz temelja popravljen i proširen 1876. god.

God.1944. zgrade su dijelom porušene od bombardiranja, a dijelom oštećene.

Odmah nakon rata izvršeni su nužni popravci, a temeljitiji 1952. god., osobito 1977.-1979. god. U samostanu je danas kućna kapelica koja služi kao vjeronaučna dvorana. God. 1705. izgrađena je, na mjestu gdje je vjerojatno bila starohrvatska crkva, nova crkva sv. Ante sa zvonikom. Međutim, ona je bila malena te se 1775.god. počela zidati nova. Ni ona nije bila dugog vijeka jer je 1828.god. bila u takvom stanju da ju je državna vlast zatvorila.

God. 1841. izgrađena je nova crkva s pročeljem prema cesti ali je bila tako loša zidana da je već 1842. god. zatvorena. Tek 1860.god. počela se zidati nova u neoromanici s primjesama neogotike. Crkva je završena 1863. god. Uz nju je podignut zvonik s 4 zvona. Kako je teren bio nestabilan, 1911. god. temeljito je popravljena. God. 1944. crkva je bila veoma oštećena od bombardiranja. Prilikom obnove skraćena je na ulazu. Radovi su završeni 1960.god.

Već na početku Domovinskog rata pobunjeni Srbi samostan su oštetili, a crkvu sv.Ante najprije oskvrnuli i opljačkali, a god. 1993. zapalili. Ostali su samo goli zidovi. Odmah nakon oslobođenja Knina, 5.kolovoza 1995., franjevci se vraćaju zajedno sa svojim narodom u Knin i počinju obnavljati samostansku i župnu crkvu sv. Ante, prema nacrtima zagrebačkih arhitekata prof. Nenada Fabijanića i Božidara Uršulića. Crkva je blagoslovljena 6. prosinca 1998. god. i od tada je u funkciji. Budući da su crkva i samostan počeli tonuti, od 2001. do 2003. god., učvršćivani su temelji crkve sa sjeverne i samostana uz crkvu s istočne strane.

U sklopu samostana bila je samostanska niža škola. God. 1735. određeno je da se u Kninu predaje filozofija. Provincijsko učilište očuvalo se sve do reforme filozofije za austrijske vladavine. Kad se uveo Domaći studij 1838.god., dva viša razreda ili humanitet bio je u Kninu do 1841. god., kad je premješten u Karin. U samostanu je vrijedna knjižnica i arhiv.

Kninski samostan poznat je i zbog djelovanja franjevaca u skupljanju starohrvatskih spomenika. U njemu je živio i djelovao otac hrvatske arheologije fra Lujo Marun. God. 1890. u sjevernom dijelu novoga samostana, u prizemlju, bili su smješteni starohrvatski spomenici. Budući da je zgrada bila trošna, srušena je i na istom je mjestu 1893. god. podignuto novo krilo samostana u kojem je, do 1912. god., bio smješten Prvi muzej hrvatskih spomenika.

(http://www.franjevacki-samostan-knin.hr/)

fotografije na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Ovo nije sve. Dodatni tekst ću nastaviti na ovaj postojeći, kad mi bude dostupan.

uredio: miro

Kako se iz zemlje pojavljuju vidljiva svjedočanstva javnog života, o kojemu relativno mali broj spomenika govori puno, tako isto oni rijetki sačuvani spomenici druge vrste mogu reći dosta. Takav je prvi Porfirogenetov podatak o postojanju kninske županije i čim se spominje županija, makar se ne navodi ni jedan župan, mi u Kninu moramo vidjeti župana, i to niz njih, iako se imenom izričito spomenuo tek g. 1086. kninski župan Jurina.¹¹³ Smatralo se dosada, da je to prvi poznati kninski župan. Međutim opet indirektnim putem dolazimo u mogućnost da ovo uvriježeno mišljenje ispravimo. U ispravi iz g. 1078, čitamo, da se kralj Zvonimir nalazio u Kninu i da je u njemu izdao javni akt. Tada on u društvu nadbiskupa Lovre, Ivana opata sv. Bartula, Andrije kapelana, Dominika tepčije i župana Črenje potvrđuje samostanu sv. Marije u Zadru zemlje u Točiniji,¹¹⁴ koje mu je darovao kralj Krešimir.¹¹⁵ Budući da se ovdje spominje samo jedan župan Črenja, a stvar se događa u Kninu, to je Črenja zastalno kninski župan, to utoliko više, kada su prigodno prisustvovali i ostali domaći ljudi, kao što su opat i kapelan sv. Bartula na Kapitulu. Tako dolazimo do indirektnog dokaza, da je prije Jurine bio kninski župan Črenja.

Isprava iz g. 1087. opet spominje kralja Zvonimira u Kninu, kad on potvrđuje opatici Čiki i njenu samostanu sv. Marije u Zadru sloboštine, koje joj je učinio njegov predšasnik kralj Petar Krešimir. To su potvrdili u kraljevu prisustvu nadbiskup Lovro, Petar hrvatski biskup, onaj Ivan opat sv. Bartula, Formin ninski biskup i drugi biskupi, pa knezovi.¹¹⁶ Po broju i rangu prisutnika vidi se, da su se u Kninu sastale tadašnje glave od utjecaja na državne poslove, a sigurno ne radi ovog neznatnog akta, nego su se morala raspravljati krupnija pitanja, o čemu se nije sačuvao nikakav spomen. Konačno Zvonimir g. 1088. i pogiba u Biskupiji kod Knina na skupštini, koju je sazvao zbog poziva pape, da pomogne vojskom bizantskog cara Aleksija protiv Seldžuka.¹¹⁷

Ovdje ćemo povezati još jednu okolnost, koja je od utjecaja na historijski značaj Knina. Radi se o instituciji hrvatskog biskupa, za kojeg nam Toma Arciđakon splitski kaže ovo: “Hrvatski kraljevi su htjeli imati posebnog biskupa i zatražili su to od splitskog nadbiskupa, te postaviše biskupa, koji se zove hrvatski i postave mu sijelo u polju, u crkvi sv. Marije tik do Kninske tvrđave. Ovaj je dobio mnoge župe; imao je imanja i posjede gotovo po cijelom hrvatskom kraljevstvu, jer je bio kraljevski biskup i pratio je kraljev dvor, bio je jedan od dvorskih prvaka, a njegova jurisdikcija se protezala sve do rijeke Drave.”¹¹⁸ Tomin navod o postojanju hrvatskog biskupa potvrđuju i raniji dokumenti, od kojih smo čas prije takvog biskupa sreli (Petra). Tako isto ono “et regis curiam sequebatur” (pratio je kraljev dvor) potvrđuje migriranje dvora po imanjima, što smo prije naveli. Kad su kraljevi hrvatskom biskupu dali crkvu sv. Marije u Kninu, a on bio stalno u njihovoj pratnji, te kao prvak dvora vršio funkcije (kancelara, notara) povezane s kraljevom vlašću, onda je jasno, da je i kralj bivao i to duže u Kninu. Prvi hrvatski biskupi (od g. 1040. dalje) selili su s dvorom i s kraljem i služili se po raznim mjestima sa već postojećim crkvama kao što je i ova sv. Marije u Kninu. Toma Arciđakon te druge crkve ne spominje nego samo kninsku, pa je nastala teška zabuna, te se hrvatski biskup gledao kao da uvijek sjedi u Kninu, odnosno na Kapitulu ili u Biskupiji, gdje su mu naši historičari i arheolozi već ubicirali i katedralu. Nejasnoća, koju je unio škrti Tomin tekst, dade se razjasniti upravo onim navodima, koje smo iznijeli u vezi sa Zvonimirovim susretom u Kninu, pa i sa samom njegovom pogibijom. Zvonimir dolazi sa sjevera, gdje je bio ban, pa u neku ruku suvladar i onda nasljednik Petra Krešimira. Kruni se u Solinu, ali usko povezan sa sjevernim krajevima otprije, koje je ličnim kompromisom s Krešimirom privukao južnoj jezgri, sad prirodno traži konglomeraciju obiju strana i stoga se centar Hrvatske države ne može više održavati na periferiji, kao što je obalni pojas (Biaći, Biograd, Nin), nego se on pomiče sjeveru, pa zato često nalazimo Zvonimira u Kninu, gdje se via facti od privremene prijestolnice sada stvara stalna. S njim kao pratilac ustaljuje se i hrvatski biskup, a pošto je to boravište trajalo duže od ikakve faze migracije i bilo posljednje, to je biskupovo sijelo bilo u očima Tomi, kad je spomenuo crkvu sv. Marije. To više što je na tom mjestu, kad je prestala funkcija hrvatskog biskupa, taj biskup produžio život kao kninski tj. rezidencijalni, u kojeg se hrvatski biskup lagano i pretvarao.

Metež, koji je na skupštini u Biskupiji nastao, nije bio stvar prigode, nego je to bila posljedica trajnijeg nezadovoljstva, koje se s kraljeve unutrašnje i vanjske politike samo širilo i doseglo vrhunac, kad je kralj predlagao odlazak u daleku zemlju, da se lijeva krv za tuđe račune, što je platio glavom. Prijestolnica Knin je bio žarište i pozornica i pobune, a jamačno je i kninski biskup bio upleten u zavjeru. Njega je Zvonimirova prisnost s nadbiskupom Lovrom, tim predstavnikom papističke politike, koju je preko Zvonimira provodio, zapostavljala i išla na uštrb njegovu prestižu. Kao potvrda tomu došla bi činjenica, da Zvonimira poslije pogibije ne ukapaju u crkvi hrvatskog biskupa sv. Marije, nego u onoj, koja je bila pod izravnom upravom nadbiskupa Lovre, tj. vlasništva splitskog kaptola, a to je bio sv. Bartul na Kapitulu.¹¹⁹ To se zaista ne bi dogodilo, da hrvatski biskup nije bio protivan onoj strani, na kojoj se nalazio splitski kaptol i njegov sv. Bartul.

Nego, Zvonimirovom pogibijom nije proces nezadovoljstva bio zatvoren. Sada tek i jesu izbili neredi, te se taj nezadovoljstvom upućen proces pretvorio u anarhiju. Toma tu anarhiju opisuje živim riječima, iz kojih izlazi, da je bila dugotrajna i bezglava.¹²⁰ Nastala je, odmah poslije Kraljeva ubijstva, dakle na kninskom području i u krvavo kolo hvatala cijelu Hrvatsku. Na prijestolju se nije mogao ustaliti Zvonimirov izravan nasljednik, u nedostatku sina žena Jelena, kći ugarskog kralja Bele I, pa je nemoćna da obuzda protivnike ubrzo pozvala u pomoć brata Ladislava, ugarskog kralja s motivacijom, da se osveti ubicama muža Zvonimira. Ladislav je odmah došao s velikom vojskom i okupirao Slavoniju od Drave do Kapele, lako, zato što je tu tradicija Zvonimira bila jaka. Ali kad je prešao Kapelu počeo je osvajati utvrdu za utvrdom uz proljevanje velike krvi i osvetio se za smrt zeta, što znači, da se pobuna i anarhija rasplamsala jako od kninskog žarišta na sjever do Kapele. Ladislav je tako pokorio Hrvatsku i predao ju sestri Jeleni. Usprkos tome Jelena se nije mogla održati jamačno zato, što se po odlasku Ladislavovu buna opet raspirila, našto se ona odrekla prijestolja, pa Ladislav pošalje sinovca Almoša početkom godine 1092., no taj se uspio održati samo na teritoriju sjeverno od Kapele. Kapeli na jug sa centrom dašto u Kninu dalje je trajalo previranje jamačno zato, što u otimanju za vlast pretedenti bez jačih tradicija nisu mogli nadjačati jedni druge, pa se anarhija i krvarenje dugo povlačilo, dok nije pošlo za rukom nekom Petru, kojeg bez dokaza starija generacija historika naziva Svačićem, da se sada osakaćenoj i anarhijom iznurenoj Hrvatskoj postavi na čelo sa sjedištem u Kninu.¹²¹ Mađarski kroničar Simon de Keza, pisac XIII. st., kaže, da je Petar bio kralj i da mu je sijelo i prijesto bio u gradu Kninu: “Sedes enim huius regis et solium in Tenin erat civitate”.¹²² Tada je Knin prvi put izričito spomenut kao prijestolnica, ali kako vidjesmo, to je on i prije bio, pa je Petar nastavio sijelom u jezgri pobune, gdje ga je imao, ustalio ga i kod njega svršio kralj Zvonimir. Ovaj Petar g. 1097. pogiba u bici s mađarskim kraljem Kolomanom na Gvozdu, te s njim nestaje puna samostalnost Hrvatske, a s njom kninskog dvora i hrvatskog biskupa.

I tako je Knin centar čitavog javnog života u posljednjem plamsaju Hrvatske i pozornica burnih događaja od skupštine u Biskupiji na Kosovu g. 1088. Do pogibije Petrove ispisao stranice svoje historije uz iste one, na kojima su pisane stranice posljednjih decenija hrvatske samostalnosti.

Bilješke

¹¹³ F. Rački, Documenta, str. 112.

¹¹⁴ Danas Tukljača kod Biograda n/m.

¹¹⁵ Rački. O. c. str. 118.

¹¹⁶ O. c. str. 145.

¹¹⁷ Gunjača, Kako i gdje je svrši hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir s dodatkom o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 288, Zagreb 1952, str. 296–7.

¹¹⁸ Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana (minor), Ed Rački, Zagreb 1894, str. 45.

¹¹⁹ Gunjača, o, c. str. 319–20.

¹²⁰ Gunjača, Historia Salonitana maior, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 273, Zagreb 1951, str. 207. – Isti, Kako i gdje je svršio kralj Zvonimir, str. 234.

¹²¹ Gunjača, Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir, str. 233–4.

¹²² Rački, Documenta, str. 481.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Mlinica je građena od priklesane sedre. Fuge su drsovane žućkastim mortom. Mlinica je dijelom prizemnica, dijelom ima kat koji je naknadno sagrađen. U nadograđenom dijelu je bio mlinarev stan. Ulaz u mlinicu je u prizemlju nadograđenog dijela. Ujedno, ulaz je jedini otvor u prizemlju. Na katu je prozor i otvor koji ima tipologiju francuskog otvora. Krov povišenog dijela je dvostrešni pokriven pokrovnim pločama. U prizemnom dijelu zgrade je mlinski pogon. U ovom dijelu se nalaze dva koša ukopana u zemlju za pranje biljaca. Uz koševe je bila stupa za sukno. Od četiri mlina dva su u funkciji.

Konzervatorski odjel u Šibeniku.

Slično, kao i u rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu od 1980.

Zelenbabin mlin na potoku Butižnici građen je od Sedre, nepravilna oblika i bez dijelom vezivnog materijala. Zgrada je prvobitno (17. st.) bila prizemnica, a u 19. st. na zapadni dio zgrade nadograđen je kat - stambeni prostor koji koristi mlinar. Krov je na dvije vode, ranije pokriven kamenom pločom, a danas crijepom. U prizemnom dijelu zgrade su dvije bučnice s koševima ukopanim u zemlju, u koje pada jaki mlaz vode, a služi za pranje biljaca. Uz bučnice je i stupa za sukno, te četiri mlina kašikara od kojih su danas dva u funkciji.

Ovo je jedan od starijih i najkompletnijih etnografskih objekata u Dalmaciji, smješten u prelijepom prirodnom ambijentu.

Komentar na članak Tintorov mlin (dok je bio u vijestima), u kojem me čovjek upozorava da je riječ o privatnom vlasništvu, dao mi je misliti.

Smijem li ja svojim člancima skretati pozornost na ovakve bisere kulture Grada Knina i izazvati njihovu još veću devastaciju?

Tintorov mlin je spomenik kulture. Spomenik narodnog graditeljstva, ambijentalne vrijednosti. Današnja civilizacija određene lokalitete i objekte proglašava spomenicima da bi sačuvala spomen na određene vrijednosti. Prema takvoj definiciji, oni su da se gledaju i proučavaju. Da bi nas podsjetilo da ljudi ne žive oduvijek u krletkama i da lift nije nešto što se podrazumijeva samo po sebi.

Shodno tome, prema spomenicima se trebamo tako i ponašati. S pažnjom i poštovanjem. Je li u redu ući u mlin, ako je otvoren? Netko će upitati, bi li ušao u privatni stan u zgradi, ako su vrata od stana otvorena. Nije to ista stvar. U slučaju mlina, jasno je da tu nema nikoga. Tu nitko ne živi i neću povrijediti ničiju intimu. Za pretpostaviti je da nema, vrijednosti za staviti u džep.

Zato mislim, ako su vrata otvorena, ako nema nikakve pisane obavijesti uz dužnu pažnju i poštovanje, neću nikome učiniti nažao. A, nekome će biti drago što sam to podijelio sa javnošću.

Slijedom gornjih razmišljanja sam se uputio Zelenbabinu mlinu.

Kako ga pronaći? Nema putokaza, nema karte na kojoj piše, tamo je Zelenbabin mlin. Kako sam prošao svim lokacijama gdje bi mlin mogao biti, zaključio sam, to je mlinica na cesti za Golubićko jetero i Novo naselje do njega, koju sam prije primjetio. Došao sam do njega, ali vidim da opis ne odgovara. Upitao sam baku iz susjedstva i saznao da je to Milivojevića mlin (o njemu drugom prilikom), a objasnila mi je, gdje je Zelenbabin.

Našao sam ga (http://grad-knin.net/galerija/slika/1290/).Prolazio sam i prije ovuda ali ga nikad nisam primjetio, jer je velikim dijelom zarastao.

Onako, koliko se može površno vidjeti , mlin, građevinski djeluje solidno. Vrata i prozori su otvoreni. U prizemlju su dvije prostorije. Jedna je prostorija cijela razvaljena, sa dva mlinska točka. U ovoj očuvanoj prostoriji (http://grad-knin.net/galerija/slika/1293//)su još dva mlinska točka. Nisam veliki poznavalac, ali ova dva mi liče na mlinove na kojima se dobiva brašno. Za ono do koševa, ne znam što je. Na kat se može očuvanim skalama (http://grad-knin.net/galerija/slika/1291/). Pod na katu je dobro očuvan. Krov, od crijepova drže drvene grede (http://grad-knin.net/galerija/slika/1292/).

Ono što konzervatori nisu spomenuli, a zanimljivo je za dodati, do mlinice se nalazi nekakva manja kuća (http://grad-knin.net/galerija/slika/1294/). Imam dojam da bi to moglo biti nekakvo skladište.

Ovuda je prije gradnje HE, tekla Butišnica. Zađite malo suhim koritom, pogledajte zanimljive i inspirativne primjere prirodne, riječne, arhitekture (http://grad-knin.net/galerija/slika/1295/).

Na http://grad-knin.net/blog/grad-knin/kulturna-dobra-kninske-zagore/  pogledajte: Preparandija na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kulturno-dobro-knina-preparandija/ , Tintorov mlin na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/tintorov-mlin-na-radljevcu/ , Crnogorčeva mlinica na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/crnogorceva-mlinica-na-krcicu/.

Ponavljanje je majka znanja. Nikad dovoljno puta ponoviti. Imajte na umu da je to privatno vlasništvo, i kao prema takvom se treba i ponašati. Sa pažnjom i poštovanjem.

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Građani i građanke Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net  ili na http://www.grad-knin.net/forums.

miro

Po Kninu se prozvala starohrvatska županija, pa to znači, da joj je u njemu bilo sjedište. Ona je graničila na sjeveru s ličkom i psetskom, na istoku, s cetinskom, na jugu s primorskom, a na zapadu s lučkom županijom. Teritorij stare kninske županije odgovara otprilike teritoriju predratnog kninskog kotara. Županija je zahvatala raznolike površinske oblike: visoke gore, kao što su Dinara i Svilaja s prigorjem, Promina, Moseć i brda jugozapadno od njega, zatim prostrane podske površine, koje nisu baš potpuno krševite, pa humlje i napokon tri velike doline, Kninsko, Kosovo i Petrovo polje. Kroz svako ovo polje protječe rijeka, i to kroz Kninsko Krka s pritokama Orašnicom, Radljevcem s Butižnicom i Mračajem, kroz Kosovo Kosovčica, a kroz Petrovo Čikola, koja se nekad zvala Poljčica.¹⁰⁷ Goroviti predjeli obilovali su šumama i stoga lovom, poljske površi uz obradive humozne predjele nudile su ispašu, a okrajci polja, koja su plavila, uvjetovala su agrikulturu. Stoga su Hrvati po doseljenju, naviknuti na močvare u pradomovini, postupili drukčije od Rimljana i gušće naselili nizinske krajeve eksploatirajući plodna polja i pašnjake, što je uvjetovalo zgodan susret podske padine prema polju, na kojoj su nastala naselja, u kojima se izmjenično povezuju agrarni momenti u dolini sa stočarskim na podskim površinama, tako, da je ova osobina uvjetovala raspored i današnjih sela. Svemu tomu bio je centar Knin, najprije kao strateški punkt, a zatim i kao administrativno sjedište u prvu ruku župana. Jezgro takvog sjedišta gnijezdilo se na najvišem grebenu južne polovice brda na domak današnjem Spasu. Sprva se moralo raditi o manjem utvrđenju, kojeg su oblici iščezli bilo zbog nekog rušenja, bilo zbog uklanjanja radi potreba kasnijeg dograđivanja na istom mjestu. Studiranjem konstrukcije postojećih bedema pronašli smo najstariji sloj u istočnom bedemu na ovom dijel utvrđave, pa smo konstatovali, da taj mali preostatak pripada vremenu, u kojem su vladali narodni vladari.¹⁰⁸ No to je najstariji postojeći dio, a pitanje je, nije li tuda i prije toga bilo neko utvrđenje.

U doba Konstantina Porfirogeneta (umro 959 g.) tu je već sjedio grad kao uvrđenje. Za nas je važno, što grad nije nastao na tradiciji rimskog naselja kao na pr. Nin ili Skradin, pa njegov postanak možemo smatrati autohtonim hrvatskim. Pored strateškog položaja uvjetovala ga je ekonomska snaga okolice, jer je život spočetka pulsirao u selima na agrarnom i stočarskom momentu, a ovaj posljednji je primljen od rijetko preostalih starosjedilaca.¹⁰⁹ Bujanje seoskog života posvjedočuju arheološka istraživanja, koja su bila najintenzivnija baš u okolici Knina. U prvom dijelu ove radnje sreli smo se sa nekoliko lokaliteta, sa kojih potječu rani nalazi, a kad bi se tomu pribrojila nalazišta na Kapitulu, osobito u Biskupiji, pa na Uzdolju, po Promini i Petrovu polju i kad bi se svugdje provela istraživanja, potpuno bi se osvjedočili, kako je u ovom kraju bio intenzivan život još od doseljenja. Uz brojne preostatke materijalne kulture, koji su se pronašli po okolici, dokazano je nedavno, da su još u VII. – VIII. st. u bližoj okolici Knina postojale radione starohrvatskog nakita.¹¹⁰ Komponente razvijenog života uzdizale su svoje utvrđeno županijsko sjedište, koje već Porfirogenet ubraja među gradove. U doba narodnih vladara kninska okolica je puna kulturnih spomenika. Po njoj kao i u samom Kninu rasute su starohrvatske crkve i nekropole. Činjenica, što su se u ruševinama crkava pronašli natpisi vladara kao i nepoznati DUX GLO(riosus), pronađen u Biskupiji, pa natpis kneza Trpimira sa Kapitula, pa kneza Mutirnira s g. 895. u Uzdolju i vladarskih sinova, kasnijih kraljeva Svetoslava i Držislava na Kapitulu svjedoči, da je tu bio vladarski centar. Dakako da se to ne poima kao fiksni centar, jer takvih u hrvatskoj državi nije bilo. Vladari se uzdržavaju vladarskim dobrima, a ta su bila rastrkana u Kaštelanskom polju, oko Biograda, Nina i Knina, pa se više ili manje zadržavaju u pojedinim od njih i na taj način su se zadržavali u Kninu ili u njegovoj okolici. U srednjovjekovnom političkom životu vladari i crkva usko su povezani i naši najstariji knezovi su u tijesnim odnosima s crkvenim predstavnicima, koji od njih iznuđivaju svjetovna dobra i razne povlastice. U našim najstarijim dokumentima čitamo, kako knezovi u IX. st. osnivaju samostane i crkve, a mi nedaleko Knina u Biskupiji imamo veliku baziliku, uz koju je, organski zidan i samostan,¹¹¹ i sve to potječe iz IX. st., pa ako se s ovim poveže onaj natpis DUX GLO(riosus) na preostatku tegurija, koji nosi stilske i epigrafske osobine istog stoljeća, a pripadao je toj bazilici, onda nam postaje sasvim vjerojatno, da je jedan od hrvatskih knezova imao učešća u izgradnji ove crkve i samostana, valjda benediktinskog. U prostorijama ove crkve pronađeni su vanredno lijepi primjerci pozlaćenih ostruga, od kojih je jedan par zastalno porijeklom iz Franačke, a po bogatstvu ukrasa te su ostruge morale pripadati dječaku nekog odličnika i sve to podsjeća na utjecaj franačkog dvora na razvoj hrvatskog, što je bilo u doba prvih knezova, pa iz svega izlazi, da su u Biskupiji kod sagrađene crkve i samostana u IX. st. odsjedali ili možda čak stolovali hrvatski knezovi. Sjeverno od Biskupije, a na domak Kninu, na obrončiću brda uz rijeku Krku, na položaju, koji se odavna zove Kapitul, nalazio se drugi samostan s crkvom sv. Bartula. Sudeći po pronađenim natpisima Svetoslava i Držislava, koji su se nalazili na prsobranu ambona ta crkva, a naravno i samostan su postojali u X. st. To je bilo vlasništvo splitskog kaptola,¹¹² koji je to mogao dobiti jedino od hrvatskih vladara, pa se po tomu vidi, u koliku dubinu hrvatskog tla je zavlačio žile metropolitanski kaptol i koliko su s njim bili povezani hrvatski vladari. Kaptolov samostan i crkva, razumije se, bili su obdareni i imanjima, jer su ona nužna za početni život samostana, a kasnije će ih već samostan širiti sam.

Bilješke:

¹⁰⁷ Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike, IX, Zagreb 1890, str. 62, 69. Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 124, Zagreb 1895, str. 10.

¹⁰⁸ Stipe Gunjača, Prinos istraživanju kninske tvrđave, Separatni otisak iz Napretkova kalendara za g. 1937, Sarajevo 1936, str. 6–7.

¹⁰⁹ Karlo Kadlec, Statut i reformacije otoka Brača, sa zakonima, povlasticama i listovima duždeva za bračku općinu i izvacima iz Ciccarellijeve knjige “Osservazioni sull’ isola della Brazza”, Monumenta historico–juridica Slavorum Meridionalium, XI, Zagreb 1926, str. VIII.

¹¹⁰ Gunjača, Postojanje jednog centra za izrađivanje starohrvatskog nakita, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LVI–LIX. Split 1954–7.

¹¹¹ Gunjača, Revizija iskopina u Biskupiji kod Knina g. 1950, Ljetopis Jugoolavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 57, Zagreb 1953, str. 31–32. – Ljubo Karaman. O reviziji iskopina u Biskupiji, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 4, Zagreb 1955, str. 209–219. – S. Gunjača, Oko revizije iskopina u Biskupiji, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 5, Zagreb 1956, str. 21–32. – Isti, Oko položaja kninske katedrale, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. VI, Zagreb 1958, str. 45–60.

¹¹² Gunjača, O položaju kninske katedrale, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. I, Zagreb 1949, str. 52.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Foto: Natpis na pločama ambona sa Kapitula (10. st.) Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split. Iz knjige: Arheološki vodič po kninskom području. Kninski muzej i Autobusni kolodvor Zagreb. Knin, 2004. Iz Arhiva Kninskog muzeja. 

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Izlet – kraće putovanje ili izlazak u prirodu radi odmora ili rekreacije (V.Anić&D.Brozović&I.Goldstein&S.Goldstein&Lj.Jojić&R.Matasović,Hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb 2002.) Pod drugim značenjem pominje se i bračna nevjera, ali nećemo valjda o tome.

Opsjednut vodom i rijekama, smetnuo sam s ono iz gornje definicije: „…u prirodu“. Ovom prilikom, sa boljom polovicom sam zavirio malo u onaj suhi dio Kninske zagore. (Ako takvog ima, jer vam je neka riječica ili potok, uvijek iza leđa.) Ali, imajući na pameti i onaj „kulturni“ aspekt. Konkretno, Zelenbabin mlin.

Uvažavajući gornje kriterije, pogledam na kartu i pitam suprugu: di ćemo? Složili smo se oko Strmice. Ali di u Strmicu? Pravoslavna crkva Hram rođenja sv. Jovana Krstitelja djeluje zanimljivo.

Kad dođete do školske zgrade u Strmici, koja je sa desne strane, nakon 100 metara, oštro skretanje na desno i uzbrdo. Još 400 metar i eto vas. U tom pravoslavnom sakralnom kompleksu nekoliko je objekata. bratska kuća, Hram rođenja presvete Bogorodice, građene 1913. godine, groblje i već spomenuti Hram rođenja sv. Jovana Krstitelja.

Prije nastavka treba neke stvari razoputiti. Ako su vam prve asocijacije na izlet, gradele, balun, balote, vino, ćevapi, bržole i sl., onda ovo nije mjesto za vas. Ako vam zatreba sjena stabala, pogled, tišina, samoća, možemo dalje.

Hram rođenja sv. Jovana je mala jednobrodna bazilika sa naznakama vremešnosti. Gledao sam malo po internetu i datum građenja je prema dostupnim podacima sporan. Na glavnom pročelju hrama uzidana je ploča sa podacima o gradnji. Ali izletnicima to i nije važno. To ću valjda riješiti u Kulturnim dobrima Kninske zagore.

Oko nje je groblje. Ponavljam, ovo je mjesto mira, razmišljanja i kontemplacije. Mjesto na koje možete doći kad ste pretrpani pritiscima svakodnevnog života, žurbe, strke. Na pravoslavnom groblju zamjećujem običaje koje nećete vidjeti na katoličkom. Hrana i piće. Koliko mi je poznato, to rodbina ostavlja preminulima, za njihov zagrobni život. I motivi na nadgrobnim spomenicima su drugačiji. Na ovim starijima prevladava motiv sv. Jure kako ubija zmaja. Na spomenicima se vide ostaci boje.

U neposrednoj blizini je Hram rođenja presvete Bogorodice. Pravoslavna crkva novijeg datuma.

Cijeli kompleks je unutar dvorišta zasađenog crnogoricom i bjelogoricom. Postavljeni su betonski stolovi sa klupama. Upravo ovo dvorište mi je skrenulo izletničku pozornost. Ali pogled sa ovog mjesta je ono što me je ostavilo bez riječi. Pogledajte u fotografijama. Nemam opremu kojom se može prenijeti impresivnost toga pogleda, ali nadam se da sam vam ga barem dočarao. A cilj mi je, ne pokazat vam, pa da ostanete u fotelji. Nego da u vama potaknem dovoljno radoznalosti da odete pogledat. Ionako se suboton i nediljon Kninom ne može proć oko 10-11 uri od auta. Sićate se one „Tu-tu auto, vrag ti piz odnija“. Di nać tovara?

Napili smo se ove ljepote ovdje i idemo dalje. Žulja me Zelenbabin mlin. Bio sam kod jednog mlina, na sporednom putu za Novo naselje i Reljane u Golubiću. Ali, prema opisu, što ga imam, to nije to. Idemo provjeriti. Zaista ne odgovara opisu i pitam gospođu u blizini za Zelenbabin mlin. Uputila me je kako doći do njega, a ovaj ovdje je Milivojevića mlin. Nije mi bistro. Prolazio sam putem, kojim me je uputila, ali nisam vidio nikakav mlin.

Kad smo već ovdje, tabla koja pokazuje smijer ka Spilji Gospe Lurdske, nas je podsjetila na jedan od prvih izleta po doseljenju u Knin. A, i mene podsjetila da je i to zanimljiv detalj kulture Knina. Od table 400 metara. Prolazi se kroz selo Šimići. na putacu ćete proći pokraj bisera narodnog graditeljstva. Prekrasna kamena kuća, zarasla u draču, ali svojom veličinom, dostojanstvenosću, otmjenošću pokazuje na nekakve druge, zaboravljene arhitektonske kriterije i običaje. Građena je od kamena koji me je već u nekoliko navrata zbunio. Slična, ali manja kućica je desetak metar dalje. Kamen je, ali nije onaj kakvog sam stavlja u praćku ka dite. Porozan, šupljikav. Je li to taj sedreni kamen koji se do pedesetih ovdje uvelike eksploatirao? Na kojem su se meštri iz Krčića obogatili.?

Još malo i eto nas do spilje. Do nje vodi nekakav mali, mali potočić, koji neposredno kod spilje čini kninski ipsilon (v. sliku). To je mala spilja. O njoj ću detaljnije u Kulturnim dobrima. Za nju ću ponoviti, što i za Hram. Mjesto mira i kontemplacije. Bez cike, vike i bržola. Ljudi ovdje dolaze sa svojim problemima. Obraćaju se Gospi. Mole pomoć u rješavanju onih svakodnevnih i onih gorih problema. Mole je da ima dade snage. Ostavljaju svoja svjedočanstva i zavjete. Razne male predmete, krunice, slike, figure i sl. Ima i nekoliko intimnih fotografija, njima dragih osoba. To tako treba i ostati. O njoj detaljnije u Kulturnim dobrima.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na http://redakcija@grad-knin.net.

Fotografije pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

miro

Izlet – kraće putovanje ili izlazak u prirodu radi odmora ili rekreacije (V.Anić&D.Brozović&I.Goldstein&S.Goldstein&Lj.Jojić&R.Matasović,Hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb 2002.) Pod drugim značenjem pominje se i bračna nevjera, ali nećemo valjda o tome.

Opsjednut vodom i rijekama, smetnuo sam s ono iz gornje definicije: „…u prirodu“. Ovom prilikom, sa boljom polovicom sam zavirio malo u onaj suhi dio Kninske zagore. (Ako takvog ima, jer vam je neka riječica ili potok, uvijek iza leđa.) Ali, imajući na pameti i onaj „kulturni“ aspekt. Konkretno, Zelenbabin mlin.

Uvažavajući gornje kriterije, pogledam na kartu i pitam suprugu: di ćemo? Složili smo se oko Strmice. Ali di u Strmicu? Pravoslavna crkva Hram rođenja sv. Jovana Krstitelja djeluje zanimljivo.

Kad dođete do školske zgrade u Strmici, koja je sa desne strane, nakon 100 metara, oštro skretanje na desno i uzbrdo. Još 400 metar i eto vas. U tom pravoslavnom sakralnom kompleksu nekoliko je objekata. bratska kuća, Hram rođenja presvete Bogorodice, građene 1913. godine, groblje i već spomenuti Hram rođenja sv. Jovana Krstitelja.

Prije nastavka treba neke stvari razoputiti. Ako su vam prve asocijacije na izlet, gradele, balun, balote, vino, ćevapi, bržole i sl., onda ovo nije mjesto za vas. Ako vam zatreba sjena stabala, pogled, tišina, samoća, možemo dalje.

Hram rođenja sv. Jovana je mala jednobrodna bazilika sa naznakama vremešnosti. Gledao sam malo po internetu i datum građenja je prema dostupnim podacima sporan. Na glavnom pročelju hrama uzidana je ploča sa podacima o gradnji. Ali izletnicima to i nije važno. To ću valjda riješiti u Kulturnim dobrima Kninske zagore.

Oko nje je groblje. Ponavljam, ovo je mjesto mira, razmišljanja i kontemplacije. Mjesto na koje možete doći kad ste pretrpani pritiscima svakodnevnog života, žurbe, strke. Na pravoslavnom groblju zamjećujem običaje koje nećete vidjeti na katoličkom. Hrana i piće. Koliko mi je poznato, to rodbina ostavlja preminulima, za njihov zagrobni život. I motivi na nadgrobnim spomenicima su drugačiji. Na ovim starijima prevladava motiv sv. Jure kako ubija zmaja. Na spomenicima se vide ostaci boje.

U neposrednoj blizini je Hram rođenja presvete Bogorodice. Pravoslavna crkva novijeg datuma.

Cijeli kompleks je unutar dvorišta zasađenog crnogoricom i bjelogoricom. Postavljeni su betonski stolovi sa klupama. Upravo ovo dvorište mi je skrenulo izletničku pozornost. Ali pogled sa ovog mjesta je ono što me je ostavilo bez riječi. Pogledajte u fotografijama. Nemam opremu kojom se može prenijeti impresivnost toga pogleda, ali nadam se da sam vam ga barem dočarao. A cilj mi je, ne pokazat vam, pa da ostanete u fotelji. Nego da u vama potaknem dovoljno radoznalosti da odete pogledat. Ionako se suboton i nediljon Kninom ne može proć oko 10-11 uri od auta. Sićate se one „Tu-tu auto, vrag ti piz odnija“. Di nać tovara?

Napili smo se ove ljepote ovdje i idemo dalje. Žulja me Zelenbabin mlin. Bio sam kod jednog mlina, na sporednom putu za Novo naselje i Reljane u Golubiću. Ali, prema opisu, što ga imam, to nije to. Idemo provjeriti. Zaista ne odgovara opisu i pitam gospođu u blizini za Zelenbabin mlin. Uputila me je kako doći do njega, a ovaj ovdje je Milivojevića mlin. Nije mi bistro. Prolazio sam putem, kojim me je uputila, ali nisam vidio nikakav mlin.

Kad smo već ovdje, tabla koja pokazuje smijer ka Spilji Gospe Lurdske, nas je podsjetila na jedan od prvih izleta po doseljenju u Knin. A, i mene podsjetila da je i to zanimljiv detalj kulture Knina. Od table 400 metara. Prolazi se kroz selo Šimići. na putacu ćete proći pokraj bisera narodnog graditeljstva. Prekrasna kamena kuća, zarasla u draču, ali svojom veličinom, dostojanstvenosću, otmjenošću pokazuje na nekakve druge, zaboravljene arhitektonske kriterije i običaje. Građena je od kamena koji me je već u nekoliko navrata zbunio. Slična, ali manja kućica je desetak metar dalje. Kamen je, ali nije onaj kakvog sam stavlja u praćku ka dite. Porozan, šupljikav. Je li to taj sedreni kamen koji se do pedesetih ovdje uvelike eksploatirao? Na kojem su se meštri iz Krčića obogatili.?

Još malo i eto nas do spilje. Do nje vodi nekakav mali, mali potočić, koji neposredno kod spilje čini kninski ipsilon (v. sliku). To je mala spilja. O njoj ću detaljnije u Kulturnim dobrima. Za nju ću ponoviti, što i za Hram. Mjesto mira i kontemplacije. Bez cike, vike i bržola. Ljudi ovdje dolaze sa svojim problemima. Obraćaju se Gospi. Mole pomoć u rješavanju onih svakodnevnih i onih gorih problema. Mole je da ima dade snage. Ostavljaju svoja svjedočanstva i zavjete. Razne male predmete, krunice, slike, figure i sl. Ima i nekoliko intimnih fotografija, njima dragih osoba. To tako treba i ostati. O njoj detaljnije u Kulturnim dobrima.

Vraćamo se nazad do auta. Još jedan pokušaj pronalaska Zelenbabinog mlina. Izlazim na glavnu cestu, Knin-Strmica. Nakon 1,3 km, vidjet ćete skretanje lijevo. Na njega ukazuje putokaz ka HE Golubić. Sve ovo je na Kninskom polju. HE Golubić, doduše svojim izgledom i funkcijom nagrđuje prirodni okoliš i tok Butišnice, ali pogled na vodu koja unatoč svemu teče, nosi život, čovjeka ipak umiruje. Uočavam neku mlinicu. Po svemu sudeći Zelenbabin mlin. O njemu na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/zelenbabin-mlin-golubic/. Pozdrav do slijedećeg izletnikovanja.

Fotografije pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net.

miro

Mlinica je prizemnica građena od sedre. Fuge su drsovane. Krovište je na dvije vode s pokrovom od ravnog crijepa. Ulaz u mlin je sa zapadne strane. U mlin se ulazi na dvoja dvokrilna vrata. Vratnice su drvene s horizontalnim uklada. Dovratnici su profilirani žbukom. Na zapadnoj strani su dva prozora s betonskim okvirima profiliranim žbukom. Na južnoj strani je jedan prozor. U mlinici su četiri mlina koji rade na principu horizontalnog kola. Žlice su željezne. Mlinica ima ambijentalnu vrijednost i spomenik je narodnog graditeljstva. 

Gornji tekst je sažetak opisa iz rješenja o zaštiti iz 2009., iz Registra kulturnih dobara RH. Opis su izradili konzervatori Konzervatorskog odjela u Šibeniku. 

Prema rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita od 1971., tadašnja Komisija za registraciju spomenika kulture zatekla je donekle drugačije stanje (1971.): mlinica je bila pokrivena kamenim pločama, a u mlinici je bilo šest mlinova.

U Rješenju je spomenuto još : voda iz mlinice „dalje protječe ispod tri kamena luka. Mlin radi i danas.“

Mlinica je kulturno dobro zaštićena kao spomenik kulture. 

Kako do mlinice? Jednostavno, ako već niste bili na Grr Festu, onda samo starom Marmontovom cestom , uz Krčić, 5 kilometara i eto vas.

Imajte na umu da je to privatno vlasništvo, i kao prema takvom se treba i ponašati. Sa pažnjom i poštovanjem.  

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni. Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

Pogledajte:http://grad-knin.net/galerija/C25/.

miro

Knin se nalazi podno osamljenog brda, koje su vode Krke i pritoka joj Radljevca s Butižnicom erozijom odvojile od podinske krške ploče Promine i Bukovice. To je brdo visoko do 120 m i u horizontalnom presjeku ima približo kruškolik oblik. Proteže se u osi S. Z. – J. I. i dijeli se na dva dijela: Spas na sjevernoj strani i kninska tvrđava na južnoj strani. Spas ima zaravnastu površinu, koja je umjetno rastavljena od tvrđave i to usječenim rovom u litici, u kojem se još zapažaju tragovi žljebova, koji su izdubeni željeznom motkom, što je dokaz, da se prokop načinio miniranjem ovdje na najužem prostoru, To se moglo dogoditi negdje oko g. 1711., kad se izgrađivao bastion tvrdave, jer tehnika izgradnje bastiona potpuno odgovara drugima, na kojima stoji natpis, da su te godine građeni. Od prokopa na jug nastavlja se grebenasti niz, gdje širi, gdje uži, koji se na kraju obara prema rijeci Krki. Umjetno načinjen prokop u novijem vremenu pokazuje nam, da su oba dijela brda površinom bila sastavljana, ali se razlikuju razinskim oblikom. Ovako izrazit položaj nad ravnicom, i prirodno branjen vodama nametao se svojim strateškim osobinama, pa je davno odabran za naselje.

Novija istraživanja dokazala su, da je u prethistorijsko doba ovo cijelo brdo bilo naseljeno. Plato Spasa još čuva konture prethistorijskog utvrđenja u obliku rubnog vijenca, što je pojačalo spomenutu diferenciju u razinskom obliku. Pokusnim iskapanjem na zaravanku, koje se izvelo g. 1932., pokazalo je preostataka eneolita,91 a na suprotnoj strani prigodom gradnje mosta na Krki g. 1934. u dubini od 2,5 m naišlo se na predmete iz bakrenog doba.92 Tako se sjeverna strana brda po nalazu veže s južnom, pa moramo pretpostavljati, da je u prethistorijsko doba cio kompleks ovog brda bio naseljen. Budući da se u Kninu nikada nisu provodila temeljita arheološka iskapanja, ne znamo, što je tu bilo u doba Ilira. Kod starijih pisaca često susrećemo navod, da neki pisci na ovom položaju ubiciraju Ardubu,93 ali oni te pisce ne navode. Sredinom prošlog stoljeća naveo je to samo Maschek,94 da se odmah toga odrekne i prebaci Ardubu na Trilj.95 A već je Fortis96 izložio sud, da nijedno mjesto između Krke i Cetine ne može odgovarati opisu Ardube po Dionu Kasiju, što je točno. Začudo da se u krajevima blizim Kninu spominju okršaji (Promona, Sinodij) između Rimljana i Ilira, a ne spominje se ovako izrazita točka, kao što je Knin. Pa i u doba rimske dominacije nema traga nekom većem naselju, ne samo u Kninu, nego ni u bližoj okolici. Sporadični nalazi rimskih spomenika po okolici kao na Kapitulu kod sastavka Kosovčice s Krkom97 i u samom Kninu98 govore za rijetku naseljenost ovoga inače plodnog kraja. Ne bih znao tomu pripisati drugi uzrok, ako ne zbog močvarnog tla, odnosno malarije, koju takvo tlo uzrokuje, a koja je donedavna harala u Kninu.

Samo ime Knina starijeg je porijekla, a Skok kaže, da u ilirskoj toponomastici osnova ten – dolazi kao u tenenum > Knin, stariji Tnin,99 pa bi se ime prema tomu povlačilo od ilirskog doba. Prvi put Knin spominje car Konstantin Porfirogenet u X. stoljeću, i to kao grad Πυήυ100 i među hrvatskim županijama navodi Kninsku Τυήυα.101 Inače se u kasnijim dokumentima Knin različito piše kao: Tninium, Tenin, Tin, Thelen, Tuwlen, Clin, i t. d. U najnovije vrijeme Barada osporava transkripciju Clin Kninu i pripisuje je Karinu, jer mu navod “de una muliere de Clino” u pismu iz g. 1178.102 pristaje da podupre drugu ispravu iz g. 1360.,103 kojom hoće potkrijepiti tezu o dijeljenju Lapčana na karinsku granu, otkada je Vojnika Lapčanin, muž Klaude kćeri kralja Zvonimira, dobio od Zvonimira Karin. U pogledu ispisivanja imena Barada kaže, da bi se “Clinum” mogao dovesti u vezu sa nekoliko tadašnjih mjesta u Hrvatskoj u prvom redu sa Kninom, a zatim s Tinjem i Karinom. Što se Knina tiče, dopušta, da bi Clinum mogao stajati mjesto Tninum, jer se u gotici slovo c i t teško razlikuju pretpostavljajući, da je izvornik baš goticom pisan. Kaže i to, da Splićani i danas Knin zovu Klin. Ali mu Knin nikako ne dolazi u obzir, jer nije pripadao ninskoj biskupiji i jer je uvijek bio kraljevski castrum. Otpada mu i Tinj zato, što nikad nije bio castrum i što je pripadao skradinskoj biskupiji. Isključivši ovo dvoje Barada zaključuje: “Tako preostaje samo Karin.” U Zadarskim ispravama iz godina 1239. i 1240., kao i mnogim drugima nalazi se “de Crino iz Krina”. U klasičnoj, vulgarnoj, a pogotovu sredovječnoj latinštini u riječima često l stoji umjesto r (navodi nekoliko primjera iz svojih Trogirskih spomenika I., a tima je slabost u lošoj transkripciji), tako da “de Clino” može biti da je napisano mjesto “de Crino”, “iz Karina”, koji Porfirogenet navodi između devet starohrvatskih naseljenih gradova i utvrda i usto je u ninskoj biskupiji” i zato da se tu radi o Karinu.104

Na ovaj navod ćemo se s drugoga razloga još jednom osvrnuti, a zasada tvrdim, da nema slučaja, da su se Karin kao i Tinj pisali sa “Clin” i da se to samo odnosi na Knin. Potvrdu za to nalazimo tri puta, i to dva puta kod jednog pisca, a treći put stoji kao naslov na staroj reprodukciji Knina, koji se ne može zamijeniti s drugim utvrđenjem. Naime, fra Ivan de Vietri kad govori u svom izvještaju o Kninu, piše “Il convento di S. Antonio di Clin” i “alla fortezza di Clin”,105 a na De Rossijevoj slici Kninske tvrđave iz g. 1684. kao i na Lasorovoj iz g. 1713. stoji naslov “Cnin o sia Clin”.106 Prema tomu ono “de Clino” pripada bez ikakva natezanja samo Kninu. Konačno ona druga dva oblika “Thelen” i “Tuwlen” potvrda su, da se kod ovog naziva n često prenosilo sa l, a nigdje nema slučaja da se prenosilo sa r.

91 Werner Buttler, Bergwalle in Norddalmatien, Bericht der Romisch–Germanischen Kommission XXI, Frankfurt a. M. 1932, str. 187–8.

92 Pronađeni predmeti su za Drugog svjetskog rata ostali u Kninu i postradali od bombardovanja.

93 Daniele Farlati, Illyricum sacrum IV, Venetiis 1769, str. 280.

94 Luigi Maschek, Manuale del regno di Dalmazia III, Zara 1873, str. 86.

95 O. c. str. 102.

96 Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia, I, Venezia 1774, str. 112.

97 Frano Bulić, Iscrizioni inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata, IX, Split. 1886. – Isti, Hrvatski spomenici u kninskoj okolini uz ostale suvremene dalmatinske iz dobe narodne hrvatske dinastije, Zagreb 1888, str. 3.

98 Godine 1932. za gradnju hotela Dinara, god. 1936. pri gradnji oficirskog paviljona vis a vis željezničke stanice.

99 Petar Skok, Postanak hrvatskog Zadra, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, I, Zagreb 1954, str. 49.

100 De administrando imperio. Ed. F. Rački, Documenta historiae Croaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae 1877, str. 100.

101 L. c.

102 Tade Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II. Zagreb 1904, str. 140–14l.

103 Smičiklas. O. c. XIII. Zagreb 1915, str. 69–71.

104 Miho Barada, Lapčani, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 300, Zagreb 1954, str. 484–6.

105 Mijo Batinić, Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, XVII, Zagreb 1885, str. 9l.

106 Vidi sliku br. 2 i 6.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. 

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Mlinica je prizemnica građena od nepravilnog priklesanog kamena. Krovište je na dvije vode s pokrovom od kamenih ploča s otvorom za dim od podignute ploče. Ulazna vrata su na južnoj strani. U širini zida vodenice je okvir za vrata od drvenih greda s rasteretnim lukom izvedenim od grede. Prema istoku su dva prozora malih dimenzija s drvenim okvirima. U mlinici su dva mlinska kola. Žlice su željezne. Voda nakon prolaza preko željeznih žlica ispod mlina prolazi kroz kanal iznad kojeg je lučni otvor na kome je temeljni zid mlinice. Na sjevernoj strani mlinice je izgrađena kuća za smještaj korisnika mlina. Kuća je imala jednostrešan krov od kamenih ploča koji je urušen. Mlinica ima ambijentalnu vrijednost i spomenik je narodnog graditeljstva.

Gornji tekst je sažetak opisa iz Rješenja o zaštiti iz 2009., iz Registra kulturnih dobara RH. Opis su izradili konzervatori Konzervatorskog odjela u Šibeniku.

U Rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita, od 1976. ima još zanimljivih podataka:

Pačetvorinastog je tlocrta, orijentirana istok-zapad, građena od kamena grubo pritesanog, sa krovom na dvije vode pokrivenim kamenom pločom, na kojem je odvod za dim kroz odignutu ploču. Na južnom pročelju su ulazna vrata i jedan prozorčić sa drvenim kapcima.

U mlinici su dva mlinska kola, ognjište u razini, drveni krevet, gdje mlinar boravi onih dana kada ima mnogo posla pa mlin radi danonoćno. Uz sjeverni zid je kamena postaja „pozid“ za odlaganje vreća sa žitom.

Sa zapadne strane uz mlinicu je teza – kamena zgrada sa jednostrešnim krovom (koji je danas urušen) u kojoj bi pomliovci ostavljali stoku. Pred mlinicom je ograđeni vrt.

Sve zajedno čini cjelinu hidroetnološke naprave koja je sačuvala svoj prvobitni oblik i funkciju, a u Plavnom je jedina mlinica koja još radi i kojoj su sačuvani svi dijelovi.

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net .

miro