S anđelima kroz godinu

Svakoga sata u danu

Svakoga dana u godini,

Uvijek su s nama.

Naši nebeski čuvari.

Prate nas,štite i vode.

Prepustimo se …

Siječanj, anđeo Hamashim – ČUDO

Početak godine prilika je za susret s anđelom čuda.

Prepoznaj ga u jutarnjem mrazu,

večernjim maglama

ili u trenutku kad preobražava zimu.

Dotakne li te, promijenit će tvoju sliku svijeta

i vidjet ćeš sve drugim očima.

Prepoznat ćeš dugu u kapi kiše,

u latici ruže sve vrtove zemaljske,

čuti glazbu u šuštanju vjetra,

spoznati beskraj svemira motreći zvijezdu.

Anđeoska objava bit će ti izrečena

usnama prijatelja ili slučajnog prolaznika.

Osjetit ćeš Božju prisutnost,

prihvatiti svakog čovjeka kao dar,

a svaki novi dan kao čudo.

Veljača, anđeo Seheiah – ISTRAJNOST

Ništa veliko ne nastaje preko noći.

Ljiljan ima svoje vrijeme cvjetanja,

a jabuka svoje vrijeme zrenja.

Sve živo razvija se i raste,

I treba vrijeme da bi donijelo plod.

Stoga, otvori vrata anđelu istrajnosti.

Pusti ga u svoj život

da ti podari snagu strpljivosti.

Da te nauči čekati.

Da te ispuni mirom, vjerom i sigurnošću.

Sve što na zemlji postoji, diše, cvjeta i rodi

sada počiva u nebeskoj milosti.

U pravo vrijeme bit će, ponovo,

na pravom mjestu.

Poraz, koji je kralj Ludovik pretrpio kod Zadra g. 1346., nastojao je osvetiti, čim istekne rok primirja. Obazirući se na taj rok, nije se mogao pridružiti Genovezima u ratu protiv Venecije, ali se ipak počeo pripremati na rat. Kako je i Dalmaciju izabrao za ratno poprište postane Knin centar priprema, pa iz njega posada stane uznemirivati posjede gradova pod mletačkom zaštitom. Izvanredni providuri iz Splita javljaju u Veneciju, kako se u Kninu skuplja velika vojska, ali da oni tomu ne znaju pravog cilja.²⁵⁸ Uto se predstavnici oštećenih posjeda potuže banu, a viceban iz Knina ih pozove u Cetinu, da se s njima nagode. On je naime otišao u Cetinu k Ivanu Nelipiću, da bi ga sklonio, da se priključi pripremanoj vojni i zato je predvidio duži boravak, pa je tu zakazao sastanak poslanicima. Svrha mu je bila, da se s njima nagodi, kako bi imao odriješene ruke i umirenu pozadinu, kad krene s kraljem na Zadar, pa se i nagodio. Za boravka u Cetini viceban je dao otvoreno do znanja izaslanicima Trogira, da on sa svom vojskom kani poći na Zadar, a izaslanici su ujedno doznali i njegovu želju, da se postigne sporazum između bana i Nelipića, pa je trogirski knez odmah izvijestio zadarskog kneza, da će viceban nastojati svu tu ujedinjenu vojsku dovesti pod Zadar.²⁵⁹

Kad je vijest o sklopljenom miru između Genove i Venecije iznenadila kralja i odgodila njegovu vojnu, pripreme u Kninu splasnu. Dapače, kastelani Knina i Ostrvice, koji su harali po okolici Zadra, bili su smijenjeni, a na njihovo mjesto je došao neki Nijemac, koji je zapovijedao i u Kninu i u Ostrvici, pa i u drugim utvrđenjima. Ovaj Nijemac pošalje dva izaslanika u Zadar s pismima i oni tu izjaviše, kako kastelan želi živjeti sa Zadrom u miru i da ne će napadati zadarsku okolicu, ali je tražio, da mu knez dade darova, kako su i predšasnici njegovi davali njegovim predšasnicima. No knez Zadra Badoer to odbije izrijekom, da je loš običaj, što se kastelani često mijenjaju, pa svaki od njih traže darova, a inače se ne drže zadane riječi. Do odgovora iz Venecije zadarski knez je udovoljio molbi izaslanika, da kraljevi ljudi mogu slobodno dolaziti u Zadar, a kastelan će istu takvu garanciju dati Zadranima da mogu dolaziti na teritorij Hrvatske.²⁶⁰ Međtutim godine 1356. kralj je s namjerom da otpočne naumljeni rat, u Zagrebu sakupio toliku vojsku, da je jedan dio vojnika morao poslati kući.²⁶¹ Ta vojska krene na Mlečane podijeljena u dva pravca. Jedan dio vojske provali u trevizantsku marku, a drugi pod vodstvom Ivana Ćuza, spomenutog vicebana u Kninu, a sada bana, stade napadati dalmatinske gradove pod mletačkom zaštitom. Iako su gradovi sprva pružali otpor, kad su vidjeli, kako Venecija razapeta na dva bojišta slabi, Split i Trogir iskoriste situaciju, pa se pobune, te zbaciše mletačke predstavnike (srpnja g. 1357.) i javiše banu Ćuzu, da priznaju kralja i njega, našto Ćuz dođe u Split. Za Trogirom i Splitom povede se i Šibenik, te u prosincu iste godine Šibenčani pošalju izaslanika Radoslava Krasuvenačića k banu, koji je tada opsjedao Nin, da mu javi, da se Šibenik odcijepio od mletačke vlasti i da se sad vraća kralju. Tom prigodom izaslanik isposluje, da mu ban izda povelju, u kojoj se među ostalim Šibeniku i dalje ostavljaju mlinovi na Slapu Krke na upravljanje i pridružuje njegovu distriktu: Rakitnica, Dazlina i Grabovci sa zapadne strane Krke, a Nevest, Koprvno, i Partenić sa istočne.²⁶² To znači, da je ban prvu skupinu sela izdvojio iz lučke, a drugu iz kninske županije. Kralj je iduće godine ovaj privilegij potvrdio²⁶³ s preinakom, da je umjesto Rakitnice dao Žitnić. Tu se kaže, da su ona sela “ex alia parte eiusdem fluvii” među kojima je Žitnić u Dubravama tik do šibenskih međa, po čemu doznajemo, da se Krški predio od Moseća prema jugu, a do šibenskih međa, nekad zvao Dubrave, što je, odavna iščezlo. Ban Ćuz je uspješno završio kampanju ulaskom u Zadar (18. XII. 1357.), gdje je dočekao kralja i bio prisutan potpisivanju Zadarskog mira 18. II. 1358. g., kojim je Venecija potpuno istisnuta sa ove strane Jadrana.²⁶⁴ Povratkom Zadra u kraljevske ruke nalazimo, da u nj često navraćaju hrvatski banovi, dapače tu imaju i svoju palaču. Ali stalno sijelo ostaje i dalje u Kninu, te g. 1358. a poslije Zadarskog mira tu nalazimo Ćuza kako naređuje, da se uvedu u posjed Biljana u Luci zadarski Nozdronjići, koji im je bio dao Budislav sin Ugrinov, a oteo Budislav Kurjaković²⁶⁵ što je svakako učinjeno na osnovu prethodne presude banskog suda u Kninu. Tako isto ban postupa u pogledu sela Brdara na Zrmanji, koje je drugi Kurjaković, Juraj, oduzeo plemiću Keglu i rođacima od bratstva Prklji.²⁶⁶ (danas se odlomak kod Ervenika Donjeg tako zove). Iste godine Ćuza smjenjuje Nikola Seć ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koji g. 1359. u Kninu kažnjava Pribislava, satnika ličkoga, plemića Cvitka Dminoslavova, pa Jurja Slavčica i Prvana Nekrsta iz Počitelja zbog prevare u izmicanju međa.²⁶⁷

Onaj privilegij, što ga je Ćuz bio dao Šibenčanima, urodio je sukobom između šibenskog i trogirskog biskupa. Naime, teritorij prije spomenutih Dubrava, – nije mi poznato kada i na koji način, – otpao je od jurisdikcije kninskog biskupa i došao pod trogirskog. Sad, kad je Ćuz ovaj teritorij priključio šibenskom distriktu, stao je šibenski biskup pretendirati na prava i desetinu Dubrava, čemu se usprotivio trogirski biskup tvrdeći, da je kralj dao Šibenčanima spomenuta sela kao temporalija, a da nije mogao dati spiritualija i ubiranje desetine, koju on odavna tu ubira. Ban je odredio, da rasprava bude u Šibeniku, kojoj je i sam prisustvovao uz Stjepana biskupa Njitre i Ivana de Bradeset, doktora prava. Komisija je dala pravo trogirskom biskupu.²⁶⁸ Jednom se spominje kancelar ovoga bana imenom Martin, kojeg ban g. 1360. šalje u Veneciju, da mu nabavi oružja i drugih potreba, te da se potuži na štete, koje mletački podanici nanose njegovima.²⁶⁹ Ovo posljednje ne bi se imalo odnositi na štete nanesene sa mletačkog teritorija, kad se zna, da je nedavnim mirom u Zadru otpalo od Venecije sve, što se od polovice Kvarnera nalazi na jugu. Tu više nije moglo biti mletačkih podanika, pa se najvjerojatnije radilo o kakvom zaletu sa galije. Jedan slučaj banova prosvjeda mogao bi ovo pojasniti. Godine 1363. ban Nikola zahtijeva od Venecije, da se namiri šteta nekom Ivanu iz Trogira, kojemu je na putu za Cipar kapetan Kulfa (admiral) Nikola de Faletro potopio brod s predumišljajem i nerazboritošću napavši ga sa svoja dva broda. Šteta se cijenila na 1500 zlatnih dukata. Kako je postojao ugovor između kralja i Venecije o obostranom poštovanju plovidbe na moru oštećenik se kanio obratiti kralju, a ban je tražio, da se dade satisfakcija, a da stvar ne dođe do kralja.²⁷⁰ Godine 1371. došao je k banu Seću u Knin bilježnik Bartul Ursio iz Senja, koji izvještava, da je uredio s banom više poslova i da je, dok je bio u Kninu, gdje stoluje ban, bio vrlo dobro čašćen.²⁷¹ Već smo vidjeli, kako ban u Kninu izriče kazne, što je bilo povezano s njegovom sudačkom vlašću. Banski sud se u Kninu reaktivirao, otkada su Nelipići napustili Knin, a kralj uspostavio svoju vlast. Pored spomenutih suđenja u dokumentima susrećemo dalje sudske postupke. Tako g. 1361. ban osuđuje nekog Vladišu iz Banjevaca na gubitak sve imovine u Hrvatskoj i Dalmaciji.²⁷² Čini se, da je i kninski biskup imao udjela u sudu, odnosno da je bar jedno vrijeme bio sudac banskog suda, jer se g. 1370. spominje, da će u sporu oko nasljedstva Nikole Martinuševića u pogledu zemljišta u Rači biti suđenje u Kninu, a pred biskupom. ²⁷³ Možda je biskup zamjenjivao odsutnoga bana ili vicebana u sudu. Banski sud kao instituciju u ovom razdoblju spominje iako nešto kasniji dokumenat. Taj je dokumenat iz g. 1375., u kojem se kaže, da su Petar iz Trogira i Jurčin Harnašić iz Vrlike izravnali stare razmirice, koje su prije dolazile kako pred banove tako i pred njihove zamjenike, pred stol (scampnum) u kninskoj kuriji.²⁷⁴ Nailazimo jednom na slučaj, da se spor začet pri kninskom banskom sudu svršio s prizivom na kraljevski sud. Radilo se o tužbi kninskog biskupa Pavla g. 1377., koji se bunio, što je kralj Ludovik dao magistru Novaku sela Ozljan, Krušvić i “Hazzanew” pod Zvonigradom, pa je Novaka tužio banskom sudu. U vezi sa prije izloženim nagađanjem, da je biskup bio član suda, usudio bih se nabaciti, da je njegovo prisustvo kao člana suda ovdje bilo inkompaktibilno, jer je on bio zainteresiran kao stranka i zato on nije prisustvovao raspravi, iako se ona održavala u njegovu Kninu, nego je opunomoćio kninskog arciđakona Sebastijana. Na banskom sudu je riješeno, da Novak u određenom roku iznese svjedočanstva kraljevskom sudu. A kralj je nato naredio svom sucu u Višegradu, da potvrdi navedena sela Novaku i da kninskom biskupu naloži šutnju.²⁷⁵

Bilješke

258 Ljubić, Listine III, str. 289.

259 O. c. str. 27l.

260 O. c. str. 274–5.

261 Gruber, Borba Ludovika, str. 87.

262 Smičiklas, Codex diplomaticus, XII, str. 248.

263 O. c. str. 535.

264 O vojnama kralja Ludovika vidi opširno kod Grubera: o. c. str. 32–161.

265 Smičiklas, O. c. str. 579.

266 Klaić, Acta Kegleviciana. Monnmenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium XLII, Zagreb 1917, str. 2.

267 Smičiklas, O. c. str. 579.

268 O. c. str. 607.

269 Ljubić, Listine, IV, Zagreb 1874, str. 17.

270 O. c. str. 52.

271 O. c. str. 17–20.

272 Smičiklas, Codex diplomaticus, XII, str. 185–90.

273 Smičiklas, O. c. XIV, Zagreb 1916, str. 251–2.

274 Smičliklas, O. c. XV, str. 105.

275 O. c. str. 249.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Odsele se Vladislava ne spominje, sin joj Ivan seli u Cetinu, kralj uspostavlja u Kninu vlast i svoje ljude, a Venecija se smiri sa sudbinom. Jedino kao zakašnjeli pucanj u borbi djeluju sada Bribirci, koji Veneciju opominju na ugovor u pogledu zauzimanja Knina, a Republika 7. I. 1346. god. nalaže vojskovođama kod Zadra, da odbiju Mladenov prijedlog, jer oni znaju, da su se obavezali bosanskom banu i Ugrima, da ne će nipošto napadati njihove zemlje, pa im sada ne izgleda časno, da se upleću u stvar Knina, koji sada čuva kraljevska vojska.²³⁷ A slično odgovori i Budislavu Ugriniću iz Bribira, koji je, valjda htijući iskoristiti kraljev poraz kod Zadra srpnja 1346. g., odlučio napasti Knin, pa je molio Veneciju za pomoć. No Venecija opsjedajući dalje Zadrane nije, htjela izazivati kralja, pa odgovori Ugriniću, da ugovor o miru s ugarskim kraljem još traje i da se ne će upletati ni u kakve nove korake, a da Budislav sa svoje strane radi šta hoće; ona ga ne će priječiti.²³⁸ Ostavivši Venecija tako Bribirce na cjedilu odmah stade Grgur Kurjaković šurovati s ugarskom posadom u Kninu u namjeri, da udruženim snagama napane zemlje i mjesta Bribirskih,²³⁹ što opet nije išlo u račun Veneciji, jer je nastojala, da se hrvatski velikaši ne glože među sobom, kako bi za svaku eventualnost u njima imala oslona protiv kralja Ludovika, pa ih stane miriti. No unatoč tome ugarske posade iz Knina, Ostrvice i drugih mjesta često su napadale posjede kako Mladena III. tako i one pod zaštitom Venecije, te sad Republika nastoji što jače prikloniti Mladena sebi.²⁴⁰

Kralj Ludovik za razliku od brojnih predšasnika obraća više pažnje primorju i gradovima na njemu. Zato mu je bilo potrebno uporište u zaleđu, pa mu je bilo mnogo do Knina i njegova ključnog položaja. Klaić kaže, da su u Kninu, otkada ga je Ludovik uzeo u svoje ruke, stolovali banovi Dalmacije i Hrvatske,²⁴¹ a mi smo dokazali, da su tu banovi stolovali još otprije. Ludovik sada samo uspostavlja u Kninu bansku vlast, koju je eliminirao vojvoda Nelipić. Mi susrećemo u Kninu bana g. 1347., s kojim je Kurjaković kombinirao napad na zemlje Bribirskih. Iste godine nalazimo kninskog biskupa Nikolu da se prima “odioznog” izaslanstva, koje su mu nametnuli banovi, da prenese njihove “nepravedne” zahtjeve dalmatinskim gradovima, što su Split i ostali gradovi odbili lijepim riječima. ²⁴² To znači, da se Ludovikova politika za povraćanje gradova pod stvarnu njegovu vlast odmah stala provoditi kao i to, da je ban Nikola Seč (a ne banovi, kako navodi Farlati) bio u Kninu, odakle je izaslao kninskog biskupa. Kraljevi banovi ne stoluju tako fiksno u Kninu, jer su oni više vojskovođe i s toga češće u pokretu. No zato u Kninu kao banskom sjedištu susrećemo banove zamjenike tzv. vicebane ili banovce. Već se g. 1348. iz Knina javlja viceban Trogiranima, da ban Nikola Seč dolazi u Knin, pa nek mu tu pošalju izaslanike. Izaslanici Trogira dođu s darom od 75 dukata da načine mir,²⁴³ a isto tako dolaze i Splićani s manjim darom u novcu,²⁴⁴ ali zato dva puta obdaruju banovce suknom. Kad je ban stigao u Knin, splitska komuna šalje njemu izaslanika Lovru s darovima.²⁴⁵

Kako je Venecija još uvijek imala ingerence nad dalmatinskim gradovima, koju im je ostavilo sklopljeno primirje s kraljem, stane g. 1350. posada iz Knina i Ostrovice na čelu s kastelanima pljačkati područja Šibenika i Trogira, a Venecija se potuži kralju i majci mu, pa hercegu Stjepanu.²⁴⁶ Kralj odgovori, da se napadaji i otimačine, što ih je počinio kninski kastelan, nisu vršile po njegovu nalogu, majke mu ili brata hercega Stjepana, pa je zato poslao bana Pavla Ugla u Knin, da povede istragu i naknadi štetu.²⁴⁷ Ishod istrage nije poznat.

Godine 1350. prvi put susrećemo funkciju kastelana u Kninu, a iduće godine javlja nam se viceban podjedno i kao kninski knez. To je bio Ivan Ćuz, kasniji ban (1356. – 1358), koji g. 1351. u Kninu izdaje ispravu, kojom se neki Franjo sin Stjepanov iz Zadra uvodi u posjed sela Draginića.²⁴⁸

Godine 1353. po nalogu hercega Stjepana održao je ban Nikola Banić od Lendave u Kninu veliki sabor, koji je trajao preko 10 dana. Što se sve raspravljalo nije poznato, samo nam je preostao spomen, da se kninski biskup Blaž na tom saboru potužio, kako mu plemići uskraćuju desetinu, te je ban na temelju izjava Grgura Kurjakovića i Budislava Ugrinića precizirao bazu, na osnovu koje plemići imaju davati biskupu desetinu.²⁴⁹

Iako se dijeceza kninskog biskupa ograničila na same tri hrvatske županije, on je imao jake prihode osim od desetine još i sa svojih imanja, koja su bila raštrkana po dijecezi, a čini se, da mu je nešto preostalo i izvan nje. Koliko je imovno stanje kninskog biskupa, vidi se najbolje po razrezu podavanja, koje je pritjecalo u papinu blagajnu. Po dokumentu, koji pada u razdoblje između g. 1316. i g. 1334., izlazi, da je splitski nadbiskup davao papinoj blagajni godišnje 200 forinti, kninski i šibenski biskup po 150, krbavski 133, skradinski 11, trogirski 84, senjski 50 i hvarski 34 forinta.²⁵⁰

Dakle kninski i šibenski biskup stoje na ovoj tablici odmah iza splitskog nadbiskupa. L. Katić je objavio jedan dokumenat, kojim biskup kninski Nikola g. 1368.²⁵¹ nabraja, što su mu sve odnijeli po dijecezi ban Emerik Lacković i njegovi službenici, pa navodi, da to vrijedi 1175 forinti, što je Katić iskalkulirao na vrijednost od 2,68 kg čista zlata.²⁵² U ovom dokumentu se ujedno nabrajaju i mjesta, u kojima je biskup držao imanja, sa kojih su ban i njegovi službenici nešto oduzimali, pa se vidi, da je tih imanja bilo mnogo kao: u kninskom podgrađu, u Lapcu, Grahovu, Uncu, Butinoj vasi Chamenzonu (= ?), Promini, Kosovu i Peći. Dašto da je koje imanje ostalo i pošteđeno, pa se ovdje ne navodi, a poznato je iz drugih dokumenata, da je veliko biskupovo imanje bilo u Cazinu, gdje biskup često izbiva, a jednom susrećemo, kako odatle biskup Blaž g. 1354. šalje prokuratore papi, po narodnosti Čehe i Mađare.²⁵³ Zna se i to, da se nekadašnje selo Pet crkava u Kosovu nazvalo Biskupijom zato, što je to bio posjed biskupov.²⁵⁴ Mi nalazimo, da g. 1375. kninski biskup Pavao obilazi selo Tričice u zadarskoj okolici, gdje je vršio reambulaciju imanja i napao neke zadarske plemiće.²⁵⁵ A kasnije (g. 1382.) isti Pavao daje dominikanskoj crkvi sv. Platona u Zadru na vječno uživanje desetinu svih plodova tog sela²⁵⁶ (samo što je to selo ovdje pogrešno napisano “Terebech”). Pošto se to selo nalazilo između Zadra i Biograda, dakle izvan dijeceze kninskog biskupa, to me je dovelo na pređašnju izreku, da je kninskom biskupu preostalo koje imanje izvan dijeceze.

Prije smo se sreli s pritužbom biskupa u pogledu uskraćivanja i utjerivanja desetine, a nema sumnje, da je bilo obrnutih slučajeva i više, naime da su padale pritužbe na velike biskupove zahtjeve. Tako su se g. 1360. sudac i narod podgrađa Ostrošca tužili papi Inocentu VI. na kninskog biskupa Ivana i izjavili, da su oni svom dijecezanskom biskupu udovoljavali u svim njegovim pravima, pa i u desetini, ali da biskup time nije zadovoljan i od njih traži mnogo toga, što oni nisu dužni dati. Pošto nisu htjeli udovoljiti takvim zahtjevima, udario ih je biskup Ivan crkvenim interdiktom, te ih lišio crkvene službe i sakramenata. Stoga su molili papu, da naloži splitskom nadbiskupu istragu protiv njega.²⁵⁷ 

Bilješke:

237 Ljubić, Listine II, str. 305.

238 O. c. str. 369.

239 Ljubić, Listine III, Zagreb 1872, str. 5–6.

240 O. c. str. 45–7.

241 Klaić, Rodoslovlje knezova Nelipića, str. 7.

242 Farlati, Illyricum sacrum, IV, str. 291.

243 Lucius, Memorie, str. 244.

244 Notae chronologicae e documenti raccolti da Giovanni Lucio Traguriense. Bulettino di archeologia e storia dalmata, IV, Spalato 1881, str. 119. – G. Novak, Povijest Splita, I, str. 463.

245 Novak, O. c. str. 464.

246 Ljubić, Listine, III, str. 169.

247 Ljubić, O. c. str. 179–180. – Gruber, Borba Ludovika I s Mlečanima za Dalmaciju, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 152, Zagreb 1903, str. 42–7.

248 Smičiklas, Codex diplomaticus, XII, Zagreb 1914, str. 29.

249 O. c. str. 197

250 Smičiklas, Codex diplomaticus, VIII, str. 442–3.

251 Lovre Katić, Ban Emerik Lacković otimlje dobra kninske biskupije (1368), Croatia sacra, III, Zagreb 1932, str. 4–6.

252 O. c. str. 8.

253 Smičiklas, Codex diplomiticus, XII, str. 248.

254 Gunjača, O položaju kninske katedrale, str. 69–70.

255 Smičiklas, Codex diplomaticus, XV, str. 100.

256 Farlati, O. c. str. 292.

257 Smičiklas, Codex diplomaticus, XIII, str. 25.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća. Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

fotografije sa google

Zbornik je nastao suradnjom Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) i Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata, a pruža vrijedne i do sada nepoznate podatke o sudjelovanju postrojbi hrvatske Specijalne policije u “Oluji”, možda i najvažnijoj vojnoj operaciji u hrvatskoj povijesti te svjedoči o golemom doprinosu pripadnika Specijalnih jedinica policije MUP-a RH u Domovinskom ratu. Doprinosu koji u historiografiji, kao ni u javnosti, još nije prezentiran na razini koju su hrvatski policajci - specijalci svojim djelovanjem i uspjesima zaslužili.

U prvom dijelu zbornika su prilozi o mirovnim naporima hrvatskoga vodstva i međunarodne zajednice (Odluke Sabora RH i Arbitražne komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji), zatim prilozi o protuustavnom djelovanju i oružanoj pobuni Srba u Republici Hrvatskoj, o srpskoj agresiji i okupaciji gotovo trećine teritorija Republike Hrvatske, o odbijanju srpskog vodstva da prihvati mirnu reintegraciju okupiranoga hrvatskoga teritorija u ustavnopravni poredak RH i procesu ujedinjenja „Republike Srpske Krajine“ i „Republike Srpske“ te prilozi o Vanceovu planu i rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a o događajima u Hrvatskoj, donesenim prije vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Cilj spomenutih priloga je upozoriti na činjenicu da je oslobodilačka operacija „Oluja“ bila kraj jednog iznimno bremenitog i krvavog povijesnog procesa, koji je počeo sredinom 80-tih godina 20. stoljeća, a kulminirao 1990. i 1991., te prikazati početak i tijek destabilizacije Hrvatske i podsjetiti na odgovornost srpske politike za rat u Hrvatskoj, odnosno za agresiju na Hrvatsku i okupaciju dijela njezina teritorija, a potom i za nastavak rata, zbog upornog odbijanja mirne reintegracije okupiranoga teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Autor prvoga dijela, a ujedno i urednik zbornika, je dr. sc. Ante Nazor.

Drugi dio zbornika sadrži radove s okruglog stola koji je Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata kvalitetno organizirala 3. kolovoza 2007. godine. Započinje s intervjuom koji je glavni zapovjednik specijalnih postrojbi MUP-a RH u “Oluji”, general pukovnik Mladen Markač dao Vjesniku 20. kolovoza 1995., te s kratkom izjavom mr. sc. Željka Sačića – ratnog načelnika Odjela Specijalne policije. Potom je, uz kratak osvrt na političke okolnosti i prilike na okupiranom području uoči „Oluje“ te prikaz pripreme Oružanih snaga RH za operaciju „Oluja“ i prikaz aktivnosti „SVK“ nakon operacije „Bljesak“, prikazano napredovanje Skupnih snaga Specijalne policije u “Oluji” po glavnom i pomoćnim smjerovima prodora, kao i djelatnost saniteta, logistike i veze.

Tako član ratne Vlade RH i tadašnji ministar vanjskih poslova RH dr. sc. Mate Granić u svom radu govori o političkim okolnostima u Republici Hrvatskoj uoči oslobodilačke operacije „Oluja“, a pripreme Oružanih snaga RH za operaciju „Oluja“ prikazane su u sažetku izlaganja general bojnika, mr. sc. Drage Lovrića - načelnika Operativne uprave GS OS RH. Aktivnosti „Srpske vojske Krajine“ nakon operacije „Bljesak“ opisane su u sažetku izlaganja brigadnog generala u mirovini, mr. sc. Ivana Pokaza – ratnog zamjenika načelnika Obavještajne uprave GS OS RH, a o prilikama na okupiranom području Republike Hrvatske uoči „Oluje“ govori sažetak izlaganja dr. sc. Nikice Barića. O ulozi i važnosti Specijalne policije MUP-a RH u oslobodilačkoj operaciji „Oluja“ te o napredovanju Skupnih snaga Specijalne policije po glavnom i pomoćnim smjerovima prodora, kao i o pojedinim događajima u operaciji govore prezentacija Ante Šoljića – ratnoga načelnika Odjela unutarnje kontrole pri Sektoru Specijalne policije MUP-a RH, te prilozi o sudjelovanju ATJ Lučko, SJP Alfa, SJP Omega i SJP Ose u “Oluji”. Uza to, Branislav Bole - ratni Načelnik logistike pri Sektoru specijalne policije MUP-a RH, u svom radu iznosi podatke o logističkoj potpori, pilot Franjo Nikić o helikopterskoj potpori, a Davorin Pavlović - ratni Načelnik operativne tehnike pri Sektoru specijalne policije MUP-a RH, o uspostavi učinkovitog sustava veza.

U Prilogu zbornika, uz imena poginulih pripadnika Skupnih snaga SJP u “Oluji”, nalazi se i oko 200 ratnih fotografija, koje prikazuju boravak hrvatskih specijalaca na Velebitu od 1992., te njihovo sudjelovanje u “Oluji”. 

http://www.centardomovinskograta.hr

Pisanje ove knjige, ili bolje rečeno uobličavanje ove knjige, vodi me u mnogo čemu u prošlost. Već jednom prihvatio sam se pisanja romana prema manje ili više definiranoj pisanoj gradi. Koliko je stvarna, a koliko fiktivna bila obiteljska kronika Gizele Weber, kao podloga mojoj Kratkoj kronici porodice Weber - gotovo je irelevantno pitanje. Tu sam Gizelinu kroniku mogao u potpunosti izmisliti, a mogla je biti upravo onakva kako se o njoj govori u romanu. U svakom slučaju, riječ je o tradicionalnom postupku, postupku od davnina, gotovo banalnom postupku pisaca, koji otkrivaju ili navodno otkrivaju neki rukopis, ili više njih pa ih prenose u svoj tekst. Na taj se način nova knjiga pokušava smjestiti u okvire određene tradicije, a pozivajući se na izvore, fiktivne ili stvarne, nastoji čitatelja unaprijed uvjeriti u svoju istinitost. Stvaranje istine, literarne istine, pa onda i istine uopće, jedan je od najjačih poriva koji upravljaju proznim piscem. Tako valja razumjeti oslanjanje na stvarne ili fiktivne prethodne rukopise; tako valja i oprostiti piscu, ako se nekome čini da je oprost potreban. Jer pozivali se mi ili ne pozivali na izvore, činili to ovako ili onako - svakoj je knjizi nešto prethodilo.

http://www.superknjizara.hr

Teška knjiga koju je teško pročitati u ova teška vremena.

Teška vremena?

O takvim vremenima, govori i ova knjiga. Pročitavši je, barem podsvjesno ćete se upitati o težini našeg vremena. I, barem podsvjesno ćete revidirati svoje mišljenje o težini našeg vremena.

Slijedeća vrijednost knjige je u danas rijetko eksplicitnom stavu autora spram dobra i zla.  Ovdje se zna što je dobro, a što loše. Iz tog razloga, u ova vremena relativiziranja dođe kao dobar prijatelj s kim možete podijeliti svoje etičke norme. Na primjeru ove knjige vidjet ćete koliko je opravdana misao po kojoj je "knjiga najbolji čovjekov prijatelj".

N. Slavić s čitateljem dijeli svoja sjećanja na Knin i Kninjane tog vremena: Slaviće, Krvavice, Sinobade, Pokrajce... Sjećanje na kninskog prosjaka Šamarunu, koji će, unatoč svojoj bijedi ostati u sjećanju Kninjana i čitatelja ove knjige, duže od mnogih kninskih moćnika. Zahvaljujući ovoj knjizi.

Dovoljno razloga da je pročitate?

miro 

Unutar tzv. Gradskih zidina sagrađena je od grubo klesanog kamena dvokatnica specifičnog izgleda, koja se u tipologiji kninskih kuća dosta razlikuje, naime postoji mogućnost da su je gradili Turci, ili je nastala pod direktnim utjecajem turske stambene arhitekture.

Kuća je smještena u ulici Stjepana Gunjače 8¹ na strmom terenu kamenog sastava. U kuću se ulazi kroz nisko izveden ulaz sa južne strane sa kamenim nadvratnikom i dovratnicima. Sa ove strane, asimetrično od ulaza, postoji jedan mali prozor četvrtastog izgleda. Sa sjeverne strane kuća ima nekoliko otvora, uglavnom manjih, dok je jedan u novije vrijeme mehaničkim putem otvoren radi ulaza peradi u podzemni dio zgrade.

Najkarakterističniji raspored prozora-otvora ima zapadna strana, gdje su u svakom od tri nivoa postavljena po tri prozora sa simetričnim razmještajem u rustificiranu plohu građevine. Po svemu sudeći kuća je u najgornjem dijelu dograđivana, jer su vidljivi tragovi starog krovnog nivoa koji je bio za 60-tak cm. niži od današnjeg. Krov je oko 1930. mijenjan, a nakon toga, tj. poslije potresa, koji je zahvatio ovo područje godine 1969. Krov je prekriven salonitom (trnitom).

U unutrašnjosti građevine postoje niski stropovi cca 185-90 cm, što je još jedan dokaz prisutnosti islamske stambene specifičnosti u ovom objektu, koja je u Dalmaciji osim u nekoliko primjera doista rijetka. Dimenzije građevine upućuju da je u njoj živjelo 2 – 3 obitelji, naime, ona je široka 7 metara, a duga 11,30, tj. svaka obitelj živjela je u svojem katu. Nedaleko kuće „Krvavica“, zvane i „Bukarica“, postoje uz gradski zid ostaci gradske Stražare, a između ovih objekata nalazi se zapušteni teren, uglavnom za perad.

Kuću zvanu „Bukarica“ bi trebalo restauratorsko-konzervatorskim zahvatom vratiti u nekadašnji izvoran izgled (pitanje krovišta) i zaštititi je od daljnjeg propadanja, jer se nalazi u lošem stanju, a što svakako obzirom na svoju specifičnost ne zaslužuje.“

Iz Rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, od 1975. u Splitu.

O kući Krvavica imam neke zanimljive podatke, koje još ne mogu odgovorno potvrditi. Naime, u lipnju 1845., kralj Saksonije Friedrich August II (1836.-1854.) bio je u posjetu Hrvatskoj. Dana 5. lipnja došao je u Knin i ručao u kući Vujatovića. Ovu informaciju o kralju saksonskome donosi Zora dalmatinska u br. 28., od 14.06.1845. Prema neprovjerenim podacima tadašnja kuća Vujatović je danas kuća Krvavica. Naime, predak Krvavica je radio na Visu i nakon umirovljenja se vratio u svoj grad i kupio (vjerojatno) kuću Vujatović.

Dali neprovjerenu, ali moguću, informaciju držati beskonačno dugo bez mogućnosti njene provjere ili je objaviti ovako i očekivati da će ponukati nekoga tko ima vjerodostojnu informaciju, ostavljam vama na ocjenu.

Ovom prilikom najavljujem objavu navedenog članka iz Zore dalmatinske, najprije u Vijestima, a potom ovdje u Blogu.

Bilješke:

1 Prije, Zadarska 8.

Upoznajte Knin i volite ga.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

Još prije se preplašila Venecija ovakvog kraljeva koraka i uskomešala se odmah poslije Vojvodine smrti. Već koncem juna g. 1344. Republika naglašava, kako je grad Knin ključ Hrvatske, pa je u interesu njene časti i posjeda u Hrvatskoj, da se Knin sačuva u rukama žene pk. Nelipića. Naime primorski gradovi osim Omiša i Skradina kad su vidjeli, da ih kralj ne može zaštititi od velikaša, samo zbog toga su se utekli Veneciji, ali se izuzev Zadra, nad kojim je Venecija tada imala izravnu vlast ipak nisu odrekli kraljeva suvereniteta. Stoga Republika naređuje upravljačima u Hrvatskoj tj. u Šibeniku, Trogiru i Splitu, da dadu pomoć udovi u ljudstvu i drugomu, ako ona to zatraži zbog toga, da sačuva Knin. Ako se sama ne obrati, neka joj onda dadu do znanja ovaj nalog Republike i neka joj se i sami ponude, te da odmah obavijeste Republiku o svemu, što su poduzeli i neka usput izlože svoje sugestije.²¹⁶

Do tih pregovora s Vladisiavom i sinom joj Ivanom došlo je, iako se nezna s čije inicijative. Naime 30. VII. 1344. već nalazimo izaslanika Vladislave i Ivana Nelipića, koji iznosi njihove zahtjeve, a Venecija stvara odluku da izabere poseban odbor, koji će odgovoriti na njegovo traženje.²¹⁷ Nije, nam poznato, što je sve tražio taj izaslanik od Venecije, ali se iz zaključaka vijeća vidi, da ju je poslanik obavijestio, da se kralj na Vladislavu i kneza sprema kao i to, da je tražio, da gradovi Split, Trogir i Šibenik prime ljude i stoku kneževu. Glede prvog Venecija izjavljuje, da ju je ta vijest teško pogodila, te su preporučili svojim predstavnicima u Hrvatskoj, da im u svemu pruže pomoć. A u pogledu prihvatanja ljudi i stoke odgovara, da mjesta i gradovi nisu zgodni za držanje stoke preko svoje, ali ako je potrebno, Venecija će narediti svojim upravljačima, da prime ljude i stoku kneževu na otoke u Hrvatskoj, kao što su Rab, Hvar i Brač, gdje se ljudi i stoka mogu komodno povući i spasiti. To je Venecija odmah preporučila rektorima Splita, Šibenika, Zadra, Nina, Trogira, Raba i Hvara podvlačeći, kako je knez mletački građanin, pa neka im u svemu idu na ruku i prime ljude i stoku.²¹⁸

No nije sam kralj naumio da oduzme mladom knezu Ivanu Nelipiću gradove, koje mu je otac prisvojio. Čim je Vojvoda umro, porasle su zazubice i ujacima Kurjakovićima, te je Grgur odmah knezu Ivanu i sestri ugrabio dva katuna Ivanovih Vlaha. Istodobno je Bartul Krčki stao spremati vojsku i stupao u dogovor, kako će navaliti na Nelipićev posjed. A Veneciji, kojoj je stalo do jače sile, koja će u ovim stranama prkositi i zadržavati kralja, nije išlo u račun, da se slabi knez Nelipić, pa odabere posebnog nuncija, koji će ići knezovima Krčkim i Kurjakovićima, da ih odvrati od nauma. Nuncij je imao staviti do znanja Kurjakovićima, da im je Vladislava sestra, a Ivan nećak, i k tomu da poprijeti i njima i Krčkima s činjenicom, da su Nelipići mletački građani, koje oni štite i vole. Poslije toga nuncij će otići k Vladislavi i sinu joj, te joj izložiti dobru volju, da se sačuva njihov feud i dati im do znanja ono, što su poduzeli kod svojih rektora.²¹⁹

Gradovi Split, Trogir, i Šibenik brzo se stave u akciju, te na Nelipićevo traženje pošalju po 20 balistarija, što je Venecija odobrila i opet im naložila, da Nelipiću pomažu savjetom i svakom pomoći. Iz ove vijesti, koja potječe od 8. VIII., saznaje se i to, da su rektori Veneciju obavijestili, kako su splasle vijesti o dolasku Ugra, a Venecija im nalaže, da to provjere i da budu uvijek budni.²²⁰ No to ne potraje dugo i već 30. VIII. stižu vijesti o silasku kraljeve vojske, pa Venecija uzrujano šalje providure, od grada do grada, koji su imali držati moral građana i organizirati obavještavanje. Naređeno je providurima i to, da idu k Nelipiću i svima onima, koje oni pronađu za shodne, te im savjetuju, da se ujedine za svoju korist, te tako njihove tvrdje ne će pasti u ugarske ruke.²²¹

Sve ovo pripremanje presječe dolazak bana Nikole, koji se u rujnu sa 4.000 vojnika spustio u okolicu Knina i stao opsjedati sam grad, u kojem se nalazila Vladislava i sin joj s braniteljima. Ban je pokušao svim načinima borbe provaliti u grad, ali nije uspio zato, što je Knin bio utvrđen visokim i čvrstim bedemima. Kad je ban vidio postojanost posade i shvatio, da ne može zauzeti grada, odlučio se na haranje okolice, paljenje sela i na uništenje kuća i vinograda. Zatim ban juriša na brdo Spas, ali s njega nije mogao zauzeti Knina, iako je njegova vojska pokazala vanrednu hrabrost. A toga se uplašila Vladislava, te se pobojala, da ne će odoljeti, pa je poručila banu, da je spremna nagoditi se, s kraljem. Zato pošalje kralju poslanika, koji je izložio Ludoviku razlog svoje misije. Kad je sve kralju izložio i predao gradove, kralj je obećao, da će Nelipićima vratiti starinu. Kad se poslanik vratio u Knin i izložio kako se naredio, s kraljem, pokrene se ban s vojskom sa opsade i vrati se u Slavoniju.²²²

Čim se ban vratio, a Venecija dočula da Vladislava ima namjeru poći kralju, odmah je stala stvar razbijati i već 11. XI. savjetuje providure u Hrvatskoj, da njihovi gradovi načine savez sa hrvatskim knezovima radi zajedničke sigurnosti od Ugra, naročito podvlačeći Kurjakoviće i Nelipiće. K tomu je Venecija, koja je Vladislavi za vrijeme opsade Knina poslala razne vrste ali starog oružja,²²³ dala nalog providurima, da joj otpišu, da ne će učiniti dobra sebi i svom posjedu, ako ode kralju, jer njen put može nanijeti više zla nego dobra.²²⁴ Istovremeno Venecija ovlašćuje providure, da obećaju 200 konjanika velikašima za otpor, ako se ujedine protiv Ugra i to uz uvjet, da se nitko iz tog saveza ne povuče.²²⁵

Pored podstrekivanja Venecije Vladislavu su još nagovorili njeni Kurjakovići, pa se ona predomisli i kad je kralj htio Knin podvrći svojoj vlasti, te postaviti na upravu svoje ljude, opre se ona tomu. To razbjesni kralja, te on odluči sve gradove i utvrđenja uzeti u svoje ruke, pa će sačekati ljeto, da pripremi i otpočne operaciju.

Za to vrijeme Konstantin Nelipić opet pljačka šibenski okoliš i gazi zaključke uglavljenog mira, pa se Venecija obraća Vladislavi i šalje u Knin notara, koji traži, da se Šibenčanima naknadi šteta i usput da se ukine carina na robu. Vladislava, očito iz potrebe za mletačkom pomoći, pristaje na sve s izuzetkom, da će po starom običaju, ali samo u Kninu, utjerivati carinu na uvezenu robu.²²⁶ Ugovor je ratificiran u Kninu koncem marta g. 1345. u prisutnosti nuncija Marka Zane, a u dvorani palače grada Knina “in sala palacii dicti castri Tinini”.²²⁷ Koncem proljeća g. 1345. dopre u Dalmaciju vijest o kraljevim pripremama, pa Venecija odmah izabere tri providura sa zadatkom, da pripreme Hrvate na otpor. Naročito im je naređeno, da se stave u vezu s Vladislavom i sinom joj knezom Ivanom, s Kurjakovićima i s drugim velikašima. ²²⁸ Međutim kralj pošalje u Knin dvije vojske pod dvjema banovima, slavonskim Nikolom i bosanskim Stjepanom Kotromanićem, koji su Vladislavu i Ivana bez bitke prinudili na popuštanje. Već 23. VI. 1345. god. banovi sklapaju preliminarni ugovor s Vladislavom i njenim sinom u Kninu, a ugovor je sklopljen posebno s jednim, a posebno s drugim banom. Po tom ugovoru Vladislava i Ivan će bezodvlačno predati u ruke kralju utvrde: Počitelj (u Lici), Srb, Ostrožac i Unac. Predat će također utvrde Knin i Brečevo, a dat će im se Cetina i Klis. Međutim će Knin i Brečevo držati još dotle, dok im se ne izruči Cetina i Klis. A dok budu držali Knin i Brečevo svi plemići, koji se u ta dva mjesta nalaze, ne će nikomu drugom služiti nego knezu Ivanu Nelipiću i nitko im ne će suditi osim njega.²²⁹

Dolazak banova pod Knin iznenadio je Veneciju, te iste noći, kad se u Veneciji čula ta vijest, Republika je požurila odlazak providura u Hrvatsku, a zatim zatražila od gradova Raba, Paga, Nina i Hvara da dadu vojske.²³⁰ Venecija je ove vijesti primila upravo na dan, kad je u Kninu sklopljen sporazum, pa nije mogla znati još i to, da su se Vladislava i knez Ivan već sporazumjeli s banovima. Jamačno ne znajući, da će se za vojskama banova gibati sam kralj, Venecija još 5. VII. šalje Mladenu kliškom oružje, koje je on prije tražio, da se brani od Ludovika.²³¹ Ali u srpnju se spustio kralj sa 20.000 vojnika i već kod Bihaća mu se poklone mnogi hrvatski velikaši, pa i Vladislava sa sinom,²³² a samo to nisu htjeli učiniti Bribirski knezovi Pavao II. i Mladen III.

Sporazum i poklonstvo Nelipića i Kurjakovića kralju, do kojeg je došlo od straha pred ogromnom vojskom, iznenadi Veneciju i presječe je u svim dotadašnjim pokušajima da organizira otpor. Republika se nije mogla pomiriti s novim stanjem, te sada kuša pronaći svaku pukotinu, da bi u nju utjerala svoj klin. Či-nilo joj se najizglednije, da bi nešto mogla ušićariti u preliminarnom karakteru ugovora banova i Nelipića, naime da poduzme nešto, prije nego Nelipići izruče kralju Knin. Na novom horizontu brzo sagleda poslednju mogućnost: iskoristiti raspoloženje protiv kralja kod onih dvaju Bribiraca. Stoga Republika, da se sama ne zamjeri kralju, huška njih, da otmu Knin iz ruku Nelipića, te 13. IX. pravi s njima u Šibeniku pogodbu, u kojoj se kaže: “Ako bi knezovi imali izgleda da zauzmu Knin, što bi, čini se, mogli ostvariti ili oni sami ili skupa s onima, koji su u stranama Hrvatske uz dužda (= gradovi, koji se inače nisu odrekli kraljeva suverenstva), a ti će knezovima Bribirskim dati toliko vojske, koliko će biti dovoljno za osvajanje Knina. I ako se desi, da oslobode Knin i prime ga od ugarskih ruku, a dužd ga htjedne za sebe imati, pripremni su, da mu ga ustupe, a ako dužd nije to voljan, onda Knin mora pripasti knezovima Pavlu i Mladenu.”²³³

Kad su se Bribirci pripremali na pothvat dođe 11. XI. 1345. god.²³⁴ do definitivnog redigovanja ugovora uvjetovana s onim preliminarnim, koji se potvrđuje uz neke izmjene. Tu kralj navodi, kako su se mnogi plemići u Hrvatskoj svojom tiranskom vlasti otuđili od krune i pali u tešku pogrešku, koju je naslijedio Ivan Nelipić, ali se pokorio kralju, pa ga on sada priznaje i oprašta mu sve nevjere. Nelipić vraća kraljevske gradove Knin i Počitelj, pa gradove Srb, Ostrog i Unac, a kralj mu daje kraljevski grad Sinj²³⁵ s komitatom Cetinom i Brečevo s Poljem.²³⁶ Tu je nastala izmjena, jer Klis, koji su banovi valjda kanili osvojiti od Mladena III. Bribirskog, pa ga zato uvrstili u preliminare nije mogao doći u obzir, jer do osvojenja uopće nije došlo, te je Klis ostao u Mladenovim rukama. Ali zato se kralj odrekao Brečeva, te ga, mjesto da ga povuće s Kninom, kako je preliminarima predviđeno, daje Nelipiću umjesto Klisa. K tomu je kralj ostavio Nelipićima hereditarni grad Kamičac, za koji se ovdje kaže, da je iznova sagrađen. I konačno, kralj izuzima Nelipića i sve njegove baštinike za sva vremena od bilo kojeg suda u čitavom kraljevstvu s tim, da im je nadležan izravno kraljev vrhovni sud. Ovim se zatvaraju stranice dramatične prošlosti Hrvatske, u kojoj je Knin pozornica, na kojoj su preko dvadeset godina protagonisti: Vojvoda, žena mu Vladislava i sin Ivan Nelipić.

Bilješke: 

216 O. c. 217.

217 O. c. 218–221.

218 L. c.

219 L. c.

220 O. c. str. 22l.

221 O. c. str. 223.

222 Obsidio Jadrensis libri duo. Ed. Lucius, De regno, str. 388–9.

223 Lucius. Memorie, str. 240.

224 Ljubić, Listine, II. str. 225.

225 O. c. str. 227.

226 O. c. str. 237.

227 O. c. str. 239.

228 O. c. str. 248–9.

229 Šišić, Iz arkiva u Željeznom, Vjesnik Kr. hrvatsko–slavonsko– dalmatinskog zemaljskog arkiva, VII, Zagreb 1905, str. 142–4.

230 Ljubić, Listine II, str. 252.

231 O. c. str. 253.

232 Obsidio Jadrensis, str. 389.

233 Ljubić, O. c. str. 268

234 Šišić, O. c. str. 145–7.

235 Interesantno je, da se u preliminarnom ugovoru navodi castrum Ceth (= Cetina), a u definitivnom castrum Zyn (= Sinj), a to zato što je Sinj utvrda, koja je pripadala naselju Cetini.

236 Nedavno ubicirano u selu Bračeviću, a Polje prije zvano Kanjevača sada je Vrba, V. Gunjača, Ubikacija srednjovjekovnog castruma Brečevo, Ed. cit.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Foto Sinja sa http://www.sinj.hr

III. 1365. Martii 16. Tininii.

Ban Nikola Seč dariva kraljevskim Vlasima Pribanu, Ratku i ostaloj braći njihovoj kraljevsku pustu zemlju Vidče selo izmedju Keglja i Zrmanje uz uvjet, da služe u vojsci.

Noc Nicolaus de Zeech regnorum Dalmacie et Croacie banus memorie commendamus tenore presencium significamus (!) quibus expedit universis, quod nos consideratis fidelitatibus et fidelitatum preclaris meritis Pribani, Rathkoni, Dwdany, Woyhne et Maladeni filiorum Zylan. Olahorum domini nostri regis in regno Croacie sitis (!) et existen (cium), quandam terram regalem pretextu nostri banatus nobis pertinentem Wydchezelo nominatam inter possessionem Kegel et Zirmana existentem, nunc vacuam et habitatoribus destitutam, volentes populosam efficere, eandem secundum cursus antiquarum metarum, videlicet terris cultis et incultis, vineis, silvis, pratis, nemoribus, aquis, aquarumque decursibus, lapidibus, arboribus fructiferis et universis utilitatibus intra iustis metis diete terre et possessionis Wydchezelo habitis et existentibus modo quo supra ut premittitur pro fidelitatibus et opportunis servitiis eorundem eisdem Pribano, Rathkoni, Dwdano, Woyhne et Maladeno honoris titulo dedimus donavimus et contulimus tenendam, utendam, freuendam, gaudendam periter et habendam sine preiudicio iuris alieni talimodo, ut quicunque homines per adductionem dictorum Pribani, Rathk, Dwdani, Woyhne et Maladeni ad faciem dicte terre causa commorandi venirent et edificia facerent, a die adventus eorum in dictam terram usque ad terciam revolucionem annualem supra nominatam computando libertatis prerogativa perfruantur, ita ut per spatia trium annorum ipsis pro libertate assignatorum ab omni onere penitus sint exempti, elapsis autem trium annorum curriculis iidem homines in facie dicte terre residentes ea et eadem servicia ipsis Olahis impendere teneantur, prout alii ipsius contrate homines scilicet consimiles sunt facere consueti. Lidem vero Olahi de eadem possessione nobis et nostris successoribus more armigerorum et woytanis servire tenebuntur. Datum Tininii die dominico proximo post festum beati Gregorii pape anno domini millesimo trecentesimo sexagesimo quinto.

Ova isprava uvrštena je u regest isprave Kninskoga kaptola od 8. ožujka 1435. Vidi br. IX. ovoga zbornika.

Ova isprava je objavljena u KLAIĆ V., Acta Keglevichiana (1322.-1527.). Najstarije isprave porodice Keglevića do boja na Muhačkom polju, koju je objavio tadašnji JAZU u Zagrebu, 1917. u ediciji Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium vol. 42. U svom Predgovoru, urednik i autor, Klaić V. se osvrće na značaj i vrijednost tog zbornika isprava za područje Kninskog kraja, područja definiranog na ovim web stranicama:

„U ovom malom zborniku objelodanio sam oko sedamdeset isprava iz arhiva Jugoslavenske akademije. Te su isprave potekle iz arhiva grofova Keglevića, koji je pokojni grof Samojlo Keglević (+ 1882.) Akademiji prodao.

Isprave obasežu doba od god. 1322. (dotično 1358.) do boja na Muhačkom polju, te su zanimljive u gdjekojem pogledu. Naročito vrijede po tome, što rasvjetljuju krajeve oko rijeke Zrmanje od Zvonigrada do Obrovca, o kojima u srednjem vijeku inače ne znademo gotovo ništa. Suviše nam i objašnjuju odnose između hrvatskoga plemstva i doseljenih Vlaha još prije propasti kraljevstva bosanskoga i velikih seoba Vlaha iz turskih pokrajina u 16. i 17. stoljeću. Baš te isprave mogle bi pridonijeti da će se dosadanji nazori o porijeklu i narodnoj pripadnosti Vlaha znatno promijeniti.

…

… pokazuje, kako su se Keglevići iz svojega prvotnoga zavičaja k jugu od Velebita pod utjecajem jače sile polagano pomicali od juga k sjeveru, najprije u pounske i pokupske krajeve, onda u oblasti medju Savom i Dravom, dok napokon jedna grana njihova ne dopre do sjevernih krajeva kraljevine Ugarske. Po tome je povjesnica Keglevića kao neki prototip za sudbinu toliko hrvatskih plemenitih rodova, koji su doživjeli jednaku ili sličnu odiseju.“

Vj. Klaić

U svom Predgovoru V. Klaić najavljuje, a ispravama koje slijede argumentira tvrdnju o važnosti povijesti Kninskog kraja u ukupnoj hrvatskoj povijesti, kao ishodištu moderne hrvatske države. Osim toga, a kako to V. Klaić u Predgovoru i najavljuje, isprave bi trebale biti prilog povijesti Vlaha u Hrvatskoj, povijesti koja još nije u dovoljnoj mjeri zaživjela u suvremenoj kulturi hrvatske države.

Inače porodica Keglević, kao što to i K.V. kaže, porijeklom je sa područja južno od Velebita. Preciznije, iz Mokrog Polja u današnjoj općini Ervenik, 15-ak kilometara SZ od Knina, gdje se i danas vide ostaci nekadašnje Keglević utvrde.

Kao i dosad, upoznajte Knin i Kninsko područje, da bi ga više voljeli.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

Foto: http://www.destinacije.com

U cilju promoviranja baštine našeg kraja, donosim vam tekst objavljen u Zori Dalmatinskoj, broj 48, od 27. studenog 1848. godine. Ispričao ju je Todor iz današnje općine Promina. Lagana humoristična priča kojom se autor šali na svoj i tuđi račun. Priča, koja se vjerojatno, kao i druge brojne priče smišljene u narodu, pričala uvečer uz kamin, na obiteljskom sijelu. Priča koja nam iz prve ruke priča o svom vremenu. Ako je pozorno čitate mnogo će vam kazati o pravopisu, grafiji hrvatskog jezika na ovom prostoru. Mnogo vam može reći o mentalitetu našeg čovika. Čoviku dođe muka kad se upita, moramo li mi uz ovakve priče gledati i slušati ono pusto smeće na „nacionalnim“ televizijama?

Narodna smišljalica za smjejanje.

Ja sam Bilan Burnach; imadem sto ovnovah, ҫetiri stotine rogu; imam sto ovacah, ҫetiri stotine janjacah; po∫ao sam u planinu, poneso dvje pu∫ke-mala mi je pu∫ka na ramenu, a velika za pasom-imam ҫetvere fi∫eke, dvoje prazne a u dvoma nema ni∫ta. – Prjete mi ajduci. - Sreto∫e me. Je li to Bilan Burnach? – Jest. – Ajde amo zove te aramba∫a! – Kad dodjo aramba∫i (ajduҫkome) usjeko∫e klipe, neokresa∫e za pedlj, povali∫e, pak udri.

Dvanajest ajdukah peҫe dvanajest ovnovah; kod njih baҫva vina od dvanajest barilah. - Izjedo∫e dvanajest ovnovah, i popi∫e baҫvu od dvanajest barilah. – Vele ajduci: ∫to chemo od Bilana? – Veli aramba∫a: ja znam ∫to chemo. – ta zadnite baҫvu, verzte ga u baҫvu. - Ostavi∫e mene u baҫvi. – Dodje vuk glodati kosti, a ja provuko ruku kroz baҫvu; uvati vuka za rep, pak aknu: Ah! Vuҫe! – A vuk skoҫi, pak na baҫvu; baҫva se razsu, a ja osta prost. – Dodjo kuchi – veli chacha (otac): moj sinko, gdje si bio? Jevo ide Boxich – ajde docheraj vina! – A ja natovari prosa na zelenu kobilu, pochera pokraj jedne lokve. Kad pogleda, al' se u lokvi ne∫to cerveni! Reko! Ta ono je vino! – Rastovari ondje; istreso proso, pak nali pune mje∫ine vina. – Kad pogleda onamo, ali cerkla kobila! Usjeko klipe drenove, i klenove, pak razape koxu, natovari, pogleda u lokvu; kad ugleda, dva patka! – Vergo patke u antre∫elj; pochera vino kuchi a ona dva patka: !!! verr. Odleti∫e Bogu na nebesa. – Dodjo kuchi, dochera vino.- Ajde sinko (veli chacha), donesi vode. – Dodjo ja na bunar; smerzla se voda, a ja: ∫to chu? svernu glavu, pak probi vodu. – Kad doneso vode, pita chacha: pasja viro kamo ti glava? – Tako mi Isukersta ostala na bunaru!! – Zapali lulu! Dodjo na bunar; kad li glava na bunaru! navernu glavu; dodjo opet kuchi, i boxichova. Reko chachi: idem ja chacha, gledati patke. – Ajde sinko – te ja onda uprav Bogu; ali Bog s' patci ver∫e proso. – To su boxe, moji patci! Jesu sinko! – Natovari mi dva patka prosa, dade mi konop, te spu∫ti obadva; reko: kako chu se ja spu∫titi? – On mi dade konop, a ja dodjo, pak ispreveziva i nadoveziva. Kad se stado spu∫tati, zaglibi se tri ar∫ina u blato. – Onda odlecho kuchi, te doneso motiku i odkopa se, pak dodjo kuchi.

Todor Jankovich iz Bobodola, ҫoban.

Primjetili ste čudne znakove u tekstu. Nije to greška, već je to pismo hrvatskog jezika te 1848. Bilo ga je važno prenijeti u originalnom obliku, bez prevođenja. Svejedno se nadam da vam to neće činiti veće poteškoće pri čitanju.

Manje poznate riječi:

zadnite, nisam našao tumačenje, koje bi objasnilo tu riječ u datom kontekstu, ali se može zaključiti o značenju, prema kojem bi ono bilo: skinite dno, otvorite bačvu;

verzte, bacite, ubacite (u bačvu);

aknu, nisam našao značenje, ali prema kontekstu, viknuti na nekoga (vuka) da bi ga se preplašilo;

antre∫elj (antrešelj), dio samara (u ovom slučaju na kobili).

Dosad ste na stranicama ovog Internet portala mogli čitati (i gledati) razne sadržaje koje bi se jednom riječju mogle nazvati baštinom kninskog kraja.

Što je to kninski kraj? U ovim današnjim vremenima čuli smo za kninsku općinu, šibensko-kninsku županiju, grad Knin …, ali kninski kraj?

S obzirom da me fascinira prošlost naroda na ovom prostoru, vratio sam se puno vrimena unazad. Tisuću godina i više. U vrijeme kninske (ili hrvatske) biskupije, kninskog distrikta, starohrvatske kninske županije. Uspoređujući te pojmove, a za potrebe ovog portala, definirao sam kninski kraj kako slijedi: općina Ervenik, o. Promina, o. Biskupija, o. Kijevo, o. Civljane, o. Kistanje, Grad Knin. I uz navedene kriterije, neki će mi naći zamjerke ovako definiranom kninskom kraju. Naime stara kninska biskupija, nekad je obuhvaćala i Ljubitovicu, selo, danas na području Grada Trogira. Što s njom?

Prosurfajte, kritički, internetom, kako bi odgovorili na pitanje koliko je prostor Srednje Dalmacije, ili sjevera Srednje Dalmacije, ili Sjeverne Dalmacije, prisutan na internetu.

Moj zaključak je da je upravo ovaj, ovako definiran prostor, najslabije prisutan na internetu, od cijele nekadašnje kninske biskupije. To bi bila točka na i.

Za one koje zanima, malo o Zori Dalmatinskoj sa portala digitaliziranih novina, Stare hrvatske novine:

Književno-prosvjetni tjednik, prvi hrvatski književni časopis koji je izlazio izvan Zagreba i to od 1844. do 1849. Pokrenuo ga je i uređivao Ante Kuzmanić uz pomoć tiskara, braće Battara, i uz vjernu suradnju Petra Preradovića. Cijelo vrijeme svojega izlaženja podupirao je zahtjeve za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Prestao je izlaziti zbog pooštrene cenzure. Urednik Kuzmanić bio je i vođa zadarskoga filološkoga kruga te je u Zori dalmatinskoj provodio tzv. dalmatinski pravopis i snažno se odupirao nastojanjima zagrebačke filološke škole. Polazio je s gledišta da književni (standardni) jezik mora biti što bliži narodnomu, pučkomu jeziku. Tjednik je bio više prosvjetne nego književne naravi pa je malo istaknutih književnika u njemu surađivalo (Petar Preradović, Ana Vidovićeva, Pasko Antun Kazali)

Toliko ovom prilikom. Drugi put, nekim drugim povodom, malo ću više o Zori.

Ova priča zasigurno nije vijest. Međutim onima koji su češće na ovom portalu, bit će vijest da otvaram novu rubriku u kojoj ću objavljivati ovakve stare priče, basne, recepte, zanimljivosti, pjesme, … koje pronađem tu i tamo, na http://grad-knin.net/blog/grad-knin/etnografija/. Znači da ubuduće takve tekstove potražite u blogu, a ne u vijestima. Trebam li spominjati? Kad god i gdje god nađete ovakve narodne priče ne dajte da se zaborave. E-mail znate.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Literatura:

IVEKOVIĆ & BROZ, Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb, 1901.

ANIĆ V., Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb, 1998.

miro

Vjekoslav Klaić je genealoškim istraživanjem pošao od spomenutog vojvode Nelipića unatrag. Utvrdio je, da se on prvi put spominje g. 1304. kao sin pk. Jurja i opet, da je taj Juraj bio sin Isana, koji je dakle djed vojvode. Tragajući još dalje došao je do zaključka, da je u ratu između Splita i Trogirana g. 1244. sa strane Trogirana ratovao i jedan Neliptius, te je konstruirao genealošku tablu:

Neliptius 1244

Isanus 1253

Georgius prije 1304

Nelipizius comes, voyvoda 1304, 1317, 1322¹⁸² Na osnovu teksta u ispravi iz g. 1345., u kojoj kralj ostavlja Ivanu sinu vojvode među ostalim “item castrum suum hereditarium Chanochaz vocatum”¹⁸³ Klaić utvrđuje, da je Kamičac na Krci bio baština ili djedovina Nelipića, koju su oni nekada izgubili, pa ju je tek vojvodin sin Ivan opet dobio od kralja Ljudevita. ¹⁸⁴

Klaić, a s njim i ostali. koji su se doticali Nelipića, nisu se osvrtali na činjenicu, da se prvi Nelipić ipak pojavio u Trogiru. Štaviše u posljednje vrijeme objavljen je dokumenat od 15. I. 1264. g., koji nam spominje još jednog Nelipića i to Desislava, za kojeg se izričito kaže “filio quondam Nelepece”,¹⁸⁵ dakle to je sin Nelipića, koji se spominje g. 1244., a tada više nije bio živ (quondam). U dokumentu se govori o podmiri svote od 9 perpera, koju Desislavu podmiruje neka Sestelia kći Miloša, o čemu je načinjena pismena potvrda (cartula) u kući Desislavovoj u Trogiru. Ovaj dokumenat nam pruža više podataka. Tako potvrđuje prvog Nelipića, kojeg je na čelu rodoslovne table postavio Klaić, iznosi novo ime Desislava, za kojeg se pouzdano zna, da je izravan potomak tog Nelipića (sin), dok to nije potvrđeno za Isana, kojeg navodi Klaić i konačno iz njega izlazi, da se pravila pismena potvrda u Desislavovoj kući u Trogiru. Dakle prvi Nelipić se spominje kao učesnik u ratu “ex parte Traguriensium”, njegov sin Desislav ima kuću u Trogiru i stanuje u njoj, pa se mora zaključiti, da je porijeklo prvih poznatih Nelipića vezano za Trogir. A kako se oni poslije u Trogiru ne susreću, vjerojatno je, da su u drugoj polovini XIII. st. u kninskoj županiji dobili feud i tu se naselili, najprije u Kamičcu, koji je odsada njihov castrum hereditarium, i drugdje po Promini, a zatim su osiljenjem širili imanja i moć dalje.

Prvi Nelipić, koji se isticao u javnom životu, nepoznata je imena, i spominje se prvi put samo kao comes Neliptius, a g. 1317. i dalje naziva se vojvoda Nelipić. Kako je došlo do tog naziva, nije poznato, ali se može pretpostavljati, da je on stajao na čelu lige protiv bana Mladena i da je možda imao nijedan hrvatski knez,¹⁸⁶ a mi nalazimo, da Miha Madijev naziva vojvodom Jurja Mihovilovića, suvremenika i saveznika Nelipićeva.¹⁸⁷

Mi smo Vojvodu već susreli, kako s Mladenovom braćom Jurjem, Pavlom i Grgurom drži Knin. Šišić drži, da je ovaj knez Juraj poslije Mladenova pada nastojao da povrati bansku čast kući Bribirskih, u kojoj je ona bila nasljedna.¹⁸⁸ A kako Jurja vidimo angažovana u ligi, možemo pomišljati, da su članovi lige sklopili neku obavezu, da Jurju osiguraju bansku čast, pa da im je bilo do toga, da bansko sjedište Knin ne puste iz ruku, te ga nisu mogli zauzeti banovi Babonić i Nikola. No uskoro će vojvoda Nelipić izigrati ligu i zadržati za sebe Knin, te na taj način okrenuti knezove Bribirske protiv sebe.

Juraj Bribirski okupi saveznike, te mu uz Poljičane pristupe Bosanci, Zadrani i krčki knez Fridrik. Uza nj je bio i Mlečanin Bajamonte Tiepolo, rođak bana Pavla, koji je g. 1310. u Veneciji podigao bunu s namjerom, da svrgne dužda Petra Gradoniga i postavi sebe. No ne uspije i pobježe u Hrvatsku, te ga nalazimo, da g. 1313., 1320. i 1322. obnaša čast potestata Nina,¹⁸⁹ po čemu se može suditi, da je odatle doveo vojnika. Knez Juraj krene s vojskom na NeIipića i dođe na domak Kninu, te se utabori u Topolju kod izvora rijeke Krke čekajući, da prispije pomoć od Zadrana i krčkog kneza. Ali ga 7. VI. 1324. g. iz Knina iznenadi vojvoda Nelipić, s kojim je bio vojvoda Juraj Mihovilović iz Livna, te oni hametice potuku Jurjevu vojsku, a samoga Jurja s Bajamontom Tiepolom, nekim Bubanom i drugim njegovim baronima zarobe i bace u kninsku tamnicu,¹⁹⁰ gdje je Juraj odležao dvije godine. Time se vojvoda Nelipić riješi posljednjeg takmaca među hrvatskim velikašima, koji je imao izgleda, da ga ugrozi i odsele on iz tvrdog Knina prkosi kralju i njegovim banovima.

Godine 1326. po kraljevu nalogu silazi u Hrvatsku ban Slavonije Mikac Prodanić, koji osvaja Babonićeve gradove znači, da su Babonići poslije poraza g. 1323. opet ojačali i suprostavili se kralju. Cilj banove vojne sastojao se u odluci, da popravi poraze, što su ih pretrpjeli njegovi predstavnici Babonić i Nikola, pa mu je glavno bilo suzbiti Nelipića i oduzeti mu Knin. O njegovoj vojni priča Miha Madijev, kojeg Šišić zatječe u kontradikciji, jer je najprije naveo kako su se svi u Hrvatskoj poklonili banu Mikcu, a zatim da je morao osvajati Unac, te se zaputio u Zadar, gdje je bio srdačno dočekan. A zatim da sam Miha Madijev kaže, da nije mogao ostvariti nakane glede zauzimanja utvrda u Hrvatskoj, pa se vratio natrag u Ugarsku ostavivši u Bihaću nešto vojske.¹⁹¹ Uočivši kontradikciju, Šišić razjašnjuje, stvar ovako: “Ovim (što je Miha prije rekao, da su mu se u Hrvatskoj poklonili, a zatim da je zauzimao Unac) nam se čitava stvar razjašnjuje. Grad Unac pripadao je do god. 1322. vojvodi Nelipiću, a onda ga je predao kralju. No svakako g. 1323. kad je uzeo Knin, onda je Nelipić i Unac natrag osvojio, pa stoga sada ban Mikac i udara na nj. Iz toga vidimo, da je Mikac u Hrvatskoj našao neprijatelja u vojvodi Nelipiću i njegovim saveznicima.”¹⁹² Šišić ovo temelji na navodu, za koji sam kaže, da je konfuzan i naslućuje, da je sastavljen od dvije isprave, samo što on taj podatak pripisuje Luciusu umjesto Mrnaviću.¹⁹³ Ali po tomu što za Unac kaže, da je do g. 1322. pripadao Nelipiću, vidi se, da je to povezao s prvim dijelom Mrnavićeve note, koja je datirana s godinom 1322., dok se to odnosi na drugi dio note, koji je uzet iz isprave od g. 1345., samo što je on pogrešno podvučen pod datum od g. 1322.,¹⁹⁴ to Šišić nije točno razlikovao, iako je naslutio obje godine. Prema tomu nema nikakva oslonca njegov navod, da je Nelipić do g. 1322. posjedovao Unac, nego sva je prilika, da ga je dobio u miraz od Kurjakovića, budući da se oženio njihovom sestrom Vladislavom, no nije isključeno, da su ga prije toga sami Kurjakovići oteli kralju, ukoliko ga zaista nije oteo Nelipić, a sve se to nije nikako moglo dogoditi prije g. 1322., jer tada Karlo Roberto dolazi u Knin preko Bihaća i Unca, koji su se nalazili u njegovoj vlasti. Unac se morao naći u Nelipićevim rukama u vremenu poslije odlaska kralja iz Knina, kad se on u Kninu osilio, po svoj prilici i poslije pohoda bana Nikole, a svakako prije g. 1326., kad ga ban Mikac već osvaja.

Šišić: u navodu Mihe Madijeva “Finaliter videns se (= ban Mikac) quod habere non potest suum intentum de castris Chroatiae abiit in Ungaria” sagledava mogućnost, da je ban pokušao sreću i na Kninu, ali bezuspješno.¹⁹⁵ Međutim tu tezu odmah slabi, kad u potvrdu Mikčeva poraza iznosi sam Mikčev navod, u kojem kaže, da je ušao u Hrvatsku s vojskom da povrati kraljeva prava, gdje su ga sinovi Kurjakovi: Budislav, Pavao i Grgur kao i njihov zet Nelipić, poznati nevjernici i neprijatelji kraljevi, okrutno svladali (devicissent), pa Šišić zatim dodaje: “Prema tome ima se bojište tražiti na putu do Knina kroz Krbavu, jer je tu bilo sjedište vlasti Kurjakovića i Nelipića.”¹⁹⁶ Nu ako se na Mikčevu putu spominje zauzimanje Unca i onda prolaz u Zadar, očit je pravac njegova nadiranja, koji ostavlja Krbavu po strani i od Unca vodi prirodnim putem i osnovnim ciljem banovim ka Kninu, pa tuda treba tražiti proprište, koje je najvjerojatnije bilo u Kninu, gdje je bana poslije pada Unca Nelipić mogao pripremno dočekati s Kurjakovićima. Radilo se, naime o bici za utvrđenje, a ne po otvorenom polju, jer se kaže “intentum de castris Croatiae”, i vidjeli smo, da se osvajao castrum Unac, za kojim bi na red dolazio castrum Tiniense, jer između Unca i Knina nije tada bilo drugog utvrđenja osim neznačajnog Vrha.

Na ovu partiju Mikčeva pohoda osvrnuo se Gruber, koji prelazi preko Šišićevih konstatacija i bez ikakva raspravljanja kaže, da je Mikac najprije svladao knezove, osobito Nelipića kninskog g. 1326., a zatim da je Nelipić bana hametice potukao i prisilio ga na uzmak iz Hrvatske.¹⁹⁷ O svladavanju Nelipića, vidjesmo, nema ni govora.

Ovim porazom bana, trećeg po redu, prestaje se definitivno osjećaiti vlast kralja Karla Roberta u Hrvatskoj, u kojoj sada prvu riječ vodi vojvoda Nelipić u Kninu imajući, ali oslabljene, takmace u knezovima Bribirskim, naročito u Jurju Kliškom. Vojvoda Nelipić skupa s bratom Isanom iz Ključa, pa poslije Isanove smrti s njegovim sinom Konstantinom, imao je povremenih sukoba sa Bribircima,¹⁹⁸ čemu pripisujem postanak niza malih srednjovjekovnih utvrđenja na obje strane kanjona rijeke Krke, koja je dijelila domene Vojvode i nećaka mu Konstantina, koje su bile s lijeve strane Krke, od domene Bribiraca na desnoj strani rijeke. Takav slučaj nemamo na Zrmanji ili na Cetini, jer tu nije bilo ovakvog pograničja.

Vojvoda Nelipić pokazuje od početka nastupa sve osobine samodršca. Bezobziran je u stjecanju imetka i vlasti. Kad mu je pogodno, sklapa saveze i redovito ih razbija oštetivši uvijek dotadašnjeg saveznika. Za moćnoga Pavla Bribirskog knez Nelipić je u prijateljstvu s Bribircima i nalazimo ga kao svjedoka na ispravi, koju g. 1304. Pavao izdaje u Skradinu,¹⁹⁹ a poslije će se s Kurjakovićima udružiti protiv Mladena; šest godina prije Mladenova pada (g. 1316).²⁰⁰ Vješto taktizira sa gradovima susjednim njegovu području, te postaje g. 1324. knez Splita. Godine 1324. sklapa s Trogirom obrambeni savez,²⁰¹ Naveli smo, kako je s pomoću Jurja Bribirskog držao Knin, a poslije nepune dvije godine dolazi između Jurja i Nelipića do bitke kod Topolja, te Juraj, koji tako reći donedavno s vojvodom dijeli vlast u Kninu, sada u njegovoj tamnici čami dvije godine. Godine 1332. u Stupinu kod Rogoznice sklapa sa Trogirom, Splitom i Šibenikom ligu, kojoj se postavi na čelo, te mu se ovi gradovi obavezaše na pomoć od 400 vojnika, ali samo da se ne upotrebe u slučaju njegova sukoba s Venecijom ili s ugarskim kraljem, nego isključivo u Hrvatskoj i to pod njegovim ličnim vodstvom.²⁰² Usprkos tome pod Vojvodinim nagovorom njegov brat Isan od Ključa skupa s Budislavom Ugrinićem odmah g. 1333. pljačka šibenski teritorij, pa Venecija traži od Vojvode, da ga ukroti, da pusti na slobodu odvedene ljude i da naknadi štete. ²⁰³ Kasnije će to isto nastaviti Isanov sin, Vojvodin sinovac nekoliko puta, sve pod zaštitom ili otvorenim učešćem Vojvode.²⁰⁴ Usprkos tome, što je Vojvoda imao još najbolje odnose s Trogirom, on zida neku utvrdu na njihovoj međi, pa Trogirani g. 1335. prosvjeduju preko Venecije.²⁰⁵ Trajne dobre odnose održava samo s nećakom Konstantinom, kojeg ustvari isturuje ispred sebe na razne akcije i pljačke. Zajednički udaraju na Bribirce g. 1336.²⁰⁶ Konačno dolazi u sukob i s tazbinom, s Kurjakovićima, pomoću kojih je polučio mnoge uspjehe, te oni g. 1338. s Bribircima zamole kralja, da im pomogne protiv Vojvode.²⁰⁷ Ljut protivnik mu je uvijek bio i ostao bosanski ban Stjepan Kotromanić, kojemu je Vojvoda oteo Visuć,²⁰⁸ a negdje između g. 1337. i 1340. vodio se između njih rat.²⁰⁹

Vojvoda je dobro ocijenio, kako je Veneciji mnogo bilo do toga, da se utjecaj ugarsko – hrvatskog kralja što više udalji od obale i da je kudikamo za nju povoljnije, ako Hrvatska stoji izvan njegova utjecaja još i raskomadana među nesložne velikaše, kao što su Nelipići, Kurjakovići i Bribirski. Ovakvo je stanje pogodovalo Veneciji i u intenciji, da drži pod svojom kontrolom obalne gradove, odnosi se vrlo prijateljski prema hrvatskim feudalcima, a naročito prema Nelipiću, koji to iskorištava i često preko Konstantina, ili zajedno s njim čini nešto, što nije u interesu Veneciji. Zna, da Venecija zbog takvih akcija neće pomutiti odnose, pa poslije njih nastaju česta nagađanja i ugovori. Štaviše Nelipić u Veneciji nabavlja oružje, u koju svrhu g. 1339. šalje svoga vještaka nekog Marka.²¹⁰ Konačno g. 1343. Venecija Vojvodu obdari čašću mletačkog građanina, što je vrijedilo ujedno i za njegove potomke.²¹¹ Ali svejedno iduće godine dolazi do potrebe zaključivanja mira s Vojvodom, u koju svrhu Venecija ovlašćuje providure.²¹² No te iste godine juna g. 1334. umre Vojvoda, zaista s nasladom u srcu, što ga od tolikih neprijatelja u životu nitko nije pobijedio.

Smrću Nelipićevom nestaje sa pozornice Hrvatske markantne i silovite ličnosti, koja je uporno brisala znak kraljevske vlasti i bilo čijeg utjecaja na teritoriju, koji je, bilo baštinio bilo prisvojio. A njegov teritorij sezao je od Pounja na sjeveru do trogirskih međa na jugu. Tu osim sinovca Konstantina, koji je ipak bio zavisan o njemu, nije imao nitko drugi riječ. Pod njegovom gvozdenom rukom zamire u Kninu svaki drugi znak javnog života: bana od g. 1322. tu više nema, a ni kninski banski sud se ne spominje u dokumentima, inače se samo jednom spominje notarska uloga biskupa, kad biskup Arhandjel g. 1333. pripisuje i ovjerava više kraljevskih isprava, što navodi Farlati ne govoreći, koje su to, nego spominje samo jednu Zvonimirovu.²¹³ Dakako da Nelipić nije dirnuo u kninskog biskupa, kojeg dva puta susrećemo s Vojvodom izvan Knina, i to prigodom sklapanja ugovora. Tako g. 1333. kad Nelipić na čelu lige uglavljene u Stupinu sklapa u Klisu nagodbu s Mladenom III. Bribirskim, učestvuje i kninski biskup²¹⁴ Arhanđel, a kod uglavljivanja mira g. 1343. na slapu Krke između Venecije s jedne strane, a Vojvode i Konstantina s druge nalazimo uz Nelipića kninskog biskupa Nikolu.²¹⁵ Po ovomu se čini, da je sada Nelipić ustaljenom tradicijom preuzeo kninskog biskupa za svoga kancelara i savjetnika.

Vojvodina smrt pada malo poslije nastupa energičnog sina Karla Roberta, Ludovika I. Anžujskoga (g. 1342. do 1382.), koji je sebi postavio zadatak, da što prije obračuna s hrvatskim oligarsima i uspostavi izblijedjelu kraljevsku vlast u Hrvatskoj. I kao da je čekao na smrt najjačeg dinasta Nelipića, pošalje on u rujnu iste godine u Hrvatsku slavonskog bana Nikolu Banića (Banffy) s vojskom.

Bilješke

182 Klaić, O. c. str. 1–3.

183 Smičiklas, Codex diplomaticus, XI, Zagreb 1913, str. 249–52.

184 Klaić, O. c. str. 12.

185 Barada, Trogirski spomenici, I, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 44, Zagreb 1948, str. 22.

186 Klaić, O. c. str. 1.

187 Miha Madijev, Ed. cit. cap. XXIII.

188 Šišić, O. c. str. 42.

189 Giuseppe Praga, Atti e diplomi di Nona, Archivio storico per la Dalmazia, XXI, Roma 1936, str. 26–28.

190 Miha Madijev, cap. XXIII.

191 Šišić, O. c. str. 43.

192 Šišić, O. c. str. 43.

193 Gunjača, Ubikacija srednjevjekovnog castruma Brečevo, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 311, Zagreb 1957, str. 223, nota 25.

194 O. c. str. 226.

195 Šišić, O. c. str. 45.

196 O. c. 145, nota 1.

197 Dane Gruber, Kako je Hrvatska dobila Dalmaciju g. 1358? Nastavni vjesnik, XXIX, Zagreb 1921, str. 320.

198 Farlati, Illyricum sacrum IV. str. 19. – Antonio Krekich, Documenti per la storia di Spalato (1341–1414), Atti e memorie della societa dalmata di storia patria, II, Zara 1927, str. 154.

199 Joannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami 1666, str. 202.

200 Joannes Lucius, Memorie storiche di Tragurio ora detto Trau, Venezia 1673, str. 158.

201 O. c. str. 177.

202 Ljubić, Listine, I, str. 378–80 – Smičiklas, Codex diplomaticus X, Zagreb 1912, str. 5–8.

203 Ljubić, O. c. str. 407–8.

204 Lucius, Memorie, str. 226. – Ljubić, Listine II, Zagreb 1870, str. 196–200. – Vincenzo Miagostovich, Per un diario Sibenicense, Rivista dalmatica, n. s. IV, Zara 1907, str. 9–10. – A. Krekich, O. c. str. 140–141.

205 Lucius, Memorie, str. 213–214.

206 L. c.

207 G. Novak, Povijest Splita, I, str. 152.

208 Šišić, Iz Arkiva u Kormendu, Vjesnik Kr. Hrvatsko–slavonsko– dalmatinskoga zemaljskog arkiva, VII, Zagreb 1905, str. 220.

209 O. c. str. 220, nota 3.

210 Ljubić, Listine, II, str. 42

211 O. c. str. 209.

212 O. c. 210.

213 Farlati, O. c. str. 289.

214 Lucius, Memorie, str. 208–10.

215 Ljubić, O. c. 196–200.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

U kninskoj ulici Kačićeva 30. (op.ur.)¹ smještena je dvokatnica s potkrovljem. Građena je rustičnim kamenom nejednakih dimenzija. Pročelje joj je okrenuto prema sjeveru, a dimenzije mu iznose 6,2 m, ostale strane cca 5 m. Visoka je desetak metara. Uz građevinu je u novije doba dodan aneks bez značajki.

U prizemlju ima jednostavni četvrtasti profilirani ulaz koji nije originalan jer se vidi ostatak starijeg ulaza s polukružnim završetkom i položajem tesanika „na nož“.

Na prvom katu postoje jednostavni četvrtasti kameni prozori čiji je završetak formiran ranijim otvorom gdje se vide ostaci postavljenih cigli „na nož“. Na doprozornicima postoje kuke za „škure“ koje su izvorno postojale.

Drugi kat ima dva mala četvrtasta prozora, a u potkrovlju je smješten mali otvor-prozor. Krovište je mijenjano uslijed dotrajalosti. Sa istoka građevina nema posebitosti osim dograđenog aneksa izvedenog od cigli.

U kući je prema tvrdnji vlasnice u periodu NOP-a djelovala prva dalmatinska radio stanica.

Kuća o kojoj je riječ jedna je od prvih koja je nakon dolaska Venecije sagrađena probijanjem odbrambenog zida suburbiuma i jedna je u slijedu sačuvanih koje su tvorile tzv. Varoš, a ujedno je i jedna od najstarijih sačuvanih građevina profane arhitekture u Kninu. Posebno je značajna za povijest radija u okviru NOB-e. Što se tiče unutrašnjosti ona je uglavnom sačuvala izvorni raspored sa niskim stropovima. U kući postoje predmeti koje pripadaju uglavnom stilskom razdoblju bidermajera, a isti inventar jedan je od najinteresantnijih za eventualnu mogućnost muzejskog izlaganja u okviru sadržaja Muzeja kninske krajine.

Na osnovu izloženog Komisija smatra da navedeni objekt (op.ur.) ima svojstvo spomenika kulture. Iz rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture od 1976. godine.

Da bi nešto voljeli, to morate i poznavati. Za kuću Kereta i njen status zaštićenog dobra RH, na području grada Knina zna vrlo malo građana Knina.

Kuću Kereta, pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Upoznajte Knin i volite ga.

Bilješke:

1 Nekad ulica Đure Martića.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

Nedjeljno jutro, ožujak ili travanj, priroda se budi. Dani su sve duži, sunce sve toplije i sve je puno svijetla. Ponovo se štekati stavljaju ispred kafića. Dica skaču okolo, … dica ka dica. Ispija se jutarnja kava. Na trenutak zaboravljamo tugu svakodnevice. Zvuka, svjetla i boje nedjeljnog jutra kulminiraju zvonjavom crkvenih zvona. Ma ko to more platit.

Vjerujem da su se neki od vas uhvatili kako sanjare u ovakvim trenucima. A, kad je riječ o zvonjavi crkvenih zvona, jeste li se ikad upitali o priči koju zvona mogu ispričati? O priči kninskih zvona?

Priča o kninskim zvonima počinje zvonikom crkve sv. Ante. Da se ne ponavljam pogledajte http://grad-knin.net/knin/hrvatska/crkva-i-samostan-sv-ante-ii/. U tom tekstu ćete naći prve podatke o njima. Međutim, polako, do njih treba doći. Ne znam, što im u rješenju, znači ono „podijeljen u horizontali u četiri nivoa“. Do vrha vode drvene skale, sa devet odmorišta. Crkveni zvonici su, u doživljaju javnosti, često mjesta koja čuvaju mnoge stare tajne. Sa kninskim to nije slučaj. Barem ono što se može vidjeti. Pri dnu zvonika je niska ostava, u kojoj se trenutno čuvaju kupe, crijepovi. Tu je i mali okrugli, ostakljeni prozor. Još koja skala i dolazim do udubine u zidu. Prema britvelama (šarkama) u zidu, to je nekad, vjerojatno, remeti (zvonaru) služilo kao zidni ormar. Kroz otvor u plafonu izlazim na lođu zvonika.

Okrenuvši leđa jugu, gledam u tri zvona i Bosnu u daljini, na sjeveru.

Priča kninskih zvona?

S obzirom na njihovu prisutnost u svakodnevnom životu, a i važnost u ne toliko davnoj prošlosti, ta zvona zaslužuju da se ispriča njihova povijest.

Prvo zvono s lijeva (u rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, to je drugo zvono, v. http://grad-knin.net/knin/hrvatska/crkva-i-samostan-sv-ante-ii/) je lijevano u splitskoj zvonoljevačkoj radionici Jakova Cukrova, 1901. godine. Jakov Cukrov (1838.-1902.), rodom iz Šepurina na Prviću. Godine 1875. preuzeo je radionicu Jeronima Colbachinia (1820.-1875.) iz Bassana. Nakon njegove smrti zvonoljevačnicu su preuzeli njegovi sinovi. Tvrtka Cukrov, izlila je ukupno 1207 zvona ukupne mase 160 t. U podacima o ovom zvonoljevaču, našao sam i nekadašnju cijenu lijevanja zvona. Godine 1921., iznosila je 35 dinara (to je bila prva Juga) po kilogramu bronce. Ta cijena je uskoro devalvirala na 50 dinara. Cijena današnjih zvona, mase 1t, je oko 11000E. Kod ovih zvona lijevanih u zvonoljevčnici Cukrov ima jedna zanimljiva pojedinost. Literatura o kampanologiji (tako se to kaže u stručnoj literaturi), ne pominje zvona tvrtke Cukrov prije 1920. Odnosno, sva njihova zvona za koje sam mogao naći podatke, lijevali su njegovi nasljednici. Stoga, ovi podaci o kninskim zvonima tvrtke Cukrov, su jedini podaci o zvonima koje je lijevao začetnik tvrtke, Jakov. Na zvonu je natpis: „LIEVNICA ZVONA JAKOVA CUKROVA SPLJET 1901. / IME ISUSOVO MILIEVCI“. Ovaj natpis nisam uspio vidjeti ni fotografirati zbog tijesnog prostora u lođi zvonika. Njegove dimenzije su: visina 66 cm, promjer zvona 63 cm. Podatke o masi nemam, ali prema drugim zvonima, masa bi mu mogla biti oko 150 kg.

Srednje, najveće, zvono lijevano je u zvonoljevačnici Lebisch Kvirina u Zagreb, 1932. godine. K. Lebisch je sa zvonoljevačkim poslom počeo u Rijeci, gdje je imao radionu 1919.-1926. Prelazi u Zagreb gdje otvara drugu zvonoljevačnicu 1926.-1939. Izlio je nekoliko stotina zvona. Sin je Lebiš Ivana, također zvonoljevača, podrijetlom Čeha, koji je imao radionu u Zagrebu, a umro je 1909. godine. Dimenzije našeg zvona su: visina 94 cm i promjer 109 cm. Za masu, kao i kod prvog zvona. Masa mu je oko 700-750 kg. Na njemu je natpis. SALIO/KVIRIN LEBISCH/ZAGREB/1932.

Treće zvono je lijevano u zvonoljevačnici Blazine Antuna u Zagrebu, 1932. godine. Zajedno sa Ivanom Lebišem je 1903. preuzeo kaptolsku ljevaonicu u Zagrebu. Do 1910. g. su izlili oko 280 zvona. Lebiš je umro 1909. i od tada je Blažina nastavio samostalno. Na njemu je natpis: NA SLAVU MAJKE ŽALOSNE/SV. FRANA I SV. ROKA/SALIO/A. BLAZINA ZAGREB 1931. Dimenzije kninskog zvona su: visina 71 cm, promjer 83 cm, masa 324 kg.

Primjetili ste različito doba izrade zvona sv. Ante? Što je bilo u međuvremenu? Za vojne potrebe u I svjetskom ratu austrijska vlast je oduzimala zvona i pretaljivala ih u oružje. Tako su „stradala“ i dva kninska zvona.

Gdje su naša zvona po svojoj vrijednosti i značaju? Koji su objektivni kriteriji za takvu ocjenu? Pa, vjerojatno dimenzije, starost, povijest zvona i njegova umjetnička vrijednost.

Najstarije poznato zvono je u berlinskom muzeju, potiče iz Asirije, izliveno 1000 g.pr.Kr. U Hrvatskoj je to zvono iz crkve sv. Grgura u Šibeniku. Saliveno je 1266. godine.

Najteže zvono, uopće, je rusko carsko zvono „Car Kolokol“. Teško je 198 t, visoko 6,13m, promjera 6,4m (nikad nije zazvonilo i još uvijek je na zemlji, otkako je saliveno). Najteže zvono zagrebačke katedrale, je zvono Presvetog Trojstva, mase 6445 kg, visine 2,16m, promjera 2,18m.

Knjiga Bosilj I., Zvona, navodi podatke za veliki broj zvona u Hrvatskoj. Pretpostavljam, da je autor, koji nešto zna o zvonima u svojoj knjizi naveo značajna zvona u Hrvatskoj. Prema podacima iz ove knjige (autor nije naveo kninska zvona), a i prema podacima koje sam našao na internetu, kninska zvona se ističu i po veličini i starosti, ali niti su najstarija, niti su najveća. Kako se to kaže, u gornjoj polovini.

I ono što uvijek treba ponavljati. Toga nikad dosta. Crkva i samostan sv Ante su zaštićena kulturna dobra, spomenici kulture grada Knina, RH.

Zahvaljujem se uredu Župe sv. Ante Knin na susretljivosti.

Ovaj tekst o zvonima me je podsjetio na moga dida Stipu, Stipana, remetu sv. Ilije. Čovika velikog životnog iskustva, kome se dalmatinski krš i to iskustvo ogledalo na licu. Osobenjaku, koji je zbog tako nevine djelatnosti kao što je povlačenje zvona imao posla sa milicijom. Danas mi je ža šta nisam više i pozornije sluša tog ćutljivog čovika. Ali ka ditetu mi je bilo važnije skakat po potoku Sutini. Zato pozivam vas sve, koji to imate još priliku, da izvučete te priče od svojih baba i didova, možda čak i onih prije njih. Stavite to na papir, pa podijelite sa nama, da se ne bi zaboravilo. Dida Stipe laka ti zemlja!

Literatura:

s. Lina Slavica PLUKAVEC, Zvona zagrebačke prvostolnice – integralni dio europske kulturne baštine. Crkvena kulturna dobra, analecta, 2. 2004.

BOSILJ I., Zvona. Zagreb 2000.

GRKOVIĆ S., Zvona/cinkuši/kampane: slava glasu nebeskom (tradicijski obrt zaogrnut ruhom). web stranica Ministarstva kulture

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

miro

Vremenu prevlasti ovih knezova historik franjevačkog reda Fabjanić pripisuje utemeljenje franjevačkog samostana sv. Katarine u Kninu, za koji kaže, da se nalazio izvan vrata tvrđave, a na pristanku brda, nad kojim se diže tvrđava.¹⁶⁸ U jednom prijepisu Zlatovićeva rukopisa,¹⁶⁹ koji se nalazi u Muzeju hrv. arheoloških spomenika u Splitu, nalazimo Zlatovićev osvrt na ovaj Fabjanićev pasus i ovu crkvu uopće. Zlatović kaže: “ ... tako su i kninski velmože i dostojanstvenici u Kninu podigli samostan Franovcim sa crkvom sv. Katarine još na početku XIV. vijeka istodobno, kada je ban Mladen Šubić nastanio ih u Skradinu (Fabjanić I. 94.) ... ” Ot. Fabjanić misli, da su i ovoga načinili Šubići, ali kad se sjetimo, da oni nisu nikad vladali Kninom, a osobito onog vremena u svedjernoj opreci i zavadi Nelipićim, Kninskim gospodarem ne bismo mogli bez boljih dokaza primiti se toga mnijenja, do li sudimo da su isti Nelipići ili drugi suvremeni velikaši i dostojanstvenici tamo Franovce namjestili.

Gdje bijaše stari samostan? I to se mučno može danas dokazati. Pomenuti ot. Fabjanić cijeni, da je današnji samostan sv. Ante načinjen na mjestu starog sv. Katarine (vol. II. str. 315), ali se to ne može dokazati, pa nije prilično, jerbo ot. Vinjalić dokaziva, da je na ovom mjestu stajala crkva sv. Ivana lijepoga sloga i izglađena kamena; i stoga što onoga vremena Franovci se nastanjivaše podaleko od gradske buke na mjestih odaljenih ko što vidimo u Šibeniku (stari), u Skradinu, u Spljetu u Imotskom itd.

Ot. Vinjalić misli, da je bio u sadanjem vojničkom groblju pod tvrđavom sa sjeverne strane, gdje za njegova vremena obstojaše stare zidine i razvale crkve sv. Spasa, ali kad promislimo, da crkva sv. Spasa obstojaše prvo turskog osvojenja od kojeg se i brdo na komu grad leži naziva sv. Spas; pošto tada bijaše u Kninu Franovci i njihova crkva sv. Katarine.

Mi sudimo da je stari samostan sv. Katarine bio u Biskupiji”.¹⁷⁰ Vidimo, da se Fabjanić i Zlatović slažu s vremenom postanka franjevačke crkve i samostana, iako nijedan ne iznosi dokaza za to. Proizvoljno je pripisivanje osnutka samostana Šubićima, a tako isto i Nelipićima i drugima pogotovu na osnovu nijekanja Šubićeva utjecaja u Kninu, kako čini Zlatović. Ova dva pisca se ne slažu u ubikaciji, ali obojica tvrde bez ikakve ograde, da su crkva i samostan bili posvećeni sv. Katarini i opet ne navodeći nikakva dokaza za to. Ali mi ćemo iznijeti dokumenat, iz kojeg se jasno vidi, da crkva i samostan nisu bili posvećeni sv. Katarini što dovodi u pitanje svaki kritičan stav s njihove strane, a time i temeljitost navoda uopće, pa s tim i svu tradiciju, koja se u franjevačkim krugovima proširila. Naime Gregor Čremošnik se nedavno osvrnuo na bulu pape Martina V. od g. 1418. i ukazao, kako u Ljubljani u arhivu franjevačkog amostana postoji transumpt pisan 19. V. g. 1474. “in ecclesia beate Marie Virginis monasterii fratrum minorum de observantia seraphici ordinis sancti Francisci in Tininio ... presentibus ibidem honorabilibus et providis viris domino Thome Radiuojchich canonico et Andrea Huzich dicto, presbiteris choris Tyniensis eeclesie, et Thome Radanowich et Petro Bosenich civiun civitatis Tyniensis, testibus ad praemissa vocatis pariter et rogatis in fidem et testimonium premissorum. ” ¹⁷¹

Ovo je jedini pouzdani dokumenat i prvi, koji navodi franjevce u Kninu, ali pošto potječe iz druge polovine XV. st., veoma je kasan i po njemu ne možemo prosuditi, da li su crkva i samostan franjevaca nastali u doba, u koje ih Fabjanić i Zlatović stavljaju. Iz dokumenta se jasno vidi, da su samostan i crkva bili posvećeni sv. Mariji, a nikako sv. Katarini. Te nam sada ovaj momenat može dozvoliti da pomišljamo na nešto drugo. Naime, na osnovu koincidencije titulara: sv. Marija starija katedrala i sv. Marija franjevačka crkva, držim vjerojatnim, da se po izgradnji nove katedrale, što pada upravo u doba kad franjevački red hvata kod nas jaka korijena, stara crkva sv. Marije. koja je dotada služila za katedralu, ustupila franjevcima. Ovo bi potpomogla i okolnost, da su se u Kninu već dvije crkve nazivale sv. Marijom tj. starija, a bez ikakve dvojbe i novija katedrala, pa ne će biti moguće, da bi franjevci i svoju, dakle treću, tako nazvali, da se radilo o novogradnji, a ne o preuzimanju stare crkve sv. Marije.

Šišić drži, da je kralj Karlo Roberto, kada je došao u Knin, sazvao sabor, a to po tomu, što je tom prigodom potvrdio razne diplome. Taj je sabor, po njemu, imao riješiti pitanje o banu Mladenu, kojemu je kralj htio oprostiti, ali ga je na traženje hrvatske gospode svrgao sa banske stolice i bacio u tamnicu.¹⁷² Na tom saboru je, pretpostavlja Šišić, kralj proglasio, da će odsada biti samo jedan ban, pa se već 16. X. Ivan Babonić naziva “Banus tocius Sclavonie, Croacie et Dalmatie.”¹⁷³ Vijest o porazu Fridriha Lijepoga izabranog kralja njemačkoga kod Muhldorfa u Tirolu, kojemu je kralj poslao pomoć, povuče Karla iz Knina u Zagreb. Nu kako se iste kao i iduće godine javlja i drugi ban Nikola, kao ban Slavonije, Šišić drži, da su ipak banovala oba bana, a da je Babonić bio određen za Hrvatsku i Dalmaciju.¹⁷⁴ Međutim po odlasku kraljevu iz Knina nalazimo Knin u rukama udruženih hrvatskih velikaša, Mladenove braće i vojvode Nelipića, koji nisu htjeli, da ban Ivan Babonić dođe u Hrvatsku, iako je postojala obrnuta težnja kod drugih velikaša.¹⁷⁵ Šišić dvoji, da li je Babonić došao u Knin, ali prepostavlja, da je ipak doživio neuspjeh i time tumači njegovo svrgnuće s banske časti. To mu potvrđuje činjenica, što su se Babonići negdje na međi Hrvatske i Slavonije oprli kraljevu banu Nikoli, koji je nadirao s velikom vojskom Mađara i Kumana, ali su bili potučeni. Kad je ban Nikola sišao u Hrvatsku održao je sabor hrvatskog plemstva i dalmatinskih gradova in campo Carnam, koje Šišić ubicira u današnjem selu Krniću kod Konjevrata.¹⁷⁶

Upadljivo je, što se ne spominje Knin u vezi sa boravkom bana Nikole u Hrvatskoj i Dalmaciji, nego se u izvještaju zadarskog kneza Ugolina Justinijanija od 19. IX. g. 1323. dva puta navodi blizina Knina. Prvi put da su zadarski izaslanici bili kod bana Nikole “prope Tinnium” i da ih je ban rado primio i počastio te dao ispratiti do zadarskog područja. A zatim kaže, da je ban otišao u Split i zadržao se jedno vrijeme i onda “transivit flumen sub Tinnino et usque diem veneris proximi erit apud Vranam”.¹⁷⁷ Susretanje sabora u Krniću umjesto u Kninu dotadašnjem banskom sjedištu pa primanje banovo “prope Tinnium”, spominjanje prijelaza rijeke “sub Tinnino”, a da se ne navodi ikakvo banovo zadržavanje “in Tinnino”, dok se u tom smislu spominje druga mjesta kao Split i Vrana, vodi nas lako na pomisao, da su Nelipići i liga čvrsto držali Knin, te ni ovom banu nisu dali ući u grad. Upadljivo je, što se banov boravak u blizini Knina, a nikako u njemu, susreće prije polaska u Split, a zatim ne pri povratku nego pred odlazak u Vranu, kuda nije vodio put iz Splita, pa držim, da se lako radilo o bezuspješnoj opsadi Knina u dva maha. Inače ova konstatacija nalazi dosljedan ključ u daljem razvoju događaja, jer Nelipić ima Knin u svojim rukama i iduće godine, dapače ga drži do smrti, te se poslije njegove smrti spominje “lunga ribbelione” (dugotrajno odmetništvo), što zapravo znači otpor kralju i njegovim predstavnicima, koji je, iz ovoga se vidi, nastao poslije odlaska kralja Karla Roberta iz Knina g. 1322.

Genealošku studiju o Nelipićima napisao je podavno Vjekoslav Klaić,¹⁷⁸ a još prije njega prikazao je Dane Gruber vojvodu Nelipića,¹⁷⁹ kojeg mi ovdje susretasmo. Držislav Švob je pokrenuo pitanje samog imena nastojeći osporiti oblik Nelipić ili Nelepić i nazivati Nelipac, Nelipec,¹⁸⁰ kako se češće pišu, a mi u dokumentima susrećemo ime Nelipich, pa i Nieliepsich,¹⁸¹ što nikako ne može nastati od Nelipca nego od Nelipića, i zato ćemo ga mi i dalje zvati Nelipić. To ime je poteklo od nelijepa, nelipa čovjeka, isto kao što i od sinonima grub: Grubeša Grubić, Grubišić, Grubelić itd.

Bilješke:

168 Donato Fabianich, Storia dei fratri minori dai primordi della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, fino ai giorni nostri, I, Zara 1863, str. 94.

169 Taj prijepis nosi naslov dodan kasnijom rukom: “Monografije 12 samostana – Zlatović”. Ali tu se nalazi opis samo jednoga na 19 ispisanih stranica pod naslovom “Samostan sv. Ante u Kninu”.

170 O. c. str. 4 i 5.

171 Gregor Čremošnik, Ostaci arhiva bosanske franjevačke vikarije, Radovi Naučnog društva N. R. Bosne i Hercegovine III, Odjeljenje istorisko–filoloških nauka, knj. 2. Poseban otisak, Sarajevo 1955, str. 25.

172 Šišić, Miha Madijev, str. 34.

173 L. c.

174 Šišić, Miha Madijev, str. 38–9.

175 Ljubić, Listine, I, Zagreb 1868, str. 344.

176 Šišić, O. c. str. 40.

177 Ljubić, O. c. str. 342.

178 Klaić, Rodoslovlje knezova Nelipića od plemena Svačić, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, n. s. III, Zagreb 1898, str. 1–18.

179 Dane Gruber. Nelipić knez cetinski i kninski, Program gimnazije u Požegi, Zagreb 1886.

180 Držislav Švob, Krnji ljetopis splitski, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, XVII. Zagreb 1936, str. 212, nota 12.

181 Giuseppe Gelcich, Diplomatarium relationum rei publicae Ragusane cum regno Hungariae, Budapest 1887, str. 263.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Ovom prilikom im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Godine 1264. hrvatski ban Stjepan, koji se spominje i kao knez Triju polja, skupa s plemićima kraljevstva dosuđuje Ivanu Nozdronjiću iz Zadra pravo na zemlje u Grabrovičanima,¹⁵⁴ koje mu je bio uzeo Vukomir Slavčev.¹⁵⁵ To je prvi izričiti spomen sudovanja u Kninu. Pored bana, kojeg vidimo da sjedi u Kninu, tu se katkada nalazio i herceg. Naime, Kninski biskup Ladislav, koji stoluje u Kninu, javlja se često u ispravama između g. 1267. – 1269. kao hercegov dvorski kancelar („aule nostre cancellarius”),¹⁵⁶ pa stoga držim, da se i herceg tada nalazio u Kninu, iako se u ispravama ne navodi mjesto njihova izdanja, mora se ipak po sijelu biskupa razumijevati, da su pisane u Kninu.

Kad je biskup Ladislav umro, nastala je borba za njegovo nasljedstvo. Prvi je bio izabran dominikanac Šimun Trogiranin, koji 15. VIII. 1272. g. šalje trogirskog kanonika Martina, da od splitskog nadbiskupa traži potvrdu za ovaj izbor.¹⁵⁷ No nadbiskup ga ne potvrđuje, jer čini se, izbor nije valjan, a mora da nešto nije bilo u redu s Kninjanima. To sudim po tomu, što je splitski kaptol bio prinuđen, da objavi, kako su poslije smrti Ladislava kninski kaptol, mnogo svećenika i mnogo plemića iz kninske biskupije došli u Split s drugim kandidatom, Nikolom arciđakonom kninskim, kojeg su izabrali za biskupa, pa ga 24. XII. predstavili nadbiskupu zamolbom, da im ga potvrdi. A nadbiskup imavši već i preporuke od bana i od kralja potvrdi ga i posveti.¹⁵⁸

Ovaj Nikola je biskupovao nepune dvije godine i za to kratko vrijeme dao je u Kninu, na zemljištu, koje je uzurpirao crkvi sv. Bartula, sagraditi novu katedralu, za koju dokumenat kaže, da je bila veličanstvena. Položaj ove katedrale približno je utvrđen, iako joj se još tragovi nisu potražili; svakako se zna, da se nalazila negdje po sredini pristranka brijega, nad kojim se diže tvrđava, a iznad današnjeg kninskog naselja.¹⁵⁹ Prema tomu starija crkva sv. Marije, koja je služila za katedralu, još dok je g. 1262. bio u Kninu Toma Arciđakon, nije više odgovarala svrsi, vjerojatno zato, što su prilike ojačalog centra Hrvatske pune ljudi od ranga i dostojanstva tražile umjesto starog provizorija novu, prostraniju i ad hoc građenu katedralu, te je zato biskup Nikola načinio građevinu, koja je bila “solemnis”.

Nikolin nasljednik bio je Jula, po svoj prilici Madžar, kojeg je kralj Ladislav II. g. 1274. imenovao za primorskog tj. hrvatskog bana.¹⁶⁰ On je kao ban iste godine održao neku skupštinu u Solinu, na kojoj je bio Ivan, sin kneza Jakova iz Bribira, Skliša, sin župana Mladena, neki Splićani i dosta svećenstva. Vidi se po sastavu prisutnih, da su se morala raspravljati raznolika pitanja, no iz regesta se doznaje samo jedno, da se trogirski biskup preko izaslanika arciđakona Gervazija tužio na Šibenčane, kako zanemaruju obaveze prema biskupskim pravima, te su dapače klerika, koji je lično došao da bi što prihoda utjerao, išibali i oduzeli mu sve stvari.¹⁶¹

Oko godine 1290. nalazimo u Kninu na biskupskoj stolici Petra Boncheriusa, Francuza i pariškog doktora, koji se bavio naukom i napisao “Commentaria super quattuor libros magistri sententiarum”.¹⁶²

Oko svršetka XIII. i početka XIV. stoljeća u Kninu banuju knezovi Bribirski, Pavao, pa Mladen. Mi doista nemamo sačuvanih dokumenata, koji bi poznatu djelatnost istaknute ličnosti kao što je bio Pavao direktno vezali za Knin i mi dosada ne poznajemo ni jednog detalja, kojim bi se objasnio neki Pavlov akt u Kninu. A on je ipak iz Knina djelovao, jer je bio ban Hrvatske, kojemu je bilo ustaljeno sjedište u Kninu. Kontinuitet sjedišta potvrđuje nam dokumenat iz g. 1315. U tom dokumentu se kaže, da su hrvatski ban kao i njegovi nasljednici priječili kninskog biskupa da plati odštetu splitskoj nadbiskupiji za zemljište, na kojem se sagradila katedrala tvrdeći, da se nikad nije čulo, pa ni od vremena banova oca, da je to zemljište bilo vlasništvo crkve sv. Dujma.¹⁶³ Te godine banuje Mladen Bribirski, pa se pod navodom oca razumijeva Pavao, a govori se, kako su i predšasni banovi osporavali odštetu nadbiskupu i za njih se zna, da su stolovali u Kninu, s čega su se mogli i upletati u ovako lokalan detalj. Ovo pozivanje na oca “a temporibus patris” potvrđuje nasljednost banske časti u kući Bribirskih, a Mladen je za živa oca bio vezan s Kninom, kad se g. 1301. i 1304. spominje kao comes trium camporum, kojih je srce bio Knin.

Djelovanje Mladenovo općenito je poznato, a mi ćemo se ovdje dotaći samo svršetka njegove moći. Liga protiv Mladena, u kojoj su bili Kurjakovići, Stjepanovići, Mihovilići, Nelipići i sam brat Mladenov knez Pavao, kojoj su došli u pomoć slavonski ban Ivan Babonić i bosanski Stjepan Kotromanić, potuče Mladena s njegovim Poljičanima i Vlasima kod “Bliske”¹⁶⁴ početkom rujna g. 1322. Mladen ipak umače preko Poljica, pa obalom do Splita i odavle bratu Jurju u Klis, gdje se zadržao 15 dana, a onda po odlasku spomenutih banova krenu u Knin. Mladen je videći, kako se na nj sprema velika snaga, još prije poslao brata Jurja pred kralja Karla Roberta, koji se s velikom vojskom zaputio u Hrvatsku baš zato, da učini red i mir i podreže krila ojačalim feudalcima. Šišić drži, da se Mladen htio Karlu pokoriti kao vjeran vazal, da bi ga kralj spasio od potpune propasti, ali da je to bilo prekasno.¹⁶⁵ Kralj Karlo je koncem septembra došao u Knin i tu se zadržao još u oktobru g. 1322., te je Šibenčanima potvrdio diplome.¹⁶⁶ Tu je priliku iskoristio Mladen i pristupio kralju s darovima, a kralj ga lijepo primi, ali mu ne povrati nikakve dotadašnje časti ni vlasti nego ga, kako nam o cijelom događaju priča Miha Madijev – pod oružanom pratnjom povede u Zagreb i zatim odvede u Ugarsku,¹⁶⁷ čime završi sjajan uspon knezova Bribirskih.

Bilješke:

154 Lokalitet koji danas ne postoji, a nalazio se u okolici Novigrada.

155 Smičiklas, Codex diplomaticus, V, Zagreb 1907, str. 296.

156 O. c. str. 292, 386, 415, 478–84, 489, 491, 514, 516–20.

157 Kukuljević, O. c. str. 116.

158 O. c. str. 117. – Smičiklas, Codex diplomaticus VI. Zagreb 1938, str. 8–9.

159 O svemu opširnije u mojoj raspravi “O položaju kninske katedrale”, Starohrvatska prosvjeta III. serija, l, Zagreb 1949.

160 Farlati, O. c. IV, str. 288 (samo mu on valjda s lakune u predlošku ne zna imena, nego navodi prvo slovo Y).

161 Kukuljević, Regesta, str. 132.

162 Farlati, O. c. str. 289.

163 Smičiklas, Codex diplomaticus VIII, str. 379.

164 Danas lokalitet Liska nedaleko Prosika u Dicmu.

165 Ferdo Šišić, Miha Madijev de Barbezanis, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 153, Zagreb 1903, str. 31–2.

166 Šišić, Itinerar Karla I, Vjesnik Kr. hrvatskog, slavonskog, dalmatinskog zemaljskog arhiva, IV, Zagreb 1902, str. 136.

167 Micha Madii de Barbezanis, De gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum, Ed. Joannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, Amstelodami 1666, Caput XVII–XIX. Gunjača Stjepan Str. 101

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/..

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Istakavši se u mletačko-turskom ratu, gdje su sudjelovali i Krajišnici, o. fra Andrija Resica za svoje zasluge promoviran je od mletačkog generala Cornara za kapelana tvrđave, 1688. godine, a godinu dana kasnije general Molino pismenom odlukom od 28.12.1689. daruje neke zemlje visovačkim franjevcima, kojima je pripadao i o. Resica, koji dovodi u Knin nekoliko obitelji katoličke vjeroispovijesti, te dolazi do začetka nove varoši i budućeg franjevačkog samostana.

Početkom 18. st. (1705.) o. Galiotović, novi starješina, preuređenjem i rušenjem nekih dijelova siromašnih turskih kućica, podiže iz temelja veću crkvu sv. Ante, (a pretpostavlja se da je ona ranije postojala). Poslije o. Galiotovića, upravnikom samostana postaje o. Brakus, koji nadozida reflektorij 1750. godine, da bi isti bio srušen od bombardiranja 1944. I to jedan dio, a pri kraju 18. st. sagrađeno je drugo krilo samostana. Današnja crkva je iz 1863., a sagrađena je po peti put zbog vrlo loših temelja.

Crkva sv. Ante, trobrodna je građevina s tlocrtom u obliku križa. Dužina crkve s apsidom iznosi 19,70 m, širina je 15,65 m, a visina 9,15 m. Građena je od kamena fine obrade, prekrivena je kupama „francuzicama“. Pročelje crkve je u srednjoj lađi, više nego ostale dvije. Pobočne lađe su uvučene za pedesetak cm, u odnosu na srednju lađu, koja ima dva ulaza podjednake visine, koji se završavaju polukružnim lukom. Što se tiče kamene plastike, odnosno ukrasa na pročelju, jedino postoji ponešto izbačeni križ koji seže svojom visinom do krovnog vijenca pobočnih lađa. Obje pobočne lađe su u smjeru sjever-jug, tj. sa svojim pročeljima, flankirane su četvrtastim stupovima jednostavnih kapitela, a poviše ulaza s ove strane nalazi se izbačena luneta oslonjena na pilastre, što je neuobičajeno na sakralnim objektima u Dalmaciji iz 19. st., jer je to preromanički i romanički građevni element, a ovdje se radi o retardiranosti.

Poviše ove lunete postoje s obje strane pročelja pobočnih lađa bifore, koje su u sredini spojene stupićima.

Crkva sv Ante ima polukružnu apsidu, koja je ožbukana. Unutrašnjost građevine nema posebitosti.

Poviše apsidalnog prostora nalazi se pjevalište za crkvena lica. Obzirom da je crkva u novije vrijeme adaptirana (1962. skraćena i snižena), u glavnom oltarnom prostoru postavljen je novi suvremeni oltar, a pobočni su posvećeni sv. Anti (desni) i Bogorodici (lijevi). Oba oltara su iz kraja 19. st. i nemaju veću umjetničku vrijednost. Poviše ulaza u svetište nalazi se kor, koji se oslanja na dva četvrtasta stupa.

Pod crkve je rađen cementnim sustavom te umetnutim komadićima crvenog, crnog i bijelog kamena, mramora.

U sklopu crkve postoji zvonik smješten uz samu apsidu s desne strane. Građen je kombinacijom kamene konstrukcije i dekorativno postavljenih opeka, što je direktna kopija (?, umetnuo urednik, op. ur.) zvonika iz susjedne Italije. U tlocrtu je četvrtastog oblika i podijeljen u horizontali u četiri nivoa. Zvonište završava lođom, u kojoj su smještena tri zvona sa slijedećim tekstom:

(prvo zvono, 324 kg, nota „H“)

NA SLAVU MAJKE ŽALOSNE / SV. FRANA I SV. ROKA / SALIO / A.BLAZINA ZAGREB 1931.

(drugo zvono)

LIEVNICA ZVONA JAKOVA CUKROVA SPLJET 1901. / IME ISUSOVO MILIEVCI

(treće zvono)

SALIO / KVIRIN LEBISCH / ZAGREB / 1932.

Poviše zvoništa sa svake strane zvonika su četiri fijale četvrtastog oblika. Završetak zvonika izvedena je u duhu austrijskog baroka sa metalnom oblogom. Zvonik kao i crkva sv. Ante potječu iz 19. st. Zvonik je oštećen i potrebno ga je obnoviti. Desno od crkve postoje ostaci samostanskih prostorija, tj. refektorij ispred kojega se nalazi samostansko dvorište sa pomoćnim zgradama. Dio refektorija (do crkve) u novije vrijeme je obnovljen, a vrše neke intervencije koje nisu stručno izvedene (cementni dio ispod arkade koji je izveden za potrebe garaže.

Crkva i samostan sv. Ante ulaze u okvir povijesnih događaja iz vremena borbe sa Turcima u Kninu, a zvonik iste crkve ulazi u red posebno izvedenih zvonika u odnosu na tipologiju istih iz 19. st.

Na osnovi izloženog Komisija smatra da crkva i samostan sv. Ante u Kninu imaju svojstvo zaštićenog kulturnog dobra, spomenika kulture.

Iz Rješenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, od 1975. godine.

Manje poznate riječi:

refektorij – blagovaonica u katoličkim samostanima;

flankirane od flankirati – utvrđivati;

luneta – kod nas od mala luna, mjesec, od najranijih kršćanskih vremena, polukružno polje ili okno iznad vrata ili prozora, često ukrašena slikama i figurama;

pilastar – četverobridni stup koji stoji uza sam zid ili je jednim dijelom svoje debljine ugrađen u zid; polustup

fijala – vitak šiljast tornjić kao završetak stupa na građevinama gotskog stila;

Literatura:

KLAIĆ B., Rječnik stranih riječi. Zagreb, 1989.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Uredio: miro

"Opsežan rukopis s naslovom "Hrvatska bajoslovlja" ponajprije svjedoči o neočekivano živim i brojnim predodžbama o mitskim i nadnaravnim bićima Vidova zavičaja... Prema Vidovim svjedočenjima i zapisima kazivanja njegovih vršnjaka, taj čudesni svijet ne pripada samo prošlosti: potrebno je samo zagrebati po sjećanjima da bi uskrsnuo kao dio baštine naših suvremenika srednjih godina, najrazličitijih obrazovanja i profesija... " zapisala je dr. Zorica Vitez u recenziji knjige Vida Baloga "Hrvatska bajoslovlja" koja kao Posebno izdanje izlazi s originalnim ilustracijama južnoameričkog umjetnika Patricia Agüera Mariña.

Glumac i pjevač Vid Balog (1972., Koprivnica) klasičnu gimnaziju i Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu. Magistrirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, trenutno je doktorant na studiju Kulturne antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Knjigom "Hrvatska bajoslovlja" predstavlja se i kao ozbiljni sakupljač narodnog blaga, koji svoju sakupljačku strast zna uobličiti u pisani sadržaj koji ponajprije predstavlja sakupljeno blago prekodravskih mjesta Gola i Gotalovo, ali tragom osobne radoznalosti pokušava pronaći poveznice ne samo u mitovima drugih hrvatskih krajeva nego i širom slavenskog svijeta.

Mitološko blago koje je prikupio Vid Balog prezentira u izvornom izričaju, ali često i u prijevodu na standardni hrvatski jezik, bilježeći i brojne inačice (npr. sačuvanih pjesama) kao i sve one koji su bili kazivači začudnog mitološkog svijeta koji je spašavao od zaborava.

http://www.superknjizara.hr

Pogledao sam ovu knjigu i zaista je interesantna kao što kažu u gornjoj recenziji. Za nekoga tko sustavno ne proučava hrvatsku etnološku baštinu, dalo mi je niz novih neočekivanih saznanja. Naprimjer koliko priče o gremlinima, hallowenu, Merlinu, druidima, Gospodaru prstenova, Harry Potteru i slično imaju analogije u hrvatskoj baštini.

Što je to bajoslovlje? Autor: „ Bajoslovlje ili bajoslovje hrvatski je naziv za mitologiju. Ovu imenicu zapisao sam u množini jer su slojevi raznih vjerovanja koje donosim u ovoj knjizi iz različitih povijesnih razdoblja, …“

Nemam namjeru knjigu prepričavat, pročitajte je.

Uputio bih i nekoliko primjedbi autoru. Naslov je Hrvatsko bajoslovje, a autor se ograničio na svoj zavičaj iako za neke elemente (bića) bajoslovlja upućuje na slična diljem Hrvatske, pa i Evrope. Pri opisivanju pojedinih bića iz bajoslovlja trebao je naći više upornosti, odnosno više znanstvene znatiželje.

Kao nekome tko o tome ne zna dovoljno, nezgodno se upuštati u kritiku ili hvalospjev. S tom ogradom na pameti, ilustracije mi se ne čine baš primjerenima. Prema bogatstvu ilustracija, jasno je da im je dat velik značaj. Da bi preživjelo, tisućljeća, za očekivati je da je hrvatsko bajoslovlje isprepleteno sa folklorom. Gledajući ilustracije u knjizi, čini mi se da su više pod utjecajem suvremene literature o čarobnjacima i raznim mističnim bićima i pojavama, a manje hrvatskog folklora. Ili ga ja ne vidim.

U svakom slučaju, knjiga koja zavrjeđuje da je se pročita. Zadovoljit će mnoge, i one ozbiljne i neozbiljne čitaoce.

Na raspolaganju vam je u kninskoj knjižnice (naravno kad je ja vratim).

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Miro

U stvaranju suvremene hrvatske države pojedini datumi zauzimaju posebno mjesto. Radi podsjećanja na njih, ali i na procese koji su im prethodili, odnosno na dramatične trenutke urušavanja Saveza komunista Jugoslavije i raspada njegove države, na početke višestranačja u Hrvatskoj i na put hrvatskoga osamostaljenja, kao i na tijek pobune Srba u Hrvatskoj protiv legalno i demokratski izabrane hrvatske vlasti, te na stvaranje prvih hrvatskih oružanih postrojbi koje su obranile Hrvatsku, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata je u svibnju 2006. pripremio izložbu Počeci suvremene hrvatske države.

Izložbom i njezinim katalogom pokušalo se, u što je moguće kraćem obimu, a da se ne izgubi cjelovitost prikaza povijesnog procesa, prikazati kronologiju važnijih događaja u stvaranju nove hrvatske države - odMemoranduma SANU 1986. do konačnoga proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine. Prikupljeni slikovni materijal (fotografije, plakati, novinske naslovnice, dokumenti) trebao bi pomoći da se navedeni događaji zapamte i olakšati praćenje kronologije toga razdoblja. Poseban dio kataloga, zapravo svojevrsnoga priručnika o važnim političkim odlukama donesenima u procesu stvaranja suvremene hrvatske države, su prilozi. Njihov sadržaj upozorava na problematiku i događaje koji još nisu dovoljno istraženi i prezentirani javnosti, a čiji su sudionici stvarali noviju hrvatsku povijest. Izniman značaj u procesu stvaranja hrvatske države, njezine obrane i osamostaljivanja imale su snage Ministarstva unutarnjih poslova RH, posebice jedinice za posebnu namjenu, i Oružane snage Republike Hrvatske (Hrvatska vojska). Jednako tako i krizni štabovi, oko čije uloge, doduše, postoje različita mišljenja, ali čije se djelovanje ne može zanemariti u prikazu povijesti Domovinskog rata, te djelovanje Vlade „Demokratskog jedinstva“, koja je, kako i sam njezin naziv govori, imala poseban simbolički značaj. U posebnom prilogu navedeni su datumi međunarodnoga priznanja Hrvatske, uz kratka objašnjenja statusa država koje su Hrvatsku priznale kao suverenu i neovisnu državu. Izložba i katalog zamišljeni su, prije svega, kao prikaz političkih događaja u procesu osamostaljenja suvremene hrvatske države, bez namjere ulaženja u opis vojnih aktivnosti ili nabrajanja zločina koji su u tom razdoblju počinjeni u Republici Hrvatskoj, najvećim dijelom nad Hrvatima i ostalim građanima nesrpskoga podrijetla. No, zanemarivanje u medijima i relativno slaba informiranost javnosti o prvoj uspješnoj napadnoj operaciji hrvatskih oružanih snaga u Domovinskom ratu, u kojoj je oslobođena velika površina okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, razlog su što je na kraju kataloga dodan i poseban prilog o oslobađanju zapadne Slavonije u jesen i zimu 1991./1992. godine. U prilogu su sažeti podaci izneseni na predavanjima o operacijama „Orkan-91“, „Otkos-10“ i „Papuk-91“, te o oslobađanju Lipika 6. prosinca 1991., koja je kao dio svojih programskih aktivnosti Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata organizirao krajem 2005. i 2006. godine.

http://www.centardomovinskograta.hr

Arheološki lokalitet Kapitul u Kninu, nalazi se uz rijeku Krku kod željezničkog mosta i ušća rijeke Kosovčice, jedan kilometar jugoistočno od starog grada. U karakterističnom toponimu očuvao se spomen na nekadašnji katedralni kaptol Kninske biskupije. Ovaj arheološki lokalitet je jedan od najznačajnijih lokaliteta hrvatske nacionalne arheologije i povijesti. Arheološka iskopavanja koja su na Kapitolu počela 1885. godine, prva su arheološka iskopavanja jednog ranosrednjovjekovnog arheološkog lokaliteta u Hrvatskoj. U antičko doba ondje je bila ispostava rimskih legija i kohorti koje su sjedište imale u vojnom logoru u Burnumu. U ranom srednjem vijeku, na mjestu rimske vojne postaje podignut je vladarski benediktinski samostan sv. Bartolomeja, a početkom 13. st. katedrala kninskog biskupa. Ostaci ranosrednjovjekovne crkve nisu sačuvani, ali brojni ulomci predromaničke kamene plastike koji su pripadali crkvenom namještaju, ukazuju na velbnost ovog objekta koji je vjerojatno bio razgrađen  za potrebe izgradnje katedralne crkve kninskog biskupa. Crkva je građena kao trobrodna troapsidalna bazilika. Ukupna dužina bazilike iznosila je 27,5 m. Brodovi crkve bili su odvojeni zidanim pilonima. Sa sjeverne strane, uz baziliku nalazio se višekatni zvonik. Uz katedralu se nalazio i niz objekata za stambenu i gospodarsku namjenu. Čitav arhitektonski kompleks bio je ograđen bedemima i kulama. Značajan dio arhitekture na kninskom Kapitulu bio je sačuvan sve do uspostave mletačke vlasti u Kninu 1688. godine, kada je za potrebe obnove kninske tvrđave i izgradnje novih stambenih objekata u gradu veliki dio zatečene arhitekture bio razgrađen. Sljedeća velika devastacija dogodila se prilikom gradnje pruge Siverić - Knin kojom je lokalitet presječen na dva dijela. Konačna devastacija lokaliteta dogodila se u drugom svjetskom ratu kada je talijanska vojska na mjestu katedrale izgradila bunkere i stambene objekte za njihovu posadu. Unatoč višekratnim devastacijama ovog značajnog arheološkog lokaliteta, još uvijek su ostali sačuvani dijelovi obrambenih zidova, jedna kula i apsidalni dio katedrale.    

Gornji tekst je Obrazloženje iz  rješenja iz 2009. godine o zaštiti Kapitula, koje je donijelo Ministarstvo kulture, iz Registra kulturnih dobara RH. Njime je Kapitul dobio status zaštićenog kulturnog dobra, spomenika kulture. Postoje stara i nova rješenja. Pokušat ću vam ih prikazati sve, na način da ih dodam već postojećem tekstu ili u obliku novog članka. Opise iz rješenja su izrađivali konzervatori iz Splita ili Šibenika, ovisno o tome kako je to bilo nekad i danas organizirano. Danas to rade konzervatori iz Konzervatorskog odjela u Šibeniku.

Opis iz Rješenja regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita, iz 1974. godine:

Arheološki lokalitet na Kapitulu, nalazi se uz desnu obalu rijeke Krke, jugoistočno od Knina (danas uz željezničku prugu). Prvi arheološki zahvat na Kapitulu, izveden je 1885. godine, što je ujedno i prvi zahvat na jednom starohrvatskom arheološkom lokalitetu. Pronađena je trobrodna bazilika iz 1203., koju je podigao prepozit Dobroslav, uokolo groblja starohrvatskog razdoblja. Tu su nađeni ulomci pleterna ukrasa i među njima najznačajnije ploče ambona s imenima hrvatskih vladara Držislava i Svetoslava. Oni pripadaju X stoljeću i jednoj crkvi istog vremena pod imenom sv. Bartula. Lokalitet nije istražen.

Arheološki lokalitet na Kapitulu spada među najvrijednije, starohrvatskog razdoblja po svom povijesnom značaju te za poznavanje ranosrednjovjekovne i srednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji.

Na osnovi izloženog, Komisija smatra da navedeni arheološki lokalitet ima svojstvo spomenika kulture.

Temeljem gornjih mišljenja, Kapitul je zaštićen kao kulturno dobro, čime je dobio status spomenika kulture RH

Nastavak radova na željezničkoj pruzi od Siverića do Knina, 1885. g., prilično je uzbudio hrvatsku politiku i javnost. Dalmatinski sabor je pozvao vladu da zbrine arheološke nalaze. Sve to je rezultiralo osnivanjem Hrvatskog starinarskog društva na čelu sa Lujom Marunom, kojemu je bio zadatak da vodi te radove.

Odavno se zna za višestoljetni kontinuitet života u Kninu. Prema nadgrobnim spomenicima, pronađenim na Kapitulu koji datiraju nakon 42 g.n.e., pretpostavlja se da je tu na Kapitulu ili negdje u blizini bilo smješteno odjeljenje XI legije smještene u Burnumu. Legija odlazi 69. g.n.e., s njom i aktivni sastav. Ostaju jedinice, koje čuvaju red. Pretpostavlja se da se spomenuto naselje pretvorilo u veteransko.

Još 1690., crkva na Kapitulu je bila pod krovom, o čemu svjedoči prvi kninski župnik Ivan Vidović. Zašto su Turci, tijekom 160 godina svoje vlasti na ovom prostoru poštedili tu crkvu? Predaja kaže, da je prvi Turčin, koji se popeo na krov crkve sa mašklinom da bi počeo rušenje, pao mrtav. Iz strahopoštovanja i praznovjerja nisu je više dirali. Vrijeme Luje Maruna, crkva dočekuje u ruševinama, ali sa ostacima zidova i tri metra visokim.

Prema starijoj literaturi, pa i ovom Ivekovićevom članku na kojeg se ovaj tekst najviše oslanja, željeznička pruga je prošla pravo preko nje. (Podsjeća li vas to imalo na današnju praksu ophođenja sa ostacima antike i starohrvatskim spomenicima. Sjetite se Solina i autoputa. Kao da ništa nismo naučili u ovih sto godina.). Gledajući nacrte i rekonstrukcije prema tim nacrtima, čovjek ne može vjerovat. Količina fragmenata i arheološkog materijala koji je prikupljen i danas se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, potvrđuje stara svjedočenja o veličini i značaju starohrvatskog i srednjovjekovnog Kapitula.

Kapitul postaje top tema hrvatske (pa i evropske) arheološke javnosti s kraja 19. stoljeća. Tu počinje prvi problem pri pokušaju predstavljanja onoga što se našlo na Kapitulu. Zahvaljujući Luji Marunu i njegovom entuzijazmu i ljubavi prema starohrvatskoj baštini danas možemo vidjeti dio toga. On sam je naglašavao svoju nestručnost i apelirao na stručnu javnost i tražio pomoć. Stručna javnost tog vremena (Bulić Frane, Radić Frane, Zlatović Stipan, Ljubić Sime, Klaić Vjekoslav, vjerojatno sam nekog zaboravio i preskočio, nenamjerno. Ipak nisam historiograf.) ostavila je otvorenim pitanje lokacije katedralne crkve hrvatske, kasnije, kninske biskupije. Gunjača Stjepan, dodaje ulje na vatru pronalazeći joj novu lokaciju.

Da bi se razumjela priča o Kapitulu, trebalo bi se vratiti u vrijeme osnivanja biskupije na ovom prostoru. Autoriteti kao Klaić Vjekoslav, Šišić Ferdo, Antoljak Stjepan i dr… s oprezom smještaju biskupiju Ludrum, osnovanu 533 g. na šire područje Knina. Ovom članku je svrha podsjećanje na značaj Kapitula za hrvatsku povijest i kulturu, a ovu raspravu ću ostaviti za neku drugu priliku.

Što današnja historiografija kaže o Kapitulu?

Čitajući novu literaturu, zamjećujem na nekim mjestima prilično nedosljednosti. Ili to ljudi od struke, pišu o ovoj temi kao o nečemu što se podrazumijeva, što je svima jasno. Čini mi se da danas prevladava mišljenje da su, stara katedrala, ali i nova koja se gradi u 13. stoljeću, obje u Kninu, čime ne isklučuju Kapitul. Kratki pregled ove rasprave, naći ćete u članku Gulina Ante.

Naša sugrađanka Gugo-Rumštajn Katarina, 2002., daje novi prilog ovoj raspravi. Naime na lokalitetu Tvrđava-Podgrađe, tada su pronađeni novi arheološki ostaci koji bi možda mogli potvrditi mišljenja da se katedralna crkva sv. Marije nalazila u Kninu, uz samu Tvrđavu.

Zbog svih tih razloga, ja ću se ograničiti na ono što je pronađeno na Kapitulu. Na radovima 1885.-6., mjernici su radili nacrte, kao da su naslućivali stogodišnju zbrku, ti su nacrti zagubljeni.

Sva sreća, da je Ćiril Iveković, član, tj. potpredsjednik Hrvatskog starinarskog društva u Kninu, napravio crteže koje vam donosim. U svom članku u SHP (v. dolje) je po meni (od literature koja mi je dostupna) najbolje prikazao Kapitul u prostoru i građevine čiji su ostaci nađeni na Kapitulu. Osim toga, temeljem onoga što je nađeno i temeljem svega što je znao o arhitekturi tog doba iznio je pretpostavku, kako je Kapitul u cjelosti izgledao.

Cijeli Kapitul, odnosno rekonstrukciju starog Kapitula, prikazuje sl.1. (iz članka Ć. Ivekovića). Jezgra čitavog kompleksa je trobrodna crkva (A) sa tri polukružne apside. Kod lijeve pokrajnje apside, bio je ulaz u četvrtastu prostoriju dim. 4,7mx4,7m, toranj sa zvonikom. Zapadno od tornja je prostorija dimenzija 10.5x4.7m koja je imala podzemnu prostoriju. Vjerojatno grobnica svećenika i laika. Da ne ulazim u detalje, prema nekim ostacima ove prostorije, o. Lujo Marun zaključuje da su tu gradilo i prije crkve. Ova prostorija je imala dva izlaza: u crkvu i van crkve. Iz svega ovoga Iveković zaključuje da je ova prostorija starija od crkve, odnosno da je nekad bila samostalna crkva.

S južne strane crkve je bilo dvorište(F). Na sredini je bio bunar. Okolne zgrade bile su objekti za stanovanje i življenje. Prema izvorima dao ih je sagraditi kralj Krešimir, u prvoj polovici Xi st. Vrlo vjerojatno su te zgrade bile na dvije etaže.

Glavni ulaz u Kapitul bio je E1 . Kroz njih se ulazilo u hodnik koji je išao okolo dvorišta i povezivao gornje stambene prostorije i u središnje dvorište. Do ulaza se nalazi parlatorij,a potom refektorij(H). Slijedi kuhinja (I), M,M,M su bile pomoćne prostorije. Između njih i kuhinje nalazile su se skale za gornju etažu. Iz te prostorije sa skalama moglo se u vanjsko dvorište(P). Zapadno od pomoćnih prostorija(M), nalazila se prostorija(N), tako loše očuvanih ostataka da joj se nije mogao sa sigurnošću odrediti tlocrt. Možda, biskupski stan ili hospicij?

Ispred crkve i prostorije N, nalazio se otvoren prostor(D), iz kojeg se kroz prilično velika vrata ulazilo u središnje dvorište. God. 1511. je podignut zid, koji je okruživao to dvorište, a zbog sve češće opasnosti od Turaka.

Oko vanjskog dvorišta (P), nalazile su se gospodarske zgrade R. Na prostoru S, nalazili su se vrtovi, voćnjaci i sl.

Čitav Kapitul je bio opasan čvrstim zidom, kojemu su se na određenim mjestima nalazile kule (O1, O2, O3). Kod tornja nalazila su se vrata E2 . S obzirom da je Kapitul sa tri strane okružen močvarama, ovo je bio uobičajeni pristup Kapitulu. Ovaj put, od Kosovčice, preko Kapitula do Knina, postojao je i u rimsko doba. Kapitul ga je branio, a prolaz kroz zid, prema Kninu, bio je kod kule O. I prema močvarama je Kapitul bio branjen zidovima, ali slabijima, čiju ostaci su jedva vidljivi.

Vidljivo je da su zgrade oko crkve površno istražene, a željezničkim radovima i odstranjene. Svaki zaključak o njima se temelji na pretpostavkama. Sa crkvom je drugi slučaj. Ona je bila temeljito istražena, ali o njoj u slijedećem članku.

Iz Ivekovićevog nacrta kompleksa Kapitula, grubom procjenom, da se zaključiti da su njegove dimenzije u tlocrtu, bile oko 45x30m. Možda vas zbune Ivekovićeve fotografije na kojima se vide prilični ostaci kompleksa. Gdje je to danas, nekih 80-90 godina poslije? Ako prošetate prugom do željezničkog mosta, sa lijeve strane ćete vidjeti talijansku „kulturnu baštinu“ iz vremena okupacije u II svj. ratu. Ostatke ostataka Kapitula su smjestili u zidine bunkera.

Što je sa Kapitulom danas? Fotografija u najavi ovog članka je iz Ivekovićevog članka. Kad je snimljena ne znam, ali članak je iz 1927. Na fotografiji je vidljiva željeznička pruga. Pretpostavljam da je iz prve polovine 20. stoljeća. Tada su se i vidjeli neki ostaci. Koliko mi je poznato boljih fotografija nema. Uspjelo mi je pronaći ostatke zida (sl.2), za kojeg mi je kasnije objašnjeno da je ostatak obrambene kule (O1) građene u 15. stoljeću, zbog opasnosti od Turaka. Neću vam reći gdje je zbog opasnosti od munjenih ili nadobudnih kolekcionara, kojemu je fora u dvorištu imat starohrvatski fragment na kojem će mu gosti ili on sam moći popiti kavu. Da bi ovaj zidić 2,5-3 m dužine i 20-30 cm visine našao, pokupio sam 40% trnja na Kapitulu. Rasparao čarapa i robe. Pustio krv. Bit će vam slađe, ako se sami potrudite.

Sa veseljem vas mogu obavijestiti, kako sam iz neslužbenih izvora saznao da se uskoro planiraju, novi arheološki radovi na Kapitulu. Za očekivati je da će se tada mediji i naučna javnost ponovo uhvatiti Kapitula, pri čemu će se sigurno naći još štogod i novog i zaboravljenog. Za ovu priliku, podsjetio bih, kako su se na Kapitulu pokapali mještani Kovačića i Potkonja, sve do kraja 19. stoljeća.

Za kraj, zahvalio bih se poznavatelju Kapitula, Sinobad Marku, konzervatoru u Ministarstvu kulture, koji mi je strpljivo bio na raspolaganju i pokazao na terenu, gdje je što. Prema dostupnoj i starijoj literaturi, Kapitul je bio nepovratno izgubljen pod željezničkom prugom. Zato me Marko, više od ičega razveselio činjenicom, kako radovi na pruzi nisu u potpunosti i zauvijek pokopali Kapitul. U stvarnosti, pruga je prešla preko samostana uz crkvu. Crkva i dio samostana su bili smješteni na dijelu glavice kojeg radovi nisu zahvatili. Sve ono što je preživjelo talijansku „restauraciju“ Kapitula još uvijek leži pod talijanskim bunkerima i zgradama kod željezničkog mosta. I čeka arheologe. Iz toga razloga, literatura, pogotova starija stvara krivu sliku o Kapitulu, kao arheološkom lokalitetu. Pa tako i ovaj Ivekovićev. Ali, bolji, primjereniji mojoj svrsi nisam našao. A, i činilo mi se zgodno prikazati dio povijesti istraživanja Kapitula. S obzirom na najavljene radove, sve će to ionako proći reviziju našeg vremena.

sl. 3. prikazuje ruševine Kapitula sa zapada, a objavljena je u Ivekovićevom članku.

Literatura:

BULIĆ don Frane, Hrvatski spomenici u kninskoj okolici. Zagreb, 1888. (vidi u kninskoj knjižnici)

BURIĆ T., Ranosrednjovjekovna skulptura s Kapitula kod Knina. Starohrvatska prosvjeta, III serija, 18, 1988.

GUGO RUMŠTAJN Katarina., Hoće li buduća arheološka istraživanja potvrditi da smo na tragu crkvi koja je imala funkciju katedrale hrvatskoga, a kasnije kninskog biskupa ? Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva. 34, 2002. 2.

GULIN Ante., Srednjovjekovni Kninski kaptol i njegovi pečati. Kninski zbornik, 1993. (vidi u kninskoj knjižnici)

GUNJAČA Stjepan, O položaju kninske katedrale. Starohrvatska prosvjeta, III serija, I, 1949.

IVEKOVIĆ Ćiril, Kapitul kraj Knina. Rekonstrukcija (Sa slikama). Starohrvatska prosvjeta, Nova serija I, 1927, 3-4

KLAIĆ Vjekoslav., Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, Zagreb, 1881.

LJUBIĆ Šime., Kritika. Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz dobe narodne dinastije. Napisao Frane Bulić. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, XI, 1889., 2, 3, 4.; XII, 1890., 1, 2, 3, 4.

RADIĆ Frano, Hrvatska biskupska crkva sv. Marije u Biskupiji i kaptolska crkva sv. Bartula na sadašnjem Kapitulu kod Knina. Starohrvatska prosvjeta, I serija, I, 1895, 1, 2, 3.

ZANINOVIĆ Marin, Kninsko područje u antici. Arheološki radovi i rasprave, VII, 1974.

ZLATOVIĆ Stipan, Hrvatske starine u Kninu, 2. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, X, 1888., 1.

ZLATOVIĆ Stipan, Stare narodne zadužbine hrvatskih kralja u Dalmaciji. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, V, 1883., 1.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net

miro

Godine 1990. nova vlast, izvršila je pretvorbu društvenog vlasništva u državno na štetu gospodarskih subjekata koji su ovim potezom ostali bez vlastite imovine i prava tvrtke te dotadašnjeg menadžmenta da istom upravlja. Država je time preuzela sudbinu tvrtki i zaposlenika u svoje ruke, kao svojinu. Dakle, država je postala vlasnik sveukupne aktive i svih osnovnih sredstava gospodarstva.

Nakon toga slijedi mrak i nepoznato, kako državi kao novom vlasniku tako i dotadašnjim vlasnicima i uposlenicima – tvrtki.

Tvrtke bez vlastite imovine isto su što i ženidba bez neke stvari. Dakle, sva aktiva i sva stvorena društvena vrijednost i imovina od 1945. do 1990. preko noći su prešli u ruke oligarhije koja se time nije znala nositi, te je pod hitno ozakonila procese da bi se toga riješila i nešto zaradila. Ništa čudno za naše podneblje!

Očekivalo se da će se država kao novi vlasnik resursa ponašati i upravljati pažnjom i odgovornošću dobrog gospodara. Uposlenici, a naročito menadžment, nikako se nisu mogli snaći – tko je čiji i tko kome odgovara. Dobar gospodar se nije dogodio. Prevladala je politika 200 bogatih. Kako ih obogatiti? Zakonima loše pisanim i još lošije provodivim. Tako su neki postali vlasnici i preko 200 tvrtki , a da u džepu i hrvatskoj lisnici nisu imali ni škude.

Ovim je završila privatizacija. Da bi postali stvarni vlasnici, koristili su se Stečajnim zakonom. Kako?

Proces je tekao tako da su gospodarske subjekte iz privatizacije zaduživali nekoliko puta više od stvarne vrijednosti tvrtki kod banaka koje su vrlo brzo vidjele način lakog stjecanja.

Sredstva banaka koja su opteretila tvrtke u većini slučajeva nisu ni sjela na račune zaduženih tvrtki već su „nestala“. Potom nelikvidna poduzeća u stečaj! Tijekom trajanja stečajnih procesa vrijednost tvrtki se urušava do granice bezvrijednosti.

Nakon svega propalu tvrtku kupuju «našim» novcem, koji su ranije spremili. Ovakvi procesi traju do potpunog uništenja imovine stvorene do 1990. godine. Neki stečajevi traju čitav ovaj period od dvadesetak godina.

Na sve ovo nijemo gledaju Sabor, saborski zastupnici, Vlada i sve institucije zadužene za nadzor i zaštitu državne i privatne imovine.

Približimo redoslijed i veličine uništenog: godine 1990. RH je imala 1.968.000 (milijun devetsto šezdeset osam tisuća) zaposlenih i 656.000 (šesto pedeset šest tisuća) umirovljenih građana.

Godine 2010. RH ima 1.425.000 (milijun četiristo dvadeset pet tisuća) zaposlenih i 1.187.000 (milijun sto osamdeset sedam tisuća) umirovljenih građana.

Dakle, u dvadeset godina stečajnih i stjecajnih procesa u Republici Hrvatskoj uništeno je 543.000 radnih mjesta (uposlenih) i prevedeno u mirovinski korpus 531.000 radno sposobnih građana.

Kad je pak u pitanju aktiva vrijednosti poslovnih subjekata uništena u ovom razdoblju cifra se penje na fantastičnih 122.000.000.000 američkih dolara. Ovaj bi nam iznos danas trebao u keš investiciji da zaposlimo 543.000 radno sposobnog stanovništva koje smo izgubili stečajnim ili stjecajnim procesima.

Dakle, nužno nam treba 122.000.000.000.- američkih dolara da bismo se u idućih četiri - pet godina vratili na pozicije iz 1990. godine. Sve ostalo je lupetanje i puste tlapnje očajne oligarhije vlasti i bespomoćnih građana o gospodarskom oporavku i mjerama za izlazak iz krize, demagogija politikanata kojima je samo stalo do vlasti.

Svih smo se ovih priča o štednji i uštedama naslušali u ranom socrealizmu. Kao da noge može štedjeti onaj tko ih nema.

Zagreb-Zadar, 9. prosinca 2011. godine

Stranka hrvatskog zajedništva

Mnogi izborni sudionici su još pod izbornim adrenalinom i treba iskoristiti taj hrvatski intelektualni potencijal. U predizborno vrijeme, ovakvi tekstovi nsu zadovoljavali moje kriterije, međutim u ovo postizborno vrijeme postaju aktualni.

Što se teme tiče, nikad dovoljno javne rasprave. Ravnopravne rasprave, koje kod nas ionako nema.

MOGUĆE POSLJEDICE ULASKA HRVATSKE U EU

Prema Ustavu Republike Hrvatske suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.

Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:

– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;

– o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime;

– o udruživanju u saveze s drugim državama.

Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa.

Orginal prijevoda lisabonskog ugovora s engleskog na hrvatski

Na samom početku Lisabonskog ugovora, u članku 3 (2), buduća Europska unija definira se kao politička država "..bez unutarnjih granica... u kojoj će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca..."

Članak 61, stavak 2, također govori o ukidanju unutarnjih granica, ali i o zajedničkoj politici useljavanja: Unija osigurava da se osobe pri prijelazu njezinih unutarnjih granica ne provjeravaju, i oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i nadzora vanjskih granica'.

Članak 69, stavak 2a, također kaže da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo državljanstvo ne će podvrgavati bilo kakvoj kontroli:

Implikacije za Hrvatsku su katastrofalne jer znači da ako Hrvatska uđe u EU, gotovo pola milijarde nehrvata steći će zajamčeno pravo nesmetano se naseliti na hrvatski teritorij, gdje god žele.

Budući da Lisabonski ugovor Uniju jasno definira kao prostor "bez unutarnjih granica" Hrvatska će, ulaskom u Europsku uniju, izgubiti kontrolu nad svojim sadašnjim vanjskim granicama. Hrvatske vanjske granice postat će unutarnje administrativne granice, a u konačnici i te će granice nestati kada se s vremenom u potpunosti ostvari ta jasna namjera Lisabonskog sporazuma za stvaranje "prostora bez unutarnjih granica":

To je dakle ključna razlika između država koje su samostalne i suvereno vladaju svojim teritorijem i svojim vanjskim granicama, i administrativnih pokrajina koje to suvereno pravo nemaju.

Gubitkom kontrole nad svojim vanjskim granicama ili, bolje rečeno, brisanjem vanjskih državnih granica, Hrvatska gubi jednu od najvažnijih sastavnica svoga suvereniteta i svoje državnosti.

Od suverene i samostalne države Hrvatska postaje obična pokrajina, i to mala pokrajina, unutar jedne goleme države jer upravo Europska unija preuzima najvažnije elemente državnosti od svojih unutarnjih pokrajina.

Kada je Hrvatska istupala iz jugoslavenske države, da bi mogla biti priznata kao suverena država, morala je dokazati da ima sve atribute suvereniteta, a to su jasno definirane vanjske granice, jasno definirano državno područje, jasno definirana populacija i efektivna vlast nad svojom populacijom i svojim državnim teritorijem.

A neka su mjerila efektivne vlasti vlastite oružane snage, vlastiti novac i sposobnost upravljanja i primjene zakonodavne i izvršne vlasti na svom jasno definiranom teritoriju.

One države koje na svojem teritoriju nemaju ekskluzivnu i vrhovnu vlast nego su podložne jurisdikciji drugih država ili tuđe vlasti, s međunarodnog aspekta nisu de facto suverene, pa prema tome nisu ni de iure. Da je Hrvatska 1991. imala one državnopravne atribute koje će imati u Europskoj uniji, vjerojatno ne bi po tadašnjim kriterijima Badinterove komisije uopće ni mogla biti priznata kao neovisna država.

Ulazak u političko područje bez unutarnjih granica za sobom povlači ozbiljne dugoročne posljedice, jer, kao što je već rečeno, Hrvatska će unutar Europske unije efektivno imati status obične unutarnje pokrajine bez vanjskih državnih granica, na čije će područje sasvim slobodno moći ulaziti i izlaziti svi ostali državljani EU-a i zadržavati se koliko žele. Oni koji se žele trajno nastaniti, moći će slobodno birati u kojem dijelu svoje nove europske pokrajine žele živjeti.

A što će biti s hrvatskim narodom u toj budućoj europskoj megadržavi? Kakva će biti njegova sudbina?

Ako se uzme u obzir činjenica da je ukupan broj Hrvata u Republici Hrvatskoj i BiH oko pet milijuna, a da je pučanstvo Europske unije već sada dosegnulo pola milijarde, a s daljnjim će proširivanjem opet porasti, onda je jasno da će Hrvati u svojoj budućoj državi činiti manje od jedan posto ukupnog pučanstva.

Dugoročna sudbina hrvatskog naroda u Europskoj uniji je katastrofalna jer je neizbježno da će se daleko mnogobrojniji Europljani naseljavati na hrvatsko područje, a neizbježno je da će se i hrvatsko pučanstvo, pogotovo mladi, s vremenom raseljavati po cijeloj Europskoj uniji.

Miješanje pučanstva "...na području bez unutarnjih granica... u kojem će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca" neizbježno je. Dapače, to je jedno od temeljnih načela i ciljeva nove europske države jer da nije, ne bi bilo tako jasno definirano već na samom početku Lisabonskog ugovora.

No svi koji možda misle da je članak 3(2) Lisabonskog ugovora malo preoštro i nepravedno protumačen, i da možda ne sadržava sve opasnosti koje mu se ovdje pripisuju, trebali bi pogledati članak 17b(2) koji ne samo potvrđuje članak 3(2) nego ga još jasnije definira pa čak i proširuje.

Prema članku 17b(2) Lisabonskog ugovora građani Unije imat će (ovo je doslovni prijevod):

a) pravo slobodno se kretati i slobodno živjeti na teritoriju zemalja članica,

b) pravo glasovati i biti kandidati na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u državama članicama gdje žive, pod istim uvjetima kao i državljani te zemlje.

Dakle, prema članku 17b(2) europski kolonisti imat će ne samo pravo kolonizirati Hrvatsku, nego će automatski dobiti i ustavom zajamčena politička prava među kojima je i pravo glasovati i biti kandidat na lokalnim izborima pod istim uvjetima kao i domicilno hrvatsko pučanstvo.

Stranci koji se dosele u Hrvatsku imat će i gospodarsku moć i politička prava koja će im omogućiti da s vremenom preuzmu lokalnu vlast u onim sredinama u kojima budu koncentrirani. To će u prvom redu biti atraktivni, ali slabo naseljeni jadranski otoci te manje općine u Istri i Dalmaciji, a s vremenom i drugi, pogotovo pogranični dijelovi sadašnje Hrvatske.

Žalosna je činjenica, ali je ipak činjenica, da većina Europljana, a pogotovo pripadnika velikih i gospodarski snažnih naroda, ima više novaca od nas Hrvata i veću kupovnu moć. Ta veća kupovna moć omogućava im da po Hrvatskoj kupuju ono što je najatraktivnije i najpoželjnije. To već sada vidimo u pojedinim dijelovima Hrvatske, poput Dubrovnika, Hvara i Opatije, gdje su strani kupci toliko digli cijene da su domaći Hrvati, sa svojim skromnim primanjima i skromnom kupovnom moći, gotovo isključeni s tržišta. U Dubrovniku je gotovo cijeli Stradun već sada u rukama stranaca.

Unija preuzima politiku useljavanja i azila

Članak 61(2) Lisabonskog ugovora potvrđuje da Unija preuzima ovlasti na području useljavanja, azila i kontrole vanjskih granica.

Prema tom članku,Unija će osigurati da za pojedince nema kontrole na unutarnjim granicama i izgradit će zajedničku politiku azila, useljeništva i nadzora vanjskih granica.

To se ponovo potvrđuje u članku 69(a) ( 1 ) koji kaže "Unija će razviti zajedničku politiku azila..."

Dakle, osim gubitka prava nadzora nad svojim vanjskim granicama, što smo već razotkrili, i što uostalom i ovaj članak (61 (2)) još jednom potvrđuje, Hrvatska će izgubiti i pravo da određuje svoju politiku useljavanja i prihvaćanja ili neprihvaćanja azilanata.

Kao samostalna i suverena država, Hrvatska je do sada imala pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije živjeti na njezinu teritoriju. To se pravo odnosilo i na sprječavanje nekontroliranog ulaska azilanata. Prema dosadašnjim hrvatskim zakonima, koji su bili u skladu s međunarodnim normama, Hrvatska je većinu izbjeglica i azilanata mogla vratiti u tranzitne i druge zemlje iz kojih su azilanti došli u Hrvatsku.

Ako uđe u Uniju, Hrvatska više ne će moći suvereno odlučivati ni o azilantima jer će svi izbjeglice i svi azilanti koji su ušli u EU, bez obzira preko koje granice, moći po načelu slobodnog kretanja unutar cjelokupnog teritorija Unije, doći i u Hrvatsku, i ovdje se trajno naseliti kad im Unija regulira status.

To je još jedan gubitak hrvatskog suvereniteta nad svojim teritorijem. Ni o tome nema rasprave u javnosti.

Neravnopravnost na Sudu pravde

Europski sud pravde sastoji se od 27 sudaca, jedan iz svake zemlje članice, ali sudska vijeća sastoje se od tri ili pet sudaca, a u iznimnim okolnostima sud može zasjedati u proširenom sastavu od 13 sudaca, pa čak i punom sastavu od svih 27 sudaca. Odluke moraju biti jednoglasne samo ako u Sudskom vijeću zasjeda troje sudaca, a u svim ostalim kombinacijama odluke se donose većinom.

Prema sadašnjem ustroju Europskog suda pravde, hrvatski bi sudac vrlo rijetko sudjelovao u njegovu radu, a kada bi i sudjelovao, veću bi ulogu imao jedino u tročlanim vijećima, jer bi u svim drugima bio podložan preglasavanju većine.

Osim sudaca, Sud pravde ima i jedanaest nezavisnih odvjetnika (Advocates General) koji sucima pružaju vrlo važnu savjetničku pomoć.

Šest članica imat će svoje stalne "nezavisne" odvjetnike, a to su Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Engleska i Poljska. Ostalih pet mjesta popunjavat će ostale 22 članice po načelu rotacije. I ovdje se jasno vidi da sve članice nisu ravnopravne te da su favorizirane velike članice koje će, svaka, imati pravo na svog 'nezavisnog' odvjetnika, dok će male članice morati svoje međusobno dijeliti. I ovdje su neke članice ravnopravnije od drugih.

S obzirom na to da mandat nezavisnih odvjetnika traje šest godina i da pet mjesta popunjavaju 22 članice, Hrvatska bi imala pravo imenovati svog "nezavisnog" odvjetnika svakih 26 godina. Ako se EU proširi na nove članice, taj će se vremenski razmak vjerojatno još povećavati.

Europska policija mjerodavna i u Hrvatskoj

Lisabonski ugovor odobrava uspostavu neke vrste Europske federalne policije te uspostavu Europskog ureda javnog tužiteljstva (EUJT) koji bi imali ovlasti na cijelom području Unije, pa tako i u Hrvatskoj. S vremenom te bi se ovlasti proširivale, odlukom Vijeća ministara.

Pogotovo su zabrinjavajuće za nas Hrvate ovlasti po kojima bi EUJT mogao u Hrvatskoj provoditi istrage i obavljati ulogu tužitelja pred hrvatskim sudovima, i to po pravilima koja on odredi.

Prema članku 69(i) (2), "Europski ured javnog tužiteljstva (European Public Prosecutor's Office) bit će odgovoran za istraživanje, podizanje optužnica i dovođenje do suđenja, gdje je potrebno i u suradnji s Europolom, počinitelje, i njihove suradnike u povredama protiv financijskih interesa Unije".

Europski ured javnog tužiteljstva će također "...obavljati ulogu tužitelja u kompetentnim sudovima zemalja članica...".

Lisabonski ugovor u ostatku teksta članka 69(i) daje široke ovlasti Vijeću ministara, da odredi po kojim će pravilima i zakonima djelovati Ured javnog tužitelja i po kojim će zakonima biti iznošeni dokazni materijali (rules of evidence).

Vijeće ministara ovlašteno je u budućnosti proširivati ulogu i ovlasti Europskog ureda javnog tužiteljstva i na područje "ozbiljnih kaznenih djela" koja se odnose na više od jedne zemlje članice.

Temeljne dokumente treba dobro proučiti

Kada se dobro prouči što zapravo piše u Lisabonskom ugovoru i u drugim temeljnim dokumentima Europske unije, postaje jasno da Europska unija nije onakva kakvom ju prikazuju političke elite i mediji u Hrvatskoj.

Zagreb-Zadar, 6. prosinca 2011. godine

Stranka hrvatskog zajedništva

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, ili redakcija@grad-knin.net.

Nešto je duboko pogrešno u načinu na koji danas živimo.

U svojoj knjizi Zlo putuje zemljom, Tony Judt, jedan od vodećih svjetskih povjesničara i mislioca, otkriva kako smo došli do sadašnjeg opasno zbunjujućeg trenutka. Za trideset godina mi smo potragu za vlastitim materijalnim interesom učinili vrlinom. Znamo koliko stvari koštaju, ali nemamo pojma koliko one vrijede. Više ne pitamo za sudsku presudu ili za zakonodavni akt: Je li to dobro? Je li pravedno? Hoće li to pomoći da postignemo bolje društvo ili bolji svijet? To su nekad bila prava politička pitanja, čak i kada nisu tražila lak odgovor. Moramo ih ponovno naučiti postavljati. Materijalističko i sebično svojstvo suvremenog života nije nerazdvojiv dio ljudske sudbine. Mnogo od onog što se danas čini prirodnim potječe iz 1980-ih godina: opsesija stvaranjem bogatstva, kult privatizacije i privatnog sektora, sve veći raskol između bogatih i siromašnih. A prije svega, retorika koja ih prati: nekritičko divljenje nesputanom tržištu, prezir prema javnom sektoru, iluzija beskrajnog rasta.

Ne možemo nastaviti tako živjeti. Mali slom u 2008. podsjetio je da je neregulirani kapitalizam svoj najgori neprijatelj: prije ili kasnije on će postati plijenom svojih vlastitih pretjeranosti i ponovno pasti u stanje spašavanja. Ali ako ne činimo ništa više od skupljanja komadića i nastavimo dalje kao što smo činili ranije, možemo se nadati još većim potresima u sljedećim godinama.

Judt će nam ponuditi jezik koji nam je potreban kako bismo naučili slušati naše potrebe, odbacujući nihilistički individualizam krajnje desnice i razobličeni socijalizam iz prošlosti. Kako bismo pronašli put kojim ćemo ubuduće kročiti, moramo se zagledati u ne tako daleku prošlost i u socijalnu demokraciju na djelu: kako bi ona ponovno bila pravedna i, iznad svega, učinkovita.

Prema http://www.superknjizara.hr

Knjigu možete posuditi u kninskoj knjižnici. (op. ur.)

Poslije tatarske oluje javlja nam se neki Petar kao knez (comes) Knina g. 1249. On tada izdaje posvjedočenje – kartu, na kojoj su navedene granice nekog imanja Poljane uz Savu, a u Dubici, i na tu kartu se poziva Stjepan, ban cijele Slavonije.¹⁴⁵ Na svaki način je čudno, što taj Petar knez Knina izdaje vjerodostojna uvjerenja za daleke česti zemlje u Dubici, s kojom Knin kao grad i sijelo komitata i njegov knez nemaju ništa. Zato je taj Petar pored toga, što je bio knez Knina, morao obnašati i drugu čast, iz koje ovakva kompetencija izvire. A to je notarijatska, koju je vršio kninski biskup i njegov kaptol, pa je vrlo vjerojatno, da je Petar bio biskup i ujedno kninski knez, samo se ovdje spomenuo u zamijenjenoj funkciji. Ovo se ne može točno usporediti s popisom kninskih biskupa, u kojemu bi potražili, da li se u ovo doba na stolici nalazio neki Petar, a to zato, što od g. 1226. do g. 1263. ne znamo ni za koje ime kninskog biskupa, pa koliko to kneza Petra kao biskupa ne može potvrditi, toliko isto ga ne može ni isključiti. Inače ćemo se sresti s time, da su kninski biskupi obnašali i druge javne časti, što s ovom kneževskom nije inkompatibilno. U tomu bismo ujedno našli prvi spomen o funkcioniranju državnog notarijata u Kninu, koji se bez sumnje povlačio iz doba hrvatskog biskupa, samo što se o tomu nije sačuvao izričit spomen u dokumentima.

Iste, godine susrećemo u ispravi naslov kneza “triju polja” – “comes trium camporum”. Začudno je, što se to prvi put javlja u istoj ispravi, u kojoj se naslov comes trium camporum pridaje banu Stjepanu i nekom Renezu,¹⁴⁶ kojeg on šalje na uviđaj u Posedarje. Ta tri polja su Kninsko, Kosovo i Petrovo, pa mi nije shvatljivo, kako se u isto vrijeme i u istoj prigodi navode dva kneza tog Tropolja. Iz ovoga svakako izlazi, da je g. 1249. postojao poseban knez za grad Knin Petar, a poseban za Tropolje, koje je ustvari srčika Kninskog komitata i to su bili Renes i ban Stjepan. Ovaj Stjepan nije onaj isti, što smo ga sreli prije. Taj je ban cijele Slavonije, a od roda Gutkeled i držao je Slavonski banat od g. 1248. do g. 1260., a ovo je drugi istoimeni ban i to primorski, što znači hrvatski, a banovao je od g. 1243. do g. 125l. Naime, od kralja Bele IV. imamo posebnog bana za Slavoniju, a posebnog za Hrvatsku. Ovaj hrvatski banus maritimus Stjepan vezan je naslovom za Tropolje, a taj isti titul nosili su i poslije banovi iz kuće Bribirskih, pa će biti vjerojatno, da je Tropolje bilo nekako povezano uz bansku službu. A kako i na koji način, ne da se zasada utvrditi, jer imamo i drugih imena, koja nisu poznata kao banska, a vezana su uz naslov comes trium camporum, kao što je slučaj sa već spomenutim Renesom, a još se spominju Perchinus 1277. g.,¹⁴⁷ Petar g. 1277 – 1278.¹⁴⁸ S druge strane sinovi bana Pavla Bribirskoga Mladen, Juraj, Pavao i Grgur, u kući kojih je banska čast bila nasljedna, spominju se kao knezovi Triju polja, Livna i Cetine g. 1301.,¹⁴⁹ a kasnije (g. 1304.) spominje se samo Mladen kao “comes Trium camporum et totius terre Hlim”,¹⁵⁰ za kojeg znamo, da je poslije bio ban Hrvatske.

Uzevši u obzir makar kakvu vezu bana i Tropolja, kao i činjenicu, da banus maritimus boravi u Hrvatskoj, pa zatim kasnije dokaze, da banovi borave u Kninu, mora nam se nametnuti zaključak, da je, čim je postao posebni hrvatski ban, njemu bilo određeno sijelo u Kninu. Time bi pored već utvrđenog postojanja državnog notarijata pri kaptolu, pa banskog, a jamačno i sudskog sijela u Kninu bila već u XIII. st. usredotočena sva vrhovna vlast u Hrvatskoj, kojoj je odsada Knin centar, pa su se u priličnoj mjeri Kninu povratili dani nekadašnjeg značaja. U ovomu bi imala nekakva udijela i obnova opustjelih krajeva za provale Tatara, kao i reforme, koje je Bela IV. sproveo u upravi. Spominju se zasluge slavonskog bana Stjepana, koji je poslije provale Tatara utvrdio neutvrđena mjesta i prazna napučio s mnoštvom naroda, pa mu kralj g. 1251. daje grad Žalac (?) na tadašnjoj bosanskoj granici kao i grad Vrh, kojemu do danas nije utvrđen položaj, a u ispravi se kaže, da se nalazi između Knina i Unca (Unffeu).¹⁵¹

Knin se polovicom XIII. st. potpuno oformio kao centar Hrvatske, te g. 1261. u nj silazi kraljica Marija, žena kralja Bele IV., a kći bizantskog cara Teodora I. Laskarisa i tu saziva skupštinu. Došla je s mlađim sinom Belom i velikom pratnjom velikaša i vojske, a svrha joj je bila, da hrvatskim velikašima u metropoli predstavi svog sina, koji je tada bio još dječak. Naime njegov stariji brat herceg Stjepan bio je još g. 1245. uz živa oca Belu IV. okrunjen za kralja, a kraljica je postigla s hrvatskim predstavnicima sporazum, na osnovu kojeg su prisegli vjernost mlađem bratu Beli kao designiranom hercegu.

Za kraljičina boravka u Kninu ponovio se sukob između Splićana i kraljevih ljudi u Klisu, a dogođaji, koji su se oko tog sukoba ispleli, odražavali su se i na Kninu. Sve nam ovo opisuje Toma Arciđakon, koji piše:

Neki vojnici, koji su čuvali Klišku tvrđavu, spustili su se za vrijeme žetve u Solin i počeli u nekim predjelima otimati Splićanima plodove. Kad se to čulo u Splitu, istrčali su neki smjeli mladići iz grada i – kako Toma kaže “ne po nalogu grada, nego upaljenim žarom ludosti”, stali su se prepirati s vojnicima, te su u toj prepirci s Kliške strane poginula dva Ugra. Kad je to dočula kraljica u Kninu, ljuto se razbjesnila i odmah napustila kninsku tvrđavu. Ali su i Splićani, prestrašeni, odmah poslali izaslanike, da joj ukažu, kako zločin nije učinjen po nalogu grada nego slučajno i molili su je za blagost, ali ona nije htjela o tomu ni čuti, nego je došla u Klis. Tu naredi vojsci da pljačka Splitsko polje i videći, da ne će lako zauzeti Splita, a da mu se ipak osveti posluži se prevarom. Na zakazanom sastanku za tobožnje pregovore njeni ljudi zarobe petero uglednih Splićana, među kojima su bili suci. Ove ljude kraljica utamniči najprije u Klisu, a zatim ih prebaci u kninske tamnice i nad njima postavi jaku stražu, pa zatim ode u Ugarsku.

Splićani pošalju za njom novo poslanstvo, i to samog Tomu Arciđakona i Marija Bonajuktu (od obitelji, koja je doselila iz Ancone). Kraljica napane Splićane pred kraljem, a kako Toma kaže, kralj se poveo za njom, te je izjavio poslanicima, da će im vratiti zarobljenike, kad im dadu za taoce 24 splitska plemića. Poslanici su se vratili u Split neobavljena posla, iako se za zatvorenike, kako Farlati kaže, zauzimao Kninski biskup Ladislav.¹⁵² Splićani iskoriste prigodu iduće godine, kad se kralj s kraljicom spustio u Bihać, te mu Splićani pošalju poslanstvo, u kojemu je i opet bio Toma Arciđakon. Tada kralj smanji broj talaca na polovinu.¹⁵³ Tako su uhvaćeni Splićani proveli u kninskim tamnicama preko dvije godine.

Prisustvo Tome Arciđakona u izaslanstvu veoma je važno, kad se ima na umu, da je on radi utamničenika u Kninu morao tu navraćati, jer ga je uostalom, u oba navrata preko Knina vodio put, pa je tako četiri puta bio u Kninu. I kad se on u svom djelu dotiče Knina, onda mu moramo vjerovati, pa je ta činjenica u dugotrajnom naučnom sporu s obzirom na položaj kninske katedrale odvagnula, te se njegovu navodu, da se crkva sv. Marije, kojom se služio hrvatski biskup, nalazila tik kninske tvrđave, mora apsolutno vjerovati.

Bilješke:

145 Ivan Kukuljević, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, XXVII, Zagreb 1895, str. 203.

146 Smičiklas, Codex diplomaticus, IV, Zagreb 1906, str. 391.

147 Kukuljević, Regesta, str. 15

148 Klaić, Bribirski knezovi, str. 173. nota 4.

149 Ljudevit Thalloczy, Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje Kormendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XVIII, Sarajevo 1906, str. 434.

150 O. c. str. 435.

151 Kukuljević, Regesta, str. 214. – Smičiklas, Codex diplomaticus IV, str. 469.

152 Farlati, O. c. IV, str. 287.

153 Thomas Archidiaconus, O. c. str. 211. – Giacomo Marcocchia, Lineamenti della storia di Spalato, La rivista dalmatica X. sv. 4, Zara 1928, str. 1. – Grga Novak, Povijest Splita, Split 1958, str. 128.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević. Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Knjiga je promovirana u prosincu 2007. u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu; njeni recenzenti su general Anton Tus, dr.sc. Zdenko Radelić i dr.sc. Nikica Barić. Glavni dio knjige je studija Oluja dr. sc. Davora Marijana. U njoj su po prvi puta u hrvatskoj historiografiji, kronološki po zbornim područjima Hrvatske vojske, kritički prikazane priprema i tijek vojno-redarstvene operacije Oluja.

Studija započinje osvrtom na bojno polje i sudionike te na tijek srpske pobune u Hrvatskoj, potom se govori o Prvoj bihaćkoj krizi, operacijama hrvatskih snaga na Livanjskom polju i u zapadnoj Slavoniji, o RSK u prvoj polovici 1995., o Drugoj bihaćkoj krizi i hrvatskoj reakciji na nju (operacija Ljeto-95), o političkoj pripremi operacije Oluja i stanju u RSK, te o ratnim planovima i završnim pripremama HV-a za operaciju. U glavnom dijelu studije govori se o sudjelovanju u Oluji Zbornih područja Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Bjelovar, te Specijalnih postrojbi MUP-a RH, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice, a posebna pažnja posvećena je i ulozi Hrvatskog vijeća obrane i Petog korpusa Armije BiH u Oluji, osiguranju operacije, obrambenim zadaćama Zbornog područja Osijek i postrojbi na Južnom bojištu, te reakcijama Slavonsko-baranjskog korpusa SVK, VRS i VJ, kao i reakcijama UNCRO-a i UN-a, te reakcijama iz svijeta.

Na kraju studije, autor daje osvrt na provedbu operacije, na incidente i probleme nestegovnog, odnosno nečasnog ponašanja nekih pripadnika HV-a, te komentira jedno od najintrigantnijih pitanja vezanih uz Oluju: jesu li pobunjeni Srbi okupirano područje Republike Hrvatske (UNPA sektori Sjever i Jug) napustili svojevoljno ili su protjerani, odnosno je li Hrvatska s operacijom Oluja provela "etničko čišćenje" pobunjenih Srba? Ovom studijom javnost je dobila na uvid pregled Oluje iz perspektive povjesničara, temeljen na trenutno dostupnim povijesnim izvorima. Iako se autor u njoj ograničio na prikaz sudjelovanja Zbornih područja HV-a u Oluji i ne prikazuje djelovanje svake brigade pojedinačno, ova studija je odličan temelj za svaku daljnu raspravu o toj vojno-redarstvenoj operaciji.

Uz spomenutu znanstvenu studiju, knjiga je obogaćena Prilozima dokumenata o važnim političkim i vojnim događajima uoči Oluje, koji su utjecali na njezino pokretanje (proces pripajanja Srbiji i ujedinjenja tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, odnosno Srba iz Hrvatske i BiH u jedinstvenu državu te Bihaćka kriza), te o njezinim posljedicama (odlazak Srba s okupiranog područja), koje je odabrao i za tisak pripremio viši arhivist Mate Rupić, pročelnik Odjela za arhivsko gradivo Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Navedene teme, odnosno odabrani i kronološki složeni dokumenti u njima, trebali bi pomoći u traženju odgovora na pitanje zašto se diplomacijom i mirnim putem nije moglo riješiti pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, zašto se Oluja više nije mogla odgađati, te zašto su tvrdnje da je hrvatsko vodstvo protjeralo Srbe iz tzv. Krajine i provelo etničko čišćenje povijesno neutemeljene. Da bi se upozorilo da pokretanje Oluje nije bio iznenadni hir hrvatskoga vodstva, već posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija i nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice, odnosno da bi se naglasilo da se problem pokretanja Oluje ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995., dokumenti u Prilozima ove knjige obuhvaćaju raspon od 1991. do 1995. godine. A s obzirom na to da o namjerama vodstva pobunjenih Srba iz Hrvatske da se pripoje Srbiji i da zajedno sa Srbima iz BiH stvore jedinstvenu srpsku državu, najbolje svjedoče dokumenti nastali djelovanjem njihovih ili njima savezničkih ("beogradskih") političkih i vojnih institucija, priređivač Priloga se u odabiru dokumenata ograničio na izvore srpske provenijencije. Jednako tako je i u tematskoj cjelini Priloga koja prezentira planove i pripreme organiziranoga odlaska Srba iz Hrvatske. Mala iznimka učinjena je tek u poglavlju Priloga o Bihaćkoj krizi, koje radi podsjećanja na diplomatske napore hrvatskoga vodstva i ulogu velikih sila na razvoj događaja u Hrvatskoj i BiH započinje pričom general-pukovnika HV-a, prof. dr.sc. Krešimira Ćoisća o pregovorima za rješavanje tzv. prve Bihaćke krize. Uz to, da bi se dočarala dramatičnost situacije u kojoj se stanovništvo bihaćke enklave našlo krajem srpnja 1995., u toj tematskoj cjelini navedeno je i nekoliko dokumenata, zapravo vapaja za neodloživu pomoć, poslanih hrvatskom vodstvu iz opkoljenoga Bihaća.

Dokumenti o pokušajima pobunjenih Srba iz Hrvatske da se ujedine sa Srbijom započinju Odlukom o "prisajedinjenju SAO Krajine" Republici Srbiji, koju je "Izvršno vijeće SAO Krajine" donijelo 1. travnja 1991., a dokumenti o procesu ujedinjenja Srba iz BiH i Hrvatske započinju "Deklaracijom o ujedinjenju Zajednice opština Bosanska Krajina i Srpske autonomne oblasti Krajina", donesenom 27. lipnja 1991. godine. Ukupno je navedeno 30 dokumenata, koji svjedoče o intenzivnom radu srpskih političara na pripremi ujedinjenja Srba iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (odnosno iz tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske) u jedinstvenu srpsku državu. Tako su kronološki navedeni "Protokol o suradnji između Vlade RS i RSK" (Banja Luka, 22. rujna 1992.), "Deklaracija o ujedinjenju skupština RSK i RS" (Prijedor, 31. listopada 1992.), "Odluka o konstituiranju Narodne skupštine RSK i RS" (Banja Luka, 24. travnja 1993.), "Prijedlog Narodne skupštine RS i Skupštine RSK Narodnim skupštinama Srbije i Crne Gore za ujedinjenje u jednu državu" (18. kolovoza 1994.), "Odluka Skupštine RSK o davanju suglasnosti za Ustavni zakon o privremenom ustavnom uređenju 'Ujedinjene Republike Srpske'" (Knin, 29. svibnja 1995.) i drugi dokumenti koji pokazuju da su Srbi iz Hrvatske i BiH nastavili pripremati akte za proglašenje "Ujedinjene Republike Srpske" i nakon poraza u operaciji Bljesak (svibanj 1995.), te da je taj proces, na korak od ostvarenja, prekinula Oluja.

Dokumenti o Bihaćkoj krizi, izazvanoj napadima Srba iz BiH i Hrvatske na UN zaštićenu zonu Bihać započinju memoarskim gradivom - sjećanjem general pukovnika, prof. dr.sc. Krešimira Ćosića o pregovorima u SAD-u s američkim političkim i vojnim dužnosnicima, koji su rezultirali pokretanjem operacije hrvatskih snaga Zima '94 i rješavanjem prve Bihaćke krize. Nakon toga navedena su 44 dokumenta, uglavnom srpske strane, o događajima oko Bihaća - od 27. listopada 1994. do 3. kolovoza 1995., koji pokazuju da je Bihać u srpskim planovima bio iznimno važan cilj, kojega zbog žilavog otpora 5. korpusa Armije BiH nije bilo moguće lako ostvariti. Pri tome, dokumenti svjedoče da srpski stratezi nisu birali sredstva za osvajanje Bihaća, pa su proveli i tajnu operaciju s ciljem da uporabom bioloških sredstava za trovanje prehrambenih proizvoda, koje su krijumčarenjem dopremali u Bihać, izazovu masovno oboljenje boraca 5. korpusa AbiH, ali i stanovništva Bihaća. U trećoj tematskoj cjelini prikazani su planovi pobunjenih Srba o evakuaciji stanovništva s okupiranoga teritorija Hrvatske. Među 22 dokumenta koji pokazuju da su planovi evakuacije u slučaju napada HV-a, kakva je provedena u Oluji, postojali već od 1993., nalazi se i "Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu", donesena u popodnevnim satima 4. kolovoza 1995. u Kninu.

Na kraju Priloga posebno je naveden sadržaj tzv. Plana Z-4, koji pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli ni razmotriti, te sjećanja predstavnika međunarodne zajednice koji su sudjelovali u pokušaju provedbe toga plana. Njihove izjave o načinu odbijanja vodstva Srba u Hrvatskoj da ponuđeni Plan prihvate kao platformu za razgovore jasna su potvrda da je svaki pokušaj mirne reintegracije okupiranih područja u ustavno-pravni poredak RH zbog isključivosti srpskih vođa bio uzaludan.

Za spomenute Priloge dokumenata može se reći da su izravan i argumentiran odgovor na pitanja zašto vojna opcija nažalost nije imala alternativu i zašto hrvatsko vodstvo Oluju više nije moglo odgađati, te na pitanje tko je odgovoran za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom Oluje. Dramatično stanje obrane Bihaća, čiji bi pad znatno, gotovo odlučujuće poboljšao poziciju srpskih snaga, odbijanje svih mirovnih inicijativa - i Vlade RH i međunarodne zajednice, čak i "Plana Z-4" koji je Srbima u Hrvatskoj predvidio iznimno široku autonomiju, te već od 1991. neprekidan rad Srba iz Hrvatske i BiH na stvaranju jedinstvene srpske države na okupiranom prostoru RH i BiH - "Ujedinjene Republike Srpske", koji je upravo pred Oluju ušao u završnu fazu donošenja zajedničkog Ustava, jasno pokazuju koliko su neuvjerljive tvrdnje da je Hrvatska požurila s vojnim rješenjem i da je trebalo ostaviti još vremena za pregovore. S obzirom na iskustvo cjelokupnoga procesa pregovora o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija u ustavno-pravni poredak RH, zaista je teško argumentirano objasniti pretpostavku da bi pobunjeni Srbi, da su uspjeli osvojiti Bihać i u strateškom smislu bitno popraviti svoju vojnu poziciju prema Hrvatskoj, pristali na pregovore o mirnoj reintegraciji.

Hrvatski memorijalno dokumentarni centar Domovinskog rata

http://www.centardomovinskograta.hr

Crkva sv Stefana, nalazi se u naselju Golubić.

Crkva je jednobrodna, longitudinalna s polukružnom apsidom. Crkva se sastoji od lađe, narteksa i peterokatnog zvonika prizidanog ispred narteksa na pročelju.

Crkva sv Stefana pokazuje odlike srednjovjekovnog, romaničkog graditeljstva. Nalaz predromaničkog epigrafičkog ulomka upućuje na postojanje ranosrednjovjekovne crkve s titularom Svete Marije na istom mjestu. Preoblikovanje i nadogradnja srednjovjekovne crkve dogodila se u postturskom periodu kada je ona namijenjena pravoslavnoj crkvenoj liturgiji.

Konzervatorski odjel u Šibeniku

Preventivno zaštićeno kulturno dobro, privremeno, do studenog 2012. g.

Podatke do kojih dođem naknadno, objavljivat ću u ovom članku.

Fotografije pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

miro

Nego, pismo Matijino Rajneriju može da baci tračak svijetla na druge okolnosti. Iz njega se vidi, kako ninski biskup poseže za desetinom u Kninu ili okolo njega i da papa kaže, da on to nema pravo. To ne može nastati u sređenim prilikama, nego jedino kad utjecaj dijeceze, na kojoj se vrši uzurpacija, organizatorno slabi. A naš slučaj se prilično dade osvijetliti upravo onim, okolnostima, koje su popratile hrvatskog biskupa poslije pada hrvatske samostalnosti, što smo već naveli.

Pitanje je, kako je tekla borba za samo biskupovo održanje, koji je izgubio raison d’etre. Komu je on trebao i tko ga je sad predlagao? O tomu ništa ne znamo, a samo je činjenica, da se on ipak održao. Tražila je to možda ravnoteža, a najvjerojatnije i crkveno – organizacione potrebe, jer je hrvatski biskup već uhvatio jaku tradiciju u narodu. Dakako da se, kroz proces preobražaja iz kraljevskog u rezidencijalnog biskupa i očituje nastojanje, da se održi, što je moralo teći dugo i ne bez borbi. Pri toj neustaljenosti su možda bili dugotrajni rokovi vakancije, jer se kninski biskupi zaista rijetko spominju, a svakako su se i zadržavali po raštrkanim imanjima, pa je onda bilo lako takvom biskupu još potpuno neizražene institucije i potpuno neustaljene rezidencije tu i tamo zakidati posjede i uzurpirati jurisdikciju. Naš bi slučaj predstavljao zatečen primjer takvog posezanja na desetinu od strane ninskog biskupa Matije, koju je tražio od neke kninkinje. A da je to bila uzurpacija i grdno zadiranje u pripadštine kninskog biskupa, najbolji je dokaz revolt i snaga žene, da se izravno obrati rimskoj kuriji i napokon papina presuda, kojom dajući pravo ženi teško osuđuje izravno ninskog biskupa Matiju.

Da su neredi uhvatili maha na crkvenom području, najbolje dokazuje činjenica, što splitski nadbiskup Petar, porijeklom Madžar, upravo zbog njih saziva generalni sinod u Splitu i otvara ga motivacijom: “videns multa enormia per nostrum Spalatensem archiepiscopatum emersisse multiplicesque sublitorum errores considerans graviter pullulare ... ”,¹³³ Tu su stavljeni na tapet svi problemi, a bez sumnje na osnovu pretresa problema kninskog biskupa i biskupije stvoren je ovaj zaključak: “Neka kninski biskup ima sjedište u Kninu i neka je imao ove župe: Knin (grad), polje (campum), Vrliku i Pset”.¹³⁴ Ovim se definitivno odredilo područje dijeceze, te su iščezli posljedni tragovi ambulantnog biskupa, kojeg se okolnosti i dužnosti sada potpuno podudaraju s onima ostalih biskupa i on ostaje rezidencijalni sa sjedištem u Kninu. Kninski biskup dakle ima: “Tenin campum, Verchreca, Pset.¹³⁵

Ovdje nije potpuno jasno, što je ono “Tenin campum”. Doslovno bi značilo “Knin – polje” što bi se olako moglo primijeniti na Kninsko polje, koje kao poseban pojam postoji i danas. Međutim to su dva odvojena područja, od kojih je jedan zastalno Knin, jer se samo po sebi razumije, da on nije mogao izostati. Prema tomu ostaje da se razjasni “campum”. Ako pogledamo, što geografski znače ona dva posljednja imena, vidjet ćemo drugo: Pset se spominje kao županija isto kad i kninska još od Konstantina Porfirogeneta, a da je Vrlika poslije Konstantinova doba bila izdvojena iz cetinske županije i postala posebna teritorijalna oblast (contrata), dokazano je također.¹³⁶ Prema tomu izvlačimo analogiju, da se ovdje radi o nabrajanju političko – geografskih jedinica, županija, pa se zato ono campum odnosi na kninsku županiju, što je ovdje, istaknuto u opreci s Kninom – gradom. Da se ne odnosi na užu regiju Kninsko polje, to se vidi iz idućega. U istom dokumentu kaže se, što ima susjedna trogirska biskupija. “Tragurium, Drid, Sibenicum et totum comitatum Zagorie”.¹³⁷ A komitat Zagorje je daleko na jugu od Knina i Kninskog polja, pa prema tomu kad bi se ono “Tenin campum” shvatilo samo kao Kninsko polje, ostale bi neodređene regije Kosova i Petrova polja, pa čitave krši Čikoli na jug, to je moralo spadati u kninsku županiju. Mi naime imamo dokaz, da su sela Papratnica, Ljubitovica i Dusini doci u XIV. st. bila u Kninskom komitatu,¹³⁸ a ta se sela nalaze u današnjoj Trogirskoj zagori. Dakle od g. 1185. kninskom biskupu se dijaceza prostirala na tri županije: kninsku, vrličku i psetsku, a sjedište mu je ostalo i ustalilo se u Kninu, dašto sa službom u crkvi sv. Marije, koja je vidjesmo postala katedralom.

Inače u dokumentima XII. st. rijetko susrećemo Knin. Godine 1182. spominje se kninski župan Katlo, koji je među više župana prisustvovao uviđaju u Bilicama, gdje se riješio spor u korist Stanča Lapčanina.¹³⁹ Godine 1192. papa Celestin označuje opseg i posjed splitskog nadbiskupa, pa se tu ponavlja, da mu pripada crkva sv. Bartula od Knina.¹⁴⁰ Taj isti papa četiri godine kasnije ovlašćuje kninskog i skradinskog biskupa, da u Splitu riješe spor, koji je nastao između nadbiskupa i kanonika zbog raspolaganja sa desetinom, koja se primala sa područja metropole, izuzev sam Split.¹⁴¹

Prva polovica XIII. st. također je oskudna vijestima. Godine 1201. spominje se kao kninski biskup Grgur Bribirski, brat Višena Zvonigradskog i stric prvog Bribirskog kneza Grgura,¹⁴² a g. 1207. susrećemo ponovnu potvrdu crkve sv. Bartula splitskoj nadbiskupiji, što je učinio ugarsko – hrvatski kralj Andrija II.¹⁴³

Knin, koji se nalazio na glavnom putu, koji je iz daleke unutrašnjosti vodio na more, morao je doživljavati česte pohode ugarskih vladara s pratnjama, kad su ovi, od Kolomana dalje, silazili na jug zbog krunisanja u Biogradu, rata, ili drugih poslova. Iako nigdje nije zabilježeno, da su Tatari u progonu Bele IV. g. 1242. prošli preko Knina, ipak se može tvrditi, da su tuda morali proći. Prvo što ih je vodio glavni put, a drugo što su to konjičke horde, koje trebaju ogromne količine furaži, što nisu za sobom teglili. Kad su se približavali Klisu, nisu se mogli nigdje snabdjeti, ako ne na plodnom Kninskom, Kosovu i Petrovu polju, pa su tuda morali odmarati sebe kao i konje, pa harati. Dubok trag tatarskog zadržavanja pokazali bi ostaci arhitekture, koje su pronađene pod ruševinama, a u njima se ništa nije pronašlo, što bi stilom ili kakvim drugim znakom odalo život poslije njihove provale. Nije isključeno, da je stradalo i u ranijim nepogodama, ali tada je postradalo sve štošta je stršilo, no svi su izgledi, da je kninska tvrđava ostala pošteđena. Naime to sudim po tomu, što se iduće godine u tvrđavi spominje ugarska vojska. Savremenik Toma Arciđakon piše, da je g. 1243. kliški kastelan sišao s vojskom u Solin, kojom prigodom su njegovi ljudi ubili na rijeci Jadru dva mlada splitska plemića. Ovo je bio uzrok razdora između Mađara, koji su se nalazili u Klisu i Splićana, pa se izlegao žestok rat, u kojem su se Mađari združili s Hrvatima, za koje Toma kaže, da su se nalazili u kninskoj tvrđavi.¹⁴⁴

133 Smičiklas, O. c. str. 192.

134 O. c. str. 193.

135 L. c.

136 Gunjača, Topografska pitanja na teritoriju stare cetinske županije s ekskursima o ubikaciji Setovije i Tiluriuma, Split 1937, str. 11–16.

137 Smičiklas L. c.

138 Smičiklas, Codex diplomaticus, XV, Zagreb 1934, str. 117.

139 Ljubić, Dva popisa listina glasovitoga manastira sv. Krševana, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. XIX, Zagreb 1887, str. 91. – Smičiklas, O. c. str. 180.

140 Smičiklas, O. c. str. 251.

141 O. c. str. 279.

142 Ljubić, O. c. str. 94. – Vjekoslav Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb 1897, str. 22–3.

143 Smičiklas, Codex diplomaticus III, Zagreb 1905, str. 70.

144 Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana (minor), str. 182.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

fotografija Ljubitovice sa  http://ljubitovica.com

Ulazak Hrvatske u državnu zajednicu sa Ugarskom, kao i vladanje prvih Arpadovaca uopće ne ostavlja nikakva specifična znaka, na osnovu kojeg bi se nešto pobliže moglo reći o Kninu. Dva krupna događaja, kao što su anarhija i naglo gašenje tek uspostavljenog centra jedne države, morala su ostaviti duboku I dugotrajnu krizu, da se teško bilo snaći. Od prvašnjeg uređaja ostale su institucije županije i hrvatskog biskupa, ali ovo posljednje blijedo i djelomično. Naime, njemu je prestao raison d’etre, kad je nestalo hrvatskog kralja i njegova dvora i nije imao komu da bude kancelar i koga da prati, te je u neku ruku ostao viseći. Ugarski vladari ga ne preuzimaju, jer im nije potreban u već odavna uređenom dvoru. Čini se, da mu je od pređašnjih funkcija preostala ipak notarska. Naime to sudim po tomu, što nalazimo iako dosta kasnije da kninski kaptol vrši notarsku službu, a ne znamo, kad je to počeo, pa je sva vjerojatnost, da se to tradicijom povlačilo od hrvatskog biskupa, makar se tokom vremena i prenijela ova uloga sa biskupa na njegov kaptol. Mora da se hrvatski biskup, kad je nestankom narodnih vladara izgubio oslonac, teško borio za svoju egzistenciju. Da ništa drugo, imao je, kako nas izvještava Toma Arciđakon, mnoge župe i posjede sve do Drave, pa je to već dosta, da izazove zavist drugih biskupa. Više je nego vjerojatno, da je odmah dolaskom Vladislava i boravkom Almoša, te osnivanjem zagrebačke biskupije prestao duhovni utjecaj kninskog biskupa na cijelom teritoriju s druge strane Kapele, a da i negovorimo o materijalnim dobrima, koja su mu prinosile župe i imanja. Veliki broj posjeda, njihova ugroženost kao i pobiranje prihoda silili su biskupa, da sada radi toga opet migrira i da se po tim imanjima zadržava. Svejedno mu glavni boravak ostaje u Kninu i on po malo izgubivši velik dio svjetovnih funkcija postaje rezidencijalni, kninski biskup tako, da nam se već biskup Anastazije II. g. 1111. naziva i kninskim biskupom, a njegovi nasljednici sad hrvatskim sad kninskim.¹²³ Ime hrvatskog biskupa sve više iščezava, a javlja se kninski ipak s dugotrajnim sjećanjem na hrvatskog. Prema Baradi se pod imenom hrvatskog biskupa g. 1163. posljednji spomenuo Deda “Dede Chroatensis”, ¹²⁴ ali mi imamo svjedočanstvo, da se poslije isključivog javljanja “Tiniensis episcopus” odjednom još g. 1330. spomenuo “episcopus Chroatensis”.¹²⁵ Kninski biskup služio se i dalje crkvom sv. Marije, koja se via facti od provizornog upotrebljavanja pretvorila u katedralu. Nedaleki Sv. Bartul na Kapitulu stoji zasebno i izvan jurisdikcije kninskog biskupa i dalje ostaje vlasništvo splitskog nadbiskupa, koji se dobro pobrinuo, da mu ga g. 1158. potvrdi ugarsko – hrvatski kralj Gejza II.¹²⁶

Povezano s prednjim izlaganjem o borbi i migriranju kninskog biskupa da sačuva imanja i prihode, moramo se povratiti opet na problem one “muliere de Clino”.

Godine 1178. piše ninski biskup Matija splitskom nadbiskupu Raineriju I moli ga, da mu pomogne u parnici, koju je protiv njega podigla kod pape neka žena “de Clino” na osnovu krivih navoda, a radi desetine, koju su Matijini predšasnici uvijek pridržavali (manutenerunt), a da je papa njoj izdao privilegij, u kojemu između ostalog stoji, da on nema prava pobiranja desetine niti vlasti nad svećenstvom u njenu gradu: “Notificamus vobis sicut patri ac domino de quodam nostro negocio, videlicet de una muliere de Clino, que de nobis ad curiam domini pape cun fallaciis fecit querimoniam de decima nostra, quam nostri antecessors semper manuten erunt; quod apostolicus fecit ei privilegium, quod de cetero nec de decima nec de clero illius civitatis potestatem haberemus”.¹²⁷ Ovo pismo objavio je prvi Farlati¹²⁸ i napisao, da je ta žena, za koju on kaže “quedam primaria de opido cui nomen erat Clino”, došla pred papu, kad se on nalazio u Zadru (Aleksandar III. g. 1177.). Farlati ne zalazi u objašnjavanje, koji je to oppidum, iako ga još jedamput spominje (≫decima”; a Clinensibus exigere”). Čudno je, da Farlati navodi detalj o susretu žene s papom u Zadru, a biskup Matija to u pismu ne spominje, nego kaže izričito “ad curiam Domini Pape cum fallaciis fecit querimoniam”. Zastalno se Matije to više ticalo i on bi to kao upadljiv detalj ličnog pristupa papi u Zadru bio naveo u pismu, da je tako zaista bilo, a on umjesto toga navodi obraćanje na papinsku kuriju, što ne može biti izmišljeno. Svi su izgledi, da je Farlati po običaju, imajući tekst pisma u ruci koincidira tužbu s dolaskom pape u Zadar. Da se pri tom domišljao, odaje se po navodu, iz kojeg se vidi, kako ovo pismo neoznačena datuma datira do konca g. 1177. povezano s funkcijom papinskog legata (Rajmunda) u Dalmaciji, koji se na kraju pisma spominje. Vjerujem, da Farlati nije za ovaj slučaj imao još koji popratni dokumenat, da bi po njemu to ustvrdio, nego je stvar proizvoljno povezao s papinim boravkom u Zadru. U takav posao ili u krivo shvaćanje spadao bi i njegov navod, da je ta žena prvakinja grada, koji se zvao “Clin” valjda zato, što je shvatio, da ona istupa ispred tog grada, što iz konteksta pisma, kojim se on jedino služio, ne izlazi.¹²⁹

Barada je otpočeo svoju interpretaciju: “U toj ispravi iz godine 1178., koja je sačuvana u izvorniku, u prvom redu radi se o “civitas” i to “de Clino”, koja je bila u ninskoj biskupiji u Hrvatskoj, u vlasti neke žene”.¹³⁰ Odmah moramo reći dvoje. Prvo, nigdje ne stoji, da je ta civitas bila u ninskoj biskupiji. Kad bi taj grad pripadao toj biskupiji, onda ne bi bilo mjesta pritužbi na desetinu, jer je ta žena za desetinu bezuvjetno morala odgovarati dijecezanskom biskupu. A u tom i leži cijela stvar, da grad “Clin” nije pripadao ninskoj dijecezi i zato se ona žena može protiviti. A drugo, ni otkuda ne izlazi da je grad njen. Barada se upire u ono “illius civitatis”, “u njenom gradu”, no to ne mora značiti, da je ta civitas njeno vlasništvo. U ovo doba kod nas i ne može nitko posjedovati civitatem u punom smislu riječi, osim toga u Hrvatskoj je tada civitas rijetka stvar, a najmanje je vjerojatno, da može s njim raspolagati neka žena. Naoko se to može pričiniti, jer izgleda, da žena raspolaže apsolutno s gradom, kad dovodi u pitanje biskupovo osnovno pravo, budući da se u pismu navodi i biskupova potestas, jurisdikcija. Međutim nema ni najslobodnijeg grada, u kojem njegov ili nadležni biskup nema jurisdikcije nad svećenstvom, koje je u prvom redu podložnonjemu, pa nije bio običaj u crkvenoj praksi, da se neki grad izuzme iz biskupove jurisdikcije. Ovdje se radi o drugome:

Žena tuži ninskoga biskupa Matiju papi i dokazuje, da on nema pravo na desetinu, a papa joj odgovara, da Matija nema prava ne samo na desetinu nego ni na jurisdikciju u njenom gradu. Tim, što pored desetine naglašava još i jurisdikciju, papa podvlači, da ninski biskup tu nema baš nikakve ingerence, drugim riječima, da taj grad nije u dijecezi ninskog biskupa, jer jedino u tom slučaju papa može i dužan je donijeti ovako principijelan pravorijek. Da je to tako, vidi se iz toga, što Matija piše nadbiskupu Rajneru, da ga je tužila žena zbog desetine a ne spominje, da bi ona što rekla o jurisdikciji, što je krupnija stvar od desetine, pa mu ovdje zaista ne bi bila izmakla spomenu. Što se tiče navoda “Illius civitatis”, taj se ne može odnositi na vlasništvo žene, nego na grad njenog obitavanja i zato “u njenu gradu” stoji slično, kao kad se na pr. govori o Maruliću povezano sa Splitom i reče “u Marulićevu Splitu”. Zaista da se radilo o ženi, vlasnici nekog grada u smislu civitas, što se jedva može reći za samo biskupovo sijelo Nin (≫urbs regia”), jedinstvena bi to bila osoba toliko značajna i istaknuta roda, pa još upadljiva što je žena, te bi joj Matija zastalno spomenuo ime i ne bi preko nje prešao anonimno sa “de una muliere”, o jednoj, o nekoj ženi!

Sada se moramo osvrnuti i na pitanje pripadnosti te navedene civitas. To pokreće Barada s drugom i idućim rečenicama: “Budući da u ono doba nije u Hrvatskoj postojala ni jedna “civitas” uopće, tj. grad u urbanističkom smislu, pogotovu ne neki “Clinum”, naziv civitas tu ne stoji u svom pravom užem značaju. Ali naša riječ “grad” označuje latinsko “civitas” i “castrum”, prva pak znači grad u urbanističkom smislu, a druga samo kao posebno utvrđeno mjesto ili utvrdu; pisac je isprave naš naziv grad = utvrda preveo sa civitas mjesto sa castrum. Gradova, utvrda = castrum bilo je u ono vrijeme u Hrvatskoj više, ali nijedan se nije zvao “Clinum”.¹³¹

Ove su opće konstatacije na mjestu. Samo nema nikakva dokaza, da je “pisac isprave” grad – utvrda preveo sa civitas umjesto sa castrum. Najprije to nije isprava, da bi se moglo govoriti, kako daleke kancelarije neupućene u lokalne stvari brkaju, odnosno zamjenjuju jedan pojam sa drugim. To je obično pismo ninskog biskupa Matije splitskom nadbiskupu Rajneriju i Matija nije mogao pobrkati civitas sa castrum, jer je dobro znao, što je civitas, kad ga je imao u blizini, a to je Zadar, koji pri dnu pisma pod civitas i navodi, pa bi zastalno razlikovao običan castrum, da se radilo o Karinu. Barada je svu ovu skalu tumačenja grad – castrum – civitas izveo zato, da civitas lakše primijeni na Karin, a pošto se na Karin ni u koje doba ne može prostrijeti ni približno pojam “civitas”, Barada sad traži izlaz u pogrešnom prevodu pisca, a to je toliko proizvoljno, da nije mogao ni pokušati da dokaže, nego je zaletom misli preletio preko ovako razjapljene pukotine.

Ova je civitas po ženi, koja je “da Clino” označena imenom “Clinum”, što smo prije protumačili, pa se bez ikakve kombinatorike davno stvar mogla primijenti na Knin. Pored izričite potrebe u imenu, koju smo prije naveli, imamo dokaz, što se osim dalmatinskih gradova ni jedno drugo naselje u unutrašnjosti do ovog doba ne spominje pod civitas, a takvim se spomenuo samo Knin još kao oznaka prijestolnice, kako vidjesmo u navodu Simona de Keze. Sve ovo potvrđuje još i okolnost, što Knin nije u području ninske biskupije, kao što je Karin, a sadržaj spora je primjenljiv na mjesto izvan ninske biskupije. I zato se ovdje radi o ženi iz Knina, koja se potužila papi na ninskog biskupa Matiju. Koja je to žena nije moguće znati. Na svaki način ona je imala oko Knina neka dobra, koja su bila podložna desetini. Ako je rečeno u papinoj presudi uzgredno, da ninski biskup nema jurisdikcije u gradu iz kojeg je ona, vidjesmo, da to ne znači da je grad bio njen, pa ne stoji na mjestu Baradina tvrdnja: “(Knin) je bio castrum, ali tada i dugo poslije uvijek kraljevski castrum i u njemu kao takvom nije mogla ni da zapovijeda, a kamoli da ga posjeduje žena; kraljevskom castrumu na čelu bio je uvijek do XII. ili XIII. st. kraljevski župan, a poslije knez – Comes”.¹³²

Sve u svemu aprioran sud doveo je ovdje do nepravilnog korištenja dokumenta, pa se pojavio pogrešan prijevod pisca “isprave”, mjesto se uvršćuje u ninsku biskupiju, od Knina postaje Karin, a u jednostavnom navodu “Muliere de Clino” traži se žena, koja posjeduje civitas te zapovijeda njim, pa još i od neodređenog “de una muliere” postaje Lapčanka. Drugo je pitanje, koliko se toga na ovako pogrešnoj dedukciji izvelo u prilog raspravljanju o ženskom nasljednom pravu, što ne zalazi u naš predmet.

123 Barada, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra, 2, Zagreb 1931, str.208.

124 Barada, L. c.

125 Smičiklas, Codex diplomaticus VIII, Zagreb 1910, str. 442–3.

126 Smičiklas, O. c. II Zagreb 1904, str. 118.

127 O. c. str. 140–1.

128 Farlati, Illyricum sacrum, III, Venetiis 1765, str. 199–200.

129 O. c. str. 199.

130 Barada, Lapčani, str. 485.

131 Barada, L. c. 132 L. c.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Haagu su predani svi predsjednikovi dokumenti i zapisnici, koji su u svakoj uljudnoj zemlji 'Državna tajna' najmanje 50 i više godina (SAD 70). U bombardiranju Knina poginuo je jedan Srbin, a u napadu i granatiranju hrvatskih gradova poginulo je 12.000 hrvatskih građana. General Branimir Glavaš dobio je optužnicu u zatvoru u Mostaru, a iz BiH bi možda mogao biti izručen u Beograd (slučaj Purda). Scenarij sramotne i ponižavajuće presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku od 16.04.2011. g. se nastavlja. Srbija ne odustaje od neprekidnih javnih lažnih napada da proglasi Hrvatsku agresorom i da sudi hrvatskim braniteljima u Beogradu.

Predsjednik RH, prof. prava Ivo Josipović kaže da Srbi tuže po zakonu jer bi tako hrvatski branitelji mogli dokazati svoju nevinost. Ispada pravno nejasno za koga su se i na čijem teritoriju branitelji borili, za hrvatsku državu ili nezakonito za sebe, pa sada moraju dokazivati svoju nevinost u Srbiji. Istodobno je Haaški sud 18.11.2011. g. smanjio optužnicu generalu Ratku Mladiću za 100 kaznenih djela.

Međunarodno pravo ne poznaje zakone koji su izmišljeni posebno za Haaški tribunal, koje su odobrili UN i Vijeće Sigurnosti, a to su poseban Statut i Pravilnik za suđenje hrvatskim generalima i Republici Hrvatskoj radi izjednačavanja krivnje. Politički Haaški sud odbili su čak afrikanci iz Ruande i poslali k vragu Carlu del Ponte.

Pitanje je zašto se nije sudilo na redovnom Međunarodnom Haškom sudu, International Court of Justice, ICJ, (jer je Međunarodni kazneni sud, International Crime Court, ICC, osnovan tek 2002. g.) koji bira suce iz redova Tretejske palače, međunarodno priznatih sudaca, dok su za Hrvatsku suci birani ad hoc za Haaški sud, jer se pažljivo biralo podobne suce i tužitelja. Odmah se nameće odgovor.

Zato što na redovnom međunarodnom sudu takva besramna optužba ne bi prošla, da su SVI građani Republike Hrvatske, predsjednik Tuđman i Vlada, Udružena Organizirana Zločinačka Organizacija, koja je počinila u Obrambenom ratu protiv srpskog agresora na svojem suverenom teritoriju zločinački pothvat.

Međunarodna pravna osnova Hrvatske na samoobranu proizlazi iz Londonske konvencije o određivanju agresora od 5.08.1933. i dopune iz 1974.

Ali na Londonsku konvenciju 'slučajno' je stavljena zabrana primjene koja ističe u veljači 2012. g. Konvencijom su određeni kriteriji o međunarodnim konfliktima na osnovi kojih se određuje agresor, država koja je napala drugu državu:

a) ako objavi rat drugoj državi,

b) ako sa svojim vojnim snagama uđe na teritorij druge države bez objave rata,

c) ako napadne svojim kopnenim, vojnopomorskim ili zračnim snagama, bez objave rata, na teritorij, brodove ili zračne letjelice druge države,

d) ako primjeni morsku blokadu obale ili luka druge države,

e) ako pruži pomoć oružanim skupinama na svojem teritoriju, koje su napale teritorij druge države, a nakon zahtjeva napadnute države odrekne poduzeti sve mjere radi sprečavanja takvih skupina i pružanja pomoći i pokroviteljstva.

Konvencija je dobila izmjene na Generalnoj Skupština UN-a 1974. na temelju San Hose Protokola, na Međuameričkoj konferenciji, koju su potpisale sve članice UN-a. Jugoslavensko-srpska vojska napala je Hrvatsku bez objave rata i prekršila točku a. Ušla na hrvatski teritorij i prekršila točku b i c. Srbija je Hrvatsku napala svim raspoloživim snagama od Vukovara do Zadra i prekršila točku d. Sjetimo se blokade Dalmacije i Dubrovnika. Naoružavala je četnike i paravojsku te prekšila točku e.

Prema Konvenciji, Srbija je agresor po svim elementima i točkama određivanja agresora, a pravno je dovoljan samo jedan element da se neka država proglasi agresorom.

Jedan od osnovnih principa UN-a je da države i narodi imaju pravo na SAMOOBRANU.

Međutim, što su Ujedinjene Nacije poduzele od 1991. do akcije Oluje 5.08.1995. g. da spriječe agresiju Srbije na Hrvatsku? Apsolutno ništa, već su nas plašili da će nas Srbi pregaziti. Nismo se uplašili i kada smo naoružali goloruki narod za tri dana, izbacili smo srpskog agresora iz Hrvatske i dokazali hrabrost i odlučnost u obrani domovine te zadivili vojne analitičare.

Prilikom potpisivanja Washingtonskog sporazuma između predsjednika SAD-a B. Clintona, A. Izetbegovića i F. Tuđmana, predsjednik BiH Izetbegović zamolio je predsjednika RH dr. Tuđmana da Hrvatska vojno intervenira u BiH jer je srpska vojska zauzela 70% teritorija BiH. Pored predsjednika SAD-a B. Clintona kao svjedoka tih događaja ima takvih kao što je Vesna Pusić, koja izjavljuje da je Hrvatska bila agresor na BiH, a danas je glavna zagovornica i Predsjednica povjerenstva Sabora da nas utrpa u EU.

Nakon Oluje 5.08.1995. g. general Ante Gotovina je već 8.08.1995. g. bio u BiH i tjerao srpsku vojsku do Banja Luke, gdje je počela evakuacija, a tada je NATO zaprijetio hrvatskoj vojsci da se zaustavi ili će nas napasti. Bilo je očito da su se velike sile preračunale u snazi i strategiji hrvatske vojske i generala Gotovine. Njihov plan je bio da se oslobodi samo Bihać.

Na taj je način legalizirana Republika Srpska koja je stvorena u agresiji, čime su Srbi nagrađeni za svoj osvajački krvavi pohod na Hrvatsku i Bosnu. Hrvatska Vlada donijela je protuustavan Ustavni zakon koji je izglasao Sabor, na osnovi kojeg su naši generali izručeni Haškom sudu.

Naš Ustav u članku 9. stav 2. kaže da 'Državljanin RH ne može biti izručen drugoj državi'. Dužnosnici Sanader i Šeks su: 'identificirali, locirali, uhitili, transferirali i procesuirali' generala Gotovinu i druge generale jer oni su iznad Ustava RH, pa su donijeli zakon koji je protuustavan. Zašto protuustavan? Zato jer se svi zakoni moraju potčinjavati Ustavu RH. Nadamo se da će Hrvatski narod na referendumu glasati protiv ovih tipova del Ponte, del Baroso, del Oriea i drugih iz EU koji nas upozoravaju nakon presude da:

'Srbi su vas napali, a mi ćemo vas promatrati kako ćete se panašati nakon presude vašim generalima'. Oni će nas promatrati. Jasno, kaže 'Big Brother', svevideće 'OKO' koje sve promatra i sve vidi, a mi se moramo pokoriti jer bi inače se ONI mogli uvrijediti i naljutiti.

Tako imamo primjer ravnopravnosti 'primjene međunarodnog prava' da SAD sudi talibanima i teroristima u Guantanamu, a ne u SAD-u, jer čak ni sudovi velesile SAD-a ne bi mogli zaprimiti optužnice za takva djela, pa im sude van teritorija SAD-a, a kamoli da njihovi sudovi zbog hrvatske samoobrane progutaju tekst optužnice iz Haga zločinačke hrvatske države i hrvatskih generala.

Haagu su predani svi predsjednikovi dokumenti i zapisnici, koji su u svakoj uljudnoj zemlji 'Državna tajna' najmanje 50 i više godina (SAD 70). U bombardiranju Knina poginuo je jedan Srbin, a u napadu i granatiranju hrvatskih gradova poginulo je 12.000 hrvatskih građana. Nakon presude generalima, doznali smo da je za EU i Haag cijena rata jedan Srbin za 12.000 Hrvata.

Pitali smo strane diplomate, mogu li zamisliti da su generala Eisenhowera, Marshalla, Montgomerija ili Žukova osudili na Nürnberškom procesu za ratni zločin jer su u Drugome svjetskom ratu branili svoju zemlju od agresora pri čemu su zapovijedali akcijama u kojima je smrtno stradalo mnogo vojnika i civila s agresorske strane, odgovorili su, pa to je apsurd.

NE, očito je da mi Hrvati ne smijemo tražiti od Bruxellesa i EU da nam se NE SUDI za obranu svoje domovine vođenu na suverenom teritoriju Republike Hrvatske, što je naše zakonito međunarodno pravo i dužnost prema domovini.

Slijedeći korak proglašenja Hrvatske Zločinačkom organizacijom je suđenje na Hrvatskim sudovima na nižoj razini zapovjedne odgovornosti u Domovinskom ratu.

Gdje je kraj tom scenariju???

http://www.dnevno.hr

Crkva sv Ante je trobrodna građevina s upisanim križem i polukružnom apsidom. Nepravilne je orijentacije s apsidom prema sjeverozapadu. Građena je fino klesanim kamenom. Krovišete je otvorene drvene konstrukcije, pokriveno kupom kanalicom. U sklopu crkve je zvonik. Glavni objekt samostana je izduženi, malo nepravilni pravokutni prostor građen od kamena. Ima prizemlje i dva kata.

Gornji tekst je sažetak opisa rješenja o zaštiti iz 2009., iz Registra kulturnih dobara RH. Opis su izradili konzervatori Konzervatorskog odjela u Šibeniku. Trenutno mi nije dostupno cjelovito rješenje, odnosno opis iz 2009., već Rješenje regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita, od 1975. godine iz kojeg ću objaviti dio obrazloženja zbog dužine teksta i njegovog značaja, u posebnom članku.

Franjevački samostan sv. Ante spominje se 1469.god. Pripadao je Cetinskoj kustodiji, a 1514. god. Trsatskoj.

Kad je Knin pao pod tursku vlast (1522.) samostan je srušen.

Nakon oslobođenja Knina (1688.god.) franjevci su osnovali hospicij, koji je 1708.god. proglašen samostanom.

Zgrade samostana su se uređivale i nadograđivale kroz 18.stoljeće. Samostan je iz temelja popravljen i proširen 1876. god.

God.1944. zgrade su dijelom porušene od bombardiranja, a dijelom oštećene.

Odmah nakon rata izvršeni su nužni popravci, a temeljitiji 1952. god., osobito 1977.-1979. god. U samostanu je danas kućna kapelica koja služi kao vjeronaučna dvorana. God. 1705. izgrađena je, na mjestu gdje je vjerojatno bila starohrvatska crkva, nova crkva sv. Ante sa zvonikom. Međutim, ona je bila malena te se 1775.god. počela zidati nova. Ni ona nije bila dugog vijeka jer je 1828.god. bila u takvom stanju da ju je državna vlast zatvorila.

God. 1841. izgrađena je nova crkva s pročeljem prema cesti ali je bila tako loša zidana da je već 1842. god. zatvorena. Tek 1860.god. počela se zidati nova u neoromanici s primjesama neogotike. Crkva je završena 1863. god. Uz nju je podignut zvonik s 4 zvona. Kako je teren bio nestabilan, 1911. god. temeljito je popravljena. God. 1944. crkva je bila veoma oštećena od bombardiranja. Prilikom obnove skraćena je na ulazu. Radovi su završeni 1960.god.

Već na početku Domovinskog rata pobunjeni Srbi samostan su oštetili, a crkvu sv.Ante najprije oskvrnuli i opljačkali, a god. 1993. zapalili. Ostali su samo goli zidovi. Odmah nakon oslobođenja Knina, 5.kolovoza 1995., franjevci se vraćaju zajedno sa svojim narodom u Knin i počinju obnavljati samostansku i župnu crkvu sv. Ante, prema nacrtima zagrebačkih arhitekata prof. Nenada Fabijanića i Božidara Uršulića. Crkva je blagoslovljena 6. prosinca 1998. god. i od tada je u funkciji. Budući da su crkva i samostan počeli tonuti, od 2001. do 2003. god., učvršćivani su temelji crkve sa sjeverne i samostana uz crkvu s istočne strane.

U sklopu samostana bila je samostanska niža škola. God. 1735. određeno je da se u Kninu predaje filozofija. Provincijsko učilište očuvalo se sve do reforme filozofije za austrijske vladavine. Kad se uveo Domaći studij 1838.god., dva viša razreda ili humanitet bio je u Kninu do 1841. god., kad je premješten u Karin. U samostanu je vrijedna knjižnica i arhiv.

Kninski samostan poznat je i zbog djelovanja franjevaca u skupljanju starohrvatskih spomenika. U njemu je živio i djelovao otac hrvatske arheologije fra Lujo Marun. God. 1890. u sjevernom dijelu novoga samostana, u prizemlju, bili su smješteni starohrvatski spomenici. Budući da je zgrada bila trošna, srušena je i na istom je mjestu 1893. god. podignuto novo krilo samostana u kojem je, do 1912. god., bio smješten Prvi muzej hrvatskih spomenika.

(http://www.franjevacki-samostan-knin.hr/)

fotografije na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Ovo nije sve. Dodatni tekst ću nastaviti na ovaj postojeći, kad mi bude dostupan.

uredio: miro

Kako se iz zemlje pojavljuju vidljiva svjedočanstva javnog života, o kojemu relativno mali broj spomenika govori puno, tako isto oni rijetki sačuvani spomenici druge vrste mogu reći dosta. Takav je prvi Porfirogenetov podatak o postojanju kninske županije i čim se spominje županija, makar se ne navodi ni jedan župan, mi u Kninu moramo vidjeti župana, i to niz njih, iako se imenom izričito spomenuo tek g. 1086. kninski župan Jurina.¹¹³ Smatralo se dosada, da je to prvi poznati kninski župan. Međutim opet indirektnim putem dolazimo u mogućnost da ovo uvriježeno mišljenje ispravimo. U ispravi iz g. 1078, čitamo, da se kralj Zvonimir nalazio u Kninu i da je u njemu izdao javni akt. Tada on u društvu nadbiskupa Lovre, Ivana opata sv. Bartula, Andrije kapelana, Dominika tepčije i župana Črenje potvrđuje samostanu sv. Marije u Zadru zemlje u Točiniji,¹¹⁴ koje mu je darovao kralj Krešimir.¹¹⁵ Budući da se ovdje spominje samo jedan župan Črenja, a stvar se događa u Kninu, to je Črenja zastalno kninski župan, to utoliko više, kada su prigodno prisustvovali i ostali domaći ljudi, kao što su opat i kapelan sv. Bartula na Kapitulu. Tako dolazimo do indirektnog dokaza, da je prije Jurine bio kninski župan Črenja.

Isprava iz g. 1087. opet spominje kralja Zvonimira u Kninu, kad on potvrđuje opatici Čiki i njenu samostanu sv. Marije u Zadru sloboštine, koje joj je učinio njegov predšasnik kralj Petar Krešimir. To su potvrdili u kraljevu prisustvu nadbiskup Lovro, Petar hrvatski biskup, onaj Ivan opat sv. Bartula, Formin ninski biskup i drugi biskupi, pa knezovi.¹¹⁶ Po broju i rangu prisutnika vidi se, da su se u Kninu sastale tadašnje glave od utjecaja na državne poslove, a sigurno ne radi ovog neznatnog akta, nego su se morala raspravljati krupnija pitanja, o čemu se nije sačuvao nikakav spomen. Konačno Zvonimir g. 1088. i pogiba u Biskupiji kod Knina na skupštini, koju je sazvao zbog poziva pape, da pomogne vojskom bizantskog cara Aleksija protiv Seldžuka.¹¹⁷

Ovdje ćemo povezati još jednu okolnost, koja je od utjecaja na historijski značaj Knina. Radi se o instituciji hrvatskog biskupa, za kojeg nam Toma Arciđakon splitski kaže ovo: “Hrvatski kraljevi su htjeli imati posebnog biskupa i zatražili su to od splitskog nadbiskupa, te postaviše biskupa, koji se zove hrvatski i postave mu sijelo u polju, u crkvi sv. Marije tik do Kninske tvrđave. Ovaj je dobio mnoge župe; imao je imanja i posjede gotovo po cijelom hrvatskom kraljevstvu, jer je bio kraljevski biskup i pratio je kraljev dvor, bio je jedan od dvorskih prvaka, a njegova jurisdikcija se protezala sve do rijeke Drave.”¹¹⁸ Tomin navod o postojanju hrvatskog biskupa potvrđuju i raniji dokumenti, od kojih smo čas prije takvog biskupa sreli (Petra). Tako isto ono “et regis curiam sequebatur” (pratio je kraljev dvor) potvrđuje migriranje dvora po imanjima, što smo prije naveli. Kad su kraljevi hrvatskom biskupu dali crkvu sv. Marije u Kninu, a on bio stalno u njihovoj pratnji, te kao prvak dvora vršio funkcije (kancelara, notara) povezane s kraljevom vlašću, onda je jasno, da je i kralj bivao i to duže u Kninu. Prvi hrvatski biskupi (od g. 1040. dalje) selili su s dvorom i s kraljem i služili se po raznim mjestima sa već postojećim crkvama kao što je i ova sv. Marije u Kninu. Toma Arciđakon te druge crkve ne spominje nego samo kninsku, pa je nastala teška zabuna, te se hrvatski biskup gledao kao da uvijek sjedi u Kninu, odnosno na Kapitulu ili u Biskupiji, gdje su mu naši historičari i arheolozi već ubicirali i katedralu. Nejasnoća, koju je unio škrti Tomin tekst, dade se razjasniti upravo onim navodima, koje smo iznijeli u vezi sa Zvonimirovim susretom u Kninu, pa i sa samom njegovom pogibijom. Zvonimir dolazi sa sjevera, gdje je bio ban, pa u neku ruku suvladar i onda nasljednik Petra Krešimira. Kruni se u Solinu, ali usko povezan sa sjevernim krajevima otprije, koje je ličnim kompromisom s Krešimirom privukao južnoj jezgri, sad prirodno traži konglomeraciju obiju strana i stoga se centar Hrvatske države ne može više održavati na periferiji, kao što je obalni pojas (Biaći, Biograd, Nin), nego se on pomiče sjeveru, pa zato često nalazimo Zvonimira u Kninu, gdje se via facti od privremene prijestolnice sada stvara stalna. S njim kao pratilac ustaljuje se i hrvatski biskup, a pošto je to boravište trajalo duže od ikakve faze migracije i bilo posljednje, to je biskupovo sijelo bilo u očima Tomi, kad je spomenuo crkvu sv. Marije. To više što je na tom mjestu, kad je prestala funkcija hrvatskog biskupa, taj biskup produžio život kao kninski tj. rezidencijalni, u kojeg se hrvatski biskup lagano i pretvarao.

Metež, koji je na skupštini u Biskupiji nastao, nije bio stvar prigode, nego je to bila posljedica trajnijeg nezadovoljstva, koje se s kraljeve unutrašnje i vanjske politike samo širilo i doseglo vrhunac, kad je kralj predlagao odlazak u daleku zemlju, da se lijeva krv za tuđe račune, što je platio glavom. Prijestolnica Knin je bio žarište i pozornica i pobune, a jamačno je i kninski biskup bio upleten u zavjeru. Njega je Zvonimirova prisnost s nadbiskupom Lovrom, tim predstavnikom papističke politike, koju je preko Zvonimira provodio, zapostavljala i išla na uštrb njegovu prestižu. Kao potvrda tomu došla bi činjenica, da Zvonimira poslije pogibije ne ukapaju u crkvi hrvatskog biskupa sv. Marije, nego u onoj, koja je bila pod izravnom upravom nadbiskupa Lovre, tj. vlasništva splitskog kaptola, a to je bio sv. Bartul na Kapitulu.¹¹⁹ To se zaista ne bi dogodilo, da hrvatski biskup nije bio protivan onoj strani, na kojoj se nalazio splitski kaptol i njegov sv. Bartul.

Nego, Zvonimirovom pogibijom nije proces nezadovoljstva bio zatvoren. Sada tek i jesu izbili neredi, te se taj nezadovoljstvom upućen proces pretvorio u anarhiju. Toma tu anarhiju opisuje živim riječima, iz kojih izlazi, da je bila dugotrajna i bezglava.¹²⁰ Nastala je, odmah poslije Kraljeva ubijstva, dakle na kninskom području i u krvavo kolo hvatala cijelu Hrvatsku. Na prijestolju se nije mogao ustaliti Zvonimirov izravan nasljednik, u nedostatku sina žena Jelena, kći ugarskog kralja Bele I, pa je nemoćna da obuzda protivnike ubrzo pozvala u pomoć brata Ladislava, ugarskog kralja s motivacijom, da se osveti ubicama muža Zvonimira. Ladislav je odmah došao s velikom vojskom i okupirao Slavoniju od Drave do Kapele, lako, zato što je tu tradicija Zvonimira bila jaka. Ali kad je prešao Kapelu počeo je osvajati utvrdu za utvrdom uz proljevanje velike krvi i osvetio se za smrt zeta, što znači, da se pobuna i anarhija rasplamsala jako od kninskog žarišta na sjever do Kapele. Ladislav je tako pokorio Hrvatsku i predao ju sestri Jeleni. Usprkos tome Jelena se nije mogla održati jamačno zato, što se po odlasku Ladislavovu buna opet raspirila, našto se ona odrekla prijestolja, pa Ladislav pošalje sinovca Almoša početkom godine 1092., no taj se uspio održati samo na teritoriju sjeverno od Kapele. Kapeli na jug sa centrom dašto u Kninu dalje je trajalo previranje jamačno zato, što u otimanju za vlast pretedenti bez jačih tradicija nisu mogli nadjačati jedni druge, pa se anarhija i krvarenje dugo povlačilo, dok nije pošlo za rukom nekom Petru, kojeg bez dokaza starija generacija historika naziva Svačićem, da se sada osakaćenoj i anarhijom iznurenoj Hrvatskoj postavi na čelo sa sjedištem u Kninu.¹²¹ Mađarski kroničar Simon de Keza, pisac XIII. st., kaže, da je Petar bio kralj i da mu je sijelo i prijesto bio u gradu Kninu: “Sedes enim huius regis et solium in Tenin erat civitate”.¹²² Tada je Knin prvi put izričito spomenut kao prijestolnica, ali kako vidjesmo, to je on i prije bio, pa je Petar nastavio sijelom u jezgri pobune, gdje ga je imao, ustalio ga i kod njega svršio kralj Zvonimir. Ovaj Petar g. 1097. pogiba u bici s mađarskim kraljem Kolomanom na Gvozdu, te s njim nestaje puna samostalnost Hrvatske, a s njom kninskog dvora i hrvatskog biskupa.

I tako je Knin centar čitavog javnog života u posljednjem plamsaju Hrvatske i pozornica burnih događaja od skupštine u Biskupiji na Kosovu g. 1088. Do pogibije Petrove ispisao stranice svoje historije uz iste one, na kojima su pisane stranice posljednjih decenija hrvatske samostalnosti.

Bilješke

¹¹³ F. Rački, Documenta, str. 112.

¹¹⁴ Danas Tukljača kod Biograda n/m.

¹¹⁵ Rački. O. c. str. 118.

¹¹⁶ O. c. str. 145.

¹¹⁷ Gunjača, Kako i gdje je svrši hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir s dodatkom o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 288, Zagreb 1952, str. 296–7.

¹¹⁸ Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana (minor), Ed Rački, Zagreb 1894, str. 45.

¹¹⁹ Gunjača, o, c. str. 319–20.

¹²⁰ Gunjača, Historia Salonitana maior, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 273, Zagreb 1951, str. 207. – Isti, Kako i gdje je svršio kralj Zvonimir, str. 234.

¹²¹ Gunjača, Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir, str. 233–4.

¹²² Rački, Documenta, str. 481.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Mlinica je građena od priklesane sedre. Fuge su drsovane žućkastim mortom. Mlinica je dijelom prizemnica, dijelom ima kat koji je naknadno sagrađen. U nadograđenom dijelu je bio mlinarev stan. Ulaz u mlinicu je u prizemlju nadograđenog dijela. Ujedno, ulaz je jedini otvor u prizemlju. Na katu je prozor i otvor koji ima tipologiju francuskog otvora. Krov povišenog dijela je dvostrešni pokriven pokrovnim pločama. U prizemnom dijelu zgrade je mlinski pogon. U ovom dijelu se nalaze dva koša ukopana u zemlju za pranje biljaca. Uz koševe je bila stupa za sukno. Od četiri mlina dva su u funkciji.

Konzervatorski odjel u Šibeniku.

Slično, kao i u rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu od 1980.

Zelenbabin mlin na potoku Butižnici građen je od Sedre, nepravilna oblika i bez dijelom vezivnog materijala. Zgrada je prvobitno (17. st.) bila prizemnica, a u 19. st. na zapadni dio zgrade nadograđen je kat - stambeni prostor koji koristi mlinar. Krov je na dvije vode, ranije pokriven kamenom pločom, a danas crijepom. U prizemnom dijelu zgrade su dvije bučnice s koševima ukopanim u zemlju, u koje pada jaki mlaz vode, a služi za pranje biljaca. Uz bučnice je i stupa za sukno, te četiri mlina kašikara od kojih su danas dva u funkciji.

Ovo je jedan od starijih i najkompletnijih etnografskih objekata u Dalmaciji, smješten u prelijepom prirodnom ambijentu.

Komentar na članak Tintorov mlin (dok je bio u vijestima), u kojem me čovjek upozorava da je riječ o privatnom vlasništvu, dao mi je misliti.

Smijem li ja svojim člancima skretati pozornost na ovakve bisere kulture Grada Knina i izazvati njihovu još veću devastaciju?

Tintorov mlin je spomenik kulture. Spomenik narodnog graditeljstva, ambijentalne vrijednosti. Današnja civilizacija određene lokalitete i objekte proglašava spomenicima da bi sačuvala spomen na određene vrijednosti. Prema takvoj definiciji, oni su da se gledaju i proučavaju. Da bi nas podsjetilo da ljudi ne žive oduvijek u krletkama i da lift nije nešto što se podrazumijeva samo po sebi.

Shodno tome, prema spomenicima se trebamo tako i ponašati. S pažnjom i poštovanjem. Je li u redu ući u mlin, ako je otvoren? Netko će upitati, bi li ušao u privatni stan u zgradi, ako su vrata od stana otvorena. Nije to ista stvar. U slučaju mlina, jasno je da tu nema nikoga. Tu nitko ne živi i neću povrijediti ničiju intimu. Za pretpostaviti je da nema, vrijednosti za staviti u džep.

Zato mislim, ako su vrata otvorena, ako nema nikakve pisane obavijesti uz dužnu pažnju i poštovanje, neću nikome učiniti nažao. A, nekome će biti drago što sam to podijelio sa javnošću.

Slijedom gornjih razmišljanja sam se uputio Zelenbabinu mlinu.

Kako ga pronaći? Nema putokaza, nema karte na kojoj piše, tamo je Zelenbabin mlin. Kako sam prošao svim lokacijama gdje bi mlin mogao biti, zaključio sam, to je mlinica na cesti za Golubićko jetero i Novo naselje do njega, koju sam prije primjetio. Došao sam do njega, ali vidim da opis ne odgovara. Upitao sam baku iz susjedstva i saznao da je to Milivojevića mlin (o njemu drugom prilikom), a objasnila mi je, gdje je Zelenbabin.

Našao sam ga (http://grad-knin.net/galerija/slika/1290/). Kod HE Golubić. Prolazio sam i prije ovuda ali ga nikad nisam primjetio, jer je velikim dijelom zarastao.

Za one koji ne znaju. Iza Šimića vrela (to vam neću objašnjavati, to se sami snađite), 1,5 km, put Golubića je skretanje lijevo. Tom cestom, hodate ili vozite, 500 m. Neposredno prije mosta do HE, vidjet ćete poljski put, na desnu ruku. Mlin je toliko zarastao, da ga možda još niste uočili. Tim poljskim putem, do kraja betonskog izljeva HE, lijevo niz betonsku padinu. Sad bi već zaista trebali uočiti mlin.

Onako, koliko se može površno vidjeti , mlin, građevinski djeluje solidno. Vrata i prozori su otvoreni. U prizemlju su dvije prostorije. Jedna je prostorija cijela razvaljena, sa dva mlinska točka. U ovoj očuvanoj prostoriji (http://grad-knin.net/galerija/slika/1293//)su još dva mlinska točka. Nisam veliki poznavalac, ali ova dva mi liče na mlinove na kojima se dobiva brašno. Za ono do koševa, ne znam što je. Na kat se može očuvanim skalama (http://grad-knin.net/galerija/slika/1291/). Pod na katu je dobro očuvan. Krov, od crijepova drže drvene grede (http://grad-knin.net/galerija/slika/1292/).

Ono što konzervatori nisu spomenuli, a zanimljivo je za dodati, do mlinice se nalazi nekakva manja kuća (http://grad-knin.net/galerija/slika/1294/). Imam dojam da bi to moglo biti nekakvo skladište.

Ovuda je prije gradnje HE, tekla Butišnica. Zađite malo suhim koritom, pogledajte zanimljive i inspirativne primjere prirodne, riječne, arhitekture (http://grad-knin.net/galerija/slika/1295/).

Na http://grad-knin.net/blog/grad-knin/kulturna-dobra-kninske-zagore/  pogledajte: Preparandija na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kulturno-dobro-knina-preparandija/ , Tintorov mlin na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/tintorov-mlin-na-radljevcu/ , Crnogorčeva mlinica na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/crnogorceva-mlinica-na-krcicu/.

Ponavljanje je majka znanja. Nikad dovoljno puta ponoviti. Imajte na umu da je to privatno vlasništvo, i kao prema takvom se treba i ponašati. Sa pažnjom i poštovanjem.

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Građani i građanke Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net  ili na http://www.grad-knin.net/forums.

miro

Po Kninu se prozvala starohrvatska županija, pa to znači, da joj je u njemu bilo sjedište. Ona je graničila na sjeveru s ličkom i psetskom, na istoku, s cetinskom, na jugu s primorskom, a na zapadu s lučkom županijom. Teritorij stare kninske županije odgovara otprilike teritoriju predratnog kninskog kotara. Županija je zahvatala raznolike površinske oblike: visoke gore, kao što su Dinara i Svilaja s prigorjem, Promina, Moseć i brda jugozapadno od njega, zatim prostrane podske površine, koje nisu baš potpuno krševite, pa humlje i napokon tri velike doline, Kninsko, Kosovo i Petrovo polje. Kroz svako ovo polje protječe rijeka, i to kroz Kninsko Krka s pritokama Orašnicom, Radljevcem s Butižnicom i Mračajem, kroz Kosovo Kosovčica, a kroz Petrovo Čikola, koja se nekad zvala Poljčica.¹⁰⁷ Goroviti predjeli obilovali su šumama i stoga lovom, poljske površi uz obradive humozne predjele nudile su ispašu, a okrajci polja, koja su plavila, uvjetovala su agrikulturu. Stoga su Hrvati po doseljenju, naviknuti na močvare u pradomovini, postupili drukčije od Rimljana i gušće naselili nizinske krajeve eksploatirajući plodna polja i pašnjake, što je uvjetovalo zgodan susret podske padine prema polju, na kojoj su nastala naselja, u kojima se izmjenično povezuju agrarni momenti u dolini sa stočarskim na podskim površinama, tako, da je ova osobina uvjetovala raspored i današnjih sela. Svemu tomu bio je centar Knin, najprije kao strateški punkt, a zatim i kao administrativno sjedište u prvu ruku župana. Jezgro takvog sjedišta gnijezdilo se na najvišem grebenu južne polovice brda na domak današnjem Spasu. Sprva se moralo raditi o manjem utvrđenju, kojeg su oblici iščezli bilo zbog nekog rušenja, bilo zbog uklanjanja radi potreba kasnijeg dograđivanja na istom mjestu. Studiranjem konstrukcije postojećih bedema pronašli smo najstariji sloj u istočnom bedemu na ovom dijel utvrđave, pa smo konstatovali, da taj mali preostatak pripada vremenu, u kojem su vladali narodni vladari.¹⁰⁸ No to je najstariji postojeći dio, a pitanje je, nije li tuda i prije toga bilo neko utvrđenje.

U doba Konstantina Porfirogeneta (umro 959 g.) tu je već sjedio grad kao uvrđenje. Za nas je važno, što grad nije nastao na tradiciji rimskog naselja kao na pr. Nin ili Skradin, pa njegov postanak možemo smatrati autohtonim hrvatskim. Pored strateškog položaja uvjetovala ga je ekonomska snaga okolice, jer je život spočetka pulsirao u selima na agrarnom i stočarskom momentu, a ovaj posljednji je primljen od rijetko preostalih starosjedilaca.¹⁰⁹ Bujanje seoskog života posvjedočuju arheološka istraživanja, koja su bila najintenzivnija baš u okolici Knina. U prvom dijelu ove radnje sreli smo se sa nekoliko lokaliteta, sa kojih potječu rani nalazi, a kad bi se tomu pribrojila nalazišta na Kapitulu, osobito u Biskupiji, pa na Uzdolju, po Promini i Petrovu polju i kad bi se svugdje provela istraživanja, potpuno bi se osvjedočili, kako je u ovom kraju bio intenzivan život još od doseljenja. Uz brojne preostatke materijalne kulture, koji su se pronašli po okolici, dokazano je nedavno, da su još u VII. – VIII. st. u bližoj okolici Knina postojale radione starohrvatskog nakita.¹¹⁰ Komponente razvijenog života uzdizale su svoje utvrđeno županijsko sjedište, koje već Porfirogenet ubraja među gradove. U doba narodnih vladara kninska okolica je puna kulturnih spomenika. Po njoj kao i u samom Kninu rasute su starohrvatske crkve i nekropole. Činjenica, što su se u ruševinama crkava pronašli natpisi vladara kao i nepoznati DUX GLO(riosus), pronađen u Biskupiji, pa natpis kneza Trpimira sa Kapitula, pa kneza Mutirnira s g. 895. u Uzdolju i vladarskih sinova, kasnijih kraljeva Svetoslava i Držislava na Kapitulu svjedoči, da je tu bio vladarski centar. Dakako da se to ne poima kao fiksni centar, jer takvih u hrvatskoj državi nije bilo. Vladari se uzdržavaju vladarskim dobrima, a ta su bila rastrkana u Kaštelanskom polju, oko Biograda, Nina i Knina, pa se više ili manje zadržavaju u pojedinim od njih i na taj način su se zadržavali u Kninu ili u njegovoj okolici. U srednjovjekovnom političkom životu vladari i crkva usko su povezani i naši najstariji knezovi su u tijesnim odnosima s crkvenim predstavnicima, koji od njih iznuđivaju svjetovna dobra i razne povlastice. U našim najstarijim dokumentima čitamo, kako knezovi u IX. st. osnivaju samostane i crkve, a mi nedaleko Knina u Biskupiji imamo veliku baziliku, uz koju je, organski zidan i samostan,¹¹¹ i sve to potječe iz IX. st., pa ako se s ovim poveže onaj natpis DUX GLO(riosus) na preostatku tegurija, koji nosi stilske i epigrafske osobine istog stoljeća, a pripadao je toj bazilici, onda nam postaje sasvim vjerojatno, da je jedan od hrvatskih knezova imao učešća u izgradnji ove crkve i samostana, valjda benediktinskog. U prostorijama ove crkve pronađeni su vanredno lijepi primjerci pozlaćenih ostruga, od kojih je jedan par zastalno porijeklom iz Franačke, a po bogatstvu ukrasa te su ostruge morale pripadati dječaku nekog odličnika i sve to podsjeća na utjecaj franačkog dvora na razvoj hrvatskog, što je bilo u doba prvih knezova, pa iz svega izlazi, da su u Biskupiji kod sagrađene crkve i samostana u IX. st. odsjedali ili možda čak stolovali hrvatski knezovi. Sjeverno od Biskupije, a na domak Kninu, na obrončiću brda uz rijeku Krku, na položaju, koji se odavna zove Kapitul, nalazio se drugi samostan s crkvom sv. Bartula. Sudeći po pronađenim natpisima Svetoslava i Držislava, koji su se nalazili na prsobranu ambona ta crkva, a naravno i samostan su postojali u X. st. To je bilo vlasništvo splitskog kaptola,¹¹² koji je to mogao dobiti jedino od hrvatskih vladara, pa se po tomu vidi, u koliku dubinu hrvatskog tla je zavlačio žile metropolitanski kaptol i koliko su s njim bili povezani hrvatski vladari. Kaptolov samostan i crkva, razumije se, bili su obdareni i imanjima, jer su ona nužna za početni život samostana, a kasnije će ih već samostan širiti sam.

Bilješke:

¹⁰⁷ Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike, IX, Zagreb 1890, str. 62, 69. Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 124, Zagreb 1895, str. 10.

¹⁰⁸ Stipe Gunjača, Prinos istraživanju kninske tvrđave, Separatni otisak iz Napretkova kalendara za g. 1937, Sarajevo 1936, str. 6–7.

¹⁰⁹ Karlo Kadlec, Statut i reformacije otoka Brača, sa zakonima, povlasticama i listovima duždeva za bračku općinu i izvacima iz Ciccarellijeve knjige “Osservazioni sull’ isola della Brazza”, Monumenta historico–juridica Slavorum Meridionalium, XI, Zagreb 1926, str. VIII.

¹¹⁰ Gunjača, Postojanje jednog centra za izrađivanje starohrvatskog nakita, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LVI–LIX. Split 1954–7.

¹¹¹ Gunjača, Revizija iskopina u Biskupiji kod Knina g. 1950, Ljetopis Jugoolavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 57, Zagreb 1953, str. 31–32. – Ljubo Karaman. O reviziji iskopina u Biskupiji, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 4, Zagreb 1955, str. 209–219. – S. Gunjača, Oko revizije iskopina u Biskupiji, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 5, Zagreb 1956, str. 21–32. – Isti, Oko položaja kninske katedrale, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. VI, Zagreb 1958, str. 45–60.

¹¹² Gunjača, O položaju kninske katedrale, Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. I, Zagreb 1949, str. 52.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Foto: Natpis na pločama ambona sa Kapitula (10. st.) Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split. Iz knjige: Arheološki vodič po kninskom području. Kninski muzej i Autobusni kolodvor Zagreb. Knin, 2004. Iz Arhiva Kninskog muzeja. 

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Mlinica je prizemnica građena od sedre. Fuge su drsovane. Krovište je na dvije vode s pokrovom od ravnog crijepa. Ulaz u mlin je sa zapadne strane. U mlin se ulazi na dvoja dvokrilna vrata. Vratnice su drvene s horizontalnim uklada. Dovratnici su profilirani žbukom. Na zapadnoj strani su dva prozora s betonskim okvirima profiliranim žbukom. Na južnoj strani je jedan prozor. U mlinici su četiri mlina koji rade na principu horizontalnog kola. Žlice su željezne. Mlinica ima ambijentalnu vrijednost i spomenik je narodnog graditeljstva. 

Gornji tekst je sažetak opisa iz rješenja o zaštiti iz 2009., iz Registra kulturnih dobara RH. Opis su izradili konzervatori Konzervatorskog odjela u Šibeniku. 

Prema rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita od 1971., tadašnja Komisija za registraciju spomenika kulture zatekla je donekle drugačije stanje (1971.): mlinica je bila pokrivena kamenim pločama, a u mlinici je bilo šest mlinova.

U Rješenju je spomenuto još : voda iz mlinice „dalje protječe ispod tri kamena luka. Mlin radi i danas.“

Mlinica je kulturno dobro zaštićena kao spomenik kulture. 

Kako do mlinice? Jednostavno, ako već niste bili na Grr Festu, onda samo starom Marmontovom cestom , uz Krčić, 5 kilometara i eto vas.

Imajte na umu da je to privatno vlasništvo, i kao prema takvom se treba i ponašati. Sa pažnjom i poštovanjem.  

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni. Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

Pogledajte:http://grad-knin.net/galerija/C25/.

miro

1272. U Kninu.

Biskup krbavski Saracen svjedoči, da je nadbiskup spljetski zaredio Nikolu, izabranoga za biskupa kninskog.

Nos Sarrachenus dei gratia episcopus Corbaviensis et Dobrona per eamdem episcopus Pharensis tenore presentium significamus universis, quo din festo natalis domini, vocante nos et precipiente nobis venerabili patre et domino Johanne dei gratia archiepiscopo Spalatensi metropolitano nostro in Spalatum accedentes interfuimus, ubi idem dominus archiepiscopus dominum Nicolaum legitime et canonice electum et confirmatum, solemniter et manifeste, nullo contradicente, vel aliquod in contrarium allegante, aliquid exisente (!), per appositionem manuum nostrarum in ecclesia sua cathedrali, videlicet in monasterio beati Dompnii, iure canonico examinatione diligenti prelibata, in die natalis domini in episcopum Tiniensem consecravit. In cuius rei testimonium et evidentiam pleniorem presentes litteras nostras concessimus sigillorum nostrorum munimine roboratas. Datum ibidem anno ab incarnatione domini millesimo ducentesimo septuagesimo secundo.

Original u arkivu kaptola u Spljetu. – Na listini vide se tragovi, gdje su o vrvcama visila dva pečata.

U: Farlati Illyricum sacrum. Venetiis 1751-1819. Vol. I-VIII. Vol. IV. 288. Ib. IV. 248. Fragment. – Kukuljević Reg. No. 1081.

Povijest 10. kninskog biskupa Nikole I (1272.-1274.) je neuobičajeno burna. O njemu piše Gunajača S. u Tiniensia, gdje ćete imati priliku pročitati opširan autorov tekst. Za potrebe ovog članka, samo toliko, da je nakon smrti 9. kninskog biskupa Ladislava I (1261.-1272.), došlo do borbe za mjesto njegova nasljednika. Najprije je izabran Šimun dominikanac Trogiranin (v. http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kninski-biskup-trazi-potvrdu-splitskog-nadbiskupa-xiii-stoljece/) , kojeg 29. splitski nadbiskup Ivan VI (1266.-1294.), nije potvrdio, već je na traženje Kninjana, za kninskog biskupa potvrdio Nikolu I iz ove listine. (op. ur.)

Objavljeno u Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. VI, listine godina 1272-1290., ur. Smičiklas T., u izdanju JAZU, Zagreb 1908. pod red. br. 19., str. 17.

Literatura: BARBARIĆ J., Kninski biskupi i njihova biskupija (o. 1050-1490) u svjetlu novijih arhivskih istraživanja. Kninski zbornik, Matica Hrvatska, Zagreb 1993.

GUNJAČA S., Knin u Tiniensia Archeologica-Historica-Topographica. MHAS, Split 2009.

Uredio: miro

1272., 18. decembra.

Biskup krbavski Saracen svjedoči, da je zaredio Nikolu, izabranog biskupa kninskog, za svećenika.

Nos Saracenus dei gratia episcopus Corbaviensis significamus universis presentium per tenorem, quod nos sabbato proximo post festum sancta Lucie, ex voluntate et mandato domini Johannis dei gratia archiepiscopi Spalatensis, in monasterio metropolitano, videlicet in ecclesia sancti Domnii Nicolaum electum Tyniensem non aliqua sibi contradictione obstante, vel aliquo sibi contrarium allegante, promovimus in sacrum ordinem sacerdotii. Datum in Spalato in crastino diei prenotati, anno MCC. Septuagesimo secundo.

Original u arkivu kaptola u Spljetu a. 1272. Na listini je uzica od pergamena, pečat je otpao.

U Farlati Illyricum sacrum. Venetiis 1751-1819. Vol. I-VIII. Vol. IV. 287.; Kukuljević Regesta documentatorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae Saec. VIII. Zagrabiae 1896.. Nr. 1080.

Objavljeno u Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. VI, listine godina 1272-1290., ur. Smičiklas T., u izdanju JAZU, Zagreb 1908. pod red. br. 11., str. 8.

Povijest 10. kninskog biskupa Nikole I (1272.-1274.) je neuobičajeno burna. O njemu piše Gunajača S. u Tiniensia, gdje ćete imati priliku pročitati opširan autorov tekst. Za potrebe ovog članka, samo toliko, da je nakon smrti 9. kninskog biskupa Ladislava I (1261.-1272.), došlo do borbe za mjesto njegova nasljednika. Najprije je izabran Šimun dominikanac Trogiranin (v. http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kninski-biskup-trazi-potvrdu-splitskog-nadbiskupa-xiii-stoljece/) , kojeg 29. splitski nadbiskup Ivan VI (1266.-1294.), nije potvrdio, već je na traženje Kninjana, za kninskog biskupa potvrdio Nikolu I iz ove listine. (op. ur.)

Literatura:

BARBARIĆ J., Kninski biskupi i njihova biskupija (o. 1050-1490) u svjetlu novijih arhivskih istraživanja. Kninski zbornik, Matica Hrvatska, Zagreb 1993.

GUNJAČA S., Knin u Tiniensia Archeologica-Historica-Topographica. MHAS, Split 2009.

Uredio: miro

1272., 15.avgusta. U Trogiru.

Fr. Simon Dominikanac izabran za biskupa kninskoga traži potvrdu nadbiskupa spljetskoga.

Anno 1272., indictione 15., die lunae, 15. Mensis augusti. Frater Simon de Tragurio de ordine fratrum Praedicatorum electus in episcopum ecclesiae Tiniensis, fecit, constituit et ordinavit dominum Martinum canonicum sancti Laurentii suum procuratorem et nuncium specialem ad petendam confirmationem dictae electionis et ad confirmari faciendum ipsam electionem et ad augendum, se tuendum, excipiendum, replicandum, allegandum et appellandum, si necesse fuerit et generaliter ad faciendem et exercendum omnia, quae necesse fuerint in praedictis omnibus et quod ipsemet Simon electus personaliter facere et exercere posset, coram venerabili patre archiepiscopo Spalati et aliis quibuscunque personis, promittens dictus frater Simon electus … Actum Tragurii in capite scalarum palatii domini comitis, praesentibus domino Casoto primicerio sancti Laurentii et domino Martino de Casarizza et Nicolao Longo testibus et Mathaeo Lucae examinatore.

Objavljeno u:

Farlati Illyricum sacrum. Venetiis 1751-1819. Vol. I-VIII. Vol. IV. 287.;

Kukuljević Regesta documentatorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae Saec. VIII. Zagrabiae 1896.. Nr. 1076.

Objavljeno u Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. VI, listine godina 1272-1290., ur. Smičiklas T., u izdanju JAZU, Zagreb 1908. pod red. br. 1., str. 1.

U listini se spominje 29. splitski nadbiskup Ivan VI (1266.-1294.) (op. ur.)

uredio: miro 

Knin se nalazi podno osamljenog brda, koje su vode Krke i pritoka joj Radljevca s Butižnicom erozijom odvojile od podinske krške ploče Promine i Bukovice. To je brdo visoko do 120 m i u horizontalnom presjeku ima približo kruškolik oblik. Proteže se u osi S. Z. – J. I. i dijeli se na dva dijela: Spas na sjevernoj strani i kninska tvrđava na južnoj strani. Spas ima zaravnastu površinu, koja je umjetno rastavljena od tvrđave i to usječenim rovom u litici, u kojem se još zapažaju tragovi žljebova, koji su izdubeni željeznom motkom, što je dokaz, da se prokop načinio miniranjem ovdje na najužem prostoru, To se moglo dogoditi negdje oko g. 1711., kad se izgrađivao bastion tvrdave, jer tehnika izgradnje bastiona potpuno odgovara drugima, na kojima stoji natpis, da su te godine građeni. Od prokopa na jug nastavlja se grebenasti niz, gdje širi, gdje uži, koji se na kraju obara prema rijeci Krki. Umjetno načinjen prokop u novijem vremenu pokazuje nam, da su oba dijela brda površinom bila sastavljana, ali se razlikuju razinskim oblikom. Ovako izrazit položaj nad ravnicom, i prirodno branjen vodama nametao se svojim strateškim osobinama, pa je davno odabran za naselje.

Novija istraživanja dokazala su, da je u prethistorijsko doba ovo cijelo brdo bilo naseljeno. Plato Spasa još čuva konture prethistorijskog utvrđenja u obliku rubnog vijenca, što je pojačalo spomenutu diferenciju u razinskom obliku. Pokusnim iskapanjem na zaravanku, koje se izvelo g. 1932., pokazalo je preostataka eneolita,91 a na suprotnoj strani prigodom gradnje mosta na Krki g. 1934. u dubini od 2,5 m naišlo se na predmete iz bakrenog doba.92 Tako se sjeverna strana brda po nalazu veže s južnom, pa moramo pretpostavljati, da je u prethistorijsko doba cio kompleks ovog brda bio naseljen. Budući da se u Kninu nikada nisu provodila temeljita arheološka iskapanja, ne znamo, što je tu bilo u doba Ilira. Kod starijih pisaca često susrećemo navod, da neki pisci na ovom položaju ubiciraju Ardubu,93 ali oni te pisce ne navode. Sredinom prošlog stoljeća naveo je to samo Maschek,94 da se odmah toga odrekne i prebaci Ardubu na Trilj.95 A već je Fortis96 izložio sud, da nijedno mjesto između Krke i Cetine ne može odgovarati opisu Ardube po Dionu Kasiju, što je točno. Začudo da se u krajevima blizim Kninu spominju okršaji (Promona, Sinodij) između Rimljana i Ilira, a ne spominje se ovako izrazita točka, kao što je Knin. Pa i u doba rimske dominacije nema traga nekom većem naselju, ne samo u Kninu, nego ni u bližoj okolici. Sporadični nalazi rimskih spomenika po okolici kao na Kapitulu kod sastavka Kosovčice s Krkom97 i u samom Kninu98 govore za rijetku naseljenost ovoga inače plodnog kraja. Ne bih znao tomu pripisati drugi uzrok, ako ne zbog močvarnog tla, odnosno malarije, koju takvo tlo uzrokuje, a koja je donedavna harala u Kninu.

Samo ime Knina starijeg je porijekla, a Skok kaže, da u ilirskoj toponomastici osnova ten – dolazi kao u tenenum > Knin, stariji Tnin,99 pa bi se ime prema tomu povlačilo od ilirskog doba. Prvi put Knin spominje car Konstantin Porfirogenet u X. stoljeću, i to kao grad Πυήυ100 i među hrvatskim županijama navodi Kninsku Τυήυα.101 Inače se u kasnijim dokumentima Knin različito piše kao: Tninium, Tenin, Tin, Thelen, Tuwlen, Clin, i t. d. U najnovije vrijeme Barada osporava transkripciju Clin Kninu i pripisuje je Karinu, jer mu navod “de una muliere de Clino” u pismu iz g. 1178.102 pristaje da podupre drugu ispravu iz g. 1360.,103 kojom hoće potkrijepiti tezu o dijeljenju Lapčana na karinsku granu, otkada je Vojnika Lapčanin, muž Klaude kćeri kralja Zvonimira, dobio od Zvonimira Karin. U pogledu ispisivanja imena Barada kaže, da bi se “Clinum” mogao dovesti u vezu sa nekoliko tadašnjih mjesta u Hrvatskoj u prvom redu sa Kninom, a zatim s Tinjem i Karinom. Što se Knina tiče, dopušta, da bi Clinum mogao stajati mjesto Tninum, jer se u gotici slovo c i t teško razlikuju pretpostavljajući, da je izvornik baš goticom pisan. Kaže i to, da Splićani i danas Knin zovu Klin. Ali mu Knin nikako ne dolazi u obzir, jer nije pripadao ninskoj biskupiji i jer je uvijek bio kraljevski castrum. Otpada mu i Tinj zato, što nikad nije bio castrum i što je pripadao skradinskoj biskupiji. Isključivši ovo dvoje Barada zaključuje: “Tako preostaje samo Karin.” U Zadarskim ispravama iz godina 1239. i 1240., kao i mnogim drugima nalazi se “de Crino iz Krina”. U klasičnoj, vulgarnoj, a pogotovu sredovječnoj latinštini u riječima često l stoji umjesto r (navodi nekoliko primjera iz svojih Trogirskih spomenika I., a tima je slabost u lošoj transkripciji), tako da “de Clino” može biti da je napisano mjesto “de Crino”, “iz Karina”, koji Porfirogenet navodi između devet starohrvatskih naseljenih gradova i utvrda i usto je u ninskoj biskupiji” i zato da se tu radi o Karinu.104

Na ovaj navod ćemo se s drugoga razloga još jednom osvrnuti, a zasada tvrdim, da nema slučaja, da su se Karin kao i Tinj pisali sa “Clin” i da se to samo odnosi na Knin. Potvrdu za to nalazimo tri puta, i to dva puta kod jednog pisca, a treći put stoji kao naslov na staroj reprodukciji Knina, koji se ne može zamijeniti s drugim utvrđenjem. Naime, fra Ivan de Vietri kad govori u svom izvještaju o Kninu, piše “Il convento di S. Antonio di Clin” i “alla fortezza di Clin”,105 a na De Rossijevoj slici Kninske tvrđave iz g. 1684. kao i na Lasorovoj iz g. 1713. stoji naslov “Cnin o sia Clin”.106 Prema tomu ono “de Clino” pripada bez ikakva natezanja samo Kninu. Konačno ona druga dva oblika “Thelen” i “Tuwlen” potvrda su, da se kod ovog naziva n često prenosilo sa l, a nigdje nema slučaja da se prenosilo sa r.

91 Werner Buttler, Bergwalle in Norddalmatien, Bericht der Romisch–Germanischen Kommission XXI, Frankfurt a. M. 1932, str. 187–8.

92 Pronađeni predmeti su za Drugog svjetskog rata ostali u Kninu i postradali od bombardovanja.

93 Daniele Farlati, Illyricum sacrum IV, Venetiis 1769, str. 280.

94 Luigi Maschek, Manuale del regno di Dalmazia III, Zara 1873, str. 86.

95 O. c. str. 102.

96 Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia, I, Venezia 1774, str. 112.

97 Frano Bulić, Iscrizioni inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata, IX, Split. 1886. – Isti, Hrvatski spomenici u kninskoj okolini uz ostale suvremene dalmatinske iz dobe narodne hrvatske dinastije, Zagreb 1888, str. 3.

98 Godine 1932. za gradnju hotela Dinara, god. 1936. pri gradnji oficirskog paviljona vis a vis željezničke stanice.

99 Petar Skok, Postanak hrvatskog Zadra, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, I, Zagreb 1954, str. 49.

100 De administrando imperio. Ed. F. Rački, Documenta historiae Croaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae 1877, str. 100.

101 L. c.

102 Tade Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II. Zagreb 1904, str. 140–14l.

103 Smičiklas. O. c. XIII. Zagreb 1915, str. 69–71.

104 Miho Barada, Lapčani, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 300, Zagreb 1954, str. 484–6.

105 Mijo Batinić, Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, XVII, Zagreb 1885, str. 9l.

106 Vidi sliku br. 2 i 6.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/. 

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Mlinica je prizemnica građena od nepravilnog priklesanog kamena. Krovište je na dvije vode s pokrovom od kamenih ploča s otvorom za dim od podignute ploče. Ulazna vrata su na južnoj strani. U širini zida vodenice je okvir za vrata od drvenih greda s rasteretnim lukom izvedenim od grede. Prema istoku su dva prozora malih dimenzija s drvenim okvirima. U mlinici su dva mlinska kola. Žlice su željezne. Voda nakon prolaza preko željeznih žlica ispod mlina prolazi kroz kanal iznad kojeg je lučni otvor na kome je temeljni zid mlinice. Na sjevernoj strani mlinice je izgrađena kuća za smještaj korisnika mlina. Kuća je imala jednostrešan krov od kamenih ploča koji je urušen. Mlinica ima ambijentalnu vrijednost i spomenik je narodnog graditeljstva.

Gornji tekst je sažetak opisa iz Rješenja o zaštiti iz 2009., iz Registra kulturnih dobara RH. Opis su izradili konzervatori Konzervatorskog odjela u Šibeniku.

U Rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita, od 1976. ima još zanimljivih podataka:

Pačetvorinastog je tlocrta, orijentirana istok-zapad, građena od kamena grubo pritesanog, sa krovom na dvije vode pokrivenim kamenom pločom, na kojem je odvod za dim kroz odignutu ploču. Na južnom pročelju su ulazna vrata i jedan prozorčić sa drvenim kapcima.

U mlinici su dva mlinska kola, ognjište u razini, drveni krevet, gdje mlinar boravi onih dana kada ima mnogo posla pa mlin radi danonoćno. Uz sjeverni zid je kamena postaja „pozid“ za odlaganje vreća sa žitom.

Sa zapadne strane uz mlinicu je teza – kamena zgrada sa jednostrešnim krovom (koji je danas urušen) u kojoj bi pomliovci ostavljali stoku. Pred mlinicom je ograđeni vrt.

Sve zajedno čini cjelinu hidroetnološke naprave koja je sačuvala svoj prvobitni oblik i funkciju, a u Plavnom je jedina mlinica koja još radi i kojoj su sačuvani svi dijelovi.

Kako doći do Tintorovog mlina? Ja sam išao preko Golubića. Skrenuo sam, lijevo, sa ceste Knin-Strmica kod kapele sv. Stefana (nalazi se sa lijeve strane, vidi: http://grad-knin.net/galerija/slika/703/) preko mosta. Proći ćete ispod zaseoka Borovići, s desne strane u kojem se ističe, bjelinom, crkva sv. Stefana.

Vozite (pretpostavljam da ovaj put nećete pjehe) ravno, bez skretanja, do križanja sa putokazima. Pravo je Plavno, a lijevo preko mosta za Knin. Vozite pravo. Ulazite u brdovit, šumovit kraj. Radljevac vam je s lijeva. Do Tintorovog mlina nema nekih oznaka za orijentaciju. Ima par sela, ali bez table sa imenom, pa sva izgledaju isto. Od ovog križanja do Tintorovog mlina je udaljenost 9 kilometara. 20-30 metara prije mlina ćete preći preko mosta. Mlin je s desne strane. Samo polako, jer nećete lako uočiti ni most ni mlin. Najuočljivije je ugibalište iza mosta, iznad mlina. Tu parkirajte. Osim mlina, ovo je prekrasna lokacija za kninskog izletnika, ali još nije stigao dotle.

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net  ili na http://www.grad-knin.net/forums.

miro

Dokumenat iz godine 1692. pruža nam veoma važan podatak za utvrđivanje starosti i porijekla sadašnjeg stanovništva u Plavnu. Tada su stanovnici sa turskog teritorija iz mjesta Bilaja (kod Petrovca u zapadnoj Bosni) i okolice na osnovu ugovora, koji su načinili s Venecijom, krenuli na mletački teritorij. Bilo ih je pet hiljada, a predvodili su ih Pavao Đurić, Nikola Pirić i Todor Zorić. Stanovništvo, koje je prebjegavalo iz Bosne i Like, smještala je republika na novostečeni, ali i otprije skoro pust teritorij. Ovi Bilajci su prema ugovoru napustili turski tenitorij iskrvavivši se prethodno s Turcima, a prema tom istom ugovoru bila im je također utvrđena i nova postojbina i date su im zemlje u Plavnu, Zrmanji, Pađenama, Mokrom Polju i u Otonu. Stanovnici će za uživanje zemlje plaćati desetinu, a trojici glavara, koji su dobili po deset dukata i mjesečne obroke dvopeka,⁶⁹ priznat će se izvrština kod premjeranja zemalja.⁷⁰ Tako doznajemo, da su sela: Plavno, Zrmanja, Pađene, Mokro Polje i Otok, koja su jedna drugim susjedna, pod kraj XVII. stoljeća ponovo naseljena stanovništvom iz okolice Bilaja u Bosni. Doznajemo i to, da su oni, koji su bili pod vodstvom prije kneza, a kasnije kolonela Pavla Đurića, naselili Plavno. To znamo po tomu, što su Đurići danas u Plavnu. Nijhov komšiluk je najveći, a smješteni su usred sela na najplodnijem dijelu polja. Pod njihovim kućama su Međine, na kojima su ostaci iz rimskog i starohrvatskog doba. Zauzeli su dakle položaj koji je davno bio uočen kao najudesniji, a glavar Pavao Đurić sigurno je imao privilegij, da izabere najbolju poziciju. Ta ne će biti izmakla prije ni Durak – begu, pa je tu najvjerojatniije i u tursko doba kontinuirao centar. Potvrda bi bila u tome, što se novi privilegovani čovjek obično ne muči oko izbora dobra, jer u tome redovito nasljeđuje prednosti, koje je njegov prethodnik već imao. Dvije godine poslije doseljenja novih stanovnika u Plavno generalni providur za Dalmaciju Dolfin postavlja nekog Janka Vrsalja za harambašu jednog skupa od pedeset obitelji u Plavnu, a to zato što je on u Plavanskom polju sagradio jedan jaki pojasni zid (recinto), koji štiti sve te porodice od svakog neprijateljskog napada.⁷¹ U tome je dokaz, da su nemirna vremena za Plavno još trajala, a to je bilo svugdje u pograničju do Karlovačkog (1699.), odnosno Požarevačkog (1718.) mira. Karlovačkim mirom Plavno opet pripane Turcima, a kad je g. 1715. opet planuo rat između Turaka i Venecije izgubiše Turci Plavno zauvijek.⁷²

Ništa od toga što smo dosada o prošlosti Plavna izložili, nije ostavilo traga u tradiciji na terenu. Današnje stanovništvo zna samo ovo:

Položaj kod “Turske kace” zove se “Gradske njive”. Danas se u komšiluku Simića nalazi srušena kula, koja se zvala kula Kulinović – bega. Dalje, da je u Plavnu bila kraljica Neda, koja je imala sedam dvorova pod komšilukom današnjih Opačića (prije Munimagarci). Da je u “Turskoj kaci” stajao Kurinbeg, od koga je nastalo ime današnjim Kurajicama, a Oton – beg stajao je u susjednom selu Otonu, po kojemu se prozvalo to selo, pa Keglević – beg u Kegalj – gradu (u Mokrom polju), Strmić – beg u Strmici, a Zečević – beg u Zečevu.

Vidimo, da je ta tradicija samo mutna remeniscenca na tursko doba, a da je sve to domišljanje primijenjeno nazivanjem toponima po navodnim begovima. Neki toponimi su poznati iz predturskog doba kao Oton (u dokumentima Boton) ili Kegalj – grad, iz kojeg su poznati Keglevići. U tome se sadržava i još jedan dokaz, da su novi stanavnici sjeli na pusto tlo i nisu ni od koga mogli ubaštiniti tradicije, a da tako nije bilo, ispoljio bi se bar koji momenat iz tradicije, koja bi pripadala vremenu prije najnovijeg doseljenja.

Bilješke: 

⁶⁹ O. c. str. 285.

⁷⁰ O. c. str. 286.

⁷¹ O. c. str. 311.

⁷² Giovanni Cattalinich, Storia della Dalmazia III. Zadar 1835, str. 162, 166.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Preparandija-učiteljska škola je izgrađena nekoliko kilometara udaljena od Knina uz cestu koja vodi prema Splitu na lokalitetu Topolje. Uz lokaciju na kojoj je izgrađena teče rijeka Orašnica koja se uliva u Krku. Preparandija se sastoji od centralne zgrade sa učionicama, smještajem za učenike i drugim sadržajima za značajnim za učiteljsku školu te manja zgrada sjeverno od centralne u kojoj su bili stanovi za predavače na učiteljskoj školi. Obje zgrade su rađene krajem dvadesetih godina 20. stoljeća.

Zgrada Preparandije je pravokutnog tlocrta s unutrašnjim dvorištem. Objekt ima suteren i dva kata. Suterenski dio je građen od kamena u tehnici bunjeta dok su katovi žbukani i imaju na naglašenim dijelovima arhitekture (uglovima i dijelovima pročelja koji izlaze iz ravnine zida) kamene vertikale koje se produžavaju do strehe. Vertikalni kameni vijenci su zidani u kamenu u tehnici bunjeta. Na cijeloj zgradi se prati pravilo da su prozori na prvom katu pravokutni, dok su na katu polukružni. Pročelja objekta su simetrična. U zgradu se moglo ući sa sve četiri strane. Zgrada je pokrivena crvenim valovitim salonitnim pločama na drvenoj konstrukciji.

Glavni ulaz u objekt je s jugozapada. Središnji dio ove fasade je izvučen iz ravnine zida do visine krovnog vijenca i nad tim dijelom je izgrađen krovni istak u visini jednog kata. Ulazni dio je raščlanjen na tri dijela i posebno naglašen polukružnim kamenim pojasom koji je uokviravao ulaz.

Drugi po važnosti je ulaz koji je posebno naglašen sa sjeveroistočne strane. Pročelje na ovoj strani zgrade je raščlanjeno i ima središnji istak. Istak se sastoji od pravokutnog dijela koji se proteže do krovnog vijenca i polukružnog dijela koji završava na visini prvog kata. Polukružni dio istaka je pokriven terasom koja se mogla koristiti kao balkon za prostorije na drugom katu. Sa jedne i druge strane istaknutog dijela pročelja je izgrađena kamena (bujet) nadstrešnica s lučnim otvorima s ravnim krovom (terasom) koja je također u visini prvog kata i služila je kao balkon koji se koristio s drugog kata. Sa sjeverozapadne strane dio pročelja izlazi iz ravnine u središnjem dijelu ali je ovdje izlazak iz ravnine fasade minimalan.

Na jugozapadnom pročelju nema istaknutih dijelova.

Zgrada je od završetka gradnje, najkasnije 1930. godine korištena kao učiteljska škola. Prije Domovinskog rata u Preparandiji je bilo nekoliko poduzeća kao što je Kninjanka, Mladost i dr. koji su u zgradi imali razne djelatnosti uglavnom neprimjerene arhitektonskoj vrijednosti zgrade. Poduzeća koja su koristila zgradu su je prilagođavala svojim potrebama pa je zgrada dobila niz preinaka u samom prostoru zgrade.

Manja zgrada uz zgradu Preparandije je bila u funkciji stanova za nastavnike. Građena je u isto vrijeme, dakle krajem 20-tih godina 20. stoljeća uz upotrebu istih materijala (kamen u tehnici bunjeta, žbukani zidovi, naglašene uglovne vertikale u bunjetu). Dodatno raščlanjenje fasade naglašava se horizontalnim vijencem na razini kata. Kuća je dvokatnica pokrivena drvenom konstrukcijom i krovom od crvenog salonita. Građevinsko stanje objekta je loše. Kuća se već duže vrijeme ne koristi i došlo je do znatnog urušavanja objekta.

Konzervatorski ured u Šibeniku

Ovaj tekst je elaborat Konzervatorskog ureda u Šibeniku, temeljem kojeg je Preparandija proglašena spomenikom kulture. Dosad nigdje nije bio objavljen. Zahvaljujući ljubaznosti djelatnika Konzervatorskog ureda u Šibeniku, dobio sam ga u svrhu objave na Portalu. Na ovaj način ćemo bolje upoznati objekt na „kraju grada“ i njegov značaj za hrvatsko školstvo.

Odnedavna je Preparandija aktualna po još nečemu. Naime, s obzirom da Državu i Županiju ne zanima vlasništvo nad ovim spomenikom kulture, Grad Knin je prodaje. Pa ako imate sa „strane“ 6,5 milijuna kuna (PDV?) , sve to može biti vaše.

Nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Preparandiju slikom, pogledajte na http://grad-knin.net/galerija/C25/

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

miro

Period turskog nalijetanja općenit je za te krajeve i kao posljedicu nosi sobom ubijanja, osiromašenja, zatim emigraciju stanovništva, čime se gubi tradicija, a i historijska dokumentacija, pa zato malo što znamo o prošlosti. Sloj feudalaca u svim prigodama imao je svakovrsnu prednost, pa i tu, da je mogao migracijom nositi sobom bar dio svjedočanstva o privilegijama, ako ništa u nadi, da će se opet povratiti i da će mu to ponovo služiti, pa je tako nešto od toga danas sačuvano u raznim arhivima. Iz te građe ne može se ni izdaleka dobiti uvid u društvene pojave i promjene onoga doba i malo se šta, i to indirektno, može saznati o prilikama u životu širokog narodnog sloja. Mnogo više se u takvim dokumentima može čitati o prilikama u životu feudalaca. Samo jedan sačuvani dokument može nam baciti, iako mutno, svijetlo baš na sliku imovnih prilika feudalaca u Plavnu.

Prije spomenuta Katarina, žena Jurja Benkovića, kojeg se kći Peregrina udala za Ivana Budačkog, putovala je godine 1546. ujaku, nadbiskupu Đuri u Varadin u Ugarsku i tom prigodom očitovala u zagrebačkom kaptolu, da je kćeri i zetu ostavila u pohranu ovo: tursku kapu načinjenu od čistog zlata, jedan veliki viteški pojas od srebra načinjen („more Bosnenzium”), dvije velike srebrne čaše s poklopcima, od kojih je jedna bila pozlaćena, druga jednostavna. Zatim četiri srebrne starinske („more vetusto”) čaše, četiri srebrna starinska vrča, koja se zovu “čaše”, osamnaest srebrnih starinskih žlica i devet srebrnih vilica („wyllice”). Zagrebački zlatari su tada procijenili te predmete na 540 forinti.⁵⁶ Treba voditi računa o tome, da se ovdje vrlo vjerovatno radi samo o dijelu dragocjenosti, koje je sa sobom imala jedna izbjeglica, koja je davno pred dolazak Turaka napustila Plavno, i onda zamisliti, što je sve njena pokretna i nepokretna imutka moglo ostati pod Turcima. Naravno da dragocjenosti predstavljaju odraz opulencije, kojoj je osnovica u agrarnim dobrima, a izvor u trudu kmetova. No ipak vidimo po materijalu i naravi navedenih predmeta, da je ukus kod privilegiranog sloja kod nas bio na visokom stepenu i ravan srodnom sloju u drugim evropskim zemljama.

Provala Turaka učinila je kraj kontinuitetu srednjovjekovnog života u Plavnu, a turska dominacija, iako je novijeg datuma, nije ostavila mnogo spomena o daljoj prošlosti ovog kraja. Uzrok tome je općenit: loša administracija, česte borbe, pljačke, paljenja. Marin Sanudo u svom dnevniku bilježi, da je godine 1533. Murat Ćehaja poslao nekoga od svojih, da u Plavnu postavi red na granicama, a on nije mogao proći, jer putovi nisu sigurni.⁵⁷ Radilo se dakle o tome, da je Plavno možda i više puta padalo iz ruke u ruku, jer se nalazilo u pograničju tadašnje turske ekspanzije. Naime imamo još jednu vijest iz iste godine, koja potječe od nekog opata Jurja iz Šibenika i taj kaže, da je u Plavno nahrupilo 800 hrvatskih konjanika, da su ga opljačkali, a da se Murat Ćehaja povratio natrag sa svom vojskom, koju je poveo iz Bosne.⁵⁸ Bit će da je Plavno ovakve promjene doživljavalo najviše do pada Bihaća u turske ruke. Tako se Plavno utopi u turskom moru, a da nam se za cijelo jedno stoljeće u izvorima više ne pojavi. Znamo, da su Turci držali Plavno kao prilično uporište, naročito za posljednjih godina turske dominacije. U Plavnu je boravila obitelj Durak – begovića vranskog, koji je bio sandžak krčki i zapovjednik pograničja. To se zna po tome, što je on godine 1682. otišao u Plavno, da prisustvuje prstenovanju jedne od njegovih kćeri, koju je tu prosio Feratpašić.⁵⁹

Godina 1683. znači veliku prekretnicu i posljednji napor turske ekspanzije u Evropi. Poraz Turaka pod Bečom urodio je silnim elanom za protjerivanjem Turaka, naročito u Dalmaciji, gdje su na glas o turskom porazu oživjeli duhovi, što je urodilo jezivom panikom kod ovdašnjih Turaka. U toj fazi žena Durak – begova, kojoj su muž i sin bili na vojni pod Bečom, predigla je jz Vrane sve, što je držala za vlastitu upotrebu i udobnost, te se preselila u Plavno.⁶⁰ Tu joj je prirodna zaštićenost i blizina Kninu, koji je bio u turskim rukama, pružala više sigurnosti. Pod sve većim strahom tursko pogranično stanovništvo seli u unutrašnjost sa svim svojim pokretninama. Krčki sandžak pobjegao je u Livno, a turska vojska, koja se nalazila u sjevernoj Dalmaciji, zbije se sprva u same tri tvrđave: Obrovac, Knin i Skradin, pa zatim u Plavno. Tu se povukla četa iz Vrane, koju su predali krajišnicima.⁶¹ No kad je planuo ustanak krajišnika protiv Turaka, nitko nije mogao zaustaviti narod od zalijetanja na turski teritorij, gdje se on osvećivao i plijenio. Kad su krajišnici, koji su se nalazili na pograničnom teritoriju, bilo mletačkom, bilo turskom, koncentrirali godine 1684. u Ostrvici, uzalud je Venecija pokušavala, da ih odvrati od napada na Turke. Durak – begovica, koja je bila nastanjena u Plavnu, pošalje kurire mužu tražeći od njega pomoći u ovoj opasnosti, a muž joj odgovara, da miluje i miti raju, a ako ona to ne uspije, neka se onda odmakne od granice, jer joj on drukčije ne može pomoći, budući da je veliki vezir zauzet u Ugarskoj i Hrvatskoj, pa ne može slati vojsku u ove strane. Durak – begovici nije preostalo drugo, nego da napusti Plavno te se sa sinom i vrednijom robom povuče u Blagaj.⁶² Na glas o njenu bijegu krajišnici se zalete u Plavno s namjerom da oplijene stoku, koja je tu bila sakupljena u velikom broju. Ali tome se opru Turci skupa s ostalim stanovnicima Plavna, jer krajišnici, zaslijepljeni željom za plijenom često nisu pravIili razlike među njima. Plavanjci se, Turci i neturci, povuku u nekoliko kula i kad se krajiška prethodnica približila, ospu na njih vatru, pa ih 15 rane, a 15 usmrte. Među ovim posljednjima našao se i harambaša Tintor, začetnik ustanka. Ozlojeđeni krajišnici povuku se puni bijesa na plavanjske neturke, protiv kojih su sada smišljali osvetu.⁶³ U tom žestokom okršaju istakao se krajišnik Kojadin Žepina iz Ravnih Kotara, koji je podsjedao Durak – begovu kulu u Plavnu i tom prigodom iz kule bio iz puške ranjen te je izgubio ruku. Obratio se stoga providuru za pomoć, a ovaj mu u znak velikodušnog priznanja dodijelio pomoć od jednog dukata na mjesec u trajanju od jedne godine dana. Ta blagodarnost je motivirana tim, da bi Žepina tako utješen mogao nastaviti svoj plodonosan rad (bio je dobrovoljac) i u drugim prigodama, te tako dati primjer drugima, da vide, kako se dobiva priznanje!⁶⁴

Do naumljene osvete krajišnika ipak je došlo, pa malo vremena poslije svoga poraza navale oni iz Obrovca na Plavno i bez osjetljivih gubitaka odvuku odatle 1000 glava sitne stoke.⁶⁵

Međutim, turski pristisak i val općeg pokreta u narodu protiv Turaka nije mogao ostaviti izolovane Plavance neturke, pa su se utekli providuru i ponudili se, da će prijeći na mletački teritorij. Jedina im je smetnja bila u tome, što su se bojali, da im se krajišnici ne osvete radi nedavnog otpora, zbog čega je od njihove ruke poginulo nekoliko krajišnika, pa sad stavljaju kao glavni uvjet, da lim se zagarantira nepovredljivost. Providur objeručke prihvaća njihovu riješenost, da prijeđu na mletački teritorij i da budu mletački podanici, te ih osigurava, da mogu slobodno doći s obiteljima te se tako ukloniti od turskog jarma, a ni od koga im ne će prijetiti opasnost. Plavanci, jer su se bojali da ih Turci ne sustignu, kad se upute,⁶⁶ tražili su osiguranje, a providur je odgovorio, da će krajišnici izvršiti formalni napad u turski kraj u vnijeme, kako oni žele, i tako će oni imati siguran i slobodan prolaz, ali da se paze, ako zanemare tu prigodu, jer onda ne će biti na snazi nijedno obećanje i s njima će se postupati kao s neprijateljima.⁶⁷ Nije mi poznat izvor, iz kojeg bih znao, da se tom prigodom ostvarila seoba Plavanaca na mletački teritorij, što praktično znači u Kotare. Ali iz jednog dokumenta, koji je šest godina mlađi (1692), vidi se ipak, da je u međuvremenu Plavno opustjelo. Bit će da se seoba tadašnjeg stanovništva ipak zbila, ako ne godine 1684, a ono u najmanju ruku za bitke kod Knina g. 1688., kad je kraj oko Knina bio gotovo pust, a sami Turci napustiše Plavno te godine.⁶⁸

Bilješke:

⁵⁶ Emil Laszowski, Prilog historiji hrvatskih porodica Martinuševića, Utješinovića, Mišljenovića i njihovih srodnika. Vjesnik Kr. Državnog arkiva u Zagrebu, n. s. VII. Zagreb 1937, str. 154.

⁵⁷ Franjo Rački, Izvodi za Jugoslovensku poviest iz dnevnika Marina ml. Sanuda za g. 1526.–33. Starine JAZU XXV. Zagreb 1892, str. 131.

⁵⁸ O. c. str. 132.

⁵⁹ Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, treće odelenje knjiga XIII. SAN, Beograd, 1950, str. 231.

⁶⁰ O. c. str. 255.

⁶¹ O. c. str. 259, 264–6.

⁶² O. c. str. 320.

63 O. c. str. 32l.

⁶⁴ O. c. II str. 5.

⁶⁵ O. c. I str. 344.

⁶⁶ Između Plavna, gdje su. bili Turci i Ostrvice, u kojoj su bili krajišnici, bila je tada praktično “terra nullius”, u koju su se zalijećali i jedni i drugi, pa je kroz taj kraj trebalo osiguranje.

⁶⁷ O. c. II. str. 18.

⁶⁸ O. c. str. 350.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević. Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/.

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Više poznata ličnost jest Toma Bojničić iz Plavna. Njega prvi put susrećemo g. 1439., kad je kao familiaris tada već udove Katarine i sina joj Jurja Frankopana došao pred kralja Alberta u Wroclaw i podnio na potvrdu dva dokumenta, iz kojih se vidi, da je Katarina poslije smrti Anža pozajmila banu Matku Talovcu 5000 forinti, a on joj založio grad Rmanj skupa sa župom lapačkom.⁴⁴ Tomaš Bojničić je obnosio čast vicebana za vrijeme banovanja Petra Talovca. Kao takav stoluje u Kninu i godine 1451. predsjeda banskom sudu u raspravi, koja se zbog vinograda zapodjela između Martina Dejaniševića s jedne, a Jurja Henčića i Andrije Kovača s druge strane.⁴⁵ Svi su ti iz Srba u Lici, u blizini kojeg se nalazio vinograd, pa je interesantno, da je tu nekoć loza uspijevala, a danas nikako ne može. Viceban Tomaš Bojničić godine 1453. naređuje, da kninski kaptol uvede u posjed zemalja Ladina i Nepčnja (valjda u okolici kninskoj?) nekog Pavla, Matiju, Radoslava, Stjepana i Ivana.⁴⁶

Kad je umro ban Perko Talovac, ostadoše Klis, Sinj, Čačvina i Petrovac njegovoj udovi Margareti i malodobnim sinovima. Ostavši udovcem Stjepan, herceg sv. Save (Kosača), htio se oženiti banovom udovom, da bi se dokopao Klisa i drugih mjesta njenih sinova, pa tako da se približi Splitu, kojemu je inače želio postati knezom. Splićani su se toga pobojali, pa su godine 1454. načinili sporazum s kastelanima banovih gradova i poslali taj sporazum na odobrenje Veneciji, kojim bi se ona obavezala, da primi u zaštitu banove sinove. Taj sporazum je napravljen s privolom vicebana Bojničića, a po njemu su se kastelani obavezali, da će na svako traženje i zahtjev splitskog kneza dignuti četiri zastave sv. Marka: u Klisu, Sinju, Čačvini i Petrovcu. K tome obećaše, da nikome ne će dati utvrda Knina i Laba,⁴⁷ što je zapravo Bojničićeva obaveza, jer je on kao viceban držao Knin. No do svega toga nije došlo.

Jednom se spominje i Radoje Bojničić, koji je bio banski sudac u istoj raspravi, kojoj je predsjedao Tomaš g. 1451., i on je bio određen, da sa još dva druga suca ide na naličje u Srb.⁴⁸ Godine 1487. banovac Ivan Pećiban zapovijeda kninskom kaptolu, da pošalje pred banski sud u Kninu svoga čovjeka, koji će suditi u raspri između Keglevića i Vlaha radi posjeda Brdari (oko Zrmanje) i navodi, da će tu kao čovjek kraljeva povjerenja fungirati Juraj Marković iz Uzdolja (i danas je to selo na Kosovu Polju kod Knina) ili Petar ili Juraj Bojničić iz Plavna.⁴⁹ Tu dvojicu Plavanjaca susrećemo još jednom godine 1495. Juraj kao kraljevski čovjek uvodi Ivana Keglevića u zemljišni posjed po raznim mjestima u županijama: kninskoj, lučkoj, lapačkoj, gackoj i zagrebačkoj.⁵⁰ Petar Bojničić navodi se među ostalim svjedocima, kad se Juraj kretao u kninskoj županiji radi spomenutog posla.⁵¹ Potkraj XV. stoljeća spominje se u Plavnu još jedan Bojničić, Franjo, za kojeg se kaže da je kninskom kaptolu poslao neka sudska pisma plemenskog stola (suda) županije lučke, koja su pisana slovenskim pismom (in litera sclaua conscriptas) sa zamolbom, da ih prepiše latinskim slovima i jezikom (in literam et linguam latinam).⁵²

Pored Bojničića spominju se u Plavnu i Benkovići u XV. i XVI. stoljeću. U jednoj ispravi iz godine 1468. navodi se, da je Ivan Benković iz Plavna kastelan Zvonigrada. Primijetiti je, da se on u toj istoj ispravi jednom spominje, da je “de Plavno”, a drugi put “de Tucarichi”.⁵³ Ne krije li se pod lošom transkripcijom tog posljednjeg toponima sam grad Tukleč? Godine 1486. neki Nikola Benković iz Plavna prisutan je pri ponovnom uvođenju u posjed Brdara, Batića i Konjščice Ivana i Petra Keglevića.⁵⁴ Bit će vjerojatno, da je taj Nikola otac Jurja Benkovića, koji je bio u rodu s Martinuševićima iz Bogočina u Promini kod Knina, oženivši se Katarinom, nećakom poznatog varadinskog biskupa Đure Utješinovića, diplomata i strančara u vrijeme borbi između kralja Ferdinanda I i Zapolje.

Koncem XV. i početkom XVI. stoljeća Turci sve više ugrožavaju okolicu Knina, dok g. 1522. Knin ne padne u turske ruke, a oko te godine jamačno i Plavno. Svakako godine 1530. u njemu je Murat vojvoda.⁵⁵

Bilješke

⁴⁴ O. c. str. 314–16.

⁴⁵ Đuro Šurmin, Hrvatski spomenici I, Monumenta historico–juridica Slavorum Meridionalium JAZU VI. Zagreb 1898, tr. 193–6.

⁴⁶ Š. Ljubić, Listine X. str. 17.

⁴⁷ O. c. str. 25.

⁴⁸ Šurmin, O. c. str. 195.

⁴⁹ Vjekoslav Klaić, Acta Kegleviciana. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium XLIII. Zagreb 1917, str. 34.

⁵⁰ O. c. str. 47.

⁵¹ O. c. str. 148.

⁵² Šurmin, O. c. str. 411.

⁵³ Ljubić, Listine X, str. 406.

⁵⁴ Klaić, O. c. str. 28.

⁵⁵ Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium XXXV. str. 351–2.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Na sjevernoj periferiji kninske okolice, uz granicu Like, nalazi se ravnica 400 m visoko iznad mora, koja je sa svih strana zatvorena gorama, i ta se ravan zove Plavno. Okolo te ravnice na pristrancima brda nalaze se raštrkani komšiluci istoimenog sela. Potoci Tukleč i Bašinac dolijeću kao brzice u ravnicu, da se tu nešto smire i ostave goleme količine krševa i šljunka, a to isto nanose po ravnici i divlje vode iz strmih draga pa je sva ravnica posuta debelom naplavom, te je, držim, od tog hidrografskog procesa nastalo ime Plavno prije ravnici, a onda po njoj i selu. Prema tome bi ta dva istovetna toponima bila isključivo slavenskog porijekla, pa to nikako ne bi išlo u prilog Bulićevu nabacivanju, da bi se tu mogao nalaziti municipium Splonum (Dionov Splaunum) na što ga je nesumnjivo naveo prizvuk Plavno, makar on to izričito ne odaje, nego protivrječi Tommascheku, koji Splonum ubicira u Starom Majdanu u Bosni zbog obilja metala. A Bulić kaže, da su i u Plavnu pronađeni obilni tragovi metala30 iako to niotkuda nije potvrđeno. Istina je, da na istočnom dijelu te ravnice, u predjelu Međine ima dosta prostranih tragova naselja iz doba rimske dominacije, ali tadašnjem naselju, za koje Marun kaže da je bilo znamenito, do danas ne znamo imena.³¹

Selo se više puta spominje u srednjovjekovnim i novovjekovnim dokumentima, a njegov zabačeni i strateški položaj došao je naročito do izražaja za posljednjih godina turske dominacije u kninskoj okolici. Od vidljivih preostataka nekadašnjeg života u tom kraju još se vide: prethistorijske Gradine, Međine iz doba rimske dominacije, spolij iz starohrvatske crkve, koji je uzidan u zvoniku današnje crkve sv. Đurđa, srednjovjekovna utvrda iznad potoka Tukleča, a donedavno se vidjela i porušena kuća u komšiluku Šimića, kula “Kulinović – bega”.

O prošlosti Plavna nemamo dosada ništa pisano do li Zlatovićev topografski osvrt, koji je on napisao pod konac života. Tu je o Plavnu i o utvrdi Tukleču rekao ovo:

3. Tuklac – Tukleč – Plavno ... uz dugu provalu, kud je morao biti put za Bosnu, na sjeverozap. kraju planine Orlovače, koja rastavlja Strmicu od Plavna, na strmu brijegu vidi se stari međašni grad Tuklac, spomenut u nagodbi Sigizmunda kralja sa Mlečanima g. 1433. Još mu je samo obla kula cjelokupna, te je seljani nazivaju kadca. Preostaje nešto zidina velike ograde i temelji kućišta. Sve je ostalo sa zemljom sraženo.

4. Plavno. Od grada Tuklaca na jug vide se velike ruševine grada Plavna, koji iza odlaska Turaka (1688) Mlečani još bolje utvrdiše i kao međašnu tvrđavu čuvaše do pada skupnovlade... Serdar Šimić potpisivao se Comandante della fortezza di Plavno god. 1718. U istom selu nalazi se njegova tvrda kula”.³²

Mi danas možemo da rečemo nešto više, a to stoga, što raspolažemo, iako malim brojem izvora, koji su se objavljivali naknadno, kao i zato, što su vršena makar nepotpuna terenska istraživanja. Ime Plavna sačuvalo nam se u ispravama XV. stoljeća, a susrećemo ga prvi put g. 1423.³³ Ono se u Srednjem vijeku skoro redovito javlja kao oznaka mještana, kad se navodi porijeklo nekog feudalca, odnosno funkcionara, kao na pr. Bojničića i Benkovića “de Plavno”. Tako se o Plavnu zna samo to, da su u njemu prebivali velmože, koji su obnosili sudačku čast, bili osobe povjerenja ugarskog kralja i kninskog kaptola. Oni se najprije i najčešće javljaju kao uvoditelji u posjed dobara, koja su u raznim mjestima nabavljale razne osobe.

Prvi nam se javlja Juraj Bojničić “de Plavno” u prije spomenutoj godini, kad viceban Hrvatske Martin Suke naređuje kninskom kaptolu, da pošalje nekoga od svojih, koji će se pridružiti Jurju Bojničiću, Ivanu Kosinu iz Bužana ili drugim ljudima, koji se u ispravi navode, a koji su svakako osobe povjerenja vlasti. Oni imaju uvesti Katarinu, kćer velmože Ivana Cetinskog, a ženu Anža Frankopana, u posjed Zvonigrada i županije Odorja, što joj je otac založio za 2000 dukata,³⁴ koje mu je (navodno) posudila. Ovdje se radi o smišljenoj akciji kneza Ivana Nelipića, koji ostavši bez muških potomaka, iznalazi razne načine, da osigura nasljedstvo golemih dobara kćeri i zetu. On obećava g. 1411. pismeno, da daje u miraz kćeri sav posjed (županije Cetinu i Ramu, pa utvrde: Klis, Čačvinu, Prozor, Kamičac, Ključ i Zvonigrad sa svim pripadnostima) s motivacijom “Quia grave est onus matrimonii supportare, nisi provideatur decenter”.³⁵ Nelipić se bojao, da kralj Žigmund ne će priznati žensko nasljedstvo i stoga posini zeta, pa kad mu se i to činilo nedovoljnim, stade tobože zalagati dobro po dobro svojoj kćeri, jer bi mu ona posuđivala novac, koji je on trošio, kako kaže na obranu od Turaka, Mlečana i drugih neprijatelja u službi i vjernosti svete krune kraljevine Ugarske. To je Nelipić prakticirao punih 12 godina sve do smrti (1435) povećavajući zajam i obnavljajući zalog, a pravno je to provodio preko vicebana Hrvatske i kninskog kaptola.³⁶ Pri svakom zalaganju trebalo je zajmodavca, t. j. kćer mu Katarinu uvoditi u posjed, što se činilo u prisutnosti vicebanova i kaptolskog izaslanika, a vicebani su skoro neizostavno sa svoje strane delegirali ili predlagali Jurja Bojničića iz Plavna, za kojeg se u prijedlozima navodi da je homo regie serenitatis. Tako ga nalazimo g. 1423. pri uvođenju Katarine u posjed grada Zvonigrada i “provincie” Odorja,³⁷ g. 1426. grada Klisa,³⁸ g. 1428. gradova Kamičca, Ključa i provincije Petrovo polje,³⁹ g. 1429. grada Omiša s tvrđavicom Visućem,⁴⁰ g. 1432. opet Klisa,⁴¹ g. 1434. svih dosada spomenutih dobara i još Čačvine s Posušjem, ⁴² i ponovo Cetinske županije sa Sinjem i Travnikom⁴³ (danas Potravlje). Inače se taj Bojničić ne spominje ni u kakvoj drugoj javnoj prigodi.

Bilješke:

³⁰ Frano Bulić. Iscrizioni inedite Bullettino di arch. e st. dalm. VIII. Split 1885, str. 18.

³¹ L. Marun, Ruševine crkve sv. Luke na Uzdolju kod Knina s pisanom uspomenom hrv. kneza Mutimira. Starohrvatska prosvjeta, nova serija l. sv. 3–4. Zagreb–Knin 1927, str. 278.

³² S. Zlatović, Topografičke crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve. Starohrvatska prosvjeta II. Knin 1896, str. 149.

³³ Thalloczy Lajos –Barabas Samu, Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus, 1. Budapest MCMX, str. 196.

³⁴ L. c.

³⁵ O. c. str. 166–7.

³⁶ O. c. str. 193–255.

³⁷ O. c. str. 196–7.

³⁸ O. c. str. 294–5.

³⁹ O. c. str. 214, 225.

⁴⁰ O. c. str. 229.

⁴¹ O. c. str. 244, 246.

⁴² O. c. str. 253.

⁴³ O. c. str. 254.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na /grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Danas je Odbor za zaštitu okoliša Hrvatskog sabora uputio Saboru Prijedlog Deklaracije o potpori Inicijativi za proglašenje regije Alpe-Adria područjem slobodnim od GMO-a (genetski modificiranih organizmi). Predložena Deklaracija sadrži izvorišta i osnove koji je formalno-pravno reguliraju, samu Deklaraciju i njeno obrazloženje.

S obzirom da ekologija u Hrvatskoj još uvijek nema onakvu važnost kakvu zaslužuje, svaka ovakva inicijativa zaslužuje posebnu pažnju. Pa makar i bile duže nego ste navikli.

Deklaracija se sastoji od osam točaka. Donosim vam njen integralni oblik. Odvojite malo vremena i pročitajte je, pa bi mogli malo i prodiskutirati o njoj.

Prijedlog Deklaracije o potpori Inicijativi za proglašenje regije Alpe-Adria područjem slobodnim od GMO-a

Izvorišta i osnove

Na temelju članka 2. Ustava Republike u kojem se, među ostalim, navodi da Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime;

Na temelju članka 3. Ustava Republike Hrvatske kojim se, među ostalim, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, određuju kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava;

Nastavljajući se na i dodatno podupirući stavove Deklaracije o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj od 17. lipnja 1992. godine;

Pozivajući se na odredbe Konvencije o biološkoj raznolikosti koju je Hrvatski sabor ratificirao 1996. godine te je Republika Hrvatska od 1997. godine punopravna stranka Konvencije;

Pozivajući se na odredbe Protokola o biološkoj sigurnosti uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti (Kartagenskog protokola) kojeg je Hrvatski sabor ratificirao 2002. godine;

Pozivajući se na odredbe Europske povelje o lokalnoj samoupravi, potvrđene Zakonom o potvrđivanju Europske povelje o lokalnoj samoupravi 1997. godine, temeljem kojih su, sukladno Ustavu i zakonu, donesene odluke svih županijskih skupština koje su svoja područja proglasile slobodnima od GMO-a te zabranile ispuštanje živih genetski modificiranih organizama u okoliš, pa i u pokusne svrhe;

Pozivajući se na strateške smjernice Strategije i akcijskog plana zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske koju je Hrvatski sabor usvojio 28. studenoga 2008. godine u kojoj se iskazuje potreba poticanja ekološke poljoprivrede i drugih oblika poljoprivrede koji pridonose očuvanju biološke raznolikosti te pomoći proizvođačima u promidžbi i osiguranju tržišta, i na poljoprivrednim površinama potiče se očuvanje bioloških svojti značajnih za stanišni tip, a da se ne unose strane (alohtone) vrste i genetski modificirani organizmi u prirodu;

Pozivajući se na zaključke Hrvatskoga sabora od 27. studenoga 1998. godine donesene nakon provedene rasprave o Stanju u poljoprivredi Republike Hrvatske (točka 17.f.);

Pozivajući se na Lošinjsku deklaraciju o biotičkom suverenitetu donesenu na 3. Lošinjskim danima bioetike 16. lipnja 2004. godine u kojoj su definirani bioetički razlozi i načela suverenosti;

Deklaraciju o potpori Inicijativi za proglašenje regije Alpe-Adria područjem slobodnim od GMO-a

1. Hrvatski sabor daje svoju punu potporu Inicijativi Odbora za zaštitu okoliša Hrvatskoga sabora za proglašenje regije Alpe-Adria područjem slobodnim od GMO-a.

2. Prirodno bogatstvo Republike Hrvatske u svoj svojoj raznolikosti i jedinstvenosti prepoznajemo kao nacionalno blago nemjerljive vrijednosti, a njegovo očuvanje kao najviše vrednote za koje se valja neprestano zauzimati.

3. Prostor Republike Hrvatske, a njime i uvjetovanost proizvodnje hrane na tradicionalan način, visoke kakvoće utemeljene na svakodnevnom trudu obiteljskih gospodarstva te njihovom naporu usmjerenom očuvanju autohtonog hrvatskog sela i običaja, nameće potrebnim prepoznavanje različitih mogućnosti njegova racionalnog korištenja, te potrebe njegove posebne zaštite na korist lokalne zajednice i stanovnika.

4. Prepoznajući zaštićena područja prirode kao potencijal razvoja kompatibilnih gospodarskih i turističkih aktivnosti u njihovom okružju ističemo važnost skladnog i održivog suživota s prirodom na cijelom području Republike Hrvatske te ovom deklaracijom iskazujemo potporu tradicionalnom i ekološkom uzgoju poljoprivrednih proizvoda, kao i očuvanju bioraznolikosti kao zalogu sigurne budućnosti ove, i generacija koje tek dolaze.

5. Kako bi se dodatno poticala domaća poljoprivredna proizvodnja, promovirao turizam te sačuvala biološka raznolikost cjelokupnog područja Hrvatske ovom Deklaracijom podržavamo odluke svih županijskih skupština u Republici Hrvatskoj koje su svoja područja proglasile slobodnima od GMO-a.

6. Republiku Hrvatsku treba nastaviti promovirati kao zemlju domaće, kvalitetne i ekološki uzgojene hrane, potpuno slobodne od genetski modificiranih organizama, poticanjem daljnjeg razvoja ruralnog prostora u skladu s prirodom.

7. Smatramo potrebnim ukazati na važnost poticanja različitih oblika financiranja projekata usmjerenih na očuvanje tradicionalne i ekološke proizvodnje u skladu s prirodom, kako zaštićene vrijednosti ne bi bile „smetnja“ razvoju već bi s prostorom i ljudima zajedno živjele i nadopunjavale se.

8. Pozivaju se međunarodni partneri (pogotovo oni iz područja regije Alpe-Adria) da se priključe Inicijativi i ulože potrebni napor kako bi potpora područjima slobodnima od GMO-a bila prihvaćena i podržana na području Hrvatskoj susjednih zemalja s ciljem očuvanja bioraznolikosti, tradicionalnog i ekološkog uzgoja poljoprivrednih proizvoda svojstvenog nasljeđu ovog područja srednje Europe.

OBRAZLOŽENJE

GMO slobodna regija označava područje u kojem nije dozvoljeno ispuštanje živih genetski modificiranih organizama (GMO-a) u okoliš, pa ni u pokusne svrhe (a odnosi se i na one GMO za koje je izdano dopuštenje za stavljanje na tržište u svrhu uzgoja) u zaštićenim područjima i u područjima ekološke mreže, sukladno posebnim propisima kojima je uređena zaštita prirode, područjima namijenjenim ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i ekološkim oblicima turizma, te područjima koja predstavljaju zaštitne zone utjecaja kao i na područjima koja su odlukom nadležnog tijela jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave proglašena područjima slobodnima od GMO.

Odbor za zaštitu okoliša Hrvatskoga sabora, u čijem je području djelatnosti i briga za zaštitu prirode u više je navrata raspravljao o problematici genetski modificiranih organizama (GMO) te opasnostima koje bi njihovo unošenje u okoliš predstavljalo za bioraznolikost u Republici Hrvatskoj. O tim pitanjima Odbor je na svojoj 7. sjednici održanoj 1. srpnja 2008. godine predložio, a na 8. sjednici održanoj 3. srpnja 2008. godine jednoglasno donio zaključke kojima se među ostalim tražila izmjena tadašnjeg zakonodavstva te zabrana ispuštanje živih GMO u okoliš. Nedavnim izmjenama predmetnog zakonodavstva takav je stav Odbora većim dijelom i uvažen prihvaćanjem novog Zakona o genetski modificiranim organizmima na plenarnoj raspravi 2009. godine u Hrvatskome saboru, a koji je objavljen u Narodnim novinama br. 137 od 13. studenog 2009. Navedeni stav potvrdile su i sve županije u Hrvatskoj i Grad Zagreb koji su svoja područja proglasila područjima slobodnima od GMO-a te dale prednost ekološkom uzgoju.

Točka 1. obrazlaže svrhu donošenja deklaracije

U zaključcima 7. sjednice Odbora za zaštitu okoliša Hrvatskog sabora održanoj 1. srpnja 2008. godine (točka 4.) među ostalim je navedeno stajalište i mišljenje Odbora o potrebi razvijanja međunarodne suradnje, posebice sa susjednim državama te državama koje su u neposrednom okružju jugoistočne Europe, poradi stvaranja zajedničke regionalne strategije i koordiniranja aktivnosti u očuvanju regije kao područja slobodnoga od GMO-a.

U tu je svrhu u siječnju 2010. godine, Odbor za zaštitu okoliša zatražio dopuštenje predsjednika Sabora kako bi uputio tekst Inicijative za proglašenje Regije Alpe-Adria zonom slobodnom od GMO-a odborima parlamenata zemalja u području Alpe-Adria zaduženima za pitanja zaštite okoliša. Nakon odobrenja, tekst Inicijative upućen je odborima zaduženima za pitanja zaštite okoliša parlamenata Republike Mađarske, Republike Austrije, Republike Slovenije i Republike Italije. Time je Odbor za zaštitu okoliša Hrvatskog sabora pozvao odbore nadležne za zaštitu okoliša u državama Austriji, Mađarskoj, Sloveniji i Italiji na suradnju u ovom projektu, a Inicijativu su podržali predstavnici Odbora za održivi razvoj Mađarskog parlamenta na sastanku Odbora za održivi razvoj u Zagrebu u listopadu 2010. godine i predstavnici Odbora za zaštitu okoliša Austrijskog parlamenta na sastanku u Beču u veljači 2011. godine. Podrška ovoj inicijativi dana je javno i od strane delegacije Odbora za poljoprivredu Parlamenta Republike Slovenije na Sastanku predsjednika Odbora nadležnih za pitanja poljoprivrede Parlamenata zemalja članica EU i zemalja kandidata održanog u Parlamentu Republike Mađarske u Budimpešti 28. ožujka 2011. godine, a u sklopu mađarskog predsjedanja EU.

U Hrvatskoj postoje svi preduvjeti da se ova politika zaokružena u Inicijativi za proglašenje regije Alpe-Adria područjem slobodnim od GMO-a podrži i potvrdi deklaracijom Hrvatskog sabora dajući potporu i prednost ekološkom uzgoju te očuvanju bioraznolikosti naspram neprovjerenih i riskantnih oblika iskorištavanja životno važnog resursa - poljoprivrednog zemljišta namijenjenog proizvodnji hrane.

Točka 2. naglašava važnost opetovanog promoviranja temeljenih načela i vrijednosti našega društva

Temeljem polazišta sadržanog u članku 2. i članku 3. Ustava Republike Hrvatske, a što je već sadržano u širem obliku u Deklaraciji o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj od 17. lipnja 1992. godine (NN 34/92) ponavljamo da su navedene vrijednosti jedinstvene i nemjerljive te vrijedne svakog napora kako bi se očuvale. Neprestanim isticanjem njihovog značaja, pogotovo u tegobnim vremenima poput današnjih, kada su gospodarski uvjeti života svih razina društva iznimno teški, a pribjegavanje lakšim rješenjima često iznimno privlačno, smatramo važnim još jednom naglasiti nužnost dobrog osmišljavanja zaštite okoliša i ozbiljnog promišljanja politika vezanih uz gospodarenje prirodnim resursima, ciljevima regionalnog razvoja i mehanizmima održive poljoprivredne proizvodnje dugoročno.

Točka 3. govori o uvjetovanosti međuodnosa prostora, klime, prirode te stanovnika i tradicije

Republika Hrvatska zbog svoga geografskog položaja od Panonske ravnice i Dunavskog sliva, preko juga Alpskog masiva, Dinarskoga gorja i Mediterana odlikuje se različitim klimatskim prilikama koje pak za posljedicu imaju izuzetnu raznolikost kako krajolika tako i bioraznolikosti. Zahvaljujući generacijama koje su nastanjivale to područje i njime gospodarile, čuvale tradiciju i brižno koristile taj prostor, ovom se točkom iskazuje potreba prepoznavanja napora koji današnji poljoprivredni proizvođači, a pogotovo obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ulažu u očuvanje toga načina gospodarenja. Navedena potreba posebno je istaknuta u III točki Deklaracije o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj. (Citat: Slijedom toga Republika Hrvatska će: racionalno gospodariti tlom, značajnim prirodnim bogatstvom, u cilju proizvodnje hrane, i to provedbom stroge zaštite, odnosno zabranom prenamjene visokoplodnog tla u nepoljoprivredne, a posebice građevinske svrhe; unapređivanjem nižih kategorija tala; privođenjem zapuštenih površina poljoprivrednoj proizvodnji, te strogom kontrolom primjene pesticida i ostalih sredstava za zaštitu bilja).

Točka 4. daje podršku tradicionalnom i ekološkom uzgoju hrane

Usmjerenost tradicionalnom i ekološkom uzgoju utemeljena je na podršci koja proizlazi iz članka 10. Konvencije o biološkoj raznolikosti iz Rija, ali i ukupnosti odredaba Zakona o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (»Narodne novine«, br. 12/01., 14/01. i 79/07.). Naime, u tom se članku Konvencije posebno naglašava to da će svaka će ugovorna stranka, koliko je to moguće i prikladno među ostalim „štititi i poticati uobičajeno korištenje bioloških izvora u skladu sa tradicijom i kulturom, sukladno zahtjevima za očuvanje i održivo korištenje.“

Točka 5. daje podršku županijama koje su svoja područja proglasile slobodnima od GMO-a

Ovom se točkom stavlja naglasak na važnost sudjelovanja i odlučivanja na razinama lokane i regionalne samouprave, daje se podrška njihovom pravu i zaštiti što je posebno naglašeno i Strategijom regionalnog razvoja usklađenom sa željama lokalnog stanovništva. Uvođenje GMO-a bez suglasnosti lokalne zajednice krše se temeljni principi Europske povelje o lokalnoj samoupravi, ali i narušavanje političkog suvereniteta društva te se forsiranom uporabom još uvijek nedovoljno provjerenih tehnologija ide protiv osnovnih bioetičkih postulata, ali i savjesti i razuma putem nesagledivosti posljedica, nepovrativosti učinaka i mogućnosti katastrofalnih posljedica.

Članci 3. i 4. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, koja je potvrđena Zakonom o potvrđivanju Europske povelje o lokalnoj samoupravi (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, br. 14/97. i br. 4/08.) povezani s organizacijom, nadležnošću i funkcioniranjem jedinca lokalne i područne samouprave predstavljaju temelj na kojem su predstavnička tijela svih županija i Grada Zagreba donijele odluke o zabrani sjetve GMO-a.

Točka 6. podržava i podupire promociju Hrvatske kao zemlje čistog okoliša i kvalitetne hrane

Isticanje komparativnih prednosti takvog načina gospodarenja prostorom i prirodom u skladu sa Strategijom regionalnog razvoja RH. Navedeno je poduprto i člankom 8. Konvencije o biološkoj raznolikosti koji među ostalim iznosi da će svaka ugovorna stranka promicati održiv i za okoliš prihvatljiv razvoj u područjima koja graniče sa zaštićenim područjima, s ciljem daljnje zaštite tih područja.

Tome u prilog govori i strateška smjernica 6.1.6 Nacionalne strategije i akcijskog plana zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti u kojoj se navodi da „na poljoprivrednim površinama valja poticati očuvanje bioloških svojti značajnih za stanišni tip, te ne unositi strane (alohtone) vrste i genetski modificirane organizme u prirodu“. U odlomku 6.1.6.1. Akcijskog plana navodi se da valja „osigurati suradnju s drugim sektorima s ciljem sprječavanja unosa stranih vrsta i genetski modificiranih organizama u prirodu“.

Točka 7. ističe važnost poticanja, promicanja i sufinanciranja takve politike kao oblika očuvanja vrijednosti koje želimo očuvati

Zaštićene vrijednosti uključuju krajobraz, autohtone pasmine i tradicionalni/ekološki uzgoj koji daje nemjerljiv doprinos stvaranju razvedenih krajobraza suživotom i međusobnim nadopunjavanjem različitih djelatnosti u prostoru (pašnjaci, livade, vode i sl). Takav održivi suživot kroz stoljeća osigurao je Hrvatskoj da danas bude prepoznata baš po tim zaštićenim prirodnim i kulturnim vrijednostima (jedina zemlja sa šest spomenika UNESCO-a).

Članak 11. Konvencije o biološkoj raznolikosti u opisu poticajnih mjera eksplicite navodi da će „svaka ugovorna stranka, koliko god je to moguće i prikladno, usvojiti ekonomski i socijalno usklađene mjere koje djeluju poticajno na očuvanje i održivo korištenje komponenti biološke raznolikosti.“

Točka 8. izražava važnost podrške međunarodnim aktivnostima

To su aktivnosti koje se provode kako bi se područje bez GMO-a proširilo i na nama susjedne zemlje jer vjetar, kukci, voda ne poznaju državne granice, a osiguranje od nepotrebnog rizika može se postići samo zajedničkim aktivnostima i regionalnom suradnjom svih zainteresiranih dionika.

Odbor za zaštitu okoliša

Jeste li pročitali? Možemo li dalje?

S obzirom da smo svojim djelovanjem na prirodu davno prekoračili granicu njene dugoročne održivosti gdje više nije dovoljno samo donositi deklaracije, propise, pravnu regulativu i sl., već te iste i podvrći najstrožem sudu stručne i laičke kritike. Više nije dovoljno da samo plješćemo jedni drugima na dobroj volji. Već dugo pilamo granu na kojom sjedimo. Možda ne vi i ja osobno, ali ako to radi naš bliži ili dalji susjed, to nam nimalo neće učiniti, pa već i onu bližu, budućnost izvjesnijom.

Ako dobro tumačim Obrazloženje, ono me već u prvoj rečenici spušta na zemlju. Deklaracija se odnosi na razne propisima definirana područja, u kojima je zabranjeno ispuštanje živih genetski modificiranih organizama (GMO-a) u okoliš. Znači li to da GMO zec pušten u Kninu, nikakvu štetu ne može napraviti u Kovačiću? Naprimjer, pariti se sa zdravom domaćom zečicom u Kovačiću?

Čini mi se da tekst Deklaracije i njenog Obrazloženja i nisu baš u usklađeni. Npr. T.4, spominje „kompatibilne gospodarske i turističke aktivnosti“, dok u Obrazloženju ni riječi o turizmu. Točno je da nas turizam danas „hrani i oblači“, daje mirovine i plaće. Ali koliko dugo? Koliko je ovakav model turizma u Hrvatskoj, u interesu svima? Samo dotaknuvši se teme o golfu, višekratno bi ispunio prostor predviđen za ovaj, ionako dugačak članak. Ili primjer NP Krka. Godinama (desetljećima) slušamo priče ponosnih turističkih radnika o svom trudu dovođenja novih gostiju. Dovedu i milijuntog, a onda se postavi pitanje koliko je to održivo? Trpi li NP, milijun posjetitelja godišnje? Uočavate li vi situaciju, u kojoj je turizam, gospodarstvo, odn. lova, ona referentna točka? Opet to nije ekologija!

Sve u svemu, podrobnijim čitanjem Deklaracije, moglo bi se zaključiti kako je to dobar dokument, na tragu onoga što je potrebno eko sustavu čiji je član i eko osviješteni čovjek. Ali nije dovoljan! Pretolerantan je prema onima koji ne žive ekologiju, već im je ona onoliko prihvatljiva, koliko im dopušta profita!

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

Autor: miro

I.ARHITEKTONSKI OSTACI STAROHRVATSKE CRKVE U PAĐENAMA KOD KNINA

Selo Pađene nalazi se 12 km sjeverozapadno od Knina na cesti i željezničkoj pruzi, koje iz Knina vode u Zagreb. Kad se poodavno u Kaštel Sućurcu pronašao natpis, na kojem se nalaze imena četiriju municipija, među kojima i PAZINA(tium), stao je Bulić dovoditi ovaj toponim u vezu s Pađenama, podupirući to s okolnošću, da se Plinijeva civitas Pasini (Nat. hist. 140) prema orijentacionom kriteriju kod nabrajanja ostalih mjesta morala nalaziti na zadnjem mjestu u Liburniji “upravo tamo, gdje je Liburnija graničila s Japodijom i Dalmacijom”¹. Pored etimološke sličnosti imena Pazinium – Pađene podupire Bulića i okolnost, što se u bližnjem Očestovu, kako je čuo govoriti, nalazilo ostataka starih spomenika, novca, tragova vodovoda i t. d. Bulić se još upire u činjenicu, što se u parokijskoj crkvi u Pađenama prema Alačevićevu izvještaju nalaze spolija, i to sa sjeverne strane dva krasna friza urešena cvjetovima, u crkvenom pločniku fragment ukrašenog pilastra s natpisom DIGNADOMUFUNDA² i na južnom prozoru još jedan njemu pripadajući pilastar. Istaknuo je, da su na njemu slova otučena. Bulić na osnovu svog iznošenja zaključuje, da je vjerojatno, da je Pazinium ležao u današnjem selu Pađenama.³ A dalje, kako bi se sukcesivno susretao s kojim nalazom iz Pađena, pri objelodanjivanju je navodio porijeklo “Pazinium?”⁴ ili “Municipium Pazinatium?”⁵. Čudno bi bilo, da bi današnji naziv Pađena vukao korijen od staroga Pazinum ili Municipium Pazinatium, a da se ne spominju kroz cijeli Srednji vijek kao ni u početku Novoga, nego se s tim imenom prvi put susrećemo u dokumentu iz g. 1683.⁶ Mnogo je vjerojatnije, da ime potječe od novih stanovnika, krajišnika, koje mletačke isprave nazivaju Morlacima, t. j. Crnim Vlasima, od kojih su se neki prezivali Pađen, jer se oni kao Vlasi spominju u Bosni⁷, a znamo, da je za doba turske dominacije današnje stanovništvo zagorske Dalmacije u nekoliko valova imigriralo isključivo iz Bosne i Hercegovine, pa su, sva je vjerojatnost, došli i Pađeni, te se jedno vrijeme naselili ovdje, i po njima je zar ostao današnji naziv, a prije se selo moralo drukčije zvati.

O postojanju tog pređašnjeg sela bjelodano svjedoče arhitektonski preostaci, koji su nađeni u sadašnjem groblju i u novoj crkvi sv. Đurđa, šta se nalazi na blagom izbrešku iznad vinorodne dugodoline. Ti su preostaci pripadali starohrvatskoj crkvi, kojoj se da danas ne zna točan polažaj, jer se nisu pronašli nikakvi ostaci arhitekture, no nema sumnje, da je bila odavle daleko; držim dapače vjerojatnim, da se ona nalazila vrlo blizu današnje crkve, kako nas na takve sudove praksa često puta upućuje (sv. Marija u Solinu, sv. Trojica u Biskupiji i t. d.).

Bilješke

¹ Fr. Bulić, Inscrizioni inedite. Bullettino di archeologia e storia dalmata, VIII. Spalato 1885, str. 17.

² Za tim citatom stavio je Bulić u zagrade: “moderna?” O. c. str. 18.

³ O. c. str. 18.

⁴ Bullettino di archeologia e storia dalmata XII. Spalato 1889, str. 177.

⁵ Isti časopis sv. XIV. Spalato 1891, str. 18, 163.

⁶ Boško Desnica, Istorija Kotarskih uskoka, 1. Beograd 1950, str. 301.

⁷ Ćiro Truhelka, Studije o podrijetlu. Etnološka razmatranja Bosne i Hercegovine. Zagreb 1941, str. 41.

II.ARHITEKTONSKI PREOSTACI STAROHRVATSKIH CRKAVA IZ KNINSKOG POLJA (?) I VRPOLJA

Današnje selo Kninsko Polje ne obuhvata sav raniji prostor, kad se sve ono zvalo poljem, što se nalazilo izvan zidova kninske tvrđave,28jer se na račun njega širi varoš Knin i tako mu se sukcesivno na ovoj strani prostor sužuje. Na sadašnjem prostoru tog sela poznat je jedan položaj, na kojem se nekoć nalazila starohrvatska crkva. Marun u dnevniku bilježi, da se u unutrašnjosti crkve sv. Đurđa u Kninskom Polju nalaze uzidana tri spolija iz stare crkve. Ta spolija bila su prevučena krečom i nisu se lako mogli fotografirati, a godine 1936. Za restauracije crkve izvađeni su, te im je izgubljen svaki trag. Nalaz spolija u obje nove crkve potvrda je za staru tvrdnju, da su se nove crkve gradile blizu starih, a stvarno postojanje dviju starijih crkava potvrđuje opet navod, da su se zvale jedna sv. Sofije, a druga sv. Anastazije. To još ne znači, da se naši ostaci odnose na obje crkve, jer je mogla postojati i još koja crkva, samo što joj se spomen nije sačuvao ni u dokumentu ni u preostacima, no svakako je vjerojatno, da je bar jedna bila ili sv. Sofije ili sv. Anastazije. Na svaki način manje je vjerojatno, da se jedna od tih nalazila daleko od Knina, pa se ne može lako primijeniti navod “extra civitatem”.

Bilješke:

²⁸ S. Gunjača, O položaju kninske katedrale. Starohrvatska prosvjeta. III. serija sv. 1. Zagreb 1949, str. 58 – 64.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom počinjem objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia.

Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Autor ga je podijelio kako slijedi:

TINIENSIA ARCHAEOLOGICA-HISTORICA-TOPOGRAPHICA I

I. Arhitektonski ostaci starohrvatske crkve u Pađenama kod Knina

II. Arhitektonski preostaci starohrvatskih crkava iz Kninskog polja (?) i Vrpolja

III. Plavno

Zaključak

TINIENSIA ARCHAEOLOGICA-HISTORICA-TOPOGRAPHICA II

Plavno (nastavak)

a) Naušnice karantansko – ketlaškog tipa

b) Naušnice prelaznog tipa iz kesteljskog u bjelobrdski

c) Naušnice bjelobrdskog tipa

d) Naušnice jednozrnastog tipa

e) Naušnice trozrnastog tipa.

f) Naušnice s koljencima

Varijanta s koljencima zvjezdolika tipa

Varijanta trokoljenastih naušnica s malim koljencima i navlakom sa četiri niza filigrana između njih

g) Proste karike

Ostali predmeti

IV. Knin

ARHITEKTONSKI PREOSTACI

Arhitektonski preostaci iz kninske tvrđave

Arhitektonski spomenici iz varoši Knina

Arhitektonski spomenici iz kninskog samostana

ZUSAMMENFASSUNG

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro

Međutim čini se da je tijekom sastavljanja samoga Zemljopisnog ogleda … bivše mletačke Dalmacije, Matutinović shvatio da nije on jedini izvorni poznavatelj Dalmacije i njezin poseban potomak, kao što je tvrdio u Uvodu već da se valja oslanjati i na radove drugih zaslužnih povjesničara i prirodoslovaca, ako ih ima. Povijesnim se temama vraća tek na kraju središnjeg dijela Ogleda, kad je iscrpio razmatranja o problemima obrane granica s kopna, uz obveznu pohvalu napoleonove vizije očuvanja novih posjeda, kao i kakvoće jadranskih luka, kojih je malo, a strateški su nedovoljno sigurne. Vojni analitičar i izvjestitelj Matutinović osvrće se nakon toga na ozbiljnost i vjerodostojnost povijesnih radova Trogiranina Ivana Lučića, na značaj Šimuna Ljubavca, prirodoslovca i jedinoga pravog znalca zadarskog područja. Podsjeća i na vrijednost Fortisova Putovanja po Dalmaciji, uz ogradu da je u njemu samo riječ o prirodoznanstvenim sadržajima, i to zahvaljujući korištenju izvješća drugih. I Lovrića vidi u povoljnom svijetlu, na tragu Fortisovih opažanja o običajima i prirodnim pojavama u morlačkoj zemlji. A izostavili smo imena onih kojima Matutinović i dalje predbacuje grube netočnosti.

Zanimljivo bi bilo saznati je li netko, recimo njegov suradnik (ili mentor?) u Parizu sugerirao samom autoru da popuni sliku o postojećem znanju o Dalmaciji kako bi se objektivnije o tome pisalo, a možda i umanjile zasluge koje je sebi tako lako pripisivao Matutinović, odnosno je li tko zatražio da se ublaži ton samouvjerenog izvjestitelja. Podnesak ide Napoleonu, pa treba poštovati dobre običaje obraćanja i dužne poniznosti izrečene na prvoj stranici Ogleda. Također iznenađuje upućivanje na Savršenog tajnika (Le parfait secretaire), popularnog priručnika za sastavljanje pisama, s brojnim primjerima za manje vične tom umijeću. Bi li Matutinoviću bilo prirodno da se poziva na taj kompendij predložaka kad želi dočarati općenito loše obrazovanje i nisku razinu pismenosti katoličkoga, ali još više pravoslavnog klera u Dalmaciji? Ostavimo to kao retoričko pitanje, no bilo bi zanimljivo jednog dana saznati do kojih je razmjera izbrušen Matutinovićev tekst kad je 1811. Došao u Pariz, po preporuci maršala Marmonta, kako bi se u miru i bez žestine posvetio pisanju Ogleda.

Mnogo se rjeđe žesti 1811. Jer, pišući u Parizu, njegova će zrelost (pet godina kasnije), i nečije budne oči to sprječavati, nego kad je 1806. U Veneciji razmišljao o istoj temi, ljuteći se što javnost općenito ne poznaje Dalmaciju. U uvodnom dijelu Povijesnih, političkih i vojnih zapisa o Dalmaciji… (1806. – predikt Ogledu iz 1811.) Matutinović će izjaviti da je „Dalmacija zemlja na svijetu (istaknula G. V.) koja je najmanje poznata strancu“. I uvrijeđen tim općim neznanjem, nastavlja sa žalopojkom da mu se čini kako u očima europskih promatrača i putnika ima malo razlika između stanovnika uz rijeku Niger i onih u Dalmaciji, premda je ona „dio civilizirane Europe“.

Rječite usporedbe o mukama putnika kroz vrele afričke pustinje i onih koji se moraju kretati po Dalmaciji bez putova, kola i konačišta, nisu se mogle prihvatiti bez određene nelagode i velikog čuđenja, a vjerojatno da su vrijeđale dobar ukus, te usput – negodujmo danas i u duhu političke korektnosti – i vrlo podcjenjivački govorile o samoj Africi! Zato će Matutinović, na početku uvoda o Dalmaciji u Ogledu od 1811., tada vrlo odmjereno i precizno ustvrditi: „Od svih europskih zemalja (istaknula G.V.) Dalmacija je možda najmanje poznata“. Zar je moguće biti oprezniji, pragmatičniji i korisniji izvjestitelj za svoga gospodara, a bez ideje i potrebe da se naruga pogrešnim predodžbama koje Europljani imaju o drugima? Ipak ne će dugo izdržati u tom pomirljivom tonu, pa kad navodi ime poznatoga francuskoga geografa Bruzena La Martinierea, upozorit će čitatelja, na samom kraju prikaza gradova, da je znanje o Dalmaciji u njegovu Velikom geografskom i kritičkom rječniku (Grand dictionnaire geographique et critique) jednako onome koje se može naći o izvorima (znamo da je najteže odrediti izvore!) rijeka poput Nila ili Senegala. Afrika ostaje terra incognita, a ista je i sudbina Dalmacije u takvim rječnicima; i jedna i druga ostaju nepoznate Europljaninu.⁶

U našim je dosadašnjim razmatranjima o Ogledima, koji živo i uvjerljivo oslikavaju opće stanje u Ilirskim provincijama, u središtu zanimanja bio čovjek, sam pisac izvjestitelj, u udobnom položaju promatranja promatrača, časnika Matutinovića u novim samozvanim (?) ulogama posrednika i skrbnika. Francuzi bi za tu situaciju rekli da je passeur et tuteur. A mi bismo se upitali poistovjećuje li se on možda sa zapadnim, europskim promatračem, ali se čini da nije potpuno ni uronjen kao pripadnik u zbilju koju namjerava predstaviti. Najkraće rečeno, nije potpuno ovdašnji, a nipošto nije ni stranac. Pogledaju li se izbliza svi Ogledi i njihovi sastavni dijelovi, shvatit će se da je za Matutinovića Ogled o … Dalmaciji središnje mjesto i mjerilo za promatranje i opisivanje ostalih dijelova Ilirskih provincija. Potreba za većim znanjem o Dalmaciji, a negodovanje da je ono nepostupno, pa i netočno, čak i u stručnim rječnicima kao što je priznato djelo Bruzena La Martinierea, proizlazi iz njegove predodžbe o nužnosti hitnog širenja praktičnih, pouzdanih i uporabivih podataka o svim sastavnicama Ilirskih provincija. A tu je njegova uloga, ali i obveza, presudna. Ograničen manjkavostima izvora, prisiljen vlastitim imperativom da posao privede kraju, Matutinović se čvrsto oslanja na ono što poznaje i što mu je blisko po interesu, pa se tako u slučaju Okruga Villach drži opisivanja zemljopisnih obilježja, uz isticanje potrebe za što boljim iskorištavanjem prirodnih resursa tog kraja. Tu ga čitatelj, nema dvojbe, percipira kao građanina Europe kojemu je važna ekonomska isplativost pojedinog projekta (npr. iskorištavanja ruda i šumskog bogatstva ili, primjerice, isušivanje močvarnih tala). Ako raspolaže s manje praktičnih činjenica, osim onih koje je kao vojnik i strateg uspio prikupiti, a njih je uvijek u izobilju, Matutinović će svoju priču obogatiti polupovijesnim reminiscencijama i anegdotama o neobičnim običajima. U slučaju Mletačke Albanije odnosno Crne Gore koju doživljava kao područje koje, kako ističe, tri stoljeća zaostaje za drugim dijelovima Ilirskih provincija, zauzet će pozu zapadnog promatrača koji na terenu mjeri stupanj civiliziranosti odnosno europeizacije. Međutim, shvaćanje putnika-istraživača koji se pribojava žitelja s „medvjeđim likom“ (riječ je o stanovnicima mletačke Albanije) nije zamjetan kad govori o svojim sunarodnjacima, Morlacima, jer je Dalmacija, iz vizure Matutinovića, obrazovane jedinke iste zanemarene provincije, oduvijek bila sastavni dio civiliziranog svijeta, pa tako i moderne Europe koja se postupno širi na istok. Zanimljivo je da u njegovu govoru nema distinkcije Istok-Zapad: Zapad je Europa, a ono što je dalje, na Istoku, to su Turci i Rusi, opasnosti koje vrebaju na Ilirske provincije. Strateg i vojnik Matutinović povremeno će podsjećati i na Engleze u Jadranu, kao odan Napoleonov podanik. Kad je riječ o brojnim predrasudama (ne, netočnostima!) koje o Morlacima kruže sa Zapada, Matutinović zauzima, često (ali ne i uvijek) pomirljiv odnos, s izvjesnim odmakom i blagom nelagodom, za razliku od Ivana Lovrića, jer to i nije u središtu njegovih razmatranja. Njegova percepcija nacionalnih obilježja Hrvata Dalmatinaca nije dokraja osviještena, premda je osjetljiv na iskrivljene predodžbe vezane za duboko nepoznavanje Zapada njega samog i njegovih sunarodnjaka. U tom je kontekstu zanimljiva njegova predodžba o podrijetlu Istrana (Istrijana) koji nisu ni Talijani, ni Mlečići, ali su njemu etnički prepoznatljivi. Evo što kaže: „Istrani nemaju nacionalno obilježje: oni su mješavina Dalmatinaca, Morlaka, Grka (dakle pravoslavaca, nap. G.V.) i pustolova susjednih naroda. Napola barbari, nose sa sobom pušku … (…) Istrani su visoka rasta i ozbiljna držanja; žene su po prirodi bez draži i vrlo rano gube oblike urođene njihovu spolu. (…) Ružne su, …“ U očima Matutinovića, najednom prometnutoga u europskog putnika istančana ukusa, jednako loše prolaze i žene Dalmatinske zagore, kao i Crnogorke. A zašto ne čuti i drugu, francusku stranu, i to vrlo mjerodavnu? Montesquieu je, putujući g. 1728. Habsburškim zemljama od Beča do Bakra, promatrao ljude i običaje da bi ustvrdio kako su Morlaci stasiti muškarci, a njihove žene „vrlo lijepe“ (tres belles). (zabilježeno u Rukopisnim mislima/Pensees manuscrites objavljenima 1894.). Utoliko više pogađa, i čudno zvuči, Matutinovićeva tvrdnja- a on Makaranin! – da je Morlakinja s područja Makarske manje privlačna od žena iz drugih dijelova Dalmacije (str. 215). Morlakinja je, osim toga, mužu više ropkinja nego žena (str. 128.-129.), a to vrijedi i za Crnogorku, koju muž nikada ne pokazuje jer je ružna (str. 258.)! Kako je to naš uvijek užurbani, ali istinoljubivi i praktični izvjestitelj saznao i nije propustio napomenuti da Crnogorci ne pokazuju svoje supruge nikome, pa ni strankinjama, a da o stranoj čeljadi muškog roda i ne govorimo?

Jesu li mu takve pojedinosti bile potrebne da istakne izuzetnu zaostalost, ali i slikovitost života u mletačkoj Albaniji, zaista terri incogniti za slučajnog putnika, u usporedbi s Dalmacijom, koja je Matutinoviću osnovno mjerilo za otklon od Europe. Reklo bi se da je odabirom „specijalnih efekata“, da se poslužimo tim neologizmom, neočekivanim usporedbama i zastrašujućim pričama o običajima želio obilježiti raskorak između promatranih prizora uobičajenog iskustva promatrača. U opisu ljepote i slikovitosti Boke Kotorske (str. 238.-239.) koju uspoređuje sa Ženevskim jezerom, Matitinović ide korak dalje naglašavajući da toj ljepoti nedostaje samo Heloiza da je oplemeni (glavni lik iz Rousseauvoa romana Nova Heloise, 1761.) i Rousseau osobno, da osmisli i oblikuje dobrog divljaka koji tuda luta u liku medvjeda s ljudskim osobinama i tako jedinstvenoj ljepori prizora dade neizbrisiv pečat.

Malo neočekivano, zar ne? Čini se da je Matutinović, isticanjem svoje intelektualne prtljage svjesno uspostavio distancu između sebe kao promatrača i svijeta koji opisuje. On će primjerice reći da planine u Crnoj Gori nisu poput onih koje ste „vi, putnici, mogli vidjeti u Švicarskoj ili Savoji“ (str. 353, 376). On je kao čitatelj i poklonik Rousseaua i alpskog krajolika prava osoba jer poznaje i jedan i drugi svijet pa može potanko izvijestiti o nepoznatom kraju i neotkrivenim prirodnim ljepotama, što ne bi trebao činiti autor talijanskog kompendija opće povijesti putovanja Europom (izdan u Veneciji 1786.) koji u njemu donosi navodne gravire Kotora i Herceg Novog, koje, navodno, isto toliko malo nalikuju tim gradovima kao što bi Carigrad mogao nalikovati Chantillyju (str. 241.)! Ni tu Matutinović nije propustio upozoriti na činjenične pogrješke, a otišao je i dalje te donosi sud o ideološkom stajalištu autora tog, kako podsjeća, modernog kompendija. Ključna je misao izrečena ovako:“Njegov autor govori o Albaniji kao da je o njoj pisao neki Rus“ (str. 241.); neočekivano je za Matutinovića da iskače iz svoje uloge neutralnoga i pragmatičnog izvjestitelja, osim ako je želio svom gospodaru u Parizu priopćiti nešto više takvom primjedbom. Ostaje li dakle Mletačka Albanija, dakle i Crna Gora, i dalje terra incognita za čitatelje Ogleda? U svakom slučaju, pišući o njoj, Matutinović je postavljao pred sebe drugačija, „blaža“ mjerila objektivnosti i svrhovitosti, a povremeno pribjegavajući „specijalnim efektima“ u kazivanju dodavao bi ono što će se kasnije, u romantizmu nazvati lokalnim koloritom (couleur locale).

Vratimo se opet autoru, časniku i odanom podaniku Napoleona te njegovu izvornom poimanju da se o Ilirskim provincijama treba funkcionalno pisati isticanjem komparativnih prednosti svih područja koja su pripala novom gospodaru. To je ujedno i novo širenje općeg znanja o zanemarenom dijelu Europe. Čitajući Ogled, svjedoci smo da se njihov autor često ograđivao od tzv. Nepotrebnih znanja, odbijajući trošiti više vremena pisanjem o povijesnim spomenicima⁷, znamenitim pojedincima, umjetnicima i znanstvenicima koji su obilježili i danas obilježavaju kulturni identitet sredine kojoj Matutinović nedvosmisleno pripada. Odriče li se on svjesno tradicije kad je percepcija njegova kulturnoga i nacionalnoga (dalmatinskog) identiteta tako nepostojana ili se osjeća kao izmješteni pojedinac – Napoleonov vojnik i podanik – kojemu su korijeni izostali?

Ako je naum novoga gospodara moderniziranje cijelog područja Ilirskih provincija, što i priželjkuje naš izvjestitelj, onda mu se priča o povijesnoj baštini može činiti suvišnom i neprimjerenom. Zatečen nužnošću europeizacije ili „pozapadnjenja tog prostora, Matutinović se mnogo čega odriče i štošta izostavlja ne bi li se ostvario opći cilj – izvlačenje dijela dotad zanemarene Europe iz zaostalosti. Može se govoriti o određenoj antiintelektualnoj pozi izvjestitelja jer on stavlja u drugi plan činjenice i znanja koja se ne mogu odmah iskoristiti za približavanje modelima života i načinima rada koji se već primjenjuju u susjednim, razvijenijim dijelovima Europe.

Mnogo je razloga da se Matutinović ne pita zašto je objavljivanje balade o Hasanaginici u Fortisovu Putovanju pobudilo takvu senzaciju u europskim kulturnim sredinama, da se mi ne pitamo zašto Matutinović nije bio tako kategoričan u osudi opatove ocjene o Morlacima, kao što je to učinio Ivan Lovrić. I da nastavimo, zašto nije smatrao potrebnim da istakne značenje otkrića Markantuna de Dominisa u vezi s pojavom plime i oseke, zašto se Matutinović ograničio na citiranje Ivana Luke Garanjina isključivo u kontekstu broja ovaca u Dalmaciji, a da se pritom nije uopće osvrnuo na važna Ekonomsko-politička razmišljanja o Dalmaciji istog Garanjina, koji objavljuje 1806. g. uz sjajnu popratnu posvetu „nepobjedivu monarhu“ Napoleonu!? Mnogo je razloga zašto nije, kao i Lovrić, koji je, poput njega, uvjeren u nužnost napretka domovine Dalmacije, ponosan na sunarodnjake kao što su Dominis, Gundulić i Bošković. Drugačijeg je kova naš Matutinović i treba ga kao takvoga bez zadrške veličati. Tko je mogao, osim njega, dovršiti taj megaprojekt koji se temelji na sustavno prikupljenim praktičnim znanjima iznesenim jasnim izričajem? Tko je mogao od njegovih obrazovanih sunarodnjaka uspješno komunicirati, kako na jezičnome, tako i na sociološkom planu, na cijelom području Ilirskih provincija i iz te iste komunikacije izvući najveće koristi za svog gospodara? Nitko, osim njega samog.

Kao vojnik i, stjecajem prilika, društveni marginalac, on je uspio ostvariti svoj naum bolje od ijednog ekonomista svoga vremena, oslikati geopolitički prostor koji je u povoljnom trenutku mogao u cjelosti izaći iz višestoljetne zaostalosti.

31. kolovoza 2009.

⁶ Vidjeti rukopisnu zbirku Zemljopisni ogled … i opsežan odjeljak Glavni gradovi Dalmacije (str. 159.-227.), str. 214. Ti gradovi ni po čemu ne bi smjeli prispodobiti srcu tamne Afrike…

⁷Iznimke ovdje čine grad Pula, njegovi vrijedni spomenici i Istra općenito jer je Matutinoviću stalo da pokaže kako se Mletačka Republika maćehinski odnosila prema toj nekad bogatoj provinciji Rimskog Carstva. Naglašavanje višestoljetnog omalovažavanja i devastacije vrijedne spomeničke baštine, iscrpljivanje prirodnih resursa i ljudskog potencijala rječiti su primjeri kako treba odlučno krenuti drugim putem ako novi gospodar želi osposobiti Istru da bude zrcalo nekadašnjeg sjaja i slika moderne i uspješne regije. (Kraj, op.ur.)

Gabrijela Vidan

Dijelove djela Luje Matutinovića „Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori“ objavljujem uz suglasnost Školske knjige, suizdavača uz Centar za komparativno historijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta u Zagreb. Knjiga je objavljena 2009. u Zagrebu. Predgovor je napisao prof. dr. sc. Drago Roksandić, a Pogovor prof. dr. sc. Gabrijela Vidan.

U originalu je napisan na francuskom, pod naslovom Essai Historique, Geographique Politique, Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Montenegro Accompagne d'une Carte Geographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de 'lAlbanie Ex-Venitienne du Montenegro, et du Littoral de ces differentes Contrees … i ŠK ga donosi, po prvi put nakon 200 godina, u prijevodu Jagode Milinković.  

Knjigu možete posuditi u kninskoj Knjižnici.

Za kraj, zahvaljujem se Školskoj knjizi što su mi izišli u susret i svojom suglasnošću nam omogućili uvid u ovaj prostor prije 200 godina.

Uredio: miro

Tekst Ogleda* u tri dijela o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, s nadnevkom Pariz, 25. Listopada 1811., koji čitatelj ima priliku potanko upoznati, izuzetan je ljudski dokument i kao takvog ćemo ga u ovom uvodu i razmatrati. Okolnosti njegova nastanka su specifične: Lujo Matutinović, kao častan podanik i Napoleonov vojnik, nudi novom vladaru povijesno-politički i gospodarstveni uvid u careve nove stečevine (posjede). U tom se objektivnom iznošenju činjenica nerijetko prpoznaje autorski glas snažne ličnosti koja se koleba između novih podaničkih obveza i jasnih nakana da ispriča svoju životnu sudbinu naizmjenično vezanu za tri gospodara (Veneciju, austrijskog cara, pa Napoleona).

Matutinović je kao Dalmatinac, kako ponosno najavljuje uz svoje ime na prvoj stranici Ogleda, preuzeo svečanu, ali i poniznu dužnost da pred noge Njegova Veličanstva, podastre trud cijelog svog života – štivo koje slijedi. Matutinovićev domoljubni osjećaj pripadnosti dalmaciji daje mu, u vlastitim očima, legitimitet da bolje od ikoga do tad, izvještava o njoj. Svijest da nije samo taj dio Ilirskih provincija njegova domovina, već da se ona sada proteže i živi mimo uskih granica rimske provincije Dalmacije istodobno priprema Matutinovića da politički sagleda situaciju i progovori o njoj kao budući građanin Europe. Zato se ne smije shvatiti kao puka završna formula na kraju cijelog Ogleda, njegovo izvještavanje, pomalo šturo, o Crnoj Gori, kad ponosno zaključuje: „Građanin koji sanja o sreći svoje domovine vrijedan je poštovanja“ (str. 380). Valja se zamisliti nad izuzetnom figurom Matutinovića i smjestiti ga u kontekst sredine koja je u prijelomnim godinama kraja 18. Stoljeća (Mletačku su Republiku dokrajčili Napoleonovi vojnici 1797.) bila, kao provincija Dalmacija, još nesvjesna svojih intelektualnih i stvarnih prirodnih potencijala. U svom vizionarskom naumu Matutinović je bio prvi, a osijećao se najpozvanijim da progovori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti toga širokog i pomalo neodređenog prostora koji, jednim potezom pera pri potpisivanju mira u Schönbrunnu (14. Listopada 1809.), nasljeđuje Napoleon, njegov novi gospodar. Međutim, caru su oči već bile uperene prema sjeveru i prema dalekim prostranstvima Rusije, i svi Matutinovićevi pokušaji da njegovu pozornost zadrži na neprocjenjivim i dotad neprocijenjenim blagom novih posjeda, padaju u vodu.

Za Matutinovića je to samo još jedan izazov više da od tako (umjetno stvorenoga) geopolitičkog i zemljopisnog prostora upitne kohezijske snage, koja se proteže od Villacha u Koruškoj i Alpi na sjeveru do Crnog Drima u Albaniji, na jugu, sastavi strateški zanimljiv teritorij. Za običnog čitatelja pedantno i nezanimljivo nabrajanje u Ogledima svih utvrda, uz opis njihova održavanja, uz često isticanje graničnih točaka prema Turskoj odnosno Bosni, imalo je cilj naglasiti vojnostratešku važnost obrambene linije Francuske prema istoku. Za Matutinovića s golemim ratničkim iskustvom, sudjelovanjem u brojnim pomorskim ekspedicijama i nesvakidašnjim pothvatima i izvan Sredozemlja (u Srednjoj Americi i na Sjevernom Atlantiku), i, kako sam ističe g. 1806., uz četiri godine učenja po zatvorima, ništa nije nemoguće. Prikupit će potrebne podatke o komparativnim prednostima pojedinih predjela sjeverno i južno od Dalmacije, njegove uže domovine. Ona je i zemljopisno na razdjelnici tog nasumice sastavljenoga geopolitičkog prostora, a povijesno upućuje na nekad bogatu, moćnu i kulturnu rimsku provinciju koja je za Matutinovića čista metafora za zlatno, zauvijek izgubljeno doba. On nije preuzetan u ulozi sveobuhvatnog izvjestitelja-zar tko može bolje od njega prikupiti korisne podatke o tim nepoznatim krajevima i sugerirati vlastodršcima novu, svrhovitu politiku? A tu je, uz odlično obrazovanje stečeno na mletačkom vojnom učilištu, mogućnost višejezične komunikacije na terenu na talijanskome, njemačkome i, posebno, na hrvatskome (ilirskome, slovinskome). Stoga čitatelj iscrpnih Ogleda o različitim krajevima i običajima u Matutinoviću-izvjestitelju prepoznaje insidera, čovjeka koji gleda i vrednuje iznutra, kao da je jedan od promatranih ili, bolje, jedan od onih koji tu pripadaju. Njemu se pojmovi granica i razgraničenja (primjerice, kotari, okruzi i okružja) samo nužan okvir da drugima sustavno prenese korisna znanja i razmišljanja o vrlo raznovrsnoj i složenoj zbilji svih tih zemalja na nejednakom stupnju razvoja. Pragmatičan i najčešće odmjeren, Matutinović nastoji zadržati objektivnost u opisivanju običaja i ustaljenih praksi, što ne znači da se ne će s izvjesnim zadovoljstvom okomiti na pojave neznanja i predrasuda u pojedinim sredinama.

No istodobno će biti sklon savjetovanju novih gospodara da se pokažu obzirnima, primjerice, prema tradicionalnom ponosu Poljičana koji ljubomorno čuvaju davno stečene plemićke povlastice. Izjednačavanje njihovih prava s onima koji pripadaju francuskom plemstvu značilo bi čvršće povezivanje novih podanika s majkom-domovinom (Mère-Patrie). Matutinovićevi su savjeti vrlo praktične prirode, čega se on nikada ne libi, pa nastavlja da su Poljičani vrlo lijepi ljudi, čvrste građe i naviknuti na rad, za razliku od drugih Dalmatinaca. A mogli bi biti izvrsni vojnici. Nužno će slijediti tirada o Morlacima … Ostavimo na čas tu vruću temu, i u tom kontekstu dobronamjernog opata Alberta Fortisa, kao i izuzetnoga dalmatinskog prosvjetitelja Ivana Lovrića. Vrijeme je da se zapitamo kako je bilo moguće da Matutinović u svojim Zemljopisnim ogledima svlada toliko raznorodnih činjenica i podataka, razvrstanih prema istim ili srodnim kriterijima, a da se pri tom nije upleo u zamku preobilja zbilje odnosno informacija, tj. da ipak ne odustane od sveobuhvatnog projekta koji je sam pobjedonosno priveo kraju: sjetimo se maloprije citirane njegove misli koja krasi kraj Ogleda. Izraz preobilje zbilje odnosno višak zbilje preuzimamo od francuske filozofkinje Annie Lebrun, koja u knjizi što u izvorniku glasi Du trop de realite (prijevod Previše zbilje Jagode Milinković, 2007.), tematizira, među ostalim, i pojave nasilnog zaposjedanja imaginarnog prostora, s kojim se danas susreće stanovnik planeta. Izraz koristimo u užem smislu i u pragmatičnom kontekstu: Matutinović je sustavno neutralizirao višak informacija zahvaljujući uobičajenim okvirima struke (najčešće zemljopisne), ne dovodeći sebe u teškoće, ali uz poneki iskorak pri opisivanju konkretne zbilje po njegovu izboru. Kao vojnika i inženjera zanimala su ga funkcionalna rješenja utvrđenja gradova, a kao moderna pojedinca i dobrim gospodarenjem višestruko ih oploditi.

Matutinović je pak po svojemu intelektualnom habitusu najbliži francuskim „filozofima“ s kraja prosvjetiteljstva koji se nazivaju „ideolozima“ (ideologues¹). Njihovi su svjesni i legitimni nasljednici koji se pozivaju na objektivnost i želju da upoznaju zbilju-često su to putnici-otkrivači-vlastitim konkretnim istraživanjima, upotrebljavajući pritom precizne mjerne instrumente. Osim toga „ideolog“ će odbaciti zanimanje za starine kao cilj zapisivanja i njihova vrjednovanja, a pokazati znanstvenu znatiželju za pozitivno promatranje realnog stanja. Volney, jedan od njih, kratko će izjaviti: „Dobro vidjeti umijeće je koje zahtijeva više vježbe nego što se misli.“ Praktična primjena novih spoznaja u području znanosti o čovjeku (npr. psihologija, fiziologija, logika) temeljne su pretpostavke napretka, a „ideolozi“ su vjerni tom cilju.

Matutinović nije putnik po nepoznatome i nimalo imaginarnom prostoru, on je jednostavno izvjestitelj-insider koji inaugurira novi književni žanr: praktični vodič s iscrpnim informacijama o topografiji, stanju putova sela i gradova s utvrdama, s etnografskim podatcima o lokalnom stanovništvu i, naravno, u duhu fiziokratizma, tada već dulje općeprisutnog opredjeljenja, uz ispisivanje svih prednosti i koristi od poljoprivrede.

Još nešto „ideolozi“ su svjesni važnosti tako iscrpne, od putnika prikupljene nove građe koja posredno pridonosi razvoju europske kulture, i tu tezu zagovara S. Moravia u navedenoj raspravi karakteristična naslova Filozofija i geografija na kraju 18. Stoljeća. U skladu s tim, istraživači-putnici novim znanjima žele ispuniti prazno mjesto u svojoj percepciji toga tako bliskog Drugog i tako osebujnog Istoka, nepoznatog ruba iste Europe.

Nedvojbeno je da je Matutinović namjeravao ispuniti to prazno mjesto na mapi Europe koje mu je bilo dobro poznato, a za koje je pretpostavljao da je dolaskom Napoleona predodređeno za velike promjene. Kratko poglavlje na samom početku cjeline Ogleda o povijesti i jeziku naroda koji se povezuju s novoskovanim pojmom Ilirskih provincija, trebalo je biti jednostavno sročeno i temeljiti se na prihvaćenim činjenicama o veličini davnog Ilirika, na poznatim odnosima hrabrih Ilira s Rimljanima te, konačno, na djelomičnom znanju o Slavenima koji su, svojim dolaskom, naknadno dali ime široko zahvaćenom prostoru „između Drave i Save“, a napose o slavenskim dijalektima koji su postali „jezikom cijelog Ilirika“. Da je sve to moglo ostati jednostavno, kako je priželjkivao autor, ne bi li odmah pristupio opisima fizičkih svojstava tala i obilježjima Jadranske obale? Teško!

Matutinović ne iskorištava priliku da spomene kako je, služeći se tim jezikom, uspijevao uspostaviti komunikaciju sa stanovništvom spomenutog područja tijekom prikupljanja podataka o, primjerice, topografiji ili stanju utvrda, no to bjelodano iskazuje svojim rezultatima. Valaj se sjetiti i velikih povijesnih događaja: počevši od 1809. g. francuska uprava uvodi uporabu ilirskog jezika u lokalnu administraciju, a nastava se u osnovnim školama održava na materinskom jeziku.

Ali vratimo se Matutinoviću, kojemu kojemu i dalje ostaju mnoge dvojbe kad opisuje rasprostranjenost ilirskoga ili slavenskog jezika s velikim brojem dijalekata na tako značajnom prostoru. Osnovni problem za Ilire ili Slavene naš izvjestitelj vidi u zapisivanju tog jezika za koji postoji samo jedna abeceda, poznata kao bukvica. U Dalmaciji se zove ćirilica, prema sv. Ćirilu (radi se, prema R. Katičiću, o ćirilici zapadnog tipa); a uz nju se mnogo rjeđe rabi i drugo pismo koje je izumio sv. Jeronim, kako podsjeća autor, i to ponajviše uz obalu i na otocima a koje nije lako čitljivo. (Radi se, dakako, o glagoljici.) Za Ilire ili Slavene koji ne poznaju rješenje sv. Ćirila, nastavlja Matutinović, tu su i latinska slova, uz neke ugovorene znakove koji ipak ne mogu prenijeti sve glasove njihova jezika. Svi ti glasovi mogu se adekvatno zapisati jedino s tih 38 čitljivih i prepoznatljivih znakova ćirilice koji se rabe u ruskim liturgijskim knjigama. Njegov je savjet jednoznačan, a nestrpljivost da se slijedi taj primjer vidljiva.

Otpor koji je Rimska kurija pokazala prema radu glagoljaša, uporabi glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju, osjeća se snažno i u Matutinovića, premda iz bitno drugačijih pobuda. Naime, tu je njegov antiklerikalizam i omalovažavanje običaja i vjerskih praksi općenito, a usto, na funkcionalnom području, znamo da čvrsto uvriježene tradicije ne olakšavaju prosvjećivanju neukog naroda, a to oneraspoložuje Matutinovića. Upada u oči činjenica da je pun divljenja za sve što dolazi iz carske Rusije. Ona je, naime, žarište prosvjetiteljskih ideja u 18. St., kao i čuvarica pravoslavlja. Više zbog tog drugog razloga, u mnogim se domovima Dalmacije, podsjeća Matutinović nalaze slike carice Katarine! A za njega je normiranje ruskog jezika početak modernizacije svakoga geopolitičkog prostora, pa tako i ovih provincija, daleko od utjecaja ruskog cara Aleksandra. Posljedica izostanka normiranja, kao i usporednu ili naizmjeničnu uporabu triju pisama na našem području, Matutinović vidi kao velik nedostatak, te navodi primjer nerazumijevanja i nemogućnosti čitanja tekstova koji su sastavljeni na istom jeziku, a različito zapisani u Dubrovniku i u Varšavi! Kao novi građanin Europe nerado ulazi u prepirke o različitim pismenima i abecedama, ali ipak ne može izbjeći dvojbe i glavobolje koje su se tek počele sustavno rješavati pravopisnim i drugim, još značajnijim reformama početka 19. stoljeća.

Neobično je stroga ocjena koju Matutinović dodjeljuje korisnicima ilirskog jezika, odgovornima što je on „iskrivljen i nesavršen“: svećenstvu što se povodi za latinskim, a sastavljačima gramatika za to što doslovno prenose pravila iz latinskoga i talijanskog, bez poštovanja „duha domaćeg jezika“. Pitamo se potiho je li ga sam Matutinović osjećao … No on ističe i važnost nedavno objavljenog rječnika Joakima Stullija pod naslovom Rječnik ilirski-talijanski-latinski (Budim, 1801., 1802.). Sastavljen u doba intelektualnoga sveslavenskog zanosa u Dubrovniku, rječnik obiluje mnoštvom ruskih, poljskih i čeških riječi, ali, ne zaboravimo, Stulli je crpio i mnoge primjere iz starih pisaca, i to ne samo dubrovačkih. Prikupljajući 50 godina građu, novac je neumornom leksikografu stizao od raznih vladara, a treći dio pothvata financirao je maršal Marmont.

Na kraju postavimo samom Matutinoviću jedno pitanje: je li ikad pokušao zaviriti u ijednu ilirsku knjigu pisanu na „domaćem jeziku“, ćirilicom ili glagoljicom? Njegovo uporno distanciranje od naše dalmatinske književne baštine, pisane tim teškim znakovima, pomalo zbunjuje. Je li ikad u rukama držao Marulićevu Juditu ili Gundulićeva Osmana? Svi izvori koje citira pisani su na jezicima koje je čitao, ponajviše na talijanskome. Možda je ipak „duh domaćeg jezika“ uspio uspoznati u živomu govornom kontaktu, toliko važnome za njegova bilježenja političkog trenutka u Ilirskim provincijama, pišući o njezinim prirodnim bogatstvima uz ponešto etnografskih opažanja.

Vratimo se Matutinoviću, Fortisu, Lovriću i nezaobilaznoj temi Morlaka. Za razliku od Lovrića, koji je ušao u briljantnu polemiku s opatom Fortisom, pragmatični će Matutinović uredno preuzimati osnovne teze o Morlacima iz Putovanja po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1772.), pa se možemo zapitati je li pri tom činu u rukama imao francuski prijevod (Voyage en Dalmatie, par M. l'abbe Fortis, traduit de l'italien, avec figures, 2 vol. Berne, 1778.) ili se služio talijanskim originalom. Prvo bi bilo vrlo logično, to prije što je cjelokupni tekst Ogleda (422 rukom ispisane stranice) dovršen u Parizu u jesen 1811., sigurno uz svesrdnu pomoć prepisivača i katkad urednika Francuza koji se trudio da djelo upućeno vladaru stekne uobičajena stilska obilježja dobro sročena podneska.

Šteta je što nemamo uvid u taj francuski prijevod Fortisova znamenitog dijela, ali ako i ostane zauvijek tajna nije li se možda naš izvjestitelj njime ipak poslužio navodeći morlačka obilježja, vrlo je neobično da je samo jedanput citirao dulji odlomak iz Putovanja po Dalmaciji, na talijanskome koji onda slijedi i u francuskom prijevodu! Komentirajući Fortisov visoki stil kojim se opat, kad je riječ o mletačkoj upravi, jedva uvijeno i s mnogo gorčine ruga zbog nedjelotvornosti gospodara glede saniranja močvarnog tla u blizini Knina, Matutinović navodi da je pritom riječ o neplodnoj debati o dvama suprotstavljenim stajališta Talijana koji jednako kolonizatorski gledaju na nevolju Dalmacije, a ne žele ništa poduzeti za boljitak i napredak njezinih stanovnika. Ne ulazeći u bit problema, opću zaostalost, Matutinović cinično zaključuje da sastavljanje „lijepih zapisa“ o slučaju ne vodi nikamo i nastavlja: „Trebalo bi …“, u pet točaka, učiniti sljedeće za pripremanje pojoprivrednog tla oko Knina: zacijelo savjeti novom gospodaru, potkrijepljeni i ovim: „osobno sam uvjeren da …“. Matutinović ostaje uvijek pragmatičan, siguran u sebe i ne želi se upustiti u neposredne okršaje s općepriznatim autoritetom kakav je bio Fortis. Ima pred sobom sasvim druge ciljeve.

Ako se itko usudio ukrstiti pera oko morlačkog pitanja, onda je to Ivan Lovrić, koji se okomio na netočnost i zlonamjernost Fortisovih opažanja o etnologiji Morlaka, pa je na duhovit, volterovski način ismijao učenog mentora dalmatinskih prosvjetitelja. Njegove su Bilješke (Osservazioni, Venecija, 1776.) ušle u anale poznatih sučeljavanja: vrijedi spomenuti da su zebilježene kao nesvakidašnja pojava u poznatoj šestosveščanoj Općoj biblioteci putovanja iz 1808. Koju je sastavio Francuz Boucher de la Richarderie.² Uz Fortisovo djelo, spominje se i Lovrićevo! Uzavrela atmosfera u mletačkoj provinciji dalmaciji na tren je privukla pozornost europskih naprednih elita, ali za Matutinovićev praktičan i hitar duh nije bilo razloga ulaziti u pojedinosti stajališta tako različitih znanstvenika i povjesničara kao što su Lučić, Fortis, Freschal i Lovrić, koji su se bavili, kako on tvrdi, morlačkim pitanjem. Matutinović jednostavno zaključuje da o Morlacima lijepo piše grofica Rosemberg (Rosenberg), doduše u obliku romana, i to na francuskome (Les Morlaques, 1778.).³ Hitrom izvjestitelju, zauzetom drugim sadržajima, nije bilo ni na kraj pameti da ulazi u meritum Lovrićevih osporavanja Fortisovih tvrdnji (je li uopće prolistao svog zemljaka?), pa ni grofičin roman, ali se zato žestio kad bi neki poznati putnik ili znanstvenik iznio materijalne pogrješke o topografiji i izgledu Zadra, o netočnom datumu zauzeću toga grada od Mlečana, netočne podatke o broju Židova u Splitu ili, konačno, kad bi pisalo da Morlaci u okolici Zadra udišu nezdravi zrak, naprotiv, tvrdi on, vrlo je dobar.⁴

Toliko o običnim podatcima i njihovoj pouzdanosti. A što reći o tada već poznatom djelu francuskog slikara L. F. cassasa Slikovito i povijesno putovanje istrom i Dalmacijom (Pariz, 1802.), s prekrasnim vedutama? Matutinović nevoljko i nepotpuno spominje, i netočno citira, ime slikara casas (sic!), ime djela nikako, a ne navodi ni ime urednika (Josepha lavallees) tog prestižnog izdanja čije su vedute odmah preuzete za bečko izdanje godišnjaka taschenbucha. Budimo pošteni: skupo francusko izdanje možda nije ni mogao imati u rukama, ali zašto onda kaže da je tekst urednika pun laži i povijesnih netočnosti?!⁵

¹ O toj temi nezaobilazan je opsežan rad Sergija Moravije „Philosophie et geographie a la fin du XVIIIe siecle“, Studies on Voltaire and the eighteenth century, LVII., 1967.

² Više o tome u našem radu „O značajkama prosvjetiteljstva u Dalmaciji i Dubrovačkoj Republici ili od čovjeka granica do umrežavanja prosvjetiteljskog duha.“ Kolo $/2003., str. 78.-95., posebno bilješka na str. 92.

³ O grofici Justine Wynne udanoj Rosenberg-Orsini, Talijanki, i njezinu jedinom romanu, izdanome u Veneciji, pisali su mnogi, među ostalima i Rudolf Maixner. Sveučilišna knjižnica u Zagrebu ima jedan primjerak romana. Opširnije o tome vidjeti u raspravi Mihaila B. Pavlovića, u knjizi koju u cjelosti potpisuje, a nosi naslov Jugoslovenske teme u francuskoj prozi. Beograd, 1982., str. 21.-43.

⁴ Izvor za ove dosadašnje primjere je Zemljopisni ogled … bivše mletačke Dalmacije (v. Uvod, suzdržanost o značaju znanstvenika za pitanja oko Morlaka, str. 96.; o netočnim navodima, str. 94.-95.; o Poljičanima, str. 103.; o citiranju Fortisova Putovanja iznimno na talijanskome, str. 186.-188. Rukopisne zbirke). Vidjeti također isti Zemljopisni ogled, (str. 154.-155., rukopisna zbirka) za dopune koje je autor smatrao nužnima.

⁵ Vidjeti više u magistralnom radu Duška Kečkemeta o navedenom djelu Voyage pittoresque et historique de l'Istrie et de la Dalmatie, redige d'apres l'itineraire de L. F. Cassas, par Joseph Lavallee, u „Louis Francois Cassas i njegove slike Istre i Dalmacije 1782.“, Rad JAZU, knj. 379., Zagreb, 1978., str. 7-197.

(nastavit će se )

Gabrijela Vidan

Dijelove djela Luje Matutinovića „Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori“ objavljujem uz suglasnost Školske knjige, suizdavača uz Centar za komparativno historijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta u Zagreb. Knjiga je objavljena 2009. u Zagrebu. Predgovor je napisao prof. dr. sc. Drago Roksandić, a Pogovor prof. dr. sc. Gabrijela Vidan.

U originalu je napisan na francuskom, pod naslovom Essai Historique, Geographique Politique, Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Montenegro Accompagne d'une Carte Geographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de 'lAlbanie Ex-Venitienne du Montenegro, et du Littoral de ces differentes Contrees … i ŠK ga donosi, po prvi put nakon 200 godina, u prijevodu Jagode Milinković.

Kao što sam i najavio na početku, donosim vam slijedeće dijelove „Ogleda“:

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 7. Planine i pećine (dio);

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 10. Rijeke (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Ceste u unutrašnjosti (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Poprječna cesta (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. B. Najvažniji gradovi nekadašnje mletačke Dalmacije. 8. Knin.

Gabrijela Vidan, Pogovor. Lujo Matutinović, novi građanin Europe g. 1811., u službi Napoleona.

Izbor ću objaviti u seriji članaka u Blog, Povijest Knina.

Knin s početka 19. stoljeća. Knjigu možete posuditi u kninskoj Knjižnici.

Za kraj, zahvaljujem se Školskoj knjizi što su mi izišli u susret i svojom suglasnošću nam omogućili uvid u ovaj prostor prije 200 godina.

Uredio: miro

Gejza II, kralj hrvatski i ugarski daruju nadbiskupiji spljetskoj crkvu sv. Bartola u Kninu i samostane sv. Stjepana i sv. Mojsija u Solinu s pripacima, 1158. godina.

In nomine sancte trinitatis et indiuidue unitatis. Ego Geyza dei gratia Hungarie, Dalmatie, Chroatie Rameque rex do et confirmo beato Domnio et tibi Gaudio archiepiscopo fideli nostro pro (anima) nostra et parentum nostrorum ecclesiam sancti Bartholomei de Tnin cum (omnibus pertinentiis) suis, et monasterium sancti Stephani et sancti Moysi de Salona cum omnibus pertinentiis ipsorum, auctoritate regia decernens, ut non liceat alicui hominum, bano, principi, comiti seu (cuilbet ministrorum) regnorum nostrorum ipsam ecclesiam siue archiepiscopum ipsius de prefata donatione molestare, inquietare, minuere vel defraudare. Quicumque vero hujus mee donationis paginam violare presumpserit, iram omnipotentis dei et regiam indignationem incurrat et ipsa donatio nihilominus suum robur obtineat. Datum perm anus Barnabe aule regie cancellarii, in presentia Luce archiepiscopi et Appe bani et aliorum principum, anno incarnationis Christi millesimo centesimo quinquagesimo octauo.

Prijepis u rukopisu iz 18. stoljeća: „Mensa episcopalis“

Objavljeno u Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. II, listine XII vijeka (1101-1200), ur. Smičiklas T., u izdanju JAZU, Zagreb 1904. pod red. br. 84., str. 87-88.

Uredio: miro

Pred vama je još jedno svjedočenje o Dalmaciji. Dalmaciji, autorova vremena, sa početka 19. st. Autor je Lujo Matutinović (rođen na Krfu 1765, a umro u Splitu 1844.), major u Napoleonovoj vojsci. Da ne dužim, jer ću ionako u trećem dijelu objaviti Pogovor Gabrijele Vidan, koja će vas upoznati sa osobom i djelom Luje Matutinovića. Od njegova „Ogleda“ izdvojio sam dijelove koji se odnose na kninsko područje, kao i kod Fortisa i Lovrića.

Znači još jedno svjedočenje o našem gradu i njegovoj bližoj okolini. Nadam se da će vas zainteresirati i pomoći da ga bolje upoznate.

Matutinović Lujo, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, 2

Knin.

Ta je tvrđava dosta povoljno smještena na desnoj obali rijeke Krke, oko 55 milja od osmanske granice i na raskrižju više puteva. U podnožju brda gdje je izgrađena tvrđava nalazi se siromašno mjesto kojemu se želi iskazati čast nazivajući ga gradom, a ono za to nema drugog atributa osim zidina koje ga okružuju.

Mišljenja su o toj tvrđavi podijeljena. Jedni smatraju da bi ona štitila cestu prema Hrvatskoj od Osmanlija i da bi se oduprla napadu s te strane. Pogrješka takvog mišljenja očito je dokazana jer se cesta koja od Zadra ide prema Hrvatskoj dijeli u Pađenima (Pagnie), udaljenima dvanaest milja od Knina. Kako se može tvrditi da neka tvrđava pokriva cestu koja je od nje toliko udaljena? Pogleda li se malo bolje karta, vidi se da bi se, polazeći od Gospića (Gosvritza), moglo prodrijeti preko planina Poštak (Pestach) i Vršac (Kertaz) i da bi se, idući duž obronaka brda Kita, ne samo zaobišla tvrđava, nego bi se i prekinula veza između Dalmacije i Hrvatske, a garnizon u Kninu ne bi bio obaviješten o tom kretanju. U jednome od ratova Mletačke Republike s Osmanlijama (ne sjećam se tog vremena) došlo je do okršaja na planini Kertaz, u kojemu je mletačka vojska odbijena jer se osmanlijska vrlo lako uspela na planinu. Ako je ondje konjaništvo lako prošlo, pješaštvo će proći još lakše. Uostalom, ma kako dobro bila smještena neka tvrđava, bila bi ludost vjerovati da će najviše 2500 ljudi u njoj moći spriječiti upad jedne vojske u zemlju. Kad bi bila smještena kao tvrđava Bard u Val-d'Aosti u Pijemontu, koja je godine 1800. Zaustavila napredovanje prvog konzula Bonapartea, to bi bilo posve drukčije; doista tvrđava Bard toliko suzuje dolinu, da se topništvo ne će moći provesti ako se prije ne osvoji tvrđava.

Položaj je kninske tvrđave s obzirom na Krku važniji jer je ta rijeka uporište za njezino lijevo krilo, iako je građena na desnoj obali.

Ta se tvrđava, smještena na strmom brdu, sastoji od više dijelova nepravilne fortifikacije koji jednostavno slijede krivine tla. Tri najistaknutije točke, zvane Kaštel, Korlat (Corlato) i Belvedere utvrdili su Osmanlije. Mlečani su dodali ostalo i utvrdili donji grad, ali samo kružnim nazupčanim zidom, bez vanjskih bedema. Osmanska su utvrđenja vrlo solidno građena jer su, unatoč nemaru mletačke vlasti koja tijekom 100 godina nije ništa popravljala, još u dobrom stanju. Drugi su dijelovi samo hrpa ruševina. Njezin poseban položaj na vrlo strmoj stijeni ne zahtijeva mnogo utvrđivanja.

Ona bi ipak imala sve nepogodnosti planinske tvrđave ako se ne bi potpuno utvrdio donji grad. Doista, teško je izlaziti van, nedostaje voda, utvrda je na kosini; ima još jedan nedostatak na koji se obično nailazi s utvrdama smještenima u nizini, a to je nezdrav zrak.

Tvrđava nema nijedan kazamat; skladište za barut ne može odoljeti bombama. Istina je da su prije nekoliko godina obnovljene vojne zgrade, ali u njih se ne može smjestiti više od 400 vojnika, iako bi ih za obranu bilo potrebno najmanje 2500.

Kako bi se kninska tvrđava posve osposobila, valjalo bi izgraditi kazamate za garnizon i skladišta, ukloniti sva zidana utvrđenja, izgraditi odvojenu utvrdu na brdu Spas (Salvadore) koja bi nadvisivala tvrđavu i načiniti mali mostobran na brdu Ljubač (Gliubaz) nasuprot urušenoj utvrdi zvanoj Torak (Toretta). Na taj bi se način osogurala povezanost s lijevom obalom Krke, a opsada bi tvrđave bila veoma teška. Neprijatelj bi tada morao započeti opsadu zauzimanjem donjega grada i zatim osvajati jedan po jedan obrambeni bedem.

U Kninu postoje tri nakapnice u dosta lošem stanju i valjalo bi ih odmah popraviti. Zdrava politika čak zahtijeva da se ta tvrđava uvijek dobro održava jer bi Osmanlije, koji joj pridaju veliku važnost, usmjerili svoje prve napade na nju.

Međutim, mora se iskreno priznati da bi ti popravci, kao i oni u Šibeniku, stajali mnogo više nego što bi se povjerovalo. Zapravo, kako je tvrđava na brdu vrlo mala, a donji grad opasan je samo nazupčanim zidom, trebalo bi ga utvrditi dobrim bedemom koji bi imao dvije fronte između rijeke i brda. Nakon svih tih troškova, koji bi dosegnuli 30 milijuna, ona bi mogla poslužiti samo kao rezervna tvrđava.

Sve više slabeći, rimska je monarhija zlatom od barbara kupovala mir, umjesto da ih suzbije silom. Po ugledu na njih, Mletačka je Republika zadnjih dana svojeg postojanja kupovala mir golemim novcem i teškim žrtvama. Budući da ju je njezina politika odredila da više ne želi ratovanja, ona je zanemarila sve što je činilo njezinu snagu, svoje nekoć divljenja vrijedne flote, i još više svoju kopnenu vojsku i svoje utvrde. Svoje je financije prepustila mnogim suvladarima koji su javno rasipali državne prihode i nisu marili čak ni za nužne popravke Murazza (zidanih morskih nasipa) koji štite taj grad od plavljenja. Čak je i Duždeva palača bila loše održavana.

Tijekom svoje vladavine Austrijanci su mnogo radili na poboljšanju ustanova u toj zemlji, ali prihodi su bili nedovoljni za sve troškove što su ih zahtijevali popravci. Uz red i godišnje radove, sve bi se bilo održalo u dobru stanju. Dalmacija, udaljenija od glavnoga grada, bila je još zanemarenija, čak i pod vlašću Austije koja je morala utvrđivati druge, važnije granice.

Knin, koji se nekoć zvao Arduba, bio je tvrđava još u doba Rimljana. Dion Kasije, pripovijeda da su se, kad ju je Germanik uspio osvojiti nakon što mu je pružala dug i uporan otpor, žene bacale u plamen i u rijeku samo da ne postanu rimske robinje. Dopušteno je sumnjati da bi one danas učinile jednako jer nisu izložene jednakim opasnostima.

Godine 1648., tijekom rata s Mlečanima, Osmanlije su napustili taj grad već na sam glas o dolasku neprijatelja. Ondje je nađeno 8 topova, među kojima je jedan, prema oznaci koju je nosio, 1580. Godine dao izliti austrijski nadvojvoda Karlo. Ne vjerujući tada da će ga moći braniti, Mlečani su ga zapalili, srušili i povukli se.

Godine 1689. ponovo su ga opsjedali pod vodstvom generala Gerolama Cornera (patricija) s 10000 ljudi. Tada u tvrđavi nije bilo nikakve cisterne. U svojoj Povijesti Venecije, u svesku XII, Laugier kaže da su Mlečani skrenuli tok rijeke. Da je Laugier bio inženjer ili da se savjetovao sa stručnjacima ne bi iznio takvu tvrdnju koja je zbog samog položaja tvrđave nevjerojatna i neizvediva. Kaže također da je najprije presječen vodovod koji je dovodio vodu u tvrđavu. I ta je tvrdnja netočna kao i prva i dobro nam pokazuje da se ne treba pouzdati u povjesničare. Istina je da su se opsađenici, garnizon od 400 ljudi, predali kad više nisu mogli crpiti vodu u rijeci jer ih je u tome sprječavala vatra opsadnika i jer je jedna bomba pala na jedino skladište baruta u tvrđavi. Otad tvrđava više nije bila opsjedana.

Već smo istaknuli da je zrak u Kninu vrlo nezdrav. Uzrok tom nedostatku godišnje je izlijevanje Krke. Nanoseći mnogo vapnenca i sedre, rijeka neprestano povisuje svoje korito, a vode sve više poplavljuju plodno tlo. Prije više godina, prilikom iskapanja u Babovdolu, prema naredbi mletačke vlasti, sedam stopa duboko u sedri pronađen je djelić građevine i krovni vijenac od sivog mramora, divno izrađen u bareljefu. Postoji još jedan kninski samostan To pokazuje da tok rijeke još raste i da nije bio tako zanemaren u doba Rimljana koji su u vrijeme mira svoje vojnike, umjesto da ih puštaju da se dosađuju u gradovima, korisno zapošljavali na javnim radovima i tako izvlačili dvostruku korist. Na mjestu gdje su još prije 30 i 40 godina bila najljepša polja sada je muljevita i kužna močvara. Na brdima Konj i Vrbnik, gdje su prema predaji rasli krasni vinogradi, sada je neobradiva zemlja. Započeta je gradnja kanala za otjecanje vode, ali su radovi još prije završetka prekinuti. Dolazile su i komisije kojima je bilo naređeno da na samom mjestu pomno ispitaju kako bi se problem mogao riješiti: rješenje je nađeno, ali učinjeno nije ništa. U svojem Putu po Dalmaciji (sv. 1., str. 117.) Alberto Fortis to ovako kaže: La salubrita e l'uso delle fertilissime pianure e colline di Knin e pure un oggetto importante quantunque sino ad oran on sempre avessi il Sapientissimo Governo rivolto i pensieri per quelle molte e giuste ragioni che deggiono essere profondamente venerate in silenzio.*

Poput vješta udvorice koji se boji državnih inkvizitora, Fortis nije želio više ništa reći. Premudra vlada (Sapientissimo Governo), pisana velikim slovima, na tom se mjestu doima doista satirično i posve objašnjava njegovu misao. Međutim, Mlečani su, slijedeći Fortisov Put, poslali jednu komisiju. Predstavnici su napravili lijepo izvješće, a provedba ne bi bila ni vrlo teška ni vrlo skupa. Ali sve je ostalo na tome.

Prema tome, trebalo bi: 1. Dovršiti započet kanal pokraj Knina, koji bi morao prolaziti kroz te močvare od jednog do drugog kraja, 2. Očistiti dno rijeke od svih trava koje ondje rastu, 3. Još produbiti korito, što ne bi bilo teško jer je na dnu nataložena vrlo meka sedra, 4. Djelomično srušiti kaskadu kod Babodola i ostaviti slobodan protok vodama s dviju strana otočića koji se ondje nalazi, 5. Budući da se Butišnica gotovo okomito ulijeva u Krku nedaleko od Knina i da, osim toga smjera koji sprječava slobodan tok, nosi mnogo pijeska, valjalo bi joj prokopati mali kanal kako bi se lakše ulijevala u Krku.

Uvjeren sam da bi se nakon svih tih zahvata, moglo dobiti oko 20000 jutara. Troškovi bi iznosili možda samo 100 do 125 tisuća forinti, ako se iskoristi tlaka. Kad se to učini, valjalo bi neprestano održavati dubinu rijeke na istoj točki.

Knin ili Klin (što znači kut) (Cuneo) je, kako smo već spomenuli, beznačajan gradić od 950 stanovnika koji, bez industrije i trgovine, preživljavaju jedino od poljoprivrede. Zbog njegova položaja u podnožju planine klima je vrlo hladna. Kameni most na Krki izgradili su Osmanlije. To je solidna građevina, ali most je preuzak. Za vrijeme poplava katkad ga prekriva voda tako da se jedva razaznaju stupovi. U takvoj se prilici voda razlijeva gotovo po cijelom gradu, a kako ne prestaje rasti, ima kuća koje nisu sigurne čak ni na drugom katu. Konjička vojarna koja je postojala u donjem gradu potpuno je uništena. U vrijeme poplava iz nje je trebalo izvlačiti konje jer je razina vode dosezala tri stope iznad visine staja.

*„Zdravlje i iskorištavanje vrlo plodna Kninskog polja i brežuljaka važno su pitanje, iako se čini da dosad Premudra Vlada nije ovamo svrnula misli zbog ovih mnogih i opravdanih razloga što ih valja duboko štovati u tišini.“ Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Globus, Zagreb, 1984. Prijevod Mate Marasa.

Matutinović Lujo

Dijelove djela Luje Matutinovića „Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori“ objavljujem uz suglasnost Školske knjige, suizdavača uz Centar za komparativno historijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta u Zagreb. Knjiga je objavljena 2009. u Zagrebu. Predgovor je napisao prof. dr. sc. Drago Roksandić, a Pogovor prof. dr. sc. Gabrijela Vidan.

U originalu je napisan na francuskom, pod naslovom Essai Historique, Geographique Politique, Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Montenegro Accompagne d'une Carte Geographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de 'lAlbanie Ex-Venitienne du Montenegro, et du Littoral de ces differentes Contrees … i ŠK ga donosi, po prvi put nakon 200 godina, u prijevodu Jagode Milinković.

Kao što sam i najavio na početku, donosim vam slijedeće dijelove „Ogleda“:

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 7. Planine i pećine (dio);

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 10. Rijeke (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Ceste u unutrašnjosti (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Poprječna cesta (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. B. Najvažniji gradovi nekadašnje mletačke Dalmacije. 8. Knin.

Gabrijela Vidan, Pogovor. Lujo Matutinović, novi građanin Europe g. 1811., u službi Napoleona.

Izbor ću objaviti u seriji članaka u Blog, Povijest Knina.

Knjigu možete posuditi u kninskoj Knjižnici.

Za kraj, zahvaljujem se Školskoj knjizi što su mi izišli u susret i svojom suglasnošću nam omogućili uvid u ovaj prostor prije 200 godina.

Uredio: miro

Pred vama je još jedno svjedočenje o Dalmaciji. Dalmaciji, Luje Matutinovića, sa početka 19. st. Lujo Matutinović (rođen na Krfu 1765, a umro u Splitu 1844.), major u Napoleonovoj vojsci. Da ne dužim, jer ću ionako objaviti Pogovor Gabrijele Vidan, koja će vas upoznati sa osobom i djelom Luje Matutinovića. Od njegova „Ogleda“ izdvojio sam dijelove koji se odnose na kninsko područje, kao i kod Fortisa i Lovrića.

Znači još jedno svjedočenje o našem gradu i njegovoj bližoj okolini. Nadam se da će vas zainteresirati i pomoći da ga bolje upoznate.

Matutinović Lujo, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, 1

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 7. Planine i pećine. (str. 104)

U Dalmaciji se nekoliko planina srednje visine proteže od Velebitskog (Morlačkog, Canal de Morlaca) kanala prema sjeveroistoku, prema okolici Knina gdje ih nazivaju Konj (Monte Cavallo) i Vrbnik (Verbnick): prva je vulkanski ostatak; iako je njezin vrh građen od čvrstog sivog vapnenca, u temelju je Vrbnika bjeličasti vapnenac, pun pukotina i prošaran crvenkastom bojom. No, prema sredini otkriva granitni sloj neodređena oblika, širok oko 66 metara. Te se planine, ili bolje reći brda, raspršuju oko Sinja, dodiruju Zagoru (Zavorje) i Trogir, malo se uzdižu sjeverno od Poljica (Pogglizza) i iza Cetine, jugoistočno od Imotskog, gdje se njihov najviši dio zove Biokovo.

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 10. Rijeke. (str. 108)

Krka ili Titius (Tizio) izvire u Topolju u sjevernoj Dalmaciji, u jednoj pećini planine Dinare. Teče prema Kninu, prolazi kroz Skradin i Šibenik gdje utječe u more nakon 64 prijeđena kilometra. Nedaleko od pećine u kojoj izvire može se vidjeti bujica široka deset metara koja tvori slap točno iznad te pećine. Slap je visok 33 metra, ali ne treba pretpostavljati da iz njegovih voda nastaje Krka jer one presušuju na velikim ljetnim vrućinama, dok se izvori Krke nimalo ne mijenjaju. Ta brzica koju mnogi geografi zamjenjuju s Krkom, nosi bezbroj komada vapnenačke zemlje koja može stvarati okamine i naslage. Krka teče brže ili sporije, ovisno o nagibu tla ili preprjekama na koje nailazi: ispod zidina Knina veoma polagano. U okolici toga grada zanemareno je njezina regulacija, nema nasipa i ona se često izlijeva stvarajući močvare koje onečišćuju okolna mjesta. Između brda Vrbnik (Werbrix) i Kninskog brda Krka protječe uskim i vijugavim koritom. Sedam kilometara dalje teče dosta širokim koritom između okomitih stijena i kod Babodola tvori slap. Otočić Visovac (Tuf), na sredini rijeke, čini se usporava njezine vode prije nego što dođu do tog mjesta nalikuju jezeru zasjenjenom trskom. Ta konkrecija pršinca neosjetno povećava i malo-pomalo puni dva prolaza kojima rijeka teče s obje strane otoka. U Šupljoj Crkvi (Supliacerki) voda je duboko utisnuta među strmim stijenama i ruši se u novom slapu; odatle se vode postupno šire do Roškoga slapa gdje se opet ruše u velikom slapu i dobivaju širinu od oko 500 metara. Na tome mjestu rijeku premošćuje most sa 60 lukova koji su izgradili Osmanlije-ružan je i građen bez ukusa. Nakon 11 kilometara laganoga toka od Roškoga slapa Krka nudi pogledu divan Skradinski buk čija slikovita i veličanstvena cjelina stvara jedan od onih prekrasnih prizora koji privlače i prirodoslovca i slikara. Osim više potoka i planinskih brzica, Krka prima vode Butišnice (Butinnschizza) i Čikole. Prva od tih dviju rijeka izvire u planini Strmici i nakon 25 kilometara utječe u Krku ispod kninskih zidina. Gorski potoci Crni potok i Plavašnica (Plavno) ulijevaju se u Butišnicu nanoseći šljunak i zakrčujući njezino ušće. I sam most, ispod kojega teče prema mjestu gdje se miješa s Krkom, pridonosi povećanju mase šljunka. Svojom vodom opskrbljuje močvare koje neprestano natapaju Kninsko polje. To bi se zlo moglo ispraviti kada bi se premjestilo mjesto spajanja dviju rijeka.

Most na Butišnici ima deset lukova i dug je 82 metra. Uzak je loše popločen i opasan za potkovane životinje, a takvi su gotovo svi mostovi koje su u tom kraju sagradili Osmanlije. Čikola se spaja s Krkom blizu Torka (Torette) nakon što je prihvatila vode Vrbe u koju se ulio Mirlović. Izvor Čikole je iznad Gradca, 18 kilometara od Knina (sic!).

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 10. Rijeke (str. 109):

Cetina ili Tilurus. Njezini se izvori, a ima ih četiri, nalaze u podnožju planine Dinare i Gnjata blizu sela Jarebice kod Vrlike, na sjeveru Dalmacije. Nakon kratka toka, njezini se izvori spajaju u jednom koritu i dobivaju ime Velo Cetine, što na ilirskom jeziku znači Velika Cetina (Vrilo Cetine, nap. prev.). Rijeka prosijeca Paško polje (Pascopoglie), ali ondje nema nasipa, mnogo je mlinova, a otočići, sprudovi i blato toliko joj priječe put da se dijeli na više ogranaka.

Kod Otoka, otočića usred rijeke, ti su ogranci male dubine i šire se na velikom dijelu tla koje pretvaraju u močvaru. Tlo bi se opet moglo pretvoriti u plodno kad bi se ti vodeni tokovi spojili u jedno korito i izgradili nasipi. Cetina bi tako s više siline lako prelazila brdo Trilj i, strmoglavljujući se s neravnih uzvišenja kod tvrđave Duare (Zadvarje), tekla u prikladnijem i jednoličnijem koritu, a sada prelazi taj isti put od 28 kilometara, rušeći se sa stijene na stijenu, gotovo uvijek u koritu okomito usječenom u srce planine. Kilometar dalje od Zadvarja Cetina stvara veličanstven slap Velika Gubavica (Velika Guboviza) čije vode okomito padaju s visine od četrdeset devet metara.

Taj slap izgleda mračno i strašno, ali stepenasti slap Mala Gubavica, koji je udaljen pola kilometra, i visok je samo sedam metara, pruža romantičnu, oku ugodnu sliku.

Od tog slapa rijeka se spušta u Svinišće prema Miricama; izlazi iz klanca i razlijeva se dolinom dijeleći se na više rukavaca stiješnjenih između nakupina pršinca ili naslaga šljunka sve do Viseća. Iza te ruševne tvrđave, na kratkom putu od šest kilometara, postavši plovna, polagana i veličanstvena, Cetina teče livadama i dolinama.

Stigavši do Omiša, spojit će se s morem, nakon što je od izvora prešla 94 kilometra.

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Ceste u unutrašnjosti (str. 148):

Unutrašnja cesta vodi od Knina, prelazi njegove močvare, stiže do Topolja (Zopaglie) gdje se izvor Krke mora pregaziti, zatim skreće prema obližnjem brdu, prolazi preko gotovo ravne nizine, kroz slo Polaču (Polazza), zatim preko omanjeg brda te preko sela Kijevo (Chiero) i Civljana (Cirigliane) do Vrlike (Verlicca).

Od Vrlike cesta ide kroz polje uz sela Podosoje (Podosoggre) i Šušnjari (Susgnar) do mosta na rijeci Cetini u Vukoviću, kroz selo Koljane nasuprot manastiru Dragović i uz desnu obalu rijeke stiže do otočića Rastok na granici između kninskoga i sinjskog područja.

Ostavljajujći za sobom Vrliku, prolazi duž sinjskog teritorija, kroz sela Potravlje (Potrarie), Satrić, Hrvace (Errazza) i Karakašicu (Krakocizza) i susjedno polje te vodi u gradić Sinj.

Od Sinja ide prema Trilju (Trigl) preko sela Brnaze (Barnals). Preko Cetine izgrađen je pokretni most, a cesta vodi dalje gotovo u ravnoj liniji uz sela Jabuku (Giabucca), Strmendolac (Stermindolaz), Ugljane (Vgliam), Nova Sela (Novazelle), Katune (Caturi), Žeževica (Xexevizza) i Grabovac. Nedaleko odatle nailazi na planinu Turiju (Turiach), zatim prolazi kroz sela Gornje i Donje Župe, ide dolinom gdje se nalaze sela Kozica (Cosizza), Dragljani (Zarguiane), Ravča (Papsa) i Kokorići, te stiže do gradića Vrgorca.

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Ceste u unutrašnjosti (str. 149):

Osim mostova na brodovima na Cetini, Norinu i Neretvi, o kojima smo govorili, prošireni su stari osmanski mostovi u Topolju i Bulin most, prvi na Krki, drugi na Butišnici. Drugi, koji premošćuju planinske klance imaju samo jedan kameni luk ili se oslanjaju na kamene stupove drvenih lukova. Naposljetku, neki su mostovi potpuno građeni od drveta.

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Poprječna cesta (str. 153):

Kopnenu granicu Dalmacije čini planinski lanac dugačak 200 talijanskih milja. Nikakva utvrda ne brani tu granicu ako je ipak na neki način od iznenadnog napada ne brani velika težina njezina prelaska s topništvom. Nekoć ju je branilo mnogo malih kaštela koje su gradili Osmanlije, sada djelomice srušenih. Najvažniji su: Knin, Vrlika, Sinj, Drniš, Klis, Imotski, Vrgorac, Zadvarje. Najmanji su Strmica, Plavno, Glavaš, Keglević i Smrdan-grad (Smerdau), ne računajući bezbroj kula koje pokrivaju temlju. Od svih tih utvrda ostale su samo manje ili veće ruševine. Ali, ma kako bio loš plan prema kojemu su ih Osmanlije gradili, bitno je održavati ih što je bolje moguće jer su većinom dobro smještene i jer brane jedan ili više puteva. Male bi utvrde bile još korisnije jer je topništvo veoma teško provesti kroz klance čije ulaze čuvaju. Iako su Mlečani 1716. Iskusili koliko im tvrđava Klis, zbog koristi koju su od nje imali te godine, može poslužiti u budućnosti, ipak je nisu obnovili, samo iz nemara uobičajenoga u republikama. Dakle, iako je granica o kojoj govorimo više nego dovoljna da zaštiti zemlju od svakog napada, ipak bi ondje trebalo držati konjaništvo, dakako, uz pretpostavku da su kašteli i tvrđave obnovljeni. Mlečani su ondje imali sve svoje konjaništvo od 720 ljudi, raspoređenih u vojarne u Zadru, Zemuniku, Benkovcu, Ostrovici, Kistanju, Kninu, Klisu i Drnišu. Budući da su livade na tim mjestima bile u vlasništvu Mlečana, a zemlja je jeftino davala zob, održavanje konjaništva vrlo je malo stajalo.

Matutinović Lujo

Dijelove djela Luje Matutinovića „Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori“ objavljujem uz suglasnost Školske knjige, suizdavača uz Centar za komparativno historijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta u Zagreb. Knjiga je objavljena 2009. u Zagrebu. Predgovor je napisao prof. dr. sc. Drago Roksandić, a Pogovor prof. dr. sc. Gabrijela Vidan.

U originalu je napisan na francuskom, pod naslovom Essai Historique, Geographique Politique, Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Montenegro Accompagne d'une Carte Geographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de 'lAlbanie Ex-Venitienne du Montenegro, et du Littoral de ces differentes Contrees … i ŠK ga donosi, po prvi put nakon 200 godina, u prijevodu Jagode Milinković.

Kao što sam i najavio na početku, donosim vam slijedeće dijelove „Ogleda“:

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 7. Planine i pećine (dio);

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 10. Rijeke (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Ceste u unutrašnjosti (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Poprječna cesta (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. B. Najvažniji gradovi nekadašnje mletačke Dalmacije. 8. Knin.

Gabrijela Vidan, Pogovor. Lujo Matutinović, novi građanin Europe g. 1811., u službi Napoleona.

Izbor ću objaviti u seriji članaka u Blog, Povijest Knina.

Knjigu možete posuditi u kninskoj Knjižnici.

Za kraj, zahvaljujem se Školskoj knjizi što su mi izišli u susret i svojom suglasnošću nam omogućili uvid u ovaj prostor prije 200 godina.

Uredio: miro

Sigurno ste se našli, pa i nekoliko puta u situaciji, kad ste se upitali: pa dobro gdje je to, gdje on/ona stanuje, nisam baš razumio gdje se trebamo nać, … Ako se slažete sa ovom konstatacijom, onda je ovo tekst (a nadam se samo početak) za vas.

U ponedjeljak, 19. Rujna, održala se 21. Sjednica Gradskog vijeća sa 17 točaka dnevnog reda. Pod 12. Točkom je bio Prijedlog Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o određivanju imena ulica i trgova na području Grada Knina. Za nas koji živimo u Kninu u ova turbulentna vremena, tema od često, velike važnosti. Tema dnevnog reda GV Grada Knina, zanimljiva, od životnog, svakodnevnog interesa, kao rijetko koja.

Stoga bi bilo šteta dopustiti da taj prihvaćeni prijedlog završi samo u Službenom vjesniku Šibensko-kninske županije, gdje će ga rijetko tko i pogledati.

Zato, da bi ova tema bila bliža vama i onima koji vas traže, napravit ću seriju tekstova koja će to omogućiti. Pogotovo stoga što na Google-u, to još ne štima, plan grada na knin.hr je niske razlučivosti, zbog …

Naselje Golubić:

Arule, Blage i Roberta Zadre, Borovići, Bubonje, Cesta Domovinskog rata, Čolaci, Čučci, Damjanovići, Domovinske zahvalnosti, Džepine, Đurice, Gloginje, Golubić, Gornji Vuković, Grubići, Jerkovići, Kablari, Kardinala Franje Kuharića, Kesići, Klicovi, Ljubušići, Marići, Milivojevići, Momići, Opačići, Plavšići, Ponoši, Radinovići, Reljani, Rončevići, Stančevići, Stolići, Šimići, Torlaci, Vojnovići, Vukovići, Zelenbabe, Živkovići.

Naselje Knin: 

Alkarska ulica, Biogradska ulica, Bleiburških žrtava, Bunjevački put, Cesta Domovinskog rata, Dinarska cesta, Drniška cesta, Dubravka Horvatića, Fra Grge Martića, Fra Mije Kotaraša, Fra Petra Kneževića, Hercegovački put, Ulica Ivana Meštrovića, Imotska ulica, Kijevska ulica, Kliški prolaz, Krbavska ulica, Kupreška ulica, Maslenička ulica, Medačka ulica, Ninska ulica, Obala Dobriše Cesarića, Obala Vladimira Vidrića, Poljička ulica, Prolaz Andrije Šimića, Prolaz bana Petra Zrinskog, Prolaz fra Gašpara Vinjalića, Prolaz kneza Frana Krste Frankopana, Prolaz Lovre Katića, Prominski put, Put don Jure Gospodnetića, Put fra Bože Vugdelije, Put fra Joze Jerkovića, Put fra Joze Poljaka, Put fra Žarka Careva, Put Krčića, Put Petra Hektorovića, Sigetski prolaz, Sinjska cesta, Sisačka ulica, Skale Eugena Kvaternika, Skale kneza Mutimira, Skale Krste Odaka, Solinska ulica, Stari put, Svetog Ante, Šetalište Hrvoja Požara, Škabrnjska ulica, Trg Ante Starčevića, Trg Franjevačkih mučenika, Trg Marka Marulića, Trg Matije Gupca, Trg Oluje 5. Kolovoza 1995,Tvrđava, Ulica 4. Gardijske brigade,Ulica 7. Gardijske brigade, Ulica Andrije Mohorovičića, Ulica Ante Kovačića, Ulica Antuna Branka Šimića, Ulica Antuna Gustava Matoša, Ulica Antuna Marije Lornje, Ulica Antuna Mihanovića, Ulica Augusta Šenoe, Ulica Augustina Tina Ujevića, Ulica bana Ivana Paližne, Ulica bana Josipa Jelačića, Ulica bana Petra Berislavića, Ulica Bartola Kašića, Ulica biskupa Jurja Dobrile, Ulica biskupa Srećka Badurine, Ulica Bože Milanovića, Ulica braće Radića, Ulica Dinka Šimunovića, Ulica don Krste Stošića, Ulica dona Mihovila Pavlinovića, Ulica dr. Franje Tuđmana, Ulica Eugena Kumičića, Ulica Fausta Vrančića, Ulica fra Andrije Kačića Miočića, Ulica fra Andrije Resice, Ulica fra Filipa Grabovca, Ulica fra Luje Maruna, Ulica fra Stjepana Zlatovića, Ulica Frana Galovića, Ulica Frane Cote, Ulica generala Andrije Matijaša-Pauka, Ulica Gojka Šuška, Ulica Grge Novaka, Ulica hrvatskih domobrana, Ulica hrvatskih vitezova, Ulica Ivana Gundulića, Ulica Ivana pl. Zajca, Ulica Ivana Rendića, Ulica Ivane Brlić-Mažuranić, Ulica Ive Tijardovića, Ulica Jakova Gotovca, Ulica Josipa Hatzea, Ulica Josipa Jovića, Ulica Josipa Kosora, Ulica kardinala Alojzija Stepinca, Ulica kardinala Franje Šepera, Ulica kneza Borne, Ulica kneza Branimira, Ulica kneza Domagoja, Ulica kneza Ivaniša Nelipića, Ulica kneza Trpimira, Ulica kneza Višeslava, Ulica Kninske bojne, Ulica kralja Držislava, Ulica kralja Petra Krešimira IV, Ulica kralja Petra Svačića, Ulica kralja Svetoslava Suronje, Ulica kralja Tomislava, Ulica kralja Tvrtka, Ulica kralja Zvonimira, Ulica kraljice Jelene, Ulica Kramberger-Gorjanovića, Ulica Lavoslava Ružičke, Ulica Lovre Montija, Ulica Ljudevita Gaja, Ulica Marina Držića, Ulica Marina Getaldića, Ulica Milana Begovića, Ulica Mile Gojsalića, Ulica Nikole Tesle, Ulica Pavla Vitezovića, Ulica Petra Nakića, Ulica Petra Preradovića, Ulica Petra Zoranića, Ulica Ruđera Boškovića, Ulica Seljačke bune, Ulica Silvija Strahimira Kranjčevića, Ulica Stjepana Gunjače, Ulica Tonća Petrasova Marovića, Ulica Vatroslava Lisinskog, Ulica Vlahe Bukovca, Ulica Zdravka Ikice, Ulica Bribirskih knezova, Uskočka ulica, Velebitska ulica, Vrgoračka ulica, Vrlička ulica, Vukovarska ulica.

Kninsko Polje:

Anića Glavica, Ante Anića, Cesta Domovinskog rata, Dionisija Novakovića, Dr. Marka Dokoze, Fra Andrije Marića, Fra Petra Kneževića, Hrvatskih generala, Kninskih biskupa, Suronjina, Sv. Nikole Tavelića, Tomislavova, Viteza Jovana Sinobada, Zajčeva.

Kovačić:

142. brigade, Akad. Slavka Krvavice, Aleksandra Katića, Bušićeva, Dalibora Defilipisa, Dinarska, Domovinskog rata, Dražena Kuduza, Đerekova, Fra Mije Kotaraša, Frane Jurića Arambašića, Hrvatskih vitezova, Kapitul, Kljakovićeva, Lašvanski put, Marka Ćaćića, Paradžikova, Prominski put, Puk. Josipa Karimovića Grabe, Raškajeva, Sinjska cesta, Splitska, Šimunovićeva, Vojnovićeva.

Ljubač:

Drniška cesta, Visovačka.

Oćestovo:

Oćestovo, Perići.

Plavno:

Abazi, Alfirevići, Asanovi, Bursaći, Centar, Cvijanovići, Donji Petrovići, Dubajići, Dvokići, Đurići, Gornji Petrovići, Grubor, Jankelić, Japalci, Jovičići, Kod škole, Krivošijino brdo, Kurajice, Marinkovići, Opačići, Rusići-Bjelinići, Šakani, Šimići, Torbice, Vunduci.

Polača:

Đurići, Kod doma, Krčić, Mala Polača, Milivojevići, Mirkovići, Radulovići, Turić, Velika Polača.

Potkonje:

Sv. Ante, Šibenska.

Radljevac:

Bajići, Miljevići, Palanka, Radljevac, Tunići.

Strmica:

Centar, Kod Ciglane, Komalić, Kuruci, Mizdrakovac, Nonkovići, Orašje, Podgrab, Put Grahova, Vranjkovac.

Vrpolje:

Ante Anića, Cesta Domovinskog rata, Fra Andrije Marića, Fra Petra Kneževića, Frane Bulića, Janjevačka, Joška Ćaćića bega, Lišanska, Stankovačka.

Žagrović:

Martići, Mrđeni, Rašule, Stanići, Stara straža, Zadarska, Zagrebačka, Zelenbabe.

uredio: miro

§ III. O Izvorima Cetine

Cetina ima, ako se strogo uzme, osam izvora.¹² Oni se rađaju iz podnožja brežuljaka, koji se skoro u okrugu protežu na dvije milje unaokolo. Meni se je učinilo, da tri od ovih izvora zaslužuju posebnu pažnju. Prvi, na nazivan Glavaš, ima oblik eliptičkog jezera, koje daje više vode od svih ostalih. Nešto ispod njega prema strani brda nalazi se jezero sakriveno od jednoga svoda, a vidi se, kad se stoji vani; iz njega izlazi voda samo zimi, i u njem se love odlične pastrve. Drugi je izvor, nazvan Jarebica,¹³ vrlo duboko jezero, ali nije tako izduženo kao ono prvo, a leži napola sakriveno među stijenjem, što ga okružuje, bez zahvalne sjene drveća, koje je vidio Fortis. Možda ih Morlaci, koji su zakleti neprijatelji drveća, kako ćemo imati zgode primjetiti drugdje, ne će biti ostavili na životu do današnjega dana. Ja sam više puta bacao kamenje u ovo jezero, i uvijek bi prošlo više od minute, otkako bih kamen izgubio iz vida, a da još ne bi dirnuo dna. Stanovnici iz okolice vele, da u njemu ima pastrva od petnaest ili šesnaest libara otprilike i da stalno dolaze šetati u jezeru dva ili tri dana prije kiše, da se naslade vedrim nebom. Sreća je za seljake, da imaju takva meteorološka proročanstva, ali imaju još i ljepših. Sad nije vrijeme, da o njima govorim. Sve ima svoje mjesto. Treći izvor, nazvan Kotluša,¹⁴ – to je prvi, kad se dolazi iz Vrlike, a posljednji s obzirom na druge izvore Cetine – udaljen dvije milje od prvoga, ne daje u ljetno doba mnogo vode, dok u zimsko doba provaljuje voda iz jedne spilje, koja mu je s desne strane, takvom žestinom, da stvara strahovitu bujicu, koja se poslije toka od nešto više od jedne milje sjedinjuje s Cetinom. Ja sam bio ušao u ovu spilju, i pošto sam neko vrijeme lutao ne došavši do kraja, vratio sam se natrag. Jelova luč, što sam je imao u ruci, ugasila mi se u maloj udaljenosti od ulaska u spilju, i to mi se dogodilo samo ovaj put za svih podzemnih izleta, što sam ih poduzimao. Morlaci tvrde, da je na protivnoj strani ove spilje odgovarajuća rupa, pa odatle izvode uzrok onoga vjetrića. Brežuljak istoga imena kao i izvor Kotluša sadržava mramora, koji je donekle sličan običnom veronskom mramoru i različit od onoga, što ga imaju brežuljci nedaleko od Jarebice. Ostalih pet malih izvora, što se izlijevaju ispod stijena, nemaju nikakvih osobitosti, koje bi valjalo zabilježiti. Oni se poslije kratka toka sjedinjuju s ona tri veća, koji svi u udaljenosti od tri milje otprilike stvaraju jedini veličanstveni kanal.

§. IV. Ruševine starih gradova i utvrde oko Cetine do Dragovića

Različiti stari gradovi i utvrde spominju se oko Cetine. Ali su im tragovi slabi. Dvije milje iznad prvoga izvora nadesno opažaju se ostaci jedne utvrde, zvane Lukovac, kojoj su zidovi bili izgrađeni na suho, po starom načinu građenja našega naroda. Iznad istoga izvora, ako se okrenemo malo više nalijevo, nalazi se u udaljenosti od neke četiri milje sada razorena utvrda Glavaš,^14a koja je nekoć rastavljala Bosnu od Dalmacije. Pripovijedali su mi, da u okolini Glavaša ima neka prostrana spilja, i tko zna, ne vidi li se još i u njoj rijeka Cetina. Po nekima od naših historičara bio je Glavaš prijestolnica bana,samostalnoga kneza, koji se održao nezavisnim od svakoga trista godina i više, ali je 1522., kad su ugarske snage nazadovale, zauzet od Turaka i oplijenjen. U maloj udaljenosti nalazio se Babin Grad, što znači fortezza della vecchia. Malo iznad izvora Cetine nalaze se ruševine crkve nazvane crkvom Uzašašća. Tu je, kako se priča, bilo u davna vremena sjedište biskupa. Groblje, gdje su se pokapali mrtvaci, zaslužuje, da mu se divimo radi neskladnih gomila, od kojih je svaka od jednog komada mramora, a služe kao pokrov za više od dvjesto grobova. Ipak ih ima i srednje vrste. Vjerojatno je, skoro bih rekao sigurno, da su prema ugledu svakog pojedinca postavljani na grob kameni većeg ili manjeg opsega. Bit će da se u tom sastojao sjaj i gizda, kao kod Egipćana u piramidama. „Leže udaljene od brda“, veli Fortis, „pa nije moguće zamisliti, da bi ih davni stanovnici onih krajeva bili mogli donijeti do ovog mjesta bez dobro udešenih strojeva.“ Ja mislim, da su strojevi upotrebljeni za ovu svrhu bili vrlo jednostavni, a najbolje udešena od svih da su bila ramena stanovnika. Morlaci vjeruju, da po ogromnim komadima ovog kamenja, što služi za grobove, mora biti sakriveno blago, i ti su fantastični ljudi već više puta pokušavali kopati ispod grobova, ne bi li ga našli. Nekoji od ovih kamena zabijeni su u zemlju za četiri ili šest stopa osim izvanjske visine,¹⁵ i kad se je odozdo dobro kopalo, nije se našlo ništa osim mrtvačkih kosti. Nađeno je i jedno odijelo ugarskoga kroja, izvezeno zlatom, ali se počelo raspadati, čim se pojavilo na zraku. Morlaci grčkoga obreda hoće, da je crkva Uzašašća najprije njihova, prema nekim kaluđerskim rukopisima; fratri latinskoga obreda poriču istinitost te tvrdnje. Non nostrum inter vos tantas componere lites.¹⁶ Crkva je sagrađena od ostataka rimskih ruševina, i u jednom se uglu čita ovaj ostatak nekakva natpisa:

JURLONI

SEXTONI

PARENTIBUS B.P.M.

Vjerojatno je, da je slijedeći, što sam ga vidio u Vrlici, odnesen iz ovog kraja. Ja ću kako ovaj, tako i sve druge samo prepisati, ostavljajući istraživačima starina brigu, da ih uspostave.

PRATORIU

ARRONIS

ENEMERENTI

POSUIT

Tri milje dalje, idući uvijek naniže duž obala Cetine, čuvaju se stare uspomene, da je tu bio grad zvan Krešević, sagrađen na podnožju malena brežuljka. Tvrdi se, da je to bio grad Cetina. Ali nije mnogo važno, je li bio taj ili koji drugi, samo kad imamo dokaza, da je bio. Duž cijele ravnine, koja se zove Paško polje, sve do ovoga grada živi uspomena, da se tu sadila riža u vrijeme Ugara, koji nisu tako zapuštali onih polja, kako su zapuštena u naše dane. Stvar nije nevjerojatna: teren i mogućnost navodnjavanja na kakav se god način hoće podesni su po mojem mišljenju za njegovanje toga proizvoda. Od Kreševića je otprilike jednu milju udaljen Garjak, gdje Cetina tvori vrlo mali slap i služi za okretanje nekoliko mlinskih kotača. Sa strane brda dizala se u maloj udaljenosti na jednom brežuljku prilično izdignuta utvrda, koja je sada sasvim razorena, a Morlaci je nazivaju Gradinom. Rijeka pere podnožje brda, i njezin je tok brz, a to su svojstva, što ih Dion Cassius.¹⁷ pripisuje staroj Ardubi, i nema mjesta, koje bi joj bolje pristajalo. Ja sam ipak sklon mišljenju, da je Arduba stajala ondje, gdje je danas Knin, kako pišu mnogi od naših historičara. Jer što Dion Cassius, govoreći o Ardubi, nije spomenuo dviju rijeka, koje se sjedinjuju, i što je tok rijeke označio kao brz, što se ne može reći o Krki na onome mjestu, to je onako, kao kad je rekao, da su ozbiljni rimski senatori predložili dekret, po kojemu je Cezar sa pedeset i sedam godina dobio pravo, da uživa sa svim ženama, koje bi ugledao; s istom je točnošću mogao zapisati i to, da Ardubu pere brza rijeka, koja je gotovo svu okružuje, dok je uistinu to bio sliv dviju rijeka, koje su je okruživale. Istina je, da svi pisci o ilirskim stvarima ne bi bili tako jednodušni u tom pitanju, da Arduba nije stajala, gdje je danas Knin. Ali da se vratimo ruševinama Gradine: ova utvrda pokazuje, da je pripadala nekoj rimskoj naseobini. Ondje su nađeni mnogi natpisi, koji su po redovnom običaju pretvoreni u krstove ili kućne zidove. Ja sam, ne znam kakvim sretnim slučajem, našao ovaj natpis, koji još nije bio razbijen na komade:

T. AURIBUUS

PANIIS. CIASI

ICIANUS. INO

NI. INSI. IXIONI. S

ORORIBUS B. M. P.

Ovdje se u okolici iskapaju svaki dan natpisi i različiti bareljefi, koji pokazuju, da su iz dobrih vremena. Da bi se sačuvali, trebalo bi nagrađivati Morlake, koji ih nađu, a ne naprtiti im obavezu da ih nose u najbliži grad. Na taj je način prirodno, da koliko god ih se nađe, toliko ih se i razbije.

¹² Nisam mogao pronaći, ma koliko marljivo tražio, ni kod jednoga pisca o ilirskim stvarima, da bi se područje Zadra protezalo do izvora rijeke Cetine. Tu učenu tvrdnju zahvaljujemo jedinomu Fortisu, koji, naslanjajući se na dva krivo shvaćena stiha jednoga našeg cokulaša, lošeg pjesnika i vrlo lošega historičara, veli, da „se je Kotar prostirao preko granica, koje ga sada obuhvaćaju, i išao je sve do voda rijeke Cetine. To potvrđuju starinske ilirske pjesme“.

Ustani se, kralju Radoslave,

zlo ga lega i zoricu zaspa,

odbiše te i Lika i Krbava

ravni Kotar do vode Cetine.

I dalje niže:

I vas Kotar do vode Cetine.

Ovih pet stihova prevodi Fortis ovako:

Sorgi o re Radislao: i'era nemica

La sorte allor, che ti colcasti e dormi Al nascer dell' Aurora. A te ribelle

Si je la Lika, la Corbavia e tutto

Il pian Kotor sin de Cettina alle acque

Tutto il Kotar sin di Cettina alle acque.

Da se izrazi pravi smisao tih pet ilirskih stihova, terba reći:

Sorgi o re Radoslavo: in tua malora

Tu ti colcasti e dormi oltre l' Aurora.

Ti si rebella omai Lika e Corbavia,

Il pian Kotar sin di Cettina alle acque.

Tutto il Kotar sin di Cettina alle acque.

No kad bi za nas i morali biti auktoritet, ipak ova dva posljednja stiha oca Andrije Kačića Miošića, „koji je – da govorimo riječima Fortisovim (pag. 110.vol.2.) – „objelodanio zbirku junačkih narodnih pjesama, premda je izbor izvršio sa malo dobra ukusa i s još manje kriterija unio dosta nekorisnih i apokrifnih stvari“, ne dokazuju, da je Kotar išao do voda Cetine. Kad bi netko kazao, da je Padova poplavljena do Verone, ne bi se zato moralo zaključiti, da područje Padove ide sve do Verone, osim da to postane nekim novim načinom zaključivanja.

¹³ Ime Jarebica dobio je taj izvor po nekom turskom zapovjedniku, koji je stanovao blizu njega, a zvao se je beg Jarebčić.

¹⁴ Ovo je ime Kotluša izvedeno odatle, što izvor ima oblik Kotla.

^14a Prvi izvor Cetine ima isto ime kao i ova porušena tvrđava

¹⁵ Izvanjska visina pojedinih komada iznosi četiri stope i više. Ako se još doda četiri ili šest stopa u zemlji, dobiva se visina od osam ili deset stopa. Isto toliko im iznosi duljina, a širina otprilike polovicu od toga.

¹⁶ Nije moj posao da među vama poravnavam takve sporove

¹⁷ Dion Cassius, grčki historičar (rođ. oko god. 150. N. e. u Nikiji, umro iza 229.). Napisao e veliku rimsku povijest do god. 229., koja se nije sva sačuvala. Op. pr.

Lovrić Ivan

Uredio: miro

Hrvati moraju pokazati nacionalno jedinstvo i reći odlučno “ DA“ Europskoj Uniji ! ( Ivo Josipović)

Jedinstvo nije ništa drugo nego vrlina prosječnosti koju stvaraju diktature i kad politika poziva na jedinstvo iza takvog pozivanja uglavnom se kriju skriveni i po društvo štetni ciljevi. Pozivi na jedinstvo u praksi su većinom nedefinirani i ne predstavljaju ništa drugo nego “poziv sa predumišljajem na obmanu“.

Najlakše i najučinkovitije je obmanjivati idejom totalitarističkog jedinstva u kojem se cijelu naciju poziva na jedinstvo koje ničim nije definirano. Taj način obmane nije stran u hrvatskoj politici. Ideja jedinstva kod nas vuče svoje korijene iz daljnjih ali i iz bližih vremena diktature, koja i danas tlači politički i ekonomski razvitak i razvitak sveukupnih sloboda u RH.

Takva stanja mi Hrvati posjedovali smo u prošlosti, a posjedujemo i danas u izvanrednoj mjeri upravo zahvaljujući nedefiniranom jedinstvu.

Osim što je učinkovito u stvaranju i održavanju diktature isticanjem jedinstva želi se imati narod psihološki zatupljen i onesposobljen za nesavjesno, neodgovorno i sumnjivo vođenje u svrhu ostvarenja onih ciljeva , koje narod odbija , onih ciljeva u kojima se volja naroda dobrano razlikuje od volje političkih skupina na vlasti. Drukčije rečeno pozivom na nedefinirano jedinstvo želi se osigurati politika krivog smjera.

Predsjednikovo pozivanje na takvo jedinstvo stoga nije ništa drugo nego shvaćanje, da bi svi morali biti u jednom toru, da nitko ne smije biti na liniji i smjeru različitom od njegovog, da je jedina realna politika ona politika koju on vodi, te da nas sve na osnovu toga ima pravo jedinstveno voditi i upravljati kud hoće i kako hoće. Takvo shvaćanje je totalitarističko shvaćanje.

Takvo Josipovićevo jedinstvo isto je onakvo jedinstvo na koje je svojedobno pozivao Ante Trumbić i drugovi pod čijim su vodstvom i inicijativom obmanuti Hrvati uplovili u Kraljevinu SHS i kasnije u jugoslavensku diktaturu učinivši same sebe srpskim sužnjevima, a Hrvatsku srpskom kolonijom.

Te magle nedefiniranog jedinstva i onih koji pozivaju na njega moramo se osloboditi i raditi na definiranom jedinstvu, koje će omogućiti da ostanemo suvereni, nezavisni i slobodni, jer sad kad smo došli do svoje države, kad se ona treba povijesno ustaliti ne dajmo je opet izgubiti. Ne branimo jedinstveno izdajničke pozicije, obmanitelje i lašce. Treba raditi na jedinstvu koje će omogućiti ono što pod dosadašnjim jedinstvom nismo ostvarili , a to je politički i ekonomski razvitak, vladavinu zakona, pravdu i pravednost, pluralizam, slobodu medija, građansko društvo, socijalnu pravdu, poštivanje volje naroda. Koje će omogućiti narodu da bude suveren, da bude politički subjekt. Jednom riječju trebamo ostvariti jedinstvo koje će omogućiti istinsku demokraciju i slobodu, jer u ovom današnjem političkom ustroju demokratske vrednote niti se brane, niti im se omogućuje puna primjena. (Ustavni zakoni i propisi stvaraju tek privid demokracije dok mimo njih djeluje željezni zakon HDZ-a ili SDP-a ovisno o tome koja je frakcija bivšeg SKH na vlasti ).

Takvo definirano jedinstvo trebao bi biti temeljni cilj, a u svojim temeljnim ciljevima treba biti jedinstven, te osobito imati na umu, ne odreći se ideja suverenosti i nezavisnosti i za svagda isključiti ideje okvira, zajednica, federacije ili konfederacije u kojima smo do sada ostvarivali samo narodne nesreće i ropstvo, a nikada sreću i slobodu. Samim time ne dozvoliti idejno zabludjelima da nas vode kud hoće i kako hoće, jer njihova politika je antihrvatska politika kojoj je cilj izigravanje hrvatskih nacionalnih interesa. Toj politici pripada i predsjednik i služi joj samo kao sredstvo slabljenja hrvatske nacionalne svijesti. Nažalost je to njegova prava značajka i uloga kao hrvatskog predsjednika.

Da je cilj izigravanje hrvatskih nacionalnih interesa stvarni cilj govori činjenica, da hrvatski nacionalni interes nije da RH bude nečijom mentalnom i stvarnom provincijom, što će ulaskom u EU biti, jer će se odreći dijela suvereniteta.

Da je cilj izigravanje hrvatskih nacionalnih interesa govori između ostalog i slijedeće:

Hrvatski nacionalni interes nije ograničena sloboda, a upravo to ćemo ostvariti ulaskom u EU, jer svaka višenacionalna država po sebi uvijek predstavlja ograničenje slobode.

Hrvatski nacionalni interes nije nesigurnost i nerazvijenost, a upravo to ćemo ostvariti ulaskom u EU, jer će RH biti podređena tuđinskom imperijalističkom mesijanstvu nad sobom tj. bit će objekt nad kojim će se vladati i kojeg će se držati u zaostalosti.

Hrvatski nacionalni interes nije neravnopravnost, a upravo to ćemo ostvariti ulaskom u EU, jer se svaki okvirni federalizam postavlja na jednu jednostranu osnovu prednosti koja isključuje ravnopravnost, on tek tobože postavlja širu platformu jednakopravnosti, koristi i sigurnosti.

Hrvatski nacionalni interes nije nasilje, a upravo to ćemo ostvariti ulaskom u EU, jer okvirna ujedinjenja žive od nasilja među narodima.

Upravo tome nas vodi poziv na nedefinirano jedinstvo, jedinstvo s kojim predsjednik Josipović ima ogromnog iskustva, jer je upravo on donedavno održavao slično jedinstvo koje nam danas nameće i u koje nas želi utrpati. Takvo jedinstvo i jest proizvod i izmišljotina komunizma, a njegovo ponovno aktualiziranje samo govori da komunistička praksa i metode u RH još uvijek i te kako žive. One su vidljive i u aktualnoj politici koja na smjene totalitarno vlada Hrvatskom.

Očito je da zaostale skupine iz prošlosti, po politici koju vode, osobito politici integriranja, još nisu shvatile da njihova prvenstvena briga mora biti Hrvatska. Te skupine niti nakon krvavog rata nisu došle do konačne spoznaje: Hrvatska prva i jedina! Uzimajući cijelu njihovu politiku u obzir u prošlosti i sadašnjosti ne može se reći nego to, da vjerojatno nijedan narod nikada nije imao tako primitivne komuniste kao hrvatski narod i stoga, jer još ne mogu shvatiti što njihov narod treba, nakon svega kroz što smo prošli u našoj prošlosti, a to je naša država i sloboda u našoj državi.

Njima je hrvatska država bila i još jest nešto što je prazno, a okvir nešto što je samo po sebi puno, pa se prvo bezuvjetno odbija i napušta, a drugo podržava i brani makar bilo i nova tamnica. Vjerojatnost je da u njima , između ostalog, nije sasvim i potpuno ugasla propala ideologija i Marx-Engelsova bolesna filozofija, koja je držala da je ujedinjavanje pa i asimilacija malih naroda povijesno napredan proces koji ubrzava društveni i tehnički razvitak.

Obojica tih natražnjaka polazila su od naprednog značenja ujedinjenja njemačkih zemalja i došli do zaključka da je svaki zahtjev malih naroda za nezavisnošću natražnjački, da vuče povijesni razvitak unatrag, te su smatrali asimilaciju malih naroda od strane velikih naroda i moćnih osvajača povijesno naprednim procesom.

Vjerojatnost je da hrvatski, i ne samo hrvatski, “reformirani“ komunisti u procesu globalizacije i europskih integracija vide zadovoljenje jednog dijela svojih ideoloških zabluda i obmana, dočim i jedno i drugo nije ništa nego promišljena obmana Zapada i zapadnih imperijalista koji pozivom “ostatku“ na “bratsko“ ujedinjenje nakon urušavanja komunizma samo spašavaju kapitalizam, a bajkama o europskom bratstvu, jednakopravnosti i,prosperitetu i sreći, u tom ujedinjenom svijetu, stvaraju podlogu za nova osvajanja i pljačke ovaj put ekonomskim putem.

Djela obmanutog čovjeka ne mogu biti drugo, nego djela obmane. Takva djela su i djela hrvatskog predsjednika koji nas je prvo obmanuo (ne) pravdom a danas cijelu naciju ustrajno i promišljeno obmanjuje i laže dajući lažnu sliku o novoj budućnosti u novom okviru.

No takva djela ne mogu dovijeka , ona ne mogu ostati nekažnjena, jer Onome kojega je nemoguće obmanuti obmanitelji i lažljivci su mrski ( Izr 12,22 ) i stoga je svaki obmanitelj i lažljivac osuđen na propast. ( Ps 5,7 ; Izr 12,19 ).

Autor: Omrčen, Mirko

(Jedna od najvećih tekovina zapadnjačke demokracije je pravo na izražavanje osobnih stavova. op. ur.)

Pokret VOLIM HRVATSKU izražava Ogorčenje presudom srbijanskog Višeg suda za ratne zločine hrvatskom branitelju Veljku Mariću.

Presuda je tek jedan od vrhova ledene sante koja prijeti konačnom slomu i potonuću Hrvatske. Ona je opasan sudski, ali i politički presedan kojim se određuju međunarodni i unutar državni društveni odnosi. Svjedoci smo vremena u kojem pravosuđem, ne samo hrvatskim, dominiraju nepravedni, nepravni i politički namješteni postupci na kojima se sudi hrvatskim braniteljima za izmišljene zločine, a zapravo se sudi svima nama i našoj Hrvatskoj.

U potpunosti smo svjesni da je uspostavljen sustav kojem je cilj da sudi hrvatskim braniteljima zbog toga što su časno i uspješno obranili i oslobodili domovinu i zaštitili ju od velikosrpskih aspiracija i njihovih zločinačkih namjera. Od naših se branitelja traži da dokazuju svoju nevinost. Umjesto da se najprije traže dokazi, prvo se odredi meta, pronađe „krivac“ i unaprijed odmjeri kazna. Takva sudska praksa oduvijek se smatra neprimjerenom u civiliziranom svijetu.

Postavljamo pitanje: Kakav je to svijet oko nas?

Za Srbiju, ništa ne čudi, no simptomatično je kako se taj prividno uljuđeni zapadni svijet odnosi prema Hrvatskoj. Hrvatska vlast, Vlada, Sabor i Predsjednik države u svom podaničkom i sluganskom ponašanju, odrekli se hrvatskih branitelja koje doživljavaju kao prijetnju, a ne kao ljude kojima moraju zahvaliti na žrtvi koju su dali i bili spremni dati. Povremene neiskrene pozdrave zaslužnim časnicima ili okupljanjem stručnjaka koji će dati svoj doprinos štićenju branitelja ili udjelom kakve simbolične mirovine teškom ratnom invalidu smatramo samo aspirinom, apaurinom, ili zapravo, morfijem, kojim se prikrivaju boli otvorenih rana hrvatskog društva.

Shvatimo to, zatim promijenimo, i tek tada ćemo moći krenuti dalje.

Zašto šutnja hrvatskog sabora? Zašto muk od strane vladajućih i oporbenih stranaka? Tko je neutralizirao gnjev branitelja kojima prijete jednaki i veći montirani procesi? Zašto hrvatska Vlada, ni Predsjednik države trenutno ne prekinu sve diplomatske odnose sa Srbijom, protjeraju srbijanskog veleposlanika iz Hrvatske, ukinu aboliciju i proglase ništavnom presudu beogradskog suda i ne zatraže hitno izručenje Hrvatskoj, hrvatskog branitelja Veljka Marića i napokon počnu raditi svoj debelo preplaćeni posao za koji ih svi mi plaćamo.

Zašto? Jer oni to neće učiniti. Predsjednik će moguće komentirati da gospodin Marić nije uspio dokazati svoju nevinost, a Predsjednica će pozvati stručnjake s pravnog fakulteta koji će izraditi elaborat i masno naplatiti konzultantsku uslugu! Dok hrvatska ne učini velik korak ka promjeni stanja hrvatske politike biti će nam ovako ili još gore. Sasvim je izvjesno da Hrvatskom upravljaju ljudi koji ne zaslužuju biti našim zastupnicima, jer oni to i ne rade. Kada bi zastupali zahtjeve naroda koji ih je izabrao, Veljko Marić bi danas svoju nevinost dokazao sa slobode, a ovakva iskonstruirana optužnica bila bi odbačena od strane hrvatskog pravosuđa. Političkoj „eliti“ jedino je važno da se pokore moćnicima „EU“ –e, da budu dobri poslušnici i dodvorice, pa makar to činili i preko leđa hrvatskih branitelja.

Na popisu branitelja ima nas oko 500 000, reklo bi se taman za jedan novi Bleiburg, kakav nam pripremaju u dogovoru s „uljuđenom Eu“.

Pozivamo Tebe, hrvatski narode!

IZDRŽI I IZAĐI! Izdrži do izbora i na njih masovno izađi! Što nas više izađe, manje ćemo im mjesta ostaviti za namještanje.

Sve stranke koje su ikad sudjelovale u vlasti ove naše države, ne zaslužuju više nikad tu vlast ponovo obnašati.

Birajte nove ljude!

Pokret Volim Hrvatsku

Želja, da malo upoznam unutarnji sastav spilja, i moja prirodna radoznalost nagnale su me, da uđem u više njih i da promotrim na djelu čudesa prirode. Meni se učinilo, da sam našao u svima ponešto, što iznenađuje, bilo što je zaista tako, bilo što je mojoj neznatnosti bilo veliko i ono, što bi drugomu, upućenijemu od mene, izgledalo vrlo osrednje. Ja ću se uostalom držati daleko od toga, da samovoljno uvećavam stvari, za koje bi kasnije drugi mogli dokazati , da su manje od njihova glasa. A da nitko ne misli, da sam čitave dane lutao po spiljama, ne ću nikad nazivati podzemnim putem dužinu manju od četvrt milje. Priznajem da moja podzemna putovanja mogu donijeti vrlo malenu korist, ali mi ljubitelji prirodnih znanosti ne bi smjeli biti nezahvalni, što sam im barem pokazao položaje, gdje se mogu posvetiti svojim mudrim opažanjima putujući ovim krajevima. U udaljenosti od sto koraka otprilike od prvoga izvora Cetine, idući jednom dolinicom nalijevo prema sredini brda, krije se ušće najveličanstvenije, najljepše i najčudesnije od sviju spilja, što sam ih ja vidio nad osam glavnih izvoraove rijeke. Čim se uđe u spilju, vidi se kamenje ne baš veliko po opsegu, ali u velikim gomilama; vjerojatno ruševine starih zidina, građenih nezgrapno na suho. Napredujemo li dvanaest koraka dalje, diže se nalijevo zidina manje nezgrapna, visoka šest stopa, što s prirodnim zidom protivne strane tvori vrata, da ulazak bude teži. Ni u ovoj ni u drugim takvim neprohodnim, divljim i strašnim pećinama nisu se nikad nastanjavali tobožnji stari divljaci Fortisovi, već su ljudi u okrutnim i tužnim ratnim slučajevima, koji su se nerijetko dešavali, kad bi vidjeli, da su opkoljeni od brojne čete neprijatelja, nosili onamo kao u posljednje utočište sve, što su imali najbolje i najdraže. Nekoliko bi oboružanih staraca ondje samo stajalo na straži nad imovinom jednog ili više sela, a mlađi bi obaju spolova lutali po susjednim brdima, odakle bi se katkada upuštali u okršaje sa neprijateljem. Najstariji se ljudi onih susjednih sela sjećaju, da se je tako događalo još za njihova pamćenja, pa se odatle može razborito nagađati, da je isto tako bilo i u davnim vremenima.

Kad se prođu prva vrata iza ušća spilje, meže se okrenuti desno, i idući otprilike osam koraka četveronoške, možemo, ako pođemo još četrnaest koraka dalje – sagibljući se čas više, čas manje – obići oko niza stupova i različitih drugih tvorevina, kakve obično nastaju od kapanja vode. Ali vraćajući se natrag na prvašnje mjesto, odakle smo skrenuli, vidimo prekrasnu i predivnu dvoranu, dugu trideset četiri geometrička koraka, a široku dvadeset i osam. Različiti i veličanstveni stupovi, koji je rese, ako je uzmemo kao osnovicu, nalazi se malen mramorni brežuljak, na kojemu se dižu različiti stalaktitski šiljci raspršeni amo tamo. Da se obiđe svaki od ovih stupova, treba više od deset geometričkih koraka. Koliko je godina, ili bolje rečeno, koliko je vjekova moralo proći, dok su vode uobličile ovako goleme građevine! Što sam im se više divio, to više mi se činilo, da su dostojnije divljenja. Njihov vanjski sastav sačinjava mnogo okomitih slojeva, što se spuštaju od vrha do dna, kao što ih opažamo u sastavu nekih brda, a napose u čuvenoj sutinskoj dolini, malo više od tri milje udaljenoj od Sinja. Ali razlika između okomitih slojeva brda i onih, što ih je stvorila kapnica, sastoji se u tom, što se prvi tako sljubljuju, da između njih može jedva proći vršak noža, dok između drugih slobodno prođe ispružena ruka, budući da su stupovi na više mjesta iznutra šuplji, a bili bi još i više, kad ih novo kapanje vode ne bi začepljivalo drugim bizarnim tvorevinama. Tko bi, pošto je pogledao ove stupove, imao volje da produži nalijevo još malen komad puta, sagibajući se malo, došao bi u dvoranicu, gdje bi mu udarile u oči najneobičnije igre vode. Ali prije nego što se prodre dalje unutra, valja proći vrlo mučnom stazom. Nije dosta, što se mora ići po zemlji četveronoške, već se na nekim mjestima moraš viti poput zmije, i bolje je zagnjuriti obraz u blatno dno, po kojem se viješ, nego da te rane oštri i britki šiljci siga, što ti vise nad glavom i leđima. Pošto prijeđeš ovaj neprohodni tijesni prolaz, dođeš u vrlo malenu okruglu dvoranicu, a iz ove se prelazi u drugu, još manju. Ondje se podzemna staza počinje penjati. Morlaci, što su bili sa mnom, nisu se ni za što na svijetu htjeli penjati, no ja sam se malo pomalo popeo sve do vrha, koji se je vidio odozdo, a nije bio jako visok. Odavle staza okreće nizbrdice, a ja bih bio pošao sam, da me nije od toga odvratila slaba jelova luč. Na tom sam mjestu našao dva komada vrbova drva, oba trula od vode, koje su bili puni, i ne znam, kako su se mogli ondje naći, ako ih nije donio netko, tko je ondje bio prije mene. Ne bi li se moglo pomisliti, da je u davna vremena onuda tekla voda i da ih je ondje ostavila? Ali kad bi bilo tako, ostaje nerazumljivo, zašto nije došlo do stalaktitske inkrustacije drva? Ali ostavimo ove brige i ova ispitivanja ljudima, koji se tim sistematski bave i koji na vrhuncima ovih brda nalaze tragove drevnoga toka Cetine; oni će nam možda istom jasnoćom osvijetliti i ovo pitanje.

Vrativši se na kraju u dvoranu, iz koje smo pošli, zaputismo nadesno, prolazeći kao pod polulukom kakva mosta, prema drugoj dvorani, dugoj dvadeset i četiri koraka, a širokoj sedam. Tu nema mnogo tvorevina od kapanja vode, ako se izuzme jedan ugao s lijeve strane, koji može za koji čas zaokupiti radoznalost. Na kraju ove dvorane nalaze se prirodna vrata, uobličena od dva stupa povezana s drugim tvorevinama, pa se radi toga ne razlikuju dobro. Slučajna kombinacija vodenih kapi nije mogla veličanstvenije i savršenije izgraditi vrata, pred kojima na prvi pogled svatko ima utisak kao da ih je stvorila umjetnost, a ne priroda. Morlaci, koji su ih vidjeli prije, govorili su mi o njima kao o čudesnoj stvari, i imali su pravo. Prošavši kroz ova vrata, uđosmo u treću dvoranu, dugu šesnaest koraka, a široku devet. To je dvorana, koja više od sviju drugih zaslužuje, da bude istaknuta, radi mnogostruke raznoličnosti tvorevina od kapanja vode i radi niza malenih stupova, koji, skrećući odmah nalijevo, kriju dvoja vrata, što služe kao ulaz u dvije grane ove spilje. Podno lijevih vrata vide se različite kamenice, koje, spojene izvana, sačinjavaju dvije posude pune najbistrije vode, a u sredini jedne od njih nalazi se tvorevina vode, koja je, kako se čini vjerojatno spužva. Ja sam zajedno sa dva Morlaka, ušao samo na desna vrata, da razmotrim taj podzemni kraj, i mnogo sam uživao i naslađivao se ondje. Kojih pedeset koraka lutasmo neprestano nizbrdice, skačući sa strmine na strminu nad izvanrednom množinom kamenja odcijepljenog od svoda, pod kojim smo bili, sa stalnom opasnošću, da polomimo noge ili da slomimo vrat. Mora se pretpostaviti, da se to odcjepljivanje zubilo u vrlo davna vremena, jer su se na kamenju napravili ogromni komadi od nakapane vode. Mramorno dno, po kojem smo hodali, svodovi, koji su se vidjeli nad nama, i mnoge stalaktitske tvorevine, što su se opažale, bili su daleko mračniji i crnji od onoga, što nam slikari i pjesnici slikaju zamišljajući demone i paklenu provaliju. Jedan od Morlaka, koji je bio sa mnom, usklikne:“Ako ovo nije dio pakla, kakav će onda biti pakao?“ Drugi mu odgovori:“Zar bi htio, da u paklu budu tako lijepe izrađevine?“ I zaista, kad se promotre s jedne strane crnina ove pećine, a s druge različiti i raznovrsni radovi prirode, moći će se uistinu reći, da u ovom paklu ima dobar komad raja, i meni se čini, da je dostojan, da o njem razmišlja kakav mudri i marljivi istraživač prirodnih tajna. Nikad se ne ću uvjeriti, da crnina ovoga spiljskoga ugla potječe od dima, kojim su Fortisovi drevni divljaci pocrnili zidove, već sam naprotiv uvjeren, da možda nisu onamo ni prodrli, i jako se čudim, da Fortis u svojem „Podzemnom putovanju“ okrivljuje radi te crnine drevne barbare, koji da su unutra stanovali.⁵ Prevalivši prostor od pedeset koraka, premda bi se moglo i dalje ići, mi se vratismo u dvoranu, iz koje smo bili krenuli, da vidimo ovu mračnu katakombu, s kojom se nikako ne može isporediti, ma koliko i ono bilo mračno, ono mjesto spilje, koje je pohodio Fortis i koje naziva pravim prizorom Danteova pakla i vrlo podesnim, da se u mislima obnove tužne Youngove noći.⁶

Prije no što se iz ove prijeđe u drugu dvoranu, nailaziš desno na stup, visok šesnaest stopa otprilike i okružen od različitih polustupova i glava šećera, čas vrlo bijelih, čas crno-bijelih i raspršenih svuda unaokolo, tako da se čini, kao da niču iz zemlje i da žive poput biljaka.

Sve su te glave šećera deblje na dnu negoli prema vrhu, ali nad njima visi isto toliko glava, koja im odgovaraju i s kojih padaju okomito kaplje, pretvarajući se dobrim dijelom u čvrsto tijelo, tako da s vremenom i od tih glava šećera nastaje isto toliko stupova. Iza toga uđosmo u jednu dvoranu dugu dvadeset i jedan korak, a široku sedam, što je odviše točan razmjer, ako se ima na umu, da je to slučajna konstrukcija. Ali nepravilna visina svoda – negdje dva koraka, a negdje manje – ne odgovara ostatku dijela. Ovdje visi kroz vrlo tijesne pukotine pomjerenih slojeva nevelik broj cjevčica, na koje kaplje voda, s običnom rupicom u sredini. Zato se s desne strane te dvorane opažaju slojevi postavljeni u redovan horizontalni položaj. Dva stupa, što su na kraju te dvorane i što tvore nezgrapna vrata, postadoše za mene sva tri puta, što sam ovamo ulazio, Herkulovim stupovima. Velim Herkulovim stupovima, jer se nitko nije usudio da ih prijeđe, ili bolje reći da se spusti s visine od nekih sedamdeset stopa. Kad bi se upro pogled u dubljinu, činilo se, da je spuštanje deset puta teže nego što je bilo. Svi Morlaci, što su bili sa mnom, obećavali bi, prije nego što bi ušli, da će svaladati svaku moguću zapreku, a kad bi do toga došlo, svi su složno mijenjali mišljenje. Prolaz je zaista tako opasan, da bi mogao ohladiti i najsmjelije i najsrčanije prirodnjake. Ipak se na kraju, nagnan mojim uvjeravanjima, jedan Morlak dade privezati za konop i riješi da pođe dolje. Priroda je tu nizbrdicu snabdjela do pola puta tolikim stepenicama, da se je moglo sići bez ikakve potpore, ali kad je tih stepenica nestalo, ne htjede Morlak dalje. Tada siđoh ja u pratnji dvojice drugih na tom istom prolazu. Ništa ne pomogaše moja obilna obećanja, da se tkogod dade spustiti do mjesta, kamo sam sam bio naumio poći. Tolik je bio strah, što ga je ova nizbrdica zadavala ljudima potpuno naviklim na gvozden život! Da ne bih osjetio nezadovoljstva, da sam četiri puta uzaludno kušao svladati prolaz tolike važnosti, i nagnan samoljubljem, da ga tko u budućnosti ne bi svladao, ja se, ne brinući se ni za kakvu opasnost, na koju sam mogao naići, privezah za uže i dadoh se spustiti na željeno mjesto, a za mnom dođoše i dvojica od Morlaka. Kad stigosmo dolje, imali smo povoda da shvatimo, da smo sišli s vrlo visoka svoda, koji je prema kraju tvorio dva luka – razdijeljena u sredini prirodnim zidom – dosta velika i veličanstvena mosta, pod kojim se vode, stvorivši sebi dva prostrana kanala, zimi izlijevaju u velikom obilju, kako se vidi i po koritu ispred mosta, gdje mora da naglo teku. Oba luka zajedno dugi su šesnaest stopa, a visoki skoro dvostruko. Po prirodnoj građi mosta, koji bez sumnje zahvaljuje svoju formaciju vodama, ja sam nagađao, da se u maloj udaljenosti mora nalaziti neka voda, pa pođoh na desnu stranu, da je pronađen. Ali kakve li strahote! Kakva li ponora! Kakvih li razvalina kamenja srušenih sa svih strana unaokolo! Kakva li straha, da se zamalo ne sruši i drugo kamenje, koje tako reći visi u zraku! Kakva duboka melanholija zaokuplja duh u toj mračnoj pećini! Koliko je sama noć, koja nas je zatekla u ovom stanju, smanjila hrabrost mojih drugova, kao da ovdje nije vječna noć! Ja sam ih hrabrio, a imao sam i sam potrebu, da me tko ohrabri. Pošavši koji korak dalje, začujemo šum vode, koji je u spilji odjekivao, da ništa nije bilo podesnije, da poveća tugu još većom tugom. Ali oh, čudesnih li promjena prirode! Moji se drugovi uplašiše još više, a ja se ohrabrih. Od radosti, što sam čuo šum podzemne vode, zaboravih za čas sve opasnosti. Pođosmo polaganim koracima prema šumu, i svaki nam se čas činilo, da imamo pred očima vodu. Bilo nam je stalo do toga, da ne stanemo nogom krivo, jer je u tom slučaju kajanje bilo suvišno. Radi različitih izbrežaka, ili, da upotrebim točniji izraz, radi greda blata mi smo se skoro vraćali natrag. No moji su drugovi imali dobrotu, da mi načine put, te ja, idući za njihovim stopama na tim opasnim gredama, stigoh na obalu kraljevske podzemne rijeke. Učinilo mi se, da je njezino korito znatno i njezina količina dovoljna, da bi od njezina razgranjivanja mogli potjecati svi izvori Cetine. Noć, koja nas je ovdje zatekla, nije nam dopustila da pođemo još dalje, i to je, da bih se prilagodio strahu mojih drugova, bila granica mojega putovanja. Pripovijedao mi je neki starac iz sela Jerbice, da su neki njegovi dokoni prijatelji u zoru duga ljetnog dana uvrtjeli sebi u glavu, da će lutati po svim dijelovima spilje i da su istom podveče izašli iz nje. Oni su pričali, kako me je uvjeravao starac, da su prešli podzemnu rijeku kao preko nekakva mosta, i da su putem naišli na dva vrlo velika okrugla jezera, i tvrdili su, da su stigli sve do rijeke ili potoka Krčića, koji izvire mnogo milja iznad Krke, s kojim se sjedinjuje poslije vodopada kod Topolja⁷ . Neki čuveni drumski razbojnik, koji je sebi u nekim kritičnim danima bio odabrao za boravak ovu spilju, opisao mi ju je na jednak način, kako sam je i ja vidio, i uvjeravao me je, da je i on više puta prešao podzemnu rijeku preko nekog mosta, a njegovo se je pripovijedanje na dlaku slagalo s pripovijedanjem dobrog starca iz Jarebice. Još je dodao:“Tko bi htio lutati još dalje, može to učiniti slobodno, ali se nikada ne može doći do kraja.“ Jednako pripovijedanje dviju družina, koje su bile ondje, i od kojih jedna nije znala, što je vidjela druga, morale bi nas uvjeriti, da se radi o sigurnoj činjenici, koja je izvan svake sumnje; no ja ipak ne ću da jamčim za tuđa kazivanja, po kojima bi se, kad bi bila istinita, moralo nesumnjivo zaključiti, da rijeke Krka i Cetina imaju iste podzemne izvore. Ali nije Cetina jedina, koja ima podzemnu rijeku iznad svojih izvora. U našim krajevima ima na više mjesta podzemnih rijeka, budući da tako reći sve potječu iz Turske. Radi toga svaka jaka žila vode, koja se gubi u Cetini, ima jednu ili više spilja iznad izvora.

Izlazeći iz spilje sav obradovan, što sam vidio veličanstvenu podzemnu rijeku, pošto sam ondje bio tri puta, a da je nisam mogao vidjeti, namjerih se često na neke komade kosti, koje su Morlaci proglašavali za kosti svetih mučenika, dok su to uistinu bile kosti od koza, koje je ovdje u divnom miru pojeo netko, tko ih nije mogao slobodno pojesti drugdje. Radi ovih tobožnjih i izmišljenih svetačkih kosti vjerovahu Morlaci, da onaj, tko je u smrtnom grijehu, ne može prodrijeti u sve dijelove spilje kao onaj tko je bez grijeha. Nas je svih zajedno bilo dvanaest, i mi smo slobodno hodali po svim dijelovima spilje, kud god nas je bila volja, pa su zato zaključili, da smo svi bez grijeha. Ja sam ih ostavio u tom njihovu mišljenju, ali sam želio znati, tko im je napunio glavu tako čudnim mislima, i oni mi rekoše, da ih uče kaluđeri (jer sam govorio s Morlacima grčkoga obreda), da vjeruju kao u član vjere, da su u svim spiljama, koje se nalaze u brdima, nekoć boravili sveti pustinjaci, i da postaje bezvjercem, tko god u to potpuno ne vjeruje. Ali s tim se ne svršavaju čudnovate ideje Morlaka, koji su ljubitelji čudesnoga, s obzirom na spilje. Tako vjeruju, da u svakoj od njih borave vile, koje djeci jedu srca, ili duhovi, što čuvaju blago.⁸ No o apsurdnim mislima o vilama i o budalastoj lakomosti kopača blaga bit će govora na zgodnijem mjestu.

Ne ću da spominjem spilju, što ju je pohodio Fortis, premda sam ja ušao dublje unutra nego on. Htio sam samo izmjeriti njezinu duljinu. „Podzemni put“, donle, dokle sam ja stigao, ne prelazi sto i osamdeset geometričkih koraka. Učinilo mi se, da je kamenica, koju je Fortis preko njezine prirodne ljepote umio nešto malo iskititi snagom svoje riječi, zavrijedila da bude iskopana i sačuvana.9 ne bih znao odgonetnuti, kako je on poslije upao u pogrešku, da traži početak Cetine ili da je dovodi u svezu s jezerom Buško Blato.10 kad bi se to moglo, onda bi bio istinit i onaj stih Ovidijev:

In caput alta suum labentur ab aequore retro flumina.¹¹

Jezero Buško Blato je pedeset milja ispod izvora Cetine, i kad bi iz njega potjecala Cetina, trebalo bi da učini čitav taj zaokret prema gore protiv svih zakona teže. Rijeke Ruda i Grab, koje se izlijevaju u Cetinu iznad Trilja, pošto je ona već protekla preko dvadeset i osam milja, mogla bi eventualno biti u svezi s jezerima Buškoga Blata. Ovo se jezero katkada sakrije za dvije ili tri godine, a onda se iznova vraća na vidjelo. Po onome, što su zapazili stanovnici sela Jarebice i drugih susjednih sela, postoji vrlo stalna analogija između Cetine i porasta vode u jezerima kod Crnoga Luga u otomanskoj državi, udaljenim dvadeset i pet milja od njezinih izvora. Trebalo bi ispitati, jesu li ta jezera u svezi još i s drugim jezerima ili rijekama, a sva nagađanja, koja se čine bez opažanja, lebde po mojem mišljenju u zraku i nemaju nikakve važnosti.

⁵“Iz ovih tjesnoća prelazi se na mjesta manje neprohodna, ali još uvijek jednako strašna, i ondje, gdje su prostranija, još mračnija od crnine zadimljenih zidova“ Fort. vol. 2. p. 65.

⁶The complaint, or night-thoughs („Noćne misli“, običnije „Noći“) engleskog pjesnika Edwarda Younga (1681.-1765.) izlazile su 1742.-1745. I mnogo su se čitale u osamnaestom stoljeću. Op. pr.

⁷ Morlaci tvrde, da potok Krčić nastaje od velikog obilja vode, koja se sva ne može izliti odozdo iz spilje, kojom teče Krka. Krka je rijeka Titius starih pisaca. To dokazuje samo ime Krčić (ako se smije po tome zaključivati), kao kad bi se reklo „sin rijeke Krke“.

⁸ Tko pročita kod Fortisa p. 159, vol. 2., vidjet će, da i kod gdjekoga o. cokulaša (franjevca) ima ovakvih praznovjerica.

⁹ „Najneobičnija, iako ne najčešća igra, što se ondje vidi, jesu neke kamenice u obliku velikih školjaka udubenih poput crijepa, od kojih jedna, koju sam napose promatrao, ima crepove pola stope široke i vrlo dobro usklađene. One ne počivaju na tlu, već izlaze od sredine školjke savijajući se prema vanjskoj strani; školjka nije deblja od četiri prsta, a drži mnogo vode, jer je duga preko dvije stope i po. Nikakva umjetnost ne bi mogla izraditi ljepšega komada za ukras kakva vrela ili kakve pećine u vrtu; velim umjetnost, koja bi htjela prirodu imitirati, a ne ukrašivati“. Fortis, vol. 2. Pag. 67.

¹⁰ Vol. 2.p.72.

¹¹ Duboke će rijeke teći od mora natrag u svoje vrelo.

Lovrić Ivan

Lovrićeve, Bilješke su samo jednom objavljene u hrvatskom prijevodu. I to u izdanju Izdavačkog zavoda JA, 1948. Sa Predgovorom i u prijevodu Mihovila Kombola. Odatle sam i prezeo objavljeni tekst.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na http://redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

uredio: miro

1087., 8. listopada. U Kninu.

Kralj Zvonimir potvrđuje samostanu sv. Marije u Zadru, prava koje mu je dao njegov prethodnik kralj Krešimir.

Et ego Suynimir, rex Croatie Dalmatieque, tibi abbatisse Cicke regali iure tuoque monasterio sancte Marie eandem, quam precessor meus Cresimir rex,1 subscribo libertatem firma perpetuitate Laurentii archiepiscopi laudatione. Petrus, Chroatensis episcopus, laudo. Iohannes, abbas sancti Bartholomei, laudo. Firminus, Nonensis episcopus, laudo. Et alii episcopi et comites laudantes confirmauerunt. Confirmatio ista dana abbatisse Cicke in Teneno in festiuitate sancti Dimitrii anno domini millesimo octogesimo VII^e.

Isprava kralja Zvonimira objavljena u Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, I, listine godina 743.-1100., pod red. br. 146., str. 186-187, ur. Marko Kostrenčić, u izdanju Izdavačkog zavoda JAZU, Zagreb, 1967.

Ispravu kralja Krešimira (IV), od 25. prosinca 1066. pod red. br. 74, na str. 102. vidi u Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, I, listine godina 743.-1100., ur. Marko Kostrenčić, u izdanju Izdavačkog zavoda JAZU, Zagreb, 1967.

O ovim ispravama kraljeva Petra Krešimira IV i Zvonimira, piše Šišić Ferdo u Priručniku izvora hrvatske historije (Zagreb, 1914., str. 537-538):

„Kako sam već kazao, zadarski samostan sv. Marije osnovala je god. 1066. Udovica Čika, rođakinja hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Još iste godine 1066., na sam Božić, izdao je u Šibeniku kralj Petar Krešimir novoosnovanom samostanu ispravu, kojom mu daje „kraljevsku slobodu“, to jest, on uze isti samostan u zaštitu protiv svakoga, koji bi mu htio štete nanijeti; ovu pak štetu ima počinitelj „u četverostrukoj vrijednosti vratiti samostanu“, a inače još „potpada kraljevoj pravdi (t.j. sudu) sa svime što ima“. Kralj Petar Krešimir IV izdaje ispravu „privoljom“ glavnih državnih velikaša, od kojih je sav tadanji hrvatski episkpat potpisan kao svjedok s rječju „laudo“ (= priznajem, t.j. potpisujem). Ispravu Petra Krešimira potvrdio je u Kninu 8. Oktobra 1087. Kralj Dmitar Zvonimir u istom smislu samo u nešto kraćoj formi. Ni obje ove listine nijesu nam se u originalu sačuvale, nego u prijepisu u već spomenutom samostanskom registru i to tako, da se jedna nalazi uz drugu (list 16. I 17.). Neposredno na ove dvije isprave naslanja se Kolomanova od god. 1102. S istim sadržajem, ali donekle izmijenjenim, kako su to nesumnjivo tražile radi tadašnjih prilika u Hrvatskoj same koludrice sv. Marije."

LOVRIĆ Ivan, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice, I

Predgovor

Zablude pojedinih odličnih pisaca znadu više puta tako obladati duhovima velikoga dijela ljudi, da su potrebni vjekovi, a ne godine, da se iskorijene. Radi ove sam svakidašnje predrasude zadrhtao svaki put kad sam pomislio, da bih morao objaviti neke male bilješke o „Putu po Dalmaciji“ gospodina opata Alberta Fortisa. Ali kad sam tu stvar stao razumno ispitivati, uvidio sam, da se radi jedne predrasude ne smije prešutjeti istina. Ti ćeš dakle, istino, biti mojim jedinim vođom i jedinim ciljem mojih napora. Fortis je u svojem „Putu“ govorio na brzu ruku, kako je on to već činio, gotovo o svim poznatijim mjestima Dalmacije. Osim historije prirode, koja je bila njegova glavna svrha, on je u svoje djelo unio i zrnca iz starina i narodne povijesti, zatim narodne običaje, dotad malo poznate, a od zgode do zgode i ekonomsko-politička razmišljanja, pa čak i nešto učenog raspravljanja o ilirskom jeziku. Da je sa snagom svojega sjedinio i točnost i da se je zadovoljio tim, da govori samo o historiji prirode, morali bismo njegovo djelo visoko poštovati. Njegova raspravljanja o starinama i narodnoj povijesti nisu često ništa drugo, nego stvari, koje su već drugi prije njega rekli, a kad ih on želi ispraviti, onda često nema pravo, ističući se kao jedinom prednošću elegancijom svojega stila. Što se tiče morlačkih običaja, on je mnogošta kazao točno, ali u njihovu opisu ipak vlada velik nered, a ima i tako znatnih omašaka, da me narodno osjećanje obvezuje da ih zabilježim, da se čitaoci ne bi slijepo pouzdali u sasvim novu stvar kao što je ova. Ne ulazim u ispitivanje ekonomsko-političkih razmatranja Fortisovih, ali mi se čini, da su tako malo uspjela, da ih već to na neki način pobija. Ostavljam po strani nedostatak reda u opisivanja njegova „Puta“. To bi značilo ocjenjivati odviše strogo, dok uistinu nije važno, kad se stigne na određeni cilj, da li se jedna stvar kaže prije, a druga poslije. Zatim ne znam, da li bi trebalo prijeći preko toga, kad jedan topograf, želeći govoriti o jednom području, umetne u taj okvir i čitava dva paragrafa o drugom. Tako je Fortis, govoreći o području Splita, umetnuo dva paragrafa, koja se tiču područja Sinja.1 To nije velika pogreška za one, kojima je, kao Fortisu, poznat položaj naših mjesta, ali sam ovo usput primjetio, da ne bi došli u sumnju oni, koji toga ne znaju i koji bi mogli povjerovati, da je splitsko područje šire nego što je. Moje mi okolnosti ne dopuštaju da pretresem čitavo Fortisovo djelo od vrha do dna. Ja ću se zato zadovoljiti tim, da svoje bilješke ograničim na mali predjel, koje se proteže od izvora Cetine do Trilja i u kojem su uključeni dijelovi kninskog i sinjskog područja. Tim ću bilješkama dodati običaje Morlaka, zabilježit ću po koju omašku u ilirskom jeziku, koju je Fortis iz nepažnje učinio, a napomenut ću i neke druge pogreške, koje su tu i tamo raspršene po Fortisovoj knjizi . O historiji prirode govorit ću samo onda, kad mi bude jasno, da mogu jamčiti za ono, što kažem, i radije ću priznati svoje neznanje nego reći neistinu. Svoje ću razloge iznositi bez ikakva vrijeđanja. Takav postupak prepuštam onima, koji ne znaju, kakao da se brane, i koji mjesto odgovora zaslužuju da dobiju batina. Na kraju ću dodati život čuvena drumskog razbojnika, koji će izgledati kao kakav roman, a koji je uistinu historija. Znam, da taj životopis nema mnogo posla s mojim bilješkama, ali je u uskoj vezi s običajima Morlaka. Pođe li mi za rukom pokazati, da su opažanja, koja sam sebi preduzeo, u skladu s istinom, onda će to po mojem uvjerenju biti dokaz, da treba ostali dio Fortisova djela zrelo odvagnuti, prije nego se u nj pouzdamo. Ako pak netko nađe, da su moje bilješke bez temelja i bezrazložne, bit ću prvi, koji ću s negodovanjem odbaciti spoznatu zabludu, i ne ću se stidjeti da priznam: „Pogriješio sam“.

¹Vol. 2. p. 49. §. 5. I p. 54. §. 6. 2.0.

O toku Cetine, Tilurius ili Nastus starih pisaca

Među najvažnije i najzanimljivije stvari, koje bi u našim krajevima zavrijedile, da o njima razmišlja prirodnjak, mogu se po mojem mišljenju uvrstiti tok Cetine i njezina okolica. Ali da se to učini korisno i točno, za to nije dovoljan trud od malo dana ili mjeseci. Taj razlog i usto, moje neveliko znanje nisu mi dopustili da se suviše miješam u takav predmet, usprkos mojoj dobroj volji. Tko zna, ne ću li se jednoga dana, snabdjeven većim znanjem , podvrći zanimljivom i teškom proučavanju kao što je ovo? Zasad ću sebi uzeti slobodu, da po redu, kako budem razmatrao netočnosti Fortisove, opišem i nagovijestim ono, što će po mojem mišljenju biti zanimljivije za historičara prirode.

O toku Cetine. Ispitivanje, da li je postojao grad imenom Cetina, i etimologija toga imena.

Prije nego progovorim o izvorima Cetine, neka mi bude dopušteno promotriti, odakle je došlo do ime. Većina starih geografa dopušta složno, da je postojao grad istoga imena. Noviji pisci, među njima i Fortis, protivnoga su mišljenja. Slaganje prvih moglo bi biti dovoljan dokaz za ono, što tvrde, dok zabacivanje posljednjih ne može biti drugo, negoli proizvoljna tvrdnja. Jer ako oko izvora Cetine ima ruševina starih gradova, kojima se ne zna pravo ime, što se može protiviti mišljenju, da se je koji od ovih gradova zvao Cetina? A to je nagađanje tim razumnije, što rijeke kod nas dobivaju redovno ime po mjestu , od kojega vuku svoje podrijetlo, pa je radi istoga razloga i rijeka Cetina vjerojatno dobila ime po najuglednijem gradu oko svojih izvora¹. No Cetina je iskvaren naziv od Zentina ili Zentena, pa se misli, da se je tako zvao i jedan grad, i to radi toga, što je bio glavni grad stotine drugih gradova i utvrda. I zaista Nastos (pod kojim je imenom nekoć bila poznata Cetina), što je po svoj prilici ilirska riječ, znači „preko sto“. Pravi naziv, koji znači „preko sto“, bio bi zapravo Nasto. No morao bi biti vrlo slab u nauci i u otkrivanju istine, tko ne bi vidio, da oduzimanje ili dodavanje jednog slova nekoj riječi ne mijenja njezina značenja, a još je to manje slučaj u riječi Nasto; jer tko nas može uvjeriti, da grčki i latinski historičari, koje je donekle dražila barbarština pri obraćanju tuđih imena u vlastiti jezik, nisu mjesto nasto rekli Nastos ili Nastus? A pisci, koji su rijeku Cetinu nazivali Nastos ili Nastus, dodaju, da ima i grad istoga imena². Ovi nas dosad izneseni dokazi potpuno uvjeravaju, da se ne može naprosto tvrditi, „da nije nikad bilo grada, koji bi se zvao Cetina“³ , kad nam razum dokazuje protivno⁴.

¹Rijeke Rumin, Buda, Grab i mnoge druge vode kod nas dobile su svoje ime od sela, kroz koja teku. Nije li rječica Jader, koja se danas zove Solin (Salona), dobila ime od onoga grada?

²Nastos urbs et fluvius Illirii. Hinc Nestius. Steph. (Nastos grad i rijeka u Iliriji. Odatle Nestius).

³For. Vol. 2. P. 62.

⁴Razumije se samo po sebi, da ovo Lovrićevo dovođenje u svezu imena Zentina ili Zentena s latinskim centum (sto) ili imena Nastos s hrvatskim (ili ilirskim, jer su za njega Iliri bili Slaveni) „na sto“ nema nikakva temelja, baš kao ni slična etimologiziranja naših drugih „filologa“ onoga vremena. Op. prev.

bit će još (op. ur.)

Zašto u Povijest Knina, objaviti djelo Lovrić Ivana, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa?

Nakon Fortisovog, Puta po Dalmaciji, nemam izbora pri objavi i djela Lovrić Ivana, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa. J. Bratulić taj moj stav, dijelom argumentira na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/alberto-fortis-i-njegov-put-po-dalmaciji-oporbe-i-odjeci-bibliografija/.

Zašto su Lovrićeve Bilješke važne za Povijest Knina? Za ovih, preko 1100 godina hrvatske povijesti Knina, naš grad je uvijek bio centar neke od upravnih jedinica. A one su se izmjenjivale: kninska županija, kninska biskupija, distrikt, turski kadiluk, kotar,… Knin je bio prvo sjedište hrvatske kneževine. Sjedište hrvatske države. Slijedom tih promjena mijenjalo se i područje koje je Knin predstavljao. Današnji Grad Knin, obuhvaća samo mali dio nekadašnjeg područja. Zato, za svoje potrebe definiranja kninskog područja za rubriku Kninska povijest u blogu na ovim web stranicama to područje je današnje općine: Ervenik, Kistanje, Promina, Biskupija, Kijevo, Civljane i Grad Knin. I opet neću obuhvatiti sve. Ali, čini mi se neprimjerenim danas pod Povijest Knina obuhvaćati dijelove povijesti Gradova Skradina, Drniša i Vrlike. Što ne znači da tu i tamo neću pokleknuti pred kakvim povijesnim izazovom sa područja tih gradova.

Gornje vrijedi i za Lovrićeve, Bilješke. On komentira Fortisov, Put po Dalmaciji, ali kao Sinjanin drži se se područja Sinjske i Cetinske krajine. Zajednički interes su nam Civljane i Vrlika. Iz takvih „administrativnih“ razloga sam se uhvatio i Lovrića. S druge strane, kao hrvatski sin, o Fortisovim interesima govori kao dijete tog kraja. Nama će pružiti malo drugačiju sliku ovoga prostora u onom vremenu, što je uvijek interesantno.

Mali poticaj je i to što ih nema u kninskoj knjižnici.

Pri tome ću vjerojatno sagriješiti prema onim daljim lokacijama, prvenstveno u fotografskom prikazu, ali bit će bolje…

Inače, Lovrićeve, Bilješke su samo jednom objavljene u hrvatskom prijevodu. I to u izdanju Izdavačkog zavoda JA, 1948. Sa Predgovorom i u prijevodu Mihovila Kombola. Odatle sam i prezeo objavljeni tekst. 

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

Uredio: miro

5. Ruševine Burnuma

Idući kopnom iz Knina prema manastiru veoma gostoljubivih kaluđera sv. Arkanđela¹, malo smo se udaljavali od rijeke koja odande do ušća gotovo neprekidno teče između kamenitih planina i rijetko susreće doline i polja po kojima bi se mogla razliti kada nabuja. Po pustoj Bukovici našli smo ostatke starih rimskih prebivališta, ali kakve jadne ostatke! Grubo tesano kamenje, u kojem se vide četvrtasto uklesane rupe da se u njih gurnu gredice ili nešto slično za podupiranje šatora u taborima, leži s obiju strana puta u dužini gotovo jedne milje hoda. Mnogi ulomci uništenih natpisa vide se razasuti ovdje-ondje, među njima i komad četverostrana stupa, urešena bareljefima na uglovima, na kojemu se čita ostatak drevne pohvale napisane velikim i dobro očuvanim slovima.

S mnogo se razloga može vjerovati da je razoreni grad na tom mjestu bio Prokopijev¹ Burnum i Strabonova² Liburna². Peutingerova tabla³ meće Burnum na desnu obalu rijeke Titiusa, iznad Scardone, dvadeset četiri milje od Nedinuma, današnjeg Nadina, točno dvadeset pet milja od ovoga mjesta, od triju lukova što se i sada vide, a narod ih zove Šuplja crkva. Nema tome mnogo godina kako ih bijaše pet, ali dva je razgradio neki Morlak da iskoristi kamenu građu. Od tih triju što ostadoše jedan ima dvadeset jednu stopu po tetivi, a dva manja što mu stoje zdesna upola manje. Zub vremena prilično je nagrizao taj starinski spomenik sagrađen od meka kamena slična francuskom moilonu, koji je manje cjelovit od našega kamena s Nanta i San Gottarda u brdima blizu Vicenze. Ono što je od njega ostalo ipak nam vrlo dobro pokazuje da je bio sagrađen u dobrim stoljećima arhitekture. Da se zgodno otkopa zemljište oko njega, vidjelo bi se da je veoma dobro razmjeren. Dao sam ga nacrtati kako se vidi na str. 76-77. Ne bih želio određivati u koju je svrhu bilo sagrađeno tih pet lukova Šuplje crkve; ali regbi da su morali stajati izdvojeno, jer se užljebljenja i vijenci luka jednako vide s obaju pročelja. Bi li to mogao biti slavoluk s pet lukova? U njegovoj blizini nema uočljivih razvalina, ali iz zemlje se iskapa veliko kamenje, a u okolici su ostaci neke rimske ceste. Šuplja crkva zapravo je ime mjesta na kojemu su lukovi; komad susjednoga polja posut ruševinama zove se Trajanski grad, to jest Trajanopolis.

6. Tok rijeke do Roškoga slapa

Desno od lukova, u svom dubokom koritu između razdijeljenih bregova, teče Krka i tu tvori vodopad blizu jednoga ubogog zaseoka koje se oko njega skupilo i divno izgleda s visoka, ali možda u toj dubini ne uživa u zdravu zraku. Tako je u dubokoj i vlažnoj dolini, pet-šest milja nizvodno, smješten manastir kaluđera sv. Arkanđela na Krki, u podnožju brda kojemu je vrh djelomično od šljunkovita pješčenjaka, djelomično od obična dalmatinskoga kamena, a osnova od potpuno različite i mnogo mlađe građe. Cesta kojom se silazi k Manastiru usječena je u obalu i omogućuje da se vide različiti slojevi cjepljiva kamena promjenljive tvrdoće, koji se čas mrvi pod prstima, čas se ljušti kao kremen, čas je pun nanesenih oblutaka, te se može nazvati vapnenastom, kamenitom, šljunkovito-pješčenjastom zemljom. Čini se da je rijeka, presječena naglim urušavanjem nekoga velikoga komada brda, u drevnim vremenima mnogo nadvisivala običnu razinu i ondje ostavila te slojeve mulja pomiješane s kamenčićima. Koliko god sam pozorno tražio po tom otvrdlom blatu, nisam mogao otkriti nikakva traga morskim tijelima, pa sam stoga povjerovao da je riječnog podrijetla. Kako se lako događa da se velike gromade kamenja otkinu od brdskih visova, koji se gotovo okomito uzdižu tvoreći obale Krke koja ih je prosjekla, dokazuje okolica četvrtog vodopada ove rijeke, Roškog slapa. Ona je posuta gromadama koje su se urušile s vrhova bregova. Posljednja litica što se survala na riječnu obalu s visine od stotinu i pedeset stopa, nakon jakog potresa koji se ondje osjetio 1769, obasiže sedamdeset i dvije stope i razmjerno tome se uzdiže. Sastavljena je od nanesena kamenja bijele, vinske, sive i napokon svake boje, te promjenljive tvrdoće. Među obojenim kamenjem najvećim se dijelom vidi lećasto; u jednom pak komadu otkinutom od te gromade nađoh nešto što nikad dotad nisam vidio, to jest lećasto kamenje koje se ovapnenilo i veoma izbijeljelo, a da mu se nisu nimalo oštetili kristali koji se uz pomoć dobra povećala razabiru kao savršeno prazni. Ta gromada što je pala šezdeset i devete držala se hridine na najvišem dijelu brda koja je nepristupačna u naše doba. U prošlim stoljećima jamačno se bilo lakše popeti gore, jer je na vanjskom licu odvaljene gromade uklesan nadgrobni natpis nekom davnom vojniku. Ako razum vođen jednostavnim uzastopnim svakidašnjim iskustvom nije dovoljan da se shvati kako je drevno stanje površine našega globusa pretrpjelo goleme promjene, ne samo tisućljetne nego i stoljetne, posebno na gorovitim mjestima, ovaj bi to primjer dokazao zasebice za područje kojim protječe rijeka Krka, a mogao bi se primijeniti i na sve druge krajeve koji graniče s planinskim rijekama i potocima. Onamo gore trebalo bi poslati one koji, stojeći u udobnosti i zaklonu svojih soba, učiteljski izriču da je naša Zemlja sada točno u onom istom stanju u kojem je bila unatrag šezdeset stoljeća, te vjeruju da su to dovoljno dokazali kada za potvrdu svoga mišljenja, stvorena bez zapažanja, navedu ostatke daleke prošlosti što se još nalaze otkriveni na nekim uzdignutim mjestima, zaboravljujući sve one koji su potpuno zatrpani. Vama se moralo više puta dogoditi da ste se sporili s takvim rasuđivačima, te odgovarajući im, niste prešutjeli pucanje i urušavanje planina, njihovo sporo razaranje pod djelovanjem vodâ, vulkane koji ih katkad isprevrnu i preinače im građu, mijenjanje riječnih korita, provaljivanje i povlačenje mora, o kojima nam je toliko primjera sačuvala povijest, a još ih više znaju čitati pouzdane istraživačeve oči.

Roški slap, gledan sprijeda, pruža oku lijep prizor; zacijelo je veličanstven u kasnu jesen i proljeće. Budući da ni u kojem slučaju ne nadmašuje vodopad kod Ternija, smatram da ga je najbolje vidjeti usred ljeta. Rijeka je na tom mjestu široka trista geometarskih koraka; presijeca je uzak i dug most na šezdeset lukova, grub i nerazuman ali temeljit turski rad. Između ovog mosta i vodopada nekoliko je mlinova, pa je voda stoga razdijeljena na različite kanale. Komadi zemlje što leže između tih razdjeljaka zelene se od mnoštva bujna drveća koje tu sretno raste zahvaljujući vječnoj vodi što ga zalijeva i prska. Od mjesta do mjesta zelenilo je prekinuto zbog valova što zapjenjeni i bučni padaju s visine od dvadesetak stopa, čas krivudajući, čas tekući ravnom stazom. Ipak se sva gornja voda ne stječe da tvori te različite potoke što ukrašavaju vodopad; dobar dio prolazi ispod kamenite zapreke. Koliko sam zapazio, ta rijeka ne ostavlja sedrastih i vapnenastih naslaga osim gdje nađe ustave i brane od kamena ili gdje je nagib znatan, pa zbog toga i tok brz. U Kninskom polju, gdje sporo teče jednakim koritom, ne okamenjuje ni kamenje niti biljke, iako mnogo njih pláče, jer ne nailazi na otpor. Vjerujem da bi se moglo pouzdano reći da su gromade, urušene s vrha bregova u korito Krke, stvorile različite vodopade zbog kojih ona nije plovna. Sedraste naslage našle su zgodno mjesto za taloženje u pukotinama i neravninama tih gromada; i toliko im je pomoglo vrijeme i razmještaj mjesta da su uspjele prisiliti dio voda da se preko njih prelijevaju, jer više ne nalaze dovoljan odušak ispod njih. Posumnjao bih zatim da nijedna vapnenasta voda, osim termalne, neće ostaviti naslaga na mjestima gdje joj je tok spor; a da će ih ostaviti, kako hladne, tako i tople, uvijek zbog tjesnoće i nagiba kanalâ kroz koje moraju teći. Ako se sedraste naslage vapnenaste vode nahvataju u većim količinama na mjestima spora toka i malena nagiba nego na mjestima koja su tijesna i nagnuta, gustoća i težina sedre što se stvori na drugima nadoknadit će veći obujam što se nakupio na prvima. Tako sam u spiljskom cijeđenju uvijek dosad zapažao kako su debla i stabljike vapnenasto-lisničkih stupova što se uzdižu s podzemnih podova izgrađeni od čistije i cjelovitije tvari zbog veće visine s koje padaju kapi pune slanih atoma i čestica koje se mogu kristalizirati. Kore što ih stvaraju obilni mlazovi vode uvijek su mekše i prema tome sadrže više zemljanih i slabo bojenih dijelova. Narav slojeva šljunkovita pješčenjaka koji zauzimaju ravno površje brda, između kojih duboko usječena teče rijeka, pokazuje da je sklon urušavanju, ne samo duž riječnoga korita nego i duž jaruga i dolina koje vode, ili su nekoć vodile, povremene vode i predaju ih Krki. Vidio sam kako je dno jedne doline, desno od Roškog slapa, sve posuto velikim komadima litica što su pale s visoka; na jednom od njih čitaju se ostaci nekog nagrizena i oštećena natpisa.

7. Tok Krke do Skradinskoga buka

Rijeka, ili bolje reći potok Čikola što izvire ispod Gradca, petnaest milja od Knina, ulijeva se u Krku pošto primi vode Vrbe porasle od voda Mirilovića. Na njezinoj desnoj obali leži naselje Drniš koje su Turci prepustili mletačkom oružju. Okolica ovoga mjesta izvanredno je plodna i pitoma. Nedaleko od Drniša maleno je seoce Trbounje, gdje je vjerojatno bio Tribulium u starih pisaca i gdje se vidi poneki bijedan trag rimskog prebivališta. Dugo bi se moglo govoriti o ovim loše upravljenim vodama, kao i o onima drugima što sa suprotne strane Krke tvore Butišnicu o kojoj sam prije kazivao. One bi mogle biti izvor bogatstva ovih krajeva, a sada su izvor bijede i pokude. Od Roškog slapa silazi se k otoku Visovcu, a to je vrh brežuljka kojemu je podnožje pod vodom; na njemu žive fratri cokulaši, zaslužni uzgajatelji vinograda Gospodnjega u ovim krajevima gdje bi jedan svjetovni pop teško htio pristati na tako trudoljuban život. Rijeka je na tom mjestu veoma široka, ali ne pruža ništa za istraživanje. Teče sporo jer vodu zadržava vodopad Mlini kod Skradina, kojih pet milja niže. To su posljednji i najveličanstveniji slapovi Krke; a bili bi dvostruko ljepši da ljudi nisu iskoristili zapreke što ih je priroda postavila rijeci i na njima sagradili mnoge vodenice. Blizu toga mjesta stvara se valovita sedra od zrnaste soli koja bi se na prvi pogled mogla uzeti za okamenjeno drvo. Neiskusni ljubitelji znanosti o okaminama često skupljaju te radove vodâ punih vapnenastih čestica i smatraju ih okamenjenim stablima. Crte što obilježavaju granice tankih slojeva i različitost vremenâ u kojima su ih vode stvorile, a isto tako i tvari kojima su vode bile zasićene, u ovakvim se slučajevima nazivaju uzdužnim vlaknima drveta; a neupućene oči tu lako vide i poprečna vlakna. Slične greške katkad izazivaju i neke vrste vulkanskog kamenja, šareni jaspisi i kremeni, na kojima se vide izrasline i čvorovi slični onima na stablima; i teško je uvjeriti u varku one koji ne odlaze osobno skupljati fosile po brdima gdje zdravo može suditi onaj tko nije opterećen predrasudama. Šimun Ljubavac je napisao i Ivan Lucius tiskao, a o. Farlati⁴ povjerovao i ponovio, da je od Skradinskoga buka do Zadra, koji je pedeset milja odatle, u staro doba tekao akvedukt. Njih su doveli u zabludu ostaci nekoga jadnoga kanala od opeka što se vide duž riječne obale desno od vodopada Mlina do utoka u jezero; ali taj kanal, po svemu sudeći, nije vodio vodu dalje od Skradina. O nemogućnosti odvođenja vode rijeke Krke u Zadar opširno sam govorio izvještavajući o drugim tragovima akvedukata što se vide uz more u okolici toga grada.³ Skradinu je zaista bio potreban akvedukt, jer je voda jezera u koje se ulijeva Krka slankasta gotovo u svako doba godine, a zdenci iz kojih se moglo grabiti nisu bili dovoljni da podmire potrebe znatnijega pučanstva. Od izvora kod Topolja do pada u Skradinsko jezero rijeka Krka ne teče dulje od trideset milja.

Putujući na konju od Manastira sv. Arkanđela do Skradina, tri milje prije nego što se stigne u ovaj grad, nailazi se na potočić koji među ostalim običnim kamenjem nosi i grude modre stvrdnute zemlje, pune okamenjenih morskih tjelešaca. Potaknut ovim zalutalim komadima, našao sam njezine otkrivene slojeve na nekoliko mjesta, ali posebno u blizini vrha brda, lijevo od puta. Ta zemlja sadrži tijela numularija, te lentikolara i porpita oblikom sličnih njima, zatim sitne jezgre bukardija, mnogo fungita i krakove morskih zvijezda. U Skradinu sam našao mnoštvo turbinita u običnu mramoru i nekoliko sam primjeraka donio sa sobom. Nedaleko od ovog potoka, na mjestu koje se zove Rupe, ima zubi morskoga psa koji odgovaraju onima što ih opisuje Scilla (Tabla III, crtež I). Nisam mogao obaći to mjesto, ali sam vidio tih zubi u osoba dostojnih svakog povjerenja koje su mi tvrdile da ih ondje ima u veoma velikim količinama.

8. O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji

O starom gradu gdje je u rimsko doba bila uprava Liburnije nema više nad zemljom vidljivih tragova. Tu sam prepisao dva lijepa natpisa otkrivena prije nekoliko godina i sačuvana u kući prečasnoga kanonika Mercatija. Valja se nadati da će se od sada unaprijed, razmjerno porastu stanovništva Skradina i umnožavanju novih oranica, češće otkrivati dragocjeni spomenici starine u tom kraju. I poželjno bi bilo da rijetke obrazovane osobe, koje imaju utjecaja u poglavarstvu toga grada što se preporađa, obrate posebnu pažnju ovom pitanju da ne propadnu ili da se drugamo ne prenesu časne uspomene na njihov stari i slavni zavičaj koji je zauzimao tako ugledan položaj među drugim liburnskim gradovima u rimsko doba. Gotovo je sramota što sada u Skradinu postoji samo šest kamenih spomenika s kojih se može prepisati natpis; a mnogi drugi, koji su se ovdje morali iskopati, bijedno su uništeni ili odneseni u Italiju gdje gube najveći dio svoje vrijednosti.

U okolici Skradina vrlo često se nađu rimski novci od kojih sam neke vrlo dragocjene vidio u veoma gostoljubivoga prelata monsinjora Trevisanija,⁵ biskupa i oca toga stanovništva što se preporađa. Ljubaznošću jednoga od najuglednije gospode u tom kraju dobio sam na dar nekoliko grobnih svjetiljaka koje nose ime lončara Fortisa, a otmjenim oblikom slova pokazuju da su iz najboljega doba. Uzastopna pustošenja što zadesiše Scardonu nisu ostavila ni traga o njezinoj veličini. Ali zato sada raste; ovdje se nastanjuju mnogi srbijanski i bosanski trgovci kao u veoma prikladnoj luci za trgovinu s gornjim turskim pokrajinama; ali grad nije nimalo utvrđen, ma što o tome rekao o. Farlati⁴.

Ni za jednog od mojih putovanja po Iliriku nije mi dosad uspjelo naići na neki rudnik koje god kovine izuzme li se jedan rudnik željeza koji ne bi smio biti daleko od Sinja i koji mi je (ne razumijem zbog kakva opravdana razloga) bio zatajen. Kažu da u Hotonju na kninskom području, gdje nisam bio, postoje rudnici nekoga bogatstva; ali lakomi i nevješti ljudi vide zlato i srebro u svim piritima, pa se ne može računati s pučkim glasinama. Treba ipak vjerovati da je Dalmacija u davnini proizvodila mnogo zlata; o tome neki pisci otvoreno svjedoče. Među ostalima i Plinije,⁶ koji je imao prilike to doznati, kaže da se za Neronova carevanja iz rudnika te provincije vadilo pedeset libara zlata dnevno, jer se skupljalo na površini zemlje, in summo cespite⁵.

Flor⁷ nam je ostavio zapisano da je Vibije, kojemu je August naložio da pokori Dalmatince, prisilio te surove ljude da kopaju rudnike i čiste zlato. I Marcijal⁸, pišući Makru, naziva Dalmaciju zlatonosnom zemljom, a čini se da je okolica Salone, prema njegovu mišljenju, zasluživala takav naslov.

Ibis litoreas, Macer, Salonas;

Felix auriferae colone terrae.⁶

A iz jednog Stacijeva⁹ stiha u Stellinu epitalamu nazrijeva se da je zlato Dalmacije bilo postalo poslovično:

Robora Dalmatico lucent satiata metallo.⁷

Ovaj odlomak ne dopušta da se dovodi u sumnju postojanje i izobilje toga dragocjenog proizvoda. Tako je poneki od naših pjesnika nazvao zlato peruanskom kovinom, i dobro smo ga razumjeli.

9. Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije

Ali usprkos tim svjedočanstvima, koja su u mnogim ljudima budila nadu da će naći blago, ne mogu nikako povjerovati da u planinama što se dižu duž obala Dalmacije u pravom smislu riječi ima rudnika zlata ili srebra; one nemaju nijedno obilježje mineralnih planina. Možda je sredozemna planina Promina, gdje je nekoć ležala Promona, bogata rudnicima, kako tvrde neki dalmatinski pisci. Ja je još nisam s potrebnom pomnjom i u svakom njezinu dijelu pohodio, ali slutim da je ime planine moglo zavarati Dalmatince zbog očite analogije što je ono ima s rudnicima, iako je izvorno možda izvedeno od prominendo¹⁰. Bilo mi je rečeno da rječica Hyader (Jadro), koja se sada po razvalinama obližnjega grada zove Salona, sa svojih izvora nosi pri izlazu pijesak u kojemu zaista ima zlatnih zrnaca; također mi je tvrđeno da su ga siromašni stanovnici njezinih obala često pomalo skupljali; pokušao sam se u to uvjeriti i uvjerio sam se da uopće nije istina. Čuo sam nekoliko osoba kako pričaju, a našao sam to i zapisano u nekim izvještajima o pokrajini što sam ih oteo prašini i moljcima, da iznad Šibenika, u mjestu zvanu Suhi Dolac, postoji bogat rudnik žive; ali to je iz temelja lažno i ne može drukčije ni biti. Moja dosadašnja istraživanja u tom pogledu nisu me daleko dovela. Ovako još neupućen u podrobnu topografiju ove prostrane zemlje, što sam joj prošao samo jedan dio, ipak sam sklon povjerovati da znatnih i dragocjenih rudnika nema u vapnenačkim planinama uz more niti duž dolina što ih pláču Krka i Cetina. Dublje u unutrašnjosti vjerojatno su bili stari rudnici, a i granice provincije zaista su dublje sezale. Ako je istina da se u pijesku rijeke kod Travnika u Bosni mogu naći zlatna zrnca, možda bi duž njezina toka i oko izvora trebalo tražiti bogate rudnike o kojima govori Plinije. Ne znam da li je to ista ona rijeka kojoj iz korita, petnaest milja od grada Travnika, žestoko izbija vrelo kisele vode dižući se znatno iznad površine vode što teče. Rečeno mi je da tu vodu upotrebljavaju Bosanci za liječenje groznice trećodnevke, da se zamuti i ostavlja željezovit talog ako se sprema u posude i prenosi, itd. Koliko se može nagađati po izvještajima naših ljudi koji njome prohode, Bosna obiluje mineralnim planinama; kažu da ima bogate rudnike srebra; i mjesto gdje se nalaze nosi ime Srebrenica, što znači srebreni kraj ili zemljište, nazvano tako po riječi srebro koja znači argento u svim narječjima slavenskoga jezika. Imao sam uzorak iz toga rudnika, sličan srebru podrijetlom iz Potosíja. Bilo je u listićima poput mahovine, zajedno s čistim žućkastim kremenom, a da s njime nije nimalo smiješano. Ispričane su mi još mnoge druge stvari koje se tiču povijesti fosilâ u Bosni, ali ne vjerujem da bi bilo zgodno kada bih vas o tome izvijestio na tuđu vjeru. Iz iskustva znam koliko je dobra oprezna nevjerica kada je posrijedi prirodopis.

Ako su vam sitne potankosti u koje sam ulazio bile možda dosadne, nadam se da zbog toga nećete zamjeriti svome prijatelju. Vi jamačno vjerujete, kao što i ja oduvijek vjerujem, da je vjerna točnost najbolja osobina što je može imati istraživač, koji ima na srcu narodno dobro kada ukazuje na mjesta koja je potrebno kultivirati, a napredak prirodne znanosti kada opisuje proizvode Velike Učiteljice. Osim ovih ciljeva, smatrao sam da je dobro što sam na svojim dalmatinskim putovanjima odlučno bio nakanio ispraviti one pisce koji su ponegdje pogriješili govoreći o tim krajevima; a imao sam na umu i veću udobnost putnika kada sam isticao koje su glasine u narodu lažne. Mislio sam zatim da ne smijem ispustiti ostatke starih građevina, premda njihovo spominjanje više pripada starinaru negoli prirodnjaku; a utoliko sam ih manje želio zanemariti ukoliko oni više moraju poslužiti da se promijene pojmovi što ih mi općenito imamo o Dalmaciji, gdje ne bi bile nikle onolike rimske kolonije da je to tako strašan kraj kako se opisuje.

Premda dovoljno poznajem malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika, priznat ću vam da potajno u sebi ćutim snažan užitak kada pomislim kako postoji mogućnost da moje putovanje donese neku blagodat dalmatinskom narodu, ako ne odmah sada, ono barem kada tome dođe vrijeme. Smatrao bih se najsretnijim od svih putnika kada bih se, prije nego što okončam življenje na našoj Zemlji, mogao osvjedočiti da sam korisno živio.

¹ Kaluđeri sv. Arkanđela u Krki održavaju pobožnu predaju da je sv. Pavao misio u malenoj kapelici pokraj njihova samostana. Morlaci grčkoga obreda hrle u to svetište s velikim štovanjem iako im siromaštvo ne dopušta da u nj donose bogate darove.

² MERIAN (Topograph. Carniol.) imao je mnogo manje dobrih razloga da stari Burnum metne gdje je sada Kočevje; to mjesto nije bilo naseljeno u rimskim stoljećima a veoma je daleko od mjestâ što ih geografi spominju kao bliza Burnumu. Još je lošije uporište imao onaj koji se pouzdao smjestiti ovaj stari grad na rijeku Rječinu, gdje je nekoć bila Tarsatica, a nikad Burnum, koji od tog mjesta mora biti svojih dvjesta milja daleko. Vidi Schonleben. Carniola Antiqua et Nova.

³ Vidi § 10. prvoga pisma.

⁴ Illyr. Sacr. T. 1.

⁵ Aurum qui quaerunt ante omnia segullum tollunt (ita vocatur indicium). Alveus, ubi id est, arenaeque lavantur, atque ex eo quod resedit conjectura capitur ut inveniatur aliquando in summa tellure, penitus rara foelicitate; ut nuper in Dalmatia, principatu Neronis, singulis diebus etiam quinquagenas libras fundens; cum jam inventum in summo cespite. Plin. Hist. Nat. Lib. XXXIII. cap. IV. Tragači za zlatom prije svega uklanjaju segullum (tako se zove zemlja koja ukazuje na zlato). Isperu se pijesak i udubina u kojoj se ona nalazi, pa se po onome što preostane stvara procjena. Ponekad se pronađe na površini zemlje, no to je u sasvim rijetkim sretnim slučajevima, kao što je bio onaj nedavno u Dalmaciji, za vladavine Neronove kad je nalazište davalo čak pedeset libri dnevno. Kad se tako pronađe u površinskom sloju... (PLIN. Hist. Nat. Lib. XXXIII. cap. IV).]

⁶ Ići ćeš u Salonu, smještenu na obali, Maceru, / sretni stanovniče zlatonosne zemlje! (Ep. 10, 78 1; 5)

⁷ Bliješte grede prekrivene dalmatinskom rudom. (Silv. 1, 2, 153)

¹ Prokopije, bizantski povjesničar iz 6. st, autor djela Historikon (Suvremena povijest), odlična izvora za povijest dolaska Slavena na Balkan.

² Strabon, grčki geograf (63. p. n, e. - 19. n. e.), nastavljač Polibijeve Historije (koja je izgubljena); njegova je Geografija, uz Ptolemeja, glavno vrelo za antičku geografiju.

³ Konrad Peutinger (1465-1547), njemački humanist, bio je vlasnik tzv. Itinerariuma Antonini, crtanog itinerara (itinerarium pictum), koji se po njemu naziva Peutingerova karta (Tabula Peutingeriana). To je srednjovjekovna kopija rimskog itinerara iz 3. st, na 11 pergamenih listova, ukupno 7 metara dužine, na kojem su shematski prikazana područja Rimskog Carstva.

⁴ Daniel Farlati (1690-1773), isusovac, povjesničar, izdavač opsežna djela Illyricum sacrum u 8 svezaka (1751-1819), u kojem je obrađena crkvena i svjetovna povijest naših i nama susjednih krajeva, posebice Dalmacije (1-6), Crne Gore, Albanije i Srijema (7), Srbije i Bugarske (8). Djelo je zasnovao Filip Riceputi, a nakon Farlatijeve smrti nastavio Jakob Coleti.

⁵ Stjepan Antun Trevisan, rodom Mlečanin, pretposljednji skradinski biskup, od 1766. do 1799.

⁶ Plinije Sekund Stariji (23-79), rimski pisac, prirodoslovac, poginuo promatrajući provalu Vezuva. Njegova Naturalis historia - Prirodopis, golema kompilacija od 37 knjiga, antička enciklopedija, stoljećima je bila temeljno vrelo o sveopćem znanju o prirodi.

⁷ Flor, rimski historičar iz 2. st. n. e, autor djela o svim ratovima (Bellorum omnium libri III).

⁸ Marko Valerije Marcijal (40-103), najpoznatiji rimski pisac epigramâ u kojima se ogleda čitavo rimsko društvo.

⁹ Publije Papinije Stacije (oko 40 - oko 96), rimski pjesnik, glavno djelo mitološki ep o borbi Edipovih sinova (Thebais), u zbirci Silvae sabrane prigodne pjesme.

¹⁰ tj. od glagola prominere, pomaljati se, stršiti.

Kraj

Alberto Fortis

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro

Želeći napraviti prilog toponimiji grada Knina pokušao sam naći popis naselja. Nisam uspio. Ono što mi je dostupno, to je popis prema Prostornom planu Šibensko-kninske županije, Izmjene i dopune III, koji je nedavno bio na javnoj raspravi. Taj popis sadrži 13 ojkonima (imena naselja). Pri pogledu na geografsku kartu bilo kojeg razmjera nećete se složiti sa tim. Znači pitanje je u definiciji naselja. Ni tu nisam bio bolje sreće. Što je u stvari naselje?

Prema kolegijima hrvatskog jezika, postoje samostalna i nesamostalna naselja. Samostalnim naseljem su smatrana naselja sa vlastitim teritorijem, a nesamostalnim ona naselja koja su se nalazila na teritoriju nekog samostalnog naselja.

Stoga sam se uhvatio Karte 3.0 Uvjeti korištenja uređenja i zaštite prostora iz gornjeg Prostornog plana i došao do donjeg popisa, samostalnih naselja grada Knina.

Golubić: Čolaci, Džepinovi stanovi, Golubić, Grubići, Jerkovići, Marići, Plavšići, Radinovi, Rončevići, Torlaci, Vojnovići, Zelembabe.

Knin

Kninsko polje: Guge, Kaligerovci, Šimića staje, Vrpolje, Kovačić, Burum, Kitešića klb.,

Kovačić: Krčić, Markotina staja.

Ljubač: Ljubač, Marjanovići.

Oćestovo: Kasumi, Lošići, Oćestovo, Perići.

Plavno: Asani, Bašinac, Bursaći, Đumići, Đurići, Grmuše, Grubari, Jovičići, Kurajice, Kurajice, Opačići, Palanka, Plavno, Radići, Rastova k., Rodići, Torbice, Vještice, Vunduci.

Polača: Bosnići, Čimburi, Đurići, Krčić, Lazići, Maglovi, Mala Polača, Mala Polača, Mirkovići, Popovići Tice, Velika Polača, Vučkovići.

Potkonje: Konj, Potkonje, Požar.

Radljevac: Dobrijevići, Gornji Radljevac, Palanka, Radljevac, Stojakovići.

Strmica: Čolići, Cerovci, Dragaši, Dronjci, Dronjci Komalići, Mizdraci, Novkovići Podgrab, Potočilo, Radoši,Strmica.

Vrpolje: Anića staje, Šegotino vrelo, Vidovići, Vrpolje.

Žagrović: Donduri, Dukići, Kolundžije, Prljaj, Raškovići, Rašute, Stanići, Stara straža, Žagrovići.

Na početku teksta sam naglasio da je ovo „prilog toponimiji“ s čim želim reći kako sa ovim člankom ova tema nije zatvorena zatvorena. Nadam se da će se netko, bolji poznavalac, kninske topologije javiti kako bi ovaj postojeći popis proširili ili ispravili. Ili kako bi napravili novi: popis vrhova, hidrografski popis, popis toponima namijenjenih gospodarstvu (torovi, staje,…)… U svrhu otvaranja nove rubrike pod radnim nazivom Geografija Knina.

Literatura:

Vrbančić M. & Vuk A., Naglašavanje toponima u hrvatskim elektroničkim medijima;

Veliki atlas Hrvatske, Mozaik knjiga;

Karta Šibensko-kninske županije iz Prostornog plana Županije. Izmjene i dopune III. 3.0. Uvjeti korištenja, uređenja i zaštite prostora.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

Autor: miro

VELEŠTOVANOM GOSPODINU VITEZU

ANTONIJU VALLISNIERIJU

PROFESORU PRIRODOPISA NA SVEUČILIŠTU U PADOVI¹

O TOKU RIJEKE KRKE ILI TITIUSA U STARIH PISACA

Mučna nužda da putujem na sreću po prostranoj zemlji gdje još nije poznat nijedan dio prirodopisa nagnala me, kako možete lako zamisliti, da potratim mnogo vremena i mnogo truda. Najveće zlo s kojim sam se ondje susreo jest oskudica osoba sposobnih da putniku pruže kakav dobar naputak. To ne znači da u primorskim gradovima Dalmacije nema obrazovanih ljudi, ne; ali oni se obično bave posve različitim poslovima nego što su poslovi prirodnjaka, pa stoga vrlo malo mogu pomoći. Budući da nisam mogao imati odgovarajući broj čvrstih točaka prema kojima bih upravio svoje izlete, bio sam prisiljen označiti sam sebi pravce ili iskoristiti one što ih je već označila Priroda, čas duž mora u vijugavosti žala, čas na kopnu u tokovima rijeka.

1. O pravim izvorima rijeke Krke

Jedna od rijeka što sam ih najrevnije slijedio jest Titius u starih pisaca, a danas je tamošnji narod zove Krka (Kerka ili Karka); ona je u rimsko doba, kako znate, bila granica koja je dijelila Liburniju od Dalmacije. Njezini su izvori obilježeni na kartama mnogo dublje nego što uistinu jesu. I najtočniji horografi Dalmacije pobrkali su korito Krke s jednim potokom što se s visoka u nju ruši i dovodi slučajne vode s osrednje protegnuta niza krševitih bregova, poznatog među stanovništvom pod imenom Hrsovac. Prijevoj Hrsovca spaja podnožje planine Dinare s podnožjem Gnjata i razdjeljuje polja što ih pláče Cetina, a to je Tilurus u geografa, od prostranih dolina što ih natapa Titius.

Ovoj rijeci nisu potrebni pritoci da bi dostojanstveno tekla; lijepa je i oblikovana neposredno kraj spilje iz koje izbija.

Gornje korito povremenog potoka što u nju dovodi gorske vode, široko je trideset stopa, ali tok mu nije dugačak dok ne stigne u Topolje¹. Sa sobom nosi veliku količinu vapnenaste zemlje koja se vrlo lako hvata i stvara taloge i pokorice. Sedra, koja u Krki nastaje taloženjem tih gornjih voda, lijepa je vrsta fitotipolita koji je čas više, čas manje čvrst, ovisno o većem ili manjem nagibu voda što ga tvore, te sadrži otiske različitih močvarnih, riječnih i srodnih biljaka². Ova vrsta taložnog vapnenca nije samo neobična nego i korisna, jer je vrlo zgodna za gradnju zidova i lukova, lako se obrađuje, otporna je prema djelovanju zraka i nije teška. Tok potoka iznad Krkinih izvora u pravom smislu riječi nije postojan, pa je stoga visoki slap s kojega se ruši bio potpuno suh kada smo ondje bili sredinom kolovoza. Od razine gornjega korita do razine spilje iz koje izlazi nepresušna Krka bit će visinska razlika oko stotinu stopa. U vrijeme kada se onuda spušta nabujali potok jamačno se stvara veličanstven prizor. Rub s kojega se survavaju vode sav je od sedre, obrastao pri dnu dugim korovom i mahovinom. On se savija tvoreći svojevrstan luk pod kojim ima mnogo veoma svježih dupljâ, savršeno zaklonjenih od sunca, u koje se ulazi kroz tijesne otvore. Obronci brda što tu služe kao obale Krke posve su preokrenuti i pokazuju najneobičniju zbrku u svojim slojevima. Strmi su, a ponekad i okomiti; mramor je obične bjeličaste građe. Susretne se poneki zalutali komad veoma tvrde šupljikave lave, vinsko-pepeljaste boje, iz koje vrca mnoštvo iskara kad se po njoj kresne kresivom. Tu se ponavlja pojava koja me zapanjila kada smo jahali od Splita do Klisa, gdje smo na planini izdaleka ugledali ogranke nekih otkrivenih slojeva koji kao da su opisivali kružne lukove s krajnjim točkama okrenutima nadolje. U Topolju je stvar zamršenija, jer se tu ne vidi samo jedan red lukova nego dva izvijena jedan za drugim na istoj osnovici, a njihove se krajnje točke spajaju u obliku kineskog šiljasta i rogata krova. Ostatak brijega sav je nepovezan, neuravnotežen. Korito je slapa grebenito, razrovano i nejednako. Ispod njega s velikim obiljem vode izvire Krka iz jedne mračne pećine. Uvrtio sam sebi u glavu da u nju uđem; sjedoh, dakle, u ladvu (vrsta čuna izdubljena u deblu, poput kanua američkih domorodaca) i opskrbljen zapaljenim borovim trijeskama pokušah zaploviti pod zemlju u društvu štovanog mladića, gospodina Jacoba Herveyja. Nije bio posvema uzaludan pokušaj, koliko god je velika muka bila braniti se od vapnenastih izbočina sa stropa i opirati se navali protivne vode; ali zublje su nam se trnule zbog mnoštva kapi što padaju cijedeći se kroz gornje litice, a ladva se, sukobljujući se s rijekom ondje gdje se ona uz veliku buku probija kroz tijesan i nagnut kanal, punila više nego što treba. Morali smo uzastopno uzmicati; ali u zaštićenoj ladvi jamačno bismo bili dalje prodrli i možda uzmogli prošetati po podzemnim riječnim obalama. Valja se sjetiti da topoljska brda pripadaju istom vapnenasto-mramornom lancu kao i jarebička iz kojih izlazi u suprotnom smjeru Cetina. Na dobačaj kamena od ždrijela spilje iz koje navire Krka stoje vodenice. Kotači žrvnjeva su vodoravni, a njihovi paoci načinjeni u obliku žlica. Ta vrsta kotača, dobra za mjesta u kojima se može skupiti malo vode pa bi njezino dizanje zahtijevalo velik trošak, opisana je u knjizi O strojevima Šibenčanina Fausta Vrančića,² čanadskoga biskupa.

2. O vulkanskim bregovima između Topoljskoga slapa i Knina

Od Topolja do Knina ima pet milja, kako vodenim, tako i kopnenim putem. Jašući preko bregova, vidjeli smo mnoge neravnomjerne masive i znatne dionice šljunkovitih stijena. Spuštajući se poslije niz rijeku, na povratku s ponovna posjeta slapu, zaustavili smo se pokraj dvaju sučeljenih brežuljaka, jednoga od obična vapnenasta mramora i šljunka stvrdla u stijene, a drugoga najvećim dijelom vulkanskoga. Ovaj drugi, nazvan Kapitul, zaslužuje da ga se pohodi zbog velike raznolikosti vulkanskih materija kojima obiluje. Tu ima kamenja koje je veoma lagano, bjelkasto, osuto zlatnim tinjcem, očigledno nastalo u podzemnom ognju, za koje vjerujem, premda nije šupljikavo, da se može nazvati pomice micacea, jer odsijeva na poroznosti, lagan je i vulkanskog podrijetla. Kada ga se prouči pod povećalom, pokazuje da je sastavljeno od sitna staklasta polurastopljena pijeska i da je građeno od jednakih počela kao jedan izvrstan plovućac kojega sam žilu našao u podnožju istoga brijega. Tu se vide crna šupljikava željezna troska, te crvenkasti i žuti pješčenjaci; svojevrsno pješčano kamenje ljubičaste boje s bijelim pjegama; nekakva posebna ardesia micacea³; razbacani talozi pucolanske zemlje vinske boje⁴ koja se stvrdnula gotovo kao kamen; i napokon mnogo kamenje slično porfiru koje je sačuvalo očite znakove drevnog stapanja. Kako po tvarima od kojih je sastavljen, tako i po izgledu, brijeg Kapitul veoma je nalik na Monte Nuovo⁵ što se osamljeno uzdiže pokraj drugih naših Euganejskih brda vulkanskog podrijetla. Raznolikost tvari ipak nije tako velika kod Padove kao blizu Knina. Vrh brežuljka osut je tu i tamo pješčenjakom, kao i svi susjedni vulkanski bregovi na desnoj obali rijeke sve do gradića Knina⁶ koji ima naslov biskupije, ali u njem biskup ne stoluje. On bi morao biti, prema većini pisaca o ilirskim pitanjima, Arduba u starih pisaca, slavna ne toliko po otporu Germaniku, koliko po neukrotivoj hrabrosti žena koje su se radije bacale u oganj i rijeku sa svojom djecom nego da postanu robinje pobjedničkih Rimljana.

3. O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku

Nema nijednog mjesta duž toka obiju rijeka, Krke i Cetine, kojemu bi bolje odgovarale osobine što ih je Dion Kasije³ pripisao tvrđavi Ardubi⁷. Rijeka Krka s jedne strane i Butišnica s druge pláču klin kojemu se na vrhu danas uzdiže tvrđava Knin. Povjesničar, međutim, govori samo o jednoj rijeci, a ne o sutoku, i obilježava je brzom; to danas ne odgovara Krki pod zidinama Knina gdje je, istinu govoreći, vrlo lijena toka. Zapuštenost ove rijeke, koja nema nasipa pa se često razlijeva i stvara nezdrave močvare neposredno ispod Knina, škodi zraku toga kraja. Ovdje nisam vidio nikakvih starinskih spomenika osim znatne količine rimskog novca, posebno iz vremena dobrog cara Antonina. Nerijetko se u tim krajevima nađu kovanci iz Mletaka i drugih gradova iz doba srednjovjekovnih knezova. Nasuprot Kninu, na drugoj obali Krke, uzdiže se brijeg nazvan Konjsko brdo; u njegovu se podnožju u Krku ulijevaju vode Kosovčice što se spuštaju s vulkanskih brežuljaka Kosova polja kojega je niži dio bogat tresetom što ondje nekorisno leži. Nema tome mnogo godina kako je prokopan kanal koji je trebalo da isuši poplavljenu zemlju u tome polju; ali taj je posao, na žalost, prerano napušten ne donijevši koristi. Konjsko brdo danas je gotovo cijelo neobrađeno iako u Kninu živi predaja da je ono u prošlim stoljećima bilo glasovito po izvrsnu vinu, kao i brdo Vrbnik koje se s njime spaja. I na njemu se može skupiti nekoliko vrsta vulkanskih tvari među kojima se zapaža neki crvenkast kamen poput opeke, osut crnim pijeskom i sjajan od postakljena željeza. Njegov je vrh ipak od pepeljasta vapnenca koji je vrlo tvrd i pun bezimenih morskih tjelešaca sličnih onima što se nalaze po najvišim planinama Sette Communi u okolici Vicenze. Javna cesta dijeli Konjsko brdo od Vrbnika čije je podnožje građeno od bjeličasta, prugasta i ispucala vapnenca poprskana crvenkastim okerom. Na polovici uspona bezoblična je i drobljiva gromada granita koja izbija iz utrobe brda u smjeru susjednoga brijega. Otkrivena širina te mase iznosi oko dvjesta stopa; cjelovitost smjese nejednaka je, ali nigdje ne doseže cjelovitost naših granita iz okolice Padove. Po brdima Galzignana, u pješčanim i okernim sedrama što su ih izrigali ti drevni vezuvi, često sam nalazio slične komade koje sam u svojem malenom nizu nazvao drobljivim, nesavršenim granitom. Povrh ove vulkanske materije na Konjskom se brdu pruža sloj tvrda vapnenca, a povrh njega drugi od šljunkovita pješčenjaka; na vrhu je mješavina morskog vapnenca i vulkanskoga kamenja. Brdo morskog vapnenca i slojevi šljunkovita pješčenjaka, koji je također vapnenasto-morski, visoko se dižu iznad vulkanskih materija; i da ih s vremenom nije otkrila jedna bujica, teško bi bilo i pomisliti da je unutrašnjost Vrbnika bila izložena podzemnom ognju, jer ispreturanost i isprekidanost, koje bi se mogle vidjeti izvana, ne bi svakome oku jasno pokazale od čega je nastala. Područje je i sada izloženo čestim udarima potresa, a u davnim vremenima vjerojatno ih je bilo mnogo više. Teško se može zamisliti da su se bez veoma žestokih potresa mogli prekidati i prolamati slojevi nataložena kamena koji i sada vladaju visovima brda, te da su iz zavala mogli niknuti novi brežuljci materije sažgane ognjem, podižući katkad poneku gromadu staroga šljunkovitog pješčenjaka. Tok rijeke morao je pretrpjeti velike promjene; to, među ostalim, jasno pokazuje i vodopad kod Topolja, onako visok, strm i grebenit; da se s njegova praga povuče crta, išla bi povrh svih novih brežuljaka i spojila se s padinama Vrbnika. Nedaleko od Konjskoga brda dizao se drevni liburnijski grad Promona što zadade toliko posla Rimljanima. Valjalo bi se koji dan zaletjeti u krševit kraj koji još nosi ime Promina da se prikupe ostaci iz starine, razasuti po njemu. Na nekim vrhovima tih krševitih brda vide se ostaci zida što su ga sagradili Augustovi vojnici u opsegu od pedeset stadija da presijeku komunikacije između Ilira utvrđenih u Promoni i njihovih sunarodnjaka i saveznika iz susjednih krajeva. Između Vrbnika i Kninskoga brijega Krka prolazi kroz tijesan i neravan kanal koji joj mnogo zadržava vodu. Rječica Butišnica pridružuje joj se malo niže i usporuje joj tok jer nanosi vrlo nezgodne sipine pijeska i šljunka, opasne za kratku plovidbu što je ipak omogućuju udaljenosti slapova koji često prekidaju tok ove rijeke.

4. O vodama koje se ulijevaju u Krku, te o toku ove rijeke do Manastira sv. Arkanđela

Butišnica nastaje pod brdom Strmicom od sutoka triju potočića od kojih se glavni, zvan Crni potok, nakon devet milja vijugava toka od brda Jelinak spaja s vodom Mračaja, koji izvire ispod brda Plišivice i nosi ime šest milja puta dok ga ne izgubi spojivši se s potočićem Tiškovci u koritu većeg potoka. Brzac Tiškovci ili Tiškovac dospijeva povećati vode Crnog potoka malo prije nego što se u njemu okonča Mračaj; on se spušta s planine Vulice presijecajući široko Srpsko polje i Dugopolje koja Vulica i planina Trubar dijele od Grahovskoga polja što leži s onu stranu mletačke granice. Naposljetku, nedaleko od zaleđa Knina, rječicu Butišnicu povećava Plavnašica, voda koja izvire ispod brda što se diže nad Plavanjskim poljem, pojačana brzim potokom Raduljem koji se na nekim boljim kartama zove Radljevac. Sutok svih tih gorskih voda glavni je razlog (ne znam zašto to dosad drugi nisu oglasili ili barem naslutili) što je Butišnica šljunkovita i što je, po mojem mišljenju, zbog njezina ušća močvarno ono prostrano i plodno Kninsko polje. Možda je i most, ispod kojega ona teče u trenutku utjecanja u Krku, također dobrim dijelom kriv za sudbonosno nanošenje šljunka. Taj most dug je svojih stotinu geometarskih stopa i ima deset lukova; zatekao sam ga uska, slabo popločana i vrlo pogibeljna za potkovane životinje, a takvi su gotovo svi turski mostovi rasuti po ovim krajevima. Vjerojatno je da bi to polje imalo silnu korist kada bi se utok Butišnice bolje upravio i premjestio malo niže; gotovo ne sumnjam da bi tu vjerojatnost mogli svesti na dokaze oni vješti ljudi što ih Prejasna vlada obično upošljava u sličnim slučajevima.

Šest do osam milja nizvodno rijeka (koja gotovo stalno teče duboko stiješnjena okomito prosječenim brdima unatoč tome što ima prilično znatno korito) nailazi na prepreku kod Babovdola i tu stvara malen vodopad. Čini se da je sadreni otočić, nastao usred rijeke, razlog što se vode usporavaju i malo prije nego što stignu do njega stvaraju svojevrsno jezero kojemu je dno pokriveno trskom i drugim močvarnim biljkama. Nataloženi vapnenac pokriva korito što ga je razdijelio taj otočić kraj Babovdola i iz dana u dan raste; stoga se vode svakoga dana sve više zadržavaju i sve jače pretvaraju u močvare blizu Knina i ispod njega, na silnu štetu stanovništvu. Tok ove rijeke vjerojatno nije bio tako zanemaren u doba Rimljana, jer je prije nekoliko godina, prilikom iskapanja na tom mjestu po vladarskoj naredbi, pronađen sedam stopa duboko u sedri arhitrav i krovni vijenac od grčkoga mramora, divno ukrašen bareljefima koji predstavljaju cvjetne vjenčiće, kornjače, krokodile i druge vodozemne životinje. Vjerojatno je stajao nad vratima nekog nimfeja. Kninski su ga fratri dovukli iz Babovdola i uzeli jedan njegov dio, razbivši ga, na žalost, po običaju vjerskoga barbarstva, za nekakav ukras u svojoj crkvi. Kada bi sadašnje korito bilo sedam-osam stopa dublje, a otočić spojen s jednom obalom rijeke, plovidba bi imala jednu zapreku manje i brže bi protjecale gornje vode koje bi tada valjalo tako usmjeriti da se ne razlijevaju lako. Zdravlje i iskorištavanje veoma plodna Kninskog polja i brežuljaka važno su pitanje iako se čini da dosad Premudra Vlada nije ovamo svrnula misli zbog ovih mnogih i opravdanih razloga što ih valja duboko štovati u tišini. Blizu vodopada Babovdola, u rupama hridina veoma visoko iznad rijeke, nakupio sam lijepih primjeraka izvrsno ovapnenjene mahovine. Ima tu i pizolita koji su po sastavu nalik na životinjske bezoare i slatkiše iz Tivolija, samo što su mnogo manje bijeli i manje zgusnuti nego ovi posljednji. Na riječnom kamenju blizu Babovdola žive oveći polipi kojima golim okom na žurnom putovanju nisam mogao posvetiti sav pozor što ga zaslužuju nakon otkrića Trembleyja, Backera i glasovitoga Bonneta.

¹ Antonio Vallisnieri Mlađi (1708-1777), sin znamenitog prirodoslovca. Premda bolestan, nije htio u mirovinu; njegovu je katedru želio preuzeti Fortis. Kada je ovaj već umro, vlasti su katedru radije ukinule nego da je predaju politički nepouzdanu čovjeku, tj. Albertu Fortisu.

² Faust Vrančić (lat. Verantius, 1551-1617), Šibenčanin, nećak Antunov o kojemu je Fortis u ovom poglavlju napisao malu monografiju. Za Faustovo obrazovanje brinuo se stric Antun, te ga nakon školovanja u Padovi, Veneciji, Beču i Rimu uzeo k sebi u Ugarsku. Obavljao je različite diplomatske poslove. Nakon ženine smrti zaredio se, postao čanadski biskup, odrekao se biskupije i otišao u Rim, gdje se brinuo o regulaciji Tibera, a u Veneciji o javnim fontanama. Autor peterojezičnog rječnika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae (1595), a zatim i knjige koju Fortis spominje, Machinae novae (1595).

³ Dion Kasije (oko 155-235), grčki historičar iz rimskog razdoblja, obradio je rimsku povijest u 80 knjiga, od kojih su se sačuvale od 36. do 60.

¹ Topolje je dobilo ime po topolama kojih tu ima u izobilju. Tòpola je ilirska riječ za pioppo.

² Stalactites vegetabilia incrustans. Linn. Syst. nat. Porus aquae crustaceus circa alia corpora concretus WALL. Biljni kosturi gnjiju poslije okorenja, pa od njih ostaju samo otisci u sedri.

³ Mica squamosa, alba. WALL: 74.3. Mica squamosa, rigidula, argentata. Linn. 58.3. Mica compacta, membranis squamosis, argentea. WOLTERSDORFF. min. 17.

⁴ Terra Puteolana rubra. WALL. Caementum induratum. CRONST. 209.

⁵ Euganejski Monte Nuovo čini se da imenom što ga nosi naznačuje kasnije postanje. Tvari od kojih je sastavljen pokazuju da je nastao zbog podzemnoga ognja, kao i Monte Nuovo kod Pozzuolija.

⁶ U dokumentima se zove Tnin, Tnina, Tininium i Tnena. Možda ime Knin i Klin dolazi od KLIN, cuneo, jer je zaista smješten na šiljku jednoga klina.

⁷ “Germanik zauze i Ardubu, veoma jaku... tvrđavu, gotovo potpuno okruženu brzom rijekom koja joj pláče podnožje.” DION KASIJE, Lib. 56.

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/  ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro

11. Svadbe, trudnoće, porođaji

Veoma je čest slučaj i među Morlacima da djevojka bude isprošena za nekog mladića koji živi mnogo milja daleko; takve brakove ugovaraju starci jedne i druge obitelji a da se budući mladenci nikad nisu vidjeli. Razlog tim dalekim potragama znade biti, više nego pomanjkanje djevojaka u selu ili okolici, želja za orođenjem s porodicama koje su veoma razgranate i čuvene po tome što su dale hrabrih ljudi. Momkov otac, ili koji drugi njegov rođak zrele dobi, pođe prositi mladenku, ili, bolje reći, jednu od mladenki iz takve porodice, nemajući obično određena izbora. Njemu pokažu sve djevojke iz kuće, a on bira po volji poštujući ponajviše pravo prvorođenja. Rijetko se uskraćuju zaprošene djevojke, niti se običava mnogo obzirati na prilike onoga tko je prosi. Često se događa da neki bogat Morlak dade jednu od kćeri vlastitom sluzi ili kmetu, kao što se činilo u patrijarhalno doba; tako se malo drži do žena u tim krajevima. U tim prilikama one ipak imaju jedno pravo što bi ga naše željele imati, a pravedno bi bilo da ga imaju. Onaj tko je djevojku zaprosio kao zastupnik i dobio je, odlazi po ženika i vraća se s njime da jedno drugo vidi. Ako im je obostrano po volji, brak je sklopljen. U ponekom selu običaj je da djevojka ide vidjeti kuću i porodicu predloženog momka, prije nego što konačno pristane; ona ima slobodu raskinuti ugovor kad god joj se mjesto ili čeljad zbog nečega ne svide. Ako je njima zadovoljna, vraća se u očinsku kuću u pratnji budućeg muža, djeverova i porodičnih prijatelja. Odredi se vrijeme vjenčanja, pa kada ono dođe, mladoženja skupi najuglednije rođake, koji se tako zbrani zovu svati, te svi pojašu konje i lijepo uređeni odu do djevojčine kuće. Jedan od istaknutih ukrasa svadbenih uzvanika jest paunovo pero na kapi. Družina je dobro naoružana da odbije svaki napad ili zasjedu koji bi im mogli pomutiti veselje. Takva su se iznenađenja često događala u prošlim vremenima kada se običavalo (koliko se razabire iz junačkih narodnih pjesama) da različiti tražitelji ruke neke djevojke zadobivaju prednost junačkim djelima ili iskušavanjem u hitrini, tjelesnoj spretnosti i dosjetljivosti. U jednoj staroj pjesmi o ženidbi vojvode Sibinjanina Janka⁹ (koji bijaše suvremenik slavnog Jurja Kastriotića, rečenog Skenderbega) braća Janje Temišvarke, koju je Janko zaprosio, nenaklonjena njemu, pošto su ga naveli da pije više nego što treba, predlažu mu igre, s mogućnošću da dobije mladu ako se u njima časno ponese ili da pogine ako ne uspije izvršiti zadatke.

“Iznesoše na koplju jabuku,

Ter su njemu tiho besidili:

Strilaj, Janko, na koplju jabuku:

Ako li je ustrilit ne moreš,

Nit ćeš otić, ni odniti glavu,

Ni odvesti lipotu divojku.”¹⁰

Druga predložena igra bila je da preskoči devet konja, poredanih jedan do drugoga, u jednome skoku; treća, da prepozna svoju mladu između devet djevojaka pokrivenih koprenama. Janko je zaista bio hrabar junak, ali nije bio vješt tim viteštvima; umjesto njega izvršio ih je njegov nećak, i tu se nije imalo što prigovoriti, jer to je dopuštao običaj kao što se na vašem otoku, Kraljici oceana, dopušta platiti čovjeka da se bori umjesto onoga tko je izazvan. Način na koji je Sekul, Jankov nećak, pogodio koja je ujakova zaručnica između devet djevojaka zaslužuje da se navede, a da time produžim svoje zastranjenje u govoru. Razastro je po tlu dolamu skinutu sa sebe i tako u jeleku, veli pjesnik,

“Sinu Sekul kako sunce žarko”.

Zatim je po njoj prosuo pregršt zlatnog prstenja i obratio se zastrtim djevojkama:

“Kupi sada od zlata prstene,

Ujno moja, Jankova divojko!

Ako li se koja druga maši,

Odsić ću joj ruku do lakata.

Sve divojke nase odstupiše,

Ali ne hti Jankova divojka,

Već pokupi od zlata prstene

Ter ih meće na bijele ruke.”

Sekulu valja priznati poseban dar za prepoznavanje krabulja.

Tko bi se poslije ovakvih iskušavanja našao isključen iz prošnje ili svrstan iza drugih, a mislio da to nije pravedno, nastojao je to nadoknaditi nasiljem za kojim su slijedile krvave bitke. Na grobovima starih Slavena, koji se nalaze po šumama i pustim mjestima u Morlačkoj, često se vide te borbe isklesane u grubu bareljefu¹¹.

Pošto se mlada pod velom i s vijencem odvede u crkvu među svatovima na konju, te se obave sveti obredi, uz pucnjavu iz samokresa i pušaka, uz barbarske urlike i bučno potcikivanje od veselja prate je očinskoj kući, ili mladoženjinoj ako nije daleko. Svaki svat ima neku posebnu dužnost, kako za putovanja, tako i za gozbe koje se dohvate čim završe crkveni obredi. Prvinac ide ispred svih ostalih i pjeva na stanovitoj udaljenosti; barjaktar razvija svilenu zastavu na koplju kojemu je na vrhu nasađena jabuka; barjaktara su dva, a na odličnijim svadbama četiri. Stari svat je glavna osoba u družini i tim se dostojanstvom obično zaodijeva najčasniji čovjek u rodu. Stačeo je određen da prima zapovijedi starog svata. Dva djevera, koji moraju biti mladoženjina braća ako ih ima, dvore mladu. Kum je ono što je u nas compare; komordžija ili seksana zadužen je čuvati škrinju s mirazom. Čauš nosi štap i drži povorku u redu kao meštar ceremonije; on ide pjevajući glasno: Breberi, Davori, Dobra-srića, Jara, Piko, imena starinskih milostivih božanstava.¹⁰

Buklija je peharnik u družini, kako na putu, tako i za stolom. Ta se služba udvostruči i utrostruči, u skladu s potrebama brojnijih svatova.

Ručak prvoga dana katkad se daje u mladenkinoj kući, ali najčešće u mladoženjinoj, jer se svati poslije vjenčanoga blagoslova zapute k njegovu prebivalištu. Tri-četiri pješaka trče ispred društva i najbrži od njih dobije za nagradu maramu, svojevrstan ručnik izvezen na dva kraja. Domaćin ili glava kuće izlazi u susret nevjesti; prije nego što ona sjaše iz sedla, daju joj da pomiluje dijete koje se posudi od susjeda ako nema nijednoga u porodici. Kada sjaše, prije nego što će ući u kuću, klekne i poljubi prag na vratima. Svekrva, ili ako nema nje, neka druga žena iz roda, daruje joj rešeto puno različitih vrsta žita i sitna voća, kao što su lješnjaci i bajami, a ona ih mora rasuti po svatovima bacajući ih pregrštima iza leđa. Toga dana nevjesta ne ruča za stolom svojte nego za odvojenom trpezom s dvama djeverima i stačelom. Mladoženja sjeda za svatovski stol; ali on cijeloga toga dana, posvećena jedino bračnom sjedinjenju, ne smije ništa razvezivati ni sjeći. Kum za njega reže meso i kruh. Na domaćinu je red da poziva na piće; prvi će mu odgovoriti po svome dostojanstvu stari svat. Obično kruženje bukare, a to je velika i obilata drvena čaša, počinje pobožno sa zdravicom svecu zaštitniku obitelji, napretku svete vjere ili čega drugoga još uzvišenijega i štovanijega. Najprekomjernije izobilje vlada na ovim gozbama, ali svaki svat daje prilog šaljući namirnice sa svoje strane. Ručak se otvara voćem i sirom, a zaključuje juhom, upravo obrnuto našem običaju. Među rastrošno iznijetim jelima ima svih vrsta peradi, jaretine, janjetine i ponekad divljači; ali rijetko se nađe teletine, među Morlacima koje nije pokvarilo strano društvo možda nikad. To zaziranje od telećeg mesa veoma je staro u narodu; to ističe i sv. Jeronim protiv Jovinijana¹². Tomko Mrnavić, pisac podrijetlom iz Bosne koji je živio u početku prošloga stoljeća, veli da su se Dalmatinci, koje nisu pokvarili tuđi poroci, sve do njegovih dana suzdržavali od teletine kao od nečista jela¹³. Žene iz rodbine, ako su pozvane, ne ručaju za muškim stolom, jer je ustaljen običaj da uvijek jedu odvojeno. Poslije ručka, kao što je obično na svečanostima, prelazi se na plesove, na starinske pjesme i na igre vještine i domišljatosti. Uvečer u prikladan sat, poslije večere, pošto se završe tri obredne zdravice, kum prati mladoženju u bračnu odaju, koja zna biti podrum ili staja za blago, odakle naredi djeverima i stačelu da iziđu, pa ostane on sam s dvoma mladencima. Ako je pripravljena bolja postelja nego što je slama, privodi ih k njoj; i pošto odriješi mladoj pâs, naredi da mladoženja i ona jedno drugo svuku. Nema tome dugo kako je u punoj svojoj snazi postojao običaj koji je obvezivao kuma da potpuno svuče mladu; posljedica toga je povlastica koja je još preostala tome duhovnom rođaku da je poljubi koliko god puta hoće i na kojem god je mjestu sretne; povlastica koja će isprva možda biti ugodna, ali koja s vremenom mora postati neukusna. Kada mladenci ostanu u košulji, kum se povlači i prisluškuje na vratima, ako ih ima. Njegova je dužnost objaviti ishod prvih zagrljaja i to čini pucnjem iz samokresa, a nekoliko mu svatova jednako odgovori; ali ako mladoženja nađe kakvu neočekivanu lakoću (kada je dovoljno prepreden da to opazi), svečanost se pokvari. Ipak se ne diže buka kakvu u sličnim slučajevima dižu Ukrajinci od kojih se naši Morlaci u ovom slučaju malo razlikuju, premda u cjelini imaju s njima vrlo veliku podudarnost u nošnji, običajima, narječju i čak pismu. Ondje dan poslije svadbe znaju veoma svečano nositi u ophodnji mladenkinu košulju; a vrlo grubo zlostavljaju majku, ako mladenkino djevičanstvo budne sumnjivo. Njezinoj nepažljivoj čuvarici znaju se narugati i tako da joj nalijevaju piće u posudu probušena dna¹⁴.

Pošto dva djevera i stačeo budu otpušteni s mjesta namijenjena seljačkom Himeneju¹¹, ako žele biti ponovo primljeni među svatove, moraju odgovoriti na zdravicu pokore za kaznu što su napustili mladu koja im je bila povjerena na čuvanje. U ovakvim prigodama rasipno se troši rakija. Idućega dana nevjesta, skinuvši veo i djevičansku kapu, gologlava dvori za svatovskim stolom i prisiljena je slušati najbezobraznije dvosmislice i najpijanije grubosti uzvanika koji smatraju da su u takvim slučajevima oslobođeni stega svoje običajne pristojnosti u nekim stvarima.

Ove svadbene svečanosti, rečene zdrave u starih Huna, naši Morlaci zovu zdravice, od čega je jamačno izvedena talijanska riječ stravizzo; one traju tri, šest, osam i više dana, prema mogućnosti ili rasipnosti obitelji koja ih priređuje. U te dane veselja mlada izvlači znatnu dobit i tako stvori svoju sitnu uštedu, jer u miraz obično donese samo svoje ruho i kravu, a često se događa da njezina rodbina izvlači novac od mladoženje umjesto da ga dade. Ona svakog jutra nosi gostima vodu za ruke, a svaki od njih, pošto ih opere, mora baciti nešto novčića u umivaonik; i pravo je da nešto plate kada se peru oni kojima katkad prođu čitavi mjeseci a da to nijednom ne učine. Običaj daje nevjestama slobodu da se našale sa svatovima skrivajući njihove opanke i kape i noževe i druge slične stvari od nužne potrebe, koje oni moraju otkupljivati svotom što je družina nametne. Osim gore spomenutih dobrovoljnih i izmamljenih priloga, svatko od njih mora po obredu nadariti nevjestu, a ona sa svoje strane odgovara sitnim darovima posljednjega dana pira. Kum i mladoženja donose ih na isukanim sabljama pred domaćina koji ih dijeli po redu svim svatovima; obično se sastoje od košulja, rubaca, marama, kapa i sličnih stvarčica male vrijednosti.

Svadbeni su obredi gotovo isti po cijeloj prostranoj zemlji u kojoj žive Morlaci, a nisu baš mnogo neslični ni oni među seljacima na otocima, te u priobalju Istre i Dalmacije. Od različitih običaja što se ovdje susreću poznat je onaj s otoka Zlarina u šibenskome moru, gdje stari svat (koji može biti, a često i jest pijan) mora mladenki, u trenutku kada se ona sprema povući s mužem, skinuti s glave cvjetni vijenac zamahnuvši golom sabljom. Na otoku Pagu u Kvarneru, u selu Novalji (gdje je vjerojatno bila Cissa u starih geografa), postoji smješnija i neopasnija, premda jednako divlja i okrutna navada. Kada mladoženja hoće povesti sa sobom djevojku s kojom se mora nerazrešivo vezati, njezin otac ili majka, u činu predaje, s velikim pretjerivanjem stanu mu nabrajati njezine ružne osobine! “Kad je već hoćeš, znaj da je kukavna, prkosna, jogunasta itd.” Na to će mladoženja, okrenuvši se mladoj s prezirom: “Oh, kad je takva”, rekne joj, “ja ću te već natjerati da metneš pamet u glavu!” Uz te riječi dobro je pljusne ili je udari šakom ili nogom ili joj iskaže kakvu sličnu ljubaznost koja je kadšto zahvati, jer taj obred nije samo slikovit. Općenito se čini, kako kažu, da morlačke žene, pa i otočanke, osim gradskih stanovnica, ne grde muževe što ih katkad istuku, a često ni momke.

U okolici Drniša nevjeste moraju u prvoj godini braka ljubiti sve poznate sunarodnjake koji im stignu u kuću; poslije toga roka običaj ih oslobađa takve udvornosti, kao da zbog nepodnošljive prljavštine kojoj se obično prepuštaju postaju nedostojne da je iskazuju. Možda je ta njihova nečistoća u isti čas uzrok i posljedica ponižavajućeg načina na koji s njima postupaju muževi i rođaci. Kada govore s uglednijom osobom, oni ih nikad ne imenuju bez prethodne isprike “s vašim dopuštenjem”; najprosvjećeniji Morlak, kada mora spomenuti svoju ženu, uvijek rekne: “Da prostite, moja žena”. Oni rijetki koji imaju postelju, gdje spavaju na slami, ne trpe u njoj ženu, koja mora spavati na podu i poslušati samo kada je on zovne. Spavao sam više puta u morlačkim kućama i imao priliku vidjeti kako gotovo posvuda vlada taj prezir prema ženskom spolu koji ga gore i zaslužuje, jer nije nimalo ljubak ni nježan nego čak izobličuje i kvari darove prirode.

Trudnoće i porađaji ovih žena bile bi novost među nama, gdje gospođe pate od tolikih malaksalosti i tako dugih slabosti prije nego što se rasterete, i gdje im je potrebna tolika pažnja poslije velikoga posla. Morlakinja ne mijenja hranu niti prekida naporan posao ili putovanje zbog toga jer je trudna; i često se događa da rodi u polju ili kraj puta sama, da prihvati dijete i opere ga na prvoj vodi što je nađe, da ga donese kući i da se idućega dana vrati redovnim poslovima ili stadima na paši. Ako se i rode u kući, djeca se po drevnome narodnom običaju peru u hladnoj vodi, pa Morlaci doista mogu za sebe reći što i stari stanovnici Italije:

Durum a stirpe genus natos ad flumina primum

Deferimus, saevoque gelu duramus, et undis.¹⁵

Hladna kupelj ne izaziva u djece štetne posljedice u koje je povjerovao gosp. Mochard koji ne odobrava običaj današnjih Škota i Iraca kao škodljiv za živce, a uranjanja starih Germana okrivljuje kao praznovjerje i plod neznanja¹⁶.

Tako brižljivo prihvaćena i blago oprana stvorenja zatim poviju u bijedne dronjke koji ih jadno štite svega tri do četiri mjeseca; poslije toga puštaju ih da četveronoške pužu po kolibi i u polju gdje zajedno s umijećem hodanja na dvjema nogama stječu onu krepčinu i zavidno zdravlje kojim su obdareni Morlaci i koje im omogućuje da goloprsi prkose snijegu i najljućem mrazu. Djeca sišu majčino mlijeko sve dok ne presuši zbog nove trudnoće; a ako nova trudnoća zakasni četiri, pa i šest godina, sve to vrijeme ona se hrane na majčinim grudima. Poslije svega ovoga ne treba smatrati bajkom ono što se priča o čudesnoj dužini sisa u Morlakinja koje mogu dojiti djecu straga preko ramena ili ispod pazuha.

Kasno oblače hlače dječacima koji katkad hodaju u košulji do koljena u dobi od trinaest i četrnaest godina, osobito prema granici Bosne, držeći se općeg običaja te zemlje pod vlašću Porte gdje podanici ne plaćaju harač ili glavarinu sve dok ne ponesu hlače, jer se prije toga vremena smatraju dječacima koji nisu sposobni raditi i zarađivati za život.

Prigodom porođaja, osobito prvoga, svi rođaci i prijatelji šalju rodilji na dar jela od kojih se poslije zgotovi večera zvana bàbine. Rodilje ulaze u crkvu tek poslije četrdeset dana, uz prethodan blagoslov očišćenja.

Morlački dječaci provode djetinjstvo u šumama čuvajući krda ili stada. Iz njihovih ruku izlaze svakovrsne tvorevine, a u toj dokolici nauče se da ih prave običnim nožem. Tu ima drvenih čaša i svirala urešenih čudnim bareljefima kojima ne manjka vrijednosti i koji dovoljno dokazuju nadarenost tih ljudi za savršenija djela.

12. Jela

Mlijeko ukiseljeno na različite načine najobičnija je morlačka hrana; obično ga zakiseljuju dolijevanjem octa, pa se dobije neka vrsta izvanredno osvježujuće skute; njezina je surutka njima veoma mila, a nije neukusna ni stranom nepcu. Mladi sir pržen na maslu najbolje je jelo što ga znaju spremiti gostu na brzinu. Rijetko se služe kruhom pečenim na naš način nego obično prave brašnenice¹⁷ od prosa, ječma, kukuruza, sijerka i pšenice, makar bili imućni; te brašnenice peku iz dana u dan na pločama ognjišta, ali pšenične se rijetko jedu u sirotinjskim kolibama. Kiseli glavati kupus, kojega pribave najveće moguće zalihe, te korijenje i jestive trave što se nahode po šumama ili poljima, često im služe kao jeftin i zdrav prismok; ali tome je narodu općenito najdraže jelo češnjak i ljutika, iza pečenoga mesa kojim se zanose; svaki Morlak širi mnogo koraka ispred sebe zapah te svoje redovne hrane i izdaleka se najavljuje nenaviknutim nozdrvama. Sjećam se da sam negdje pročitao kako je Stilpon, kada su ga ukorili što je ušao u Cererin hram pošto je jeo češnjaka, a to je bilo zabranjeno, odgovorio: “Daj mi nešto bolje, pa ću ga prestati jesti”. Morlaci ne bi sklopili takav ugovor; a ako bi ga sklopili, možda bi se zbog toga pokajali. Vjerojatno je da se trošenjem te zeleni djelomično popravlja slaba kakvoća vode u blatnim spremištima i močvarnim rijekama iz kojih su mnogi žitelji Morlačke prisiljeni crpsti u ljetno doba, što pridonosi da ljudi dugo ostaju snažni i čili. U tim krajevima zaista ima veoma jakih i mladolikih staraca i ja sam sklon pridati dio zasluge za to i češnjaku, što god o tome rekli Horacijevi pristaše. Činilo mi se veoma čudno što Morlaci, kada toliko troše crljenac, češnjak i ljutiku, ne zasade njima svoja široka i rodna polja nego su prisiljeni da ih iz godine u godinu nabavljaju za mnoge tisuće dukata od trgovaca iz Jakina i Riminija. Bila bi to zacijelo spasonosna prisila ili, bolje reći, djelo očinskog milosrđa kada bi ih što primoralo uzgajati te proizvode. Želio bih da im se barem predloži taj način uštede znatnih svota, ako bi već bio ismijan onaj tko bi predložio da se navedu nagradama, što je ipak najlakši način da se postigne sve što se tiče zemljoradnje.

Revnost jednog od bivših preuzvišenih generala u Dalmaciji uvela je u morlačka polja sijanje konoplje koje poslije nije bilo podupirano jednakom žestinom; ali osvjedočena korist navela je mnoge Morlake da je svojom voljom nastave uzgajati, i pouzdano je da od toga vremena nadalje troše nešto manji dio novca na strana platna, jer imaju poneki razboj u selu. Zašto im još lakše ne bi mogla omiljeti sadnja biljke koju svakodnevno troše i koja im je postala gotovo prijeka potreba? Umjerenost i trudan život, udruženi s čistoćom zraka, utječu lima, ima velik broj časnihna to da u Morlačkoj, a posebno na planinskim b staraca. Unatoč tome, nisam tražio nekoga Dandona¹⁸; ali uzevši u obzir neznanje koje ovdje vlada i o vlastitim godinama, činilo mi se da vidim ponekoga starinu koji se gotovo može usporediti sa slavnim Parrom.

13. Pokućstvo i kolibe; nošnja i oružje

Biljci dobavljeni iz turske zemlje služe kao strunjače imućnijim Morlacima; među njima je veoma rijedak bogataš koji bi imao postelju po našem običaju, a nisu dovoljno česti ni oni koji imaju grubo složena drvena postolja na kojima spavaju među biljcima, bez strunjača i plahta. Većini je postelja golo tlo na koje prostru pokrivač i u nj se umotaju kao jetrena savijača, pošto ispod njega možda metnu malo slame. Ljeti vole spavati na otvorenu u dvorištu i to im je zacijelo najbolji način da se oslobode kućne gamadi. Pokućstvo je u njihovim kolibama jednostavno i malo ga je, prema potrebama pastira i ratara koji su malo napredovali u svojim zanimanjima. Ako morlačke kuće imaju tavanicu i krov od kamena ili crijepa, grede su ostava za ruho cijele obitelji koja u takvom slučaju mora biti dobro opskrbljena; gospođe spavaju na zemlji iako stanuju u tako otmjenim kućama. Zatekao sam se više puta da ih vidim kako blebeću i poslije ponoći urličući iza svega glasa nekakve đavolske pjesme u istoj prostoriji gdje je trebalo da ja spavam i u kojoj je uz takvu glazbu slatko spavalo deset do dvanaest osoba pruženih po zemlji. U mjestima koja su daleko od mora i gradova, morlačke su kuće obično tek kolibe pokrite slamom ili šimlom; tako se zovu neke tanke daščice koje se upotrebljavaju umjesto crijepa u planinama, gdje nema rascjepljiva kamena da posluži u tu svrhu, ili gdje se plaše da bi vjetar mogao pobiti žitelje pod ruševinama krovova. Stoka živi u istoj kolibi, odijeljena od gospodara s pomoću pletera od šiblja, oblijepljena blatom ili goveđom balegom. Zidovi koliba također su od te građe ili od golemih gromada kamenja složena u suho, jedno iznad drugoga.

U sredini je kolibe ognjište; dim izlazi na vrata jer obično nema drugih otvora. Stoga su zidovi u tim ubogim kolibama crni i sjajni, i sve u njima zaudara po dimu ne izuzimajući ni mlijeko kojim se prehranjuju morlački pastiri koji ga rado nude putnicima. Odjeća i čeljad prožeti su istim mirisom. Cijela obitelj obično večerava oko ognjišta u godišnja doba kada godi vatra; i svatko spava ispruživši se na istom mjestu gdje je večerao sjedeći na zemlji. U ponekoj kolibi nađu se klupe. U svjetiljkama pale maslo umjesto ulja, ali za svjetlo po noći najviše rabe jelove luči, pa im od njihova dima brkovi čudnovato pocrne. Poneki bogat Morlak ima kuću kakve su u Turaka, te stolice i drugo pokućstvo kakvo je u nas, ali obično i bogati žive divlje. Unatoč siromaštvu i oskudnoj čistoći u njihovim prebivalištima, Morlaci se užasavaju pred nekim nečistima što ih mi po nekoliko sati zadržavamo u svojim sobama, a oni nam se zbog toga rugaju da smo barbari i prljavci. Nema u tim krajevima ni muškarca ni žene koji bi se dali navesti, kako god bolovali, da se u svojoj kolibi oslobode suvišna tereta crijeva; i samrtnike iznose da na otvorenu obave tu potrebu. Tko bi takvom nečisti opoganio njihovu kolibu, za porugu ili zbog neznanja, izvrgao bi se velikoj smrtnoj opasnosti ili barem poštenim batinama.

Morlakova obična nošnja vrlo je jednostavna i skromna. Opanci služe kao obuća kako muškarcima, tako i ženama; obuvaju ih na nogu odjenutu nekom vrstom pletene bječve koju zovu navlakača i koja iznad gležnja dopire do donjega ruba hlača što pokrivaju cijelu nogu. Hlače su od debele bijele raše, vezane oko kukova vunenom vrpcom koja ih zatvara kao putnu torbu. Košulja veoma malo ulazi u hlače, jer jedva pokriva pupak do kojega one dopiru. Povrh nje nose kratak prsluk koji zovu jačerma, a preko nje zimi prebace ogrtač od debela drvena sukna; taj se ogrtač zove kabanica i japundža¹⁹. Na glavi nose skerletno pokrivalo zvano kapa, a povrh toga neku vrstu valjkasta turbana koji se naziva kalpak. Kosu obično briju ostavljajući samo perčin poput Poljakâ i Tatarâ. Kukove opasuju crvenim vunenim ili svilenim pâsom, mrežasto pletenim od deblje pređe, a između njega i hlača stavljaju oružje, to jest jedan ili dva samokresa straga, a sprijeda golemu nožinu zvanu hàndžar s koricama od mjedi ukrašenima lažnim draguljima; handžar je često proviđen lancem od iste kovine koji optače pâs. U istoj ostavi obično nađu mjesta i za rog okovan kositrom u kojemu drže mast da zaštite oružje od kiše, a njome mažu i sebe ako im se gdje na putu odere koža. Tako o pasu visi i omanja kesa u kojoj drže kresivo i novac, ako ga imaju; i duhan za pušenje pohranjen je za pasom, svezan u kesu načinjenu od osušena mjehura. Čibuk drže na leđima gdje kamiš gurnu između košulje i kože, a lula viri van. Puška je Morlaku uvijek na ramenu, čim iziđe iz kuće.

Narodni se starješine bogatije odijevaju, a o dobru ukusu njihove nošnje može se suditi prema crtežu na 56. strani koji predstavlja lik moga dobroga domaćina iz Kokorića.

14. Glazba i pjesništvo; plesovi i igre

Na seoskim sijelima, koja se posebno okupljaju u kućama gdje ima mnogo djevojaka, obnavlja se predaja narodnih priča o starim vremenima. Tu je uvijek poneki pjevač kojega slušaju kako, prateći se na glazbalu zvanom gusle koje ima samo jednu žicu sastavljenu od mnogo konjskih struna, ponavlja, a često i nanovo slaže stare pisme. Junačko pjevanje u Morlaka tužno je do krajnosti i jednolično; obično k tome pjevaju malo kroz nos što se izvrsno slaže s glazbalom na kojem sviraju; stihovi najstarijih njihovih tradicionalnih pjesama deseterci su bez sroka. U ovim pjesmama ima snažno izražajnih dijelova, ali jedva poneki plameni blijesak mašte, a ni taj nije uvijek sretan. One, međutim, snažno djeluju na dušu slušalaca koji ih malo-pomalo nauče napamet; vidio sam gdjekojega kako plače i uzdiše na nekom mjestu koje u meni nije budilo nikakva ganuća. Vjerojatno je da je taj učinak proizvela vrijednost ilirskih riječi koju su Morlaci bolje razumjeli; ili možda, što mi se čini razložitijim, njihovim priprostim dušama, koje su premalo obogaćene istančanim mislima, treba neznatan udarac da budu potresene. Jednostavnost i nered, koji se često izmjenjuju u starim pjesmama provansalskih trubadura, općenito govoreći, tvore glavnu značajku morlačkih pjesničkih pripovjedaka. Ima ih ipak lijepo složenih; ali uvijek je potrebno da onaj tko ih sluša ili čita sam po sebi dodaje velik broj pobližih pojedinosti, kojih ne može uzmanjkati pripovijetkama u prozi i stihu europskih kulturnih naroda, a da ne bi bile na neki način nagrđene. Nisam uspio naći pjesama kojima bi postanje bilo pouzdano ranije od XIV stoljeća, pa se plašim da je tome razlog sličan onome zbog kojega smo izgubili tolike grčke i latinske knjige u doba vjerskoga barbarstva. Palo mi je na um da bi se možda moglo naći nešto iz starine mnogo dublje među Mereditima i stanovnicima Klimentskih planina koji vode stočarski život, gotovo posve odijeljeni od trgovine drugih naroda. Ali tko se može obmanjivati da će nekažnjeno prodrijeti među to zaista divlje i nepristupačno stanovništo? Priznajem da bih smogao dovoljno hrabrosti da se tamo zaputim, ne samo s nakanom da ondje nađem starinske pjesme nego i da upoznam prirodu tih potpuno nepoznatih krajeva i da možda naiđem na velike grčke i rimske tragove; ali previše se stvari hoće da se ostvare takve želje. Preveo sam na talijanski nekoliko morlačkih junačkih pjesama, a jednu od njih, koja mi se čini da je u isto vrijeme dobro sročena i zanimljiva, dodat ću ovomu svome dugom pripovijedanju. Ne bih želio uspoređivati ih s pjesmama slavnoga škotskoga barda, što ih je plemenitost vašega duha darovala Italiji u najpotpunijem obliku, davši da se ponovo objave u prijevodu veleštovanoga opata Cesarottija¹²; ali se nadam da će istančanost vašeg ukusa naći u njima drugu vrstu valjanosti koja podsjeća na jednostavnost homerskih vremena, a odnosi se na običaje ovog naroda. Ilirski tekst što ćete ga naći poslije moga prijevoda omogućit će vam da prosudite koliko bi bio zgodan da posluži za glazbu i pjesništvo ovaj veoma zvučan i skladan jezik koji su gotovo posve zapustili čak i obrazovani narodi koji njime govore. Ovidije,¹³ dok je živio među Slavenima na Crnome moru, udostojao se pokazati svoj pjesnički dar pišući stihove na njihovu jeziku, te je za njih dobio hvale i pljesak tih divljaka, premda se poslije, kada ga je obuzeo rimski ponos, sramio što je oskvrnuo latinski metar²⁰. Grad Dubrovnik dao je mnoge vrsne pjesnike pa i pjesnikinje ilirskoga jezika, među kojima je najslavniji Ivan Gundulić.¹⁴ Ni drugi primorski i otočni gradovi Dalmacije nisu njima oskudijevali, ali prečesti talijanizmi što su se uvukli u njihova narječja mnogo su promijenili starinsku jednostavnost toga jezika. Njegovi poznavatelji (s najučenijim od njih, a to je arhiđakon Matej Sović iz Osora, vodio sam veoma duge rasprave o ovoj pojedinosti) nalaze da je morlački govor jednako tako barbarski i prepun tuđih riječi i izraza²¹. U svakom slučaju, bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, mojem je uhu skladniji nego ilirski u Primorju; ovo ne smiju uzeti za zlo primorski Dalmatinci, jer moje je uho daleko od toga da bi polagalo pravo na to da upućeno presuđuje u ovakvoj stvari. Ali vratimo se pjesmama.

Putujući po pustim planinama, Morlak pjeva, posebno noću, o starim djelima slavenskih luvelikaša i kraljeva ili o kakvu tragičnom događaju. Ako se dogodi da po b susjednoga brijega stupa drugi putnik, on ponavlja stih što ga onaj prvi zapjeva i to se naizmjenično pjevanje nastavlja sve dok udaljenost ne razdvoji ta dva glasa. Dugačak usklik, to jest jedno oh! barbarski izvijeno, uvijek prethodi stihu; riječi od kojih je sastavljen stih izgovaraju se brzo, gotovo bez ikakva izvijanja glasom, koje se zatim u cijelosti čuva za posljednji slog i završava se produženim usklikom u obliku treperenja što se podiže s izdisajem. Pjesništvo među Morlacima još nije posve zgaslo niti se svelo na prepjevavanje starinskih stvari. Ima još mnogo pjevača koji, pošto otpjevaju nešto starinsko uz pratnju gusala, to zaključe nekolikim stihovima što ih bez pripreme slože u čast ugledne osobe zbog koje su se prihvatili pjevanja. Nađe se mnogo Morlaka koji pjevaju bez pripreme od početka do kraja, uvijek uz pratnju gusala; ne manjka ni pisana pjesništva kada se stvore prilike da se sačuva uspomena na neki događaj. Svirale i pastirske diple od nekoliko trski i mijeha, u koje sviraju puhanjem potpomažući se stiskanjem ruku pod kojima drže mijeh, također su seljačka glazbala veoma raširena po Morlačkoj.

Tradicionalne pjesme veoma mnogo pridonose održavanju starinskih običaja; stoga njihove igre i plesovi, kao i obredi, potječu iz najdavnijih vremena. Gotovo sve igre sastoje se od iskušavanja snage i vještine, kao što je natjecanje tko više preskače, tko brže trči, tko dalje baca velik kamen što se s teškom mukom podiže sa zemlje. Uz pjevanje pjesama i svirku mijeha koji je sličan onome što ga okolo nose medvjedari, Morlaci izvode svoj najdraži ples koji se zove kolo ili krug što se poslije izvrgne u skoči gori, to jest salti alti. Svi plesači, muškarci i žene, uhvativši se za ruke, načine krug i počnu sporo kružiti njišući se uz grube i jednolične zvuke glazbala u koje svira znalac toga posla. Krug mijenja oblike i postaje čas elipsa, čas četvorina, u razmjeru sa živošću plesa, a naposljetku se prometne u pretjerano visoke skokove, koje izvode i žene, s potpunim preokretanjem tijela i odjeće. Nevjerojatan je zanos što ga Morlaci gaje prema tom divljem plesu. Povedu ga često unatoč tome što su umorni od posla ili duga puta i slabo nahranjeni, a uz male prekide znaju provesti po nekoliko sati u tako žestoku poigravanju.

15. Liječenje bolesti

Nije rijetka stvar da nakon morlačkih plesova uslijede upalne bolesti. U tome, kao i u svim drugim slučajevima, oni ne zovu liječnike, jer ih na svoju sreću nemaju, nego se sami po sebi liječe. Čaša jake rakije obično im je prvi ljekoviti napitak; ako bolest ne popusti, uspu u nju poprilično papra ili puščana praha i tu mješavinu posrču. Kada to učine, dobro se pokriju ako je zima, ili se ispruže nauznak sučelice žarkom suncu ako je ljeto, da iznoje zlo, kako oni kažu. Protiv groznice trećodnevke imaju još sustavnije liječenje. Prvog i drugoga dana uzmu čašu vina u kojem se nekoliko sati razmákao prstovet papra; trećeg i četvrtog udvostruči se količina. Vidio sam mnogoga Morlaka koji je savršeno ozdravio od toga neobičnog istjerivača groznice. Začepljenja liječe stavljanjem velike kamene ploče na trbuh bolesniku; kostobolju žestokim trljanjem od kojega se bolesnikova leđa s kraja na kraj ogule ili pomodre. Katkad i protiv kostobolje primjenjuju zažaren kamen, zamotan u mokru krpu. Za vraćanje teka što se izgubi poslije duga niza groznica obično piju mnogo octa. Posljednji od svih lijekova, kojim se služe u beznadnim slučajevima ako ga mogu dobiti, jest šećer; stavljaju ga u usta samrtnicima da s manje gorčine prijeđu s ovoga na onaj svijet. Komorač i ivu upotrebljavaju za bolove u zglobovima, a često znaju metnuti pijavice na otekle ili bolne dijelove. Gdje se na poljima često nađe crvenkastosmeđe zemlje, privijaju je kao prvi lijek na posjekotine i oguljenu kožu, kao što se radi u nekim mjestima između Češke i Saske gdje te zemlje ima u izobilju²². O toj uporabi izvještava Greisel koji ju je ondje iskušao na sebi, kao što sam to i ja u više navrata učinio u Dalmaciji. Morlaci znaju vrlo dobro namjestiti iščašene i spojiti slomljene kosti a da nisu toliko studirali osteologiju kao naši kirurzi koji nas često učeno osakate; i bolesnicima puštaju krv instrumentom koji je sličan onome što se upotrebljava za konje, ali se njime uspješno služe ne uvaljujući se nikad u nesreće što ih stvaraju lancete.

16. Pogrebi

Obitelj plače i nariče za mrtvacem prije nego što ga iznesu iz kuće, a u trenutku kada po njega dođe svećenik, ponavljaju se glasni krici kao i u nas. Ali u tim trenucima žalosti Morlaci rade i ono što se u nas ne radi, te govore na uho lešu dajući mu izričite poruke za drugi svijet. Kad završe ti obredi, mrtvaca pokrivaju bijelim platnom i nose ga u crkvu gdje opet počinje kuknjava, a narikače i rodice kroz plač opijèvaju njegov život. Kada ga zakopaju, cijelo se društvo zajedno sa župnikom vraća kući od koje je pošlo; tu se najedu do grla, čudnovato preplećući molitve i čanke. Muškarci u znak žalosti puštaju bradu neko vrijeme da raste; taj običaj zanosi na židovstvo, kao i običaji prijesnih hljebova, očišćenja, te razni drugi u ovoga svijeta. Znak je žalosti i ljubičasta ili tamnomodra boja kape. Žene meću na glavu crne ili tamnomodre rupce i sve crveno na svojim haljinama pokrivaju crnim. U toku prve godine poslije ukopa kojega svoga rođaka Morlakinje znaju ići barem svakoga svetačnoga dana da ponovo kukaju na grobu posipljući ga cvijećem i mirisnim travama. Ako su koji put nužno morale izostati, uljudno se ispričavaju govoreći mrtvacu kao da je živ i potanko razlažući zašto ga nisu mogle dužno pohoditi. Nerijetko od njega ištu novosti s drugoga svijeta postavljajući mu najneobičnija pitanja. Sve se to pjeva u nekoj vrsti stihova i tugaljivim glasom. Djevojke željne napredovanja u lijepim narodnim vještinama prate žene što idu jadikovati na grobovima, pa često i one zapjevaju tvoreći tako uistinu žalostan duet. Eto to je, milorde, sve što sam smatrao da je dostojno vašeg razmišljanja o običajima jednog prezrena naroda koji je dosad bio poznat na svoju štetu. Ne tvrdim da svakom morlačkom selu točno odgovaraju sve pojedinosti što sam ih zabilježio putujući po njihovoj zemlji kroz mjesta koja su jedna od drugih prilično daleko, ali su neznatne razlike koje bi se mogle naći. Smatrat ću veoma sretnim svoja nastojanja u ovom predmetu budu li dostojna zauzeti bez dodijavanja jedan od ulomaka dragocjena vremena što ih rijetko otkidate od ozbiljnoga prianjanja uz važnija proučavanja.

Bilješke:

⁹To je u stvari pjesma iz Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga (1759). Za nju i za neke druge pjesme koje slijede Kačić daje ovakav naslov: Slide pisme vojvode Janka, koje općenito pivaju Dalmatinci, Bošnjaci, Ličani i ostali od slovinskoga jezika narodi. Lipe su slušati, ako i nije moguće da su posve istinite. Usp. Stari pisci hrvatski, 27, Djela Andrije Kačića Miošića, str. 332.

¹⁰Riječ je o vlaškom uzviku iar apuc koji je preuzet iz vlaške svatovske pjesme kao pripjev kojim se bodre plesači na poskakivanje, odnosno cupkanje.

¹¹Himenej, u starogrčkoj mitologiji bog braka.

¹²Melchiore Cesarotti (1730-1808), talijanski pjesnik i prevodilac, u početku pristalica francuskog prosvjetiteljstva, poslije slavitelj Napoleona. Preveo na talijanski Macphersonove “Ossianove” legende koje su znatno utjecale na suvremene talijanske književnike.

¹³Riječ je, naravno, o Getima, a ne o Slavenima, kako su vjerovali i Fortis i njegovi informatori.

¹⁴Ivan Gundulić (1589-1638), hrvatski barokni pjesnik, autor religiozne poeme Suze sina razmetnoga, pastoralne drame Dubravke, epa Osmana. Značajno je da između mnogih Fortis spominje upravo Gundulića, kojemu glavno djelo Osman tada još nije bilo tiskano.

¹⁰ Ova se pjesma ne može smatrati povijesno točnom, ali ipak služi da se upoznaju običaji onih vremena i značaj naroda.

¹¹ Osobito ih ima u šumi između Ljubuškoga i Vrgorca, na obalama Trebižata, duž vojne ceste što je iz Salone vodila u Naronu. Također ih se mnogo vidi u Lovreću, Cisti i Mramoru, između Sinja i Imotskoga. Postoji jedan osamljen u Drveniku u Primorju, zvan Kostanjića greb; isto tako u Zakučcu, gdje se kaže da je podignut na mjestu bitke.

¹² At in nostra provincia scelus putant vitulos devorare. D. HIER. contra Jovin.

¹³ Ad hanc diem Dalmatae, quos peregrina vitia non infecere, ab esu vitulorum non secus ac ab immunda esca abhorrent. JO: TOMC. MARN. u neizd. djelu De Illyrico, Caesaribusque Illyricis.

¹⁴ Ovi su običaji zajednički cijeloj ruskoj zemlji.

¹⁵ Sinove, rod čvrsta kova, odvodimo prvo do rijeka i dajemo im da očvrsnu u strašnom ledu i valovima, (Verg. Aen. 9,603-4)

¹⁶ Memoires de la Soc. Oecon. de Berne, an. 1764. III. partie.

¹⁷ Zovu ih pogače, vjerojatno prema našoj riječi focaccia, izgovarajući slovo f na staroslavenski način.

¹⁸ Alexander Cornelius memorat Dandonem Illyricum D. annos vixisse. Plin. 1. 7. c. 48. [Aleksandar Kornelije spominje da je Ilir Dandon živio petsto godina. (PLIN. 1. 7, c. 43.)]

¹⁹ Od ovih su riječi vjerojatno izvedene naše riječi gabbàno i giubbone.

²⁰ Ah! pudet, et Getico scripsi sermone libellum,

    Structaque sunt nostris barbara verba modis.

    Et placui (gratare mihi), coepique Poetae

    Inter inhumanos nomen habere Getas.

De Ponto IV. Ep. 13.

[Ah, sramote: napisao sam knjižicu na getskom jeziku / i u našem su metru složene barbarske riječi! / Dopao sam se - čestitaj mi! - i stao / među nečovječnim Getima uživati ime pjesnika!]

²¹ Učeni, pobožni, dobrotvorni i gostoljubivi arhiđakon MATIJA SOVIĆ prešao je iz ovoga u bolji život potkraj prošle veljače, na iskrenu žalost svim dobrim ljudima i na pretežak gubitak svemu narodu. Uspomena na toga čovjeka, koji je zaista zasluživao dulji vijek i sjajniju sudbinu, ne smije zamrijeti ako Dalmatincima bude draga vlastita čast i ugled. SOVIĆ se rodio u Petrogradu u početku stoljeća od oca Crešanina koji je onamo prešao u službu PETRA VELIKOGA. Ondje je ostao siroče u najranijoj dobi, ali je veoma plemenito odgojen u kući admirala ZMAJEVIĆA; poslije admiralove smrti doveo ga je u Dalmaciju ondašnji opat KARAMAN koji je bio poslan u Rusiju da prikupi podatke potrebne za popravljanje glagoljskih brevijara i misala. Mlađahni SOVIĆ primljen je na zagovor monsinjora ZMAJEVIĆA, tadašnjega zadarskog nadbiskupa, u Sjemenište Propagande gdje se predao svetom nauku, a posebno proučavanju starih glagoljskih rukopisa. Bio je od velike pomoći monsinjoru KARAMANU, koji također umrije prije tri godine kao zadarski nadbiskup, u popravljanju misala i uređivanju jedne opsežne apologije koja je ostala neobjavljena. Kao nagradu za svoj trud dobio je arhiđakonat Katedrale u Osoru gdje je zadovoljno živio u filozofskom miru dijeleći radosno sa siromasima i gostima ono malo što posjedovaše. Pozivan je više puta u Rim radi popravljanja brevijara; otišao je onamo samo jednom i vratio se nezadovoljan. U osami nije zapustio svoja proučavanja; o tome dobro svjedoči obilje vrijednih listina što sam ih mnogo puta vidio boraveći kod njega. Među njima se mora nalaziti jedan trud doveden do savršenstva, a to je Grammatica Slavonica MELETIJA SMOTRICKOGA, prevedena na latinski naporedo s izvornikom, očišćena od suvišnih stvari i obogaćena novim napomenama za uporabu mladim ilirskim svećenicima. Ovo djelo je utoliko zaslužnije ugledati svjetlo dana ukoliko slavenski crkveni jezik, koji se uči u zadarskom i omiškom sjemeništu, nema dobro uređenih gramatika, niti više ima koga, otkad je umro arhiđakon SOVIĆ (neka bude rečeno s dopuštenjem živih), tko bi se mogao s punim pravom nazvati profesorom toga jezika.

²² Suppl. Act. Nat. Curios. Dec. I. ann. 2. Obs. 78.

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/  ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

Na fotografiji je HKD Napredak koji izvode kolo iz svog repertoara (iz urednikovog arhiva).

uredio: miro

NJEGOVOJ EKSELENCIJI

MILORDU

JOHNU STUARTU

GROFU OD BUTE ITD, ITD.¹

O OBIČAJIMA MORLAKA¹

Vi ste zacijelo, boraveći među nama, više puta čuli gdje se govori o Morlacima kao o divljem i nerazumnom ljudskom soju, lišenom čovječnosti i sposobnom za svako zlodjelo, pa Vam se je možda učinilo da sam bio mnogo smjeliji nego što bi smio biti jedan prirodoslovac, kad sam kao cilj svojih putovanja izabrao kraj u kojem oni stanuju. Stanovnici dalmatinskih primorskih gradova pripovijedaju o velikom broju okrutnih djela ovog naroda koji se je, vođen lakomošću za krađom, često upuštao u najgroznije izgrede ubistava, paleža i nasilja; ali ova djela (o kojima nam ne dopušta sumnjati priznata čestitost onih koji o njima pričaju) ili su stara datuma ili, ako su se neka od njih i dogodila istom nedavno, valja njihov karakter pripisati prije pokvarenosti malog broja pojedinaca negoli općoj lošoj ćudi naroda. Bit će dakako istina da su iza posljednjih ratova s Turcima Morlaci, navikli na nekažnjivost ubistva i pljačke, dali po koji primjer krvave okrutnosti i nasilnoga grabeža; ali zar je ikad bilo četa koje, kad se vraćaju iz rata i kad ih njihov vladar otpusti iz oružane službe protiv neprijatelja, ne bi razilazeći se napučile šume i javne ceste razbojnicima i razuzdanim ljudima? Ja mislim da sam narodu, koji me je tako dobro primio i sa mnom čovječno postupao, dužan vrlo opširnu apologiju, zapisujući ono što sam od njegovih sklonosti i običaja lično vidio; a to svoje raspoloženje slijedim tim radije što manje sumnje mogu probuditi radi interesiranosti, jer se vjerojatno neću nikada više vratiti u ona morlačka mjesta u kojima sam već bio. Putnici redovno nastoje uveličati opasnosti kojima su išli u susret i neugodnosti što su ih pretrpjeli u udaljenim krajevima. Ja sam vrlo daleko od takva šarlatanstva, i vi ćete, plemeniti gospodine, iz pojedinačnih opisa morlačkih navika i običaja vidjeti kako sam sigurno i s kako lakim neugodnostima putovao po njihovim krajevima, a i koliko bi me razložnog pouzdanja moglo potaći da produžim svoja istraživanja, kad bi mi to okolnosti dopuštale.

1. Podrijetlo Morlaka

Podrijetlo Morlaka, koji se sada nalaze po pitomim dolinama Kotara; duž rijeke Krke, Cetine i Neretve, te u planinama sredozemne Dalmacije², obavijeno je tamom barbarskih stoljeća, kao i podrijetlo tolikih drugih naroda što su im tako slični po običajima i jeziku da se mogu smatrati jednim jedinim narodom što se rasprostranio od našega mora do Ledenog oceana. Seobe različitih plemena slavenskih naroda koji su pod imenima Skita, Geta, Gota, Huna, Slavina, Hrvata, Avara, Vandala preplavili rimske provincije, a posebno Ilirik u doba propadanja Carstva, morale su čudnovato zamrsiti genealogije naroda koji su tu stanovali, došavši možda na isti način u ranijim stoljećima. Ostaci Ardijejaca, Autarijata i drugih ilirskih naroda od davnina nastanjenih u Dalmaciji, koji su se teško mogli prilagoditi ovisnosti o Rimljanima, lako su se valjda pobratili sa stranim osvajačima vrlo slična narječja i običaja³. Možda ne bi bilo neosnovano nagađanje posumnjati da su i od posljednje provale Tatara, koji su u početku XIII stoljeća potjerali ugarskoga kralja Belu IV, te se tom prilikom sklonio na dalmatinske otoke, ostale mnoge obitelji da napuče puste doline štosu ležale među planinama, te da su one zasijale one kalmičke klice što se ondje i danas razvijaju, osobito u okolici Zadra. Ne treba mnogo držati do mišljenja geografa Maginija po kojem Morlaci i uskoci potječu iz Epira, jer im narječje mnogo više nalikuje raškome i bugarskome negoli albanskome; sve da su Morlaci u posljednje doba i došli iz tih krajeva u Mletačku Dalmaciju, uvijek bi ostalo da se istraži odakle su onamo stigli. On pravi poseban puk i od hajduka koji nikada nisu tvorili narod, kako se otkriva iz značenja same riječi⁴.

2. Etimologija ovog imena Morlaci se općenito u svom govoru nazivlju narodnim imenom Vlasi o kojemu, koliko sam dosad mogao doznati, nema nikakva traga u dalmatinskim dokumentima starijim od XIII stoljeća, a koje znači ugledni ili moćni. Naziv Morovlasi, i iskvareno Morlaci (Morlacchi),² kojim se služe stanovnici gradova da ih označe, mogao bi nas možda naputiti na njihovo podrijetlo, to jest na to da su u davnini sa žala Crnoga mora provalili u ove daleke zemlje. Povjerovao bih u mogućnost (ne obvezujući se ipak da to svoje nagađanje podržim do zadnje kapi krvi) da je naziv Morovlasi isprva imao značenje moćni ili osvajački došljaci s mora, jer tako se zove mare u svim narječjima slavenskog jezika. Ne zaslužuje gotovo nikakva osvrta etimologija morlačkog imena što ju je zamislio slavni povjesničar Dalmacije Ivan Lucius³, a nespretno je prepisao njegov kompilator Freschot, jer je nategnuta kao postolarska koža. On je htio da Morovlasi ili Morovlaki znači Crni Latini, premda u dobrom ilirskom jeziku riječ moro ne odgovara riječi crn, a naši su Morlaci možda bjelji od Talijana. Da bi zatim manje nesretno potkrijepio drugi dio te etimologije, našavši da je zajednički korijen narodnih imena Vlasi ili Vlaki i Valacchi (stanovnici Vlaške nizine, op. prev) riječ Vlah koja označuje moć, vlast i plemstvo, iz toga je zaključio ponajprije da bi stanovnici Vlaške i naši Vlasi morali biti u svemu i po svemu isti. Ali u Vlaškoj govore jezikom koji veoma mnogo vuče na latinski, pa kada ih pitaju zašto, odgovaraju da su podrijetlom Rimljani; i naši su, dakle, koliko god nemaju toliko latinskoga u govoru, također Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Slaveni; i stoga je ime Vlah u jednini, i Vlasi u množini, “postalo kod Slavena sramotno i ropsko, tako da je protegnuto i na ljude najnižeg staleža među samim Slavenima”. Svemu tome jadu odgovara se i više nego što treba kada se rekne da se naši Morlaci zovu Vlasi, to jest plemeniti i moćni, zbog istoga razloga zbog kojega se skupina naroda zove Slaveni, što će reći slavni; da riječ Vlah nema nikakve sveze s latinskim, a ako se nalazi u korijenu riječi Valacchi, to je zato što je glavnina dačanskoga stanovništva, unatoč kolonijama što ih je ondje osnovao Trajan, kako svatko zna, bila od ljudi slavenskoga jezika, isto kao i narodi koji su tamo nagrnuli u kasnijim stoljećima; da slavenski osvajači, ako su imali dati ili ostaviti neko ime pobijeđenim narodima, ne bi tim narodima nikad bili dali ili ostavili ono ime koje znači plemenitost i moć, kako su nužno kanili, jer je to čista i prava slavenska riječ; i da je, na kraju, Lucius bio loše volje kada se trudio da Morlake ponizi i u etimologiji imena što ga nose. Ne može se nijekati da mnogih riječi latinskog podrijetla ima u narječju ilirskih stanovnika unutrašnjosti, na primjer salbun, plavo, slap, vino, kapa, rosa, teplo, slip, sparta, skrinja, lug, koje znače sabbia, biondo, caduta d’acqua, vino, beretto, rugiada, tepido, cieco, sporta, caffa, bosco, a očito se izvode od riječi sabulum, flavus, lapsus, vinum, caput, tepidus, lippus, sporta, scrinium, lucus. Ali iz njih, i iz mnogih drugih od kojih bi se lako mogao načiniti dug popis, vjerujem da se ne može s valjanim razlogom zaključiti kako Morlaci našega doba vuku izravnu lozu od Rimljana naseljenih u Dalmaciji. To izvlačenje općih zaključaka iz malenih i posve pojedinačnih podataka, redovito ovisnih o slučajnim i prolaznim prilikama, zajednički je, na žalost, nedostatak pisaca o podrijetlima. Veoma sam uvjeren da ispitivanje jezikâ može voditi do otkrića podrijetla narodâ koji ih govore; ali također sam uvjeren da se pritom zahtijeva veoma oštar kriterij za razlikovanje usvojenih riječi od prvobitnih, kako bi se izbjegle goleme greške. Ilirski jezik, rasprostranjen od Jadrana do Oceana, ima veoma mnogo korijena sličnih korijenima iz grčkoga jezika, a nalaze se čak među brojevnim riječima kojima se ne može osporiti izvornost; mnoge su slavenske riječi zapravo grčke, kao spuga, trpeza, katrida, prenijete bez ikakve zamjetljive preinake od spøggoq, tråpeza, kaJ™dra⁵. Učestalost grecizama i analogija alfabeta ne bi me ipak navele da otvoreno ustvrdim kako je od Grkâ, stisnutih na tijesnom komadu zemlje, potekla golema slavenska nacija, ili kako je ona u najdavnijim stoljećima osvojila i napučila Grčku. Trebalo bi mnogo duga i naporna proučavanja da se rasvijetle takve starine; a možda bi pritom svaki trud bio uzaludan. Bijaše neki učeni vaš sunarodnjak, mylorde, koji je pisao o sličnosti britanskog jezika s ilirskim⁶; i istinu govoreći, ne bez razloga. Riječi stina, meso, med, biskup, brat, sestra, sin, sunce, žmul, mliko, snig, voda, greb, posvema odgovaraju onima što ih vi rabite da se imenuju pietra, carne, miele, vescovo, fratello, sorella, figlio, sole, bicchiere, latte, neve, acqua, sepoltura. Trebalo bi ispitati da li se te riječi, koje se nalaze u njemačkom jeziku što je sa Saksoncima prešao na vaš plemeniti otok, nalaze i u nekom narječju starih južnih Kelta. Ja bih pak, u svakom slučaju, bio veoma oprezan prije nego što bih se odlučio; i možda to ne bih učinio sve dok ne bih vidio opipljive sličnosti jednoga jezičnog tijela s drugim. Učestalost tuđih riječi što su se umiješale u naš talijanski jezik (premda se ne može razložno reći da Talijani potječu od stranih naroda) da se u govoru jednog naroda mogu naći mnoge riječi zajedničke s nekim drugim, neovisno o njegovu podrijetlu. Izostavljajući arabizme, grecizme, germanizme i galicizme u talijanskom jeziku, koje su prikupili Muratori i drugi, zar u njemu nema i vrlo velik broj slavenizama? Abbaiare dolazi od oblajati; svaligiare od svlačiti; barare od variti i varati; tartagliare od tartati; ammazzare od mač (spada) i od izvedenice mačati; ricco od srićan (fortunato); tazza od čaša; coppa od kupa; danza od tanca; bisato (sinonim za jegulju) od glagola bižati (fuggire); bravo od potvrdnog priloga pravo; briga je čista ilirska riječ jednaka misli što je predstavlja u talijanskome; maschera, stravizzo, strale, sbignare i bezbrojne riječi u našemu mletačkom narječju kao, recimo, baza, bazariotto, budela, bore, musina, polegana, vera, zoccolo, paltan, smalzo, došle su nam iz Ilirika, odakle zacijelo dosad kanda nije dokazano da smo mi došli.

3. Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe

Kukavno prijateljstvo što ga stanovnici primorskih gradova, pravi potomci rimskih kolonija, goje prema Morlacima, i dubok prezir što ga ovi zauzvrat iskazuju prema njima i susjednim otočanima, možda su također znaci drevne mržnje dviju rasa. Morlak se klanja gradskome plemiću i odvjetniku koji mu je potreban, ali ga ne voli; on zatim trpa u razred bodulâ svu ostalu čeljad s kojom nema posla, i tome imenu bodulâ⁷ pridodaje smisao gluposti. U vezi s time valja se sjetiti onoga morlačkog vojnika kojega i sada pamte u bolnici u Padovi, gdje je umro. Svećenik određen da ga tješi u posljednjim trenucima, ne znajući vrijednost te riječi, počeo je svoje poticanje: “Ne boj se, gospodine Bodule!” “Fratre”, upao je umirući, “ne zovi me bodulom ili ću, borami, izgubiti dušu!”

Golema razlika narječja, nošnje, ćudi, navika, čini se da jasno dokazuje kako stanovnici primorskih krajeva Dalmacije nemaju isto podrijetlo kao Zagorci, ili ga moraju vući iz posve različitih vremena i prilika koje mijenjaju čak i narodne osobine. Različito je i pojedinačno morlačko stanovništvo među sobom, zbog različitih krajeva odakle su došli i zbog mnogostrukih miješanja što su ih njihove obitelji morale podnijeti u uzastopnim mijenjanjima domovine za provala i ratova. Stanovnici Kotara općenito su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa; ta obilježja prilično pristaju i Morlacima iz Sinjskog i Kninskog polja; oni iz Zadvarja i Vrgorca imaju kestenjastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas. I ćud je tih dviju vrsta različita. Morlaci iz Kotara većinom su blaga ponašanja, puni poštovanja, prilagodljivi; oni iz Vrgorca oštri su, ponosni, smioni, poduzetni. Svome položaju u nepristupačnim i jalovim planinama, gdje se često javlja oskudica i sklanja nekažnjenost, duguju veoma jaku sklonost krađi. Možda u njihovim žilama još teče drevna krv Varalâ, Ardijejaca i Autarijata što su ih Rimljani otjerali u te planine⁸. Krađe Vrgorčana obično padaju na teret Turaka; ali u slučaju nužde, kažu, ne štede ni kršćane. Između domišljatih i smionih poteza u prijevarama, što sam ih čuo pripovijedati o jednome od njih, sljedeći je, čini mi se, karakterističan. Lupež se nađe na sajmu; neki siromah kupio kotao, pa došavši blizu njega, spustio ga na zemlju zajedno sa zavežljajem sa strane. Dok je on s jednim svojim znancem nadugo i naširoko razgovarao o poslovima, Vrgorčanin zgrabi kotao sa zemlje i metnu ga na glavu ne mijenjajući položaja. Kada se onaj drugi, završivši razgovor, okrenuo, ne videći više kotla na njegovu mjestu, upita upravo toga što ga je imao na glavi, je li vidio koga da mu ga je odnio. Ovaj odgovori iskreno: “Nisam na to pazio, brate; ali morao si ga metnuti na glavu, kako sam ja učinio, pa ti ga ne bi ukrali”. Ali unatoč tim podvalama koje su, kažu, česte među Vrgorčanima, stranac može sigurno putovati po njihovu kraju gdje će ga dobro pratiti i gostoljubivo primiti.

4. O hajducima

Najveća opasnost koje bi se trebalo bojati dolazi od mnogobrojnih hajduka koji znaju odbjeći u pećine i šume strmih i vrletnih planina na toj granici. Ipak ih se ne valja prekomjerno plašiti. Za sigurno putovanje po planinskim mjestima izlaz je u tome da se uzme pratnja dvojice tih čestitih ljudi koji nisu sposobni izdati. I ne treba se zgražati znajući da su odmetnici: jer kada se dokuče uzroci njihova bijedna položaja, obično se nalaze slučajevi koji više pobuđuju samilost nego nepovjerenje. Jao bi bilo stanovnicima dalmatinskih primorskih gradova kada bi hajduci, na žalost, prekomjerno namnoženi, imali u osnovi loš karakter! Oni vode vučji život lutajući između vrletnih i nedostupnih ponora, poskakujući od stijene do stijene da izdaleka otkriju zasjede, mučeni neprekidnim oprezom, izloženi nepogodama godišnjih doba, često lišeni nužne hrane, prisiljeni stavljati život na kocku da je pribave, čameći u užasnim i nenaseljenim odvojcima spilja. Ne bi se trebalo čuditi kada bi se češće čuli glasovi o okrutnosti tih podivljalih ljudi, razdraženih trajno prisutnim osjećajem tako bijedna položaja; zaista je čudno što oni, daleko od toga da išta poduzimaju protiv osoba kojima duguju vlastite nevolje, redovito poštuju mir naseljenih mjesta i vjerno prate putnike. Cilj njihovih otimačina goveda su i ovce koje vuku u svoje jazbine da bi se imali čime hraniti i od čega stvarati zalihe kože za obuću. Reklo bi se da je znak barbarske bezobzirnosti ubiti nekome siromahu vola da se iskoristi samo maleni dio mesa i koža; a ja sam više puta čuo ljude gdje se gorko i opravdano tuže na hajduke. Ne bi mi nikad palo na pamet da im u tome stupim u odbranu; ali ipak ne treba smetnuti s uma da su tim nesretnicima opanci najpotrebnija stvar, jer su osuđeni provoditi lutalački život po najkrševitijim mjestima, goletima bez trave i zemlje, pokritima oštrim šiljcima tvrdih stanaca koji su još mnogo hrapaviji i britkiji zbog zuba stoljeća i zraka. Dogodi se katkada da glad nagna hajdučke družine u pastirske kolibe gdje nazor pitaju jesti, a na silu otimlju ako im se možda uskrati. Tko se u takvim slučajevima opire, na svaki način krivo čini; hrabrost tih odlučnihljudi razmjerna je potrebi i divljem životu što ga vode. Četiri hajduka ne strahuju napasti karavanu od petnaest i dvadeset Turaka; i znaju je opljačkati i natjerati u bijeg.

Ako se kadgod desi da hajduka uhvate panduri, oni ga ne vežu kako to obično rade žbiri kod nas nego mu razvežu svitnjak da mu hlače spadnu na pete, pa ne može pobjeći, a pokuša li to, zarije se nosom u zemlju. Vrlo je čovječno što su našli načina zadržati čovjeka, a da ga ne vežu kao najgoru životinju. Hajduci se najvećim dijelom smatraju čestitim ljudima kada se okaljaju turskom krvlju. Duh pogrešno shvaćene vjere, pomiješan s prirodnom i stečenom okrutnošću, žestoko ih vuče da uznemiruju susjede, bez ikakva obzira na posljedice. Za to su često krivi njihovi svećenici, ispunjeni narodnim poletom i predrasudama, koji podržavaju i nerijetko raspaljuju klicu mržnje na Turke kao vražje sinove umjesto da dobre kršćane pozivaju neka se mole Božanskoj Blagosti za njihovo obraćenje.

5. Moralne i obiteljske vrline Morlaka

Morlak koji stanuje daleko od morskih obala i zaposjednutih mjesta, općenito govoreći, posve je različito moralan čovjek od nas. Iskrenost, povjerenje i poštenje te dobre čeljadi, kako u svakidašnjim životnim postupcima, tako i u ugovorima, poneki se put izmetnu u bezazlenost i glupost. To Talijani što trguju po Dalmaciji i sami stanovnici primorja, na žalost, često zlorabe; zato se povjerenje Morlaka mnogo smanjilo i svakog se dana smanjuje prepuštajući mjesto sumnji i nepovjerenju. Ponavljana iskustva što su ih doživjeli s Talijanima dovela su do toga da je među njima naša nevjera prešla u poslovicu. Oni kao najveću uvredu jednako kažu pasja viro i lancmanska viro (fede di cane, fede d’Italiano). Ta zla predrasuda prema nama mogla bi biti neugodna nepoznatu putniku, ali gotovo da to i nije. Usprkos njoj, Morlak, gostoljubiv i darežljiv po rođenju, otvara svoju ubogu kolibu strancu, sav se pretrgne da ga dobro posluži, ne tražeći nikada i često uporno odbijajući svaku zahvalnost. Meni se više nego jednom dogodilo u Morlačkoj da sam dobio ručak od čovjeka koji me nikad nije vidio niti je mogao razložno pomisliti da će me ikad više u budućnosti ponovo vidjeti.

Sve dok budem živ neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Prvan u Kokoriću. Jedina je moja zasluga bila u tome što sam bio prijatelj jedne obitelji njegovih prijatelja. Poslao mi je ruho i pratnju u susret, obasuo me svim vrsnoćama narodnoga gostoljublja u malo dana što se zadržah u tim mjestima, naredio sinu i svojim momcima da me otprate do Neretljanskog polja koje je od njegovih kuća daleko dobar dan hoda i obilno me opskrbio namirnicama, a pri svemu tome nisam mogao ni pare potrošiti. Kada sam pošao iz konačišta tako dobra gazde, on i sva njegova obitelj pratili su me pogledima i nisu ušli u kuću sve dok im se nisam izgubio iz vida. Taj srdačan rastanak izazvao mi je u duši ganuće koje nikad dotad nisam oćutio niti se nadam da ću ga često oćutjeti putujući po Italiji. Ponio sam sa sobom sliku toga plemenitog čovjeka, kako radi osobita zadovoljstva da ga ponovo vidim i izdaleka, usprkos moru i planinama što nas dijele, tako i radi toga da mogu dočarati raskoš naroda u nošnji njegovih glavara (str. 56). Dopustio je još da se nacrta djevojačka odjeća njegove unuke, veoma različita od odjeće Morlakinja u Kotaru i drugim krajevima kroz koje sam prošao.

Dovoljno je čovječno postupati s Morlacima da se od njih zadobiju sve moguće ljubaznosti i steče srdačno prijateljstvo. Gostoljubivost je među njima vrlina i imućna čovjeka i siromaha; ako vam bogataš spravi pečeno janje ili bravče, siromah vam spremi purana, mlijeka, saće meda ili slično tome. Ova darežljivost nije samo prema strancu; ona se proteže na sve kojima može ustrebati.

Kada Morlak na putu padne na konak svome domaćinu ili rođaku, najstarija djevojka u obitelji, ili mlada ako je ima, dočeka ga i poljubi kada sjaše s konja ili na ulazu u kuću. Putnik druge narodnosti ne uživa lako te ženske ljubaznosti; naprotiv, kriju se ako su mlade i drže se povučeno. Možda su zbog češćega kršenja zakona gostoljubivosti postale oprezne ili se pak ljubomorni običaj susjednih Turaka djelomično proširio među našim Morlacima.

Dok se ima što jesti u imućnijim kućama nekoga sela, koje su sada svedene na malen broj, siromašni susjedi ne oskudijevaju najnužnijom hranom. Stoga se nijedan Morlak ne ponizuje toliko da ište milostinju od namjernika. Ni na jednome od svojih putovanja po krajevima u kojima stanuje taj narod nikad mi se nije desilo da sam susreo nekoga tko bi u mene upitao paru. Ja sam pak često morao ponešto zapitati u kukavnih pastira koji su bili darežljivi onim što su imali; a mnogo sam češće, prolazeći njihovim poljima po ljetnoj žezi, susretao uboge žeteoce koji su mi dragovoljno, sa srdačnošću koja me raznježivala, nudili mješinu s pićem i kus svoga seljačkoga jela.

Morlaci općenito nimalo ne drže do domaćega gospodarstva: u toj su pojedinosti slični Hotentotima, jer za tjedan raspu ono što bi im moralo biti dovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se pruži prilika za veselje. U vrijeme svadbe, na svetačni dan zaštitnika obitelji, o dolasku rođaka ili prijatelja i u kojem god drugom povodu za radost, neumjereno se pije i jede sve što ima u kući. Poslije je Morlak štedljiv i kažnjava sama sebe ne služeći se stvarima koje su namijenjene da ga zaklanjaju od vremenskih nepogoda; tako, ako ima novu kapu, a iznenadi ga kiša, on je skida voleći radije otkrivene i gole glave podnijeti oluju nego prebrzo oštetiti kapu; tako izuva obuću kada naiđe na blato, premda mu se već sva raspala.

Morlak je obično veoma točan ako mu se ne ispriječe nepremostive poteškoće. Dogodi li se da ne mogne u urečeno vrijeme vratiti pozajmljeni novac, on dođe s kakvim darkom k svom vjerovniku da zamoli dulji rok. Često se dogodi da od roka do roka i od dara do dara, ne misleći o tome, plati dvostruko više nego što bi trebalo.

6. Prijateljstva i neprijateljstva

Prijateljstvo, koje je u nas podložno promjeni zbog najmanjih razloga, među Morlacima je veoma postojano. Oni su od njega stvorili gotovo vjerski zakon i ta se sveta spona sklapa pred oltarima. Slavenski obred ima poseban blagoslov da bi se svečano vezala dva prijatelja ili dvije prijateljice u nazočnosti svega naroda. Pribivao sam združivanju dviju djevojaka koje su postajale posestre u crkvi u Perušiću. Zadovoljstvo što je izbijalo iz njihovih očiju, pošto su sklopile tu svetu svezu, kazivalo je promatračima kolika se istančanost osjećaja može razviti u dušama koje nije oblikovalo, ili bolje reći pokvarilo, društvo što ga mi nazivamo kulturnim. Tako svečano sjedinjeni prijatelji zovu se pobratimi, a žene posestrime, što hoće reći polubraća i polusestre. Prijateljstva između muškarca i žene ne sklapaju se u naše dane tako svečano; ali to se možda običavalo činiti u davnije i nevinije doba⁹.

Od ovih prijateljstava i posvećenih bratimljenja u Morlaka i u drugih naroda istoga podrijetla čini se da su potekla zakleta braća koja su česta u našem puku i na mnogim mjestima izvan Italije. Razlika između ovih naših i pobratimâ u morlačkoj nije samo u tome što im nedostaje svečani obred nego i u tome što to u slavenskim krajevima čine ljudi svih vrsta na uzajamnu korist dok se u našima zločinci i nasilnici više nego drugi združuju i brate na štetu i nespokoj pučanstva. Dužnosti su tako povezanih prijatelja da jedan drugome pomaže u kakvoj nevolji ili pogibelji, da osvećuje nepravde nanesene drugu itd. Prijateljski zanos zna sezati dotle da se stavi na kocku i izgubi život za pobratima, i nisu rijetki primjeri takvih žrtava iako se o tim divljim prijateljima ne buči koliko o drevnim Piladima. Kada bi se dogodilo da među pobratimima izbije nesloga, čitav bi obližnji kraj o tome govorio kao o sablažnjivoj sramoti; i to se katkad događa u naše vrijeme, na veliku tugu morlačkih staraca koji za izopačivanje svojih sunarodnjaka okrivljuju njihovo miješanje s Talijanima. Vino i jaka pića, u kojima taj narod počinje pretjerivati svakoga dana po uzoru na nas, uzrokuju razdore i tragedije, kao i kod nas.

Ako su prijateljstva još nepokvarenih Morlaka jaka i sveta, njihova su neprijateljstva još neugasivija ili se barem veoma teško gase. Ona se prenose s oca na sina; a majke ne propuštaju podsjetiti nejake dječake na obavezu koja ih čeka da osvete roditelja, ako je po nesreći bio ubijen, i često im pokazuju okrvavljenu košulju ili oružje pokojnika. Osveta je tako usađena u dušu ovog naroda da svi misionari na svijetu ne bi bili dovoljni da je iskorijene. Morlak po prirodi naginje činiti dobro svome bližnjemu; on je silno zahvalan i za najneznatnija dobročinstva; ali jao onome tko mu nanese zlo ili ga uvrijedi! Osveta i pravda među tim ljudima odgovaraju istom pojmu koji je doista prvobitan; a postoji i otrcana poslovica kojoj se, na žalost, pokoravaju: Tko se ne osveti, on se ne posveti (Chi non si vendica, non si santifica). Značajno je da u ilirskom jeziku osveta jednako znači vendetta i santificazione; tako i izvedeni glagol osvetiti. Stara obiteljska neprijateljstva i osobne osvete znaju izazvati krvoproliće poslije mnogo i mnogo godina; u Albaniji su, kako mi rekoše, njihove posljedice još strašnije i krvne duše još nepomirljivije. U tim je krajevima čovjek najblaže ćudi sposoban za najbarbarskiju osvetu vjerujući stalno da ispunjava svoju dužnost dok je vrši, priklanjajući se toj ludoj obmani lažne časti usprkos kršenju najsvetijih zakona i kaznama kojima se izvrgava zbog odluke s umišljajem. Ubojica nekog Morlaka, koji ima jaku rodbinu, obično se mora potucati od sela do sela krijući se nekoliko godina. Ako je bio dovoljno vješt ili dovoljno sretan te umakao potrazi svojih gonitelja, a uz to zgrnuo nešto novca, poslije dolična vremena nastoji dobiti oprost i pomirbu; za pregovaranje o uvjetima zatražuje i dobiva zajamčen prolaz koji se vjerno poštuje na riječ. On nalazi posrednike koji uglavljenoga dana sastavljaju dva neprijateljska roda. Poslije uvoda u pregovore, krivca se pripušta na mjesto sastanka, a on se vuče četveronoške po zemlji dok mu o vratu visi puška, samokres ili nož kojim je izvršeno ubojstvo. Dok on stoji u tako pokornu položaju, jedan ili više rođaka nabrajaju hvale o pokojniku koje često podžižu duhove na osvetu i četveronožnog čovjeka izvrgavaju teškoj opasnosti. U ponekim mjestima, prema obredu, muškarci oštećene strane meću mu pod grlo vatreno ili hladno oružje i poslije duga opiranja naposljetku pristanu primiti krvarinu u novcu. Takva izmirenja znaju mnogo stajati među Albancima; među Morlacima ponekad se uglave bez velika troška, a svugdje se zaključuju dobrim žderanjem na račun krivca.

7. Prirodni darovi i vještine

Zbog bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha, Morlaci su spremni uspjeti u svakoj vrsti posla. Pod oružjem, kada se njima dobro upravlja, izvrsno se iskazuju; potkraj prošloga stoljeća korisno ih je upotrijebio kao grenadire hrabri general Delfino koji je osvojio važan dio zemljišta ispod vlasti Porte služeći se osobito tim četama u različite svrhe. Čudesno uspijevaju kada se usmjere na trgovačke poslove, a i kada odrastu, lako nauče čitati i pisati i računati. Priča se da su se u početku ovog stoljeća morlački pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Divković⁴, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom koja se djelomično razlikuje od ruskog pisma. Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeniji, propovijedajući s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako. Pretpostavlja se da se posvetila pažnja skupljanju svih tih knjiga, da bi se izbjegla ovakva sablazan, tako da ih se vrlo malo nalazi u Morlačkoj. Okretnost duha ovog naroda često se dokazuje u davanju paprenih odgovora. Neki Morlak iz Sinja bio je nazočan pri razmjeni zarobljenika poslije posljednjega rata Prejasne Republike s Turčinom. Davalo se nekoliko osmanlijskih vojnika da se otkupi jednoga našeg časnika. Neki turski zastupnik podrugljivo reče da mu se čini kako Mlečani slabo trguju. “Znaj”, odgovori Morlak, “da moj knez uvijek drage volje dade nekoliko magaraca u zamjenu za jednoga dobra konja.” Unatoč izvrsnoj prirodnoj nadarenosti da sve nauče, Morlaci su vrlo oskudna znanja u zemljoradnji i uzgoju stoke. Izuzetna osobina toga naroda da se uporno drži starinskih običaja, te mala briga što je dosad pokazivana da se ta upornost pobijedi zornim dokazima o korisnosti novih načina, nužno moraju voditi do ovakvih posljedica. Njihova goveda i ovce često trpe glad i studen na otvorenome. Rala kojima se služe i ostalo ratarsko oruđe izgledaju kao da su prvi put izumljeni, i toliko su različiti od naših koliko bi to bile druge naprave iz vremena Triptolema od ovih što se rabe u današnje doba⁵. Maslo, sir i kiselo mlijeko prave osrednje; i možda se tu ne bi imalo što reći kada bi te preradbe mlijeka vršili s malo manje nečistoće. Krojačka je vještina ovdje ograničena na starinske i nepromjenljive krojeve odjeće što se uvijek pravi od istih tkanina. Šire ili uže platno od običnoga smete morlačkoga krojača. Ponešto znaju i o jednostavnu bojenju, a boje im ni po čemu ne zaslužuju prezir. Crnu prave od kore drveta koje se ilirski zove jasen; nju osam dana tope zajedno s ljuskavom troskom od željeza što se nahvata oko kovačkog nakovnja; ta se voda ostavlja da se ohladi, a onda se njome boji. Tako dobivaju i lijepu tamnomodru boju miješanjem sača sušena u hladovini s vrlo čistom cijeđi; i ta smjesa vri nekoliko sati, pa se zatim pusti da se ohladi prije nego što se u nju ubace sukna za bojenje. Također, iz biljke koja se u njih zove ruj⁶ izvlači se žuta i smeđa boja, a za dobivanje prve od njih rabe katkad biljku koja je u njih znana pod imenom pucàlina⁷.

Gotovo sve morlačke žene znaju vesti i plesti. Njihovi su vezovi vrlo neobični i savršeno su slični s lica i s naličja. Imaju jednu vrstu pletenja koju ne znaju oponašati naše Talijanke, a rabe je osobito za onu vrstu bječve što je nose u papučama i opancima, a zove se nazuvka. Nisu gore rijetki ni razboji za sukno i grubo platno, ali na njima malo rade žene, jer njihove se dužnosti među Morlacima ne mogu spojiti s poslovima gdje se sjedi.

U nekim morlačkim selima ima lončarskog obrta, kao u Vrlici; posude se izrađuju grubo i peku se u seoskim pećima iskopanima u tlu, ali su mnogo trajnije od naših.

8. Praznovjerje

Bili rimskoga ili grčkoga obreda, ovi narodi imaju vrlo čudnovata vjerska poimanja koja, zbog neznanja onih koji bi ih morali prosvjećivati, postaju svakoga dana sve nakaznije zamršena. Morlaci vjeruju u vještice, zloduhe, noćne utvare i vradžbine tako jogunasto kao da su njihov učinak vidjeli na djelu tisuću puta. Vjeruju također vrlo čvrsto u postojanje vampira i pripisuju im, kao u Transilvaniji, da djeci sišu krv. Kada umre čovjek u kojega se sumnja da može postati vampir ili vukodlak, kako oni kažu, znaju mu prerezati potkoljenice i svega ga izbosti iglama, tvrdeći da poslije ta dva zahvata ne može više tumarati naokolo. Dogodi se ponekad da neki Morlak prije smrti zamoli svoje nasljednike i obveže ih da s njim postupe kao s vukodlakom prije nego što mu leš polože u grob, predviđajući da će zacijelo silno žeđati dječje krvi.

Najhrabriji hajduk pobjegao bi što ga noge nose da mu se ukaže kakva utvara, duša, sablast ili drugi sličan zloduh, što ih nikad ne uzmanjka pred očima uzavrele mašte lakovjernih i upozorenih ljudi. Oni se ne stide toga užasa i odgovaraju nešto slično Pindarovoj izreci: “Strah što dolazi od duhova nagoni u bijeg i sinove božanske”. Morlačke su žene, što je posve naravno, stoput strašljivije i zanesenije od muškaraca, a neke od njih, slušajući kako im to govore, same vjeruju da su zaista vještice.

Stare vještice u Morlačkoj znaju bacati mnoge vradžbine; ali jedna od najčešćih ona je kojom se zasušuje mlijeko u tuđih krava da bi ga vlastite imale više. A smisle one i ljepše stvari. Znam jednoga mladića kojemu su na spavanju dvije vještice iščupale srce želeći ga ispeći i pojesti. Taj jadnik nije primijetio svoj gubitak, što je posve naravno, jer je bio utonuo u san, ali kada se probudio, počeo se jadati, osjećajući da mu je prazno mjesto gdje je srce. Cokulaš⁸ koji je ležao na istom mjestu, ali nije spavao, dobro je vidio vještičju anatomsku operaciju, ali ih nije mogao spriječiti, jer su ga bile urekle. Urok je izgubio snagu kada se mladić bez srca probudio, pa su obojica htjeli kazniti te dvije opake ženske: ali one se na brzinu namazaše nekom mašću iz svoga lončića i odletješe. Fratar pristupi ognjištu, izvuče iz žerave već pečeno srce i dade ga mladiću da ga pojede; posve je razumljivo da je ozdravio čim ga je progutao. Velečasni je to pripovijedao, a možda još pripovijeda, kunući se dušom da je sve istina; a dobri ljudi nisu mislili niti misle da je dopušteno posumnjati kako se to njemu pričinilo zbog vina ili kako su one dvije ženske, od kojih jedna nije bila stara, odletjele zbog posve drugog razloga a ne zbog toga jer su bile vještice. Kako postoje čarobnice, zvane vjèštice, tako se uza zlo nađe i lijek, i tu su česte bahòrnice, vrlo vješte u skidanju uroka. Teško nevjernome koji bi posumnjao u te dvije protivne moći.

Između latinskog i grčkog obreda vlada po običaju savršena nesloga; ni jedni ni drugi crkveni službenici ne propuštaju je zasijati: svaka strana iznosi tisuću sablažnjivih pričica na račun druge. Latinske su crkve siromašne, ali nisu veoma prljave; grčke su jednako siromašne i sramotno prljave. Vidio sam župnika jednoga morlačkog sela kako sjedi na zemlji na trgu ispred crkve i ispovijeda žene koje su klečale pokraj njega; čudan položaj, zacijelo, ali svjedoči o nevinosti običaja toga dobrog naroda. Njihovo obožavanje slugu Gospodnjih veoma je duboko, a ovisnost o njima i povjerenje u njih potpuni. Nerijetko s Morlacima pastiri njihovih duša postupaju vojnički, te im šibom popravljaju tijelo. Možda u toj pojedinosti ima zloupotrebe, kako što je ima u javnim pokorama koje zadaju po uzoru na staru crkvu. Ima ih koji i previše zlorabe bezazleno povjerenje ubogih gorštaka izvlačeći nedopuštenu korist od praznovjernih zapisa i druge kažnjive trgovačke robe te vrste. U takvim zapisima pišu na obijestan način imena svetaca s kojima se ne valja šaliti, a katkad ih prepisuju sa starijih, pa unutra miješaju zle stvari. Tim zapisima pridaju gotovo jednake moći kakve su sljedbenici Bazilida pridavali svom čudovišno zarezanom kamenju. Morlaci ih znaju nositi zašivene na kapi da ozdrave ili da se očuvaju od kakve bolesti; često ih s istom nakanom vežu svojim volovima za rogove. Sastavljači tih papira; zbog dobiti što ih iz njih izvlače, poduzimaju najprikladnije mjere da im sačuvaju dobar glas unatoč čestim dokazima o njihovoj nekorisnosti koju ipak moraju uvidjeti oni koji se njima služe. Vrijedno je zabilježiti da se i Turci iz susjednih mjesta obraćaju kršćanskim svećenicima da im načine zapis; to mora nemalo pridonijeti porastu vrijednosti ove robe. Drugo što Morlaci štuju (što i nije isključivo njihovo a da ne bi imalo mjesta među našim prostim pukom) bakreni su i srebrni novčići kasnoga Carstva i suvremeni mletački kovanci koje se smatra medaljama svete Jelene, te im se pripisuje velike moći protiv padavice i drugih boleština. Ta ista savršenstva pripisuju se onim ugarskim novčićima što se zovu petice, ako s naličja imaju sliku Djevice s djetešcem Isusom u naručju s desne strane. Takav jedan novčić veoma je drag dar i ljudima i ženama u Morlačkoj. Turci iz susjedstva što sa štovanjem nose praznovjerne zapise i često donose darove ili daju da se drže mise pred likom Djevice (a to je jamačno u protuslovlju s Kur’anom), zbog nekoga drugoga oprečnog protuslovlja ne odgovaraju na pozdrav svetim imenom Isusovim. Stoga duž njihove granice putnici, kada se susretnu, ne običavaju, kao u mjestima koja su bliže moru, reći Hvaljen Isus (sia lodato Gesú) nego Hvaljen Bog, (sia lodato Iddio).

9. Običaji

Nevinost i prirodna sloboda pastirskih stoljeća još se održavaju u Morlačkoj ili su barem ostali njihovi vrlo veliki tragovi u mjestima koja su podalje od naših naselja. Čistu srdačnost osjećaja ovdje ne sputavaju obziri i ona se jasno iskazuje vanjskim znacima neovisno o prilikama. Lijepa morlačka djevojka susretne čovjeka iz svoga sela na putu i prisno ga poljubi ne misleći na zlo. Vidio sam kako se međusobno ljube sve žene i djevojke i mladići i starci iz nekoliko sela, čim stignu pred crkvu o blagdanima. Činilo se da je sav taj svijet iz jedne jedine obitelji. Poslije sam stotinu puta opazio tu istu stvar po cestama i sajmovima primorskih gradova gdje Morlaci dolaze prodavati svoje proizvode. U vrijeme blagdana i veselja, osim poljupca, dopušta se i poneka druga slobodica rukama, što bismo mi smatrali nepristojnošću, ali oni ne drže tako; ako ih zbog toga ukore, kažu da je to “šala koja ništa ne znači”. U tim šalama, međutim, često počinju njihove ljubavi koje se nerijetko završavaju otmicama kada se dvoje zaljubljenih sporazumiju. Rijedak je slučaj (i zacijelo se ne događa u mjestima koja su daleko od trgovine) da Morlak otme djevojku koja ne pristaje ili da je obeščasti. Kada bi se to dogodilo, mladica bi se jamačno dobro branila, jer jakost žena iz ovih krajeva redovito malo zaostaje za jakošću muškaraca. Gotovo uvijek oteta djevojka sama odredi vrijeme i mjesto otmice; a to čini da bi se oslobodila brojnih prosaca kojima je možda zadala riječ i od kojih je primila kakav darak u zalog ljubavi, kao prsten od žute mjedi, nožić ili neku drugu jeftinu stvar. Morlakinje se drže donekle uredno prije udaje, ali pošto steknu muža, potpuno se prepuštaju nečistoći kao da žele opravdati prezir kojemu su izvrgnute. To ne znači da djevojke šire ugodan miris, jer obično mažu kosu maslom koje se lako užeže pa već izdaleka hlapi najneugodnijim smradom što može raniti nos otmjena čovjeka.

10. Ženska nošnja

Ruho Morlakinja različito je u raznim krajevima, ali talijanskom je oku uvijek jednako čudnovato. Djevojačko je ruho složenije i neobičnije zbog nakita što ga nose na glavi, za razliku od udatih žena kojima nije dopušteno nositi ništa osim bijelog ili obojenog rupca. Djevojke nose skrletnu kapu s koje obično visi veo što pada niz leđa i znak je njihova djevičanstva. Mnogi nizovi srebrna novca, među kojim često ima starinskoga i dragocjenoga, krase kapu najuglednijih djevojaka koje o nju znaju objesiti i filigranske radove u obliku naušnica i srebrnih lančića s polumjesecima na krajevima. Na nekima se vide složena različita bojena stakla okovana srebrom. Siromašne djevojke nose kapu lišenu svakog uresa, ili im je kadgod ukrašena samo neobičnim školjčicama, niskama staklena zrnja ili okruglim rukotvorinama od kositra. Jedno od glavnih odličja tih kapa, koje predstavljaju dobar ukus najraskošnijih mladih Morlakinja, u tome je što šarolikošću uresa privlače oko i što zvekeću na najmanje potresanje glavom. Zbog toga se na njima i nalaze lančići, srdašca, polumjeseci od srebra ili lima, lažni dragulji, pužići i druge slične drangulije. U nekim krajevima za kapu se zadijevaju kite šarena perja koje sliče na dva roga; u nekima drugima na nju meću treperave perjanice od stakla, drugdje od umjetna cvijeća, što ih kupuju u primorskim mjestima; i valja priznati da se u šarenilu tih obijesnih i barbarskih uresa katkad vidi razvijen svojevrstan duh. Košulje za blagdane vezene su crvenom svilom i ponekad zlatom; obično ih izrađuju sâme goneći stada na pašu i čudo je kako dobro vezu svoje vezove bez ikakve podloge i hodajući. Ove se košulje kopčaju pod vratom dvjema sponama koje se zovu maite, a niz prsi su otvorene kao i muške. Žene i djevojke nose oko vrata debele niske staklena zrnja različite veličine i barbarski ispremiješanih boja; na rukama mnoštvo prstenja od kositra, žute mjedi i srebra; na zapešću kožnate narukvice obložene rukotvorinama od kositra ili, ako su veoma bogate, srebra. Nose i prsluke, vezene ili urešene niskama od stakla i školjčica, ali ne znaju za steznike niti u prsluke umeću žice ili kitove kosti. Širok pâs otkan od bojene vune ili prošaran kositrom na koži opasuje haljinu ili suknju koja je duž rubova katkad također optočena školjkama i koju zbog modre boje (turchino) što prevladava zovu modrina. Gornja haljina od raše kao i suknja dopire im do pola noge; opšivena je duž rubova skerletom i zove se sadak. Ljeti svlače modrinu i nose sam sadak bez rukava, iznad suknjice ili bijele košulje. Djevojačke čarape uvijek su crvene; obuća im je slična muškoj i zove se opanci; imaju potplat od sirove volujske kože, gornjište od usukanih traka načinjenih od ovčje kože koje se zovu opùte; one se omataju i stežu iznad gležanja poput starinskih koturna. Djevojkama se ne dopušta nositi drukčiju obuću, ma koliko njihove porodice bile bogate. Kada se udaju, mogu odložiti opanke i uzeti turske papuče. Djevojačke pletenice skrivene su pod kapom; nevjeste ih puštaju da padnu na grudi, a ponekad ih vežu ispod vrata; osim toga, u njih uvijek meću i upleću medalje, stakleno zrnje i probušeni novac po tatarskom i američkom običaju. Djevojka koja bi izišla na glas zbog loša vladanja, izvrgla bi se pogibelji da joj župnik u crkvi javno strgne crvenu kapu i da joj zatim koji rođak odreže kosu u znak sramote. Zbog toga, ako koja od njih počini kakav ljubavni grijeh, sama od sebe skida djevičansko znamenje i gleda promijeniti selo.

Bilješke:

¹John Stuart Earl of Bute (1713-1792), kratko vrijeme predsjednik britanske vlade, rodom iz sjeverozapadne Škotske, zaštitnik i mecena J. Macphersona i propagator “Ossianova” spjeva Fingal, Macphersonove mistifikacije. I talijanski Cesarottijev prijevod, prema Fortisovu svjedočanstvu, financirao je ili bar pomogao John Stuart. U Dalmaciju je poslao Roberta Adama, autora djela Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia (1764), a i Fortis je osjetio darežljivu ruku ovoga Škota. Poglavlje o Morlacima trebalo je da odbije prigovore o mistifikaciji s Ossianom.

²Naziv Morlak, Morlaci potječe od grčke složenice Mayrøblaxoi (Maurovlahi) koja je označavala romanizirane stanovnike južnoga Balkana. Od 14. i 15. st, u dalmatinskim se izvorima spominju kao Moroulachus, Moroulachi, odnosno Moroblachi. U hrvatskom se jeziku riječ Vlah spominje u izvorima od 1321. god, u srpskim zemljama izvori ih spominju i ranije. U to vrijeme naziv Vlah označava ponajprije romansko stanovništvo koje se poslavenilo i bavilo stočarstvom, te se odvajalo u načinu života od hrvatskog (i srpskog) stanovništva. Kada su Mlečani počeli naseljavati novo stanovništvo iz Bosne i Hercegovine na opustjela selišta, starosjedioci i mletačka uprava to novo, pretežno hrvatsko stanovništvo, počinje nazivati Vlasima, odnosno Morlacima.

³Ivan Lucić (Lucius, tal. Lucio, 1604-1679), rođen u Trogiru, nakon školovanja u rodnom gradu studij nastavlja u Rimu i Padovi. Vrativši se oko 1625. u Trogir, sudjeluje u upravi grada. Oko 1651. počeo svoje kapitalno djelo De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, koje je tiskano u Amsterdamu 1666. Važno je i djelo o povijesti grada Trogira, tiskano 1673. Iste godine izdao je znamenitu zbirku antičkih natpisa Inscriptiones Dalmaticae.

⁴Matija Divković (1563-1631), bosanski franjevac, hrvatski pisac. Važnija djela: Nauk krstjanski, Sto čudesa (1611), Besjede (1616). Djela je dao tiskati bosančicom, u Veneciji, i ona su se čitala u cijeloj Bosni, Dalmaciji i Istri.

⁵Triptolem, kralj u Eleusini; prema mitologiji, na zapovijed božice Demetre učio ljude zemljoradnji.

⁶Isatis tinctoria - pitoma silina, sač, sinjavina.

⁷pucalina - žuti bagrem, Colutea arborescens

⁸Cokulaš (zoccolante) pogrdan je naziv za franjevce, tzv. malu braću.

¹ Ovaj uvod u poglavlje o običajima Morlaka preveo je Mihovil Kombol i dodao ga svom prijevodu knjige Ivana Lovrića Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa, izdanje Jugoslavenske akademije, Zagreb 1948, str. 215-6, odakle je preuzet (op. prev).

² Zemlja u kojoj stanuju Morlaci proteže se mnogo dalje, kako prema Njemačkoj i Ugarskoj, tako i prema Grčkoj; ja svoj izvještaj ograničujem na ono malo što sam posjetio.

³ Ne treba dovoditi u sumnju postojanje slavenskog jezika u Iliriku od vremena Rimske Republike. Imena gradova, rijeka, planina, ljudi i naroda u tim krajevima, sačuvana u grčkih i latinskih pisaca, očigledno su slavenska. To dovoljno dokazuju Promona, Alvona, Senia, Jadera, Rataneum, Stlupi, Uscana, Bilazora, Zagora, Tristolus, Ciabrus, Ochra, Carpatius, Pleuratus, Agron, Teuca, Dardani, Triballi, Grabaei, Pirustae i tolike druge riječi što se susreću u starih historičara i geografa. Tu bi se mogle dodati u mnogo većem broju riječi slavenskoga korijena koje se čitaju na pločama iskopanima po ilirskoj zemlji pod prvim carevima.

⁴ Hajduk izvorno znači “glavar družine”, a ponekad (kao u Transilvaniji) “glava obitelji”. U Dalmaciji se uzima kao obilježje nasilna čovjeka, zlikovca, koji se prihvatio da bude drumski razbojnik.

⁵ spóggos, trápeza, kathédra.

⁶ BREREVOOD, De scrut. Relig.

⁷ Ime boduli posebno se odnosi na otočane iz Zadarskoga kanala, te na stanovnike većih otoka toga mora.

⁸ “Blizu rijeke Neretve žive Ardijejci, Daorsi i Plereji... U novije doba Ardijejci se nazivaju Varalima. Rimljani su ih otjerali u unutrašnjost udaljivši ih od mora, jer su na sve udarali ognjem i mačem, kradući; i prisilili su ih da obrađuju zemlju. Njihov je kraj uistinu krševit, neplodan i dostojan divljih stanovnika; zbog toga je taj narod gotovo izumro.” Strab. lib. VII.

⁹ Dozivlje ga vila POSESTRIMA S Velebita, visoke planine: “Zlo ga sio, kralju Radoslave, Eto na te dvanaest delija.” Pisma od Radoslava Ma una Fata Posestrima chiamollo Dell’Alpi Bebie dall’eccelsa vetta: “Re Radoslavo, in tua mal’ora siedi, Ecco sopra di te dodici armati.” Canzone di Radoslavo

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro

Fortisov Put po Dalmaciji jedno je od najzanimljivijih djela talijanske književnosti druge polovice 18. stoljeća, ali odjeci toga djela u samoj Italiji mnogo su skromniji nego u ostaloj Europi. Izvan svakog su očekivanja bile reakcije u samoj Dalmaciji. Jedan domaći sin, Sinjanin Ivan Lovrić, iz ugledne zemljoposjedničke obitelji, prethodnik je književnih polemika koje su se zametnule oko Fortisova Puta, a koje, na koncu, nisu ostale sasvim bez posljedica za kulturno i privredno stanje onovremene Dalmacije.

Ivan Lovrić (oko 1754-1777), nakon studija jezika i filozofije u Veneciji, studirao je medicinu u Padovi. Želeći ispraviti i dopuniti neke Fortisove navode, osobito za onaj dio Dalmacije koji je bolje poznavao, tj. za Cetinsku krajinu, napisao je i 1776. objavio Primjedbe o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice.¹ Lovrićevo se djelo sastoji od tri dijela: O toku Cetine, O običajima Morlaka (najduži, središnji tekst) i Život Stanislava Sočivice. Dok u prvom dijelu – ispravljajući Fortisa – iznosi iz osobnog iskustva mnoštvo dojmova o Cetinskoj krajini, pa tekst djeluje živo i neposredno kao reportaža o povijesnim i arheološkim podacima, središnje poglavlje, O običajima Morlaka, donosi neka drugačija zapažanja o problemima koje je pokrenuo Fortis. Iako su obojica krenuli s istih racionalističkih pozicija, Lovrić je bio jače prožet novom filozofijom u kojoj su sinjski fratri nazreli utjecaje Hobbesa, Rousseaua, Helvétiusa i Voltairea, a sve su to bili zabranjeni filozofi u tim stranama Dalmacije. Lovrić više nego Fortis govori o razlozima kulturne i gospodarske zaostalosti Morlaka, vrlo oštro i neuvijeno piše o fratrima i kaluđerima izjednačujući ih i ne praveći među njima – uostalom, kao ni među katoličkim i pravoslavnim stanovništvom – nikakvih razlika. I razloge hajdučije u tom je poglavlju, osobito u Životu Sočivice, Lovrić objasnio bolje od Fortisa. U napomenama o narodnim pjesmama zamjerio se fratrima jer je napisao da je fra Andrija Kačić loš pjesnik i loš povjesničar vjerujući da je zbirka koju je Kačić objavio zbornik narodnih pjesama. Istina, za Asanaginicu tvrdi da “ne ide u red najsretnijih ni najboljih morlačkih pjesama”, ali isto tako uvjeren je “kako naši Morlaci, premda nisu nikad proučavali poezije i premda ne umiju čitati, znadu sastavljati stihove u kojima, kad se ne izmijene idući od usta do usta, ne manjka ni jedno potrebno slovo, a ne manjka im ni mnogi sretni bljesak vatrene mašte”. Ipak, u opisu morlačke nošnje i žalosne i štetne pojave da je se napušta naveo je čak 12 strofa iz Cvita razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga drugoga franjevca, Vrličanina Filipa Grabovca, čije ime ne spominje (vjerojatno se još čuvalo živo sjećanje da je on, zbog oporbe Mlečanima i podizanja svijesti Hrvata-Morlaka, bio osuđen na muke i doživotnu tamnicu, te je narušena zdravlja umro 1749). Osobito se Lovrić okomio na fra Luku Vladimirovića (ni njega ne spominje izrijekom, kao ni Fortis) i njegovu knjigu Likarije priprostite. Lovrić, premda potječe iz obitelji zemljoposjednikâ, ne vjeruje da će poljoprivreda napredovati u kolonatu, odnosno kmetstvu, nego se njen procvat može očekivati kada zemlja postane vlasništvo seljakâ. Ne, dakle, kažnjavanjem i batinama, kako predlaže Fortis! Vrhovnoj vlasti i činovništvu bilo je jedino stalo da naši krajevi daju dovoljan broj vjernih i poslušnih vojnika, da se odvijaju kakva-takva trgovina i promet, te da neki porezi stižu u iscrpljenu državnu blagajnu. To je znao i Fortis, ali nije napisao hrabro kao Lovrić.

Treći prilog, Život Stanislava Sočivice, “koji će izgledati kao kakav roman, a koji je uistinu historija”, uzbudljiva je pripovijest o drumskom razbojniku koji se neobičnim djelima istakao “iznad svih drumskih razbojnika”, ali je mnogim postupcima dao dokaze o začudnoj plemenitosti. Da se iskorijene hajduci, trebalo bi potražiti uzroke toga zla, “to jest one koji ih sile da se upuštaju u taj život”, a to je, očito, upravna vlast u svim trima državama: otomanskoj i austrijskoj carevini i Prevedroj Republici.

Lovrićeva knjiga teško je pogodila Alberta Fortisa i njegove prijatelje, osobito one s kojima se više družio na svojim putovanjima (J. Bajamonti, R. Michieli-Vitturi) ili koji su izričito, kao stalež, bili pogođeni: katoličko i pravoslavno redovništvo i kler općenito. Osobito su značajna pisma koja su pisali fratri Gašpar Vinjalić i Josip Radman (pod pseudonimom Gaetan Deribak) Simeonu Kurajici, pravoslavnom kaluđeru u manastir Dragović.

Posebnim Obrambenim govorom na Lovrićeve prigovore odvratio je Crešanin Petar Sklamer.² O njemu naša književna povijest ništa ne zna pouzdano: ne bi trebao tvrditi da je to Fortisov pseudonim (Sklamera je bilo i onda i kasnije u Cresu), tj. da se Fortis sakrio pod to cresko prezime; pouzdano je, ipak, da su Fortisov duh i ruka bili blizu dok se ta knjiga pisala. Lovrića su napadali i u Italiji, osobito u tadašnjim novinama, te je na te napade i prigovore odgovorio Obrambenim pismom,³ koje je dao tiskati u Veneciji, pa je i Fortisu poslao 12 istisaka. Na koncu je na Lovrićeve Bilješke i sâm Fortis odgovorio u knjižici tiskanoj u Brescii 1777, ne znajući da je “mladi Morlak” već mrtav.

Ako je Lovrićevo pisanje Fortis još mogao nazvati “trabunjanjem”, Opaske o sadašnjem stanju Dalmacije⁴ Trogiranina Petra Nutrizija Grisogona to zaista nisu bila. Opaske oštro, nepoštedno, bez ikakvih rusoovskih ili vikovskih iluzija, govore o rđavom stanju u Dalmaciji ne zamagljujući ekonomske prilike literarizmima o Morlacima, a nadu u boljitak i napredak vidi jedino u izdržljivosti i radišnosti puka, naroda. Ni trogirski biskup Antun Miočević nije ostao po strani, te je i on dao svoj prilog polemici (Fortis je čak mislio da je pomagao Lovriću!). Fortis se tim glasovima iz Dalmacije osjetio višestruko pogođenim, te je u Pismu Radošu Michieli-Vitturiju – zahvaljujući tom bračko-trogirskom plemiću na podršci – htio odvratiti neugodne udarce. O svim tim polemikama – koje nisu samo zabavljale dokoni, uostalom vrlo tanki slaj dalmatinske inteligencije – izišla je u Veneciji 1778. knjiga.⁵

Nakon dosta vremena – kada su se strasti smirile – na Grisogonovu knjigu o prirodopisu Dalmacije odgovorit će Fortis smireno i pomirljivo, u predavanju na prvoj sjednici Splitskoga gospodarskog društva, O uzgoju kestena. Knjigu je posvetio splitskom nadbiskupu Ivanu Luki Garanjinu.⁶

Fortisov Put po Dalmaciji i Lovrićeve Bilješke o Putu po Dalmaciji naišli su u predromantičkoj Europi na osobitu klimu zanimanja za nepoznato, neobično, herojsko, neiskvareno. Sve se to bilo steklo u našim krajevima, osobito pak u onome njihovu dijelu gdje se dvije kršćanske vjere (katolička i pravoslavna) ukrštaju s islamskim svijetom, a što je sve obuhvaćao tada stvoren pojam morlaštva. Iako je i ranije postojalo zanimanje za daleke krajeve i ljude, u drugoj polovici 18. st. pojačalo se potragom za pravim, istinskim, prvotnim životom. Naši krajevi bili su dovoljno pogodni da se čudesni, neviđeni i nepoznati svijet upravo tu potraži i osmisli. Već prvo djelo takva nadahnuća i mode, kojoj su klimu već bili stvorili prijevodi Asanaginice, bio je roman J. W. C. D. U. et R. Les Morlaques (1788). Iz njemačkoga prijevoda, objavljenog prvi put 1790. (zatim 1794. i 1807), doznajemo i ime autorice: bila je to Justina Wynne Ursini Rosenberg. Deset godina nakon originala u Padovi je izišao i talijanski prijevod, bez izrazitih rusofilskih političkih tendencija (prvo, francusko izdanje, posvećeno je ruskoj carici Katarini II – u Morlakiji, svojevrsnom arkadijskom parku, njenu se kipu Morlaci klanjaju kao božanstvu). Ime prevodioca nije navedeno. Autorica je objasnila svoje pobude, spominjući i Fortisov putopis, ali njen je postupak ipak drugačiji: “Vrijedi promatrati tu zemlju (tj. Morlakiju) u njezinu sadašnjem stanju, prije nego se narav i oblik izmijeni ponovnom revolucijom, a to je stanje kudikamo interesantnije nego sustavi najsavršenije civilizacije, čije su nam odlike i štete već odavna jednako dobro poznate. Naravnim prikazom svagdanjeg morlačkog domaćinstva upoznat ćemo običaje i navade mnogo zornije nego metodičnim i ledenim vijestima putopisa. Pri tom ne bijaše potrebno uzeti u pomoć romantično ili čudesno.”⁷ 

Djelo Justine Wynne steklo je opća priznanja: pohvalnu recenziju napisao je M. Cesarotti, a čitao ga je i J. W. Goethe. Mme de Staël pod utjecajem te lektire jedan odlomak svog romana Corinne ou l’Italie (1807) posvećuje Dalmaciji (koju, tobože, vidi s tornja Svetog Marka, te o njoj razmišlja): Dalmacija, koju napučuje jedan prastari borbeni narod, sačuvala je do sada nešto divlje i tajnovito, a poezija tog naroda nalikuje starom grčkom pjesništvu, ali i Ossianu.

Na istom tragu kao Justina Wynne bio je i Charles Nodier, autor morlačkog romana Jean Sbogar (1818). Jean Sbogar, za koga drži da je unuk Sočivice (autor tako otkriva izvor svoje fikcije), plemenit je hajduk, harambaša skupine “Braća općeg dobra” koja krstari Istrom; on se pod različitim maskama i imenima uvijek nađe uz svoju ljubljenu Antoniju, sve dok ga ona ne prepozna kao osuđenika, te joj srce prepukne, a njega odvode na stratište. Tema morlaštva obavijena tajanstvenošću nalazi se u Nodierovoj pripovijesti Smarrà ili noćni demoni, tobožnjem prijevodu sa slavenskog jezika. Temu vampirizma, potaknut Lovrićevom i Fortisovom knjigom, koristit će Nodier i u drugim svojim djelima. Koliko je ideja o plemenitoj hajdučiji, što je također komponenta morlaštva, bila zanimljiva europskim čitaocima dokazuju i prijevodi Lovrićeva životopisa Stanislava Sočivice na engleski jezik (1779, zatim čak 1870).

Morlačka se tematika preselila i na pozornicu, budeći i potičući interes za neobično, strastveno i tragično – romantizam je već kucao na vrata. Lovrić je ispričao i jedan osebujan životni put Filipa Našića, Ciganina, te će se i ta tema skladno uklopiti u morlaštvo. Prosper Mérimée zaključit će to razdoblje mistifikacijom, zbirkom Guzla (1827), pjesmama tobože sabranima u Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini.

Dok se Europa zabavljala temom o morlaštvu, reakcija na Fortisovu knjigu u Dalmaciji je bila drugačija: knjiga je potakla domaće sinove na razmišljanje, ali ne o književnosti nego o gospodarstvu i upravi. Položaj gospodarstva – problem koji Fortisova knjiga nije ni dotakla – postat će središnje pitanje prosvijećenih dalmatinskih fiziokrata, ali se o tome jedva smjelo otvoreno raspravljati ili pisati, jer središnja mletačka vlast, iscrpljena i konzervativna, s potkupljivim i nemarnim činovništvom ne samo da nije mogla obnoviti privredu u Dalmaciji nego je bitno pridonijela siromašenju i propadanju svih privrednih grana u 18. stoljeću. Opće siromaštvo, bolesti, pošasti, pa i kuga (koja je i tog stoljeća pohodila Dalmaciju) – svakidašnja je slika Dalmacije, slika koju domaća prosvijećena inteligencija oštro opaža, ali bespomoćno stoji pred njom. Fortis nije tražio ni našao “Morlakiju” kakvu su poznavali i vidjeli domaći sinovi; opis stvarne “Morlakije”, tj. siromašnoga dalmatinskog uzmorja i zaleđa, jedva je mogao privući čitalačku publiku za koju je pisano poglavlje o Morlacima. Poglavlje o Morlacima – po želji Johna Stuarta – trebalo je podržati i potkrijepiti jednu književnu fikciju o Škotskoj, za koju se Fortisov mecena s toliko gorljivosti zauzimao. Zato je Fortisova slika naše zemlje, ponajprije brdovite dalmatinske unutrašnjosti – još donedavna pod vlašću Turaka – postala prije svega uzorak za osebujna književna očitovanja potkraj 18. i u početku 19. stoljeća, uoči europskog romantizma. Osijanizam je tako posredno rodio morlakizam.

* * *

Alberto Fortis jedan je od rijetkih stranaca koji je svoje najbolje djelo, svoje ponajljepše stranice, posvetio našem narodu. Iako stranac, od prvoga se susreta s našim krajevima srodio s našim ljudima osjećajući se među njima ugodnije, prirodnije i sretnije nego među svojim sunarodnjacima. Prijateljima često govori da mu smeta sve što nije, u bilo kojem pogledu, slavensko, morlačko. Čak je i svoj život želio dovršiti na obalama Dalmacije, koju je osjećao kao drugu domovinu. Iz njegovih knjiga i rasprava probija ne samo znanstveni interes nego i znanstveni eros. Knjigama Put po Dalmaciji i Zapažanja o Cresu i Lošinju uveo je naš narod, pod imenom Morlakâ, u europsku duhovnu sferu, u sretnom trenutku kada je Europa, u predvečerje velike buržoaske revolucije, tražila identitet. Najosjetljiviji europski intelektualci (Herder, Goethe, Byron, Puškin, Mickiewicz) u Fortisovu su djelu nalazili poticaje za razmišljanja o novom svijetu koji se pomaljao, a u pjesmi o Asanaginici otkrili su potvrdu novoj osjećajnosti koja će stubokom izmijeniti dotadašnje civilizacijske obrasce. Fortisovo se djelo čitalo u nas u izvorniku i u prijevodima, te je i na književnom i na društvenom polju prouzrokovalo pomake koji su urodili mnogovrsnim plodovima: pobudilo je i u svijetu i u nas zanimanje za narodnu poeziju, s jedne strane, te zanimanje za gospodarske probleme i načine izlaženja iz gospodarske zaostalosti, s druge.

U povodu 200. obljetnice izlaska Fortisova Puta po Dalmaciji objavljen je pretisak toga djela kao zajedničko izdanje izdavačkih kuća Otta Sagnera iz Münchena i “Veselina Masleše” iz Sarajeva, s predgovorom Jovana Vukovića i izborom bibliografije Petera Rehdera. Iste godine (1974) “Nedjeljna Dalmacija” je u izboru, prijevodu i s komentarima Živka Vekarića donijela opsežniji reportažni izbor iz Fortisova Puta po Dalmaciji u devet uzastopnih nedjeljnih brojeva, uz Vekarićev informativan prikaz života i rada i Alberta Fortisa i Ivana Lovrića. (Vekarić Fortisovo djelo prevodi kao Putovanje po Dalmaciji, dok mi ostajemo kod naslova djela kako se odavno utvrdio u našoj književnosti.) Ovo je, napokon, i cjelovit prijevod Fortisova djela na našem jeziku; za razliku od ranih stranih prijevoda, u naše je izdanje uključeno i Vrančićevo Putovanje iz Budima u Drinopolje, a iz engleskog je izdanja preveden Appendix, tj. Dodatak koji s talijanskim izvornikom čini cjelinu Fortisove vizije Dalmacije. Poglavlje o Dubrovniku, planirano za drugo francusko izdanje, izgubljeno je, na žalost, te ga nema ni u našem izdanju. Bakrorezi, koji su resili knjigu, upravo njena različita izdanja, ušli su, u izboru, i u naše izdanje.

Fortisovo djelo Put po Dalmaciji zaslužilo je da, makar i nakon više od 200 godina, bude prevedeno na jezik naroda kojemu je s toliko ljubavi i zanosa bilo posvećeno.

¹ Talijanski naslov Lovrićeva djela: Osservazioni di Giovanni Lovrich sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia del signor abate Alberto Fortis coll’aggiunta della Vita di Soçivizca, In Venezia MDCCLXXVI. Djelo je preveo Mihovil Kombol kao Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice, Izdavački zavod JAZU, 1948. Mihovil Kombol preveo je (ili se spremao prevesti) Fortisov

² Sermorre parenetico di Pietro Sclamer Chersino al Signor Giovanni Lovrich, nativo in Sign in Morlacchia, autore delle Osservazioni sopra il Viaggio in Dalmazia del Sig. Abate Alberto Fortis, Modena 1777. V. o tome više: Ž. Muljačić, Iz korespondencije A. Forfisa s J. S. Wytenbachom, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 7, 1968, 114-115.

³ Lettera apologetica di Giovanni Lovrich al celebre Signor Antonio Lorgna (...) in cui si confutano varie censure fatte al suo Libro “Osservazioni...”, Padova 1777. Kao da je znao da mu je te godine umrijeti, to je pismo datirao: 15. I 1777. O Ivanu Lovriću vidi još: Ivan Lovrić i njegovo doba - referati i saopćenja sa znanstvenog skupa - Zbornik Cetinske krajine I, Sinj 1979 i Ivan Pederin, Ideološka i književno putopisna pitanja Lovrićevih “Osservazioni” 1776. god, Radovi Zavoda JAZU u Zadru 27-28, 1981.

⁴ Pietro Nutrizio Grisogono, Riflessioni sopra lo stato presente della Dalmazia. Opera economico-politica dedicata a S. E. Zuanne Grimani Senatore veneto, Firenze 1775. i djelo izišlo u Trevisu 1780. Notizie per servire alla storia naturale della Dalmazia.

⁵ Saggio diviso in due parti, sopra le controversie letterarie della Dalmazia, e di alcuni pezzi dell’opera intitolata Riflessioni economico-politiche del sigr. Pietro Nutrizio, Venezia 1778, 30.

⁶ Ivan Luka Garanjin pomagao je na dalmatinskim putovanjima i istraživanjima i Josipu Offneru, koji je u toku 1774, 1775. i 1776. prošao gotovo kroz ista mjesta kao i Fortis. Osobito se zadržavao u Dalmaciji oko Splita. Održao je i jedno predavanje u Splitskom gospodarskom društvu, a obećao je objaviti knjigu bar s dijelom svojih zapažanja, te je posvetiti nadbiskupu. Mislim da on to nije mogao a ni smio učiniti; pretpostavljam, naime, da je on anonimni povjerenik bečke vlade koji je o svojim putovanjima podnio opsežan izvještaj na 173 folija i koji se danas čuva u bečkom Državnom arhivu, a kojega je cjelokupni sadržaj objavio Grga Novak u Starinama JAZU (49-53). V. Grga Novak, Morlaci (Vlasi) gledani s mletačke strane, Zbornik za narodni život i običaje 40, 1971, 579-603. O J. Offneru, v. Cvito Fisković, Ivan Lovrić i Josip Offner, zbornik Ivan Lovrić i njegovo doba, 181-191.

(7) Marijan Stojković, Morlakizam, Hrvatsko kolo X, 1929, 262.

Josip Bratulić

BIBLIOGRAFIJA O ALBERTU FORTISU (Izbor)

Julije Bajamonti, Zapisi o gradu Splitu, izbor, prijevod i komentar Duško Kečkemet, Split 1975.

Julije Bajamonti, Morlaštvo Homera, preveo Vladimir Rismondo, Mogućnosti, Split 24/1977, 1, 96-102.

Valtazar Bogišić, Dva neizdana pisma Alberta Fortisa o Dubrovniku, Srđ, Dubrovnik 1905, 430-459, i posebni otisak 1-32.

Maja Bošković-Stulli, Usmena književnost, Povijest hrvatske književnosti, Liber-Mladost, knjiga 1, Zagreb 1978, passim.

Vera Bratulić-Mandić, Alberto Fortis i Ivan Lovrić o značaju i odnosima Morlaka, Poljički zbornik I, 1968, 237-254.

Arturo Cronia, Nel centocinquantesimo anniversario della morte di Alberto Fortis, Memorie della Accademia patavina, Classe di scienze morali, lettere ed arti LXVI (1953-54), i posebno 1-28.

Arturo Cronia, Preromantismo italiano – Alberto Fortis – Poesia popolare serbo-croata, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd 18, 1938, 546-553.

Arturo Cronia, Notizie italiane intorno alla Croazia e ai Croati. Bilancio di un millenio, u Italia e Croazia, Roma 1942, 523-609.

Arturo Cronia, La conoscenza del mondo slavo in Italia. Bilancio storico-bibliografico di un millenio, Padova 1958, osobito 303-311.

Antun Delalle, Fortisove veze s Dalmacijom, Novo doba, Split 31. III 1934.

Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia, reprint, München-Sarajevo 1974. i Bibliografija koju je sastavio P. Rehder, 9-12.

Maria Grazia Fischer, L’ abate A. Fortis (1741-1803), autore del “Viaggio in Dalmazia”, La Rivista Dalmatica 38 (N. S. 14), Roma 1967.

Hasanaginica – opsežna bibliografija u zborniku Hasanaginica 1774-1974, priredio Alija Isaković, Sarajevo 1975; “Hasanaginica” u svjetskoj književnosti, poseban broj časopisa Život, Sarajevo 1974 (XXIII); Rad 21. Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Čapljina 1974, Sarajevo 1976.; Naučni sastanak slavista u Vukove dane 4, Beograd-Tršić-Novi Sad, 1974, sveska 1.

Mira Janković, Ossian kao poticaj za sakupljanje narodnih pjesama kod Južnih Slavena, Zbornik za narodni život i običaje 38, 1954, 177-221.

Mira Janković, Škotski mecena i djela o Dalmaciji, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu II, 1954, 245-253.

Vojislav Jovanović, Deux traductions inédites d’Alberto Fortis, Archiv für slavische Philologie, 30, 1909, 586-596.

Špiro Kulišić, Iz Putopisa Alberta Fortisa, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, Sarajevo, 1955, 77-97.

Ivan Lovrić, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice, prev. Mihovil Kombol, JAZU, Zagreb 1948.

Ivan Lovrić i njegovo doba – referati i saopćenja sa znanstvenog skupa – Zbornik Cetinske krajine, Sinj 1979.

Rudolf Maixner, Charles Nodier i Ilirija, Rad JAZU 229, 1924, 1-48.

Rudolf Maixner, Fortisovo putovanje po Hrvatskom primorju, Hrvatsko kolo 5, 1952, 3, 171-176.

Rudolf Maixner, Književni dodiri i veze Antuna Sorgo-Sorkočevića, Rad JAZU 304, 1955, 5-36.

Rudolf Maixner, Miho Sorgo-Sorkočević i Fortis u Parizu 1796, Filologija 2, 1959, 153-159.

Ivan Milčetić, Dr Julije Bajamonti i njegova djela, Rad JAZU 192, 1912, 97-250 i posebno.

Ivan Milčetić, Matije Sovića predgovor “Slavenskoj gramatici”, Starine JAZU 35, 1916, 396-425.

Vito Morpurgo, Incontri e dialoghi fra Alberto Fortis e Giulio Bajamonti, Studia romanica et anglica Zagrabiensia 29-32, 1970-71, 481-492.

Žarko Muljačić, Iz korespondencije Alberta Fortisa, Građa za povijest književnosti hrvatske 23, 1952, 69-140.

Žarko Muljačić, Alberto Fortis i Dubrovnik (U povodu nekih najnovijih krivih interpretacija), Zadarska revija, Zadar 6, 1957, 141-147.

Žarko Muljačić, Tomo Basiljević-Baselji, pretstavnik prosvjećenja u Dubrovniku, Posebna izdanja SANU, knjiga 299, Odeljenje literature i jezika 8, Beograd 1958.

Žarko Muljačić, Dva nepoznata pisma Alberta Fortisa, Prilozi za književnost, istoriju i folklor, Beograd 32, 1966, 243-251.

Žarko Muljačić, Novi podaci o Albertu Fortisu i o njegovim putovanjima po našim krajevima, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 4, Zadar 1966, 87-106.

Žarko Muljačić, Jedan članak A. Fortisa u vezi s Dubrovnikom, Prilozi za književnost, istoriju i folklor, Beograd 34, 1968, 82-89.

Žarko Muljačić, Iz korespondencije A. Fortisa s J. S. Wittenbachom, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 7, Zadar 1968, 113-118.

Žarko Muljačić, Još o Fortisovim putovanjima po Hrvatskoj, Pomorski zbornik 7, Zadar 1969, 555-570.

Žarko Muljačić, Dubrovačke teme u dvjema Fortisovim knjigama, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 8, Zadar 1970, 187-197.

Žarko Muljačić, Zaboravljena obljetnica Fortisova boravka na našoj obali, Mogućnosti, Split 1971, 231-236.

Žarko Muljačić, O finansijskoj strani prvih Fortisovih putovanja u naše krajeve, Naučni sastanak slavista u Vukove dane 4, Beograd 1974, sv. 1, 23-33.

Žarko Muljačić, Putovanje Alberta Fortisa u Ljubljanu, Lingvistica XV (Škerljev zbornik), Ljubljana 1975, 101-108.

Žarko Muljačić, Zadnje putovanje Alberta Fortisa u Dalmaciju, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 14-15, Zadar 1976, 385-392.

Žarko Muljačić, Nepoznati podaci o našim ljudima i krajevima u “Appendixu” Fortisova djela Travels into Dalmatia, London 1778, Radovi Centra JAZU u Zadru 22-23, Zadar 1976, 97-110.

Žarko Muljačić, Putovanja Alberta Fortisa u Istru, Radovi Centra JAZU u Zadru 25, Zadar 1978, 269-280.

Žarko Muljačić, Kako je A. Fortis pripremao za drugo francusko izdanje “Puta u Dalmaciju” novo poglavlje o Dubrovniku, Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku 17, Dubrovnik 1979, 229-250.

Žarko Muljačić, Fortisova putovanja u Dalmaciju. 1. Uvodne napomene. 2. Prvo Fortisovo putovanje u Dalmaciju 1770, Mogućnosti, Split 25, 1978, br. 10, 1141-1159. 3. Kratak predah prije velikog “skoka” (lipanj 1770-lipanj 1771), Mogućnosti, Split 26, 1979, br. 1, 91-107.

Žarko Muljačić, Putovanje Alberta Fortisa po Hrvatskoj i Sloveniji (1765-1791), Split 1996, s opsežnom literaturom.

Vladan Nedić, Fortisove napomene o usmenom stvaralaštvu, Ivan Lovrić o usmenom pesništvu Morlaka – u knjizi Vladan Nedić, O usmenom pesništvu, Beograd 1976.

Miroslav Pantić, Sebastijan Slade Dolči, dubrovački biograf XVIII veka, Posebna izdanja SANU 288, Odeljenje literature i jezika 7, Beograd 1957, 178-181.

Ivan Pederin, Die Morlaken in der deutschen Reiseliteratur, Die Welt der Slaven, 19-20, Köln-Wien 1974-75, 271-298.

Ivan Pederin, Ideološka i književno putopisna pitanja Lovrićevih “Osservazioni” 1776. god, Radovi Zavoda JAZU u Zadru 27-28, Zadar 1981, 203-214.

Francesco Saverio Perillo, Una lettera inedita di Alberto Fortis, Annali della Facoltà di lingue e letterature straniere della Università di Bari, n. s. 7-8, 1966, 351-357.

Josip Roglić, 200. obljetnica Fortisova putovanja po Dalmaciji / Geografska razmišljanja, Geografski glasnik, br. 36/37, 1974/75, Zagreb.

Eros Sequi, Alberto Fortis – književnik i prirodnjak, Naučni skup slavista u Vukove dane 4, Beograd 1974, sv. 1, 7-31.

Eros Sequi, Alberto Fortis e il “Viaggio in Dalmazia”, La Battana 9, 1974, Rijeka (Fiume), 5-19.

Marijan Stojković, Morlakizam, Hrvatsko kolo 10, 1929, 254-273.

Marijan Stojković, Je li “Pietro Sclamer Chersino” pseudonim Alberta Fortisa, Nastavni vjesnik 38, 1930, 216-221.

Marijan Stojković, Ivan Lovrić, pristaša struje prosvjetljenja u Dalmaciji. Prosvjetne kritike i književne polemike u XVIII vijeku, Zbornik za narodni život i običaje 28, 2, Zagreb 1932, 1-44.

Ante Marija Strgačić, Fortis o ribolovu i ribarskom obrtu u Dalmaciji XVIII stoljeća, Mogućnosti, Split, 8, 1958, 8, 640-646.

Ante Marija Strgačić, Ribanje i ribarski obrt u Dalmaciji druge polovine XVIII stoljeća gledan očima jednog zapadnog naturaliste, Radovi Instituta JAZU u Zadru 4-5, Zadar 1959, 143-173.

Stanko Škerlj, Trifun Vraćen, Prilozi za književnost, istoriju i folklor, Beograd, 18, 1938, 411-421.

Dinko Štambak, Tužna pjesamca o Hasanaginici ili romantički poziv na ilirsko putovanje, Mogućnosti br. 10, Split, listopad 1977.

Gianfranco Torcellan, Alberto Fortis u knjizi La letteratura italiana, Storia e testi, Illuministi italiani, tomo VII, Riccardo Ricciardi ed. Milano-Napoli, Nota introduttiva, 281-309, Fortisovi tekstovi 311-390.

Živko Vekarić, Dvjestogodišnjica Fortisova Putovanja po Dalmaciji, 1. Fortis znanstvenik i povjesničar, Nedjeljna Dalmacija, Split 29. IX 1974 (br. 17) i u slijedećim brojevima (178-185) izbor iz Puta u prijevodu i s komentarom Ž. Vekarića: 2. Dojmovi iz sjeverne Dalmacije, 3. Jedinstven položaj Šibenika, 4. Antun Vrančić – potkralj Ugarske, 5. Split – luka za Bosnu, 6. Trogir i Čiovo, 7. Kaštela, Poljica, Cetina, 8. Kritika Ivana Lovrića, 9. Omiš, Makarska, Biokovo.

Leonello Vincenti, Viaggiatori del Settecento, Classici italiani, UTET, 1962, 445-491.

Antonin Zaninović, Albert Fortis u svojim pjesmama o Dubrovniku, Vrela i prinosi 11, 1940, 35-46.

Mate Zorić, Hrvatska i Hrvati u talijanskoj lijepoj književnosti – Od baroka do naših dana, Hrvatski znanstveni zbornik 2, 1971, 2-122, osobito 25-29.

Mate Zorić, Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku, Rad JAZU 357, Zagreb 1971, 353-476.

Mate Zorić, Croati e altri Slavi del sud nella letteratura italiana del ‘700, Revue des études sud-est européennes, Bucarest, X, 1972, 289-321, posebno 301-308.

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro

Svoju prvu knjigu Fortis je skromno nazvao Ogled zapažanja o otocima Cresu i Osoru (Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Osero). No, u knjizi se može naći mnogo više podataka nego što bi se iz naslova dalo zaključiti. Iako je sastavljena na brzinu – takvo je, uostalom, bilo i putovanje – knjiga to ne pokazuje. Razlog je tome relativno malen, zatvoren i jedinstven geografski i kulturni otočni prostor. I rad s informatorima, prije svega s Matejem Sovićem¹ ali i drugim poznatim (dr Artico, Jacopo Colombis) i nepoznatim Crešanima (takav je, npr, Petar Sklamer) bilo je lako organizirati. Kako se Fortis u kulturnopovijesnoj problematici nije osjećao dovoljno spremnim, zamolio je Josipa Gennarija da za knjigu sredi građu o rimskim natpisima, a kada je on to odbio, posljednje je poglavlje – nakon još jednog putovanja po otocima Cresu i Lošinju – sastavio i napisao sâm. To poglavlje, Iscrizioni antiche, dodano je Ogledu zapažanja nakon cenzorskog dopuštenja, a samo djelo izišlo je iz tiska potkraj 1771.

Knjiga o Cresu i Lošinju², zasnovana je kao mineraloška studija, a u konačnoj je redakciji izišla kao svojevrsna monografija o otočju ili, još više, studija o stanovništvu i narodnoj, usmenoj književnosti (bar je tako Fortis mislio uzimajući Kačićeve pjesme – koje je narod prihvatio i znao napamet – kao djela narodnoga genija), o narodnom jeziku i pismu. Dosta je stranica posvećeno slavenskom svijetu uopće, koji – po Fortisovu pisanju – živi od Jadranskog mora do Tihog oceana, a jezikom kakvim se govori na Cresu i Lošinju, ili uopće na istočnoj obali Jadranskog mora, bez teškoća se može sporazumijevati na cijelom tom prostranstvu. Podaci o jeziku, kulturi, pismu i književnosti potječu od Fortisova prvog i pouzdanog informatora Mateja Sovića. U težak život stanovništva, prepuštena samom sebi, mogao se i sâm uvjeriti na putovanjima Istrom, Cresom i Lošinjem, a kasnije i Dalmacijom. Hrvatski jezik, koji je Fortis prvi put čuo u Istri još 1765, naučio je već toliko da se mogao sporazumijevati sa stanovništvom, a o crkvenoslavenskom kao mogućem jedinstvenom jeziku za sve Slavene učeno je razgovarao sa Sovićem. Spoznaje o tradiciji našeg jezika i pisma proširivao je i produbljivao dopisivanjem koje je trajalo sve do Sovićeve smrti.

Fortis je na Cres i Lošinj krenuo kao prirodoslovac s vrlo jasnim zadatkom: trebalo je prije svega da istražuje okamine (fosile), trave, školjke i kukce, a za mecenu Johna Stuarta i narodne običaje i pjesme, ali nisu mu promakle ni činjenice o raspadanju Osora. U davnini prekrasan grad tada je nalikovao mrtvacu; za sve je bila kriva elementarna nesreća, od koje se Osor nije oporavio. Ruševne su kuće bile prazne, a stanovništvo prljavo; na mnogim su se ljudima uočavali tragovi velikih boginja koje su nedavno bile harale.

Najznačajnije i najpoznatije Fortisovo djelo jest Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia). Djelo je plod nekoliko putovanja i izleta na istočnu jadransku obalu od 1771. do 1773. U Dalmaciju je Fortis stizao s dviju strana: s istoka (1771) i zapada (1772. i 1773). U knjizi, koja je sastavljena kao jedinstven izvještaj s putovanja, a u obliku pisama, slobodno su, s obzirom na smjer kretanja, opisani naša obala i priobalje: od Zadra do Šibenika u prvoj, a od Trogira do Makarskog primorja u drugoj knjizi. Prvoj je knjizi središnje poglavlje o Morlacima, a drugoj – što je stanovita protuteža – opis Primorja, odnosno gostoljubive obitelji vojvode Prvana Kokorića. Posljednje poglavlje govori o otocima u dalmatinskom moru (tako ga naziva Fortis): Visu i Palagruži, Hvaru i Braču, te Rabu. U engleskom izdanju, u Dodatku (koji je uvršten i u naše izdanje), govori se i o Pagu, a zatim, u trima pismima Johnu Strangeu, o primorskoj Hrvatskoj, tj. prostoru od Brseča u Istri do Lukova (Šugarja) u Lici, o Senju i Krku. Poseban je dodatak Vrančićevo Putovanje iz Budima u Drinopolje. Fortis je smatrao kako, zajedno sa zanimljivim prirodnim pojavama, običajima i natpisima, cjelovitosti slike kraja ili ljudi jednako mogu pridonijeti i književna i povijesna djela starih autora, osobito ako su do tada bila nepoznata, neobjavljena.

Fortisov Put po Dalmaciji izišao je u doba kada je otkrivanje nepoznatih i dalekih zemalja bilo književna moda: znanstvenici i istraživači spajali su u svojim putopisima racionalističke i prirodnoznanstvene podatke s klasicističkim interesom za antiku. I Fortisov Put po Dalmaciji sastavljen je i napisan kao znanstvenjački putopis, namijenjen istraživačima prirode i starinâ. Osebujnom pak osjetljivošću autora, Alberta Fortisa, u knjigu su uvršteni poglavlje o Morlacima i jedno do tada nepoznato, a vrlo zanimljivo Vrančićevo djelo – putopis po divljinama Balkana. Time se Fortisovo djelo donekle odvaja od uobičajenih onovremenih putopisa i nije čudno što su ga prihvatili šira čitalačka publika, književnici (Herder, Goethe) i učenjaci različitih struka. Upravo u vrijeme procvata znanstveno-prosvjetiteljskog putopisa bilo se pojavilo Sentimentalno putovanje Laurencea Sternea (1768), u kojem su osjećajnost i subjektivnost i osnova i potka djela. Da je Fortis i poznavao Sterneovo djelo, ne bi ga mogao nasljedovati. Svrha prosvjetiteljskog putopisca jest da opisujući upozorava, a upozoravajući popravlja ili bar nastoji popraviti ljude i svijet.

Poglavlje o Morlacima postalo je toliko slavno da je zasjenilo ostala poglavlja Puta po Dalmaciji. Jedino je balada o Asanaginici doživjela osobitu i osebujnu sudbinu zahvaljujući Fortisovu prijevodu na talijanski: bila je prevedena na mnoge europske jezike, te je postala prethodnicom naših narodnih pjesama. Poglavlje o Morlacima, te pojedini odjeljci u drugim poglavljima pokazuju kako ih nije pisao bezosjećajan promatrač stroga pogleda i suha srca nego osoba koja dostojanstveno daje oduška svojim osjećajima. Na Morlake Fortis gleda onako kako odrasli gledaju na djecu. Oni koji su – nakon njega – svoje dojmove o našim ljudima i krajevima iskazivali, na ovaj ili onaj način, suživljujući se ili izvješćujući bez unutrašnjeg žara, morali su se odrediti i prema Fortisu. I dotad je o našim krajevima postojala, relativno skromna, putopisna književnost (F. Grassetto, J. Spon, G. Wheler, C. Freschot), ali Fortisovo djelo čini prag drugačijeg odnosa. Stranci koji su u naše krajeve došli nakon njega pod jakim su dojmom Puta po Dalmaciji: ponajprije B. Hacquet, Fortisov prijatelj, L. F. Cassas i J. Lavallée, prvi slikar, drugi putopisac, J. Seenus, G. Concina i, na kraju, C. Yriart, kojega je djelo o Dalmaciji izišlo stotinu godina nakon Fortisova Puta. Fortis, doista, nije unio neke revolucionarne crte u svoje putopise, ali je rusoovskom optikom pomakao motrilište s kojega se promatralo naše ljude i krajeve.

Nakon mladenačkog izleta u Istru, te putovanja Cresom i Lošinjem, Fortis se od istraživača fosila i stijena, biljaka i insekata, antičkih natpisa i starina, sve više pretvarao u angažirana znanstvenika, od promatrača života u borca za opće dobro. U pismu Gaetanu Filangieriju to je 1780. i objasnio: “Daleko sam od toga da bih imao ambicija na književnom polju, ali nikad nisam bio daleko od toga da sebi želim priliku kako bih mogao govoriti istinu koja će biti korisna i smjerati tome da (...) pribavi dobrobit zemlji. Doduše, takva mi se prilika nije pružila, ali sam zadovoljan već time što vidim kako je, kao posljedica mojih uvjeravanja, već pripremljeno ogoljeno dubrovačko područje za sadnju umjetnih šuma, što ću zatim pridonijeti dobrobiti Dalmacije posvetivši dio svojih sati Splitskoj akademiji, i što znam da već sad blagoslivlju moju uspomenu na otoku Cresu i Lošinju, gdje raste mnogo tisuća dudova, a prije deset godina, kad sam prvi put stigao onamo, nije bilo ni jednoga. Za malog čovjeka mala pozornica.“³

Oslobođen svake predrasude i straha, otkrivao je naš svijet koji je Europa bila zaboravila ili ga je doživljavala kao svijet nasilja: dok je sâm spomen hrvatskih vojnika izazivao užas u Europi, Fortis je otkrivao kako su to miroljubivi i gostoljubivi ljudi, zaljubljenici pjesme i kola. Treba reći istinu: isprva je to otkrivanje našega svijeta očito bilo nadahnuto literaturom, ponajprije Rousseauom, ali lektira nije smetala Fortisu da oštro vidi i jasno spozna svijet koji ga okružuje. Morlaci,⁴ s kojima se gotovo sasvim suživio natječući se s njima na izletničkim pothvatima, prihvaćaju ga kao sebi ravna i on s ponosom bilježi riječi koje mu je uputio jedan Vlah, Morlak, nakon penjanja uz vodopad Velike Gubavice: “Gospodine, ti nisi Lancmanin, ti si Vlah!”, a što prevodi na talijanski kao “Signore, tu non se’ un Italiano-poltrone, tu se’ un Morlacco!”. Ti Vlasi, Morlaci – kako ih zove bez ikakva prezira ili omalovažavanja, jesu doduše, surovi, ali i plemeniti; divlji su, ali i neporočni, a iznad svega pošteni, odani, gostoljubivi. Kao stranac – koji se tako ne osjeća – on poznaje u tančine morlačku ćud i moral. Prirodni život toga siromašnog i poštenog svijeta kvari lažna civilizacija, pa tako i ona koju u propovijedima i postupcima šire fratri (“cokulaši”) i kaluđeri. Upravo su oni eksponenti ideologije krute jedinstvenosti, zatornici grčke i rimske knjige, razbijači antičkih natpisa, prekrasnih grčkih i rimskih mramorova (rimskim su nadgrobnim pločama popločali dvorište). Fratri se bore i protiv onih rijetkih znalaca u svojoj pastvi koji čitaju Divkovića (bosanskog fratra iz prve polovice 17. st), te spaljuju i zabranjuju knjige da puk ne bi došao do prave kršćanske istine. Dio je takvih Fortisovih pogleda proizišao iz arsenala europske prosvjetiteljske propagande koja je osobito u seoskim popovima gledala neprijatelje napretku i širenju prosvijećenih misli. Ni fratri mu, naravno, nisu ostali dužni, te su se polemički postavili protiv Fortisovih djela, npr. Sebastijan Slade-Dolci, Gaetan Deribak (Josip Radman) ili fra Inocencije Čulić.⁵

Fortis je sebe smatrao ponajprije znanstvenikom, prosvjetiteljem, a ne književnikom. Literarnost u znanstvenoj knjizi ne bi prihvatio kao vrlinu; izvjesna literarnost se, ipak, sama od sebe nametala. Forma iskaza u Putu je pismo, te se tradicijom vezuje za Plinijeva pisma, jer prirodoznanstvena tematika treba da slijedi antički uzor. Mimo toga dalekog uzora javljaju se reminiscencije koje su funkcijom literarne, te nisu samo plod površne akribije. Kada putuje podzemljem, kroz mrak spilje, zajedno s Herveyjem, on spominje dva pisca: jednog Talijana iz starine – Dantea, i jednoga suvremenog Engleza – Younga. Fortis je ne samo slobodno rasporedio građu svojih zabilješki s putovanja smjerom sjeverozapad-jugoistok nego je i s toga smjera slobodno izvještavao o drugim zbivanjima i događajima, uz omiljene povijesne izlete u antiku. Sklonost crtanju okoliša, sredine, običaja i nošnje očituje se u Fortisovu djelu kao autorski postupak. Poglavlje o Morlacima dûg je Rousseauu, ali je Fortis starog učitelja nadmašio u crtanju neposrednoga života (koji je k tome istinit), a dodajući jedan putopis (kao dokument starine) i jednu narodnu pjesmu (Asanaginica), tematiku je proširio, produbio, te rusoovskoj temi dao dimenziju osebujne osjećajnosti i ozbiljnost dokumentarnosti. Ne želeći povrijediti mecenu Johna Stuarta, on neće Asanaginicu uspoređivati sa škotskim bardom Ossianom, ali joj ljepotu pronalazi u homerskoj jednostavnosti. Nepogrešivo je osjetio vrednote pjesme; zato ju je preveo i objavio, prepisujući je i latinicom i opremajući je različitim slavenskim pismima: glagoljicom, crkvenom i brzopisnom ćirilicom (bosančicom), kakva se pisala u Poljicima nadomak Splitu.⁶

Iako je za svoje mecene nabavljao i skupljao starine, Fortis istodobno izjavljuje kako se starine ne bi smjele odnositi s tla na kojem su nastale jer, npr, dragocjeni rimski natpisi odneseni iz Dalmacije u Italiju gube kontekstualnu vrijednost. Malo je tada bilo onih koji su razmišljali kao Fortis.

Prirodoslovac (paleontolog, botaničar i mineralog) već na prvom zadatku, na Cresu i Lošinju, otvorio je prema napucima Johna Stuarta (kome su i posvećena Zapažanja i poglavlje o Morlacima u Putu) širom oči i uši, te postao osjetljiv na mnoge probleme koji nisu ponajprije prirodoznanstveni. Na Cresu, a poslije i u Dalmaciji, bio je toliko osupnut, a potom zaokupljen životnom situacijom stanovništva – stvarnom građom – da je od prirodopisca – koji spominje drvlje, biljke, kukce i kamenje, okamine i stare natpise – postao ne samo promatrač i zapisivač narodnih običaja, vjerovanja i pjesama nego i analitičar naravi i predlagač privrednih, osobito poljoprivrednih, reformi. Kasnije, osobito na dvoru u Napulju, sav će se posvetiti tom reformatorskom poslu. Na žalost, bez velikog uspjeha.

Fortisov Put po Dalmaciji odjeknuo je u Europi kao najveća književna senzacija što je došla iz Italije u osmom desetljeću 18. stoljeća. Poglavlje o Morlacima prevedeno je na njemački (Die Sitten der Morlacken, Bern 1775, Reise zu den Morlacken, Lausanne, 1792), francuski (Lettre à Mylord Comte de Bute Sur les moeurs et usages des Morlaques, Berne 1778), švedski (Bref on Morlackerna, Göteborg 1792), a vrlo brzo nakon talijanskog originala pojavili su se i cjeloviti prijevodi Puta: na njemačkome (Reise in Dalmatien, Bern 1776, Reisebeschreibung von Dalmatien, Bern 1797), francuskome (Voyage en Dalmatie, Berne 1778) i engleskome (Travels into Dalmatia, London 1778). U engleskom izdanju stoji da je autor Alberto Fortis nadzirao engleski prijevod (“translated from the Italian under the author’s inspection”), što nije istina, jer se Fortis općenito tuži na prijevode svojih djela na francuski i engleski dok je njemačkim prijevodom zadovoljan. U engleskom prijevodu, koji ima i Zapažanja o Cresu i Lošinju i već spomenuti Dodatak, nema teksta Asanaginice ni Kačićevih pjesama iz Zapažanja. Vrančićeva Putovanja nema ni u jednom prijevodu.

Treće Fortisovo djelo o našim krajevima najmanje je kod nas poznato. To je nastupno predavanje u Splitskom gospodarskom društvu O uzgoju kestena i o njegovu uvođenju u primorsku i unutrašnju Dalmaciju (Della coltura del castagno da introdursi nella Dalmazia marittima e mediterranea).⁷ I ovdje se prirodoslovac predstavio kao reformator. Uvjerava svoje učene slušaoce kakve bi koristi donijela sadnja kestena na dalmatinskom kršu: spriječila bi se erozija, pošumio bi se kraj, dobivao bi se zdrav i ekonomičan plod za hranu, a i drvo je vrlo korisno. Evo kako Fortis slika onovremenu Dalmaciju: “Kruta je i bolna istina, utemeljena na činjenicama, koju vam ne smijem prešutjeti i od koje moram započeti. Od svih brdskih zemalja koje opkoljavaju Jadransko more i Sredozemlje ni jedna nema strahotniji izgled, ne pruža neugodniji prizor očima stranaca, ne rastužuje jače dobrog rodoljuba od gole i surove pustoši obalnih visova Dalmacije. Dobrodušan čovjek koji nije sklon optužiti svoje bližnje, još dok se nalazi na moru, ponukan je da za to optuži maćehu prirodu; i prije nego što stupi nogom na zemlju, žali izdaleka nesretni narod kojemu je dosuđena tako divlja domovina, tako nezahvalno tlo. Ali, čim mu se pružila prilika da malo dublje prodre u unutrašnjost i da se popne do ogoljelih brdskih obronaka, biva svjestan svoje pogreške, i ne optužuje zajedničku nam majku nego divlje i nepromišljene sinove, uzročnike pustoši i užasa.”

Generacije koje dolaze bit će zahvalne privrednim reformatorima ako se počnu saditi kesteni: “Vaša djeca i unuci sjetit će se, možda, sa zahvalnošću da je jedan Talijan, koga je u ove krajeve dovela korisna znatiželja, nastojao dokazati svoje prijateljstvo prema cijeloj naciji potičući je da razvija poljodjelsku granu čijim će se postepenim utjecajem Morlak neprimjetno maknuti od pluga kojim ne umije baratati i vratiti se pastirskom životu, koji jedini odgovara njegovoj naravi i nomadskom podrijetlu; poradi koje bi seljak s obale, koji je sada podivljao i bez stege, postao razboritiji i pitomiji; razlog zbog kojeg bi se, napokon, za manje od pola stoljeća promijenio i strahotni vanjski izgled toga kraja, a istinsko bi se bogatstvo zemlje uvećalo.8 Povećanje blagostanja, skromnoga ljudskoga bogatstva za sve stanovnike, bila je misao vodilja Alberta Fortisa kao fiziokrata, ali i zaljubljenika u naše ljude i krajeve.

Bilješke:

¹Matej Sović (Petrograd, početak 18. st. - Osor, 1774) nakon službe nastavnika staroslavenskog jezika pri učilištu Propagande u Rimu, vratio se u Osor kao arhiđakon i tu ostao do smrti. Fortis se pokazao kao dobar učenik u stvarima slavistike i brzo je napredovao u znanjima koja mu je Sović ponudio. Sović je smatrao da su glagoljica i ćirilica pogodnije za slavenske jezike nego latinica, što i Fortis prihvaća; hrvatsku redakciju staroslavenskog jezika smatrao je stadijem kvarenja prvotnoga, čistoga slavenskoga jezika kakav se, tobože, očuvao u ruskoj redakciji crkvenih knjiga. Tako je uredio i svoju staroslavensku gramatiku, pretežno kompilaciju gramatike Meletija Smotrickoga, koju je posvetio Fortisu i mislio je tiskati u Veneciji. Neke primjedbe koje je Fortis u pismima postavljao svome učitelju pokazuju da bi mladi opat bio i na području slavistike uspješno napredovao. Sović je Fortisu, među ostalim, poklonio i dva glagoljska rukopisa, za našu književnost izuzetno važna. Jedan je od njih dospio u biblioteku M. L. Canonicija, a zatim u Oxfordsku biblioteku (Can. lit. 414); drugi je Fortis poklonio G. Brunelliju, a poslije je taj rukopis dospio u Javnu biblioteku u Portu, u Portugalu (MS 639-14-3-12). Kada bude dovršavao konačnu redakciju Puta po Dalmaciji, spomenut će staroga arhiđakona koji mu je davao brojne savjete. Redakcija Asanaginice, ako ne cijela, bar početni stihovi prepisani glagoljicom i objema ćirilicama, potječe od Sovića, koji je vjerojatno pomogao Fortisu u prevođenju naše balade na talijanski jezik.

² Fortis piše: Cresu i Osoru. Osor je jednom bio glavni grad otočja Apsoros, te je dao staro ime otoku Lošinju, Isola d’Ossero; nakon prokopavanja kanala, Osor je ostao kao naselje na otoku Cresu. Zato otok koji je Fortis još zvao Osor zovemo kako se danas zove, tj. Lošinj.

³ G. F. Torcellan, n. d. 300. Tekst je ispravio Ž. Muljačić, Novi podaci o Albertu Fortisu i o njegovim putovanjima, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 4, 1966, bilješka 39.

⁴ Morlacima je nazivano stanovništvo kontinentalne Dalmacije; stari naziv za planinske stočare, pretežno romanskog porijekla, preneseno je na sve stanovništvo brdovitog zaleđa dalmatinskih gradova, od Kvarnera duž Velebita (Monti Morlacchi) i dalje do Neretve. To je uglavnom i Fortisova Morlakija. V. bilješku 2 na str. 35.

⁵ O Fortisu je Čulić, ne bez zlobe, zapisao: “Mnogo je toga napisao o Dalmaciji, od koje nije vidio ni dvadesetinu. Pisao je ono što su mu govorili učeni Dalmatinci, a i drugi koji su mu davali dobro jesti, te su plaćali da bi im laskao i da bi ih hvalio. Bio je arcilopov, ali pogreške, zapravo, nisu njegove, jer ih je s dobre volje prihvatio.” V. I. Milčetić, Dr Julije Bajamonti, 104. V. i Gašpar Bujas, Kačićevi imitatori u Makarskom primorju do polovine 19. stoljeća, Građa za povijest hrvatske književnosti 30, 1971, osobito str. 27-38.

⁶ O Hasanaginici v. Bibliografiju. I u reprintu Fortisova Viaggia (1974) pretežu jedinice posvećene našoj narodnoj pjesmi. Potpunu bibliografiju donosi zbornik do 1974. objavljenih radova o Hasanaginici koji je objavio, uz mnogobrojne prijevode narodne pjesme na strane jezike, Alija Isaković. V. Hasanaginica 1774-1974, Sarajevo 1975.

⁷ Prvo izdanje objavljeno u Napulju 1780, preštampano u Veneciji 1794. Tekst ponovno objavljen u Illuministi italinni, VII, 334-350.

⁸ Citate iz Fortisove rasprave prevela Smiljka Malinar.

Josip Bratulić

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro

Alberto Fortis živio je i djelovao u osebujnom povijesnom razdoblju kada se stari svijet, uzdrman racionalizmom i prosvjetiteljstvom, preispitivao i lomio u požaru francuske građanske revolucije. Kako je i Fortis dao prilog takvom europskom kretanju, nije čudno što su ga prvi biografi opisali kao legendarnu ličnost, te danas u prikazu njegova života treba krenuti prije svega od dokumenata. Stari su biografi zabilježili da mu je otac bio brijač pri crkvi S. Francesco Grande u Padovi. Pokušali su, možda, tako objasniti bomaršeovsku revolucionarnost padovansko-mletačkog opata. Novi podaci donekle osporavaju umjetno stvorenu romantičnu sliku o njegovu djetinjstvu: Fortisov je otac bio, naime, skroman i osiromašen aristokrat, plemić. U toj obitelji rodio se 11. listopada 1741. Giovanni Battista (Ivan Krstitelj) Fortis. Njegova majka, naočita i obrazovana dama, preudala se nakon smrti prvoga muža za jednog od najuglednijih padovanskih aristokrata, grofa Capodalistu. U svom je domu imala književni salon, kakvih je u ono doba bilo i drugdje, ali ne tako značajnih: k njoj je dolazila padovanska aristokracija i inteligencija, među ostalim i prevodilac Ossiana, opat Melchiore Cesarotti. Tako se Ivan Krstitelj Fortis odmalena kretao među kulturnim ljudima koji su poticali njegovo zanimanje za prirodne znanosti i u isto vrijeme u njemu budili interes za književnost.

U kasnijim zapisima sjeća se da je već u osmoj ili devetoj godini bio zabavljen skupljanjem kamenja, okamina i bilja, tj. geologijom i petrografijom, te da se s najviđenijim istraživačima penjao po brdima i razmišljao o revolucijama kroz koje je prošla Zemlja.

Mladi je Fortis stupio u čuveno padovansko sjemenište, a zatim u augustinski red, te redovnički habit obukao u 16. godini, promijenivši krsno ime u Alberto. Svećenikom nije postao zato što je bio siromašan, te se drugačije ne bi mogao školovati, nego stoga da bude slobodniji i neovisniji u istraživanju prirode. Ne zna se, uostalom, je li se uopće dao zarediti za svećenika. Od prvih ga dana privlače prirodne znanosti i književnost, a ne teologija. U padovanskom sjemeništu, kao i drugdje gdje se školovao, strast čitanja, istraživanja i pisanja nije ga ostavljala. Iz Padove je preko Verone i Bologne stigao u Rim neprestano nošen idejom o spjevu o Zemljinim kataklizmama. Starješine, međutim, polažu nade u njega i očekuju da mladi učenjak s vremenom postane teolog reda. U Rimu se njegov učitelj A. A. Giorgi, član svemoćne papinske institucije Propaganda fide, bavio istočnim jezicima i pismima, te je i mladom redovniku omogućio boravak u čuvenoj Biblioteci Angeliki. Svoje je učitelje zadivio poznavanjem svega osim teologije. U Rimu se upoznao i s našim ljudima, ponajprije Benediktom Stayem i Rajmundom Kunićem. Ruđer Bošković, čije je znanstveno-epske spjevove tada čitao, postat će mu uzor.

Na putovanjima između zavičaja i Rima već je počeo mrziti grad koji je smatrao uzrokom sputanosti i osobne neslobode. Osobito teška neslaganja sa starješinama izbila su 1776. i 1777, a Fortis je isposlovao da se iz Rima vrati u Veneciju, u samostan Santo Stefano. Tu je uz Valentina Busu (čini se, podrijetlom iz Dalmacije) postao – za kratko vrijeme – mletački državni cenzor. Otad i poznanstvo s Elizabetom Caminér, tada 18-godišnjakinjom, s kojom će ga sve do njene smrti vezati duboko prijateljstvo, zajednički planovi i novinarsko-publicistička ostvarenja u časopisima njena oca Domenica. Prvi takav časopis u kojem je surađivao i Fortis zvao se “Europa letteraria”.

Tom suradnjom i kretanjem u intelektualnim krugovima Venecije stekao je mnoga poznanstva, te su tako počela i njegova putovanja u naše krajeve; isprva je putovao sam, a poslije, kao poznavalac naših krajeva, vodeći bogate Engleze.

Kao mlad teolog, 24-godišnji Alberto Fortis krenuo je na svoje prvo znanstveno putovanje za uskrsnih blagdana 1765, i to u Istru, među slavenski, hrvatski svijet. Prvi susret s našim ljudima, koji su mu se učinili siromašni i grubi (rozzi abitanti), odredit će njegove buduće znanstvene i ljudske interese. Tih se prvih dana na našem prostoru zadržavao u okolici Pule, u Valturi i na ušću Raše.

Drugo putovanje u naše krajeve, na otoke Cres i Lošinj, novcem je pomogao John Stuart, grof od Bute². Na put je Fortis krenuo s engleskim istraživačem poljoprivrede Johnom Symondsom i talijanskim botaničarem i liječnikom Domenicom Cirillom. Na Cres su stigli u svibnju 1770, te ostali nešto više od dva tjedna istražujući minerale i okamine. Za putovanja Cresom Fortis se sastajao s priprostim i učenim domaćim svijetom bilježeći ono što bi mu moglo poslužiti za knjigu. Na to je putovanje želio ići i John Stuart, ali je zbog bolesti morao odustati. Vjerojatno je on Fortisu i suputnicima objasnio što ga sve zanima, te ih naputio kako i što da istražuju. Taj je škotski plemić (zakratko i predsjednik engleske vlade) bio poklonik i propagator Macphersonovih Ossianovih pjesama (pomogao je i Cesarottiju da spjev objavi na talijanskome), te je prvotni interes za geologiju usmjeravao u proučavanje narodnog života.

Ekspedicija se s Cresa nije odmah vratila u Veneciju nego je krenula zapadnom istarskom obalom i zadržala se u Novigradu. Posjetili su spilju u Brtonigli, koja se Fortisa duboko dojmila. Stalaktite s ulaza uspoređuje s kandelabrima i stupovljem katedrale u Milanu i Orvietu. Tri dana morali su mimo plana čekati na istarskoj obali zbog nepovoljna vjetra. U jednom sonetu, posvećenom G. P. S. Polesiniju, Fortis je ocrtao svoj portret-karikaturu:

Vaš prijatelj što skuplja oblutke

i trave i kamenčiće s puta,

ne pušta na miru živjet’ kukce

uhodeći k tome i ribe i ptice.

Treći je put u naše krajeve putovao ljeti 1771. s dvojicom Engleza, lordom Frederickom Augustusom Herveyjem, anglikanskim biskupom iz Londonderryja, i njegovim nećakom Jamesom. Putovanje je bilo dobro pripremljeno: za to se, vjerojatno, pobrinuo sâm Fortis koji je dao tiskati i svojevrstan upitnik ili anketni list Notizie preliminari ⁴na osam stranica. Krenuo je na put iako je bio zabavljen tiskanjem, korigiranjem (vjerojatno i konačnom redakcijom) knjige o Cresu i Lošinju. Putovanje i druženje s jednim anglikanskim biskupom – kolikogod liberalnim i sklonim pregovorima i pomirbi s katoličkim vrhovima – moralo je biti zazorno Fortisovu redu, s kojim su odnosi ionako bili izrazito napeti. Ni konzervativni i sumnjičavi vladini krugovi u Veneciji nisu na takva putovanja gledali s razumijevanjem. Fortisa je odavna pratio glas redovnika odviše slobodna u ponašanju i političkim pogledima. Čini se, osim toga, da je na putovanje krenuo mimo znanja svojih starješina i dopuštenja vlasti.

S Frederickom Herveyjem i njegovim nećakom Jamesom Fortis se sreo u Puli u lipnju 1771; obojica su Engleza dva mjeseca lutali Istrom s crtačem Michaelom Shanahanom čekajući Fortisa. Zajedno su zatim posjetili Rovinj, a onda krenuli u Brtoniglu pogledati spilju. Englezi su ga izvijestili o Pazinskoj jami, ali su uto čuli da je proradio Vezuv, pa su se preko Ancone uputili u Rim i Napulj. Vezuv se već bio smirio, te se ekspedicija iz Manfredonije uputila u Dalmaciju. Posjetili su Split i Trogir, otišli u Dalmatinsku zagoru, posjetili Roški slap, Skradin i Zadar, te prešli na Cres, odnosno Lošinj. Tu se Hervey rastao s Fortisom i krenuo u Istru, ali je u Padovu stigao prije Fortisa, o kome se bio pronio glas da je na putu stradao. Kada je Fortis stigao u Veneciju, dopunio je svoje zapise i napokon dovršio posljednje poglavlje Zapažanja o Cresu i Lošinju. Na posljednjim stranicama dotiskane knjige izvješćuje o upravo završenom putovanju Dalmacijom, te najavljuje novu knjigu. No, nju je trebalo čekati još tri godine. Pojedina pisma, upravo izvještaji s dalmatinskih putovanja, kružila su u rukopisu prije nego što je objavljen Put po Dalmaciji.

Putovanje Dalmacijom s anglikanskim biskupom mimo znanja duhovnih i svjetovnih vlasti, trzavice u redu i kršenje redovničke discipline primorali su Fortisa da raskine s augustinskim redom. U travnju 1772. legalno se sekularizirao i postao opat; naravno, bez opatije. Otad će se za svoj život morati brinuti sâm zarađujući radom i istraživanjem, pisanjem i suradnjom u znanstvenim časopisima. Pružao je usluge istraživačima i znanstvenicima, te za bogate kolekcionare skupljao starine, okamine i minerale. Na strani koju je napustio za vječne će protivnike imati mnoge što su ga smatrali izdajicom, te su mu često činili neprilike.

Oslobodivši se obaveza prema redu, Fortis se dao na sređivanje rukopisa Puta po Dalmaciji. Tim je poslom bio zaokupljen do kraja te i cijele 1773. godine. Kao i za knjigu o Cresu i Lošinju, jednu je glavu ponudio na obradu padovanskom prijatelju i akademiku Josipu Gennariju koji je trebalo da napiše poglavlje o Vrančićima, odnosno priredi Vrančićevo Putovanje iz Budima u Drinopolje. Ali, kada je on odbio suradnju – vjerojatno zbog kratkoće vremena – Fortis je sve obavio sâm. Knjigama, rukopisima i informacijama pomogli su mu prijatelji u Veneciji (T. Vraćen) i Dalmaciji (M. Sović, J. Bajamonti, K. Grubišić). Dok je bio zaokupljen radom na knjizi, stigla mu je obavijest da krene na još jedno putovanje u Dalmaciju, u jesen 1772. To je putovanje financirala komisija u kojoj su bili G. Ruzzini, F. Farsetti i C. Zenobio. Svrha je putovanja bila da se prouči mogućnost ekonomičnijeg ribarenja na dalmatinskoj obali i otočju odakle bi se riba, nepokvarena i svježa, mogla dopremati u Veneciju. Različiti su propisi to onemogućavali, te se dalmatinska riba protuzakonito prodavala dok je u Veneciju stizala skupa posoljena riba sa sjevera. Komisija je, koristeći se Fortisovim radom i istraživanjem, podnijela Senatu izvještaj. Dalje se od konstatacije nije krenulo.⁵

Boravak u Dalmaciji s prijateljima dobro mu je došao radi podrobnijeg proučavanja materijala za planiranu knjigu. Fortis je, osim toga, i za sebe i za razne naručioce skupljao geološku građu i starine: okamine, natpise na latinskom jeziku, odnosno njihove prijepise, stari novac, rukopise i drugo. Putovao je s Jackom Herveyjem i crtačem Angelom Donatijem. Konačnu obradu crteža, tj. rezanje u bakru, povjerio je Jakovu Leonardiju, koji je i potpisao crteže u talijanskom izdanju Puta po Dalmaciji. Na putovanjima u unutrašnjost pokrajine putnicima su na pomoć bili Julije Bajamonti, tada još student medicine u Padovi, i Klement Grubišić, filolog i dobar poznavalac glagoljice iako je o njoj imao osebujna mišljenja. Prije negoli je knjiga izišla, Fortis je još jednom morao u Dalmaciju.

Prethodno putovanje zbilo se u jesen, kada je sezona ribarenja već bila prošla, te se podaci o ekonomičnoj upotrebi ribe nisu mogli provjeriti, a u kvarnerskom dijelu Dalmacije Fortis nije tim poslom ni boravio. Zato mletačka vlada – upravo Odbor za promicanje obrta (Deputazione straordinaria alle arti), kojemu je na čelu bio Fortisu skloni Andrija Memmo – opet šalje Fortisa, ljeti 1773, u Dalmaciju. Tada mu je bilo zabranjeno da prima bilo kakvu novčanu pomoć sa strane ili pak da radi za druge osobe (što je, čini se, ozlojedilo njegove prijašnje, engleske mecene). Uz zadatak što mu ga je povjerila mletačka vlada Fortis je imao i osobne istraživačke interese: želio se opet sastati s krčkim biskupom Zuccherijem, pristao je i na austrijskoj obali, tj. u Hrvatskoj (from Bersec as far as Lucovo which tract of country is called Littoral Croatia), a u Senju je tražio – vjerojatno na Sovićev poticaj – izdanja senjske glagoljaške tiskare. Proučavao je i dotad nepoznatu vrstu smokvine uši. Prema Fortisovu izvještaju, ni to putovanje nije donijelo osobita uspjeha: bilo je dugo, opasno, dosadno i beskorisno (u smislu cilja što ga je bila postavila mletačka vlast). Pomoć je mletačke vlade neredovito stizala, a na terenu je sve bilo neorganizirano. Osim toga, Fortis se i prije, a na tom putovanju posebno, od opisivača pretvarao u reformatora: ne samo da gleda, vidi i opisuje nego predlaže rješenja iako zna da neće biti usvojena. Istodobno, vidio je i bijedu u gradovima i na selu, loše upravljanje, potkupljivost činovništva, neznanje i zatucanost i u mletačkom i u austrijskom dijelu Dalmacije (odnosno Hrvatske). Velikim su dijelom, mislio je Fortis, za to krivi popovi i fratri koji narod zaglupljuju umjesto da ga prosvjećuju.

Kako je nakon povratka bio dužan napisati izvještaj, što je učinio potkraj te i u početku 1774. godine, odgađao je konačnu redakturu knjige koja je već duže vremena bila u tiskari. Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) izišao je u travnju 1774. u dva sveska kao plod dotadašnjih Fortisovih boravaka u Dalmaciji, dotad ukupno oko 10 mjeseci. Rezultati putovanja u jesen 1773. nisu ušli u talijansko izdanje, pa tako ni u njemački i francuski prijevod.

Europska senzacija što ju je izazvao Put po Dalmaciji kao da je ostavila sasvim ravnodušnima krugove koji su odlučivali hoće li Fortis dobiti katedru prirodopisa na Padovanskom sveučilištu. Mletačke su vlasti, doduše, cijenile njegovo znanje i sposobnosti, ali mu kao sumnjivu jakobincu nisu željele povjeriti odgoj mladeži, tj. akademsko mjesto, unatoč tome što je među visokim državnim funkcionarima imao podosta zaštitnika i prijatelja! Premda više puta uzastopno odbijen, nije izgubio nadu. Pri jednom takvom natječaju komisija je, zaobišavši Fortisa i njegova takmaca, izmijenila katedri ime i postavila treću osobu. Nakon toga s ogorčenjem je pisao Juliju Bajamontiju: “Hvala Bogu da ne moraš antišambrirati pred kakvim magarcem da dobiješ katedru. U Mlecima je slobodno samo srati i pišati!”⁶

Umorivši se od nade i očekivanja da će postati sveučilišni profesor, opet se vraća svojoj strasti – znanstvenoj publicistici. Kada je 1774. Domenico Caminér, Elizabetin otac, umjesto časopisa “Europa letteraria” (u kojem je Fortis već surađivao, ali mu je stari Domenico otkazao suradnju zbog slobodoumnosti članaka), pokrenuo “Giornale enciclopedico”, on opet postaje jedan od glavnih suradnika. Kao i u knjigama, na stranicama novoga časopisa prirodoslovac se promeće u reformatora, predlagača novínâ i pisca što se zauzima za opće dobro. Naravno, zbog takva pisanja ni do 1779. nije dobio katedru usprkos podršci utjecajnih zaštitnika; štoviše, proglasili su ga heretikom.

Razočaran i ljut, utjehu je potražio u još jednom putovanju u Dalmaciju. Bilo je to potkraj 1779, kada se zatekao duboko na jugoistoku, pri samoj turskoj granici, u Dubrovniku. Dubrovnik ga je odmah oduševio: bio je sasvim različit od zapuštenih i oronulih dalmatinskih gradova pod mletačkom upravom. Fortis se divi svemu: općem blagostanju u gradu, kulturi i uglađenosti vlastele, stezi u narodu i učenosti Dubrovčana i Dubrovkinja, a kao fiziokrat ne zaboravlja u pismima prijateljima istaći da je i zemljoradnja naprednija nego u mletačkoj Dalmaciji. Upravo se sav rastapa od pohvala pitomoj okolici ističući samo najljepše strane života u Dubrovniku: “dobra voda, dobro vino, dobar kruh, dobra riba i dobro meso, pa i sladoled i slatkiši, i lijepe ruke što vam ih nude – to je jedno od najvećih dobara ovoga našega nevoljnoga svijeta, koji se – kad bi se svi osjećali kao što se ja sad osjećam – ne bi više zvao dolinom suza nego dolinom Edena.”⁷

U malom gradu-republici neočekivano je našao prijatelje s kojima će ostati najtješnje povezan sve do smrti. Bili su to ponajprije članovi uglednih dubrovačkih obitelji Sorgo-Sorkočević, Bassegli-Basiljević, Giorgi-Bona (Đurđević-Bunić) i drugi. U Mariju Giorgi-Bona, ženu ljubomornoga Luke, Fortis se odmah zaljubio, te će joj ne samo pjevati pjesme nego je obasipati ljubaznostima i pismima stvarajući tako mučnu atmosferu i u njenoj obitelji i u obiteljima s kojima se družio. Pjesme, kao igra i dokolica, a među njima i neke slobodnije, pisale su se u Fortisovu društvu za vrijeme toga, a onda i za drugih njegovih boravaka u Dubrovniku. Zapustio je tako svoj mladenački spjev o Zemljinim kataklizmama (De’ cataclismi sofferti dal nostro pianeta) na kojem je radio s prekidima, a posvetio se pisanju frivolnih soneta. Nije pisao samo Mariji nego i drugim Dubrovkinjama, a osobito lijepoj Deši Gozze-Gučetić kojoj je, uostalom, usrdna pisma pisao i Fortisov prijatelj Julije Bajamonti⁸. Boravak u Dubrovniku iskoristio je Fortis za vrlo ambiciozno nastupno predavanje u Splitskom gospodarskom društvu: O uzgoju kestena i o njegovu uvođenju u primorsku i unutrašnju Dalmaciju.

Iz Splita se Fortis uputio drugi put u Napulj. Prijatelji su mu našli mjesto dvorskoga mineraloga. Ostao je tamo više od deset godina, sve do majčine smrti (1790), ali je počesto navraćao u zavičaj. Boravio je u sjevernoj Italiji na svome imanju S. Pietro d’Arzignano ili pak na majčinu posjedu u Galzignanu, gdje mu je domaćinstvo vodila, brinući se i za njegovu ostarjelu majku, Stana – Anastazija Vukošić, koja ga je pratila od prvih putovanja po Dalmaciji. Fortis je u Napulju djelovao ne samo kao istraživač nego i kao praktičar, ne samo kao čitač starih kronika i tvorac korografskih karata nego i kao stručnjak koji istražuje rudno blago Kraljevine i predlaže kako bi ga se moglo iskorištavati. Već na početku čekale su ga spletke, podvale i razočaranja, osobito kada je pronašao prirodno nalazište salitre.

Iz napete atmosfere koja ga je okruživala u Napulju došao je ljeti 1780. u Dubrovnik, na ladanjska imanja Basiljevića i Sorkočevića. Tu je pripremao nastupni govor za Padovansku akademiju (M. Cesarotti je mislio da je primanje u Akademiju predujam za katedru, ali se prevario). Općim dobrom Dubrovačke Republike bio je zabavljen i ljeti 1781, kada je Tomu Basiljevića-Basseglija odveo u Bern, u protestantsku sredinu, gdje je trebalo da mladić stekne naobrazbu kojom će koristiti domovini, Dubrovniku.

Posljednji put Fortis je u Dubrovniku bio ljeti 1783. Godina je to velikih razočaranja i sukoba u Napulju. Sastavio je plan i prijedloge za prirodno iskorištavanje salitre, ali je – unatoč kraljevoj podršci i zauzimanju prijatelja, bio izigran. Proizvođači umjetne salitre i trgovci njome omeli su mu planove i proglasili ga varalicom. Ni u privatnom životu nisu mu cvjetale ruže: njegova je draga Marija Đurđević-Bunić, postavši slobodna nakon smrti ljubomornog muža, zanemarila opata. Od tih razočaranja spas opet traži u publicistici: surađuje u časopisu prijateljice Elizabete Caminér-Turra “Nuovo giornale enciclopedico”, piše o Dubrovniku, posvećuje neke knjige Dubrovčanima i sanja kako bi se potpuno preselio u Dalmaciju, gdje ima dovoljno odanih prijatelja i koju osjeća kao pravu domovinu. Davno je bio pisao Juliju Bajamontiju kako mu se čini sve hladno i loše gdje ne nalazi bar malo “slavonizma”.⁹

Rezultat Fortisovih boravaka, osim pisama što ih je pisao prijateljima i prijateljicama (a ona su često imala karakter javnih informacija), jesu dopisi i napisi objavljeni u časopisima što ih je uređivao, odnosno u koje je slao priloge. Isto je tako poticao prijatelje iz Dalmacije i Dubrovnika da pišu o domaćim temama, pa takve priloge objavljivao ili pomagao da se objave. Za drugo francusko izdanje Puta po Dalmaciji bio je pripremio posebno opsežno poglavlje o Dubrovniku. Izdanje nije izišlo, a rukopis se, na žalost, izgubio¹⁰.

Nakon deset godina službe na napuljskom dvoru Fortis se 1791, razočaran i osiromašen, vraća u zavičaj. Putovao je preko Korčule, Rogoznice i Poreča, što je njegov posljednji boravak našim krajevima. U svemu, Fortis je u četvrt stoljeća (1765-1791) dvanaest puta bio u nas.

Velika građanska revolucija u Francuskoj duboko je odjeknula i u sjevernoj Italiji: njeni se odjeci naziru i u časopisu koji je Fortis pokrenuo i uređivao osam mjeseci u toku 1793. i 1794, okupivši najviđenija imena tadašnje Italije. Časopis se zvao “Genio letterario d’Europa”.

Pisanje rasprava iz botanike i mineralogije već mu je bilo dosadilo, te je želio raditi na opću korist. Otkrio je nalazište treseta na svojem imanju i poklonio ga državi na korištenje, te napisao knjigu o korisnosti treseta. Umjesto da mu zahvali, Prejasna ga Republika uhodi i plijeni mu pisma, te mu je zaprijetila opasnost da ga zatvore kao sumnjivca i smutljivca. Kako ga nakon Elizabetine smrti više ništa nije vezivalo za Veneciju, 1796. s Mihom Sorgom-Sorkočevićem tajno se sklanja u Pariz. Te godine Miho Sorgo od kapi umire na Fortisovim rukama. U Parizu se Fortis oduševljava dostignućem revolucije: zadivljen je što prodavačice ribâ čitaju novine i što piljarice, kao i prostitutke, idu u školu. Ima pojava koje ga muče i u kojima se ne snalazi: revolucija je ipak revolucija, krvava i nepoštedna. Nakon bitke kod Marenga (1800) Fortis se mogao vratiti u domovinu: u svojstvu prvoga konzula imenovan je upraviteljem Talijanskog instituta u Bologni. Tu se zakopao u golemu knjižnicu, a prijateljima u Dubrovnik šalje knjige, osobito zabranjene. U sređivanju biblioteke zatekla ga je 21. listopada 1803. smrt.

Sâm je sebi bio sastavio epitaf:

“Tu počiva Alberto Fortis. Isukrste,

Njegovim se grijesima smiluj!

Redovnik bje. Prosudi sad je l’ bio loš!”¹¹

Naravno, taj epitaf ne stoji na njegovu grobu. Bilo je to previše i za živa, a kamoli za mrtva.

Bilješke:

²O Johnu Stuartu v. M. Janković, Škotski mecena i djela o Dalmaciji, Zbornik radova Filozofskog fakufteta u Zagrebu II, 1954. i Ossian kao poticaj za sakupljanje narodnih pjesama kod Južnih Slavena, Zbornik za narodni život i običaje 38, 1954. Ranih izdanja Cesarottijeva prijevoda Ossiana lako je i danas naći u bibliotekama po Istri i Dalmaciji, što svjedoči o velikoj popularnosti toga djela u našim krajevima. Macphersonova mistifikacija skladno se uklopila u domaće prilike, kojima je Fortisovo djelo dalo konačni oblik.

³“Un vostto amico che raccoglie arene

E l’erbe, e le petruzze dela via

Che agl’insetti non lascia far bene

E di pesci e d’uccelli i fatti spia.”

⁴Notizie preliminari, credute necessarie per servire di direzione a viaggi tendenti ad illustrare la storia naturale, e la geografia delle provincie aggiacenti all’Adriatico, e particolarmente dell’Istria, Morlacchia, Dalmazia, Albania, ed isole contigue, 8 str. s. 1. s. a.

⁵A. M. Strgačić, Ribanje i ribarski obrt u Dalmaciji, Radovi Instituta JAZU u Zadru 4-5, 1959. Fortisov tekst u prijevodu na hrvatski jezik, str. 154-172.

⁶Ivan Milčetić, Dr Julije Bajamonti i njegova djela, Rad JAZU 192, 1912, 100. i Duško Kečkemet, Život i djelo Julija Bajamontija, predgovor knjizi J. Bajamonti, Zapisi o gradu Splitu, Split 1975.

⁷Valtazar Bogišić, Dva neizdana pisma Alberta Fortisa o Dubrovniku, Srđ 1905, i posebni otisak. Pisma su upućena Radošu Michieli-Vitturiju. Zanimljiva je Fortisova oproštajna latinska pjesma u elegijskom distihu:

Terrarum decus ô quotquot maris alluit unda

Illyrici eximium, dia Rhacusa, vale!

Invitum hinc fati vis me rapit aspera, at intra

Moenia sacra Urbis cor manet atque anima...

Prijevod (“obraćenje”) Miha Sorgo-Sorkočevića glasi:

Od zemalja svijeh kruno,

ke slovinsko more optječe,

Dubrovniče slavni, puno

Nazivam ti slavne sreće.

Ki radosti stvara i jada

Udes, molbe ki ne sluša

Već me cijepe draga od Grada

Gdje mi srce ostaje i duša...

⁸Ivan Milčetić, Dr Julije Bajamonti i njegova djela; još više podataka kod Žarka Muljačića, Iz korespondencije Alberta Fortisa, Građa za povijest književnosti hrvatske 23, 1952, 69-140.

⁹Ivan Milčetić, nav. djelo, str. 233.

¹⁰Žarko Muljačić, Kako je A. Fortis pripremao za drugo izdanje “Puta u Dalmaciju” novo poglavlje o Dubrovniku, Anali Zavoda za povijesne znanosti (...) JAZU u Dubrovniku 17, 1979.

¹¹G. F. Torcellan, Illuministi italiani, t. VII, Alberto Fortis, Nota introduttiva, 281.: Qui giace Alberto Fortis. Gesù Cristo / àbbili compassion delle peccata. / Egli fu frate; or vedi se fu tristo! /

Josip Bratulić

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

fotografija (portret A. Fortisa sa): www Images from the Historyof Medicine (IHM)

uredio: miro

Knjiga Alberta Fortisa Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) objavljena je na talijanskome prije 230 godina (1774), te je u talijanskoj, ali i u ostalim europskim književnostima odigrala izuzetnu ulogu. Prijevodima na francuski, njemački i engleski jezik cjelokupne knjige, a posebice poglavlja o životu i običajima Morlakâ – koje se čitalo i širilo i prije cjelovitog prijevoda knjige – europska se javnost upoznala s našim narodom na jedinstven i osebujan način. Fortisova knjiga i osobito njeni odjeci porodili su morlakizam ili morlaštvo u europskim književnostima. Osebujna strujanja u predrevolucionarnoj Europi, što su poticaje crpila i izvorišta nalazila u rusoovskom povratku prirodi i vikovskom poimanju jezika i kulture kao načina otkrivanja svijeta, Fortisovim su djelom poduprta i osnažena. Put po Dalmaciji, među ostalim, upozorio je Europu da u njezinu središtu postoji jedan zaboravljen i nepoznat narod kakav su tražili filozofi povratka prirodi ili književnici koji su u svojim djelima izmislili civilizacijom nepokvaren svijet (F. R. Chateaubriand, nešto kasnije B. de Saint Pierre). Pjesma Asanaginica trebalo je da pokaže kako su i primitivni, tj. prvotni, civilizacijom nepokvareni narodi sposobni stvoriti vrhunska estetska djela.

Fortisovo djelo o našim krajevima nastalo je u ozračju prosvjetiteljstva; svojom otvorenom simpatijom prema svemu što je jednostavno, ljudsko i izvorno ono nagoviješta predromantizam. Napisano na talijanskome, puni i jedinstveni europski uspjeh doživjelo je izvan Italije, u prijevodima. U samoj Italiji, podijeljenoj i konzervativnoj, skromnije je odjeknulo. Tek ga novija istraživanja ponovo otkrivaju i veoma visoko vrednuju. Snažan poticaj fortisologiji dao je i hrvatski romanist, profesor Žarko Muljačić¹.

¹Proučavanje Fortisova života i djela započeto je intenzivnije radovima Žarka Muljačića koji je od objavljivanja Fortisove korespondencije (1952) krenuo u rekonstrukciju njegovih boravaka u našim krajevima, identificirao njegove mecene i prijatelje, pratio ga na putovima i opisao sudbinu njegovih spisa, te tako postao najbolji fortisolog uopće. Rezultati Muljačićevih istraživanja bit će zaokruženi monografijom koju je autor, prije više godina, najavio pod naslovom Odnosi i veze Alberta Fortisa s Južnim Slavenima. U Fortisovoj domovini osobitih zasluga za otkrivanje zapostavljenoga mletačkog prosvjetitelja imaju A. Cronia i G. F. Torcellan. Vidi Bibliografiju.

Josip Bratulić

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. 

Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno.

Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro

N a  g r a d u  S c h a u m b e r g u  k o d  Li n z a , 22 s r p nj a 1402.

Kralj Žigmund nalaže erdeljskim vojvodama Nikoli Csaki-ju i Nikoli Marczali-ju da uvedu Antuna Somkereki-ja u posjed nekih erdeljskih dobara zbog njegova junačkog držanja u Kninu protiv vojvode Hrvoja.

Original na papiru u arhivu grofova Teleki-ja sa utisnutim pečatom u crveni vosak, u Marosvasarhely~u br. 7421.

B a r a b a s, Teleki csalad okleveltara I, 283—284. ,commissio propria domini regis.

Sigismundus dei gracia rex etc., fidelibus suis viris, magnificis utrique Nicolao vayvodis parcium nostrarum Transsilvanarum et comitibus Themesiensibus, salutem et graciam. Cum nos consideratis et in animum nostri culminis diligenter revolutis gratuitis complacenciis et fidelium serviciorum meritis, quibus fidelis noster dilectus Athonius filius Nicolai de Chonkareghy* (!) nobis et sacre nostre corone diversis locis et temporibus, et signanter pridem tempore mocionis regni nostri, dum idem Anthonius in castro nostro Tininiensi per nephandos patarenos, Herwoyam vayvodam Boznensem et suos complices, tenebatur obsessus,** quod castrum ipse Anthonius sua tantum virtute nobis fideliter conservavit, et in multis aliis locis et temporibus sincere complacuit et adhuc complacere non desistit, ipsi Anthonio ac Johanni filio dicti Nicolai fratri suo propter hujusmodi fidelia servitia possessiones nostras Harrina et Belak in partibus nostris Transsilvanis habitas populosas, necnon quandam aliam possessionem vacuam et iobagionibus destitutam Nech, similiter in dictis partibus sitam, pro honore contulimus. Ideo fidelitatem vestram requirimus et hortamur attente, quatenus mox agnitis presentibus predictas possessiones ipsis Anthonio et Johanni, vel eorum alteri, libere cum omnibus pertineciis et utilitatibus ipsarum remittere et resignari facere velitis, ipsos et eorum alterum in pacificum dominium earundem contra quoslibet impetitores protegendo nostre maiestatis in persona. Et aliud pro nostra gracia non facturi. Presentes eciam post ipsarum lecturam reddi iubemus presentanti. Datum in Schowmbergh in festo beate Marie Magdalene annodomini Millesimo quadringentesimo secundo.

*T. j. Somkereky.

**To je bilo ljeti 1401 (gl. gore br. 19).

Ovaj dokument je objavljen u ŠIŠIĆ F., Nekoliko isprava iz početka 15. st. , isprava 37. Starine JAZU/HAZU, 39, 1938., str. 192-193 (64-65). 

uredio: miro

PETAR ZORANIĆ, PLANINE

Od Krke rike i kud prohaja i od ńe istoka

Cap. XXI.

Jur sfude jasna zora novi dan navišćevaše i ptičice sunčenu svitlost žubereći pozdraflahu, kada kupno s Dinarom ustah se, na ļubavi i po ńoj povraćeni slobodi zahvalib, i ča boļe umih u napridak priporučih se; i žeļan na domaće bašćine dojti put uprosih.

Tad ona: Ne meni, reče, da Milosti, sinko, zahvali. A put tvoj doma pojti nije da se nauznak kud si došal vratiš, da niz goru ovu pram poldne pojdi i tude na bašćine laznije i zdravije dojdeš

— Tad ja s Bogom rekši, niz vrh uputih se vazda gorńu nogu stanoviteći, i grede u livo uho sunce iztičući tepļaše mi; i ne vele prošad na livu moju polag vruļe iz gore raskošo i obilo vrući najdoh se, i tuj kud ću projti sumńivo misleći; eto iz vruļe s maļahnom plafcom vila jedna sfa u vodeni prateži dvorna pram meni izašadši reče:

Ulizi slobodno u brodak moj, ja ću te u poznane strane dovesti.

— Ja budući od prija tih ali takovih stvari skusia, budi da nikuko predļif, jer ona sfa vodena a plafca od vodene site prez jinoga načina upletena biše, ništar mańe vižbom ukripļen u brodak ulizoh ki samo po ńe zapovidi prez jidra i vesal kud ona hotiše ploviše.

Žeļa u meni, kako je običaj, neznano znati, tko ta vila biše, srdačce nukaše opitati, dali stid nika jazik uztezaše, jer mnogo krat prezrazborno opitanje najkoli od božastvenih čeļadi od kih, kako mi se vidi, vila biše, na pogibili zanilo jest; u to muče steći i samo ńe pozor nigda i nigda pozirah. Tad ona morebiti ono ča ja žeļah domišļajući se:

Ne čudi se, reče, ni plavci ni meni takove nas gledajući. Da znaš, ja KRKA zvana jesam Dinarina hći, vila i gospodarica rike ove.

— U to tiho dali hrlo plafca ploviše, i na desnu jur nigda pični TNIN ostavismo, i ne vele prošad, eto vila jedna velik sud vode za harač Krki pokloni, a na sudu Butinšćica dijaše; iz druge strane dojde pak niki sudom velikim takoje i on harač prida, a ime na sudu Topolje, i jinih mnozih s obih stran vil vidih, ke se Krki klańahu i vode za harač pridavahu tja deri dokle se s morem ļubi.

I tako plovući s live i desne strane kaštele, polače i sela nigda obila i bogata, a sad rasuta prez izma vijahu se. Tad na místo jedno ali ť na brig dojdosmo kadi voda iz visoka i strmеnа briga jako i vele naglo rovući pada. Stah ja tad predļif ne malo skok ta s tom plafcom prijati; ništar mańe ne znam kako zdravi doli najdosmo se. Reče mi tada vila: Na sedmera takova i još strašnija mista pri neg к moru dojdemo priti nam je. (str 87-88)

Iz Stari pisci hrvatski,16, 1888. HAZU.

Cijeli tekst Zoranićevih Planina, možete naći na http://dizbi.hazu.hr/index.php?search=2&paging=1&query , Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića.

O Petru Zoraniću, ne znamo mnogo. Rodio se 1508. ( prema S. Antoljaku 1506. ili 1507. ) u Zadru, kamo je njegova obitelj prebjegla iz Nina pred Turcima. Povijest ga prvi put spominje 1531. kao ninskog notara. U njegovoj biografiji javlja se mnogo, do danas neriješenih problema. Nešto o tome pogledajte u dolje navedenoj literaturi. Ne znamo ni točan datum njegove smrti. God 1543. je još živ, a 1569 g. kada su tiskane Planine, već je bio mrtav. ( Podaci spominju nekog Petra Zoranića 1547.u Bihaću. ) To se zna, prema nekim podacima iz prvog (poznatog) izdanja Planina, koje bi on sigurno promijenio da je bio živ.

Planine su prvi, poznati, hrvatski roman koji je nastao 1536., a tiskan 1569. u Veneciji. Do naših vremena sačuvan je samo jedan primjerak. Pored Planina, zna se za još dva njegova djela, Ljubveni lov i Vilenice, koja su izgubljena, a sam Zoranić ih spominje u romanu.

Ne pada mi na pamet, ulaziti u književnu analizu Planina, koju je uostalom jako teško čitati zbog arhaičnosti tadašnjeg hrvatskog jezika. Ipak bih vam to preporučio da bi barem uočili sa kolikim ushitom on pjeva o svojoj domovini, zavičaju. Taj njegov ushit je zarazan.

Uz ova tri navedena njegova djela, 70-tih godina 20 st. je pronađena anonimna pastirska ekloga iz 16. st, koja se pripisuje Zoraniću (JosipVončina).

O malo drugačijem viđenju Zoranićevih Planina pogledajte u tekstu Slavomira Sambunjaka, Enigmatika u Planinama Petra Zoranića.

O Petru Zoraniću i Planinama više na:

http://dizbi.hazu.hr/index.php?search=2&paging=1&query (Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića) 

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac366.nsf/AllWebDocs/Petar_Zoranic__stablo_domovine (Josip Bratulić, Petar Zoranić,Stablo domovine),

http://www.zadarskilist.hr/clanci/18082008/tko-je-petar-zoranic-i-sto-nam--donosi (Tomislav Marijan Bilosnić, Tko je Petar Zoranić i što nam donosi),

http://hrcak.srce.hr/file/96888 (Slavomir Sambunjak, Enigmatika u Planinama Petra Zoranića),

autor: miro

Kninski kaptol javlja kralju Žigmundu, da je izvršio njegov nalog u stvari Krbavskog kneza Pavla Karlovića i Pavla Zrinskog.

Original na papiru sa tragovima utisnuta pečata u madž. Državnom arhivu u Budimpešti DL 33.104

Serenissimo principi et domino Sigismundo dei gracia inclito regi etc., domino eorum naturali, capitulum ecclesie Tininensis oraciones in domino debitas etdevotas. Litteras patentes ipsius vestre serenitatis honore quo decuit noveritis nos recepisse,hunc tenorem continentes:

(vidi: http://grad-knin.net/blog/hrvatska/kralj-zigmund-pavao-karlovic-pavao-zrinski-kninska-biskupija-1401.g/)

Nos igitur mandatis ipsius vestre serenitatis obtemperare cupientes, ut tenemur, magistrum Gregorium et concanonicum nostrum ad exequendum premissa in ipsis vestre serenitatis litteris contenta pro testimonio transmisimus fide dignum; qui demum exinde adnos rediens nobis retulit istomodo, quod cum ipse simul et cum dicto magistro Paulo filio Georgii de Zrinio feria tercia proxima post festum Divisionis apostolorum* ad comitem Paulum filium Karuli comitem Corbavie accessissent, et cum idem Paulus de Zrinio coram nostro testimonio ipsum Paulum comitem Corbavie requirendo amonuisset, ut ipse facta prius diligenti racione cum fratribus suis super eo, ut quantam quantitatem pecunie pro dicto comitatu de Buzaan dedissent, eandem pecunie quantitatem ab eodem magistro Paulo de Zrinio reciperent et porcionem eorum, scilicet comitatum Corbavie, quam in dicto comitatu de Buzaan haberent, iuxta contenta ipsarum vestre serenitatis litterarum, penitus manus suas ipse scilicet Paulus comes Corbavie ac hominum suorum excipiendo, idem magister Paulus filius Georgii de Zrinio sibi reddi et remitti postulasset; qui Paulus comes Corbavie repondisset, quod ipse pecunias ab ipso Paulo de Zrinio pro dicto comitatu de Buzaan non esset recepturus, nec dictum comitatum seu porcionem, quam in dicto haberet, eidem remittere seu dare vellet. Datum in festo beati Iacobi apostoli anno domini supradicto.

*19. srpnja

Ovaj dokument je objavljen u ŠIŠIĆ F., Nekoliko isprava iz početka 15. st. , isprava 23. Starine JAZU/HAZU, 39, 1938., str. 175 (47).

uredio: miro

20, Zadar, 22.06.1401.str. 171-172 (43-44)

Zadarsko gradsko vijeće odgovara vojvodi Hrvoju.

Original danas nepoznat; tekst je sačuvao Lucius, De regno. Amstelaedami 1666, 259-260 (= Schwandtner, SS III, 419), odavle: Katona, Hist. Critica XI, 525 i Fejer, Cod. Dipl.X, 4, 74).

Anno MCDI die 22 iunii. Vadit pars dominorum rectorum et decem adiunctorum, quod ex relatione quatuor nobilium deputatorum ad habendum colloquium cum ambasciatoribus regis Bosnae et voyvodaeHervoyae; multa sunt dicta etconsulta in hoc consilio super relationepraedicta, quod dicti quatuor nobilesiterum procedant ad complendum quod inceptum et habitum est cum eis, videlicetsuper receptione regisLadislai, super factis Pagi et super trigesimo, videlicet quod promittant ducatos mille in duobus annis, videlicet medium in festo Nativitatis Domini proxime secuturi, et… *quantum poterit; sin autem hoc non poterit obtineri in omnibus etsingulis suprascriptis, faciant, deliberentet concludant in omnibus et peromnia, quae eis visum fuerit, et quidquid dicti nobiles cum dictis Bossinensibus fecerint et concluserint, id firmum sit; et executioni mandetur de facto trigesimi solum.

Tako kod Lucija; očito je ovo mjesto bilo kopisti (Dr. Sime Ljubavac?) nečitljivo.

Ovaj dokument je objavljen u ŠIŠIĆ F., Nekoliko isprava iz početka 15. st. , isprava 20. Starine JAZU/HAZU, 39, 1938.

19. Na Kosovu polju kod Knina, oko 15. lipnja 1401.

Nos Hervoye supremus voyvoda regni Bosnae ac vicarius generalis principum serenissimorum (regum), regis Vladislavi et regis ostoye, memoriae commendamus et significamus quibus expedit universis,quod nos non vi, dolo, metu vel alio aliquo ingenio ducti, sed nostra propria voluntate et arbitrio coacti, egregios rectores, nobiles, consilium et commune civitatis Iadrae per fratres nostros speciales recepimus et assumpsimus, promittendo et obligando fide nostra militari mediante , praefatos rectores et nobiles de eadem civitate totis viribus nostris, omnibus locis et temporibus opportunis, contra et adversus quoslibet praedictos nobiles molestari iuste vel iniuste volentes, non parcendo personae nostrae et nostrorum servitorum neque bonis, adiuvabimus, et toto nostro posse defendere obligamus; et quod nunquam temporis in processu per nos neque per alios quospiam praefatos rectores, nobiles et commune praedictae civitatis et sic praesentes privilegiales literas tueri volemus: si predicti rectores et nobiles elevabunt vexillum serenissimi regis Ladislavi. Et si elevaverint praefatum vexillum iurando super sanctam crucem et reliquias ad fidelitatem Vladislavi, et non deponere praefatum vexillum usque mortem nos promittimus cum praefata fide nostra militari, quod serenissimus noster rex Ostoya Bosnae vult iurare super sanctam crucem et reliquias, quod nonquam in vita sua (praesidio relinqueret) praedictos nobiles et civitatem Iadrensem. Nec nos Hervoye cum consorte nostra, cum filio nostro unico, fratribus et familiaribus nostris, videlicet cum Draghisca fratre nostro (et) Voyslavo, (item cum) Voyaco, Petro voyvoda, et Tuertco, et fratre suo Voyco, et cum aliis familiaribus nostris, vobis placidis iurare volumus super sanctam crucem et reliquias praedictas, nobiles universos de praedicta civitate viribus nostris semper cum potentia (dicti) domini Hungariae regis contra ipsorum aemulos semper iuvare volumus usque mortem nostram, non dimittendo, sed semper prompte et parate vos praedictos nobiles defender et vendicare contra omnes homines. Immo volumus praefatis nobilibus assignare privilegia domini nostri regis et nostra sub pendenti sigillo in eius rei testimonium. Datum in campo (Kossowa prope castrum Teninii)...,anno domini 1401.

Ovaj dokument je objavljen u ŠIŠIĆ F., Nekoliko isprava iz početka 15. st. , isprava 19. Starine JAZU/HAZU, 39, 1938.

Fuchsovi zakoni kao politička podvala

Nadstranačka udruga "Volim Hrvatsku" daje punu podršku akademskoj zajednici u otporu protiv brutalnog i neciviliziranog nametanja "paketa Fuchsovih zakona" kojima se sustav znanosti i visokog obrazovanja, prema već viđenim scenarijima, želi podvrgnuti političkoj kontroli kako bi se nesmetano mogao komercijalizirati i privatizirati. U situaciji kada je u Hrvatskoj javno dobro, koje predstavlja stvarni sadržaj nacionalnog suvereniteta, svedeno na "ostatke ostataka", političko-kriminalni grabežljivci okomili su se na zadnje oaze javnog dobra kao što su vode, elektroprivreda i sustav znanosti i visokog obrazovanja. Pritom ne prežu ni od uništavanja civilizacijskih vrijednosti kao što je autonomija sveučilišta niti od oskvrnuća nacionalnih svetinja poput Sveučilišta u Zagrebu koje je, unatoč činjenici da ulazi u red najstarijih sveučilišta u Europi, postalo prioritetnom metom Fuchsovih zakona.

Politički kontekst te medijsko ozračje u kojem aktualna vlast obavlja ovo ritualno žrtvovanje posljednjih nacionalnih vrijednosti pretvorili su operaciju nametanja Fuchsovih zakona u jednu od najsramotnijih političkih podvala u novijoj hrvatskoj povijesti. Naime, Vlada je donošenje ovih zakona smjestila u okvir provedbe tzv. "Programa gospodarskog oporavka" te dovela u vezu sa završetkom pristupnih pregovora s Europskom unijom, dok se sama operacija upućivanja zakonskog paketa u saborsku proceduru odvijala u planski pripremljenom ozračju medijskog "cipelarenja" akademske zajednice.

Hupizacija vlasti

U anale hrvatske političke gluposti i nekompetentnog vođenja države zasigurno će ući činjenica da je Vlada Republike Hrvatske na svojoj 135. sjednici od 21. lipnja 2011. godine usvojila nacrte Fuchsova paketa zakona u sklopu prve točke dnevnog reda koja je bila formulirana na slijedeći način:

Dnevni red

1. Provedba Programa gospodarskog oporavka

1.1. Nacrt prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti

1.2. Nacrt prijedloga zakona o visokom obrazovanju

1.3. Nacrt prijedloga zakona o sveučilištu

Na sjednici neke kompetentne Vlade, koja se razumije u ispravan red stvari, takva bi se zakonska materija mogla pojaviti samo u slijedećoj formulaciji dnevnog reda:

Dnevni red

1. Strategija razvoja znanosti i visokog obrazovanja

1.1. Programska osnova za izradu nacrta prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti

1.2. Programska osnova za izradu nacrta prijedloga zakona o visokom obrazovanju

1.3. Programska osnova za izradu nacrta prijedloga zakona o sveučilištu

1.4. Program gospodarskog oporavka u svjetlu Strategije razvoja znanosti i visokog obrazovanja

Drugim riječima, trenutna Vlada smatra da sustav znanosti i visokog obrazovanja treba urediti kao mjeru programa gospodarskog oporavka, umjesto da se, upravo obrnuto, program gospodarskog oporavka donosi i provodi kao mjera koja se osmišljava unutar strategije razvoja znanosti i visokog obrazovanja. Ovako se nameće pitanje koja je to moćna instancija iznad znanosti i Vlade koja sve može podvrgnuti pod neki svoj program gospodarskog oporavka?

Ova tragična sjednica hrvatske Vlade imala je inače komičan početak kada je premijerka, ponesena formulacijom prve točke dnevnog reda, pomislila kako ona i njeni orni ministri upravo danas trebaju dati odlučujući doprinos ozdravljenju hrvatskog gospodarstva, pa je sjednicu počela udarničkim povikom: "Predlažem da krenemo odmah na provedbu programa gospodarskog oporavka, danas su pred nama tri zakona iz područja znanosti i obrazovanja…"(Audio-snimka sa sjednice Vlade)

A formulaciju koja je ubrzo uslijedila kako su "naši socijalni partneri uvidjeli (…) da ovi zakoni otvaraju nove mogućnosti za dodatno ulaganje kroz obrazovanje u gospodarstvo" donijela je odgovor na pitanje o instanciji koja zadaje mjere gospodarskog oporavka među kojima se posebno ističu mjere političkog discipliniranja i komercijalizacije sustava znanosti i visokog obrazovanja. Dakle, u glavi naše premijerke opet se sve izokrenulo (camera opscura): umjesto da se zakonima otvore nove mogućnosti za dodatno ulaganje kroz gospodarstvo u obrazovanje, ona slavodobitno najavljuje "nove mogućnosti za dodatno ulaganje kroz obrazovanje u gospodarstvo" (!).

Taj mistični centar moći, koji je uništavanje autonomije sveučilišta i slobode znanstvenog rada zadao kao mjeru gospodarskog oporavka, zove se HUP (Hrvatska udruga poslodavaca). Budući da nema uporišta u realnom hrvatskom gospodarstvu, HUP djeluje kao nadnaravna sila koja političku moć crpi isključivo iz fascinacije neupućenih. Aktualna premijerka s oskudnim liderskom formatom, koja državu zamišlja i vodi kao omanje kućanstvo, postala je lakim plijenom tih gospodarskih opsjenara.

Umjesto da u razlici i kompeticiji prema njima zastupa javni interes, ona ih je jednostavno posjela u ministarske fotelje i naivno im prepustila vođenje države, dok se sama posvetila tobože uzvišenim ciljevima europskih integracija. Tako je javni interes u hrvatskoj državi postao i nominalno podređen privatnom interesu, a Vlada je stupila u vazalni odnos prema HUP-u. Državni dužnosnici koji su plaćeni iz javnih izvora da bi djelovali u javnom interesu faktično su pretvoreni u funkcionare privatnog interesa u javnom sektoru. Jedan od boljih primjera, koji vjerno oslikava tu perverziju hrvatske političke stvarnosti, svakako je primjer ministra Fuchsa i njegova paketa zakona. Stoga se i moglo dogoditi da je "hupizirana" hrvatska Vlada nacrte zakona o znanosti i visokom obrazovanju na svojoj 135. sjednici od 21. lipnja 2011. razmatrala pod točkom "Provedba programa gospodarskog oporavka".

Kobni završetak pristupnih pregovora

Neki vješti režiser političkih igrokaza iz Banskih dvora dobro je proračunao da bi žestoko osporeni paket zakona bilo najbolje staviti na dnevni red Vlade u tjednu koji je prošaran praznicima kako bi se preduhitrile prosvjedne reakcije akademske zajednice, ali i neposredno prije odlaska premijerke u Bruxelles, gdje je trebala pobrati pohvale za marljiv rad i beskrajnu poslušnost. Premijerka je dobro iskoristila ponuđenu koincidenciju pa je u uvodnoj riječi na sjednici Vlade posebno naglasila "… da i ove zakone treba gledati u kontekstu završetka pregovora o ulasku u Europsku uniju, jer su to zakoni koji postavljaju nove temelje i za obrazovanje, odnosno znanost u trenutku kada Hrvatska postane 28. članica Europske unije".

Time je stavljanje Fuchsova paketa zakona u saborsku proceduru poprimilo ritualni karakter. Najviše civilizacijske i posljednje nacionalne vrijednosti prinesene su kao žrtva zahvalnica zbog uspješnog završetka pregovora o ulasku u Europsku uniju. Činjenica da takvu žrtvu boginja Europa od nas uopće nije tražila samo potvrđuje dobrovoljnost i vjerodostojnost žrtve. Činjenica da su žrtvovane najviše vrijednosti i nacionalne svetinje samo izražava našu spremnost da u dokazivanju odanosti ne poznajemo granice. A činjenica da je premijerka, tom prilikom, hrvatskoj javnosti uputila poruku kako su "novi temelji za obrazovanje, odnosno znanost u trenutku kada Hrvatska postane 28. članica Europske unije" zapravo sveučilište bez autonomije i znanost bez slobode, potvrđuje da je u istom zahvalničkom ritualu dodatno žrtvovan i sam zdravi razum.

Medijsko zlostavljanje akademske zajednice

Intenzivne medijske pripreme za zloglasnu 135. sjednicu Vlade otpočele su desetak dana ranije u Jutarnjem listu, jer su Fuchsovi stratezi i medijski kompanjoni opravdano očekivali burnu reakciju akademske zajednice u presudnom momentu prebacivanja Fuchsova paketa iz Vlade u sigurnost saborske mašinerije, koju više ničim nije moguće omesti. Najprljavija pera Europa-press holdinga stavljena su u pogon sa zadaćom da koncentriranom kampanjom u javnosti proizvedu sliku o akademskoj zajednici kao družini kuloarskih razbojnika koji po fakultetskim hodnicima presreću studente i otimaju im teško stečeni džeparac. Imali su samo jedan žurnalistički problem: nedostajala im je tema. Stjerani u vremenski tjesnac, odlučili su umjetno oživjeti već potrošenu medijsku priču o "šokantnim nalazima državne revizije" na visokim učilištima. Nalaz naime potječe još iz listopada 2010. i među prvima su ga dobila upravo prljava pera EPH-a. Čak je i sama voditeljica EPH-a tima za medijsku egzekuciju akademske zajednice početkom godine objavila niz reportaža o ovom revizijskom dokumentu (http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/novinska-ikebana-ministra-fuchsa ).

Unatoč svemu, denuncijantska operacija pod kodnim nazivom "Prijavi devetu smrdljivu kategoriju" otpočela je 10. lipnja ponovnim otkrićem "šokantnih nalaza državne revizije" i lažnom najavom za ovu nemaštovitu reprizu kako su se "ovog dokumenta prvi dokopali novinari Nedjeljnog Jutarnjeg, a njihovo će istraživanje biti objavljeno u idućem broju Nedjeljnog, na kioscima 12, 6." Od tog dana pa sve do 1. srpnja 2011. na portalu Jutarnjeg lista stajao je sugestivni poziv na denunciranje pripadnika akademske zajednice:

Istodobno, u okvirima dviju rezerviranih stranica Jutarnjeg lista, propagandističkim prežvakavanjem šokantnoga "lanjskog snijega" redovito je, iz dana u dan, odašiljana poruka o nužnosti donošenja Fuchsovih zakona kako bi se ta razularena akademska rulja konačno dovela u red.

Zaključno

U skladu s izloženim, nadstranačka udruga Volim hrvatsku ovim se putem želi solidarizirati s akademskom zajednicom, koja je u funkciji nametanja Fuchsovih zakona već duže vremena izložena javnim poniženjima i pogrdama od strane resornog ministarstva, izdajničkog sindikata i medijskih centara moći. Udruga Volim Hrvatsku želi odati priznanje akademskoj zajednici na iznimnoj mobilizaciji i požrtvovnosti u obrani javnog dobra, civilizacijskih vrijednosti i duhovne osnovice nacionalnog opstanka. Udruga Volim Hrvatsku smatra da je na zadnjoj crti obrane dostojanstva i suvereniteta nacije potrebno objediniti sve društvene snage te izražava spremnost da se pridruži javnim okupljanjima i demonstracijama, ako se ispostavi da drugim sredstvima nije moguće zaustaviti bolesni naum donošenja Fuchsova paketa zakona.

U Zagrebu, 5. srpnja 2011.

Nadstranačka udruga

Volim Hrvatsku

13. Budim, 14.04.1401.

Kralj Žigmund nalaže Krbavskom knezu Pavlu Karloviću da pred Kninskim kaptolom primi od Pavla Zrinskog 11000 dukata.

Sigismundus dei gracia rex etc. fideli suo viro magnifico Paulo filio Karuli comiti Corbavie salutem et graciam. Cum nos comitatum Buzaan vocatum alias per nos vobis et fratribus vestris pro undecim millibus florensis puri auri boni et iusti ponderis pignori obligatum fideli nostro magistro Paulo filio Georgii de Zrinio iuxta continenciam aliarum litterarum nostrarum redimere commiserimus, igitur vestre fidelitati firmiter precipimus et omnino volentes mandamus, quatenus mox receptis presentibus et omni mora, occasione ac dissimulacione postpositis, coram testimonio capituli ecclesie Tininiensis, quod per idem capitulum ad id presencium serie transmitti iubemus, facta prius cum fratribus vestris diligenti racione, et quantam pecunie quantitatem vos in dictum comitatum dedisse reperiemini, tantam ab eodem magistro Paulo filio Georgii rehabere et recipere rehabitaque et recepta illam porcionem, quam in prefato comitatu tenetis et possidetis, eidem magistro Paulo simul cum litteris quibus mediantibus huiusmodi obligacio facta fuit et firmata, coram eodem testimonio capituli ecclesie Tininiensis antefati remittere, resignare, reddere et restituere modis omnibus debeatis, manus vestras et vestrorum de porcione eiusdem comitatus hactenus per vos possessa penitus removendo et excipiendo, litteras quoque obligatorias seu inpignoraticias, se eas non restitueritis, presencium serie cassas et nullas decernimus et nullius esse efficacie vel momenti, seriem denique omnium premissorum, ut fuerit expediens, per idem caputulum nostre rescribi edicimus maiestati. Presentes eciam post lecturam reddi iubemus presentanti. Datum Bude in festo beatorum Tiburcii et Valeriani martirum anno domini M quadringentesimo primo.

Ovaj dokument je objavljen u ŠIŠIĆ F., Nekoliko isprava iz početka 15. st. , isprava 13. Starine JAZU/HAZU, 39, 1938.

Ovo je prvi pokušaj.

Zašto od 1401?

Slučajno. Išao sam redom. Trebalo bi mi dvije godine da sredim građu koju imam. Treba li dotle čekati?

Je li se itko podsjetio na značaj Knina za hrvatsku državu? Je li itko osjetio strahopoštovanje pred ovim vremenskim jazom? Ako je itko odgovorio potvrdno na ova dva ili slična pitanja, svrha objave je ispunjena.

Kninska biskupija je osnovana 1040.g. U srednjem vijeku status biskupije su dobivali gradovi.

Knin je prije skoro 1000 godina postao gradom.

Slijedeći zadatak je napraviti sažetak dokumenta na hrvatskom jeziku. Hoće li tko pomoći?

Fotografija pečata je objavljena u GULIN A., Srednjovjekovni kninski kaptol i njegovi pečati. Kninski zbornik. Matica Hrvatska, Zagreb, 1993.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na http://redakcija@grad-knin.net  ili na http://www.grad-knin.net/forums.

uredio: miro

Moja majka

Za mene lijepa kao cvijet

S njom ljepši je svijet

I kad se čini da samo za me brine

Znam da i za druge gine

Marljiva poput mrava

I od naših briga boli je glava

Beskrajno me voli

Bogu se za mene moli

Za ljubav ljubavlju uzvraćam i ja

Majko moja najmilija!

Karlo Marušić, 4.c

Voditeljica: Ines Čolak

Zvuk sirene opće opasnosti najjeziviji je zvuk (poslije glasanja Ljube Č. Rojsa u saboru) kojeg sam čula u životu.

A ipak...taj zvuk nas je sažimao na najosnovniju bit, ostavljao nas potpuno gole, dok smo kao hipnotizirana kolona silazili u sklonište naše stambene zgrade.

Ta sirena je svodila na najbitnije.

Na glad, i žeđ. Na živu glavu na ramenima.

Bilo je čak i neke opore slatkoće u tim sazivima očaja u skloništima.

Čak i okorjeli mrgudi smješkali su se ljubazno.

Dijelili svoje kekse sa svima.

Gladili po glavama djecu susjeda sa kojima godinama nisu razgovarali.

Dođe čovjeku da poželi ta vremena.

Mene je obično hvatala potreba za izvođenjem nepodopština. Moj mozak, moja misao, sve je to balansiralo između dvije opcije - vizualizirati kako mi možda već u slijedećoj sekundi neka granata razmrskava glavu ili izvoditi nepodopštine.

Uvijek sam izabirala ovo drugo, e da bi mi jednog dana stih na grobu mogao objasniti prolaznicima i nekrofilima:

"ova djeva bajna zgine

glave raznešene granatom

izvodeći nepodopštine."

To mi se baš nekako sviđalo.

Neki susjedi u sklonište nisu ulazili bez radija.

heeelooooo radio luxemburg, što li je ovo, jesmo li u kafiću "U zdravlje", it iz aj, leklerk?

fucking II. svjetski rat, dekice i radio na uhu, zaustavljeno vrijeme, ironija, keksi, djeca i čupave kose, a poneki od nas sa vriskom užasa u bjeloočnicama

wtf? kakav radio, kakvi bakrači, ovdje Split, Split, heeeeej

znaš Bože ono palme, zimmer frei, hajduk živi vječno, balkoni, galebovi

kakav radio, kakvo sklonište, dekice i keksi?!

Eh. Lijepo li je opet imati ljeto i ovako se prisjećati vremena koje je jedno od onih neponovilose.

Jedino, ja bi baš malo onog keksa.

I da se mrgudi nenadano opet namiješe.

Ja bi malo one svjesnosti prisustva drugog čovjeka koja je sklonište na momente činila toplim.

Svašta bih ja. E, da. Tako se mi ljudi bahatimo u miru. 

http://marmontovabb.blog.hr

Šta bi za mene trebalo znači uhićenje Ratka Mladića?!Ili bilo kojeg ratnog zločinca. Nemam pojma, nije mi nitko rekao. Znam samo da meni nikakva kazna koja će im biti dodjeljena ili već je, neće vratiti moga tatu i rođake, moje djetinjstvo, moje uspomene...Nikakva kazna nije dovoljna, ništa osobe kao ja s time ne dobiju već opet politika. Kurva koja je i započela i završila rat. Moglo se i drugačije.

Dobili bi i svoju državu i ostalo bi živih ljudi pa da u miru uživamo u toliko iščekivanoj slobodnoj državi. Ovako, "dobili" smo državu, izgubili masu ljudi, djece, žena, muževa, sinova, za neke ni dan danas ne znamo gdje su.

Dobili pravo izbora, zabranjene pjesme sada se slobodno mogu pjevati, možeš reći slobodno da si Hrvat. Svašta smo mi dobili, al kada pogledaš s druge strane nismo dobili ništa!!

Previše smo izgubili!

Ne, ne smiješ baš toliko slobodno reći da si Hrvat, pjevati npr. Thompsonove pjesme, jer time vrijeđaš neke ljude, nacije, štatijaznam koga sve ne, jer je naša vlada zacrtala da nama tako treba ta Europa pa je red da šutimo i trpimo dok se ta vlada, stranka, osoba, ne pohvali kako je ona baš ta koja nas je uvela u EU i kako ćemo mi onda biti hepi narod...Možeš misliti, tu priču smo čuli prije 20 godina samo smo se onda borili da imamo svoju državu...

Ne daj Bože da kažeš negdje javno da si branitelj, invalid rata, djete poginulog ili nestalog branitelja jer automatski postaješ osoba koja nešto traži od države, koja živi na jaslama te države, postaješ osoba za koju drugi misle da očekuje da ti se klanjaju pri svakom pojavljivanju, postaješ osoba koja oduzima mjesto kod upisa u srednju, fakultet, posao....

Kada realno pogledaš postaješ sramota od države jer stalno nešto tražiš a šta si dao?! Svoj život, udove, živce, sve?!

Pa to nije dovoljno i zato sjedi u neki kut, šuti i ne govori ni slučajno da si imao neku funkciju u stvaranju države jer tako samo sramotiš državu i priliku da uđemo u EU!

E da, i nemoj da ti padne na pamet na državne praznike i sl. na svoj dom postaviti Hrvatsku zastavu, uvrijediti ćeš nekoga...

Uhićen Mladić? Ćelija ga čeka tj. smještaj, krevet, topla voda, hrana... a ima branitelja i/ili njihovih obitelji koji nemaju ništa od toga a žive u državi za koju su se borili....

...Veli mi, sve ce biti k'o ranije

opet ce selo okitit' kapije

sve cemo vratit', al' jedno nikad ne

uspomene sto su nam nestale...

http://lucijana.blog.hr

Hrvatska postaje, pored svih postojećih i dolazećih gospodarskih problema, do te mjere podijeljenja da nitko nikog ne čuje, vidi, uvažava... MMF, uostalom kao i ostale institucije, dođu, kažu i – odu. Mi ostajemo da hvalimo MMF, WB, WTO ukoliko nam to odgovara, a prešućujemo ukoliko ti centri svjetske moći, u funkciji globaliziranog kapital odnosa, upozore kako u Hrvatskoj nije baš sve med i mlijeko.

Hrvatska je svojevremeno priznala da smo u gospodarskoj krizi tek kad je gospodin Vladimir Gligorov izjavio da je „hrvatsko gospodarstvo nedvojbeno u krizi“. Domaći su se ekonomsti, prije toga, mjesecima mučili kako bi ukazali na zabrinjavajuća kretanja u gospodarstvu. Stiče se utisak kako je nesnosno da domaći stručnjak bude u pravu. Ne radi se samo o eknomistima, radi se o gotovo svim područjima intelektualne aktivnosti. Čak kada hrvatski stručnjak poluči svijetski rezultat postoje mišljenja sumlje kako to i nije baš tako kako nam prenose mediji. Naprosto smo se priklonili onim mišljenjima koja kažu da se u Hrvatskoj ne može očekivati ništa dobrog od strane njezinih - pa čak i najumnijih - građana. Doista zabrinjujuće ili možda nije!

MMF, suglasno svojoj ulozi svijetskog policajca, ukazuje što nije dobro u hrvatskom gospodarstvu i što valja (re)formirati. Novinari to prenose kao da nismo i prije iskaza MMF-a znali da je tome tako. O tome pričaju katastrofičari i oporba. Katastrofičare se ignorira i/ili pribija na križ, dok se oporbu političkim interpretacijama diskreditira - što to oporba čini „jadnoj Hrvatskoj“ samo da bi se dočepala vlasti. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec do novih izbora kada nas sa svih strana zasipaju, vladajući i oporba, kako će sve biti bolje samo ako njima damo povjerenje. Usput rečeno, Španjolci protestirajući predlažu građanima da ne glasaju za dvije vladajuće političke opcije. Interesantno, ali ta formula nije, na žalost, riješenje za hrvatsko društvo.

Na kraju ipak komentar.  

Hrvatsko je gosodarstvo u dubokoj depresiji. Ili još bolje, kako bi pokojni Galbraith kazao, u depresiji depresije. Nije problem samo u niskim stopama rasta. Nije problem ni u visokoj stopi nezaposlenosti. Nije problem ni u nedopustivo velikoj državi imajući u vidu BDP. Problem je u nespremnosti da se prihvati dijagnoza hrvatskog gospodarstva. Hrvatsko gospodarstvo boluje od ozbiljne bolesti. Dijagnoza je zabrinjavajuća. Mi to ne prihvaćamo, iako bi primjerena terapija mogla bolesniku znatno pomoći, pa i izliječiti ga. Da bi ostali/osvojili vlast spremni smo svašata pa i ružnog učiniti. Tako npr. od 2000. godine zalažem se za koaliciju. Svi mi govore kako to nije realno kao da živim na nekoj drugoj planeti. Naprosto predlažem Veliku kaoaliciju kako bi se godinama kumulirani problemi počeli riješavati, a ne zato što bih htio pomiriti/posvaditi dvije vodeće stranke. Nisam političar i nije me briga tko će biti na vlasti jer su obe stranke pokazale da se nisu i, bojim se, neće ponašati državnički već politički. I upravo se zato ignorira dijagnoza hrvatskog gospodarstva.

Ono što neće milom hoće silom. Upravo sam zato predvidio da će nakon prve godine nove/stare vlasti „kruta zbilja srušiti bajku“ pa ćemo formirati Vladu nacionalnog spasa. Međutim, tada će biti teže i bolnije provoditi reforme kao što je to danas u odnosu na 2000. godinu. Toliko o tome.

Prosuđujem da će reforme koje ćemo morati provesti biti daleko dramatičnije i mukotrpnije u odnosu na sugestije MMF-a. Hrvatska kao mala, nerazvijena, u nekim aspektima dramatično zaostala, zemlja ima manji broj stupnjeva slobode nego što se misli. Dovoljno je ukazati na nedavnu izjavu izvoznika kako ne bi bilo dobro da kuna „otkliže“ u odnosu na euro. Naprosto, na pravi pogled, neshvatljivo. Međutim, kad promislite vidite da se naši izvoznici ponašaju državnički zalažući se za mjere koje nisu u njihovom interesu ali jesu - u hrvatskom.

MMF nam poručuje da su nam devizne pričuve nedovoljne. Centralna banka odbija to i takvo mišljenje. Po mome mišljenju argumenti centralne banke su „jači“. Međutim, ako MMF smatra da su niske njegov iskaz nije moguće tek tako otkloniti. To samo znači da će biti niske i to ne u nekoj dalekoj budućnosti. Mišljenje MMF-a je signal kreditorima, pa izjava MMF-a može značiti i njegovu zabrinutost da bi hrvatski kreditni rejting mogao pasti. U prvom slučaju centralna banka je dio problema, u drugom problem je na Vladi. Za hrvatske građane bitno je da su problemi tu i da će ih oni platiti. I tu dolazimo da bitnog dijela problema. Naime, reforme uvijek stoje. Uvijek je pitanje tko će snositi trošak reforme. Sirotinja, posebno nezaposleni, to će morati smanjivanjem socijalne sigurnosti, boratiji će imati manje, a najbogatiji su optimalizirali svoj portfelj investicija sukladno postojećim i dolazećim problemima. Kapital odnos nije moguće dovesti u stanje spremnosti/preuzimanja cijene reforme. On je vrlo, vrlo „plaha životinja“ koju nije moguće naći na „spavanju“. Na žalost inferiorni rad nem obilježja kapitala i sutra će biti još u podređenijem pložaju nego što je to danas. U tom smislu bojni pokliči sindikata tek su retoričke naravi bez stvarnog sadržaja.

Hrvatskoj je potrebna ozbiljna reforma. Hrvatskoj nije dovoljan neki novi „make up“ već novi pristup koji će iziskivati značajna sredstva. Drugim riječima treba nam koncepcija i strategija razvoja koju će prihvatiti hrvatski građani i, osobito, vjerovnici. To je društveni dogovor. Stranka koja je na vlasti mora voditi takvu ekonomsku politiku koja će biti primjerena dogovorenoj koncepciji i strategiji razvoja. Drugim riječima, vlade će se baviti taktikama i operativnim politika koje su tek derivacija koncepcije i strategije razvoja. Tada će se stvoriti sve pretpostavke za Veliku koaliciju. Jasno, možemo se ponašati kao do sada. Međutim, ako se odlučimo ne činimo ništa to, na srednji rok, neće biti moguće. Ono što je važnije i zašto uopće pišem ove komentare jest činjenica da nečineći ništa ne odajemo poštovanje prema našim roditeljima, niti brinemo o našim nasljednicima. Za mene je to nedopustivo. Možda sam isuviše star. Tko zna.

http://www.rifin.com

Proljetno sunce obasjalo je voćnjak pun jabuka,krušaka i šljiva.

Njihove sniježnobijele krošnje blistale su na suncu kupajući se u jutarnjoj rosi. Sve su se životinje polako budile uz jutarnji cvrkut ptica.

Pčele su radosno poletjele u procvjetale krošnje jabuka,bumbari su kružili oko krušaka, samo je jedan leptir pomicao svoje umorne noge pokušavajući stati na njih.Tužno je gledao za pčelama i suze su mu potekle niz šareno lice.

,,Već deset dana naporno radim hodajući od cvijeta do cvijeta“ , požalio se malome mravu.Noge su ga toliko boljele da nije znao kako će obići sve cvjetove u voćnjaku.

,,Zavidim ovim pčelama,one samo mahnu svojim krilima i vinu se u nebo“, tiho je rekao.

Pčele su s lakoćom letjele od grane do grane vesele i raspoložene. Radile su i uživale u raznobojnom cvijeću, a leptir to nije mogao.

Najviše na svijetu želio je imati krila i biti poput pčela kojima se oduvijek divio. Zatvorio je oči i uputio molitvu Bogu. Niz njegovo lice još uvijek su tekle suze. Mrav je želio pomoći svom prijatelju leptiru, ali nije znao kako.

Iznenada, ispred leptirovih zaplakanih očiju stvorila se mala vila koja mu je željela pomoći.

,,Samo ustani “ , rekla je i nestala. Leptir je ustao i, gle čuda,imao je krila.On je ostvario svoje snove, a da bismo mi ostvarili svoje, moramo se i sami potruditi. Samo nam je nebo granica !        

Katarina Krvavica, 5.a

Voditeljica : prof. Borislava Majer

OŠ Domovinske zahvalnosti

Danas me moja frendica Đesi istinski razočarala. Prije nekog vremena na fejsu se povela vrlo živa rasprava o jednoj njenoj šljivi, i o tome koliko mjesta na toj šljivi ima za one kojima u ovim teškim recesijskim vremenima ostaje još jedino – štrikom o granu.

Tada sam se i ja predbilježio za jednu granu za moj komad štrika, a Đesi mi eto kod rezervacije mog mjesta na svojoj šljivi obećala kako oko realizacije te rezervne varijante za rješenje svih životnih problema neće biti ništa sporno.

Čak mi je vrlo detaljno opisala tu svoju šljivu, i koliko je velika, i koliko grana ima, i kako je debela (da bismo bili sigurni da će nas sve izdržati kad se po njoj povejšamo od muke), i gdje se nalazi u njenom dvorištu. Sve je to Đesi meni vrlo živopisno napričala.

I onda jutros dok nas je vozila prema Dugom Selu, usred onog pljuska i nikakvog vremena, ionako depresivnog samog po sebi, Đesi mi je priznala tu svoju veliku laž. „Marga, šljiva ne postoji!“, veli meni moja drugarica.

A baš fino, u pizdu materinu, mislim si ja, jer taman sam si isplanirao ostatak života, i tu njenu šljivu uvijek imao kao rezervno rješenje, tzv. B plan ako sve drugo propadne. Sad je propala i šljiva. Kao da je propala u zemlju.

Nema šljive, Đesi je šljivu izmislila i sad je cijeli red onih nezadovoljnika kojima je obećala mjesto na svojoj šljivi, zaprimila rezervacije za svaku pojedinu granu, ostao bez svoje B varijante izlaska iz krize. Uglavnom, potresen tom viješću, silom prilika, a manje svojom voljom (nećakinja mi je išla na prvu pričest) završio sam u crkvi, na misi.

Dolazim tako ja pred crkvu s pljugom u ustima, drugom rukom nosim Đesin kišobran, i onako kroz zube i pljugu tu i tamo opsujem, jer jebiga evo mene pred crkvom, još malo pa ću i ući unutra, a spadam među one općenarodne i svedržavne neprijatelje koje je u svojoj nedavnoj kolumni u Glasu koncila pobrojao izvjesni kleronacionalistički provokator Ivan Milkenić.

Pa sve gledam oko sebe, hoće li se srušiti toranj kada zakoračim u tu ustanovu, ili hoće li se barem srušiti kor za pjevački zbog koji, doduše, ovoga puta nije bio u funkciji. Međutim, bacim ja pljugu, zatvorim kišobran, procurim još jedno „jebiga“ prije ulaska u taj “ugostiteljski object”, pa što bude bit će.

Nadam se samo da neću nabasati na Miklenića ili nekog njemu sličnog, i nadam se da propovijed neće obuhvatiti razne heroje i profitere, pa da mi ionako već dovoljno visok tlak ne poskoči, da ne popizdim, pa izvedem neku svoju ad hoc pizdariju.

No, svećenik koji je vodio misu nije otišao toliko daleko. Zadržao se tek na objašnjavanju djeci i njihovim roditeljima o tome koliko dobre ovce oni moraju biti, i koliko vjerno i odano moraju slušati svojeg pastira, odnosno čobana, kako je to protumačio djeci.

Poruka se manje više svodi na to: budite ovce i držite se stada, a onda kada vam vaš čoban zazviždi vi ga fino bez razmišljanja poslušajte. Pokušao je tako taj svećenik, prije svega djeci objasniti kako im je mjesto u tom poslušnom stadu, te kako ne smiju biti ovce koje bi možebitno odlutale iz stada.

Ne smiju, dakle, u ovom društvu u kojem živimo biti individualci, ne smiju doskakati iz ove gomile koja čini to poslušno ovčje stado, ne smiju odstupati od društvenih normi koje žpredstavljaju način funkcioniranja ovčjeg stada. Od svake dobre ovce naprosto se očekuje da poslušno mekeće u glas sa svim ostalim ovcama.

I nema mrdanja! Ni skretanja s linije koju im odredi čoban.

Inače će zalutati i odlutati. A to, kaže pop, naprosto nije dobro, pa slijedom te logike stada, svaku zalutalu ovčicu treba hitno vratiti na pravi put i naučiti da mekeće onako kako sve druge ovce mekeću, i onda kada to od njih zatraži čoban. Kakvo profinjeno ispiranje mozgova, pomislio sam.

Nema to veze s vjerom. Nema to veze s Isusom, niti bilo s kim drugim. To je čista indoktrinacija klinaca strahom i jednim negativnim ovčjim strahopoštovanjem da nauče biti slijepi poslušnici, da nauče poslušno biti dio mase, da slučajno ne bi ispali krivo, ili ne daj bože na bilo koji način odskakali od stada.

Jer ako ste ovce, ako ste stado, onda vam je lako objasniti zašto je dobro da iz svojih džepova platite službeni posjet Benedikta XVI. Hrvatskoj, i da za to iskeširate astronomskih 42 milijuna kuna, na koliko se sada procjenjuju mogući troškovi. Ako ste ovce, onda vam se može objasniti i zašto se za crkvu iz Državnog proračuna izdvaja oko pola milijarde kuna godišnje, iako bi ovo trebala biti građanska država, republika, i iako bi ovo trebalo biti sekularno građansko društvo.

Ako ste ovce, onda vam je lako objasniti zašto je vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj surađivao s nizom ratnih profitera, kao što je primjerice Vladimir Zagorec, te zašto je dio katoličkog klera bio umiješan u pranje novca s tajnih računa, kojeg su iz Hrvatske devedesetih godina 20. stoljeća na tajne račune u inozemstvu izvlačili pripadnici HDZ-ove političke elite.

Ako ste ovce, ako ste poslušni dio stada, onda je vama lakše upravljati, manipulirati, lakše vas je usmjeravati, ili narodski rečeno lakše vam je „prodavati muda pod bubrege“.

Ukratko, sve što vi trebate učiniti jest – biti poslušne ovce i ne bježati iz stada, sve drugo će oni učiniti za vas.

Slušajući tu prilično glupu propovijed o ovcama i pastirima, nisam mogao ne razmišljati o tome koju računicu crkva ima u tome da održava taj mentalitet stada i tu psihologiju ovce u svakom od vas. A i tu je matematika prilično jasna. Crkva se brine da vi ostanete poslušne ovčice, a istovremeno im politička elita kešira stotine milijuna kuna godišnje iz proračuna. Zar to nije zgodno? Vrlo.

U tom razmišljanju i povremenim razmjenama pošalica s Đesi i Nec, predamnom se u jednom trenutku zatekla crkvena košarica za milodare. Ovčice su, naravno, automatski, bez ikakvog razmišljanja, počele otvarati svoje torbe i vaditi iz novčanika lovu i polagati je u košaricu, ja sam pak namjerno stavio ruku u džepove kako bih tipu koji je nosio košaricu jasno dao do znanja da ga ne ignoriram, nego da im ne dam lovu.

Ma, mislim, zašto bi im dao lovu?

Probajte vi na crno uzimati lovu ili naplaćivati neki svoj posao. Porezna uprava će vam prije ili kasnije pokucati na vrata, a možda i policija i pokoja druga inspekcija, pa ćete biti sretni ako prođete samo s ogromnim novčanim kaznama, jer za poreznu utaju možete završiti i u zatvoru.

Međutim, ono što vrijedi za vas, odnosno za ovčice, ono što vrijedi za stado, ne vrijedi i za njih crkvu, odnosno za vaše pastire.

Na prihode od tih milodara oni nikome ne plaćaju nikakav porez, niti bilo kome polažu ikakve račune za to kako i na što troše taj novac. Mi bi im, eto, trebali vjerovati na riječ da će taj novac potrošiti u neki plemenitu svrhu. Pa onda pročitamo kako su pronevjerili 18 milijuna kuna, kako sebi grade velebne i turbo skupe biskupske dvore i kako žive kao tamo nekakvi kraljevi i carevi bez obzira na zavjet siromaštva, koji je samo jedan od svećeničkih zavjeta koje su položili.

Pa, molim lijepo, vi budite ovce ako vam je to tako baš drago.

Meni nije i ja im više ne dam niti jednu jedinu lipu. Smatram ih jednakim lopovima kao i one na Markovom trgu. Ista je to, u biti, banda. Jedni rade za druge i jedni druge plaćaju i da ne nabrajam sad u nedogled.

Umjesto da im dam nešto sitno u tu košaricu, ja sam se nastavio zafrkavati s Đesi na račun ovčica koje su u međuvremenu poslušno meketale oko mene.

Ajde, barem su Đesi i Nec shvatile o čemu pričam i da sam, barem donekle u pravu, bez obzira na moje inače problematične osobne stavove prema crkvi kao instituciji, a da i ne govorimo o biskupima kao takvima, odnosno o biskupima kao crkvenoj vlasti. E, o njima imam otprilike podjednako mišljenje kao i o korumpiranoj svjetovnoj vlasti. Sve je to tu negdje u istoj ravni.

I biskupi kao i civilna vlast šute o aferama a mole za ratne profitere, pa samo zato što su oni crkva i vlast u toj crkvi nitko nema baš muda progovoriti i o njihovoj općoj društvenoj odgovornosti.

Pa kad neće nitko, barem ću ja napisati koju o tom njihovom licemjerju skrivenom iza biskupskog grimiza.

Gade mi se zapravo i oni i ta njihova prljava igra s ratnim profiterima.

Evo, u mojim zagrebačkim Šestinama prije nekoliko dana osvanuli su jumbo plakati župljana šestinske župe u narodnim nošnjama i župnika na stepenicama Todorićevog dvorca zajedno s ratnoprofiterskim tajkunom Ivicom Todorićem i njegovom suprugom.

Inače ovu župu u Šestinama već posprdno nazivaju župom Svetog Ivice Todorića, obzirom da je ostala nepoznanica koliko je točno para Todorić oprao kroz financiranje obnove šestinske crkve kao i kroz financiranje same župe i troškova njenog župnika.

Drugim riječima, Todorić je šestinski župnik u sjeni. A vi malo razmislite u svojim ovčjim glavama o kakvom se točno kurvarluku radi, da baš ne budem ja taj koji će davati sve te nezgodne odgovore na još nezgodnija pitanja.

Jer jebiga, čovjek je toliko plemenit, toliko darežljiv, toliko dobar i drag da iz humanitarnih pobuda zagrebačkom Kaptolu financira cijelu jednu župu.

Iliju je jednostavno kupio. Platio čovjek župu pa je sada njegova. Barem se svi tako ponašaju u zagrebačkim Šestinama, kao da je cijela ova župa jedno veliko Todorićevo imanje. Ovdje je događaj i kada se veliki gazda popiša, i kada veliki gazda prdne. I svaki se taj događaj obilježava na posebno dostojanstven i veličanstven način.

Koncelebrirano se, molim, ovdje slavi svaki Todorićev korak.

Gdje gazda stane, to je sveto tlo. „Odmah svet!“, najradije bi za Todorića vikao šestinski župnik, samo zna da je to ipak malo nezgodno i da ne smije toliko istrčati iz nekih zadanih okvira. A zna i sam Todorić da ga ne mogu baš tako brzo proglasiti svecem. To će ga ipak koštati malo više od farbe na zidovima i crijepova na crkvi Svetog Mirka.

Ali su se zato svi ovdje, uključujući i lokalnog župnika uprli iz sve snage potjerati jednu ženu koja je držala lokalni kiosk u Šestinama kod crkve, kako bi taj kiosk odnosno to prodajno mjesto mogao preuzeti Todorićev Tisak. Bila je to dugotrajna operacija. Sam Todorić je dolazio ženi i prijetio da će ju najuriti iz Šestina ako mu ne proda, odnosno ne ustupi mjesto za kiosk.

S vremenom su se u tu malu priču o jednom kiosku uključili i lokalni župnik, lokalni šef mjesnog odbora, lokalni šef DVD-a i drugi likovi iz bajke, koji su vršili pritisak na ženu sve dok ona na kraju nije svoje prodajno mjesto ustupila Todorićevom poduzeću.

Eto koliko vrijedi dostojanstvo i čast zagrebačkog Kaptola. Točno toliko koliko je trebalo njihovom šestinskom župniku da sudjeluje u Todorićevim šestinskim prljavštinama.

Pa sad vi budite ovce i mekećite dok vas takvi tipovi vode na pašu.

U tim mislima i razmišljanjima o ovcama i pastirima konačno je završila i misa u Dugom Selu. Đesi, Nec i ja jedva smo dočekali napustiti tu instituciju i zapaliti pljugu na friškom zraku.

Vratimo se mi, međutim, na šljivu s početka ove priče.

Grana i štrik za mnoge se ljude u ovoj zemlji čine kao jedino alternativno rješenje koje ih može izvući iz krize. Poznajem mnogo ljudi koji su doslovno u takvoj situaciji da im ostaje jedino za štrik oko vrata. Oni su nevidljivi i za političku elitu, ali i za crkvene velikodostojnike. Premali su i za jedne i za druge. I jednako su nebitni i jednima i drugima. Jer i političkoj eliti na Markovom trgu i onoj crkvenoj eliti na Kaptolu jednako je dobro s povlasticama i privilegijama koje su si uzajamno osigurali svojim kriminalnim pogodbama i nagodbama.

Sve dok imaju ovce koje žrtvuju kroz te svoje dogovore taj njihov sistem će dobro funkcionirati.

Zapravo, cijela ova priča jasno govori o stvarnoj podjeli vlasti u Hrvatskoj. Ne onoj ustavnoj trodiobi koju ionako nitko ne poštuje.

Stvarna dioba vlasti, zapravo je podijeljena između Kaptola i Banskih dvora. Jedni kontroliraju ovce, drugi kontroliraju novce.

Noć je spustila svoj plašt nad otokom Krkom, kao i uostalom svaki put do sada. Noć-dan, svjetlo-tama, sve se to izmjenjuje ispred naših očiju. Toliko nam se ta prirodna izmjena usjekla u naše živote da je ravnodušno promatramo jer znamo da će nakon tame stupiti svjetlost i tako u nedogled. Dobro, ne baš u nedogled, ali opet nadamo se da će se ta dosadnjikava izmjena dovoljno dugo događati u toj vašoj i mojoj nedogledi, jer bi bilo čudno da se nađemo u trenutku kada nam se prekine nešto tako uhodano kao noć i dan. Ljudi, znate, ne vole da im se uhodani ritam prekida, postaju nervozni i razdražljivi, očajni ako situacija nije pod nekom prividnom kontrolom. Prividnom kontrolom. Kontrolom?

Ova noć nije bila poput nekih drugih noći, makar za moju malenkost, nisam mogao nikako spavati. Okretao sam se nervozno u krevetu. Nikako se nisam mogao opustiti. BAŠ NIKAKO! I odjednom kao u nekim jeftinim filmovima strave i užasa, otkriju se grilje kao da su nekom demonskom rukom dotaknute. Lunin prigušeni srebrnkasti sjaj mi obasja krevet i mene. Jauknuh od jada, i okrivih stolara koji je tamo neke davne '95 napravio ove šalufe. Naravno pridigao sam se, mrmljajući maštovite psovke u sebi, znate nas Slavene, mi, ako smo u nečemu maštovitiji od svih drugih ljudi, onda su to psovke. Zatvorio sam ja tako drvene grilje, još nervozniji se vratio nazad u krpe, valjda proganjan nekim optimizmom da postoji objektivna šansa da ću noćas usnuti.

Taman kad sam uhvatio prvi val sna, začuh u mraku sobe neki tajanstven šum.

- Kvragu, pomislih, više nikad neću čitati legende o fantastičnim bićima Istre i Kvarnera.

Da to je, naime, moj osobni problem. Znam se previše uživjeti u nešto što čitam i onda „brijem“ u svojoj glavi o tome sve dok se polako te informacije ne sližu sa mojom podsvijesti u cilju da se poigraju malo sa mojom zdravom pameti. Tako da samo pomalo zatečen u krevetu vrtio filmove o mogućim tajanstvenim stanovnicima otoka Krka. U zadnje vrijeme sam skupljao nešto građe za jedan članak o tim fantastičnim bićima iz pučkih legendi koje se uglavnom skupljaju usmenom predajom. Netko ih tu i tamo zapiše, i to je baš dobro, neke stvari se nikad ne bi trebale zaboraviti pogotovo maštovitost ljudi ovog kraja u interpretiranju nekih stvari koje mi danas i ne primjećujemo.

Ustvari koja je bila prvotna namjena legendi koje je smišljao narod? Da li je riječ bila samo o zabavi, o nečemu čime se jednostavno tratilo vrijeme, recimo, na večer uz laganu vatricu? Pa vrlo vjerojatno i je i nije. Zašto? Jednostavno, legende su često proizašle iz nekakvog laganog iskrivljavanja činjenica ili pak objašnjavanja nekih pojava koje se (tada) nisu mogli objasniti. Ljudi, a znate vi nas ljude, imaju potrebu sve koliko-toliko objasniti unatoč tome što ponekad često prilaze i najfantastičnijim rješenjima da bi odgovorili na pitanja koja ih more. Interesantno, kao da je time trasiran put ka našim modernim predajama iz naroda, teorijama zavjere. Da li teorije zavjere predstavljaju naše „moderne“ verzije štriga, malića ili bakodlaka? Vrlo velika je vjerojatnost da je to točno.

Netko je davno rekao da smo sa napredkom polako ubili i maštu. Danas, s obzirom na užurbani tempo i dinamiku života koji vodimo i nemamo baš nekog vremena za maštati. Ne možemo stati i pomirisati ciklame na putu vjerojatno zato što se vozimo, ganjajući neke nametnute rokove, u nekom vozilu (ako imamo te sreće) prema poslu, a opet ako nemamo posla onda nemamo baš vremena ni za maštanje, za mirisanje tih ciklama koje se nađu na putu. Naša mašta nije mrtva zbog svih tih okolnosti tog nekog Weltschmerza, ona je samo zaspala, a sa njom spavaju i ti likovi iz predaja ovog kraja. Svi ti Malići, More, Natampotine, Štrige, Štriguni, Kudlaci, Bakodlaci, Vile, ribarski i kišni duhovi, ti tajanstveni stanovnici neke druge dimenzije otoka Krka nisu nužno nestali zajedno sa tehnologijom, oni možda samo spavaju i čekaju da ih naša mašta opet probudi. Ovi sljedeći reci su upravo posvećeni njima, tim bićima koja plešu na rubu naše mašte.

Za krčka fantasična bića se može reći da su uglavnom pojavljuju po noći, predaja o tim bićima ne razlikuje se mnogo od predaja s nekih drugih otoka na Kvarneru. Noćni život tako vode Prabik, Malići – sitni patuljci, razne vile, čarobnjaci, vještice, štrige i more. Prabik, poznatiji na Krku pod imenom Bakodlak, se po predajama pojavljivao u sumrak i napadao seljake i stoku ugrožavajući im i živote. O Malićima nešto kasnije u tekstu, ali oni su često bili u puku opisani kao veseli mali dječaci koji se po noći u šumama vesele i smiju, skaču preko gormači ili ti suhozida. Bijele vile su na svojim krilatim konjima pak po noći plesale i zavodile lakovjerne mladiće svojom ljepotom. No za razliku od Malića i Bijelih vila, zli vještci bi pak u olujnim noćima napastovali mlade žene i sisali im krv. Vještice bi pak u sumrak napadale djecu i proždirale im srca. Ili čemu i kome je služio Hayebaje? S obzirom da nas ne muče nestašice vode kao nekadašnje krčke Bodule, oni su pak imali tog kišnoga duha kojeg bi zazivali u slučaju suše, u suštini dobrog duha Hayebaja (povezano sa glagolom „bajati“ – vračati). U zazivanju kiše bilo je potrebno izgovoriti posebnu formulu na izričito na domaćem jeziku i to kada bi se u sušnom polju začuo kreket velikog žapca. Formula je glasila „Hayebaje va potoku laje, ca mi tutu laješ Hayebaje? – udryte ga zi palicun dar tutu nelaje!“, zatim bi djevojke sa isplepetenom kosom mlatile šibama po potoku, a mladići bi oko njih stajali s upaljenim bakljama. Ako se bi se pri formuli zazivanja kiše govorio neki drugi jezik, onda bi to značilo veliko zlo.

Kiše sutra navodno neće biti. A ja sam...

Još sam jedanput začuo tajanstveni šum za koji stvarno ne mogu shvatiti odakle dopire u toj mrkloj tmini moje sobe, koju narušava sramežljiva svjetlost Lune... Ali ne dovoljno! Upalio sam lampu. Skenirao sam sobu svojim pogledom.. Ništa... Baš ništa sumnjivog. Gasim svjetlo, priča se nastavlja.

Štrige i štriguni

Znalo se pričati u puku za nekoga da je baš iskonski zao, ono „mean-son-of-a-bitch“ karakter. Takvi bi ljudi dobili obično etiketu da su štrige ili štriguni. Naziv „štriga“ dolazi od starogrčkih obrazaca „strix“ i „strigos“, odnosno latinskih „striga“ i „strigis“, a tim su nazivima bili obično označavani vještci i vještice, ali je Vrlo važno da ovu terminologiju ne brkamo sa tim pojmovima „vještica“ i „vještaca“, vještice se izučavaju, vješticom se postaje. Kod štriga i štriguna stvar je drugačija, ti se kao takav/takva rodiš. I uvijek su, ali gotovo uvijek, neki znakovi prisutni na porodu koji daju do znanja da je rođena štriga ili štrigun. Obično su to djeca koja se rode sa nekim atavističkim elementima (rep) ili sa krvavom ili crnom posteljicom.

Recimo, u istarskim predajama postoji i opozicija štrigunu/štiri u vidu krsnika, ljudi koji su sušta suprotnost, a jedan od znakova da je krsnik rođen je bijela posteljica. Krsnik i štrigun su neprijatelji i, u pravilu, se ne podnose jer predstavljaju različite strane medalja , jedan je oličenje iskonskog dobra, a drugi zla. Međutim, interesantno je da se ni štriguni između sebe nisu mogli dogovoriti, te bi u većim slučajevima i oni sami prema drugom štirgunu bili neprijatelji više valjda od neke pakosti.

Štriguni iz legendi nisu valjda trpjeli opoziciju na svom terenu. Opisi štriguna u legendama u ovim krajevima variraju, od opisa vještaca do nekih opisa bića sličnih vampiru. Postoje i mjere zaštite protiv štriga, odnosno štriguna, a sastoje se uglavnom u tome da se trebaju uništiti posebni znakovi koji se javljaju pri rođenju. U Istri se, recimo, ne staje samo na tome, nego se novorođenče odmah nakon rođenja prinese na prozor uz uzvik „Rođen je štrigun!“. Pa se ti rađaj sa krvavom posteljicom ili nekim životinjskim znakovima.

Navodno, su štriguni toliko zločesti da ne prezaju od toga da napadnu svoju vlastitu djecu koju žele pojesti. Uglavnom, narodni lijek protiv toga je bio da se štrigun mora pojesti izmet od svog vlastitog djeteta da bi ga pustio na miru. Izmet i općenito svaki neugodni (ljudski) miris koji biste mogli zamisliti je tjerao štrigune i štrige, čini se da to nisu mogli podnijeti. Značajno je napomenuti da se u legendama spominje i zagrobni život štriguna, iako je to dosta više opet zastupljeno u Istri, valjda su bili maštovitiji od nas, ha Boduli?

Gdje sam stao? Ah, da! U Istri je bilo potrebno se obračunati sa truplom umrlog štriguna da ne bi oživjelo (opa, vampirske reference! Op.I.D.) i to nimalo nježnom metodom zabijanja čavla ispod jezika umrlog za kojeg se sumnjalo da je bio za života zločesti štrigun. Ako se to nije učinilo... Uf! Pa recimo da ne bi to bilo dobro, jer se štriguni vraćaju iz zagrobnog života kao Fudlaci/Kudlaci (teško objašnjiva mješavina između vukodlaka i vampira) i postaju zeznutiji i zločestiji igrači nego što su bili tijekom svog zemaljskog života.

Zahladilo je naglo, opet sam morao upaliti noćnu lampu, oprezno sam pogledao svoju sobu pokušavajući odgonetnuti izvor tog šuma, ali nije me baš nešto to držalo. Nije mi se dalo time zmarati, ne zato što sam neustrašiv, nego uglavnom zato što je bolje ne razmišljati o takvim stvarima u četiri ujutro. Mašta se zna poigrati sa vama pogotovo u kasni noćni sat... Ugasih lagano lampu.

More

Možda najinteresantnija bića iz legendi ovih krajeva su zloglasni sukubusi – More ili kako bi se reklo na engleskom jeziku Nightmares. Porijeklo naziva „Mora“ možda leži i u nazivu grčke boginje sudbine Moire, napomenimo da More imaju imenjake u nazivu rimskog vampira Mormosa ili zloglasnih rumunjskih krvoloka Moroa.

More, kao i svaki sukubusi/sukubi, su tajanstvena demonska bića koja noću napadaju uglavnom muškarce i na različite načine crpe energiju od njih, obično putem seksa, a seks navodno sa Morom i nije baš tako ugodan. Zna se dogoditi da Mora muči spavače i osjećajem gušenja, a dok iz odraslih crpi energiju, navodno bi djecu bila sposobna i ubiti.

U citatu iz knjige Draga Orlića „Štorice od štrig i štriguni“ (Pula 1986.) se čak i navodi zanimljivo vanjsko obilježje koje bi trebalo razotkriri Moru: "Povedaju još da žene, ke nimaju dlak na pizdi, su more.", da znam da ćete reći da sam nezreo ali sam se fakat grohotom nasmijao u knjižnici dok sam naletio na taj istaknuti citat u jednoj sasvim drugoj knjizi koja mi je služila kao primarni izvor, to je knjiga Borisa Perića i Tomislava Pletenaca „Fantastična bića Istre & Kvarnera“ (Zagreb, 2008.).

More svoje korjenje vuku navodno od čuvene Lilith – koja je prema hebrejskoj legendi prva Adamova žena i de facto prvi lik koji je u legendi promovirala neki oblik feminizma. Litlith se, legenda kaže, odlučuje „razvesti“ od Adama iz jednog sasvim zanimljivog razloga nije joj odgovarao misionarski položaj u seksu. Kako se nije pokorila Adamovim prohtjevima, zazvala je Božje tajno ime, dobila zatim krila i odletjela u pustinju „onakraj Crvenog mora“ gdje se parila sa demonima i rađala inkubuse i sukubuse, kojim bi trebala biti kraljicom. Dakle na neki način, osim toga što je personifikacija Mora, Lilith im je prema legendi i majka. Interesantno je da i sama Lilith, kao zloduh, zna vrebati svakog tko ponoći spava tako što se privija uz njega.

Hladna neka noć, opet je zahladilo, a čipkane zavjese su poletjele nošene nekim tajanstvenim vjetrićem, pod svjetlošću lune izgledalo je kao da popirmaju obrise žene. No, to je ipak samo mašta, poznata je da se zna poigravati sa ljudima u kasni noćni sat, eto, samo to. Ili je to od one čajne paštete koju sam pojeo sa kruhom prije par sati? Je li moguće od čajne paštete, koja je „sjela“ jako loše na ciklus moje probave, imati podivljalu maštu. Valjda je... Upalih lampu.

Urečljivci ili Natampotine

Vjerovalo se nekad da ljudi mogu čisto svojim pogledom na drugu osobu prenijeti neku zlu energiju, pravu pravcatu nesreću. Ljudi sa takvim posebnim moćima mogu biti svjesni i nesvjesni tih sposobnosti. Kod nas se urečljivci znaju nazivati i Natampotinama, narodni izraz koji sam imao prilike čuti u bjesomučnom bodulskom natjecanju zvanom „ki će zmislit niku rič ki onaj drugi (a mora biti Bodul) neće znat“ i stvarno nisam nikad bio čuo za tu riječ.

Natampotine ili ti „Evil eyes“, zle oči – sam naziv na engleskom objašnjava dosta stvar. Riječ je o ljudima koji često kao znak svoje urokljivosti imaju neke fizičke oznake u predjelu očiju. Taj pojedinac se odlikuje zlim pogledom i nekom čudnom energijom koju projiciraju njegove oči.

Oči su sredstvo obrane protiv uroka u Turskoj, onaj famozni turski suvenir sa likom plavog oka je navodno prava zaštita od uroka. U Italiji se štite od uroka pokazivanjem „rogi“ ili da pokušamo to definirati riječ je o gotovo stisnutoj šaci čiji sklad „kvare“ palac, kažiprst i mali prst koji su jedini ispruženi, ergo srednjak i prstenjak su skupljeni, napomenimo i da krčki Boduli znaju koristiti „roge“, ali osim tjeranja uroka, zna se koristiti i onako posprdno, kao recimo srednji prst. U Istri je poznato da nije dobro kada se hvale stvari ili ljudi, urečljivac može tako i pohvalama nanositi zlo, tako se u nekim predjelima Istre u svrhi neke zaštite od nesreća često izvrće smisao riječi npr. „Dobar mladić, vrag ga zel“.

Nema ništa, gledam knjige poredane pokraj kreveta, gledam prašinu koja se počela primati na namještaj i razmišljam na glas „Čovječe, moram počistiti ovaj nered!“, ustvari i ne mislim počistiti taj svoj „kreativni nered“, ali samo da otjeram misli što dalje od ove svoje podivljale mašte. Gasim lampu i mislim pozitivno, mislim o...

Malići

E sad, kako definirati Maliće ili ti Malike? Možda ih je nekako najbolje definirala Ivana Brlić – Mažuranić u „Šumi Striborovoj“ gdje je jedan od glavnih likova Malik Tintilinić, vođa popularnih i dobrih Domaćih. Ivana Brlić – Mažuranić je taj lik dobila spajanjem Malika i Tintilina (dubrovačkog čovječuljka) u složenicu Malik Tintilinić. Malik ili Malić, ista je stvar. No kako definirati Maliće, te čovječuljke?

Znamo da je europski foklor prožeti svakakvom vrstom čovječuljaka, od kojih su možda najslavniji oni nordijski patuljci, klasični sa onim crvenim šiljatim kapicama ili slavni irski vilenjaci Leprechauni. Tako nešto je u predaji i Malić, on je i na neki način i patuljak, ali i vilenjak. Navodno hvatanje Malića donosi veliku sreću, a gdjegod i veliko bogatstvo. Prisutne su i dan danas legende o obogaćivanju nekih obitelji tajanstvenim glasovima iz (obično)šume koja je na Krku ipak njihovo prioritetno stanište, za razliku od Istre gdje recimo postoje dvije vrste Malića/Malika – šumski i rudarski. Malić je u suštini pozitivan lik koji uglavnom donosi sreću onome tko naleti na njega. Navodno je to jako jednostavno, treba samo otvoriti oči. Fascinantno je to što je u Istri se čak i preferirao uzgoj ovih malih fantastičnih bića i to tako što se nosilo jaje ispod pazuha, iz tog jajeta bi se obično izlegao Malić i donio blagostanje obitelji.

Sve je u redu, Malići, pozitivci, su spasili večer. Nekako su stvari došle na svoje mjesto. Noć iako prohladna sa sjajnom mjesečinom ne nagovješćuje kišni dan za sutra, što je i dobra stvar naposlijetku, neće trebati prizivati Hayebaju, samo se valja pripaziti na Štrige, More i Natampotine. I na Bakudlaka i kudlake... I realnog svijeta, taj je najopasniji.

Na t-portalu prekjučer čitam: Istraživanje je pokazalo da je ženama potrebno svega tri minute da se odluče sviđa li joj se muškarac ili ne!

Da je moj prijatelj Laki Topić, zvan Top, vjerovao takvim tvrdnjama, nikada se sreće osladio ne bi. Nit dobio potomke, nit se skućio, nit bogato udao.

Naime, Laki je djevojku svoga života mjesecima svakodnevno sretao na autobusnoj stanici i svaki put bi je upitao:

-Mogu li ti pipnit sise?

Na što bi mu ona uvijek, tvrdoglavo i uporno odgovarala: NE!

Jednog dana joj je ubacio kamenčić u dekolte.

-A mogu li onda barem izvadit kamenčić?

Na kamenčić je pristala... Sada žive u sretnom braku, imaju dvoje djece, kuću, brod, auto i manju tvornicu brtvi i glava.

Ova poučna priča nas može mnogočemu poučiti. Može nas poučiti da je bolje vozit i polovni auto nego koristiti javni prijevoz. Može značiti i da je zen filozofija filozofija za naprednije od nas, ali poanta priče definitivno nije da trebamo stavljati momku u kavu neprovjerene kemijske spojeve, sumnjive supstance ili skupe lijekove u svrhu ostvarivanja željene duhovne sinteze.

Savjeti su uvijek dobrodošli ali ih treba dobro odbrati. Moja prijateljica Žaklina ma knjigu sastavljenu od svih ljubavnih savjeta koje marljivo sakuplja još od vremena Modre Laste ali još nije uspjela naći savršen savjet koji bi bio primjenjiv za sve osobe. Naprimjer, ako ste u vezi sa superbogatašem prijetnja da ćete ga izbaciti van da se smrzne nije učinkovita kao kad kod kuće uzgajate klošara domestikusa. Ovome potonjem je dovoljno i nakratko ukinuti svakodnevno zalijevanje. Isto je i sa seksualnim savjetima. Iako je naizgled logično pitati njegovu sadašnju ili bivšu ženu ili mamu za popis stvari koje on voli u krevetu, izlažemo se velikoj životnoj opasnosti. Također savjeti koje nam daju osobe koje nikad nisu bile u vezi sa ljudima nižeg staleža nisu primjenjivi u nama zadanoj okolini.

Dakle, uz suvremenu literaturu kao što je Ovidije Publije Nazon ili Kama Sutra čitajte i moju rubriku (i u slijedećoj godini). Ponekad je ipak sve samo stvar sreće, a kažu se da sreća prati hrabre.

Puno sreće u 2011. godini želi vam vaša Danica Čvorović sa e-ćakula

Naš Lutajući je danas stigao sam ozaren, veseo…u novim Nike tenisicama na kojima je pisalo Mike, s kutijom Marlbora na kojoj je pisao Malboro… i bez svojeg ogromnog kazetara. Već smo se naviknuli na svašta kod njega, ali vidjeti ga da je veseo, raspoložen… to nam se danas dogodilo prvi put. Primijetio je naše začuđene poglede, pa je objasnio da se upravo vraća od posjete krčkim Franjevcima. Počeli smo se već skoro naglas smijati. A kad je izvalio da opet jedan ekskluzivni intervju, a stigao je bez svog ogromnog kazetara, počeli smo se valjati od smijeha. Ali onda je sav važan iz džepa izvadio mini diktafon marke Zài zhōngguó, i pobjedonosno rekao: "A vidi sad!“ i uključio ga:

MUŠKI GLAS: Ajoooj moja noga! Pazi kuda hodaš.

LUTAJUĆI REPORTER: Skužajte, nisan vas videl. Su fratri doma?

MUŠKI GLAS: Kaj???

LUTAJUĆI REPORTER: Pa tu, doma?

MUŠKI GLAS: Ma kaj ti blebečeš? Ništ te ne razmem.

LUTAJUĆI REPORTER: A kaj ste bili?

MUŠKI GLAS: Kaj bili? Nisam ja bili, ja sam plavi, modri čak.

LUTAJUĆI REPORTER: Plavi? Ča su vas tamo zbubetali? Ma ne pitan vas to, nego kaj ste, ili kadi ste sad bili, ča niste bili kod fratri?

MUŠKI GLAS: Ma ja te stvarno ništ ne razmem. Kaj sam kaj? Kakav ti je to jezik?

LUTAJUĆI REPORTER: Ča mi je zajik plav? Uf. dobro, provat ću govorit da me razumite. Su fratri doma?

MUŠKI GLAS: Ako su fratri kod kuče?

LUTAJUĆI REPORTER: E to! Vidite kako se moremo lipo razumit. Vidin se greste od njih. Ste bili na spovidi?

MUŠKI GLAS: Pa… ovaj… hm…ne…da… nije bitno

LUTAJUĆI REPORTER: I kako je pasalo? Su ča opasni? Mene je malo strah, aš nisan bil na spovidi od… ne domišjan se, jednino znan da je bil Božić. Ča daju velu pokoru ili su milosrdni?

MUŠKI GLAS: Ma ja sam dobio nešto preko 38.000.

LUTAJUĆI REPORTER: Kolikoooooo? Ajmeeeeeee majko! Očenaša?

MUŠKI GLAS: Jok. Metara kvadratnih.

LUTAJUĆI REPORTER: Čaaa? Štooooooo? Kaaaaaaaaaj?

MUŠKI GLAS: Isusek, kaj mi je ovo trebalo. A koji si ti sad?

LUTAJUĆI REPORTER: Ma ja san Lutajući. Malo san zalutal tu kod fratri. A ki ste vi?

MUŠKI GLAS: Tko sam ja? XOTO.

LUTAJUĆI REPORTER: Kako? TOTO? Kao ono Toto le Moto?

HOTO: Ma ne, bedak jedan. H-O-T-O! H kao Hrvatska, O kao…

LUTAJUĆI REPORTER: A to! To je neka kratica? Neč kao Hrabro Otočane Terena Oslobađamo?

HOTO: Neeee… bezobraznik jedan. Ja… mi ništa ne otimamo, nego pošteno kupujemo. I pošteno plaćamo jesan metar jednu marku ili euro, ovisi koliko su bivši vlasnici terena upoznati sa svjetskim valutama. To je ustvari kratica mog prezimena i imena, Horvatinčič Tomislav, sa mekim Č na kraju.

LUTAJUĆI REPORTER: A sad znan. Vi ste onaj ekolog i dobročinitelj, ki je odlučil Zagreb uljepšat specijalnim rožicama ke nikad ne uvenu?

HOTO: Je taj sam.

LUTAJUĆI REPORTER: A kakove su to rožice?

HOTO: Prekrasne su i traju decenijama. Armirano-betonske.

LUTAJUĆI REPORTER: Stvarno? Ajme kako super. A bi bili tako dobri da i našu Boduliju oplemenite, tako se reče, ča ne, s takovin rožicami. Neću reć da ih već nimamo dosta po Dubašnici, Klimnu, Solinama… ali nikad toga previše.

HOTO: Imaš pravo. Upravo se spremam posaditi takvo nevenujuče cviječe, sa mekim č, normalno, sve od Pineziča do Valšljive… ili … Val… kako ono bješe…

LUTAJUĆI REPORTER: …Valbiske?

HOTO: Jest to. Znao sam da je neka rakija u pitanju. Pio sam je u Poreću.

LUTAJUĆI REPORTER: Ajme kako super! I kad ćete počet saditi? I rabi li van kakova dozvola?

HOTO: Lako za dozvolu, to je najmanji problem. Znam da i tu kod vas, kao i u Zagrebu, ima ljubitelja cviječa, pa bum lako dobil dozvolu. A ako i ne dobijem, to nije uopče bitno. Veči mi je problem da još nisam vlasnik cijelog tog prostora. Kad riješim sa fratrima, još če mi trebati nekoliko desetaka tisučica kvadrata i sadnja če moći poćeti. Sa tvrdim č.

LUTAJUĆI REPORTER: A ne bojite se prosvjeda protivnika rožica kako u Zagrebu?

HOTO: Ma kakvi. Ja znam da vi Budili volite cviječe. I da ste vi mirne ovćice koje ni mrava ne bi zgazile. Nego imaš li ti ili tvoji tamo kakve terene?

LUTAJUĆI REPORTER: Pa da, imate pravo. Mo smo stvarno mirne ovce. I koze čak. Svaki nas more potezat za rogi, a mi se samo dobroćudno smijemo. A ča se tiče tereni, pa ovaj… ja niman, ali moja teta Mare i ujac Osip imaju tamo neč…

HOTO: Ajde budi dobar i daj mi njihove telefone.

LUTAJUĆI REPORTER: Ma nisan lud. Pa kako ću njin ja zet telefon od doma. Jadili bi se na me.

HOTO: Ma ne mislim da im uzmeš aparate, nego da mi daš njihove brojeve telefona.

LUTAJUĆI REPORTER: Paaaaa… ne bin smel baš…

HOTO: Ajde ne budi škrtica. Evo ti najnovije najkice, originalne cigarete s tržnice u Bihaču i najmoderniji diktafon da ne tegliš taj ogromni i zastarjeli kazetar po svijetu.

LUTAJUĆI REPORTER: Ajmeeee majko super! Jupiiiiiiiiiiii! Dobro, dat ću vam njihove brojeve, samo nemojte reć da san van ih ja dal. Od tete Mare je 555-TRES!

Čuo se prasak i iz diktafona se podigao plavičasti dim smrti. Diktafon je ispustio dušu. Svi smo u panici pojurili van…

Bez obzira što je ispao i ovca i koza i magarac i još poneka glupa i naivna domaća životinja, bilo nam ga je na kraju ipak žao. Mislio je da se riješio onog svog ogromnog kazetara od 15 kila žive vage. Ipak nije.

„Vratit će se Walter, jebat će vam mater!“, kažu stihovi iz pjesme Dubioza kolektiva, koje ovih dana često ponavljam u svojim statusima na fejsu. No, u očekivanju Waltera, za kojeg se ne zna kada će i od kuda doći, kao niti gdje će se točno pojaviti i kome će prvo hebati mater, odlučio sam vama, dragim hrvatskim glupanima napisati ovo otvoreno pismo.

Ako ni zbog čeg drugog, a ono da sebi olakšam dušu, da vam kažem što mislim o vama, prije nego što nastavim pisati o tome što mislim o drugima.

Time, zapravo, prilično bezuspješno pokušavam probuditi vašu, što usnulu što nepostojeću, ustajalu i usmrdjelu građansku savjest, koje najveći dio nepostojeće građanske javnosti u Hrvatskoj uopće niti nema.

Jednostavno, vas živo boli dupe za sve što se događa oko vas, sve dok to vaše drago i cijenjeno dupe ne dođe u pitanje. E onda bi zbog svoje guzice preokrenuli svijet naopačke.

Specifičan neki društveno poželjan egoizam, guzičarizam, kretenizam (ili kako god to nazvali) u ovoj zemlji.

Zato vam i pišem ovo otvoreno „Pismo hrvatskim glupanima“, ili moglo je to biti i Pismo hrvatskoj (jednoj općenito govnarskoj) javnosti. Znam ja, sada ćete se vi koji ćete se, bez greške u koracima, prepoznati u ovim mojim kvalifikacijama, odmah naći povrijeđeni i uvrijeđeni jezičnim izričajem kojeg koristim dok ovako s vama razgovaram. No dva su glavna razloga zbog kojeg vam se obraćam ovako biranim riječima.

Prvi je taj što vi naprosto drugačiji jezik i pristup objektivnom problemu ne biste razumjeli. A drugi je razlog taj što vas želim otvoreno isprovocirati na bilo kakav oblik reakcije, da makar jednom i makar na kratko zatresete tim svojim glupim glavama.

Sad kada sam vam ovako pažljivo objasnio moj metodološki pristup ovoj temi, možemo nastaviti od sredine.

Gdje god se maknem kako ne bih slušao nove glupe teorije o tome tko je kriv za trenutnu situaciju u zemlji i kako je do svega ovoga (što bi se narodski reklo: sranja) došlo, dakle gdje god se maknem od hrvatskih glupana uvijek otkrijem – hrvatske glupane.

I ma koliko glupana poslušao, jednostavno niti jednom nisam čuo neku birtijsku, tramvajsku, uličarsku ili drugu raspravu u kojoj bi ljudi jednostavno pošli od sebe kao krivca za stanje u društvu.

To ne!

Kriv može biti svatko; od marsovaca, Srba, masona, Engleza, Amerikanaca, raznoraznih zavjerenika, urotnika, unutarnjih i vanjskih neprijatelja, stranih obavještajnih službi i raznoraznih tajnih organizacija i društava, ali mi nismo krivi i točka. Mi smo žrtve nekakve, kakve takve zavjere, urote, tajnih planova stranih i domaćih centara moći, žrtve smo međunarodnih i svakakvih strategija, ali ne daj bože da bi bili žrtve vlastite gluposti.

To nikako!

Jer tko može nekom ispodprosječnom hrvatskom glupanu objasniti tu, inače vrlo neugodnu i poviješću bremenitu istinu – da je glupan. Probajte to jednom učiniti. (Ovdje sada dođe moj široki osmijeh jer se sjetim svih situacija u kojima sam glupima pokušavao dokazati koliko su glupi). Jednostavno vam neće poći za rukom. Glupan je glupan, i točka. Tu prestaje svaka rasprava. I tu je kraj svakoj argumentaciji.

A među glupanima mogu preživjeti samo glupani, i tako je ta genetska bolest na ovim prostorima, ta izvorno vrlo sužena degeneracija na ljudskim mozgovima, ovdje na ovim našim nesretnim prostorima poprimila prilično epidemijske razmjere. Pandemijske.

Ponekad kada slušam tako ekipu po ulicama, kafićima, trgovima, na špici, i po raznim drugim opskurnim lokacijama ove Lijepe njihove, imam dojam da su ovima ovdje jedino sex i glupost prava svetinja. A to je dvoje, zapravo, neraskidivo povezano, jer ovdje im najbolje ide onaj sex s onom stvari u glavu, kako to vrlo poetski i realno prikazuje ona pjesma Leta 3 „Kurcem u čelo“ (ispričavam se jezičnim i moralnim čistuncima, ali to je doista naziv pjesme, a i „kurac“ je jedna od imenica u Rječniku hrvatskog jezika, što možete vrlo jednostavno provjeriti, prije nego li napadnete moj slobodarski novinarski, komentatorski, svekoliki izričaj).

Dakle, ovdašnji glupani, kao dominantna vrsta, najviše vole taj oblik seksualnog općenja spolovilom o glavu, pa se i društveno štetne posljedice takve nastrane seksualne kulture vide na svakom koraku. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv glupana.

I protiv sam svakog oblika diskriminacije bilo koje od podvrsta hrvatskih glupana.

To je ionako jedna vrlo osjetljiva endemska vrsta koja nigdje drugdje naprosto ne bi mogla opstati. Meni jedino nije jasno kud ste baš ovdje morali utemeljiti tu svoju zemlju Glupardiju.

Eto, kud baš ovdje.

Znam ja, vama ne trebaju nikakve promjene, vama je dobro i ovako. Vi naprosto prstom nećete maknuti da išta promijenite u toj svojoj Glupardiji, jer je to dio vašeg glupardskog, glupanskog, glupog identiteta, identiteta glupana kao takvih. I tu nema pomoći.

A jebiga, kad ne možemo svi biti ni glupani, iako bi to ovdje s vama u društvu, u ovom vašem društvu, zapravo, bilo najjednostavnije, najbezbolnije i jamčilo bi ne samo općenito jedan uspješan život u Glupardiji, nego i upću društvenu prihvaćenost. Jer što gluplji to bolji.

Kakvog li izazova, nadmetati se s glupanima u gluposti. Biti glup, kao jedan suvremeni oblik društvenog identiteta ove društvene zajednice u kojoj smo se silom zatekli.

Priznajem, krivnja je na nama što smo ostali.

Jebiga, netko vam je i morao ostati čisto radi privida neke mentalne raznolikosti i raznovrsnosti. A i već poradi toga da bi uopće bila moguća ta ključna diferencijacija po gluposti koja vam je toliko svojstvena.

Čestitam, dakle, glupi ste!

No, vratimo se na priču s početka ovog nimalo kulturnog komentara. A to je stav hrvatskih glupana, koji čine dominantno ono što u zabludi nazivamo hrvatskom javnosti, o tome što se događa u ovom društvu i ovoj nazovi državi. Dakle, umjesto što tražite razne krivce u svojim glupim zabludama, umjesto što za stanje okrivljujete likove iz bajki izmaštane u vašim glupim glavama, puno bolje bi bilo da priznate sami sebi da je glavna krivnja na vama. Da, da.

Počasna količina krivnje za sranje u kojem smo se našli je upravo na vama, dragi moji hrvatski glupani. Vi ste ti dostojanstveni i časni nositelji spomenice hrvatske gluposti, a da ne spominjemo ona najvrijednije zaslužnike kojima pripadaju i počasne spomeničke titule, poput one – Spomenica Prvi hrvatski glupan, pa tako redom.

Od prvog glupana do zadnjeg glupana niže se ta glupardska armija koja je od ove zemlje napravila mjesto na kojem je gotovo nemoguće živjeti.

„Većina neće biti ništa nego većina, pizda im materina!“, rekao je jednom prilikom moj prijatelj Boro Radaković. I to je tako.

Tako su i glupani na neki poseban način vrlo emotivno vezano uz svoju glupost. Njima se naprosto sviđa biti glupanima. I gotovo! Tko može platiti to zadovoljstvo na njihovim licima kada shvate da su glupani.

Ajme sreće!

Ali kada vam ja javno kažem da ste glupani, e to onda ne valja. Ja to ne smijem javno reći, ali vi smijete svakodnevno masturbirati ovo društvo svojim glupostima, vi smijete nametati svoj kretenizam kao opće prihvaćeni društveni standard. Ali ja, eto, ne bi smio reći to baš tako javno. Jer ćete se vi kao jako naljutiti.

E što me zabole! Da ne kažem što.

Recimo zabole me moje, ionako prekrupno dupe, koje bi vam najradije onako javno skinuo do gola i pokazao u znak nekog prosvjeda protiv vas kao takvih.

Posljedica toga što ste glupani je i to što ste apsolutno nesposobni reagirati na bilo što u ovom društvu, i to prije svega jer vas i ne zanima ništa drugo osim vašeg vlastitog dupeta. Zato očekujem kako ćete se jednog dasna udružiti u stranku koja bi sasvim sigurno na bilo kojim izborima u Glupardiji mogla odnijeti apsolutnu pobjedu. Koja stranka? GSSD. Odnosno stranka onih koji Gledaju Samo Svoje Dupe. Vi – hrvatski glupani, naprosto ste predodređeni za članstvo u takvoj jednoj guzičarskoj organizaciji.

Jer, evo i ovih dana nakon najnovijih pritisaka na novinare na tzv. HRT-u, ja zapravo promatram vas, tu amorfnu masu glupana, kako šutke promatrate poigravanje režima sudbinom još jedne novinarke, u ovom slučaju novinarke Informativnog programa HTV-a Ane Jelinić.

Vas, kao tobože tamo neku hrvatsku javnost, kako vam od milja tepaju oni koji vas nemaju muda nazvati pravim imenom, jednostavno ne zanima sudbina novinarke, koja vam je godinama kroz svoj rad osiguravala pristup informacijama i koja je kao novinar radila upravo za vas.

Baš vas briga što njoj radi objavljivanja istine prijeti otkaz.

Boli vas dupe, zar ne?

Ne daj bože da to svoje lijeno dupe prošećete pred prisavsku televizijsku kanalizaciju i tamo prosvjedujete kao pretplatnici javne televizije zbog cenzure na tzv. HRT-u. A ne, očekivati od vas takvu akciju naprosto je previše. Jer vi ste lijeni hrvatski glupani, članovi najbrojnije političke organizacije GSSD i tko vam što može.

No kad voda dođe i vama do grla, onda ćete prvo posegnuti za brojevima nas novinara i nas moljakati da pišemo o vašim slučajevima i životnim pričama i da mi vama spašavamo te vaše lijene guzice. Zar ne? Tada ćete se sjetiti nas novinara?!

Ali sada, kada bi vaša podrška, kada bi vaš prosvjed, novinarki HTV-a Ani Jelinić mogao pomoći, vas nema. Jer brinete samo o svojoj guzici. E, vidite, i takvi vaši samoživi postupci govore o stupnju vaše inteligencije. I nažalost, potvrđuju ovu moju teoriju o hrvatskim glupanima.

Ne sumnjam, međutim, da vas niti ovo moje drsko i uvelike neprimjereno obraćanje vama, neće trgnuti. Vjerujem da ćete i dalje ostati samo glupani. I vjerujem da ćete nastaviti gledati samo svoje dupe.

I zato vas iskreno prezirem. Zato i ne zaslužujete bolju zemlju. Zato i ne zaslužujete da vam bude bolje. Imate točno ono što i zaslužujete.

Jer vi ste, naposljetku, svoji na svome – pravi, autentični, endemski, neuništivi hrvatski glupani.

E pa, sretno vam bilo!

Umoran sam i zapravo mi se uopće ne piše, jer ako želite da prema vama budem potpuno iskren i otvoren, nisam siguran da kao javnost više zaslužujete da vam išta pišem. O bilo čemu. No, kako novinarstvo osjećam prije svega kao poziv istine, tako i nemam zapravo izbora nego pisati, pa čak i onda kada se to čini potpuno besmisleno. Iako sam za ovu kolumnu već bio pripremio tekst pod naslovom „Pismo hrvatskim glupanima“ (kojeg ćete ovdje vjerujem čitati za par dana), novi pritisci na novinarske slobode na Hrvatskoj radioteleviziji vraćaju me na temu cenzure na HRT-u, koju već mjesecima zdušno provodi kriminalni kvartet Popovac – Stipić – Novak Srzić – Kunić.

Zašto su njih četvero kriminalci?

Pa postoje za to brojni razlozi koje bih sada mogao nabrajati, ali zadržati ću se na onom „kriv je tko krade i tko ljestve drži“, kako kaže narodna izreka, a nitko nije korumpiranoj političkoj eliti na vlasti bolje držao ljestve za njihovu pljačku i organizirani kriminal od ovih HRT-ovih jahača apokalipse zadnjih nekoliko mjeseci, otkad nesmetano, uz podršku vlasti i oporbe uništavaju javnu televiziju i pretvaraju je u političko informativnu prćiju različitih interesnih i kriminalnih skupina.

Kada sam u petak rekao glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću kako od njega zahtijevam izvješće o kaznenoj prijavi koju sam DORH-u podnio zbog cenzure na HRT-u, i to baš protiv imenovanog četverca, nisam mogao niti sanjati da je Bajić ovu kaznenu prijavu odbacio bez ikakve istrage još u veljači ove godine, a da me pritom, kao podnositelja prijave Državno odvjetništvo u protekla tri mjeseca ni na koji način nije obavijestilo, što je usput budi rečeno njihova zakonska obveza, a moje je zakonsko pravo biti informiran o odbačaju kaznene prijave, kako bih protiv Kunića i ostalih mogao pokrenuti privatni kazneni progon pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu.

Bajić, dakle, u slučaju kaznene prijave zbog cenzure na HRT-u, evidentno nije poštivao zakon. Da ga je sada pitati zašto, on bi vjerojatno bahato odgovorio „zato što mi se može“. I to je točno. Osim toga odbačaj ove kaznene prijave jasno pokazuje korupcijsku spregu politički korumpiranog vodstva HRT-a, korumpirane izvršne vlasti kojoj se na čelu nalazi zločinačka organizacija poznatog naziva HDZ, te dijela politički korumpiranog pravosuđa, točnije Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Sve dok Kunić i ekipa na HRT-u poslušno odrađuju političke direktive s vrha (čitaj iz Banskih dvora) sve do tada Bajić po političkoj direktivi tog istog vrha mora štititi kriminal na HRT-u, i one najodgovornije za taj kriminal – Josipa Popovia, Mislava Stipića, Hloverku Novak Srzić i Renata Kunića.

Da se razumijemo, i cenzura je kriminal.

Tako barem kaže Kazneni zakon Republike Hrvatske.

„Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, osnivanje trgovačkih društava, fondova i ustanova javnog priopćavanja, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se tko naredi ili provodi cenzuru, ili novinaru uskrati ili ograniči pristup informaciji, uskrati mu ili ograniči slobodu izvještavanja, ako se ne radi o državnoj, vojnoj ili službenoj tajni“, izričito je propisano Člankom 107. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, u odjeljku o kaznenim djelima protiv slobode i prava čovjeka i građanina, pododjeljku o povredama slobode izražavanja misli.

Nesporno je pritom, o čemu najbolje mogu posvjedočiti Denis Latin, Ana Jelinić, Josip Oreč, kako su u vremenu od 1. do 30. studenog 2010. godine Popovac, Stipić, Novak Srzić i Kunić cenzurirali HRT-ovu emisiju „Latinica“, autora i urednika Denisa Latina. Kada sam zbog te cenzure, kao novinar i građanin podnio kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, smatrao sam logičnim da će osnovanost ili neosnovanost navoda iz moje kaznene prijave Mladen Bajić i njegovi državnoodvjetnički jataci utvrđivati, između ostalog, ispitivanjem svjedoka u ovom slučaju novinarsko uredničkog trojca Latin – Jelinić – Oreč.

No, to se nije dogodilo. Bajić je istragu o cenzuri na HRT-u sveo na jedan jedini iskaz – i to iskaz osumnjičenika, dakle izvjesnog Renata Kunića. A Kunić je vjerojatno došao na DORH i rekao Bajiću: „Nisam ih cenzurirao, majke mi!“. Pa mu je Bajić dirnut ovom kletvom vlastite matere povjerovao „na prvu“. Dakle, danas sam tek usmeno obaviješten da je ta kaznena prijava odbačena još u veljači ove godine, i to samo na temelju iskaza izvjesnog Kunića. Jer Bajić Kuniću vjeruje. A kome će drugom ako ne njemu?

Pa Kunić je valjda za svojeg mandata odradio i poneki zadatak i za Bajića. Recimo možda je baš Kunić cenzurirao na HRT-u objavljivanje vijesti o tome da je protiv Bajića pred Europskim sudom za ljudska prava u Strassbourgu formiran spis zbog ratnih zločina u Lori 1992. godine. Ruka ruku mije, kažu stari ljudi. A ja bih rekao: govna se jednostavno prepoznaju, bez imalo greške u mirisu. To je tajna Bajićevog, ali i Kunićevog uspjeha. Jer bez Kunića i njemu sličnih operativaca na HRT-u korupcijska hobotnica korumpiranog i kriminalnog HDZ-a bila bi znatno slabija. Bilo bi je lakše javno razotkriti i prokazati kada HDZ-ovi cenzori ne bi kontrolirali HRT i tako bili produžena ruka organiziranog kriminala i korupcije.

Dakle, Kunić je jednako kriminalac kao i politički vrh HDZ-a. Između njih, naprosto, nema nikakve razlike. Ponavljajte si u glavi onu priču o krađi i ljestvama, ako vam je teško shvatiti što želim reći. Nebitno je pritom potpuno što sam Kunić možda ne krade. On je još veća hulja, jer svojim cenzorskim zahvatima na HRT-u organizirano prikriva organizirani kriminal i korupciju. I sad se taj HDZ-ov medijski štakor, ovako ohrabren svesrdnom podrškom Mladena Bajića (inače osumnjičenog za ratne zločine protiv civila u Lori, podsjetimo protiv Bajića se zbog toga vodi spis pred Europskim sudom za ljudska prava u Strassbourgu) ponovno okomio na politički nepodobne novinare HRT-a.

Ovoga puta, kao i često do sada na novinarku „Latinice“ i Informativnog programa HTV-a Anu Jelinić. „Napit ću ti se krvi!“, poručio je Renato Kunić prošlog četvrtka sa kolegija, pred svjedocima, Ani Jelinić. Pritom, ponovimo, time je počinio još jedno kazneno djelo; kazneno djelo prijetnje. Međutim na takvu Kunićevu prijetnju i retoriku krvi nitko nije reagirao.

Za sada niti HND, niti Sindikat novinara, niti Kriminalistička policija, niti Državno odvjetništvo, a bome niti nadležne psihijatrijske ustanove, koje bi možda u slučaju Kunić također imale ponešto za reći. Iako, nikako ne bih želio da se Kunić za svoj kriminal vadi na privremeno ili trajno ludilo. Nije on lud.

On je jedan pokvareni, podli divljak, kojemu je mjesto tamo gdje će prije ili kasnije pozavršavati i njegovi visoki politički pokrovitelji iz Banskih dvora. Dakle, dok Kunić prijeti krvlju novinarki HTV-a Ani Jelinić, policija tu nema posla.

A ja bih se mogao ovako javno s vama svima kladiti da, kada bih ja sada javno poručio Kuniću da ću mu se napiti krvi da bi policija odmah reagirala privođenjem i istragom zbog moje tobožnje prijetnje toj kreaturi. Ili kada biste vi zaprijetili Jadranki Kosor alijas Jaci Brošarici da ćete joj se napiti krvi, vjerujem da bi murija i dežurni HDZ-ov žbirčina Tomislav Karamarko odmah protiv vas pokrenuli kaznenu istragu zbog prijetnje. Ali kada Kunić prijeti novinarki Jelinić da će joj se napiti krvi, to je u redu.

Naravno da je u redu, jer Kunić to valjda na hodnicima HRT-a, na taj način, prenosi poruke svojih političkih pokrovitelja. Tako i ja shvaćam njegovu prijetnju Ani Jelinić. Ne kao prijetnju nekog marginalca Renata Kunića, nego kao prijetnju sistema, kao poruku korumpiranog režima novinarki koja se u svojem novinarskom radu drznula otvoreno govoriti o korupciji, kriminalu i cenzuri koja ih prati. I zato tu Kunićevu prijetnju kao novinar ne shvaćam niti olako niti tek tako bezazleno, kao što to neki doživljavaju. To je poruka sistema. I zato se radi o opasnoj prijetnji. Zato se radi o prijetnji krvlju koju treba procesuirati i sankcionirati. Uostalom, nije prvi put da Kunić po HRT-u prijeti krvlju. I nije prvi put da će za to proći bez ikakve kazne.

A nije niti prvi put da je Kunić prijavio novinarku Anu Jelinić Etičkom povjerenstvu HRT-a, zbog tobožnjih teških povreda tzv. „Etičkog kodeksa“ HRT-a. Posljedice ove najnovije prijave Kunića protiv Jelinić, koju je ovaj podnio tzv. Etičkom povjerenstvu (koje naime ne priznaje struka, pa niti Hrvatsko novinarsko društvo ni Sindikat novinara u tom fantomskom tijelu nemaju svojeg predstavnika), mogu zapravo biti vrlo ozbiljne, pa čak i do toga da Uprava HRT-a Ani Jelinić uruči izvanredni otkaz, prema najcrnjem mogućem scenariju. I to samo zato jer Anu Jelinić, kao i mnoge novinare prije nje, Josipa Oreča recimo, treba ušutkati.

Tako, da ne bi bili u zabludi oko uloge Etičkog povjerenstva, oni su zapravo kotačić u cenzorskom mehanizmu HRT-ove Uprave. I ništa više. Drugim riječima, Etičko povjerenstvo služi kao mehanizam zastrašivanja kritičkih novinara na HRT-u, i kao neka vrsta prijekog cenzorskog suda , koji kada je to potrebno može odraditi poneki prljavi zadatak za „one s vrha“, kako se to konspirativno kaže na ovim našim prostorima.

„Kadija te tuži, kadija ti sudi!“, po tom principu funkcionira i tzv. Etičko povjerenstvo. Njegove članove, naime, imenuje Uprava HRT-a, a istovremeno glavni ravnatelj HRT-a izuzet je od bilo kakve odgovornosti pred tim povjerenstvom. Dakle, on ih imenuje i potpisuje im funkcije, oni o njemu ne odlučuju, ali kada to preko njega zatraži izvršna vlast, oni mogu poslužiti za eliminaciju nepodobnih novinara s tzv. HRT-a. Zgodan mehanizam zar ne?!

Pazite dalje. Iako je očito kako odluke ovog povjerenstva mogu utjecati na prava novinara koja proizlaze iz radnog odnosa na HRT-u, novinari se pred Etičkim povjerenstvom ne smiju i ne mogu pojaviti u nazočnosti svojeg odvjetnika. Nego su protuzakonito prisiljeni „braniti se“ sami. Odnosno, nemaju gotovo nikakvo pravo na obranu. I priči tu nije kraj, nego nakon što povjerenstvo donese svoju odluku, novinar na tu odluku nema prava žalbe, iako posljedica takvih odluka može biti i izvanredni otkaz ugovora o radu.

Takav prijeki sud očekuje sutra (dok pišem ovu kolumnu utorak je poslijepodne) u srijedu u podne i novinarku Anu Jelinić. I to samo zato jer je govorila istinu o cenzuri na HRT-u, i to istinu koju je osim nje utvrdila i strukovna udruga, Hrvatsko novinarsko društvo, ma kakvo ono trenutno bilo. HND je u nekoliko navrata u više svojih odluka jasno ukazao na činjenicu da Renato Kunić cenzurira sadržaj Informativnog programa HTV-a.

Međutim, kako je to nedavno rekla jedna kolegica, na HRT-u je zabranjeno govoriti i to da je o nekim temama zabranjeno govoriti. Ana Jelinić to najbolje zna.

Bilo kako bilo, sutra u podne se na HRT-u brani demokracija. Denis Latin poručio je Ani na fejsu: „Sutra na etičkom govori samo istinu i ništa drugo. Istina će biti dovoljna, a oni nek se poslije sami nose sa svojom savješću“.

No imaju li ti izvršitelji savijest? I osim toga, kako bi to na fini način rekao Balašević (a bolje je da sada citiram njega, nego da kažem onu poznatu psovku koju bih najradije izgovorio): Neka se nose oni malo u Honduras ... I bit će ovdje više mjesta za nas!

Dobro jutro! Kako ste? Jeste li dobro? Ma nema veze. Ne morate na ovo pitanje odgovoriti, em zato što ste pospani, em zato što je retoričko pitanje. Naime, statistički gledano vi ste vrlo vjerojatno još uvijek u krevetu. Rastežete se i bacate pogled na vašu usnulu bolju polovicu i počnete kovati zločestu zamisao koja se sastoji od toga da vi nju zagrlite i da imate najbolje dobrojutro u zadnjih tjedan dana. Međutim, vaša bolja polovica odmahuje glavom i govori da je pustite da spava, vi, naprotiv, inzistirate sve dok vaša bolja polovica ne mahne rukom i vi posustanete kao vrag od tamjana. Za danas ništa od najboljeg dobrojutra. Nema veze, lijep je dan, mislite i dižete se od kreveta.

I taman kad je stopalo vaše lijeve noge dotaklo tlo u obliku tepiha doživite epifaniju. Dobro, ne baš epifaniju, ali kako na lijep način vam saopćiti da ste ugazili u „kakicu“ vašeg kućnog ljubimca? Zaista, treba paziti da se ne bude vulgaran, a vi to baš u ovom trenutku i jeste. Proklinjete dan kada ste uzeli tog maznog stvora i pritom ne birate riječi. No, opet, slegli ste ramenima i rekli samom sebi da ste se ionako uputili u kupaonicu oprati se. Uglavnom što je uz pranje zubiju, lica, ruku, oprati i lijevo stopalo uprljano tjelesnom izlučevinom vašeg kućnog ljubimca. Dok perete stopalo, svojom besprijekornom dedukcijom zaključujete da vaš ljubimac za jednog de facto mesojeda jede previše kukuruza. Stvarno previše kukuruza, ta nije kanarinac!

Dobro, nakon ovog bonus pranja, vi idete obavljati tzv. „jutarnju toaletu po rasporedu“. I tu uspjevate zafrknuti stvari. Zaboravili ste dignuti dasku od WC, ali nije ni to toliki problem koliko i to da ste nepažljivo promašili cijelu WC školjku, primjetili ste to tek pri kraju. Ništa, znate gdje je moćo, treba vam i za čišćenje „poklona“ kućnog ljubimca. Stanete sa moćom i sami sebi kao da kažete da odbijate čistiti za tim stvorom nek se ona pobrine za njega. Smijete se vašoj dijaboličnosti i to ovako „MU-HA-HA-HA-HA“, vi kao da uvijek morate biti različiti, ljudi kada se smiju dijabolično obično se smiju „BUA-HA-HA-HA-HA“.

Ništa, idete se brijati. Nakon par minuta, autor teksta shvaća da je pogriješio što je te vaše poteze nazvao brijanjem. Vi ste se išli porezati, stavljate male dijelove toaletnog papira na svoje lice. Izgledate, u najmanju ruku, kao neka umjetnička instalacija sa njima, a u najveću ruku izgledate kao bliži srodnik Frankensteinovom čudovištu. I ne! Cijelo vrijeme do sada krivo mislite, nije Frankenstein čudovište, već je doktor ili ti „moderni Prometej“, čudovište nije imalo ime. U tren oka vaše dedukcijske sposobnosti zaključe kako bi se čudovište ustvari trebalo zvati, a pritom, nevezano za ovaj tekst, vaša punica je dobila najgore napade štucavice ikada. Ali ona nije bitna, zar ne? Nikada nije ni bila.

Toaletu ste apsolvirali, sada ste se krenuli oblačiti. Kvragu, gdje vam je kravata? Gdje su vam čarape? 'Alo ta kravata ne ide uz to odijelo! Pa dobro što vam je sada? Da li vi imate uopće neki par čarapa. Ne, nećete obući bijele čarape na cipele, to jednostavno ne ide. Što je slijedeće u vašem modnom izričaju, čarape na japanke? Totalno vam je garderoba u neredu, dobro da se znate snaći u svemu tome, i da, zašto u ormaru imate bič?! Što će vam to pobogu? Vi ste prodavač nekretnina, a ne krotitelj lavova! Hmm... Bolje da ne pitam, kažete, dobro onda neću. Hmm... Ali sumnjivi ste mi.

Dok se tako u tekstu svađate sa mnom, spotičete se o gumenu igračku ljubimca, još jedanput govorite takve stvari da ćemo u ovom tekstu sada samo napisati TUUUUTUUUU TUUUUTUUUTUovoUTUjeUUTpodsvjesnaUU TUporukaTUTUTUtrustTUTnoUTUTUToneUTUTUiTUTUštaTUT UTmisliteUTUTUTtkoUUT TUTliUTUTU TUTUTUTUćeTUTUTUosvojitiTUTU UTUTUliguTUTUTUprvakaTUTUTmogaoUTUTbiUTUTUTUManchesterTUTUUTUTU! Još jedanput ste pali, ali ovaj puta ne psujete, nema smisla jer se trudite naći flaster, udarili ste čelom u maleni stolić u dnevnom boravku. Našli ste flaster, to je dobra vijest. Obukli ste se, uzeli aktovku i uputili se ka svom autu. Zatvarate kuću, ali vam baš u bravi puca ključ. Dobivate slom živaca i pitate se koji ste se vrag uopće ustali jutros. Nakon kratkog razmišljanja shvaćate da je to zbog posla i da morate biti zahvalan što imate posao. Za razliku od drugih ljenčina, zar ne?

Uglavnom, dan je predivan, bacate pogled prema nebu, a na sebi nosite (osim odjeće, dakako) smiješak broj 6. Otključavate auto. Bip-bip! Bacate aktovku na zadnje sjedalo vašeg auta. Pada vam na pamet ona pjesma od Bijelog dugmeta. Sada nosite smiješak broj 5. Auto ne pali od prve, ni od druge, ali od treće pali kao avion. Upali ste u prometnu gužvu, primjećujete to dok pokazujete srednji prst svim sudionicima u prometu, oni vama uzvraćaju na isti način. Evo i neka bakica vam je izletjela ispred auta, naglo kočite – ŠKRIPPP – gume cvile, ali bakica je dobro. Stražnjica od vašeg auta doduše nije dobro, u nju se naime zabio prednji kraj neke bube. Nije neka šteta, razmijenjujete brojeve i police osiguranja. Dobar čovijek, mislite, nije radio probleme sa policijom. Palite auto i krećete prema svom poslu.

Stižete. Tražite parking petnestak minuta, uguravate se negdje kod kanti za smeće. Zaključavate auto i lagano idete prema glavnom ulazu zgrade gdje se nalazi središnjica vaše tvrtke. Taman kad ste se udaljili dvadeset metara od vašeg auta, događa se nešto nevjerojatno. Smetlarima se omaklo i da ne opisujemo previše tu scenu, uglavnom auto vam je dobio novi sloj nečega, a bome i boje. Derete se na komunalne službenike, oni vam kažu da vam auto tamo nije trebao ni biti. U pravu su. Što vas ne sprečava da im pokažete demonstrativni srednji prst kada budu odlazili sa mjesta događaja. Dosada vam je dan stvarno u najmanju ruku zanimljiv, a u najveću ruku vrlo loš. Krećete na svoje radno mjesto. Kolege vas gledaju u čudu. To što vas gledaju u čudu i nije neko čudo jer izgledate kao da ste u predinfraktnom stanju. Opustite se, stigli ste do cilja, točnije – Preživjeli ste do cilja.

Neko vrijeme gledate oglasnike, analizirate nešto što je vezano samo za vašu struku, kad odjednom! Odjednom se začuo glas tajnice vašeg šefa, poslodavca i humanitarca. Treba vas taj isti, je li, kako li se ono zove, šef. Ludi ste. Kakav vam je dan do sada vjerojatno vam se smiješi otkaz, ali vi ste pametniji preduhitriti ćete gada. O čut će vas taj robovlasnik, taj rob kapitalizma, taj, taj, taj, tajči, taj nitkogović! Ulazite u ured, a šef vas gleda zbunjeno. Pita vas da li ste dobro, vi mu odgovarate da si nešto može u pozi 69 napraviti sa žirafom iz kadrovske. Šef je poludio, objašnjava vam da vas je htio promovirati, a vi njemu tako. Osjećate se glupo ovim saznanjem... Šef se pak ne osjeća glupo, letite iz tvrtke samo tako, a šef vas uz bujicu riječi nagradi time što vam baci kalendar u glavu! Kalendar se odbija od vaše glavuše i pada na pod. Datum je znakovit; 13. svibnja 2011. - PETAK 13!

BUA-HA-HA-HA-HA-HA!

Novi interesantni film u Kninu. Izgleda da vas kino nešto posebno ne interesira, ne razumijem, ali...

Ovdje je riječ je o filmu, a tu je,vjerujem, drugačija situacija.

Uglavnom, o "Obredu" pročitajte na http://grad-knin.net/knin/hrvatska/25-kadar/. Tema, ugrubo, egzorcizam, ili između ostalog, egzorcizam. Način na koji ju je obradio "Egzorcist" ili "Istjerivač đavola", nije me se dojmio. Ovo djeluje kao inteligentniji film.

Ovih dana sam pokušao pročitati knjigu Robert Muchembled, Đavao od XII do XX stoljeća. Prilično su me iznenadile brojke koje se vrte u Evropi i svijetu i institucionalni odnos prema toj temi.

God. 1999. Katolička crkva je predstavila novi egzorcistički obred. Prema autoru, Gabriele Amorth, egzorcist u rimskoj dijecezi, obradio je 50000 slučajeva. Za 84, tvrdi da su prava opsjednuća. Rene Laurentin ( Katolička crkva), tvrdi da je rad egzorcista važan. Kaže da oni koji se obrate egzorcistu, neće odlaziti gatarama i vidovnjacima. Zabilježeno je da ih posjećuju političari, visoko obrazovani ljudi, učenjaci,...Istovremeno, u Francuskoj je bilo 1989. prijavljeno 40000 vidovnjaka. Njih, godišnje konzultira 10 milijuna ljudi. Autor navodi službene brojke o 30000 iscjelitelja ili čarobnjaka (?) U tom razdoblju o kojem piše, navodi broj od 15-ak egzorcista. Postoji Francusko udruženje egzorcista. God. 1999. broj egzorcista naglo skače na 120.

Egzorcizam i ritualne zločine , dijabolizam, sotonizam stavlja u isti kontekst. Nabraja poznatije sekte i razne udruge: Wicca, Međunarodni red vještica (imaju 2 mil sljedbenika u SAD, u GB 500 000), Jednorog, Djeca mraka, Lučonoša, zeleni red.

Dalo bi se još o tome.

Uglavnom, tema, iskreno, meni pomalo smiješna za ozbiljni razgovor, vidim da je u Evropi i SAD ozbiljna stvar. Barem prema brojevima.

Autor, Muchembled, ovu temu ne obrađuje sa senzacionalističkog stajališta. To je ozbiljni povjesničar, koji je dobio potpore nizozemske Kraljevske akademije, surađuje sa Vrije Universitet u Amsterdamu, Warburg Institutom u Londonu (samo neki).

Uglavnom, s obzirom da je svijet, pogotovo Evropa, malo selo, nuka me da ozbiljnije primim tu temu i ozbiljnije pogledam film "Obred". A i Anthony Hopkins nije čovjek koji će glumiti u svakakvim pokušajima.

Egzorcizam i Zlo u Hrvatskoj?

Tu i tamo se čuje nešto u hrvatskim medijima o egzorcizmu u Hrvatskoj. Čini mi se da to kod nas nije naročito aktualna praksa. Međutim, tema je interesantna.

Sa takvim predubjeđenjima, pošao sam na internet sa "egzorcizam u Hrvatskoj". Našao sam web stranice msgr. Milivoja Bolobanića (http://www.msgr-bolobanic.com/index.html)

Tko je msgr. M. Bolobanić? Bivši generalni vikar zadarske nadbiskupije i župnik župe Kraljice mira - Stanovi.

Sad trenutno je aktualna njegova knjiga "Kako prepoznati zamle zloga". Nisam je pročitao, pa ne mogu o njoj. Kao zanimljivost, predgovor je napisao G. Amorth, egzorcist Rimske Biskupije i Potpredsjednik Međunarodnog Udruženja Egzorcista, kojeg pominje Muchembled, a ja prenosim u ovom tekstu gore.

Da bi se zadržao na temi, a ne širio na pitanja vjere, evo dijelova iz intervjua, koje je msgr. Bolobanić dao Nedjeljnoj Dalmaciji" (vidi na gornjoj web adresi):

"Sotona je duhovno stvorenje koje je Bog stvorio dobrim i slobodnim, kao i čovjeka, ali se Sotona nepovratno i nepopravljivo izopačio, zloupotrebljavajući darovanu mu slobodu. ... U svoj svojoj izopačenoj zloj naravi, Sotona koji ne može ne biti zao, samo je sredstvo, instrument u Božjim rukama, kojim se utvrđuje na ovozemaljskoj pozornici tko su Božja djeca, a tko su oni koji će otići za tim zlim duhom, Zloduhom, u blato i tamu vječne propasti. ..."

Prema njemu: "Egzorcizam, kao službena molitva Crkve, primjenjuje se samo na osobe koje su u potpunosti opsjednute zlim duhom. Danas Crkva ne daje općenito odobrenje za egzorcizam, nego ustupa ovlasti i određuje osobe koje mogu provesti egzorcizam za pojedine slučajeve. Svećenik određen za tu vrstu djelovanja traži odobrenje od svoga nadbiskupa i tek po njegovu odobrenju pristupa izvršenju."

Još: "Egzorcist sam u slučaju kada za to dobijem odobrenje. To može biti svaki svećenik, ali ih je malo koji se time bave."

Možda o ovoj temi u Hrvatskoj imam krive predodžbe.

Pokušao sam odrediti razmjere ovog fenomena u Hrvatskoj. Nisam našao nikakve podatke. A, i svjestan sam da mi ovaj članak pomalo klizi sa teme. Stoga prekidam. Dao sam vam neke poveznice za daljnje istraživanje, ako vas interesira. A, možemo nastaviti u Forumu. Povod članku je bio film "Obred" i navedena knjiga.

Što vi kažete? Čini mi se da je ova tema malo bliža malom broju mladih Kninjana. Ne u onom vulgarnom, netolerantnom smislu. Mislim na onu mladost, koja je drugačija, koja pruža otpor, koja čita Coelha i zna za Black Sabbath ili Led Zeppellin ili slične modernije. Nirvana, Slipknot, Iron Maiden, Stone Sour? Jesam li u pravu? Javite se!!!

Nije mi bila namjera napisati jako pametan članak. Ovo je brzi komentar o prikazivanju filma "Obred", a eto usput sam pročitao knjigu sličnog sadržaja. Pa sam samo malo zavirio u temu.

Kad te oće, oće te. Odjednom egzorcizam i đavao na svakom kantunu. Pročitao sam tekst Ante Tomića, Odstupi sotono u zbirci Nisam pametan. O temi đavla, egzorcizma piše na svoj, originalan i svjež način. Tekst koji vas neće ostaviti ravnodušnim. Ja sam se valja od smija.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na redakcija@grad-knin.net  ili na http://www.grad-knin.net/forums.

autor: miro

Na pitanje zašto je rasformirana UBH nije mogude argumentirano odgovoriti, jer nije bilo dovoljno objektivnih razloga. To se djelomično može samo indirektno odgovoriti činjenicom da je i danas primjetan zahtjev privrede da se formira tzv. Nacionalna komercijalna banka koja bi bila stožerna financijska institucija koja bi kao cilj svoje poslovne politike imala dinamiziranje nacionalnog gospodarstva.

Do 1991. godine bilo je 19 osnovnih banaka koje su uspješno obavljale bankarske poslove i opsluživale privredu i građane, u vrijeme kad je trend razvitka bio u usponu. Međutim, poslije 1991. godine došlo je do formiranja velikog broja novih banaka (gotovo stotinu banaka i štedionica), unatoč tome što je razvitak i standard građana bio u silaznom trendu. Umjesno je pitati se kome je trebao toliki bankarski sustav i zašto.

Raspad Jugoslavije i zamjena samoupravnog tržišnim modelom nisu provedeni osmišljeno, već ih je stihija mijenjala. Bankarski sustav dijelio je sudbinu tih promjena.

Izostajanje koncepcije i strategije razvoja (o ovom najbolje svjedoči ukidanje Zavoda za plan; Službe društvenog knjigovodstva) onemogudilo je jasno usmjerenje promjena (odnos sustava i politike u uvjetima nelinearnog vremena). Osnivanje velikog broja banaka (što se nije smjelo dozvoliti) samo je derivacija nepostojanja koncepcije i strategije razvoja. Antiinflacijski program iz listopada 1993. godine nije „preveden” u Stabilizacijski i Razvojni program upravo zbog nepostojanja koncepcije i strategije razvoja. Da se mnogo toga samo formalno mijenjalo (u institucionalnom pogledu, dakle, uvođenje tržišnog modela privređivanja) pokazuju, između ostaloga, nepodmirena potraživanja koja su i danas prisutna. I dok je u uvjetima društvenog vlasništva ovo bilo mogude tolerirati (zbog društvenog vlasništva), u uvjetima privatnog vlasništva, zbog učinaka preraspodjele, egzistencija nepodmirenih potraživanja nedopustiva je.

Ignoriranje realne inflacije (nepodmirena potraživanja samo su tek njezin manji dio) polako je, ali sigurno, svekolike probleme privrede usmjerilo u bankarski sustav. Banke su postajale „kolektori” svekolikih društvenih problema. Da je u kojem slučaju politička intervencija bila veda, umjesto tržišnog modela privređivanja ponovno bi imali „državni socijalizam”. Pri tome valja redi da bi on bio značajno inferiorniji u odnosu na prethodni model samoupravnog sustava.

Rješenje za nagomilane probleme u bankarskom sustavu pokušalo se naći u sanaciji i stečaju banaka. Rezultat je bio porazan. Porezni obveznici dobili su novi račun. Javnost je izgubila povjerenje. Problemi u gospodarstvu se iz dana u dan usložnjavaju, a cijena njihovog rješenja progresivno raste.

Gordan Družić (2001.) navodi procjenu ukupnih troškova sanacije bakarskog sustava, u američkim dolarima, kako slijedi

glavnica unutrašnjeg javnog duga (stara devizna štednja) 5.500.000.000

kamate na unutrašnji javni dug, približno 5.500.000.000

preuzeti vanjski dug banaka 900.000.000

troškovi kamata na vanjski dug, najmanje 1.000,000.000

troškovi isplate osigurane štednje 500.000.000

ukupno 13.400.000.00

Pored navedenih troškova valja napomenuti da su tvrtke, kao kolateralne žrtve poslovnih banaka u stečaju, u velikom broju slučajeva završile u stečaju ili sa znatnim gubicima. Slikovito rečeno, poslovne banke koje su završile u stečaju imale su učinak potresa s epicentrom u centralnoj banci, a stečajevi i nanesene materijalne štete su kao razorena područja uslijed potresa, dok su gubici radnih mjesta, slikovito rečeno, broj mrtvih (penzioniranih) i ranjenih (nezaposlenih) tog potresa. Pridoda li se tome istovremeni potres koji je izazvala privatizacija, prije društvenog, potom državnog vlasništva s epicentrom u Saboru, ljudske žrtve iznose više od pola milijuna djelatnika, što je više od desetine ukupnog broja stanovnika Hrvatske. Tako je izgledalo i izgleda „Carevo novo ruho“. Navedena dijagnoza stanja, kao i razlozi koji su rezultirali stanjem u društvu, dugoročna je odrednica i kriterij za ponašanje poslovnih banaka, odnosno njihovih komitenata. Svi očekuju promjene/poboljšanje „preko nodi“, što zapravo ni nije opcija ved politika „noja“. Prisutna depresija, recesija u recesiji, kriza u krizi, ubrzano mijenja poslovnu politiku poslovnih banaka. Njihov dolazak bio je, u prvom redu, usmjeren ka kreditnom tržištu. Činjenica da su kupnjom ved postojedih banaka kupili i domadu štednju olakšala im je postizanje postavljenih ciljeva u smislu manje cijene ulaska na hrvatsko tržište. Krediti od strane majki banaka kderima su omogudili da u kratkom razdoblju dinamiziraju kredite visokim stopama rasta koje prije toga nije bilo nemogude zamisliti. To je proglašeno velikim postignudem, iako se kamatne stope nisu smanjivale ni približno očekivanjima. Danas, kada više nema slobodnog kreditnog tržišta, poslovne banke mijenjat de svoju poslovnu politiku. Kreditirat de stanovništvo u mjeri prihvatljive kreditne sposobnosti, tvrtke inozemnih vlasnika te naročito državu. Tako će nacionalno gospodarstvo ostati bez kreditne podrške. Upravo zato nacionalna i komercijalna banka nije izbor, ona je uvjet opstanka

Prvi korak u formiranju bankarskog sustava bio je ukidanje svih zatečenih banaka koje su prenijele svoje kratkoročno poslovanje na Narodnu banku FNRJ i dugoročno poslovanje na Državnu investicionu banku. Na taj način izvršena je maksimalna centralizacija, odnosno koncentracija kratkoročnog i dugoročnog poslovanja.

Slijedom tog bankarskog sustava, stanje bankovnog aparata na području Hrvatske 1949. godine bilo je sljedede: 91 jedinica Narodne banke, 4 jedinice Državne investicione banke, 11 jedinica Državne banke za kreditiranje zemljoradničkih zadruga, te 30 komunalnih banaka.

Uvođenje radničkog samoupravljanja i društvenog planiranja nalagalo je prilagođavanje bankarskog sustava. Riječ je o neposrednom upravljanju privrednim poduzedima i snažnijem djelovanju objektivnih ekonomskih zakonitosti, a umjesto detaljnog i centralnog planiranja uvodi se sustav društvenog reguliranja privrednih kretanja.

Privrednom reformom iz 1961. godine Narodna banka postaje centralna banka i vodi monetarnokreditnu politiku te prestaje neposredno kreditirati gospodarstvo. Komunalne banke postaju osnovne banke i obavljaju sve bankovne poslove na svom području. Platni promet i poslovi društvenog knjigovodstva i dalje su isključivo u Narodnoj banci. Ukinute su sve zadružne banke i štedionice, kao i gradske.

Reforma bankarskog sistema 1965. godine, koja je izvedena iz privredne reforme iste godine, vjerojatno je najznačajniji pokušaj u bivšoj državi da se uvedu tržišna načela gospodarenja. Ona naglašava da je za ostvarenje punog sistema radničkog samoupravlja nužno potpuno prilagođavanje privrednog i društvenog sustava sustavu samoupravljanja, reforma dotadašnje prakse i puna odgovornost u provođenju ustavnih načela samoupravljanja. I drugo, bitno za razvoj bankarskog sustava, bilo je načelo osiguranja robne privrede i njeno realiziranje na tržištu.

Tu se prvenstveno misli na tadašnji stav da privredne organizacije moraju raspolagati s akumulacijom i da bi tržište trebalo vršiti alokativnu funkciju slobodne akumulacije na način kako je to u tržišnom načinu gospodarenja. Ovo nije bilo moguće ostvariti jer se komunalni sustav ustavnim amandmanima stavlja u samo središte ukupnih društvenim zbivanja. Naime, ovdje valja imati u vidu da je Partija onemogućavala tzv. tehnomenadžere da uspostavljaju kapital odnos i tako je učinila drugu grešku - da je jačajući regionalnu strukturu činila tržište još manje transparentnim. Ovaj se problem pokušavao rješavati tzv. samoupravnim sporazumima o udruživanju radi ostvarenja zajedničkog dohotka. Ipak, oligopolna struktura jugoslavenskog gospodarstva ostala je do njezinog raspada.

Napomena mlađim čitateljima. Samoupravna socijalistička robna proizvodnja temeljila se na tzv. dohodnoj stopi (razlika između profitne i dohodne stope je u tome što se kod profita u odnos stavljaju profit i kapital, dok se kod profitne stope kapitalu dodaje cijena rada). O pitanju dohodne i profitne stope nije se nikada u Hrvatskoj od uspostave samostalnosti ozbiljnije raspravljalo, iako je za time bilo potrebe. Naime, prijelaz u tržišnu privredu prije koncipiranja samog tržišnog modela koji je primjeren hrvatskim potrebama morao je odgovoriti na pitanje: otkud dolazimo? Slovenci su se pokazali puno mudrijima jer se nisu odrekli prošlosti već su je trijezno sagledali i izvršili potrebne ispravke. Treba reći da samoupravna socijalistička privreda nije imala faktorske dohotke jer nije bilo tržišta faktora. Tako je u Zakonu od udruženom radu iz 1986. godine određeno da: „…rad i rezultati rada određuju položaj radnika u udruženom radu.” To je samoupravni izraz za tržišno-faktorsku cijenu rada; izraz bez sadržaja.

Unatoč činjenici da je reforma bankovnog sustava 1965. godine bila prekretnica u razvoju bankovnog sustava, nije uspjela radikalno preorijentirati bankovno poslovanje na osnovama ekonomskih načela i omoguditi neposredni utjecaj radnih organizacija. Analize su pokazale da objektivni uvjeti rada banaka nisu omogudavali ostvarenje ciljeva, da nisu realizirali sve mogudnosti koje im je pružao institucionalni okvir, da su se udaljavale od interesa privrede i svoje poslovanje usmjerile u pravcu maksimiziranja dohotka, odnosno postale instrument partijske kontrole nad gospodarskom strukturom.

Nakon Ustava iz 1974. godine, donijet je 1976. godine Zakon o osnovama kreditnog i bankovnog sistema.

Samoupravna socijalistička privreda u osnovi je bila oligopolna privreda koja je funkcionirala uz naklonost lokalnih funkcionara. Naime, organizacija Partije i njezino ustrojstvo preslikavali su se i na organizaciju cjelokupnog društvenog sustava. Kako je svaka opdina imala cilj svog razvoja, ne uvažavajudi odnos opdeg – posebnog – pojedinačnog, razumljivo je samo po sebi da je svaka opdina željela biti prisutna u svim društvenim tokovima pa tako i u bankarskom sustavu. Tako npr., kada i nije postojala banka postojala je filijala neke vede banke, ali je ta filijala (poslujudi po članku 25. tadašnjeg Zakona o bankama) imala ovlaštenja gotovo kao banka. To se sasvim precizno vidjelo iz mogudnosti samostalnog izdvajanja obvezne pričuve.

Banka je asocijacija udruženog rada za obavljanje kreditnih i drugih bankovnih poslova, prvenstveno akumulacije slobodnih novostvorenih i drugih sredstava organizacija udruženog rada i drugih pravnih i fizičkih osoba. Članstvo u banci stječe se prihvadanjem samoupravnog sporazuma o osnivanju banke i ulaganjem sredstava u fondove banke, a gospodarski subjekt može biti član više banaka. Društvenopolitičke zajednice ne mogu biti osnivači banke niti mogu upravljati bankom, a zapravo su banke bile „materijalna osnova“ Partije. U Hrvatskoj su djelovale: Narodna banka Hrvatska, 19 osnovnih banaka, 4 Udružene banke (Ljubljanska (još uvijek postoji problem hrvatskih štediša), Beogradska, Jugobanka i Privredna banka Sarajevo).

Postavlja se, zaista, pitanje zašto samo Hrvatskoj nije odgovarala ili nije bila potrebna takva banka. Nitko nije dao zadovoljavajudi odgovor! Međutim, postoje činjenice koje djelomično odgovaraju na posljedice koje je prouzročilo nepostojanje Udružene banke. Prvo, prisustvo udruženih banaka iz drugih republika bilo je ozbiljna konkurencija našim osnovnim bankama u poslovnom dijelu. Nema sumnje da je to bio izravan odljev kapitala, a istovremeno i dugoročno smanjenje deviznih izvora za Hrvatsku.

Drugo, nepostojanje Udružene banke u Hrvatskoj imalo je za posljedicu dezintegriranu deviznu štednju, a priljev deviza iz svih izvora nije bio dovoljan u svim bankama u odnosu na neophodne potrebe. One banke čiji su članovi bili privredne organizacije koje nisu mogle izvoziti, kao željeznica, ceste, naftovod, uvoz potrebne nafte za rafinerije, toplane na naftno gorivo itd., nisu imale dovoljno deviza za neophodno održavanje i investicije, a bile su, u pravilu, i nosioci deviznog zaduženja

Posljedica takvog rasporeda komitenata, posebno u Privrednoj banci Zagreb, bila je pad solventnosti u međunarodnim odnosima 1982. godine, konkretno, nemogudnost pladanja i otpladivanja obveza i kredita. Pokušala se izvršiti devizna sanacija Privredne banke, međutim, nedovoljno uspješno i jedino rješenje bilo je formiranje Udružene banke Hrvatske.

Tako je 1984. godine osnovana Udružena banka Hrvatske (UBH), koja je uspjela integrirati sva raspoloživa devizna sredstva i sanirati devizne obveze (nakon četiri godine) do razine da Privredna banka može sama održavati deviznu likvidnost. I zatim dolazi do ponovne inicijative, moglo bi se ustvrditi - osobnih nastojanja, da se rasformira UBH

Stan obitelji Pokrovac. Preradovićeva 11, 2. kat, Knin. Sedam i pedeset i pet. '' Kasnim'', viknula sam.Trčim u kupaonicu, a tamo – poplava. ''Ovo je sigurno Marinovo maslo. Osvećuje se i zato me sigurno nije ni probudio''. Inače, kao brat i sestra, mi smo oduvijek u sukobima i zagorčavamo život jedno drugome kad god to možemo. A sad on, izgleda, zagorčava samo moj, a ja sam bespomoćna i kasnim u školu. Bacila sam dva ručnika na pod kako bi bar malo upila vodu i kako bih mogla prići umivaoniku i uzeti četkicu za zube, a onda, ''tras''! Sve to zbog nespretno otvorenoga ormarića. Poletjeli su parfemi, dezodoransi, pjena za brijanje, losioni, lakovi za kosu i nokte…

A ja sam poletjela iz kuće. Vani mokro, blatno, hladno, vlažno.

A samo pola sata ranije u istom stanu i u istoj kupaonici Marin je uživao tuširajući se u miru jutarnje samoće, fućkao svoju omiljenu pjesmu (dok je voda prskala na sve strane), pomno oprao zube i samozadovoljno se smiješeći, ''gelirao'' svoju frizuru. Kad je izašao van, sjalo je sunce. Marin je bio ''skockan'' od glave do pete (glavna ''faca'' u razredu) i s noge na nogu , lijeno se gegajući, stigao u svoj razred. ''Zavodnički'' namignuvši učenici iz prve klupe i ne pokušavajući otvoriti knjige i spremiti se za nastavu, obratio se dečkima oko sebe: ''A gdje je najbolja 'mjuza' večeras?''

A ja? Sa zakašnjenjem, raščupana, poluobučena, blatnjava, mokra, ali s nastavnikovim dopuštenjem ulazim u razred, a na klupi - test. Nadala sam se da će mi popraviti raspoloženje (odlična sam učenica), no kad sam ugledala ocjenu, nisam mogla vjerovati svojim očima. Dobila sam jedan! Ja sam dobila jedan (prva jedinica u mome životu)! Neka zabuna! Ružan san! Ali ja sam i dalje bila s testom u ruci i dalje je na njemu pisalo moje ime i negativna ocjena.

Preostale sate nikako se nisam mogla sabrati i dokučiti dokle će sve u mome životu ići nizbrdo. Ubrzo sam saznala.

Kad sam došla kući, dočekali su me mama i tata s izrazom na licu koji nikad neću zaboraviti. '' Dođi, moramo s tobom razgovarati.'' '' O joj, pa kako su već saznali za jedinicu i za sav taj nered?'' Sabrano i smireno ušla sam u sobu i počela:''Znam, sve znam. Kriva sam i odgovorna za sve. Kaznite me!'' Mama i tata su se samo zbunjeno pogledali: '' Kako znaš, zašto bismo te kaznili? Nisi ti kriva za to.'' '' Kako nisam kriva? Pa ja sam kriva što ne znam matematiku! A ono u kupaonici? Nisam samo ja. I Marin je! '' ''

Kakva jedinica? Što u kupaonici? O čemu ti pričaš? '' zbunjeno je govorila mama dok je tata pratio zabrinutim pogledom. '' Pa ja sam mislila da vi znate. Dobila sam jedinicu iz matematike, neopravdani sat i… onaj nered u kupaonici je djelo mojih nespretnih ruku.'' '' Ma dobro! Sve se to može srediti, jedinicu ćeš ispraviti, kupaonicu pospremiti, no sada ti mi moramo reći nešto mnogo važnije'', rekla je mama. Duboko sam uzdahnula i pripremila se. A onda je mama s nekom težinom u glasu započela: ''Nakon dugo razmišljanja odlučili smo se rastati. '' Pogledala sam ih: '' Rastati?'' Ima li ovaj dan kraj? Zar su mi to morali baš danas reći? Što se to događa s mojim životom? ''

Plačući, otrčala sam u sobu. Ne znam koliko sam dugo plakala, a onda sam se sjetila one stare izreke: U radu je spas! Uzela sam sredstva za čišćenje, ušla u kupaonicu. Kad tamo – Marin!? Posprema sve one razbacane stvari. Nisam mogla vjerovati, no prvi put ovog dana Bog kao da me vidio, a Marin je rekao: ''Osjećao sam se krivim što te nisam probudio i što sam ostavio ovakav nered. Žao mi je.'' Proplakao sam cijelo popodne zbog razvoda roditelja, a onda sam se dosjetio one stare izreke: U radu je spas! '' Nasmijala sam se i zagrlila ga.

Možda i nije sve tako crno. Mi ipak imamo jedno drugo. Prestat će sigurno i igra '' tko će kome zagorčati život. '' I dalje ćemo imati i mamu i tatu. Istina, odvojeno, ali to je njihova odluka.

Dvadeset dva i pedeset i pet. Mir u Preradovićevoj 11, 2. kat, Knin. Stan obitelji Pokrovac.      

Učenica: Petra Pokrovac, 7.c

Učiteljica: Borislava Majer

OŠ Domovinske zahvalnosti

Isključivo domaćim sredstvima osnovana je u Zagrebu 1846. godine Prva hrvatska štedionica, koja je do 1941. godine bila najveća nacionalna (s obzirom na kapital) privatna banka, univerzalnog karaktera, s 48 filijala u svim dijelovima tadašnje države.

Bankarstvo u Kraljevini Jugoslaviji, pored općih obilježja kapitalističkog sustava, bilo je heterogeno. Banke su bile sitne, mnogobrojne i neorganizirane u čvrst i skladan sustav, a većina krupnih banaka pripadala je inozemnom kapitalu.

1918. godine izvršena je vrlo značajna preraspodjela bogatstva objedinjujući nekoliko valutnih sustava jedinstvenim valutnim sustavom Kraljevine Jugoslavije tako da se precijenila vrijednost dinara u odnosu na ostale valute koje su se konvertirale za dinar, čime su smanjili bogatstvo zemalja koje su ušle u sastav Kraljevine Jugoslavije.

Poslovna sredstva tih banaka bila su angažirana profitnom logikom i bila su uglavnom dionička društva. Banke su bile mnogobrojne jer nisu bile samo privredna poduzeda već su bile, u najvećem broju, političke, nacionalne i vjerske. Istovremeno, to je bio i razlog što nije došlo do koncentracije banaka, što je inače temeljna karakteristika za razvoj kapitalističkog bankarstva. Isto tako, neorganiziranost bankarstva u jednu cjelinu posljedica je i političkih prilika koje to nisu omogućavale. Tako da je 1941. godina zatekla jugoslavensko bankarstvo u neznatnom napretku prema 1918. godini.

Jedinstveno kreditno tržište nije postojalo jer je bilo razdrobljeno na nekoliko regionalnih tržišta koja su se međusobno razlikovala – po veličini depozita, visini kamatnih stopa i drugim uvjetima kreditiranja.

Većina značajnijih banaka sa stranim kapitalom bile su, uglavnom, u Srbiji, a u Hrvatskoj Hrvatska sveopća kreditna banka (talijanski kapital – sic!), Hrvatska banka (mađarski kapital). Bankarstvo se razvijalo vrlo brzim tempom, osobito u godinama konjunkture, te je postiglo svoj vrhunac sredinom 1931. godine, naročito u Zagrebu. Visoka razina depozita i smanjenje potražnje za kreditima, zbog utjecaja Velike ekonomske krize, banke su nastojale rješiti tako da su ušle u rizične investicije u industriji.

Velika ekonomska kriza iz 1929. godine prelijevala se u manje razvijene dijelove svijeta, sukladno integriranosti/neintegriranosti, s većim ili manjim zaostatkom. Kraljevina Jugoslavija, kao nerazvijeni dio kapitalističkog tržišta, funkcionirala je stanovito vrijeme mimo krize. Razloge Velike ekonomske krize valja tražiti u činjenici da je tijekom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća bila prisutna vrlo živa kreditna aktivnost poslovnih banaka, što je rezultiralo prvenstveno „napuhivanjem balona” dionica. Današnja kriza, iako ima mnoge posebnosti, rezultat je velike kreditne aktivnosti poslovnih banaka. Naprosto, teško je naći ekonomsku krizu, a da u njezinom stvaranju nije značajnu ulogu odigrao bankarski sustav putem kreditne ekspanzije.

Kada je poslije konjunkturnih godina nastupila depresija (viškovi u ionako nedovoljno razvijenoj poljoprivredi) te kriza i smanjenje prometa u trgovini, nerazvijena industrija nije bila u stanju amortizirati krizu i proizvoditi onoliko koliko se, s obzirom na kapacitete, moglo očekivati. To je dovelo do općeg zastoja – još dublje krize nego što je to bio slučaj u razvijenim zemljama koje su je savladale dinamizirajući (javnu) potražnju. Dužnici su prestali udovoljavati svojim kreditnim obavezama i, po prirodi stvari, izbila je bankarska kriza. To je pogoršano deflacijskom politikom Narodne banke Kraljevine Jugoslavije koja je takvom politikom doprinijela valu bankarskih stečajeva. Jedino je kod velikih zagrebačkih novčanih zavoda, koji nisu u tolikoj mjeri bili zavisni od otplata zemljoradnika, postignut znatan uspjeh u procesu sanacije. Tako se Gradska štedionica u Zagrebu ubrzo mogla odreći zakonske zaštite i prijeći na normalno poslovanje. Zakonom o zaštiti novčani zavodi morali su u roku od šest godina izvršiti sanaciju, u protivnom su likvidirani. Tako je 1941. godinu - Drugi svjetski rat - dočekalo gotovo 50% banaka koje su bile u procesu sanacije i likvidacije u Kraljevini Jugoslaviji. (nastavit će se )

preuzeto sa: http://www.rifin.com/

uredio: miro

Draga redakcijo Betona, molim vas, možete li mi pomoći? Imam taj problem sa Srbima, doduše, imam problem i s Hrvatima, ali o njemu nešto kasnije.

"Kost u grlu"

Ipak, ovaj sa Srbima je dublji, konkretniji, iracionalan i racionalan u isto vrijeme. Počinje u ljeto '91. kada sam iz Vukovara otišla na more i zapravo, da budem iskrena, nikad se više nisam vratila. Grad je u međuvremenu, tako su prenosili neki vaši mediji, "oslobođen", a nekoliko godina kasnije, tako su prenosili naši, "mirno reintegriran". U međuvremenu sam provela nekoliko nezaboravnih godina u prognaničkom smještaju u Kumrovcu, u bivšoj Političkoj školi za školovanje elitnog komunističkog kadra, ovo je istina, vjerujte, čekajući da ljetovanje završi. Također u međuvremenu, nestao mi je otac (znam, znam, već zvuči komplicirano, bilo je tu i vidovnjaka i svega). Od nekih komšija, koji su se noć nakon "oslobođenja" tamo zatekli, čuli smo da je posljednji put viđen na Ovčari, a vjerujte, tko god se tamo zatekao, nije završio dobro. U bilo kojem smislu. Još uvijek ga tražimo, zajedno s grupom koja je prošla "ručnu obradu". Nakon tog cijelog džumbusa trebalo je proći mnogo vremena, noćnih mora, trebalo je naći prave i nevjerojatne ljude (i jedan podlistak) da prestanem dobivati doslovno fizičke reakcije kad čujem "bre, lepo, ujdurma" i tko zna još kakve-sve-ne izraze koji su rezultirali, pa gotovo, napadima panike. Moja komunikacija s "onom stranom" svijeta nije postojala, ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika. U mom životopisu sve je bilo besprijekorno čisto, osim jedne jedine mrlje; kada sam na Sajmu knjiga u Leipzigu prošle godine, umirući od gladi nakon nekoliko sati putovanja vlakom, autobusom, avionom, sa srpskog štanda (već halucinirajući od izgladnjelosti), na nagovor hrvatskog kolege pisca maznula čokoladni kolač nakon čega me, na moj užas, satima ucjenjivao da će to ispričati svima koji me znaju. Jedina olakotna okolnost bila je da mu to nitko, tko god me poznaje, ne bi povjerovao. (Iako, moram ovdje priznati da sam imala jednu buntovnu pubertetsku fazu, oko '94., kad sam slušala Boru Čorbu jer su svi drugi slušali Thompsona, ali završila je brzo nakon što je Kost u grlu intervencijom mog starijeg brata začepila WC-školjku). Nisam se mogla osloboditi osjećaja da kada sportski komentator spominje Srbina Đokovića, da ga zapravo vrijeđa, pa zaboga, ne može li ga nazvati nekako drugačije, nego Srbin? Općenito, na našim programima, desetljeće i pol nakon "oslobođenja" i "reintegracije" moglo se čuti sve više vijesti o aktivnostima s "one strane". Ne samo vezanih uz ratne zločine i nevjericu koja obično dolazi nakon otrežnjenja, a nama ovdje poznatu pod ciničnom frazom "Pa ko nas, bre, zavadi?", nego i o raznim sportskim, estradnim, svakodnevnim aktivnostima (naprimjer, tučnjava pravoslavnih popova pred manastirom).

Do tada mi je već, moram i to priznati, od svih događaja iz prošlosti i dosljednog štreberskog potiskivanja, u glavi nastao popriličan kaos, praćen simptomima tjeskobe. Tada sam jednog dana, nakon što mi je dosadilo s neutvrđenim bolovima na lijevoj strani ispod rebara sjediti pred računalom i googlati simptome, riješila zapisati ponešto od svega toga čega se sjećam. Sama sam se iznenadila konzerviranoj hrpi pustolovina djeteta koje odrasta po hotelskim hodnicima, izopačenom životu koji nam je bio normalan (u nedostatku alternativnog) i činjenici da se polako, ali sigurno segmenti mog života nesumnjivo počinju okupljati, priznala ja to ili ne (kad je postalo sasvim jasno da suživot dr. Jekylla i mr. Hydea puca po šavovima), oko tog horor-filma započetog 1991. na ovim prostorima. Tako sam napisala roman. Tek ponešto sam izmislila, ali zapravo, riječ je o meni. O nama. Srbima i Hrvatima. Zlu i jadu. Zločinima i profiterstvu. Nemoći. I djeci najprije, usred svega toga. I smijehu, također usred svega toga. Sigurno se pitate je li mi bilo teško i je li mi onda, nakon toga, bilo lakše? E, pa reći ću vam; prvo je bilo lakše, a onda teže, onda teško, pa malo lakše, pa onda šta-ja-znam. E, da, onda sam u međuvremenu slučajno nabasala i na vas, onkraj ploče, onkraj mogućeg. Znala sam da također postoji neka kvaka (naprimjer, mora da izlazite dvaput mjesečno, mora da vas ne honoriraju, mora da ste neshvaćeni, da vas pljuju, privode ili već nešto takvo...), ali sama ta spoznaja o vama bila je slična onoj moje trinaestogodišnje junakinje kada je rastrgana sumnjama naišla na pitanje u časopisu Super teen, koje je glasilo: Imam petnaest godina, nemam dečka i samozadovoljavam se. Jesam li normalna? Jesi., to ju je dosta mučilo pogotovo srijedom kad je bio vjeronauk.

Dakle, postoji taj Beton. Super. Koje olakšanje. Nikad mi nije palo na pamet... Znači o tome se ipak priča "tamo". I to kako se priča?! Neću sad reći, od tog trena okrenula sam novu stranicu, ne, ne ide to tako lako, ali recimo da sam odnedavno spremna razmotriti činjenicu da, ako se jednom slučajno nađem kod Tovarnika, možda postoji ta mogućnost da me ne proguta crna rupa, nego da mogu nastaviti hodati dalje, klimavo, naravno, ali ipak. Možda ste u ovom pismu sad već pomalo izgubili nit, svašta sam do sada nadrobila, ali još samo malo strpljenja, stvar je dosta komplicirana. Kao što vidite, pitanje dolazi na kraju. Dakle, još jedanput: rat, roman, djeca. Čini vam se da nešto nedostaje? Da, kako je ono došlo do toga? (Izostavimo male zločeste čimpanze s noževima i mitraljezima.) Političari, naravno.

U mojoj romanesknoj priči ne spominju se puno, ipak je riječ o dječjem svijetu, iako, naravno, urlaju iz potkonteksta, viču: "Ne čujem dobro!" s jedne strane i "Zna se!" s druge, ali stjecajem novih okolnosti i zbog moje želje da se konačno i svjesno pozabavim time, moram sad i o njima napisati ponešto. Ovu dvojicu luđaka ovaj ću put ostaviti tamo gdje, na sreću, sada i jesu jer imamo mi ove aktualne koji svakako zaslužuju malo pažnje.

"Kava s predsjednikom"

Dolazimo sada do Hrvata. Mjesto radnje: Zagreb, tramvaj broj šest. Vrijeme radnje: bliska prošlost; prije nekoliko mjeseci i dva dana prije posjeta srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, skora obljetnica pada grada (optimisti kažu ispričat će se, a idealisti donijet će dokumente o nestalima). Uzrok događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore spomenutog romana o ratu i djeci. Stojim ja tako držeći se za štangu u tramvaju kad zvoni meni mobitel. U neopisivoj gužvi promakne mi prvi dio rečenice gdje mi se netko predstavlja i čujem samo ugodan muški glas koji postavlja pitanje:

-- Biste li popili kavu s predsjednikom?

-- Predsjednikom čega? -- zbunjeno pitam.

-- Pa našim predsjednikom, predsjednikom Hrvatske.

-- Ja?!

-- Da, vi. Predsjednik je čuo o vama od svog prijatelja gradonačelnika R., koji je nazočio promociji vašeg romana, oduševili ste ga, i eto, bilo bi lijepo kad biste se malo sastali i neformalno razgovarali. Onda? -- doda.

-- Pa... Da, mislim, naravno, apsolutno, hvala, uh, baš ste me iznenadili.

Možete vjerojatno zamisliti moje iznenađenje. Naravno, kad sam se malo sabrala, nazvala sam mamu, i općenito bližu rodbinu, čisto da znaju s kim imaju posla. A onda, kad sam se još malo sabrala i slučajno ugledala svoj odraz u staklu izloga, gotovo da sam pomislila, tako dakle izgleda osoba koja s predsjednikom ide na kavu. Iskreno, bilo mi je drago, iskreno, pomislila sam, hajde, možda se nešto zaista mijenja, možda ipak, ipak, koliko god teško dopuštala tu mogućnost, nisu svi oni koji se bave politikom (oprostite mi sad) ista govna. I sad kreće ta pustolovina. Za sada ću reći samo pustolovina, čisto da vas napetost, iz prosto meni dragih, literarnih razloga, drži do kraja.

Kiša lije, prijatelj me vozi do Ureda predsjednika, prolazim dvadeset šest portirnica, pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu, a onda me dovode u prostoriju s visokim stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima. Sjedimo tako savjetnik i ja, čavrljamo kako i priliči i čekamo predsjednika. Nakon desetak minuta ulazi dr. Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, OK, kratka s mlijekom, i meni molim, valjda to tako ide. Napokon, osoblje se povuče i ostanemo nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću biti nepristojna. Predstavim se (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi trenutak da mi se obrati.

-- I, recite -- s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori -- koji je vaš problem?

Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi Ameri) koji je moj problem???

-- Pa... -- ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni savjetnik i milozvučno podsjeća predsjednika.

-- Znate, pa to je ona književnica iz Vukovara, sjećate se kako smo razgovarali da bi bilo dobro da se sretnete.

-- Da, da, da... -- klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu je riječ.

-- Eto, baš lijepo da ste došli.

Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s predsjednikom.

-- Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? -- pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.

-- Ooo, sjajno je bilo! -- odgovara Josipović oduševljeno.

-- A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima...

-- A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka.

-- Aha. Točka. (Kasnije se ispostavilo da je riječ o rentgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz '89., '90. Valjda za slučaj, ako je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja povijesni trenutak.)

-- Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto, kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to... -- kaže Josipović.

-- Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo... A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.

Ovdje samo želim napomenuti da sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.

-- Kako to mislite? -- trgne se Josipović. -- Tamo su divljački ubijeni civili!

-- Znam da jesu, i žao mi je, samo... Prekine me i nastavi sad već grmjeti.

-- A znate li vi kako su ih ubijali?

-- Ne -- gotovo postiđeno kažem.

-- Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo... - objasni.

Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio, nastavio je dalje.

-- Ili zamislite da ste vi obitelj Zec -- kaže predsjednik meni.

-- Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno!

(Riječ je o srpskoj obitelji mučenički ubijenoj usred rata, u Zagrebu).

Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem:

-- Žao mi je.

Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press-clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi.

Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno -- da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema -- nula.

Nedugo zatim završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat i dvije minute prije kraja baci se na lakše teme.

-- I recite... -- samozadovoljno, nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i dobar način funkcioniranja Haaškog tribunala, odmahnuo rukom na spomen Stanimirovića kao da je riječ o dosadnoj muhi i natjerao me da se ispričam za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane

--... imate li djece?

-- Imam dvoje.

Široko se osmjehnuo ustajući se sa stolca i uskliknuo:

-- Pa dajte da vidim slike! Mehanički izvlačim mobitel i pokazujem fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti i ushićeno kreveljiti uzvikujući: -- Joooj, kak' su slatki, pa ja obožavam djecu! Prati me prema vratima, što je dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih mogla postati nepristojna. Izlazim, a ispred me čekaju namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim, konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih četrdeset pet minuta.

Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu, doznajem da je to nemoguće s obzirom na to da je ovdje blokiran svaki signal osim njihova. Kišobran mi je ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam s brda elitne zagrebačke četvrti.

Da, tako izgleda osoba koja ide s predsjednikom na kavu.

I da, političari. I Srbi. I Hrvati.

Draga redakcijo Betona, moje pitanje glasi:

Jesam li normalna?

www.vecernji.hr

Čekaj, zašto smo se mi uopće onako žestoko borili protiv Turaka?

Tako smo im se lagano prepustili, osvojiše nas i pokoriše bez ijednog ispaljenog metka, ne računajuć’ one šta su ispalili među svojim redovima. Susjedi se već pomalo dočekuju sa: Bujrum, aranžmani za Istanbul još uvijek dobro kotiraju, upisuju su tečajevi turskog jezika, proučavaju priče iz 1001 noći, a mjesecima je svake večeri ovisnička nacija nestrpljivo čekala na ubrizgavanje nove doze istočnjačkog glamura, dok su neki već zazivali i Alaha u pomoć ljubavi Šeherezade i Onura, Kerema i Benu.

Tih sat vremena, od 20 do 21 h bijaše idealno za sitni kriminal po kućama, jer se u to vrijeme zaljubljenicima u «1001 noć» mogla komodno iznijet ispred nosa cijela nepokretna imovina, dok su hipnotizirano piljili u lijepu Šeherezadu, nesretnu Benu, sirotog Kerema, ili dok je totalni gubitnik Ali Kemal s ništa uspjeha balansirao između uloge poslušnog sinčića i muža povratnika.

A tek Onur! Tip je neuništiv, preživljavao je u svim okolnostima, rješavao sve probleme, pomagao svima, za ljubav Šeherezade bio je spreman na sve.

Osim toga, stigne taj i obavit spizu, a izgleda da mu se puno više kod nas isplati obavit šoping, pa ga se može sresti u dućanu kako kupuje parizer i marmeladu… zato su meni u zadnje vrime u torbi uvijek dežurne rukavice i fotoaparat, sve čekam hoće li mi naić, pa hodam po dućanu i pjevušin: Uvijek uz tebeeee, Ooooonuuur…. bacajuć svako malo rukavice naokolo i preda se, ali Onura ni pod svićom. A i to jitanje rukavica je isto trošak – jedna mi je poletjela ispod frižidera, pa je tamo i ostala, ko će sad zbog toga plazit po podu, a drugu mi je podigao jedan mali curetak, otprilike iz 5.b razreda: “Evo, teta, ispala vam je rukavica.” Ma nije, srećo, ispala meni rukavica, nego možđani, mislim se…..eto ti me vraže, opet sam naivno nasjela na reklamu.

Nego….šta ćemo sad sa onim pustim tvrđavama, skoro svako drugo mjesto u Lijepoj našoj ima barem jednu utvrdu koja je nekad služila kao štit pred turskim nadiranjima, a koje danas predstavljaju simbol otpora. Šta bi danas Ban Jelačić, Nikola Zrinski i kliški Petar Kružić uživali da nas vide kako se žestoko opiremo, totalno omađijani, zavedeni od Turaka A i ti Turci….stvarno onda nisu znali kako treba nekoga pokoriti. Umjesto da nasrću barbarski kao kakve sivonje i nasilnici, mogli su to izvesti puno mudrije. Istina, onda nije bilo televizija ni sapunica, ali su mogli te svoje pohode ipak malo bolje marketinški osmisliti. Pa poslati par Onura, Kerema, Ali Kamala, Šehrezada, Benuica, pa i Burhana i Nadida, za ove malo starije, kao prethodnicu svojih osvajačkih pohoda. I onda fino polako, kroz priče i bajke, pa na lijepe oči, začinjeno orijentalnom glazbom, ma dobili bi Turci sve bitke, da su osvajali ljubavlju, zavođenjem i bajkama, a ne silom i sabljama.

I nema nam druge, nego simbolično istaknuti bijele zastave predaje na par utvrda iz onoga vremena, šta i ne bi bila neka sramota, jer time ne bismo negirali borbe naših velikana i osloboditelja, samo bismo skrušeno priznali kako čeznemo za nekim lijepim sentimentima, pa makar nas i Turci na to podsjetili. I uopće nije teško predočiti kako tepih centri u zadnje vrijeme prodaju nemali broj pokrivala orijentalnog uzorka, turistički djelatnici trljaju ruke mameći nas bajkovitim istanbulskim prizorima, a u CD shopovima raste prodaja «Sultana swinga» by Dire Straits, što istina nema blage veze sa tom vrstom glazbe, al’ daj šta daš, pa nek je barem sultan u nazivu.

A šta ćemo sad, kada nastupila je 1002. noć, nakon što smo se rasplakali od sreće uz ganutljive prizore ljubavne pobjede Šeherezade i Onura? Ma nema straha, samo uzmeš daljinski, turskih serija ko u priči, Gumus, Ezel, Asi, …asti…..gdje se god dobacimo s daljinskim – Turci.

Kome to nije dosta, uvik ostaje Turkish Airlines, a i domaća stvarnost, koja barem donekle baca na 1001 noć. Istina, afere naših osvajača – mehmed – paša i sultana, te njihovih dojučerašnjih poturica, nisu toliko zabavne i utješne, ali ipak ne treba otputovati predaleko za malo se više poturčit. Alahimanet!

napisala: Jelena Voroncov Eterović

http://www.omh-split.hr

Čitajući komentare dr Grbeše, stičem dojam o njenom negativnom stavu prema izvješćivanju većine hrvatskih medija o prosvjedima u Hrvatskoj. Njena akademska stručnost, imponira meni kao uredniku jednog od medija: Marijana Grbeša magistrirala je komunikacije i medije na London School of Economics and Political Science i doktorirala iz područja komunikologije na Fakultetu za družbene vede Sveučilišta u Ljubljani. Dodatno se usavršavala iz područja političke komunikacije na University of Tennessee (SAD), na Amsterdam Maastricht University i na Goethe Institutu u Bremenu.

Treba li se iz gornjih razloga, u svrhu hrvatskog boljitka ostaviti teme prosvjeda. jednim dijelom je u pravu, što se tiče velikih medija, a ja kao urednik malog medija, samo prenosim njihove vijesti. Zakon me obavezuje da članak pri tom ne mijenjam.

Treba li novinarske članke koji ne zavrijeđuju Pulitzera ili nagradu HND, brisati.

Osobno mislim, da prenošenjem pa i tendenciozne vijesti činim manje zlo. Često nisam u situaciji, iz stručnih ili objektivnih razloga, ocijeniti da li se viješću manipulira ili ne. Ali znam, ili se trudim staviti u "kožu" gladnog, nezaposlenog, očajnog, poniženog i sl.

Gđa Grbeša, aludira na loše, odn. dobro novinarstvo. Sa svog stanovišta visoko obrazovanog građanina. Sa mog stanovišta, građanina i urednika, bitno mi je, da li je vijest istinita ili nije. Iz manje ili više subjektivnog prenošenja događaja od strane novinara, nastojim između redaka procijeniti pravo stanje stvari. Ne volim neutralne, beskrvne izvještaje.

Uz tolike stručnjake komunikologije, zašto nema kvalitetne komunikacije u Hrvatskoj?

autor: miro

Hrvatska se budi, a do nedavno uspavani birači odlučili su izaći na ulice i suprostaviti se samovolji ljudi koji su časnu ulogu zastupnika bahato proglasili ulogom vladara. Samozvane političke elite, predvođene prikrivenom koalicijom HDZ-SDP, podpomognute krakovima “koalicijske političke hobotnice”, svojom su nesposobnošću i nezainteresiranošću za budućnost Hrvatske izazvale ljude da im se suprostave.  

Političkim pozicijama , kojih su se dokopali upravo novcem građana manipuliraju javnim mijenjem; dok njihovu volju, potrebe i očekivanja nimalo ne poštuju,. U prvi se plan guraju politikantske igre kojima je cilj samopromocija i postavljanje sebe samih na mjesto gospodara sudbine Hrvatske. S te pozicije samoproglašenih gospodara građana, ali i budućih generacija koje će u ovoj Hrvatskoj tek živjeti, ismijavaju se parlamentarnoj demokraciji krojeći i prekrajajući ustav i zakone prema svojim potrebama. Nezainteresiranost za hrvatsku budućnost te njihova potpuna nesposobnost i nekompetentnost su odavno prozrijeti. Jednako je prozrijeta i obmana o ulasku u EU, kao nešto što nema alternative.  

Svi oni koji vole Hrvatsku teško gledaju tragične sudbine nezaposlenih ljudi, kojima nesposobnost svih dosadašnjih nesposobnih vlastodržaca oduzima osnovno pravo na rad i zarađenu plaću. Teško je gledati i gorčinu branitelja čija uloga ne samo da nije dovoljno cijenjena, već zakulisnim igrama Srbije i međunarodne zajednice, a potpomognuta nesposobnošću vlasti, postaje kriminalizirana i sudski procesuirana. Teško je gledati razočaranje ljudi koji javno uništavaju svoje obezvrijeđene fakultetske diplome, ili tužne sudbine umirovljenika čiji je mirovinski fond opljačkan, a oni su dovedeni na razinu socijalnih slučajeva. Teško je gledati devastirano hrvatsko gospodarstvo, prodaju i pokušaje prodaje prirodnih bogatstava koje Hrvatska nesumljivo posjeduje, no najteže je ipak gledati gubitak perspektive mladih ljudi, onih kojima je Hrvatska koju Volimo najpotrebnija. Upravo ta generacija ljudi odlučila je izaći na ulice te se glasno i jasno suprostaviti samovolji svih političkih stranaka koje kroz svoje marionete raspoređene u svim strukrurama vlasti odlučuju o budućnosti Hrvatske.  

Izlaskom na ulice i podrškom onih koji prate mirne proteste ogorčenih građana postignut je prvi cilj, ljudi su pokazali da više neće trpiti njihovu nesposobnost. Prosvjedi teku mirnim i civiliziranim putem, a nekoliko ekscesa sigurno nisu ono što obilježava taj izraz revolta. Pokušaji skretanja pažnje na izolirane ekscese su prepoznati, a na trgove gradova diljem Hrvatske dolazi sve više građana svih generacija, koji su svojim dolaskom odlučili pokazati da je došlo vrijeme velikih promjena.  

Udruga Volim Hrvatsku, u prvi je plan stavila očuvanje sna koji su parlamentarne stranke izdale, a kojeg su se njihovi čelnici zbog svojeg osobnog interesa odrekli. Prvi je korak zaštita Hrvatske i osuda samovoljnog ponašanja parlamentarnih političkih stranaka odbijanjem pristupanja EU. Nakon toga ćemo zajedno sa svim društveno svjesnim i istinski domoljubnim snagama graditi moralno, politički i gospodarski stabilnu Hrvatsku. Za to nam ne trebaju tutori, ne trebaju nam gospodari. Za taj cilj na njihova mjesta trebaju doći odgovorni, inteligentni i domoljubni ljudi, koji će za svoja djela i odluke u punoj mjeri odgovarati onima koji su ih izabrali, a ne onima koji su ih stavili na liste.  

Pozivamo sve stranke, udruge, institucije i pojednince da se uključe u projekt zaštite hrvatskog suvereniteta i izgradnje moralno, politički i gospodarski stabilne Hrvatske.  

Pozivamo sve parlamentarne stranke da se odreknu zablude i obmane o EU kao cilju bez alternative.  

Pozivamo sve građane Republike Hrvatske da javno iskažu svoje negodovanje ovakvim načinom vođenja politike te da od parlamentarnih stranaka zatražimo da nas zastupaju ili da odstupe sa dužnosti i raspišu nove izbore.  

Pozivamo građane da na prosvjedima koji se održavaju diljem Hrvatske sačuvaju dostojanstvo te jasnim porukama, ali mirnim i civiliziranim putem zatraže promjene.  

Pozivamo medije da vjerodostojno svjedoče o događanjima, odričući se svakog senzacionalizma, a diskusiju o promjenama i akterima koji na njih utječu vode na temlju njihovih dosadašnjih djela, a ne na razini promoviranja ili diskreditiranja određenih osoba.  

Pozivamo policiju i cijelokupni državni aparat da sačuvaju red i zakon, ali da se suzdrže od bilo kakvog agresivnog obračuna sa svojim sugrađanima, koji svojim izlaskom na prosvjede zapravo štite i njih, i njihova radna mjesta.  

Pozivamo sve s(a)vjesne građane, udruge, političke stranke i druge čimbenike hrvatskog društvenog života u SAVEZ ZA HRVATSKU!  

Nadstranačka inicijativa i udruga Volim Hrvatsku

uredio: miro

Ja sam jedan jako čudan stvor. Normalno dijete bude u majčinoj utrobi devet mjeseci prije dolaska na ovaj svijet, ali meni je tamo bilo mračno i dosadno. Nije mi se nimalo sviđala atmosfera u tom malom zatvoru pa sam odlučio tu monotoniju prekinuti u šestom mjesecu majčine trudnoće, to jest svojega začeća. Od tada počinju moje avanture.  

Imao sam samo jedan kilogram , ali dovoljno da svima zagorčam život. Sa samo nekoliko dana života provozao sam se od Knina preko Šibenika do Splita. Dok se druga djeca nekoliko mjeseci spokojno gnijezde u toploj majčinoj utrobi, ja sam se naputovao i nauživao promatrajući strku i paniku oko sebe. I ništa mi to nije smetalo, naprotiv, godilo mi je. Spodobe u bijelo s maskama na licu u neprestanom trku kao da su nešto izgubile, mnoštvo cjevčica oko moga tijela i moje pitanje: „ Kakav je to zapravo svijet na koji sam došao? Žurio sam i stigao u žurbu i strku. Što sam tražio, to sam i dobio! Dobrodošao na mjesto koje se zove život.“  

Važno je bilo da sam za svoje roditelje odmah postao heroj. Od kada pamtim za mene se uvijek kuhala posebna papica, mama je vječito trčkarala s tanjurićem za mnom po kući i dvorištu, nisam ni slučajno smio pasti i udariti se. Svaka i najmanja povišena temperatura je, po njima, za mene bila smrtna opasnost i…tako sve do danas.  

Ništa se nije promijenilo u mome životu. Kad u školi dobijem dva, ja sam strašno pametan i nadaren, dok moja sestra Ana odmah udara u plač kad dobije četvorku jer zna da će je proglasiti tupavicom, neznalicom i ljenivicom. Nije mi teško vjerovat da sam poseban. Ja to, uostalom, oduvijek i znam. Samo se nadam da ću i ostatak života biti ovako tretiran.          

Učenik: Antonijo Vidović, 7.c

Učiteljica:Borislava Majer

OŠ Domovinske zahvalnosti

uredio: miro

Jutro!

     Škola!

          Torba!

Opet torba i opet škola!

Trpam u torbu jednu po jednu knjigu i sav sretan dolazim do kraja. Još pernica!

Što li ovo podrhtava u mojim rukama?! Nešto čudno i neobično. Gledam i čudim se.

Odjednom iz pernice iskoči oštrilo. Začuđeno ga podignem i pokušam vratiti nazad. Ali, ono neće unutra.Onako začuđen i radoznao pogledam malo bolje. Čujem neko mrmljanje i svađu. Oštrilo glasno prosvjeduje gumici : „ Hajde, zašuti više! Dosadna si!“

„ Hm, tko mi se to javlja, ružno i šuplje oštrilo.“

Umiješa se i olovka: „Oboje ste dosadni!“

„ Daj šuti, ti žgoljava olovko“, odvrati gumica.

Ponovno i oštrilo: „ To neću ni komentirati.“

I tako započne svađa. Svi se nadvikuju, a oglasi se i neko mrmljanje. Galama i buka širi se i dalje.Čulo se kako netko viče da su ni od kakve koristi i da ništa ne vrijede. Svađa i dalje traje! Padale su ružne i uvrjedljive riječi i nitko nikoga nije štedio ni slušao. Olovka se hvalila i nadvikivala kako je ona najkorisnija. Naravno da je i gumica rekla kako se i bez nje ne može. Oštrilo je opet bilo glasno: „ Brzo biste se vi istrošile i ne biste mogle dalje bez mene!“

Razmišljam što mogu učiniti. I još netko unutra pokušava smiriti situaciju i nadjačati ostale. Nije se uspio izboriti za tišinu. Onako iznenađen viknuo sam glasno: „ Dosta!“ Nastao je tajac. Zatražio sam mir. I bilo je tako. Poručio sam im da budu složni jer su mi svi potrebni. Umirili su se. Shvatili su da ih ne bih držao da mi ne trebaju. Održao sam im predavanje za što su mi potrebni i da mogu biti sretni što su zajedno i imaju društvo. Rekao sam da im svađa nije potrebna i da za neko vrijeme više neće biti zajedno.

Olovke i bojice su shvatile da će se potrošiti, gumica da će se pretvoriti u mrvice, oštrilo da će mu oštrica otupjeti, a kemijske i flomasteri da će se istrošiti. Kako su me dobro razumjeli, brzo su se pomirili i shvatili da im se bolje družiti i dobro iskoristiti preostalo vrijeme.

Svađe više nije bilo. Brzo sam zatvorio pernicu, ubacio je u torbu i potrčao u školu.  

učenik: Daniel Jurković, 6.e

OŠ Domovinske zahvalnosti

učiteljica: Marija Crnogorac

uredio: miro

Hladna proljetna kiša padala je po pustoj ulici.Sjedim kraj prozora gotovo zamagljenoga od mojih uzdaha i prepuštam se svojim mislima. I sama pomisao na njega budi u meni lijepe osjećaje. „ Zaljubljena sam“, odzvanja mi u glavi.

Slučajno sam prošla rukom preko lica i osjetila suze, prave suze jedne zaljubljene djevojčice. Jednostavno nisam mogla prestati razmišljati o strahovima i nesigurnosti, o njegovom osmijehu i prelijepim očima.

Sklonila sam se od prozora i samo na tren oslobodila se svojih strahova i sumnji. Vani je još uvijek padala kiša i uz svoju glazbu smirivala luda zaljubljena srca.  

učenica: Katarina Komarica, 6.c

OŠ Domovinske zahvalnosti

učiteljica: Gordana Knez

uredio: miro

Današnje priče o ljubavi vežu se za kupovanje ruža i raznih poklona.Je li to ljubav? Najviše volim priču koju mi je moja mama pričala o ljubavi njenog djeda i bake. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Baka je bila jako lijepa.Imala je crnu kosu i prekrasne plave oči. Mnogo je udvarača dolazilo na njena vrata, ali joj se nitko nije sviđao.Otac ju je jako volio i bila je njegova mezimica. Jednog dana baka je čuvala ovce i zamišljeno pjevušila. Tada se pred njom ukazao visok momak, crne kose i prekrasnih zelenih očiju poput livade. Odmah je zarobio bakino srce. Ali njihova ljubav nije bila moguća, naime momak je bio iz velike i siromašne obitelji. Bakin otac nije želio ni čuti za udaju. Dovodio je prosce pred baku, ali njeno je srce pripadalo samo djedu. Odlučila baka da prvom prilikom pobjegne za svoju ljubav.

Jednoga dana namjerno je izgubila magaricu koja je inače bila glavna radna snaga. Služila je za nositi drva, vodu i sijeno.Bez nje se nije moglo.Morala se pronaći.Bio je to dogovor između djeda i bake. Otišla ju je baka tražiti i pobjegla za djeda.

Dugo su godina živjeli u ljubavi. Život ih baš nije mazio, ali su uvijek bili oslonac jedno drugome. Djed bi često puta rekao: „ Lipše su moje Mande oči, nego sve drniške cure zajedno.“ U onim rijetkim trenutcima, kada bi baka bila ljuta na djeda, pa kad bi je upitali kako su se upoznali ona i djed, rekla bi šaljivo: „ Eto, ja išla tražiti magaricu, a pronašla magarca.“ Znali su da se šali i da neizmjerno voli djeda.

Mama se sjeća, kad bi se kao dijete noću probudila, da bi čula djeda i baku kako pričaju, po tko zna koji put, priče iz svog života i smiju se. Ostarjeli su skupa, ali su se i dalje voljeli kao da su se tek upoznali. Za Valentinovo baš nisu znali, ali su sigurno znali što je to ljubav.  

učenica: Petra Barać, 5.d

OŠ Domovinske zahvalnosti

učiteljica: Ana Fatović Gligora

uredio: miro

Došla sam naivno.Sa smiješkom na licu, s brigama kao svaki drugi tinejdžer. S brigama o ocjenama, školi,hoću li ga vidjeti idući dan, hoće li me pogledati onim velikim, tužnim , sivim očima. Nisam ni sanjala da će te brige prerasti u nešto veće. U borbu za život.

Taj je miris odvlačio svaku moju pozornost.Taj miris okovan ružnom, tamnom ljepotom poput olujnoga vjetra udarao je o moju glavu. To pusto more, nekom čudnom hladnoćom, grijalo je moje tijelo. Svakim danom sve više i više tonula sam u gorku prazninu. U tami ispunjenoj požudom počela sam blijedim rukama bespomoćno mahati i posezati za životom. Nisam se obazirala na svoje osjećaje, potrebe. Marila sam samo o tome kako će me gledati u društvu, na kojoj ću razini biti. Svi su htjeli dostići onu drugu razinu, ali nitko prvu. Smrt.

Počela sam s prvim gutljajem.Navukla sam se kao jutarnja rosa na list.Ovisnost je lakoćom strujala mojim tijelom. Moje oči postale su izgubljene u njenoj crnini.Svakim danom sve bržim koracima prodirala je sve dublje.Svaki moj doživljaj bio je obojan hladnim bojama.Ljudi, koji su prolazili pokraj nas, gledali su nas očima punim nepovjerenja, a mi smo im se beskrupulozno izrugivali. Na neki način bili smo zavidni, ljubomorni. Oni su u punom cvatu, a mi venemo. Gorimo mi, gore naši životi, gore kao trulo drveće. Hodam na rubu litice života. Naginjem se prema provaliji, ali nešto mi ne dopušta priuštiti tu luksuznost smrti,nešto želi da još živim u beskrajnoj, slatkoj patnji. Vječni dim lebdi iznad mene.Pepeo u mojoj ruci dobiva sve tamniju nijansu. Kada dođe do crne, sve će biti gotovo. Osjećam , nije još došlo moje vrijeme. U mojoj petrolejki još ima petroleja, nikako da iščezne. Suhi znoj me oblio dok moja usta vrište ne ispuštajući glas.

Više ne prepoznajem djevojku u ogledalu, lice izbrisano, bez emocija, a tijelo poput mrtvaca. Uplašenim pogledom tražim izlaz. Bodem se u liniju života, zadirem dublje, dublje… Na licu osmijeh, misli opuštene. Vrijeme je da se krene. Gotovo je.

učenica: Marija Čamber, 8.b

OŠ Domovinske zahvalnosti

učiteljica: Gordana Knez

uredio: miro

Predsjednik Republike Češke Vaclav Klaus izdao je publikaciju s deset argumenata protiv Ustava Europske unije."Deset točaka" objavljeno je u češkoj publikaciji Livode Noviny 1. ožujka 2005. godine. Do danas nisu objavljene ni u jednom hrvatskom mediju jer se ne uklapaju u službenu političku orijentaciju. Ove točke preporuča nam poznati britanski publicist John Laughland u predgovoru svoje knjige. Vaclav Klaus upozorava da ulaskom u EU nacionalne države prestaju postojati, postaju regije ili provincije te gube suverenitet. Češki predsjednik je nedavno izjavio da je ulazak Češke u EU bio jedna od njezinih najvećih povijesnih pogrešaka.

Točka 1

Europska unija postat će država i imat će sve osnovne odlike jedne države. Imat će svoj ustav, svoje građane, svoj teritorij, svoje vanjske granice, svoju valutu, svoga predsjednika, svoga ministra vanjskih poslova itd. Imat će svoju zastavu, himnu i državni praznik.

Točka 2

U toj novonastaloj državi federalnoga tipa, trenutne zemlje članice bit će obične regije ili provincije.

Točka 3

Ustav države Europske unije bit će nadređen ustavima zemalja članica. Čak će i cjelokupni pravni poredak EU-a biti nadređen pravnom poretku zemalja članica.

Točka 4

Izraz ustavni ugovor kao takav je neprecizan i samo privremen. Ovaj će dokument biti ugovor među suverenim državama samo dok - kao ugovor - ne bude potvrđen u zemljama članicama. Tada će taj dokument postati pravi ustav.

Točka 5

Pojam zajedničkoga suvereniteta koji je dosad bio prevladavajući, u današnjoj je staroj Europskoj uniji napušten i umjesto njega je stvoren nov paneuropski suverenitet. Države u novoj Europskoj uniji gube svoje, dosad, ekskluzivno pravo za stvaranje svojih vlastitih zakona.

Točka 6

Građani zasebnih zemalja članica postat će građani države Europske unije s izravnim pravima i obvezama ove europske države.

Točka 7

Zemlje članice moći će primjenjivati one ovlasti koji će im EU prepustiti, a ne obratno, što je bila izvorna ideja europskih integracija. Izvedene ( sekundarne ) zakonske odluke Europske unije bit će nadređene izvornim ( primarnim ) zakonskim odlukama zemalja članica.

Točka 8

Europska unija, a ne zemlje članice, sklapat će međunarodne ugovore s ostalim državama.

Točka 9

Važnost manjih zemalja članica, što znači i same Republike Češke, umanjuju se glasačkim postupcima ( u usporedbi s trenutnom situacijom koja je rezultat Ugovora u Nici ) ustavnim ugovorom.

Točka 10

Čak i u područjima donošenja odluka, u kojima će zemlje članice u budućnosti zadržati pravo veta, te odluke mogu u bilo koje vrijeme biti podređene glasu većine ( dovoljno je da se predstavnici ili premijeri zemalja Europske unije s njime slože, što znači da se može provesti bez mogućnosti da sabori pojedinih zemalja imaju mogućnosti sami o tome odlučivati, da ne spominjemo građane koji bi s time trebali izraziti svoje slaganje.

Autor: Romano Sole

Nije tome bilo tako davno da je Zapadna Europa, uključujući tu Njemačku, Austriju i Švicarsku, prepotentno smatrala da Europa, kultura i civilizacija završava na granicama Zapada prema Srednjoj Europi. Razlike su se definirale kao razlike između kulture i nekulture. Ta kultura Zapadne Europe manifestirala se i u činjenici, što je taj dio Europe oduvijek bio opterećen osvajanjem, održavanjem i priželjkivanjem kolonija. Politika Engleske, Njemačke, Francuske i Italije prema narodima Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe oduvijek je bila politika proračunske podlosti, oduvijek je bila ponižavajuća, uvijek s dozom imperijalizma.

Kad su uvidjeli da nekulturu ne mogu ratom i oružjem osvojiti i kultivirati izmislili su ideologiju , koja je bila negacija čovjekove prirode i kojoj je cilj i namjera bila držati nekulturu u zaostalosti. Ta komunistička ideologija svoj cilj i namjeru je u potpunosti i ispunila. Tome je pomogla činjenica da su na “drugoj strani“ za svoje ideje znali pronaći dovoljno školovanih ljudi, književnika, umjetnika, stručnjaka i političara, koji su prema Zapadu, njihovim ideologijama i idejama znali gajiti, a gaje i danas, veliko poštovanje, pa čak i ropsko djelovanje.

Težnja “kulturnog“ Zapada prema tim područjima i narodima uvijek je bila vršenje neke misijske uloge da nad njima vladaju, to područje Zapad je koncipirao kao područje na kojem ima pravo ideološkog, političkog i ekonomskog utjecaja.

Padom Berlinskog zida i rušenjem komunizma rodila se nada da je kraj takvim zabludama Zapada, da su rođene nove drukčije, humanije strasti. To su nagovijestile i nove ideje, opet rođene na Zapadu. Rođena je ideja globalizma, multikulturalizma, ideja Europe kao ekonomske zajednice. Te ideje u “ostatku“ su prihvaćene sa ogromnim entuzijazmom. Osobito ideja globalizacije kojom će se ostvariti, veća harmonija, veća demokracija, bolji i humaniji razvitak svijeta, ako taj svijet slijedi modernizacijska iskustva Zapada.

Pokazalo se da je globalizam, koji se pozivao na ideologiju napretka, imao samo utopijski postavljene ciljeve, a danas se pokazuje da sustavno povrjeđuje građanska i ljudska prava i što je još strašnije, on se ne zadovoljava da građane isključi od slobodnog sudjelovanja u političkom životu, nego se upravlja na to da ujednači i vlastitim svrhama podvrgne sav društveni život. Nema tu harmonije, a kamo li demokracije. Umjesto da demokracije ima više, kako se govorilo da će je biti, sve ju je manje. Sve krucijalne odluke donose se i premještene su izvan granica manjih zemalja u velika središta moći, kao što su Bruxelles i Washington.

Male zemlje gube forum gdje bi se njihove potrebe uzimale ozbiljno i gdje bi njihov glas i njihovu volja nešto značili. Ustanove kao npr. Ujedinjeni narodi služe interesima i ciljevima moćnih. Glavne ekonomske i političke odluke donose se u krugu velikih, a pripremaju ih vodeći svjetski bankari i većinom zapadni političari. Sve konferencije i dogovori održavaju se bez prisutnosti medija i javnosti. Nema tu demokracije, sve odluke o ustroju globalističkog proizvodno-potrošačkog svijeta donose veliki i moćni

Što je tiče ujedinjenja Europe s vremenom se ideja Europe kao ekonomske zajednice napušta, a sve više zagovara federalna Europa, jer iz razloga što je cijelo svjetsko gospodarstvo međusobno povezano, nezavisnost i nezavisne države su istrošena kategorija, više nemaju prođu i nikome ne pomažu. Cijela Europa treba se gospodarski i politički ujediniti.

Stoga se žrtvuju vlastite valute, uvodi se jedinstvena osnovna kamatna stopa, uklanjaju se carinske barijere u trgovinskoj razmjeni, jer to će dovesti do većeg prosperiteta, usklađuju se bankovne i fiskalne norme, povećava se trgovinska razmjena. Obećaje se poboljšanje vlastitog životnog standarda čovjeka. Govori se kako će negdje taj proces ići sporije a negdje brže. Visokoindustrijalizirane zemlje imaju prednost u svemu tome ali će se te razlike s vremenom izravnati, što se tržište bude više globaliziralo to će se proces univerzalnog ujednačavanja brže odvijati.

Poručuje se kako samo gospodarsko otvaranje, slobodna trgovinska razmjena i uklapanje u šire međunarodne ekonomske i političke strukture utire put blagostanja, demokracije i univerzalne ljubavi. Stoga napustite ideju suverenosti i nezavisnosti i ne brinite o tome tko donosi odluke, tko tobom upravlja, ne opirite se otvaranju granica i invaziji stranog kapitala, ne opterećujte se razmišljanjem o stvarnoj političkoj i ekonomskoj kontroli.

Zapad je danas pred ostvarenjem svojih ciljeva. Europa se gotovo ujedinila, no Istok nije ostvario svjetliju budućnost, a ni mnogi drugi. Raskol između bogatih i siromašnih u Europi sve je veći, socijalna situacija gotovo svugdje je lošija Nije omogućen i ostvaren poredak koji bi bolje služio ljudskim potrebama.

Nema dobrobiti za sve, koja se obećavala. Dosadašnja praksa pokazala je da EU odgovara samo moćnim silama i njihovim velikim korporacijama. Opća liberalizacija trgovine samo utire put njihovoj dominaciji. Od obećanog blagostanja za male i nerazvijene zemlje ostaje tek neostvarena i maglovita nada. Statistike pokazuju da se jaz između bogatih i siromašnih ne umanjuje nego produbljuje. Premda opći obujam trgovine raste industrijalizirane zemlje iz tog crpe za sebe najveću korist. Mali i siromašni samo zapadaju u dugove koje su jedva u stanju otplaćivati.

Danas je potpuno jasno da su veliki i moćni najviše iskoristili i da njima najviše koriste prednosti otvaranja tržišta i ostvarenje ideje Ujedinjene Europe. Jasno je i to da je strast koja je Zapad vodila oživotvorenju te ideje bila spašavanje kapitalizma. Političke vođe razvijenih zemalja i njihove velike industrijske i financijske korporacije primarno žele nesmetan rast, jer o tome ovisi i njihov prosperitet i opstanak kapitalističkog gospodarstva.

Kapitalizam da ne bi propao, a da bi i dalje proizvodio i kreirao dobit mora širiti svoje djelovanje. Da bi kapitalističko gospodarstvo opstalo potrebna mu je ekonomska i financijska ekspanzija, a za to je potrebna sloboda tržišta i slobodan opticaj financijskog kapitala. Time se ostvaruje i ekonomska moć kojom će industrijski razvijene zemlje podčiniti industrijski slabo razvijene zemlje. Dakle strasti su drukčije nego prije, jer teritorijalna moć nad slabima u drugom je planu naspram ekonomske moći.

Sve je to naravno opasno za male zemlje, za RH također, jer se gospodarski neće moći odhrvati stranoj dominaciji , osobito RH koja je industrijski slabo razvijena zemlja i kao takva nema mogućnosti zadržati kontrolu nad vlastitom privredom, a to znači novo ropstvo u vlastitoj zemlji.

Dakle kako vidimo EU neće stvoriti ni proizvesti ništa novo. U njoj dominiraju oni akteri koji su dominirali i u prošlosti samo sada homogeniji i kompaktniji. Europsko jedinstvo, Ujedinjena, kulturno homogena i pravedna Europa o kojoj govore je farsa, jer s druge strane u zemljama tih istih sve je veća netolerancija prema strancima, zahtijeva se i odobrava brzo asimiliranje. Francuzi su odavno poradili na zaštiti identiteta raznim mjerama, među ostalim i zaštitom francuskog jezika i kulture. Engleska je uvela i još uvodi nove propise za useljenike kako bi zaštitili tradiciju i kulturu. Njemačka također.

U posljednje vrijeme dosta je tumačenja o Europi kao federaciji, o federalnom uređenju Europe. Pošto mi u Hrvatskoj o budućem ustroju EU ne znamo gotovo ništa preostaje prihvatiti takva tumačenja kao moguća. Što to znači za Hrvatsku? Prije svega federalizam je antieuropska ideja, jer niječe Europu punu raznolikosti i Europu koja pomaže da bude sve više raznolikosti. Ona ne može biti ogromna etnokulturna nacionalna država, jer nije prikladno koncipirana kao nacionalna država. Već malo prije navedene moćne države priznale su i same da je projekt multikulturalizma propao. Koji je tada cilj proturanja i nametanja federalizma?

Federalizam je definicija za organiziranje jednostranih dominacija i diktata s umišljenim nisionarstvom nad drugim narodima. Federalističke kombinacije dijele se na okvire u kojima treba tražiti vješto prikrivenu imperijalističku podlogu koja, između ostalog, može biti i ekonomskog karaktera. U federalizmu nema jednakopravnosti, koristi i sigurnosti, to je iluzija. Sa potpunom sigurnošću može se reći da EU kao federacija neće biti sredstvo kojim bi se uredio ovaj dio svijeta, ostvario mir i stalni napredak.

Eventualnim ulaskom RH u takvu federaciju naša suverenost bit će ograničena voljom središnje vlasti koja postaje suverenom. Vlast u RH imat će nad sobom višu vlast koja će zapovijedati nižoj. Naime u složenim državama, unijama i savezima na određenom području uvijek može postojati samo jedna državna vlast. Kao buduća članica EU Hrvatska neće biti suverena, neće biti najviša na svome području, jer u suprotnom EU ne bi bila država nego međunarodno tijelo čije bi postojanje bilo ovisno o volji država članica.

Svi oni koji hrvatski narod izručuju jednoj takvoj kombinaciji izručuju i sebe i njega za političkog i ekonomskog roba. To danas bez mnogo predrasuda čine mnogi čimbenici hrvatskog društva. Nije se tome čuditi što gaje takve strasti, jer je većina njih dugo i neprestano živjela pod pritiskom moćnih i organiziranih snaga, te tako mnogi misle i razmišljaju da izvan ropstva drugog života i smisla ni nema pa se unaprijed odriču slobode. Samo se lud čovjek može odreći slobode i samo lud čovjek može misliti kako suverenost i nezavisnost vodi unazad u izoliranje. Kad se to izgubi drugi drži u izolaciji, jer gubitak toga znači ne moći se slobodno i samostalno politički, kulturno, vjerski i ekonomski izražavati i razvijati.

Strast za ropstvom dobrog dijela čimbenika hrvatskog društva nešto je sržno i neiskorjenjivo, trajno i pogibeljno. Da bi izišli iz tog “začaranog kruga“ oni moraju “ubiti želju“ i strast za ropstvom, moraju probuditi drukčiju strast, a to će moći ako pronađu put koji vodi istini, pravednosti, dobru. Put koji vodi slobodi k životu i ustrajati na njemu. A kako pronaći taj put, pitat će mnogi ? Odgovor je: “ Tko traži nalazi“ ( Mt 7,.