Nužno nam treba 122 milijarde američkih dolara

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Tvrtke bez vlastite imovine isto su što i ženidba bez neke stvari.

Godine 1990. nova vlast, izvršila je pretvorbu društvenog vlasništva u državno na štetu gospodarskih subjekata koji su ovim potezom ostali bez vlastite imovine i prava tvrtke te dotadašnjeg menadžmenta da istom upravlja. Država je time preuzela sudbinu tvrtki i zaposlenika u svoje ruke, kao svojinu. Dakle, država je postala vlasnik sveukupne aktive i svih osnovnih sredstava gospodarstva.

Nakon toga slijedi mrak i nepoznato, kako državi kao novom vlasniku tako i dotadašnjim vlasnicima i uposlenicima – tvrtki.

Tvrtke bez vlastite imovine isto su što i ženidba bez neke stvari. Dakle, sva aktiva i sva stvorena društvena vrijednost i imovina od 1945. do 1990. preko noći su prešli u ruke oligarhije koja se time nije znala nositi, te je pod hitno ozakonila procese da bi se toga riješila i nešto zaradila. Ništa čudno za naše podneblje!

Očekivalo se da će se država kao novi vlasnik resursa ponašati i upravljati pažnjom i odgovornošću dobrog gospodara. Uposlenici, a naročito menadžment, nikako se nisu mogli snaći – tko je čiji i tko kome odgovara. Dobar gospodar se nije dogodio. Prevladala je politika 200 bogatih. Kako ih obogatiti? Zakonima loše pisanim i još lošije provodivim. Tako su neki postali vlasnici i preko 200 tvrtki , a da u džepu i hrvatskoj lisnici nisu imali ni škude.

Ovim je završila privatizacija. Da bi postali stvarni vlasnici, koristili su se Stečajnim zakonom. Kako?

Proces je tekao tako da su gospodarske subjekte iz privatizacije zaduživali nekoliko puta više od stvarne vrijednosti tvrtki kod banaka koje su vrlo brzo vidjele način lakog stjecanja.

Sredstva banaka koja su opteretila tvrtke u većini slučajeva nisu ni sjela na račune zaduženih tvrtki već su „nestala“. Potom nelikvidna poduzeća u stečaj! Tijekom trajanja stečajnih procesa vrijednost tvrtki se urušava do granice bezvrijednosti.

Nakon svega propalu tvrtku kupuju «našim» novcem, koji su ranije spremili. Ovakvi procesi traju do potpunog uništenja imovine stvorene do 1990. godine. Neki stečajevi traju čitav ovaj period od dvadesetak godina.

Na sve ovo nijemo gledaju Sabor, saborski zastupnici, Vlada i sve institucije zadužene za nadzor i zaštitu državne i privatne imovine.

Približimo redoslijed i veličine uništenog: godine 1990. RH je imala 1.968.000 (milijun devetsto šezdeset osam tisuća) zaposlenih i 656.000 (šesto pedeset šest tisuća) umirovljenih građana.

Godine 2010. RH ima 1.425.000 (milijun četiristo dvadeset pet tisuća) zaposlenih i 1.187.000 (milijun sto osamdeset sedam tisuća) umirovljenih građana.

Dakle, u dvadeset godina stečajnih i stjecajnih procesa u Republici Hrvatskoj uništeno je 543.000 radnih mjesta (uposlenih) i prevedeno u mirovinski korpus 531.000 radno sposobnih građana.

Kad je pak u pitanju aktiva vrijednosti poslovnih subjekata uništena u ovom razdoblju cifra se penje na fantastičnih 122.000.000.000 američkih dolara. Ovaj bi nam iznos danas trebao u keš investiciji da zaposlimo 543.000 radno sposobnog stanovništva koje smo izgubili stečajnim ili stjecajnim procesima.

Dakle, nužno nam treba 122.000.000.000.- američkih dolara da bismo se u idućih četiri - pet godina vratili na pozicije iz 1990. godine. Sve ostalo je lupetanje i puste tlapnje očajne oligarhije vlasti i bespomoćnih građana o gospodarskom oporavku i mjerama za izlazak iz krize, demagogija politikanata kojima je samo stalo do vlasti.

Svih smo se ovih priča o štednji i uštedama naslušali u ranom socrealizmu. Kao da noge može štedjeti onaj tko ih nema.

Zagreb-Zadar, 9. prosinca 2011. godine

Stranka hrvatskog zajedništva