LOVRIĆ Ivan, Bilješke o Putu po Dalmaciji, II

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Gospodska pećina (pećina iz Lovrićevog teksta) (fotografija sa http://www.destinacije.com)

Želja, da malo upoznam unutarnji sastav spilja, i moja prirodna radoznalost nagnale su me, da uđem u više njih i da promotrim na djelu čudesa prirode. Meni se učinilo, da sam našao u svima ponešto, što iznenađuje, bilo što je zaista tako, bilo što je mojoj neznatnosti bilo veliko i ono, što bi drugomu, upućenijemu od mene, izgledalo vrlo osrednje. Ja ću se uostalom držati daleko od toga, da samovoljno uvećavam stvari, za koje bi kasnije drugi mogli dokazati , da su manje od njihova glasa. A da nitko ne misli, da sam čitave dane lutao po spiljama, ne ću nikad nazivati podzemnim putem dužinu manju od četvrt milje. Priznajem da moja podzemna putovanja mogu donijeti vrlo malenu korist, ali mi ljubitelji prirodnih znanosti ne bi smjeli biti nezahvalni, što sam im barem pokazao položaje, gdje se mogu posvetiti svojim mudrim opažanjima putujući ovim krajevima. U udaljenosti od sto koraka otprilike od prvoga izvora Cetine, idući jednom dolinicom nalijevo prema sredini brda, krije se ušće najveličanstvenije, najljepše i najčudesnije od sviju spilja, što sam ih ja vidio nad osam glavnih izvoraove rijeke. Čim se uđe u spilju, vidi se kamenje ne baš veliko po opsegu, ali u velikim gomilama; vjerojatno ruševine starih zidina, građenih nezgrapno na suho. Napredujemo li dvanaest koraka dalje, diže se nalijevo zidina manje nezgrapna, visoka šest stopa, što s prirodnim zidom protivne strane tvori vrata, da ulazak bude teži. Ni u ovoj ni u drugim takvim neprohodnim, divljim i strašnim pećinama nisu se nikad nastanjavali tobožnji stari divljaci Fortisovi, već su ljudi u okrutnim i tužnim ratnim slučajevima, koji su se nerijetko dešavali, kad bi vidjeli, da su opkoljeni od brojne čete neprijatelja, nosili onamo kao u posljednje utočište sve, što su imali najbolje i najdraže. Nekoliko bi oboružanih staraca ondje samo stajalo na straži nad imovinom jednog ili više sela, a mlađi bi obaju spolova lutali po susjednim brdima, odakle bi se katkada upuštali u okršaje sa neprijateljem. Najstariji se ljudi onih susjednih sela sjećaju, da se je tako događalo još za njihova pamćenja, pa se odatle može razborito nagađati, da je isto tako bilo i u davnim vremenima.

Kad se prođu prva vrata iza ušća spilje, meže se okrenuti desno, i idući otprilike osam koraka četveronoške, možemo, ako pođemo još četrnaest koraka dalje – sagibljući se čas više, čas manje – obići oko niza stupova i različitih drugih tvorevina, kakve obično nastaju od kapanja vode. Ali vraćajući se natrag na prvašnje mjesto, odakle smo skrenuli, vidimo prekrasnu i predivnu dvoranu, dugu trideset četiri geometrička koraka, a široku dvadeset i osam. Različiti i veličanstveni stupovi, koji je rese, ako je uzmemo kao osnovicu, nalazi se malen mramorni brežuljak, na kojemu se dižu različiti stalaktitski šiljci raspršeni amo tamo. Da se obiđe svaki od ovih stupova, treba više od deset geometričkih koraka. Koliko je godina, ili bolje rečeno, koliko je vjekova moralo proći, dok su vode uobličile ovako goleme građevine! Što sam im se više divio, to više mi se činilo, da su dostojnije divljenja. Njihov vanjski sastav sačinjava mnogo okomitih slojeva, što se spuštaju od vrha do dna, kao što ih opažamo u sastavu nekih brda, a napose u čuvenoj sutinskoj dolini, malo više od tri milje udaljenoj od Sinja. Ali razlika između okomitih slojeva brda i onih, što ih je stvorila kapnica, sastoji se u tom, što se prvi tako sljubljuju, da između njih može jedva proći vršak noža, dok između drugih slobodno prođe ispružena ruka, budući da su stupovi na više mjesta iznutra šuplji, a bili bi još i više, kad ih novo kapanje vode ne bi začepljivalo drugim bizarnim tvorevinama. Tko bi, pošto je pogledao ove stupove, imao volje da produži nalijevo još malen komad puta, sagibajući se malo, došao bi u dvoranicu, gdje bi mu udarile u oči najneobičnije igre vode. Ali prije nego što se prodre dalje unutra, valja proći vrlo mučnom stazom. Nije dosta, što se mora ići po zemlji četveronoške, već se na nekim mjestima moraš viti poput zmije, i bolje je zagnjuriti obraz u blatno dno, po kojem se viješ, nego da te rane oštri i britki šiljci siga, što ti vise nad glavom i leđima. Pošto prijeđeš ovaj neprohodni tijesni prolaz, dođeš u vrlo malenu okruglu dvoranicu, a iz ove se prelazi u drugu, još manju. Ondje se podzemna staza počinje penjati. Morlaci, što su bili sa mnom, nisu se ni za što na svijetu htjeli penjati, no ja sam se malo pomalo popeo sve do vrha, koji se je vidio odozdo, a nije bio jako visok. Odavle staza okreće nizbrdice, a ja bih bio pošao sam, da me nije od toga odvratila slaba jelova luč. Na tom sam mjestu našao dva komada vrbova drva, oba trula od vode, koje su bili puni, i ne znam, kako su se mogli ondje naći, ako ih nije donio netko, tko je ondje bio prije mene. Ne bi li se moglo pomisliti, da je u davna vremena onuda tekla voda i da ih je ondje ostavila? Ali kad bi bilo tako, ostaje nerazumljivo, zašto nije došlo do stalaktitske inkrustacije drva? Ali ostavimo ove brige i ova ispitivanja ljudima, koji se tim sistematski bave i koji na vrhuncima ovih brda nalaze tragove drevnoga toka Cetine; oni će nam možda istom jasnoćom osvijetliti i ovo pitanje.

Vrativši se na kraju u dvoranu, iz koje smo pošli, zaputismo nadesno, prolazeći kao pod polulukom kakva mosta, prema drugoj dvorani, dugoj dvadeset i četiri koraka, a širokoj sedam. Tu nema mnogo tvorevina od kapanja vode, ako se izuzme jedan ugao s lijeve strane, koji može za koji čas zaokupiti radoznalost. Na kraju ove dvorane nalaze se prirodna vrata, uobličena od dva stupa povezana s drugim tvorevinama, pa se radi toga ne razlikuju dobro. Slučajna kombinacija vodenih kapi nije mogla veličanstvenije i savršenije izgraditi vrata, pred kojima na prvi pogled svatko ima utisak kao da ih je stvorila umjetnost, a ne priroda. Morlaci, koji su ih vidjeli prije, govorili su mi o njima kao o čudesnoj stvari, i imali su pravo. Prošavši kroz ova vrata, uđosmo u treću dvoranu, dugu šesnaest koraka, a široku devet. To je dvorana, koja više od sviju drugih zaslužuje, da bude istaknuta, radi mnogostruke raznoličnosti tvorevina od kapanja vode i radi niza malenih stupova, koji, skrećući odmah nalijevo, kriju dvoja vrata, što služe kao ulaz u dvije grane ove spilje. Podno lijevih vrata vide se različite kamenice, koje, spojene izvana, sačinjavaju dvije posude pune najbistrije vode, a u sredini jedne od njih nalazi se tvorevina vode, koja je, kako se čini vjerojatno spužva. Ja sam zajedno sa dva Morlaka, ušao samo na desna vrata, da razmotrim taj podzemni kraj, i mnogo sam uživao i naslađivao se ondje. Kojih pedeset koraka lutasmo neprestano nizbrdice, skačući sa strmine na strminu nad izvanrednom množinom kamenja odcijepljenog od svoda, pod kojim smo bili, sa stalnom opasnošću, da polomimo noge ili da slomimo vrat. Mora se pretpostaviti, da se to odcjepljivanje zubilo u vrlo davna vremena, jer su se na kamenju napravili ogromni komadi od nakapane vode. Mramorno dno, po kojem smo hodali, svodovi, koji su se vidjeli nad nama, i mnoge stalaktitske tvorevine, što su se opažale, bili su daleko mračniji i crnji od onoga, što nam slikari i pjesnici slikaju zamišljajući demone i paklenu provaliju. Jedan od Morlaka, koji je bio sa mnom, usklikne:“Ako ovo nije dio pakla, kakav će onda biti pakao?“ Drugi mu odgovori:“Zar bi htio, da u paklu budu tako lijepe izrađevine?“ I zaista, kad se promotre s jedne strane crnina ove pećine, a s druge različiti i raznovrsni radovi prirode, moći će se uistinu reći, da u ovom paklu ima dobar komad raja, i meni se čini, da je dostojan, da o njem razmišlja kakav mudri i marljivi istraživač prirodnih tajna. Nikad se ne ću uvjeriti, da crnina ovoga spiljskoga ugla potječe od dima, kojim su Fortisovi drevni divljaci pocrnili zidove, već sam naprotiv uvjeren, da možda nisu onamo ni prodrli, i jako se čudim, da Fortis u svojem „Podzemnom putovanju“ okrivljuje radi te crnine drevne barbare, koji da su unutra stanovali.⁵ Prevalivši prostor od pedeset koraka, premda bi se moglo i dalje ići, mi se vratismo u dvoranu, iz koje smo bili krenuli, da vidimo ovu mračnu katakombu, s kojom se nikako ne može isporediti, ma koliko i ono bilo mračno, ono mjesto spilje, koje je pohodio Fortis i koje naziva pravim prizorom Danteova pakla i vrlo podesnim, da se u mislima obnove tužne Youngove noći.⁶

Prije no što se iz ove prijeđe u drugu dvoranu, nailaziš desno na stup, visok šesnaest stopa otprilike i okružen od različitih polustupova i glava šećera, čas vrlo bijelih, čas crno-bijelih i raspršenih svuda unaokolo, tako da se čini, kao da niču iz zemlje i da žive poput biljaka.

Sve su te glave šećera deblje na dnu negoli prema vrhu, ali nad njima visi isto toliko glava, koja im odgovaraju i s kojih padaju okomito kaplje, pretvarajući se dobrim dijelom u čvrsto tijelo, tako da s vremenom i od tih glava šećera nastaje isto toliko stupova. Iza toga uđosmo u jednu dvoranu dugu dvadeset i jedan korak, a široku sedam, što je odviše točan razmjer, ako se ima na umu, da je to slučajna konstrukcija. Ali nepravilna visina svoda – negdje dva koraka, a negdje manje – ne odgovara ostatku dijela. Ovdje visi kroz vrlo tijesne pukotine pomjerenih slojeva nevelik broj cjevčica, na koje kaplje voda, s običnom rupicom u sredini. Zato se s desne strane te dvorane opažaju slojevi postavljeni u redovan horizontalni položaj. Dva stupa, što su na kraju te dvorane i što tvore nezgrapna vrata, postadoše za mene sva tri puta, što sam ovamo ulazio, Herkulovim stupovima. Velim Herkulovim stupovima, jer se nitko nije usudio da ih prijeđe, ili bolje reći da se spusti s visine od nekih sedamdeset stopa. Kad bi se upro pogled u dubljinu, činilo se, da je spuštanje deset puta teže nego što je bilo. Svi Morlaci, što su bili sa mnom, obećavali bi, prije nego što bi ušli, da će svaladati svaku moguću zapreku, a kad bi do toga došlo, svi su složno mijenjali mišljenje. Prolaz je zaista tako opasan, da bi mogao ohladiti i najsmjelije i najsrčanije prirodnjake. Ipak se na kraju, nagnan mojim uvjeravanjima, jedan Morlak dade privezati za konop i riješi da pođe dolje. Priroda je tu nizbrdicu snabdjela do pola puta tolikim stepenicama, da se je moglo sići bez ikakve potpore, ali kad je tih stepenica nestalo, ne htjede Morlak dalje. Tada siđoh ja u pratnji dvojice drugih na tom istom prolazu. Ništa ne pomogaše moja obilna obećanja, da se tkogod dade spustiti do mjesta, kamo sam sam bio naumio poći. Tolik je bio strah, što ga je ova nizbrdica zadavala ljudima potpuno naviklim na gvozden život! Da ne bih osjetio nezadovoljstva, da sam četiri puta uzaludno kušao svladati prolaz tolike važnosti, i nagnan samoljubljem, da ga tko u budućnosti ne bi svladao, ja se, ne brinući se ni za kakvu opasnost, na koju sam mogao naići, privezah za uže i dadoh se spustiti na željeno mjesto, a za mnom dođoše i dvojica od Morlaka. Kad stigosmo dolje, imali smo povoda da shvatimo, da smo sišli s vrlo visoka svoda, koji je prema kraju tvorio dva luka – razdijeljena u sredini prirodnim zidom – dosta velika i veličanstvena mosta, pod kojim se vode, stvorivši sebi dva prostrana kanala, zimi izlijevaju u velikom obilju, kako se vidi i po koritu ispred mosta, gdje mora da naglo teku. Oba luka zajedno dugi su šesnaest stopa, a visoki skoro dvostruko. Po prirodnoj građi mosta, koji bez sumnje zahvaljuje svoju formaciju vodama, ja sam nagađao, da se u maloj udaljenosti mora nalaziti neka voda, pa pođoh na desnu stranu, da je pronađen. Ali kakve li strahote! Kakva li ponora! Kakvih li razvalina kamenja srušenih sa svih strana unaokolo! Kakva li straha, da se zamalo ne sruši i drugo kamenje, koje tako reći visi u zraku! Kakva duboka melanholija zaokuplja duh u toj mračnoj pećini! Koliko je sama noć, koja nas je zatekla u ovom stanju, smanjila hrabrost mojih drugova, kao da ovdje nije vječna noć! Ja sam ih hrabrio, a imao sam i sam potrebu, da me tko ohrabri. Pošavši koji korak dalje, začujemo šum vode, koji je u spilji odjekivao, da ništa nije bilo podesnije, da poveća tugu još većom tugom. Ali oh, čudesnih li promjena prirode! Moji se drugovi uplašiše još više, a ja se ohrabrih. Od radosti, što sam čuo šum podzemne vode, zaboravih za čas sve opasnosti. Pođosmo polaganim koracima prema šumu, i svaki nam se čas činilo, da imamo pred očima vodu. Bilo nam je stalo do toga, da ne stanemo nogom krivo, jer je u tom slučaju kajanje bilo suvišno. Radi različitih izbrežaka, ili, da upotrebim točniji izraz, radi greda blata mi smo se skoro vraćali natrag. No moji su drugovi imali dobrotu, da mi načine put, te ja, idući za njihovim stopama na tim opasnim gredama, stigoh na obalu kraljevske podzemne rijeke. Učinilo mi se, da je njezino korito znatno i njezina količina dovoljna, da bi od njezina razgranjivanja mogli potjecati svi izvori Cetine. Noć, koja nas je ovdje zatekla, nije nam dopustila da pođemo još dalje, i to je, da bih se prilagodio strahu mojih drugova, bila granica mojega putovanja. Pripovijedao mi je neki starac iz sela Jerbice, da su neki njegovi dokoni prijatelji u zoru duga ljetnog dana uvrtjeli sebi u glavu, da će lutati po svim dijelovima spilje i da su istom podveče izašli iz nje. Oni su pričali, kako me je uvjeravao starac, da su prešli podzemnu rijeku kao preko nekakva mosta, i da su putem naišli na dva vrlo velika okrugla jezera, i tvrdili su, da su stigli sve do rijeke ili potoka Krčića, koji izvire mnogo milja iznad Krke, s kojim se sjedinjuje poslije vodopada kod Topolja⁷ . Neki čuveni drumski razbojnik, koji je sebi u nekim kritičnim danima bio odabrao za boravak ovu spilju, opisao mi ju je na jednak način, kako sam je i ja vidio, i uvjeravao me je, da je i on više puta prešao podzemnu rijeku preko nekog mosta, a njegovo se je pripovijedanje na dlaku slagalo s pripovijedanjem dobrog starca iz Jarebice. Još je dodao:“Tko bi htio lutati još dalje, može to učiniti slobodno, ali se nikada ne može doći do kraja.“ Jednako pripovijedanje dviju družina, koje su bile ondje, i od kojih jedna nije znala, što je vidjela druga, morale bi nas uvjeriti, da se radi o sigurnoj činjenici, koja je izvan svake sumnje; no ja ipak ne ću da jamčim za tuđa kazivanja, po kojima bi se, kad bi bila istinita, moralo nesumnjivo zaključiti, da rijeke Krka i Cetina imaju iste podzemne izvore. Ali nije Cetina jedina, koja ima podzemnu rijeku iznad svojih izvora. U našim krajevima ima na više mjesta podzemnih rijeka, budući da tako reći sve potječu iz Turske. Radi toga svaka jaka žila vode, koja se gubi u Cetini, ima jednu ili više spilja iznad izvora.

Izlazeći iz spilje sav obradovan, što sam vidio veličanstvenu podzemnu rijeku, pošto sam ondje bio tri puta, a da je nisam mogao vidjeti, namjerih se često na neke komade kosti, koje su Morlaci proglašavali za kosti svetih mučenika, dok su to uistinu bile kosti od koza, koje je ovdje u divnom miru pojeo netko, tko ih nije mogao slobodno pojesti drugdje. Radi ovih tobožnjih i izmišljenih svetačkih kosti vjerovahu Morlaci, da onaj, tko je u smrtnom grijehu, ne može prodrijeti u sve dijelove spilje kao onaj tko je bez grijeha. Nas je svih zajedno bilo dvanaest, i mi smo slobodno hodali po svim dijelovima spilje, kud god nas je bila volja, pa su zato zaključili, da smo svi bez grijeha. Ja sam ih ostavio u tom njihovu mišljenju, ali sam želio znati, tko im je napunio glavu tako čudnim mislima, i oni mi rekoše, da ih uče kaluđeri (jer sam govorio s Morlacima grčkoga obreda), da vjeruju kao u član vjere, da su u svim spiljama, koje se nalaze u brdima, nekoć boravili sveti pustinjaci, i da postaje bezvjercem, tko god u to potpuno ne vjeruje. Ali s tim se ne svršavaju čudnovate ideje Morlaka, koji su ljubitelji čudesnoga, s obzirom na spilje. Tako vjeruju, da u svakoj od njih borave vile, koje djeci jedu srca, ili duhovi, što čuvaju blago.⁸ No o apsurdnim mislima o vilama i o budalastoj lakomosti kopača blaga bit će govora na zgodnijem mjestu.

Ne ću da spominjem spilju, što ju je pohodio Fortis, premda sam ja ušao dublje unutra nego on. Htio sam samo izmjeriti njezinu duljinu. „Podzemni put“, donle, dokle sam ja stigao, ne prelazi sto i osamdeset geometričkih koraka. Učinilo mi se, da je kamenica, koju je Fortis preko njezine prirodne ljepote umio nešto malo iskititi snagom svoje riječi, zavrijedila da bude iskopana i sačuvana.9 ne bih znao odgonetnuti, kako je on poslije upao u pogrešku, da traži početak Cetine ili da je dovodi u svezu s jezerom Buško Blato.10 kad bi se to moglo, onda bi bio istinit i onaj stih Ovidijev:

In caput alta suum labentur ab aequore retro flumina.¹¹

Jezero Buško Blato je pedeset milja ispod izvora Cetine, i kad bi iz njega potjecala Cetina, trebalo bi da učini čitav taj zaokret prema gore protiv svih zakona teže. Rijeke Ruda i Grab, koje se izlijevaju u Cetinu iznad Trilja, pošto je ona već protekla preko dvadeset i osam milja, mogla bi eventualno biti u svezi s jezerima Buškoga Blata. Ovo se jezero katkada sakrije za dvije ili tri godine, a onda se iznova vraća na vidjelo. Po onome, što su zapazili stanovnici sela Jarebice i drugih susjednih sela, postoji vrlo stalna analogija između Cetine i porasta vode u jezerima kod Crnoga Luga u otomanskoj državi, udaljenim dvadeset i pet milja od njezinih izvora. Trebalo bi ispitati, jesu li ta jezera u svezi još i s drugim jezerima ili rijekama, a sva nagađanja, koja se čine bez opažanja, lebde po mojem mišljenju u zraku i nemaju nikakve važnosti.

⁵“Iz ovih tjesnoća prelazi se na mjesta manje neprohodna, ali još uvijek jednako strašna, i ondje, gdje su prostranija, još mračnija od crnine zadimljenih zidova“ Fort. vol. 2. p. 65.

⁶The complaint, or night-thoughs („Noćne misli“, običnije „Noći“) engleskog pjesnika Edwarda Younga (1681.-1765.) izlazile su 1742.-1745. I mnogo su se čitale u osamnaestom stoljeću. Op. pr.

⁷ Morlaci tvrde, da potok Krčić nastaje od velikog obilja vode, koja se sva ne može izliti odozdo iz spilje, kojom teče Krka. Krka je rijeka Titius starih pisaca. To dokazuje samo ime Krčić (ako se smije po tome zaključivati), kao kad bi se reklo „sin rijeke Krke“.

⁸ Tko pročita kod Fortisa p. 159, vol. 2., vidjet će, da i kod gdjekoga o. cokulaša (franjevca) ima ovakvih praznovjerica.

⁹ „Najneobičnija, iako ne najčešća igra, što se ondje vidi, jesu neke kamenice u obliku velikih školjaka udubenih poput crijepa, od kojih jedna, koju sam napose promatrao, ima crepove pola stope široke i vrlo dobro usklađene. One ne počivaju na tlu, već izlaze od sredine školjke savijajući se prema vanjskoj strani; školjka nije deblja od četiri prsta, a drži mnogo vode, jer je duga preko dvije stope i po. Nikakva umjetnost ne bi mogla izraditi ljepšega komada za ukras kakva vrela ili kakve pećine u vrtu; velim umjetnost, koja bi htjela prirodu imitirati, a ne ukrašivati“. Fortis, vol. 2. Pag. 67.

¹⁰ Vol. 2.p.72.

¹¹ Duboke će rijeke teći od mora natrag u svoje vrelo.

Lovrić Ivan

Lovrićeve, Bilješke su samo jednom objavljene u hrvatskom prijevodu. I to u izdanju Izdavačkog zavoda JA, 1948. Sa Predgovorom i u prijevodu Mihovila Kombola. Odatle sam i prezeo objavljeni tekst.

Građani Knina, Hrvatske, Svijeta, komentirajte ovaj članak ili temu u Komentarima ispod teksta, na http://redakcija@grad-knin.net ili na http://www.grad-knin.net/forums.

uredio: miro