Josip Kokić, Hrvatsko proljeće konačno dolazi…

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Narod kaže, tko sa vragom tikve sadi o glavu mu se razbiju.

     Dvadeset godina je prošlo od osnutka države što je bila želja 90% hrvatskih građana. Hrvati domoljubi bili su voljni praštanja, željeli su mir, željeli su život u slobodi bez straha i posvetiti se napretku. Zanos je bio toliko izražen da se nije željelo pogledati stvarnosti u oči. Mislilo se je, sada je kraj svim nepravdama. Imamo hrvatsku policiju, imamo hrvatsku vojsku, pobjedničku i ponosnu na ostvarenje sna kojeg smo svi sanjali. Na našu veliku žalost brzo je došlo do otrježnjenja. Grabež i prevara virila je iza svakog ugla. Strah onih bivših ispario je u tom početnom zanosu. Mahom su se ugnijezdili u vlasti, busali u svoja «domoljubna» prsa grabeći ključne pozicije u važnim institucijama. Mnogi branitelji vidjevši sve to od razočaranja i gubitka svojih radnih mjesta nakon povratka iz rata su digli ruku na sebe, čak njih oko dvije tisuće. Bila je to slika stanja da je mnogo toga trulo i da vlast ide posve krivim smjerom.

     Odlaskom tada premijera Nikice Valentića koji je uvidio taj smjer dolazi Mateša. Od tada počinje ubrzana silazna putanja i društva i države. Bahatost je harala svim institucijama. Neprijatelji su se pronalazili iza svakog ugla, kako ne bi netko ukazao na njih, sluge i egzekutore bivšeg komunističkog režima. Podjele su rasle iz dana u dan na bogate i siromašne. Diplomacija se umnažala diljem svijeta, uglavnom iz tog bivšeg korpusa. Svi oni postaju sluge tuđina i rade u njihovu korist, pritom puneći vlastite džepove. Tuđman tu ništa nije poduzimao, a bolest i okruženje koje je imao udaljile su ga od te surove stvarnosti, jer je mislio da je stvaranjem države sve riješeno. Stoljetna glad za imati je bila znatno veća od biti. U tu zamku koncem devedesetih upao je i dio klera, pogotovo onog mlađeg, a posebice nekih u samom vrhu. Došla je i 2000-ta, SDP koji je do tada sve promatrao sa strane kao opozicija i njihovi prirepci pa i nije mogao praviti neke izrazite krive poteze. Neminovnim dolaskom na vlast, jer drugih u biti i nije bilo iskazuju svoju pravu ćud, mržnju i bešćutnost na sve što je hrvatsko. Dovode ubrzano cijelu Europu u Zagreb i uvode RH u Zapadni Balkan. Zaduživanje enormno raste, kao i nastavak rasprodaje svega vrijednoga. Čiste policiju i vojsku od sposobnih ljudi kako bi doveli svoje istomišljenike. Nakon te nešto manje od četiri godine, HDZ se vraća i postaje bespogovorni sluga EU nastavljajući rasprodaju. Odlaskom Sanadera i dolaskom Kosorice stanje se ubrzano pogoršava na štetu naroda i države. Sanader se je ipak nakon brojnih krivih poteza prije samog kraja ipak javno suprotstavio politici EU i ponašanja prema RH. Morao je pod hitno otići.

     Kosorica ili bolje rečeno Vlaisavljevička svojom mediokritetskom razinom unosi strah ponajprije među svoje, koji ga onda prenose na institucije pa i na cijelo društvo. Zajedno sa Josipovićem ubrzano provode politiku svojeg Pokreta za Jugoslaviju i dovode do poniženja svih a ponajviše hrvatskih branitelja.

     E, nakon svega iznesenog hrvatski mali div se počeo buditi a preko koga nego preko branitelja. Sa njima je vlast itekako manipulirala stvarajući podjele među njima preko nekih čelnika udruga. Sada se neki od tih čelnika pokušavaju prestrojiti i odjednom postaju gromoglasni poput Đakića ili Borkovića. Borković je bio veliki miljenik Mesića, a Đakić vlasti, odnosno nametnute Premijerke. Konačno se je sve dogodilo ono najgore, maske su pale sa svih, dilema više nema i vrlo dobro znamo tko je tko.

     Tek sada može nastupiti proljeće, hrvatsko proljeće, prisiliti v last na odstup mirnim i dostojanstvenim putem, hrabro i uporno. Vlast ne mora strahovati za nasilje koje bi moglo biti usmjereno prema njima. Neka odstupe i vrate sve ono ugrabljeno hrvatskom narodu i neka im ostane za minimalno pristojan život, kako sam se uvijek zalagao, zbog djece i obitelji. Moraju podleći sudu javnosti i sudu pravde i nakon toga mogu biti slobodni kad istina izađe na vidjelo. Neka se brane sa slobode, što oni nisu dopuštali drugima, jer mi smo vjernici katolici i takovi ćemo i ostati. Tim činom RH bi konačno došla na ono za što su se svi domoljubi borili i svoje živote ugradili u temelje Lijepe naše. Zbog svega navedenog i molimo krunicu Majci Božjoj da nas očuva od nasilja i kojekakvih integracija koje su nas tlačile cijelu našu povijest. Sada je vrijeme za spas ili konačnu propast. Sudbina je u našim rukama i svaka pogreška biti će samo naša i više nikoga nećemo moći kriviti, jer smo sva moguća iskustva prošli. Ulazak u bilo koje izbore ili referendume dok su na vlasti je posve besmisleno jer sva kontrola je u njihovim rukama, a kadri su učiniti sve kako bi sačuvali vlast i sebe u njoj po bilo koju cijenu, jer oni su sami sebi svrha. Ne zanima ih narod pa čak i vlastita obitelj, a tu sliku gledamo posebice ovih dana diljem svijeta. Narod kaže, tko sa vragom tikve sadi o glavu mu se razbiju.

     Zagreb, 31.1.2011.  Josip Kokić

     Tko je Josip Kokić? Neki mediji ga zovu najiskusnijim hrvatskim štrajkašem glađu. Osobno mi se to ne sviđa i ćuti se na senzacionalizam. Svojedobno predsjednički kandidat. Po mom sudu to je hrvatski intelektualac, koji se osjeća odgovornim za vrijeme i prostor u kojem živi. Za razliku od većine intelektualaca, ne želi šutjeti. Ako želite više, ukucajte njegovo ime i prezime na google.

     Uredio: miro