Guste Santini: Povijest hrvatskog bankarstva od 1918. godine.

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Raspad Jugoslavije i zamjena samoupravnog tržišnim modelom nisu provedeni osmišljeno, već ih je stihija mijenjala. Bankarski sustav dijelio je sudbinu tih promjena.

Na pitanje zašto je rasformirana UBH nije mogude argumentirano odgovoriti, jer nije bilo dovoljno objektivnih razloga. To se djelomično može samo indirektno odgovoriti činjenicom da je i danas primjetan zahtjev privrede da se formira tzv. Nacionalna komercijalna banka koja bi bila stožerna financijska institucija koja bi kao cilj svoje poslovne politike imala dinamiziranje nacionalnog gospodarstva.

Do 1991. godine bilo je 19 osnovnih banaka koje su uspješno obavljale bankarske poslove i opsluživale privredu i građane, u vrijeme kad je trend razvitka bio u usponu. Međutim, poslije 1991. godine došlo je do formiranja velikog broja novih banaka (gotovo stotinu banaka i štedionica), unatoč tome što je razvitak i standard građana bio u silaznom trendu. Umjesno je pitati se kome je trebao toliki bankarski sustav i zašto.

Raspad Jugoslavije i zamjena samoupravnog tržišnim modelom nisu provedeni osmišljeno, već ih je stihija mijenjala. Bankarski sustav dijelio je sudbinu tih promjena.

Izostajanje koncepcije i strategije razvoja (o ovom najbolje svjedoči ukidanje Zavoda za plan; Službe društvenog knjigovodstva) onemogudilo je jasno usmjerenje promjena (odnos sustava i politike u uvjetima nelinearnog vremena). Osnivanje velikog broja banaka (što se nije smjelo dozvoliti) samo je derivacija nepostojanja koncepcije i strategije razvoja. Antiinflacijski program iz listopada 1993. godine nije „preveden” u Stabilizacijski i Razvojni program upravo zbog nepostojanja koncepcije i strategije razvoja. Da se mnogo toga samo formalno mijenjalo (u institucionalnom pogledu, dakle, uvođenje tržišnog modela privređivanja) pokazuju, između ostaloga, nepodmirena potraživanja koja su i danas prisutna. I dok je u uvjetima društvenog vlasništva ovo bilo mogude tolerirati (zbog društvenog vlasništva), u uvjetima privatnog vlasništva, zbog učinaka preraspodjele, egzistencija nepodmirenih potraživanja nedopustiva je.

Ignoriranje realne inflacije (nepodmirena potraživanja samo su tek njezin manji dio) polako je, ali sigurno, svekolike probleme privrede usmjerilo u bankarski sustav. Banke su postajale „kolektori” svekolikih društvenih problema. Da je u kojem slučaju politička intervencija bila veda, umjesto tržišnog modela privređivanja ponovno bi imali „državni socijalizam”. Pri tome valja redi da bi on bio značajno inferiorniji u odnosu na prethodni model samoupravnog sustava.

Rješenje za nagomilane probleme u bankarskom sustavu pokušalo se naći u sanaciji i stečaju banaka. Rezultat je bio porazan. Porezni obveznici dobili su novi račun. Javnost je izgubila povjerenje. Problemi u gospodarstvu se iz dana u dan usložnjavaju, a cijena njihovog rješenja progresivno raste.

Gordan Družić (2001.) navodi procjenu ukupnih troškova sanacije bakarskog sustava, u američkim dolarima, kako slijedi

glavnica unutrašnjeg javnog duga (stara devizna štednja) 5.500.000.000

kamate na unutrašnji javni dug, približno 5.500.000.000

preuzeti vanjski dug banaka 900.000.000

troškovi kamata na vanjski dug, najmanje 1.000,000.000

troškovi isplate osigurane štednje 500.000.000

ukupno 13.400.000.00

Pored navedenih troškova valja napomenuti da su tvrtke, kao kolateralne žrtve poslovnih banaka u stečaju, u velikom broju slučajeva završile u stečaju ili sa znatnim gubicima. Slikovito rečeno, poslovne banke koje su završile u stečaju imale su učinak potresa s epicentrom u centralnoj banci, a stečajevi i nanesene materijalne štete su kao razorena područja uslijed potresa, dok su gubici radnih mjesta, slikovito rečeno, broj mrtvih (penzioniranih) i ranjenih (nezaposlenih) tog potresa. Pridoda li se tome istovremeni potres koji je izazvala privatizacija, prije društvenog, potom državnog vlasništva s epicentrom u Saboru, ljudske žrtve iznose više od pola milijuna djelatnika, što je više od desetine ukupnog broja stanovnika Hrvatske. Tako je izgledalo i izgleda „Carevo novo ruho“. Navedena dijagnoza stanja, kao i razlozi koji su rezultirali stanjem u društvu, dugoročna je odrednica i kriterij za ponašanje poslovnih banaka, odnosno njihovih komitenata. Svi očekuju promjene/poboljšanje „preko nodi“, što zapravo ni nije opcija ved politika „noja“. Prisutna depresija, recesija u recesiji, kriza u krizi, ubrzano mijenja poslovnu politiku poslovnih banaka. Njihov dolazak bio je, u prvom redu, usmjeren ka kreditnom tržištu. Činjenica da su kupnjom ved postojedih banaka kupili i domadu štednju olakšala im je postizanje postavljenih ciljeva u smislu manje cijene ulaska na hrvatsko tržište. Krediti od strane majki banaka kderima su omogudili da u kratkom razdoblju dinamiziraju kredite visokim stopama rasta koje prije toga nije bilo nemogude zamisliti. To je proglašeno velikim postignudem, iako se kamatne stope nisu smanjivale ni približno očekivanjima. Danas, kada više nema slobodnog kreditnog tržišta, poslovne banke mijenjat de svoju poslovnu politiku. Kreditirat de stanovništvo u mjeri prihvatljive kreditne sposobnosti, tvrtke inozemnih vlasnika te naročito državu. Tako će nacionalno gospodarstvo ostati bez kreditne podrške. Upravo zato nacionalna i komercijalna banka nije izbor, ona je uvjet opstanka