Guste Santini: Povijest hrvatskog bankarstva od 1918. godine.…

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Slijedom tog bankarskog sustava, stanje bankovnog aparata na području Hrvatske 1949. godine bilo je sljedede: 91 jedinica Narodne banke, 4 jedinice Državne investicione banke, 11 jedinica Državne banke za kreditiranje zemljoradničkih zadruga, te 30 komunalnih banaka.

Prvi korak u formiranju bankarskog sustava bio je ukidanje svih zatečenih banaka koje su prenijele svoje kratkoročno poslovanje na Narodnu banku FNRJ i dugoročno poslovanje na Državnu investicionu banku. Na taj način izvršena je maksimalna centralizacija, odnosno koncentracija kratkoročnog i dugoročnog poslovanja.

Slijedom tog bankarskog sustava, stanje bankovnog aparata na području Hrvatske 1949. godine bilo je sljedede: 91 jedinica Narodne banke, 4 jedinice Državne investicione banke, 11 jedinica Državne banke za kreditiranje zemljoradničkih zadruga, te 30 komunalnih banaka.

Uvođenje radničkog samoupravljanja i društvenog planiranja nalagalo je prilagođavanje bankarskog sustava. Riječ je o neposrednom upravljanju privrednim poduzedima i snažnijem djelovanju objektivnih ekonomskih zakonitosti, a umjesto detaljnog i centralnog planiranja uvodi se sustav društvenog reguliranja privrednih kretanja.

Privrednom reformom iz 1961. godine Narodna banka postaje centralna banka i vodi monetarnokreditnu politiku te prestaje neposredno kreditirati gospodarstvo. Komunalne banke postaju osnovne banke i obavljaju sve bankovne poslove na svom području. Platni promet i poslovi društvenog knjigovodstva i dalje su isključivo u Narodnoj banci. Ukinute su sve zadružne banke i štedionice, kao i gradske.

Reforma bankarskog sistema 1965. godine, koja je izvedena iz privredne reforme iste godine, vjerojatno je najznačajniji pokušaj u bivšoj državi da se uvedu tržišna načela gospodarenja. Ona naglašava da je za ostvarenje punog sistema radničkog samoupravlja nužno potpuno prilagođavanje privrednog i društvenog sustava sustavu samoupravljanja, reforma dotadašnje prakse i puna odgovornost u provođenju ustavnih načela samoupravljanja. I drugo, bitno za razvoj bankarskog sustava, bilo je načelo osiguranja robne privrede i njeno realiziranje na tržištu.

Tu se prvenstveno misli na tadašnji stav da privredne organizacije moraju raspolagati s akumulacijom i da bi tržište trebalo vršiti alokativnu funkciju slobodne akumulacije na način kako je to u tržišnom načinu gospodarenja. Ovo nije bilo moguće ostvariti jer se komunalni sustav ustavnim amandmanima stavlja u samo središte ukupnih društvenim zbivanja. Naime, ovdje valja imati u vidu da je Partija onemogućavala tzv. tehnomenadžere da uspostavljaju kapital odnos i tako je učinila drugu grešku - da je jačajući regionalnu strukturu činila tržište još manje transparentnim. Ovaj se problem pokušavao rješavati tzv. samoupravnim sporazumima o udruživanju radi ostvarenja zajedničkog dohotka. Ipak, oligopolna struktura jugoslavenskog gospodarstva ostala je do njezinog raspada.

Napomena mlađim čitateljima. Samoupravna socijalistička robna proizvodnja temeljila se na tzv. dohodnoj stopi (razlika između profitne i dohodne stope je u tome što se kod profita u odnos stavljaju profit i kapital, dok se kod profitne stope kapitalu dodaje cijena rada). O pitanju dohodne i profitne stope nije se nikada u Hrvatskoj od uspostave samostalnosti ozbiljnije raspravljalo, iako je za time bilo potrebe. Naime, prijelaz u tržišnu privredu prije koncipiranja samog tržišnog modela koji je primjeren hrvatskim potrebama morao je odgovoriti na pitanje: otkud dolazimo? Slovenci su se pokazali puno mudrijima jer se nisu odrekli prošlosti već su je trijezno sagledali i izvršili potrebne ispravke. Treba reći da samoupravna socijalistička privreda nije imala faktorske dohotke jer nije bilo tržišta faktora. Tako je u Zakonu od udruženom radu iz 1986. godine određeno da: „…rad i rezultati rada određuju položaj radnika u udruženom radu.” To je samoupravni izraz za tržišno-faktorsku cijenu rada; izraz bez sadržaja.

Unatoč činjenici da je reforma bankovnog sustava 1965. godine bila prekretnica u razvoju bankovnog sustava, nije uspjela radikalno preorijentirati bankovno poslovanje na osnovama ekonomskih načela i omoguditi neposredni utjecaj radnih organizacija. Analize su pokazale da objektivni uvjeti rada banaka nisu omogudavali ostvarenje ciljeva, da nisu realizirali sve mogudnosti koje im je pružao institucionalni okvir, da su se udaljavale od interesa privrede i svoje poslovanje usmjerile u pravcu maksimiziranja dohotka, odnosno postale instrument partijske kontrole nad gospodarskom strukturom.

Nakon Ustava iz 1974. godine, donijet je 1976. godine Zakon o osnovama kreditnog i bankovnog sistema.

Samoupravna socijalistička privreda u osnovi je bila oligopolna privreda koja je funkcionirala uz naklonost lokalnih funkcionara. Naime, organizacija Partije i njezino ustrojstvo preslikavali su se i na organizaciju cjelokupnog društvenog sustava. Kako je svaka opdina imala cilj svog razvoja, ne uvažavajudi odnos opdeg – posebnog – pojedinačnog, razumljivo je samo po sebi da je svaka opdina željela biti prisutna u svim društvenim tokovima pa tako i u bankarskom sustavu. Tako npr., kada i nije postojala banka postojala je filijala neke vede banke, ali je ta filijala (poslujudi po članku 25. tadašnjeg Zakona o bankama) imala ovlaštenja gotovo kao banka. To se sasvim precizno vidjelo iz mogudnosti samostalnog izdvajanja obvezne pričuve.

Banka je asocijacija udruženog rada za obavljanje kreditnih i drugih bankovnih poslova, prvenstveno akumulacije slobodnih novostvorenih i drugih sredstava organizacija udruženog rada i drugih pravnih i fizičkih osoba. Članstvo u banci stječe se prihvadanjem samoupravnog sporazuma o osnivanju banke i ulaganjem sredstava u fondove banke, a gospodarski subjekt može biti član više banaka. Društvenopolitičke zajednice ne mogu biti osnivači banke niti mogu upravljati bankom, a zapravo su banke bile „materijalna osnova“ Partije. U Hrvatskoj su djelovale: Narodna banka Hrvatska, 19 osnovnih banaka, 4 Udružene banke (Ljubljanska (još uvijek postoji problem hrvatskih štediša), Beogradska, Jugobanka i Privredna banka Sarajevo).

Postavlja se, zaista, pitanje zašto samo Hrvatskoj nije odgovarala ili nije bila potrebna takva banka. Nitko nije dao zadovoljavajudi odgovor! Međutim, postoje činjenice koje djelomično odgovaraju na posljedice koje je prouzročilo nepostojanje Udružene banke. Prvo, prisustvo udruženih banaka iz drugih republika bilo je ozbiljna konkurencija našim osnovnim bankama u poslovnom dijelu. Nema sumnje da je to bio izravan odljev kapitala, a istovremeno i dugoročno smanjenje deviznih izvora za Hrvatsku.

Drugo, nepostojanje Udružene banke u Hrvatskoj imalo je za posljedicu dezintegriranu deviznu štednju, a priljev deviza iz svih izvora nije bio dovoljan u svim bankama u odnosu na neophodne potrebe. One banke čiji su članovi bili privredne organizacije koje nisu mogle izvoziti, kao željeznica, ceste, naftovod, uvoz potrebne nafte za rafinerije, toplane na naftno gorivo itd., nisu imale dovoljno deviza za neophodno održavanje i investicije, a bile su, u pravilu, i nosioci deviznog zaduženja

Posljedica takvog rasporeda komitenata, posebno u Privrednoj banci Zagreb, bila je pad solventnosti u međunarodnim odnosima 1982. godine, konkretno, nemogudnost pladanja i otpladivanja obveza i kredita. Pokušala se izvršiti devizna sanacija Privredne banke, međutim, nedovoljno uspješno i jedino rješenje bilo je formiranje Udružene banke Hrvatske.

Tako je 1984. godine osnovana Udružena banka Hrvatske (UBH), koja je uspjela integrirati sva raspoloživa devizna sredstva i sanirati devizne obveze (nakon četiri godine) do razine da Privredna banka može sama održavati deviznu likvidnost. I zatim dolazi do ponovne inicijative, moglo bi se ustvrditi - osobnih nastojanja, da se rasformira UBH