Gunjača S., TINIENSIA ARCHEOLOGICA-HISTORICA-TOPOGRAPHICA,…

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Plavno, „Turska kaca“ (foto: Ante Jurčević)

Na sjevernoj periferiji kninske okolice, uz granicu Like, nalazi se ravnica 400 m visoko iznad mora, koja je sa svih strana zatvorena gorama, i ta se ravan zove Plavno. Okolo te ravnice na pristrancima brda nalaze se raštrkani komšiluci istoimenog sela. Potoci Tukleč i Bašinac dolijeću kao brzice u ravnicu, da se tu nešto smire i ostave goleme količine krševa i šljunka, a to isto nanose po ravnici i divlje vode iz strmih draga pa je sva ravnica posuta debelom naplavom, te je, držim, od tog hidrografskog procesa nastalo ime Plavno prije ravnici, a onda po njoj i selu. Prema tome bi ta dva istovetna toponima bila isključivo slavenskog porijekla, pa to nikako ne bi išlo u prilog Bulićevu nabacivanju, da bi se tu mogao nalaziti municipium Splonum (Dionov Splaunum) na što ga je nesumnjivo naveo prizvuk Plavno, makar on to izričito ne odaje, nego protivrječi Tommascheku, koji Splonum ubicira u Starom Majdanu u Bosni zbog obilja metala. A Bulić kaže, da su i u Plavnu pronađeni obilni tragovi metala30 iako to niotkuda nije potvrđeno. Istina je, da na istočnom dijelu te ravnice, u predjelu Međine ima dosta prostranih tragova naselja iz doba rimske dominacije, ali tadašnjem naselju, za koje Marun kaže da je bilo znamenito, do danas ne znamo imena.³¹

Selo se više puta spominje u srednjovjekovnim i novovjekovnim dokumentima, a njegov zabačeni i strateški položaj došao je naročito do izražaja za posljednjih godina turske dominacije u kninskoj okolici. Od vidljivih preostataka nekadašnjeg života u tom kraju još se vide: prethistorijske Gradine, Međine iz doba rimske dominacije, spolij iz starohrvatske crkve, koji je uzidan u zvoniku današnje crkve sv. Đurđa, srednjovjekovna utvrda iznad potoka Tukleča, a donedavno se vidjela i porušena kuća u komšiluku Šimića, kula “Kulinović – bega”.

O prošlosti Plavna nemamo dosada ništa pisano do li Zlatovićev topografski osvrt, koji je on napisao pod konac života. Tu je o Plavnu i o utvrdi Tukleču rekao ovo:

3. Tuklac – Tukleč – Plavno ... uz dugu provalu, kud je morao biti put za Bosnu, na sjeverozap. kraju planine Orlovače, koja rastavlja Strmicu od Plavna, na strmu brijegu vidi se stari međašni grad Tuklac, spomenut u nagodbi Sigizmunda kralja sa Mlečanima g. 1433. Još mu je samo obla kula cjelokupna, te je seljani nazivaju kadca. Preostaje nešto zidina velike ograde i temelji kućišta. Sve je ostalo sa zemljom sraženo.

4. Plavno. Od grada Tuklaca na jug vide se velike ruševine grada Plavna, koji iza odlaska Turaka (1688) Mlečani još bolje utvrdiše i kao međašnu tvrđavu čuvaše do pada skupnovlade... Serdar Šimić potpisivao se Comandante della fortezza di Plavno god. 1718. U istom selu nalazi se njegova tvrda kula”.³²

Mi danas možemo da rečemo nešto više, a to stoga, što raspolažemo, iako malim brojem izvora, koji su se objavljivali naknadno, kao i zato, što su vršena makar nepotpuna terenska istraživanja. Ime Plavna sačuvalo nam se u ispravama XV. stoljeća, a susrećemo ga prvi put g. 1423.³³ Ono se u Srednjem vijeku skoro redovito javlja kao oznaka mještana, kad se navodi porijeklo nekog feudalca, odnosno funkcionara, kao na pr. Bojničića i Benkovića “de Plavno”. Tako se o Plavnu zna samo to, da su u njemu prebivali velmože, koji su obnosili sudačku čast, bili osobe povjerenja ugarskog kralja i kninskog kaptola. Oni se najprije i najčešće javljaju kao uvoditelji u posjed dobara, koja su u raznim mjestima nabavljale razne osobe.

Prvi nam se javlja Juraj Bojničić “de Plavno” u prije spomenutoj godini, kad viceban Hrvatske Martin Suke naređuje kninskom kaptolu, da pošalje nekoga od svojih, koji će se pridružiti Jurju Bojničiću, Ivanu Kosinu iz Bužana ili drugim ljudima, koji se u ispravi navode, a koji su svakako osobe povjerenja vlasti. Oni imaju uvesti Katarinu, kćer velmože Ivana Cetinskog, a ženu Anža Frankopana, u posjed Zvonigrada i županije Odorja, što joj je otac založio za 2000 dukata,³⁴ koje mu je (navodno) posudila. Ovdje se radi o smišljenoj akciji kneza Ivana Nelipića, koji ostavši bez muških potomaka, iznalazi razne načine, da osigura nasljedstvo golemih dobara kćeri i zetu. On obećava g. 1411. pismeno, da daje u miraz kćeri sav posjed (županije Cetinu i Ramu, pa utvrde: Klis, Čačvinu, Prozor, Kamičac, Ključ i Zvonigrad sa svim pripadnostima) s motivacijom “Quia grave est onus matrimonii supportare, nisi provideatur decenter”.³⁵ Nelipić se bojao, da kralj Žigmund ne će priznati žensko nasljedstvo i stoga posini zeta, pa kad mu se i to činilo nedovoljnim, stade tobože zalagati dobro po dobro svojoj kćeri, jer bi mu ona posuđivala novac, koji je on trošio, kako kaže na obranu od Turaka, Mlečana i drugih neprijatelja u službi i vjernosti svete krune kraljevine Ugarske. To je Nelipić prakticirao punih 12 godina sve do smrti (1435) povećavajući zajam i obnavljajući zalog, a pravno je to provodio preko vicebana Hrvatske i kninskog kaptola.³⁶ Pri svakom zalaganju trebalo je zajmodavca, t. j. kćer mu Katarinu uvoditi u posjed, što se činilo u prisutnosti vicebanova i kaptolskog izaslanika, a vicebani su skoro neizostavno sa svoje strane delegirali ili predlagali Jurja Bojničića iz Plavna, za kojeg se u prijedlozima navodi da je homo regie serenitatis. Tako ga nalazimo g. 1423. pri uvođenju Katarine u posjed grada Zvonigrada i “provincie” Odorja,³⁷ g. 1426. grada Klisa,³⁸ g. 1428. gradova Kamičca, Ključa i provincije Petrovo polje,³⁹ g. 1429. grada Omiša s tvrđavicom Visućem,⁴⁰ g. 1432. opet Klisa,⁴¹ g. 1434. svih dosada spomenutih dobara i još Čačvine s Posušjem, ⁴² i ponovo Cetinske županije sa Sinjem i Travnikom⁴³ (danas Potravlje). Inače se taj Bojničić ne spominje ni u kakvoj drugoj javnoj prigodi.

Bilješke:

³⁰ Frano Bulić. Iscrizioni inedite Bullettino di arch. e st. dalm. VIII. Split 1885, str. 18.

³¹ L. Marun, Ruševine crkve sv. Luke na Uzdolju kod Knina s pisanom uspomenom hrv. kneza Mutimira. Starohrvatska prosvjeta, nova serija l. sv. 3–4. Zagreb–Knin 1927, str. 278.

³² S. Zlatović, Topografičke crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve. Starohrvatska prosvjeta II. Knin 1896, str. 149.

³³ Thalloczy Lajos –Barabas Samu, Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus, 1. Budapest MCMX, str. 196.

³⁴ L. c.

³⁵ O. c. str. 166–7.

³⁶ O. c. str. 193–255.

³⁷ O. c. str. 196–7.

³⁸ O. c. str. 294–5.

³⁹ O. c. str. 214, 225.

⁴⁰ O. c. str. 229.

⁴¹ O. c. str. 244, 246.

⁴² O. c. str. 253.

⁴³ O. c. str. 254.

Gunjača Stjepan

Prema najavi iz članka na /grad-knin.net/knin/hrvatska/stjepan-gunjaca-tiniensia-archaeologica-historica-topographica/, ovim člankom nastavljam objavu dijelova djela Stjepana Gunjače, Tiniensia Archeologica-Historica-Topographia. Tiniensia je objavljena u Starohrvatskoj prosvjeti, ser. III, 6 , Zagreb, 1958. i 7, Zagreb, 1960., u prvom izdanju, u nakladništvu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Isti nakladnik ju je objavio i 2009. povodom 100-te obljetnice rođenja Stjepana Gunjače. Tekst je predočen u izvornom obliku, ali je popraćen novim fotografijama pejzaža i arheološkog materijala obrađenog u katalogu, te zemljopisnom kartom.

Ovom prigodom koristim se izdanjem iz 2009. Nakladnik je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS), urednik: Tomislav Šeparović, fotografije: Ante Jurčević.

Preuzet ću dijelove iz I, II, III i IV poglavlja: Pađene, Kninsko polje (?) i Vrpolje, Plavno i Knin.

Više na http://grad-knin.net/blog/hrvatska/gunjaca-s.-tiniensia-archaeologica-historica-topographica-1/

Ovom prilikom, im se zahvaljujem jer bi bez njihove suglasnosti, suradnje i pružene pomoći, objava ovih tekstova bila otežana ili nemoguća.

Znam da se i ponavljam, ali nadam se da će vam mogućnost boljeg uvida u povijest prostora i ljudi koji žive na njemu pružiti zadovoljstvo kao i meni.

Uredio: miro