Gabrijela Vidan, Lujo Matutinović, novi građanin Europe…

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Matutinović Lujo, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, 3

Tekst Ogleda* u tri dijela o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, s nadnevkom Pariz, 25. Listopada 1811., koji čitatelj ima priliku potanko upoznati, izuzetan je ljudski dokument i kao takvog ćemo ga u ovom uvodu i razmatrati. Okolnosti njegova nastanka su specifične: Lujo Matutinović, kao častan podanik i Napoleonov vojnik, nudi novom vladaru povijesno-politički i gospodarstveni uvid u careve nove stečevine (posjede). U tom se objektivnom iznošenju činjenica nerijetko prpoznaje autorski glas snažne ličnosti koja se koleba između novih podaničkih obveza i jasnih nakana da ispriča svoju životnu sudbinu naizmjenično vezanu za tri gospodara (Veneciju, austrijskog cara, pa Napoleona).

Matutinović je kao Dalmatinac, kako ponosno najavljuje uz svoje ime na prvoj stranici Ogleda, preuzeo svečanu, ali i poniznu dužnost da pred noge Njegova Veličanstva, podastre trud cijelog svog života – štivo koje slijedi. Matutinovićev domoljubni osjećaj pripadnosti dalmaciji daje mu, u vlastitim očima, legitimitet da bolje od ikoga do tad, izvještava o njoj. Svijest da nije samo taj dio Ilirskih provincija njegova domovina, već da se ona sada proteže i živi mimo uskih granica rimske provincije Dalmacije istodobno priprema Matutinovića da politički sagleda situaciju i progovori o njoj kao budući građanin Europe. Zato se ne smije shvatiti kao puka završna formula na kraju cijelog Ogleda, njegovo izvještavanje, pomalo šturo, o Crnoj Gori, kad ponosno zaključuje: „Građanin koji sanja o sreći svoje domovine vrijedan je poštovanja“ (str. 380). Valja se zamisliti nad izuzetnom figurom Matutinovića i smjestiti ga u kontekst sredine koja je u prijelomnim godinama kraja 18. Stoljeća (Mletačku su Republiku dokrajčili Napoleonovi vojnici 1797.) bila, kao provincija Dalmacija, još nesvjesna svojih intelektualnih i stvarnih prirodnih potencijala. U svom vizionarskom naumu Matutinović je bio prvi, a osijećao se najpozvanijim da progovori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti toga širokog i pomalo neodređenog prostora koji, jednim potezom pera pri potpisivanju mira u Schönbrunnu (14. Listopada 1809.), nasljeđuje Napoleon, njegov novi gospodar. Međutim, caru su oči već bile uperene prema sjeveru i prema dalekim prostranstvima Rusije, i svi Matutinovićevi pokušaji da njegovu pozornost zadrži na neprocjenjivim i dotad neprocijenjenim blagom novih posjeda, padaju u vodu.

Za Matutinovića je to samo još jedan izazov više da od tako (umjetno stvorenoga) geopolitičkog i zemljopisnog prostora upitne kohezijske snage, koja se proteže od Villacha u Koruškoj i Alpi na sjeveru do Crnog Drima u Albaniji, na jugu, sastavi strateški zanimljiv teritorij. Za običnog čitatelja pedantno i nezanimljivo nabrajanje u Ogledima svih utvrda, uz opis njihova održavanja, uz često isticanje graničnih točaka prema Turskoj odnosno Bosni, imalo je cilj naglasiti vojnostratešku važnost obrambene linije Francuske prema istoku. Za Matutinovića s golemim ratničkim iskustvom, sudjelovanjem u brojnim pomorskim ekspedicijama i nesvakidašnjim pothvatima i izvan Sredozemlja (u Srednjoj Americi i na Sjevernom Atlantiku), i, kako sam ističe g. 1806., uz četiri godine učenja po zatvorima, ništa nije nemoguće. Prikupit će potrebne podatke o komparativnim prednostima pojedinih predjela sjeverno i južno od Dalmacije, njegove uže domovine. Ona je i zemljopisno na razdjelnici tog nasumice sastavljenoga geopolitičkog prostora, a povijesno upućuje na nekad bogatu, moćnu i kulturnu rimsku provinciju koja je za Matutinovića čista metafora za zlatno, zauvijek izgubljeno doba. On nije preuzetan u ulozi sveobuhvatnog izvjestitelja-zar tko može bolje od njega prikupiti korisne podatke o tim nepoznatim krajevima i sugerirati vlastodršcima novu, svrhovitu politiku? A tu je, uz odlično obrazovanje stečeno na mletačkom vojnom učilištu, mogućnost višejezične komunikacije na terenu na talijanskome, njemačkome i, posebno, na hrvatskome (ilirskome, slovinskome). Stoga čitatelj iscrpnih Ogleda o različitim krajevima i običajima u Matutinoviću-izvjestitelju prepoznaje insidera, čovjeka koji gleda i vrednuje iznutra, kao da je jedan od promatranih ili, bolje, jedan od onih koji tu pripadaju. Njemu se pojmovi granica i razgraničenja (primjerice, kotari, okruzi i okružja) samo nužan okvir da drugima sustavno prenese korisna znanja i razmišljanja o vrlo raznovrsnoj i složenoj zbilji svih tih zemalja na nejednakom stupnju razvoja. Pragmatičan i najčešće odmjeren, Matutinović nastoji zadržati objektivnost u opisivanju običaja i ustaljenih praksi, što ne znači da se ne će s izvjesnim zadovoljstvom okomiti na pojave neznanja i predrasuda u pojedinim sredinama.

No istodobno će biti sklon savjetovanju novih gospodara da se pokažu obzirnima, primjerice, prema tradicionalnom ponosu Poljičana koji ljubomorno čuvaju davno stečene plemićke povlastice. Izjednačavanje njihovih prava s onima koji pripadaju francuskom plemstvu značilo bi čvršće povezivanje novih podanika s majkom-domovinom (Mère-Patrie). Matutinovićevi su savjeti vrlo praktične prirode, čega se on nikada ne libi, pa nastavlja da su Poljičani vrlo lijepi ljudi, čvrste građe i naviknuti na rad, za razliku od drugih Dalmatinaca. A mogli bi biti izvrsni vojnici. Nužno će slijediti tirada o Morlacima … Ostavimo na čas tu vruću temu, i u tom kontekstu dobronamjernog opata Alberta Fortisa, kao i izuzetnoga dalmatinskog prosvjetitelja Ivana Lovrića. Vrijeme je da se zapitamo kako je bilo moguće da Matutinović u svojim Zemljopisnim ogledima svlada toliko raznorodnih činjenica i podataka, razvrstanih prema istim ili srodnim kriterijima, a da se pri tom nije upleo u zamku preobilja zbilje odnosno informacija, tj. da ipak ne odustane od sveobuhvatnog projekta koji je sam pobjedonosno priveo kraju: sjetimo se maloprije citirane njegove misli koja krasi kraj Ogleda. Izraz preobilje zbilje odnosno višak zbilje preuzimamo od francuske filozofkinje Annie Lebrun, koja u knjizi što u izvorniku glasi Du trop de realite (prijevod Previše zbilje Jagode Milinković, 2007.), tematizira, među ostalim, i pojave nasilnog zaposjedanja imaginarnog prostora, s kojim se danas susreće stanovnik planeta. Izraz koristimo u užem smislu i u pragmatičnom kontekstu: Matutinović je sustavno neutralizirao višak informacija zahvaljujući uobičajenim okvirima struke (najčešće zemljopisne), ne dovodeći sebe u teškoće, ali uz poneki iskorak pri opisivanju konkretne zbilje po njegovu izboru. Kao vojnika i inženjera zanimala su ga funkcionalna rješenja utvrđenja gradova, a kao moderna pojedinca i dobrim gospodarenjem višestruko ih oploditi.

Matutinović je pak po svojemu intelektualnom habitusu najbliži francuskim „filozofima“ s kraja prosvjetiteljstva koji se nazivaju „ideolozima“ (ideologues¹). Njihovi su svjesni i legitimni nasljednici koji se pozivaju na objektivnost i želju da upoznaju zbilju-često su to putnici-otkrivači-vlastitim konkretnim istraživanjima, upotrebljavajući pritom precizne mjerne instrumente. Osim toga „ideolog“ će odbaciti zanimanje za starine kao cilj zapisivanja i njihova vrjednovanja, a pokazati znanstvenu znatiželju za pozitivno promatranje realnog stanja. Volney, jedan od njih, kratko će izjaviti: „Dobro vidjeti umijeće je koje zahtijeva više vježbe nego što se misli.“ Praktična primjena novih spoznaja u području znanosti o čovjeku (npr. psihologija, fiziologija, logika) temeljne su pretpostavke napretka, a „ideolozi“ su vjerni tom cilju.

Matutinović nije putnik po nepoznatome i nimalo imaginarnom prostoru, on je jednostavno izvjestitelj-insider koji inaugurira novi književni žanr: praktični vodič s iscrpnim informacijama o topografiji, stanju putova sela i gradova s utvrdama, s etnografskim podatcima o lokalnom stanovništvu i, naravno, u duhu fiziokratizma, tada već dulje općeprisutnog opredjeljenja, uz ispisivanje svih prednosti i koristi od poljoprivrede.

Još nešto „ideolozi“ su svjesni važnosti tako iscrpne, od putnika prikupljene nove građe koja posredno pridonosi razvoju europske kulture, i tu tezu zagovara S. Moravia u navedenoj raspravi karakteristična naslova Filozofija i geografija na kraju 18. Stoljeća. U skladu s tim, istraživači-putnici novim znanjima žele ispuniti prazno mjesto u svojoj percepciji toga tako bliskog Drugog i tako osebujnog Istoka, nepoznatog ruba iste Europe.

Nedvojbeno je da je Matutinović namjeravao ispuniti to prazno mjesto na mapi Europe koje mu je bilo dobro poznato, a za koje je pretpostavljao da je dolaskom Napoleona predodređeno za velike promjene. Kratko poglavlje na samom početku cjeline Ogleda o povijesti i jeziku naroda koji se povezuju s novoskovanim pojmom Ilirskih provincija, trebalo je biti jednostavno sročeno i temeljiti se na prihvaćenim činjenicama o veličini davnog Ilirika, na poznatim odnosima hrabrih Ilira s Rimljanima te, konačno, na djelomičnom znanju o Slavenima koji su, svojim dolaskom, naknadno dali ime široko zahvaćenom prostoru „između Drave i Save“, a napose o slavenskim dijalektima koji su postali „jezikom cijelog Ilirika“. Da je sve to moglo ostati jednostavno, kako je priželjkivao autor, ne bi li odmah pristupio opisima fizičkih svojstava tala i obilježjima Jadranske obale? Teško!

Matutinović ne iskorištava priliku da spomene kako je, služeći se tim jezikom, uspijevao uspostaviti komunikaciju sa stanovništvom spomenutog područja tijekom prikupljanja podataka o, primjerice, topografiji ili stanju utvrda, no to bjelodano iskazuje svojim rezultatima. Valaj se sjetiti i velikih povijesnih događaja: počevši od 1809. g. francuska uprava uvodi uporabu ilirskog jezika u lokalnu administraciju, a nastava se u osnovnim školama održava na materinskom jeziku.

Ali vratimo se Matutinoviću, kojemu kojemu i dalje ostaju mnoge dvojbe kad opisuje rasprostranjenost ilirskoga ili slavenskog jezika s velikim brojem dijalekata na tako značajnom prostoru. Osnovni problem za Ilire ili Slavene naš izvjestitelj vidi u zapisivanju tog jezika za koji postoji samo jedna abeceda, poznata kao bukvica. U Dalmaciji se zove ćirilica, prema sv. Ćirilu (radi se, prema R. Katičiću, o ćirilici zapadnog tipa); a uz nju se mnogo rjeđe rabi i drugo pismo koje je izumio sv. Jeronim, kako podsjeća autor, i to ponajviše uz obalu i na otocima a koje nije lako čitljivo. (Radi se, dakako, o glagoljici.) Za Ilire ili Slavene koji ne poznaju rješenje sv. Ćirila, nastavlja Matutinović, tu su i latinska slova, uz neke ugovorene znakove koji ipak ne mogu prenijeti sve glasove njihova jezika. Svi ti glasovi mogu se adekvatno zapisati jedino s tih 38 čitljivih i prepoznatljivih znakova ćirilice koji se rabe u ruskim liturgijskim knjigama. Njegov je savjet jednoznačan, a nestrpljivost da se slijedi taj primjer vidljiva.

Otpor koji je Rimska kurija pokazala prema radu glagoljaša, uporabi glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju, osjeća se snažno i u Matutinovića, premda iz bitno drugačijih pobuda. Naime, tu je njegov antiklerikalizam i omalovažavanje običaja i vjerskih praksi općenito, a usto, na funkcionalnom području, znamo da čvrsto uvriježene tradicije ne olakšavaju prosvjećivanju neukog naroda, a to oneraspoložuje Matutinovića. Upada u oči činjenica da je pun divljenja za sve što dolazi iz carske Rusije. Ona je, naime, žarište prosvjetiteljskih ideja u 18. St., kao i čuvarica pravoslavlja. Više zbog tog drugog razloga, u mnogim se domovima Dalmacije, podsjeća Matutinović nalaze slike carice Katarine! A za njega je normiranje ruskog jezika početak modernizacije svakoga geopolitičkog prostora, pa tako i ovih provincija, daleko od utjecaja ruskog cara Aleksandra. Posljedica izostanka normiranja, kao i usporednu ili naizmjeničnu uporabu triju pisama na našem području, Matutinović vidi kao velik nedostatak, te navodi primjer nerazumijevanja i nemogućnosti čitanja tekstova koji su sastavljeni na istom jeziku, a različito zapisani u Dubrovniku i u Varšavi! Kao novi građanin Europe nerado ulazi u prepirke o različitim pismenima i abecedama, ali ipak ne može izbjeći dvojbe i glavobolje koje su se tek počele sustavno rješavati pravopisnim i drugim, još značajnijim reformama početka 19. stoljeća.

Neobično je stroga ocjena koju Matutinović dodjeljuje korisnicima ilirskog jezika, odgovornima što je on „iskrivljen i nesavršen“: svećenstvu što se povodi za latinskim, a sastavljačima gramatika za to što doslovno prenose pravila iz latinskoga i talijanskog, bez poštovanja „duha domaćeg jezika“. Pitamo se potiho je li ga sam Matutinović osjećao … No on ističe i važnost nedavno objavljenog rječnika Joakima Stullija pod naslovom Rječnik ilirski-talijanski-latinski (Budim, 1801., 1802.). Sastavljen u doba intelektualnoga sveslavenskog zanosa u Dubrovniku, rječnik obiluje mnoštvom ruskih, poljskih i čeških riječi, ali, ne zaboravimo, Stulli je crpio i mnoge primjere iz starih pisaca, i to ne samo dubrovačkih. Prikupljajući 50 godina građu, novac je neumornom leksikografu stizao od raznih vladara, a treći dio pothvata financirao je maršal Marmont.

Na kraju postavimo samom Matutinoviću jedno pitanje: je li ikad pokušao zaviriti u ijednu ilirsku knjigu pisanu na „domaćem jeziku“, ćirilicom ili glagoljicom? Njegovo uporno distanciranje od naše dalmatinske književne baštine, pisane tim teškim znakovima, pomalo zbunjuje. Je li ikad u rukama držao Marulićevu Juditu ili Gundulićeva Osmana? Svi izvori koje citira pisani su na jezicima koje je čitao, ponajviše na talijanskome. Možda je ipak „duh domaćeg jezika“ uspio uspoznati u živomu govornom kontaktu, toliko važnome za njegova bilježenja političkog trenutka u Ilirskim provincijama, pišući o njezinim prirodnim bogatstvima uz ponešto etnografskih opažanja.

Vratimo se Matutinoviću, Fortisu, Lovriću i nezaobilaznoj temi Morlaka. Za razliku od Lovrića, koji je ušao u briljantnu polemiku s opatom Fortisom, pragmatični će Matutinović uredno preuzimati osnovne teze o Morlacima iz Putovanja po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1772.), pa se možemo zapitati je li pri tom činu u rukama imao francuski prijevod (Voyage en Dalmatie, par M. l'abbe Fortis, traduit de l'italien, avec figures, 2 vol. Berne, 1778.) ili se služio talijanskim originalom. Prvo bi bilo vrlo logično, to prije što je cjelokupni tekst Ogleda (422 rukom ispisane stranice) dovršen u Parizu u jesen 1811., sigurno uz svesrdnu pomoć prepisivača i katkad urednika Francuza koji se trudio da djelo upućeno vladaru stekne uobičajena stilska obilježja dobro sročena podneska.

Šteta je što nemamo uvid u taj francuski prijevod Fortisova znamenitog dijela, ali ako i ostane zauvijek tajna nije li se možda naš izvjestitelj njime ipak poslužio navodeći morlačka obilježja, vrlo je neobično da je samo jedanput citirao dulji odlomak iz Putovanja po Dalmaciji, na talijanskome koji onda slijedi i u francuskom prijevodu! Komentirajući Fortisov visoki stil kojim se opat, kad je riječ o mletačkoj upravi, jedva uvijeno i s mnogo gorčine ruga zbog nedjelotvornosti gospodara glede saniranja močvarnog tla u blizini Knina, Matutinović navodi da je pritom riječ o neplodnoj debati o dvama suprotstavljenim stajališta Talijana koji jednako kolonizatorski gledaju na nevolju Dalmacije, a ne žele ništa poduzeti za boljitak i napredak njezinih stanovnika. Ne ulazeći u bit problema, opću zaostalost, Matutinović cinično zaključuje da sastavljanje „lijepih zapisa“ o slučaju ne vodi nikamo i nastavlja: „Trebalo bi …“, u pet točaka, učiniti sljedeće za pripremanje pojoprivrednog tla oko Knina: zacijelo savjeti novom gospodaru, potkrijepljeni i ovim: „osobno sam uvjeren da …“. Matutinović ostaje uvijek pragmatičan, siguran u sebe i ne želi se upustiti u neposredne okršaje s općepriznatim autoritetom kakav je bio Fortis. Ima pred sobom sasvim druge ciljeve.

Ako se itko usudio ukrstiti pera oko morlačkog pitanja, onda je to Ivan Lovrić, koji se okomio na netočnost i zlonamjernost Fortisovih opažanja o etnologiji Morlaka, pa je na duhovit, volterovski način ismijao učenog mentora dalmatinskih prosvjetitelja. Njegove su Bilješke (Osservazioni, Venecija, 1776.) ušle u anale poznatih sučeljavanja: vrijedi spomenuti da su zebilježene kao nesvakidašnja pojava u poznatoj šestosveščanoj Općoj biblioteci putovanja iz 1808. Koju je sastavio Francuz Boucher de la Richarderie.² Uz Fortisovo djelo, spominje se i Lovrićevo! Uzavrela atmosfera u mletačkoj provinciji dalmaciji na tren je privukla pozornost europskih naprednih elita, ali za Matutinovićev praktičan i hitar duh nije bilo razloga ulaziti u pojedinosti stajališta tako različitih znanstvenika i povjesničara kao što su Lučić, Fortis, Freschal i Lovrić, koji su se bavili, kako on tvrdi, morlačkim pitanjem. Matutinović jednostavno zaključuje da o Morlacima lijepo piše grofica Rosemberg (Rosenberg), doduše u obliku romana, i to na francuskome (Les Morlaques, 1778.).³ Hitrom izvjestitelju, zauzetom drugim sadržajima, nije bilo ni na kraj pameti da ulazi u meritum Lovrićevih osporavanja Fortisovih tvrdnji (je li uopće prolistao svog zemljaka?), pa ni grofičin roman, ali se zato žestio kad bi neki poznati putnik ili znanstvenik iznio materijalne pogrješke o topografiji i izgledu Zadra, o netočnom datumu zauzeću toga grada od Mlečana, netočne podatke o broju Židova u Splitu ili, konačno, kad bi pisalo da Morlaci u okolici Zadra udišu nezdravi zrak, naprotiv, tvrdi on, vrlo je dobar.⁴

Toliko o običnim podatcima i njihovoj pouzdanosti. A što reći o tada već poznatom djelu francuskog slikara L. F. cassasa Slikovito i povijesno putovanje istrom i Dalmacijom (Pariz, 1802.), s prekrasnim vedutama? Matutinović nevoljko i nepotpuno spominje, i netočno citira, ime slikara casas (sic!), ime djela nikako, a ne navodi ni ime urednika (Josepha lavallees) tog prestižnog izdanja čije su vedute odmah preuzete za bečko izdanje godišnjaka taschenbucha. Budimo pošteni: skupo francusko izdanje možda nije ni mogao imati u rukama, ali zašto onda kaže da je tekst urednika pun laži i povijesnih netočnosti?!⁵

¹ O toj temi nezaobilazan je opsežan rad Sergija Moravije „Philosophie et geographie a la fin du XVIIIe siecle“, Studies on Voltaire and the eighteenth century, LVII., 1967.

² Više o tome u našem radu „O značajkama prosvjetiteljstva u Dalmaciji i Dubrovačkoj Republici ili od čovjeka granica do umrežavanja prosvjetiteljskog duha.“ Kolo $/2003., str. 78.-95., posebno bilješka na str. 92.

³ O grofici Justine Wynne udanoj Rosenberg-Orsini, Talijanki, i njezinu jedinom romanu, izdanome u Veneciji, pisali su mnogi, među ostalima i Rudolf Maixner. Sveučilišna knjižnica u Zagrebu ima jedan primjerak romana. Opširnije o tome vidjeti u raspravi Mihaila B. Pavlovića, u knjizi koju u cjelosti potpisuje, a nosi naslov Jugoslovenske teme u francuskoj prozi. Beograd, 1982., str. 21.-43.

⁴ Izvor za ove dosadašnje primjere je Zemljopisni ogled … bivše mletačke Dalmacije (v. Uvod, suzdržanost o značaju znanstvenika za pitanja oko Morlaka, str. 96.; o netočnim navodima, str. 94.-95.; o Poljičanima, str. 103.; o citiranju Fortisova Putovanja iznimno na talijanskome, str. 186.-188. Rukopisne zbirke). Vidjeti također isti Zemljopisni ogled, (str. 154.-155., rukopisna zbirka) za dopune koje je autor smatrao nužnima.

⁵ Vidjeti više u magistralnom radu Duška Kečkemeta o navedenom djelu Voyage pittoresque et historique de l'Istrie et de la Dalmatie, redige d'apres l'itineraire de L. F. Cassas, par Joseph Lavallee, u „Louis Francois Cassas i njegove slike Istre i Dalmacije 1782.“, Rad JAZU, knj. 379., Zagreb, 1978., str. 7-197.

(nastavit će se )

Gabrijela Vidan

Dijelove djela Luje Matutinovića „Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori“ objavljujem uz suglasnost Školske knjige, suizdavača uz Centar za komparativno historijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta u Zagreb. Knjiga je objavljena 2009. u Zagrebu. Predgovor je napisao prof. dr. sc. Drago Roksandić, a Pogovor prof. dr. sc. Gabrijela Vidan.

U originalu je napisan na francuskom, pod naslovom Essai Historique, Geographique Politique, Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Montenegro Accompagne d'une Carte Geographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de 'lAlbanie Ex-Venitienne du Montenegro, et du Littoral de ces differentes Contrees … i ŠK ga donosi, po prvi put nakon 200 godina, u prijevodu Jagode Milinković.

Kao što sam i najavio na početku, donosim vam slijedeće dijelove „Ogleda“:

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 7. Planine i pećine (dio);

I dio. II. Zemljopisni ogled o istima. 10. Rijeke (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Ceste u unutrašnjosti (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. A. Uvod. 50. Stare ceste u Dalmaciji. Poprječna cesta (dio);

II dio. Zemljopisni, politički, civilni i vojni ogled o bivšoj mletačkoj Dalmaciji. B. Najvažniji gradovi nekadašnje mletačke Dalmacije. 8. Knin.

Gabrijela Vidan, Pogovor. Lujo Matutinović, novi građanin Europe g. 1811., u službi Napoleona.

Izbor ću objaviti u seriji članaka u Blog, Povijest Knina.

Knin s početka 19. stoljeća. Knjigu možete posuditi u kninskoj Knjižnici.

Za kraj, zahvaljujem se Školskoj knjizi što su mi izišli u susret i svojom suglasnošću nam omogućili uvid u ovaj prostor prije 200 godina.

Uredio: miro