Gabrijela Vidan, Lujo Matutinović, novi građanin Europe…

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Matutinović Lujo, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, 4

Međutim čini se da je tijekom sastavljanja samoga Zemljopisnog ogleda … bivše mletačke Dalmacije, Matutinović shvatio da nije on jedini izvorni poznavatelj Dalmacije i njezin poseban potomak, kao što je tvrdio u Uvodu već da se valja oslanjati i na radove drugih zaslužnih povjesničara i prirodoslovaca, ako ih ima. Povijesnim se temama vraća tek na kraju središnjeg dijela Ogleda, kad je iscrpio razmatranja o problemima obrane granica s kopna, uz obveznu pohvalu napoleonove vizije očuvanja novih posjeda, kao i kakvoće jadranskih luka, kojih je malo, a strateški su nedovoljno sigurne. Vojni analitičar i izvjestitelj Matutinović osvrće se nakon toga na ozbiljnost i vjerodostojnost povijesnih radova Trogiranina Ivana Lučića, na značaj Šimuna Ljubavca, prirodoslovca i jedinoga pravog znalca zadarskog područja. Podsjeća i na vrijednost Fortisova Putovanja po Dalmaciji, uz ogradu da je u njemu samo riječ o prirodoznanstvenim sadržajima, i to zahvaljujući korištenju izvješća drugih. I Lovrića vidi u povoljnom svijetlu, na tragu Fortisovih opažanja o običajima i prirodnim pojavama u morlačkoj zemlji. A izostavili smo imena onih kojima Matutinović i dalje predbacuje grube netočnosti.

Zanimljivo bi bilo saznati je li netko, recimo njegov suradnik (ili mentor?) u Parizu sugerirao samom autoru da popuni sliku o postojećem znanju o Dalmaciji kako bi se objektivnije o tome pisalo, a možda i umanjile zasluge koje je sebi tako lako pripisivao Matutinović, odnosno je li tko zatražio da se ublaži ton samouvjerenog izvjestitelja. Podnesak ide Napoleonu, pa treba poštovati dobre običaje obraćanja i dužne poniznosti izrečene na prvoj stranici Ogleda. Također iznenađuje upućivanje na Savršenog tajnika (Le parfait secretaire), popularnog priručnika za sastavljanje pisama, s brojnim primjerima za manje vične tom umijeću. Bi li Matutinoviću bilo prirodno da se poziva na taj kompendij predložaka kad želi dočarati općenito loše obrazovanje i nisku razinu pismenosti katoličkoga, ali još više pravoslavnog klera u Dalmaciji? Ostavimo to kao retoričko pitanje, no bilo bi zanimljivo jednog dana saznati do kojih je razmjera izbrušen Matutinovićev tekst kad je 1811. Došao u Pariz, po preporuci maršala Marmonta, kako bi se u miru i bez žestine posvetio pisanju Ogleda.

Mnogo se rjeđe žesti 1811. Jer, pišući u Parizu, njegova će zrelost (pet godina kasnije), i nečije budne oči to sprječavati, nego kad je 1806. U Veneciji razmišljao o istoj temi, ljuteći se što javnost općenito ne poznaje Dalmaciju. U uvodnom dijelu Povijesnih, političkih i vojnih zapisa o Dalmaciji… (1806. – predikt Ogledu iz 1811.) Matutinović će izjaviti da je „Dalmacija zemlja na svijetu (istaknula G. V.) koja je najmanje poznata strancu“. I uvrijeđen tim općim neznanjem, nastavlja sa žalopojkom da mu se čini kako u očima europskih promatrača i putnika ima malo razlika između stanovnika uz rijeku Niger i onih u Dalmaciji, premda je ona „dio civilizirane Europe“.

Rječite usporedbe o mukama putnika kroz vrele afričke pustinje i onih koji se moraju kretati po Dalmaciji bez putova, kola i konačišta, nisu se mogle prihvatiti bez određene nelagode i velikog čuđenja, a vjerojatno da su vrijeđale dobar ukus, te usput – negodujmo danas i u duhu političke korektnosti – i vrlo podcjenjivački govorile o samoj Africi! Zato će Matutinović, na početku uvoda o Dalmaciji u Ogledu od 1811., tada vrlo odmjereno i precizno ustvrditi: „Od svih europskih zemalja (istaknula G.V.) Dalmacija je možda najmanje poznata“. Zar je moguće biti oprezniji, pragmatičniji i korisniji izvjestitelj za svoga gospodara, a bez ideje i potrebe da se naruga pogrešnim predodžbama koje Europljani imaju o drugima? Ipak ne će dugo izdržati u tom pomirljivom tonu, pa kad navodi ime poznatoga francuskoga geografa Bruzena La Martinierea, upozorit će čitatelja, na samom kraju prikaza gradova, da je znanje o Dalmaciji u njegovu Velikom geografskom i kritičkom rječniku (Grand dictionnaire geographique et critique) jednako onome koje se može naći o izvorima (znamo da je najteže odrediti izvore!) rijeka poput Nila ili Senegala. Afrika ostaje terra incognita, a ista je i sudbina Dalmacije u takvim rječnicima; i jedna i druga ostaju nepoznate Europljaninu.⁶

U našim je dosadašnjim razmatranjima o Ogledima, koji živo i uvjerljivo oslikavaju opće stanje u Ilirskim provincijama, u središtu zanimanja bio čovjek, sam pisac izvjestitelj, u udobnom položaju promatranja promatrača, časnika Matutinovića u novim samozvanim (?) ulogama posrednika i skrbnika. Francuzi bi za tu situaciju rekli da je passeur et tuteur. A mi bismo se upitali poistovjećuje li se on možda sa zapadnim, europskim promatračem, ali se čini da nije potpuno ni uronjen kao pripadnik u zbilju koju namjerava predstaviti. Najkraće rečeno, nije potpuno ovdašnji, a nipošto nije ni stranac. Pogledaju li se izbliza svi Ogledi i njihovi sastavni dijelovi, shvatit će se da je za Matutinovića Ogled o … Dalmaciji središnje mjesto i mjerilo za promatranje i opisivanje ostalih dijelova Ilirskih provincija. Potreba za većim znanjem o Dalmaciji, a negodovanje da je ono nepostupno, pa i netočno, čak i u stručnim rječnicima kao što je priznato djelo Bruzena La Martinierea, proizlazi iz njegove predodžbe o nužnosti hitnog širenja praktičnih, pouzdanih i uporabivih podataka o svim sastavnicama Ilirskih provincija. A tu je njegova uloga, ali i obveza, presudna. Ograničen manjkavostima izvora, prisiljen vlastitim imperativom da posao privede kraju, Matutinović se čvrsto oslanja na ono što poznaje i što mu je blisko po interesu, pa se tako u slučaju Okruga Villach drži opisivanja zemljopisnih obilježja, uz isticanje potrebe za što boljim iskorištavanjem prirodnih resursa tog kraja. Tu ga čitatelj, nema dvojbe, percipira kao građanina Europe kojemu je važna ekonomska isplativost pojedinog projekta (npr. iskorištavanja ruda i šumskog bogatstva ili, primjerice, isušivanje močvarnih tala). Ako raspolaže s manje praktičnih činjenica, osim onih koje je kao vojnik i strateg uspio prikupiti, a njih je uvijek u izobilju, Matutinović će svoju priču obogatiti polupovijesnim reminiscencijama i anegdotama o neobičnim običajima. U slučaju Mletačke Albanije odnosno Crne Gore koju doživljava kao područje koje, kako ističe, tri stoljeća zaostaje za drugim dijelovima Ilirskih provincija, zauzet će pozu zapadnog promatrača koji na terenu mjeri stupanj civiliziranosti odnosno europeizacije. Međutim, shvaćanje putnika-istraživača koji se pribojava žitelja s „medvjeđim likom“ (riječ je o stanovnicima mletačke Albanije) nije zamjetan kad govori o svojim sunarodnjacima, Morlacima, jer je Dalmacija, iz vizure Matutinovića, obrazovane jedinke iste zanemarene provincije, oduvijek bila sastavni dio civiliziranog svijeta, pa tako i moderne Europe koja se postupno širi na istok. Zanimljivo je da u njegovu govoru nema distinkcije Istok-Zapad: Zapad je Europa, a ono što je dalje, na Istoku, to su Turci i Rusi, opasnosti koje vrebaju na Ilirske provincije. Strateg i vojnik Matutinović povremeno će podsjećati i na Engleze u Jadranu, kao odan Napoleonov podanik. Kad je riječ o brojnim predrasudama (ne, netočnostima!) koje o Morlacima kruže sa Zapada, Matutinović zauzima, često (ali ne i uvijek) pomirljiv odnos, s izvjesnim odmakom i blagom nelagodom, za razliku od Ivana Lovrića, jer to i nije u središtu njegovih razmatranja. Njegova percepcija nacionalnih obilježja Hrvata Dalmatinaca nije dokraja osviještena, premda je osjetljiv na iskrivljene predodžbe vezane za duboko nepoznavanje Zapada njega samog i njegovih sunarodnjaka. U tom je kontekstu zanimljiva njegova predodžba o podrijetlu Istrana (Istrijana) koji nisu ni Talijani, ni Mlečići, ali su njemu etnički prepoznatljivi. Evo što kaže: „Istrani nemaju nacionalno obilježje: oni su mješavina Dalmatinaca, Morlaka, Grka (dakle pravoslavaca, nap. G.V.) i pustolova susjednih naroda. Napola barbari, nose sa sobom pušku … (…) Istrani su visoka rasta i ozbiljna držanja; žene su po prirodi bez draži i vrlo rano gube oblike urođene njihovu spolu. (…) Ružne su, …“ U očima Matutinovića, najednom prometnutoga u europskog putnika istančana ukusa, jednako loše prolaze i žene Dalmatinske zagore, kao i Crnogorke. A zašto ne čuti i drugu, francusku stranu, i to vrlo mjerodavnu? Montesquieu je, putujući g. 1728. Habsburškim zemljama od Beča do Bakra, promatrao ljude i običaje da bi ustvrdio kako su Morlaci stasiti muškarci, a njihove žene „vrlo lijepe“ (tres belles). (zabilježeno u Rukopisnim mislima/Pensees manuscrites objavljenima 1894.). Utoliko više pogađa, i čudno zvuči, Matutinovićeva tvrdnja- a on Makaranin! – da je Morlakinja s područja Makarske manje privlačna od žena iz drugih dijelova Dalmacije (str. 215). Morlakinja je, osim toga, mužu više ropkinja nego žena (str. 128.-129.), a to vrijedi i za Crnogorku, koju muž nikada ne pokazuje jer je ružna (str. 258.)! Kako je to naš uvijek užurbani, ali istinoljubivi i praktični izvjestitelj saznao i nije propustio napomenuti da Crnogorci ne pokazuju svoje supruge nikome, pa ni strankinjama, a da o stranoj čeljadi muškog roda i ne govorimo?

Jesu li mu takve pojedinosti bile potrebne da istakne izuzetnu zaostalost, ali i slikovitost života u mletačkoj Albaniji, zaista terri incogniti za slučajnog putnika, u usporedbi s Dalmacijom, koja je Matutinoviću osnovno mjerilo za otklon od Europe. Reklo bi se da je odabirom „specijalnih efekata“, da se poslužimo tim neologizmom, neočekivanim usporedbama i zastrašujućim pričama o običajima želio obilježiti raskorak između promatranih prizora uobičajenog iskustva promatrača. U opisu ljepote i slikovitosti Boke Kotorske (str. 238.-239.) koju uspoređuje sa Ženevskim jezerom, Matitinović ide korak dalje naglašavajući da toj ljepoti nedostaje samo Heloiza da je oplemeni (glavni lik iz Rousseauvoa romana Nova Heloise, 1761.) i Rousseau osobno, da osmisli i oblikuje dobrog divljaka koji tuda luta u liku medvjeda s ljudskim osobinama i tako jedinstvenoj ljepori prizora dade neizbrisiv pečat.

Malo neočekivano, zar ne? Čini se da je Matutinović, isticanjem svoje intelektualne prtljage svjesno uspostavio distancu između sebe kao promatrača i svijeta koji opisuje. On će primjerice reći da planine u Crnoj Gori nisu poput onih koje ste „vi, putnici, mogli vidjeti u Švicarskoj ili Savoji“ (str. 353, 376). On je kao čitatelj i poklonik Rousseaua i alpskog krajolika prava osoba jer poznaje i jedan i drugi svijet pa može potanko izvijestiti o nepoznatom kraju i neotkrivenim prirodnim ljepotama, što ne bi trebao činiti autor talijanskog kompendija opće povijesti putovanja Europom (izdan u Veneciji 1786.) koji u njemu donosi navodne gravire Kotora i Herceg Novog, koje, navodno, isto toliko malo nalikuju tim gradovima kao što bi Carigrad mogao nalikovati Chantillyju (str. 241.)! Ni tu Matutinović nije propustio upozoriti na činjenične pogrješke, a otišao je i dalje te donosi sud o ideološkom stajalištu autora tog, kako podsjeća, modernog kompendija. Ključna je misao izrečena ovako:“Njegov autor govori o Albaniji kao da je o njoj pisao neki Rus“ (str. 241.); neočekivano je za Matutinovića da iskače iz svoje uloge neutralnoga i pragmatičnog izvjestitelja, osim ako je želio svom gospodaru u Parizu priopćiti nešto više takvom primjedbom. Ostaje li dakle Mletačka Albanija, dakle i Crna Gora, i dalje terra incognita za čitatelje Ogleda? U svakom slučaju, pišući o njoj, Matutinović je postavljao pred sebe drugačija, „blaža“ mjerila objektivnosti i svrhovitosti, a povremeno pribjegavajući „specijalnim efektima“ u kazivanju dodavao bi ono što će se kasnije, u romantizmu nazvati lokalnim koloritom (couleur locale).

Vratimo se opet autoru, časniku i odanom podaniku Napoleona te njegovu izvornom poimanju da se o Ilirskim provincijama treba funkcionalno pisati isticanjem komparativnih prednosti svih područja koja su pripala novom gospodaru. To je ujedno i novo širenje općeg znanja o zanemarenom dijelu Europe. Čitajući Ogled, svjedoci smo da se njihov autor često ograđivao od tzv. Nepotrebnih znanja, odbijajući trošiti više vremena pisanjem o povijesnim spomenicima⁷, znamenitim pojedincima, umjetnicima i znanstvenicima koji su obilježili i danas obilježavaju kulturni identitet sredine kojoj Matutinović nedvosmisleno pripada. Odriče li se on svjesno tradicije kad je percepcija njegova kulturnoga i nacionalnoga (dalmatinskog) identiteta tako nepostojana ili se osjeća kao izmješteni pojedinac – Napoleonov vojnik i podanik – kojemu su korijeni izostali?

Ako je naum novoga gospodara moderniziranje cijelog područja Ilirskih provincija, što i priželjkuje naš izvjestitelj, onda mu se priča o povijesnoj baštini može činiti suvišnom i neprimjerenom. Zatečen nužnošću europeizacije ili „pozapadnjenja tog prostora, Matutinović se mnogo čega odriče i štošta izostavlja ne bi li se ostvario opći cilj – izvlačenje dijela dotad zanemarene Europe iz zaostalosti. Može se govoriti o određenoj antiintelektualnoj pozi izvjestitelja jer on stavlja u drugi plan činjenice i znanja koja se ne mogu odmah iskoristiti za približavanje modelima života i načinima rada koji se već primjenjuju u susjednim, razvijenijim dijelovima Europe.

Mnogo je razloga da se Matutinović ne pita zašto je objavljivanje balade o Hasanaginici u Fortisovu Putovanju pobudilo takvu senzaciju u europskim kulturnim sredinama, da se mi ne pitamo zašto Matutinović nije bio tako kategoričan u osudi opatove ocjene o Morlacima, kao što je to učinio Ivan Lovrić. I da nastavimo, zašto nije smatrao potrebnim da istakne značenje otkrića Markantuna de Dominisa u vezi s pojavom plime i oseke, zašto se Matutinović ograničio na citiranje Ivana Luke Garanjina isključivo u kontekstu broja ovaca u Dalmaciji, a da se pritom nije uopće osvrnuo na važna Ekonomsko-politička razmišljanja o Dalmaciji istog Garanjina, koji objavljuje 1806. g. uz sjajnu popratnu posvetu „nepobjedivu monarhu“ Napoleonu!? Mnogo je razloga zašto nije, kao i Lovrić, koji je, poput njega, uvjeren u nužnost napretka domovine Dalmacije, ponosan na sunarodnjake kao što su Dominis, Gundulić i Bošković. Drugačijeg je kova naš Matutinović i treba ga kao takvoga bez zadrške veličati. Tko je mogao, osim njega, dovršiti taj megaprojekt koji se temelji na sustavno prikupljenim praktičnim znanjima iznesenim jasnim izričajem? Tko je mogao od njegovih obrazovanih sunarodnjaka uspješno komunicirati, kako na jezičnome, tako i na sociološkom planu, na cijelom području Ilirskih provincija i iz te iste komunikacije izvući najveće koristi za svog gospodara? Nitko, osim njega samog.

Kao vojnik i, stjecajem prilika, društveni marginalac, on je uspio ostvariti svoj naum bolje od ijednog ekonomista svoga vremena, oslikati geopolitički prostor koji je u povoljnom trenutku mogao u cjelosti izaći iz višestoljetne zaostalosti.

31. kolovoza 2009.

⁶ Vidjeti rukopisnu zbirku Zemljopisni ogled … i opsežan odjeljak Glavni gradovi Dalmacije (str. 159.-227.), str. 214. Ti gradovi ni po čemu ne bi smjeli prispodobiti srcu tamne Afrike…

⁷Iznimke ovdje čine grad Pula, njegovi vrijedni spomenici i Istra općenito jer je Matutinoviću stalo da pokaže kako se Mletačka Republika maćehinski odnosila prema toj nekad bogatoj provinciji Rimskog Carstva. Naglašavanje višestoljetnog omalovažavanja i devastacije vrijedne spomeničke baštine, iscrpljivanje prirodnih resursa i ljudskog potencijala rječiti su primjeri kako treba odlučno krenuti drugim putem ako novi gospodar želi osposobiti Istru da bude zrcalo nekadašnjeg sjaja i slika moderne i uspješne regije. (Kraj, op.ur.)

Gabrijela Vidan

Dijelove djela Luje Matutinovića „Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori“ objavljujem uz suglasnost Školske knjige, suizdavača uz Centar za komparativno historijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta u Zagreb. Knjiga je objavljena 2009. u Zagrebu. Predgovor je napisao prof. dr. sc. Drago Roksandić, a Pogovor prof. dr. sc. Gabrijela Vidan.

U originalu je napisan na francuskom, pod naslovom Essai Historique, Geographique Politique, Civil et Militaire sur Les Provinces Illyriennes, et sur le Montenegro Accompagne d'une Carte Geographique du Territoire voisin de la Narenta, de celui de Raguse, de 'lAlbanie Ex-Venitienne du Montenegro, et du Littoral de ces differentes Contrees … i ŠK ga donosi, po prvi put nakon 200 godina, u prijevodu Jagode Milinković.  

Knjigu možete posuditi u kninskoj Knjižnici.

Za kraj, zahvaljujem se Školskoj knjizi što su mi izišli u susret i svojom suglasnošću nam omogućili uvid u ovaj prostor prije 200 godina.

Uredio: miro