DOMAGOJEVE STRELICE: Stvarna podjela vlasti

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

piše: Domagoj MARGETIĆ

Danas me moja frendica Đesi istinski razočarala. Prije nekog vremena na fejsu se povela vrlo živa rasprava o jednoj njenoj šljivi, i o tome koliko mjesta na toj šljivi ima za one kojima u ovim teškim recesijskim vremenima ostaje još jedino – štrikom o granu.

Tada sam se i ja predbilježio za jednu granu za moj komad štrika, a Đesi mi eto kod rezervacije mog mjesta na svojoj šljivi obećala kako oko realizacije te rezervne varijante za rješenje svih životnih problema neće biti ništa sporno.

Čak mi je vrlo detaljno opisala tu svoju šljivu, i koliko je velika, i koliko grana ima, i kako je debela (da bismo bili sigurni da će nas sve izdržati kad se po njoj povejšamo od muke), i gdje se nalazi u njenom dvorištu. Sve je to Đesi meni vrlo živopisno napričala.

I onda jutros dok nas je vozila prema Dugom Selu, usred onog pljuska i nikakvog vremena, ionako depresivnog samog po sebi, Đesi mi je priznala tu svoju veliku laž. „Marga, šljiva ne postoji!“, veli meni moja drugarica.

A baš fino, u pizdu materinu, mislim si ja, jer taman sam si isplanirao ostatak života, i tu njenu šljivu uvijek imao kao rezervno rješenje, tzv. B plan ako sve drugo propadne. Sad je propala i šljiva. Kao da je propala u zemlju.

Nema šljive, Đesi je šljivu izmislila i sad je cijeli red onih nezadovoljnika kojima je obećala mjesto na svojoj šljivi, zaprimila rezervacije za svaku pojedinu granu, ostao bez svoje B varijante izlaska iz krize. Uglavnom, potresen tom viješću, silom prilika, a manje svojom voljom (nećakinja mi je išla na prvu pričest) završio sam u crkvi, na misi.

Dolazim tako ja pred crkvu s pljugom u ustima, drugom rukom nosim Đesin kišobran, i onako kroz zube i pljugu tu i tamo opsujem, jer jebiga evo mene pred crkvom, još malo pa ću i ući unutra, a spadam među one općenarodne i svedržavne neprijatelje koje je u svojoj nedavnoj kolumni u Glasu koncila pobrojao izvjesni kleronacionalistički provokator Ivan Milkenić.

Pa sve gledam oko sebe, hoće li se srušiti toranj kada zakoračim u tu ustanovu, ili hoće li se barem srušiti kor za pjevački zbog koji, doduše, ovoga puta nije bio u funkciji. Međutim, bacim ja pljugu, zatvorim kišobran, procurim još jedno „jebiga“ prije ulaska u taj “ugostiteljski object”, pa što bude bit će.

Nadam se samo da neću nabasati na Miklenića ili nekog njemu sličnog, i nadam se da propovijed neće obuhvatiti razne heroje i profitere, pa da mi ionako već dovoljno visok tlak ne poskoči, da ne popizdim, pa izvedem neku svoju ad hoc pizdariju.

No, svećenik koji je vodio misu nije otišao toliko daleko. Zadržao se tek na objašnjavanju djeci i njihovim roditeljima o tome koliko dobre ovce oni moraju biti, i koliko vjerno i odano moraju slušati svojeg pastira, odnosno čobana, kako je to protumačio djeci.

Poruka se manje više svodi na to: budite ovce i držite se stada, a onda kada vam vaš čoban zazviždi vi ga fino bez razmišljanja poslušajte. Pokušao je tako taj svećenik, prije svega djeci objasniti kako im je mjesto u tom poslušnom stadu, te kako ne smiju biti ovce koje bi možebitno odlutale iz stada.

Ne smiju, dakle, u ovom društvu u kojem živimo biti individualci, ne smiju doskakati iz ove gomile koja čini to poslušno ovčje stado, ne smiju odstupati od društvenih normi koje žpredstavljaju način funkcioniranja ovčjeg stada. Od svake dobre ovce naprosto se očekuje da poslušno mekeće u glas sa svim ostalim ovcama.

I nema mrdanja! Ni skretanja s linije koju im odredi čoban.

Inače će zalutati i odlutati. A to, kaže pop, naprosto nije dobro, pa slijedom te logike stada, svaku zalutalu ovčicu treba hitno vratiti na pravi put i naučiti da mekeće onako kako sve druge ovce mekeću, i onda kada to od njih zatraži čoban. Kakvo profinjeno ispiranje mozgova, pomislio sam.

Nema to veze s vjerom. Nema to veze s Isusom, niti bilo s kim drugim. To je čista indoktrinacija klinaca strahom i jednim negativnim ovčjim strahopoštovanjem da nauče biti slijepi poslušnici, da nauče poslušno biti dio mase, da slučajno ne bi ispali krivo, ili ne daj bože na bilo koji način odskakali od stada.

Jer ako ste ovce, ako ste stado, onda vam je lako objasniti zašto je dobro da iz svojih džepova platite službeni posjet Benedikta XVI. Hrvatskoj, i da za to iskeširate astronomskih 42 milijuna kuna, na koliko se sada procjenjuju mogući troškovi. Ako ste ovce, onda vam se može objasniti i zašto se za crkvu iz Državnog proračuna izdvaja oko pola milijarde kuna godišnje, iako bi ovo trebala biti građanska država, republika, i iako bi ovo trebalo biti sekularno građansko društvo.

Ako ste ovce, onda vam je lako objasniti zašto je vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj surađivao s nizom ratnih profitera, kao što je primjerice Vladimir Zagorec, te zašto je dio katoličkog klera bio umiješan u pranje novca s tajnih računa, kojeg su iz Hrvatske devedesetih godina 20. stoljeća na tajne račune u inozemstvu izvlačili pripadnici HDZ-ove političke elite.

Ako ste ovce, ako ste poslušni dio stada, onda je vama lakše upravljati, manipulirati, lakše vas je usmjeravati, ili narodski rečeno lakše vam je „prodavati muda pod bubrege“.

Ukratko, sve što vi trebate učiniti jest – biti poslušne ovce i ne bježati iz stada, sve drugo će oni učiniti za vas.

Slušajući tu prilično glupu propovijed o ovcama i pastirima, nisam mogao ne razmišljati o tome koju računicu crkva ima u tome da održava taj mentalitet stada i tu psihologiju ovce u svakom od vas. A i tu je matematika prilično jasna. Crkva se brine da vi ostanete poslušne ovčice, a istovremeno im politička elita kešira stotine milijuna kuna godišnje iz proračuna. Zar to nije zgodno? Vrlo.

U tom razmišljanju i povremenim razmjenama pošalica s Đesi i Nec, predamnom se u jednom trenutku zatekla crkvena košarica za milodare. Ovčice su, naravno, automatski, bez ikakvog razmišljanja, počele otvarati svoje torbe i vaditi iz novčanika lovu i polagati je u košaricu, ja sam pak namjerno stavio ruku u džepove kako bih tipu koji je nosio košaricu jasno dao do znanja da ga ne ignoriram, nego da im ne dam lovu.

Ma, mislim, zašto bi im dao lovu?

Probajte vi na crno uzimati lovu ili naplaćivati neki svoj posao. Porezna uprava će vam prije ili kasnije pokucati na vrata, a možda i policija i pokoja druga inspekcija, pa ćete biti sretni ako prođete samo s ogromnim novčanim kaznama, jer za poreznu utaju možete završiti i u zatvoru.

Međutim, ono što vrijedi za vas, odnosno za ovčice, ono što vrijedi za stado, ne vrijedi i za njih crkvu, odnosno za vaše pastire.

Na prihode od tih milodara oni nikome ne plaćaju nikakav porez, niti bilo kome polažu ikakve račune za to kako i na što troše taj novac. Mi bi im, eto, trebali vjerovati na riječ da će taj novac potrošiti u neki plemenitu svrhu. Pa onda pročitamo kako su pronevjerili 18 milijuna kuna, kako sebi grade velebne i turbo skupe biskupske dvore i kako žive kao tamo nekakvi kraljevi i carevi bez obzira na zavjet siromaštva, koji je samo jedan od svećeničkih zavjeta koje su položili.

Pa, molim lijepo, vi budite ovce ako vam je to tako baš drago.

Meni nije i ja im više ne dam niti jednu jedinu lipu. Smatram ih jednakim lopovima kao i one na Markovom trgu. Ista je to, u biti, banda. Jedni rade za druge i jedni druge plaćaju i da ne nabrajam sad u nedogled.

Umjesto da im dam nešto sitno u tu košaricu, ja sam se nastavio zafrkavati s Đesi na račun ovčica koje su u međuvremenu poslušno meketale oko mene.

Ajde, barem su Đesi i Nec shvatile o čemu pričam i da sam, barem donekle u pravu, bez obzira na moje inače problematične osobne stavove prema crkvi kao instituciji, a da i ne govorimo o biskupima kao takvima, odnosno o biskupima kao crkvenoj vlasti. E, o njima imam otprilike podjednako mišljenje kao i o korumpiranoj svjetovnoj vlasti. Sve je to tu negdje u istoj ravni.

I biskupi kao i civilna vlast šute o aferama a mole za ratne profitere, pa samo zato što su oni crkva i vlast u toj crkvi nitko nema baš muda progovoriti i o njihovoj općoj društvenoj odgovornosti.

Pa kad neće nitko, barem ću ja napisati koju o tom njihovom licemjerju skrivenom iza biskupskog grimiza.

Gade mi se zapravo i oni i ta njihova prljava igra s ratnim profiterima.

Evo, u mojim zagrebačkim Šestinama prije nekoliko dana osvanuli su jumbo plakati župljana šestinske župe u narodnim nošnjama i župnika na stepenicama Todorićevog dvorca zajedno s ratnoprofiterskim tajkunom Ivicom Todorićem i njegovom suprugom.

Inače ovu župu u Šestinama već posprdno nazivaju župom Svetog Ivice Todorića, obzirom da je ostala nepoznanica koliko je točno para Todorić oprao kroz financiranje obnove šestinske crkve kao i kroz financiranje same župe i troškova njenog župnika.

Drugim riječima, Todorić je šestinski župnik u sjeni. A vi malo razmislite u svojim ovčjim glavama o kakvom se točno kurvarluku radi, da baš ne budem ja taj koji će davati sve te nezgodne odgovore na još nezgodnija pitanja.

Jer jebiga, čovjek je toliko plemenit, toliko darežljiv, toliko dobar i drag da iz humanitarnih pobuda zagrebačkom Kaptolu financira cijelu jednu župu.

Iliju je jednostavno kupio. Platio čovjek župu pa je sada njegova. Barem se svi tako ponašaju u zagrebačkim Šestinama, kao da je cijela ova župa jedno veliko Todorićevo imanje. Ovdje je događaj i kada se veliki gazda popiša, i kada veliki gazda prdne. I svaki se taj događaj obilježava na posebno dostojanstven i veličanstven način.

Koncelebrirano se, molim, ovdje slavi svaki Todorićev korak.

Gdje gazda stane, to je sveto tlo. „Odmah svet!“, najradije bi za Todorića vikao šestinski župnik, samo zna da je to ipak malo nezgodno i da ne smije toliko istrčati iz nekih zadanih okvira. A zna i sam Todorić da ga ne mogu baš tako brzo proglasiti svecem. To će ga ipak koštati malo više od farbe na zidovima i crijepova na crkvi Svetog Mirka.

Ali su se zato svi ovdje, uključujući i lokalnog župnika uprli iz sve snage potjerati jednu ženu koja je držala lokalni kiosk u Šestinama kod crkve, kako bi taj kiosk odnosno to prodajno mjesto mogao preuzeti Todorićev Tisak. Bila je to dugotrajna operacija. Sam Todorić je dolazio ženi i prijetio da će ju najuriti iz Šestina ako mu ne proda, odnosno ne ustupi mjesto za kiosk.

S vremenom su se u tu malu priču o jednom kiosku uključili i lokalni župnik, lokalni šef mjesnog odbora, lokalni šef DVD-a i drugi likovi iz bajke, koji su vršili pritisak na ženu sve dok ona na kraju nije svoje prodajno mjesto ustupila Todorićevom poduzeću.

Eto koliko vrijedi dostojanstvo i čast zagrebačkog Kaptola. Točno toliko koliko je trebalo njihovom šestinskom župniku da sudjeluje u Todorićevim šestinskim prljavštinama.

Pa sad vi budite ovce i mekećite dok vas takvi tipovi vode na pašu.

U tim mislima i razmišljanjima o ovcama i pastirima konačno je završila i misa u Dugom Selu. Đesi, Nec i ja jedva smo dočekali napustiti tu instituciju i zapaliti pljugu na friškom zraku.

Vratimo se mi, međutim, na šljivu s početka ove priče.

Grana i štrik za mnoge se ljude u ovoj zemlji čine kao jedino alternativno rješenje koje ih može izvući iz krize. Poznajem mnogo ljudi koji su doslovno u takvoj situaciji da im ostaje jedino za štrik oko vrata. Oni su nevidljivi i za političku elitu, ali i za crkvene velikodostojnike. Premali su i za jedne i za druge. I jednako su nebitni i jednima i drugima. Jer i političkoj eliti na Markovom trgu i onoj crkvenoj eliti na Kaptolu jednako je dobro s povlasticama i privilegijama koje su si uzajamno osigurali svojim kriminalnim pogodbama i nagodbama.

Sve dok imaju ovce koje žrtvuju kroz te svoje dogovore taj njihov sistem će dobro funkcionirati.

Zapravo, cijela ova priča jasno govori o stvarnoj podjeli vlasti u Hrvatskoj. Ne onoj ustavnoj trodiobi koju ionako nitko ne poštuje.

Stvarna dioba vlasti, zapravo je podijeljena između Kaptola i Banskih dvora. Jedni kontroliraju ovce, drugi kontroliraju novce.