Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, I

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Dalmacija 70-tih godina 18. stoljeća, IV ilustracija iz A. Fortis, Put po Dalmaciji (u izdanju Marjan tiska)

NJEGOVOJ EKSELENCIJI

MILORDU

JOHNU STUARTU

GROFU OD BUTE ITD, ITD.¹

O OBIČAJIMA MORLAKA¹

Vi ste zacijelo, boraveći među nama, više puta čuli gdje se govori o Morlacima kao o divljem i nerazumnom ljudskom soju, lišenom čovječnosti i sposobnom za svako zlodjelo, pa Vam se je možda učinilo da sam bio mnogo smjeliji nego što bi smio biti jedan prirodoslovac, kad sam kao cilj svojih putovanja izabrao kraj u kojem oni stanuju. Stanovnici dalmatinskih primorskih gradova pripovijedaju o velikom broju okrutnih djela ovog naroda koji se je, vođen lakomošću za krađom, često upuštao u najgroznije izgrede ubistava, paleža i nasilja; ali ova djela (o kojima nam ne dopušta sumnjati priznata čestitost onih koji o njima pričaju) ili su stara datuma ili, ako su se neka od njih i dogodila istom nedavno, valja njihov karakter pripisati prije pokvarenosti malog broja pojedinaca negoli općoj lošoj ćudi naroda. Bit će dakako istina da su iza posljednjih ratova s Turcima Morlaci, navikli na nekažnjivost ubistva i pljačke, dali po koji primjer krvave okrutnosti i nasilnoga grabeža; ali zar je ikad bilo četa koje, kad se vraćaju iz rata i kad ih njihov vladar otpusti iz oružane službe protiv neprijatelja, ne bi razilazeći se napučile šume i javne ceste razbojnicima i razuzdanim ljudima? Ja mislim da sam narodu, koji me je tako dobro primio i sa mnom čovječno postupao, dužan vrlo opširnu apologiju, zapisujući ono što sam od njegovih sklonosti i običaja lično vidio; a to svoje raspoloženje slijedim tim radije što manje sumnje mogu probuditi radi interesiranosti, jer se vjerojatno neću nikada više vratiti u ona morlačka mjesta u kojima sam već bio. Putnici redovno nastoje uveličati opasnosti kojima su išli u susret i neugodnosti što su ih pretrpjeli u udaljenim krajevima. Ja sam vrlo daleko od takva šarlatanstva, i vi ćete, plemeniti gospodine, iz pojedinačnih opisa morlačkih navika i običaja vidjeti kako sam sigurno i s kako lakim neugodnostima putovao po njihovim krajevima, a i koliko bi me razložnog pouzdanja moglo potaći da produžim svoja istraživanja, kad bi mi to okolnosti dopuštale.

1. Podrijetlo Morlaka

Podrijetlo Morlaka, koji se sada nalaze po pitomim dolinama Kotara; duž rijeke Krke, Cetine i Neretve, te u planinama sredozemne Dalmacije², obavijeno je tamom barbarskih stoljeća, kao i podrijetlo tolikih drugih naroda što su im tako slični po običajima i jeziku da se mogu smatrati jednim jedinim narodom što se rasprostranio od našega mora do Ledenog oceana. Seobe različitih plemena slavenskih naroda koji su pod imenima Skita, Geta, Gota, Huna, Slavina, Hrvata, Avara, Vandala preplavili rimske provincije, a posebno Ilirik u doba propadanja Carstva, morale su čudnovato zamrsiti genealogije naroda koji su tu stanovali, došavši možda na isti način u ranijim stoljećima. Ostaci Ardijejaca, Autarijata i drugih ilirskih naroda od davnina nastanjenih u Dalmaciji, koji su se teško mogli prilagoditi ovisnosti o Rimljanima, lako su se valjda pobratili sa stranim osvajačima vrlo slična narječja i običaja³. Možda ne bi bilo neosnovano nagađanje posumnjati da su i od posljednje provale Tatara, koji su u početku XIII stoljeća potjerali ugarskoga kralja Belu IV, te se tom prilikom sklonio na dalmatinske otoke, ostale mnoge obitelji da napuče puste doline štosu ležale među planinama, te da su one zasijale one kalmičke klice što se ondje i danas razvijaju, osobito u okolici Zadra. Ne treba mnogo držati do mišljenja geografa Maginija po kojem Morlaci i uskoci potječu iz Epira, jer im narječje mnogo više nalikuje raškome i bugarskome negoli albanskome; sve da su Morlaci u posljednje doba i došli iz tih krajeva u Mletačku Dalmaciju, uvijek bi ostalo da se istraži odakle su onamo stigli. On pravi poseban puk i od hajduka koji nikada nisu tvorili narod, kako se otkriva iz značenja same riječi⁴.

2. Etimologija ovog imena Morlaci se općenito u svom govoru nazivlju narodnim imenom Vlasi o kojemu, koliko sam dosad mogao doznati, nema nikakva traga u dalmatinskim dokumentima starijim od XIII stoljeća, a koje znači ugledni ili moćni. Naziv Morovlasi, i iskvareno Morlaci (Morlacchi),² kojim se služe stanovnici gradova da ih označe, mogao bi nas možda naputiti na njihovo podrijetlo, to jest na to da su u davnini sa žala Crnoga mora provalili u ove daleke zemlje. Povjerovao bih u mogućnost (ne obvezujući se ipak da to svoje nagađanje podržim do zadnje kapi krvi) da je naziv Morovlasi isprva imao značenje moćni ili osvajački došljaci s mora, jer tako se zove mare u svim narječjima slavenskog jezika. Ne zaslužuje gotovo nikakva osvrta etimologija morlačkog imena što ju je zamislio slavni povjesničar Dalmacije Ivan Lucius³, a nespretno je prepisao njegov kompilator Freschot, jer je nategnuta kao postolarska koža. On je htio da Morovlasi ili Morovlaki znači Crni Latini, premda u dobrom ilirskom jeziku riječ moro ne odgovara riječi crn, a naši su Morlaci možda bjelji od Talijana. Da bi zatim manje nesretno potkrijepio drugi dio te etimologije, našavši da je zajednički korijen narodnih imena Vlasi ili Vlaki i Valacchi (stanovnici Vlaške nizine, op. prev) riječ Vlah koja označuje moć, vlast i plemstvo, iz toga je zaključio ponajprije da bi stanovnici Vlaške i naši Vlasi morali biti u svemu i po svemu isti. Ali u Vlaškoj govore jezikom koji veoma mnogo vuče na latinski, pa kada ih pitaju zašto, odgovaraju da su podrijetlom Rimljani; i naši su, dakle, koliko god nemaju toliko latinskoga u govoru, također Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Slaveni; i stoga je ime Vlah u jednini, i Vlasi u množini, “postalo kod Slavena sramotno i ropsko, tako da je protegnuto i na ljude najnižeg staleža među samim Slavenima”. Svemu tome jadu odgovara se i više nego što treba kada se rekne da se naši Morlaci zovu Vlasi, to jest plemeniti i moćni, zbog istoga razloga zbog kojega se skupina naroda zove Slaveni, što će reći slavni; da riječ Vlah nema nikakve sveze s latinskim, a ako se nalazi u korijenu riječi Valacchi, to je zato što je glavnina dačanskoga stanovništva, unatoč kolonijama što ih je ondje osnovao Trajan, kako svatko zna, bila od ljudi slavenskoga jezika, isto kao i narodi koji su tamo nagrnuli u kasnijim stoljećima; da slavenski osvajači, ako su imali dati ili ostaviti neko ime pobijeđenim narodima, ne bi tim narodima nikad bili dali ili ostavili ono ime koje znači plemenitost i moć, kako su nužno kanili, jer je to čista i prava slavenska riječ; i da je, na kraju, Lucius bio loše volje kada se trudio da Morlake ponizi i u etimologiji imena što ga nose. Ne može se nijekati da mnogih riječi latinskog podrijetla ima u narječju ilirskih stanovnika unutrašnjosti, na primjer salbun, plavo, slap, vino, kapa, rosa, teplo, slip, sparta, skrinja, lug, koje znače sabbia, biondo, caduta d’acqua, vino, beretto, rugiada, tepido, cieco, sporta, caffa, bosco, a očito se izvode od riječi sabulum, flavus, lapsus, vinum, caput, tepidus, lippus, sporta, scrinium, lucus. Ali iz njih, i iz mnogih drugih od kojih bi se lako mogao načiniti dug popis, vjerujem da se ne može s valjanim razlogom zaključiti kako Morlaci našega doba vuku izravnu lozu od Rimljana naseljenih u Dalmaciji. To izvlačenje općih zaključaka iz malenih i posve pojedinačnih podataka, redovito ovisnih o slučajnim i prolaznim prilikama, zajednički je, na žalost, nedostatak pisaca o podrijetlima. Veoma sam uvjeren da ispitivanje jezikâ može voditi do otkrića podrijetla narodâ koji ih govore; ali također sam uvjeren da se pritom zahtijeva veoma oštar kriterij za razlikovanje usvojenih riječi od prvobitnih, kako bi se izbjegle goleme greške. Ilirski jezik, rasprostranjen od Jadrana do Oceana, ima veoma mnogo korijena sličnih korijenima iz grčkoga jezika, a nalaze se čak među brojevnim riječima kojima se ne može osporiti izvornost; mnoge su slavenske riječi zapravo grčke, kao spuga, trpeza, katrida, prenijete bez ikakve zamjetljive preinake od spøggoq, tråpeza, kaJ™dra⁵. Učestalost grecizama i analogija alfabeta ne bi me ipak navele da otvoreno ustvrdim kako je od Grkâ, stisnutih na tijesnom komadu zemlje, potekla golema slavenska nacija, ili kako je ona u najdavnijim stoljećima osvojila i napučila Grčku. Trebalo bi mnogo duga i naporna proučavanja da se rasvijetle takve starine; a možda bi pritom svaki trud bio uzaludan. Bijaše neki učeni vaš sunarodnjak, mylorde, koji je pisao o sličnosti britanskog jezika s ilirskim⁶; i istinu govoreći, ne bez razloga. Riječi stina, meso, med, biskup, brat, sestra, sin, sunce, žmul, mliko, snig, voda, greb, posvema odgovaraju onima što ih vi rabite da se imenuju pietra, carne, miele, vescovo, fratello, sorella, figlio, sole, bicchiere, latte, neve, acqua, sepoltura. Trebalo bi ispitati da li se te riječi, koje se nalaze u njemačkom jeziku što je sa Saksoncima prešao na vaš plemeniti otok, nalaze i u nekom narječju starih južnih Kelta. Ja bih pak, u svakom slučaju, bio veoma oprezan prije nego što bih se odlučio; i možda to ne bih učinio sve dok ne bih vidio opipljive sličnosti jednoga jezičnog tijela s drugim. Učestalost tuđih riječi što su se umiješale u naš talijanski jezik (premda se ne može razložno reći da Talijani potječu od stranih naroda) da se u govoru jednog naroda mogu naći mnoge riječi zajedničke s nekim drugim, neovisno o njegovu podrijetlu. Izostavljajući arabizme, grecizme, germanizme i galicizme u talijanskom jeziku, koje su prikupili Muratori i drugi, zar u njemu nema i vrlo velik broj slavenizama? Abbaiare dolazi od oblajati; svaligiare od svlačiti; barare od variti i varati; tartagliare od tartati; ammazzare od mač (spada) i od izvedenice mačati; ricco od srićan (fortunato); tazza od čaša; coppa od kupa; danza od tanca; bisato (sinonim za jegulju) od glagola bižati (fuggire); bravo od potvrdnog priloga pravo; briga je čista ilirska riječ jednaka misli što je predstavlja u talijanskome; maschera, stravizzo, strale, sbignare i bezbrojne riječi u našemu mletačkom narječju kao, recimo, baza, bazariotto, budela, bore, musina, polegana, vera, zoccolo, paltan, smalzo, došle su nam iz Ilirika, odakle zacijelo dosad kanda nije dokazano da smo mi došli.

3. Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe

Kukavno prijateljstvo što ga stanovnici primorskih gradova, pravi potomci rimskih kolonija, goje prema Morlacima, i dubok prezir što ga ovi zauzvrat iskazuju prema njima i susjednim otočanima, možda su također znaci drevne mržnje dviju rasa. Morlak se klanja gradskome plemiću i odvjetniku koji mu je potreban, ali ga ne voli; on zatim trpa u razred bodulâ svu ostalu čeljad s kojom nema posla, i tome imenu bodulâ⁷ pridodaje smisao gluposti. U vezi s time valja se sjetiti onoga morlačkog vojnika kojega i sada pamte u bolnici u Padovi, gdje je umro. Svećenik određen da ga tješi u posljednjim trenucima, ne znajući vrijednost te riječi, počeo je svoje poticanje: “Ne boj se, gospodine Bodule!” “Fratre”, upao je umirući, “ne zovi me bodulom ili ću, borami, izgubiti dušu!”

Golema razlika narječja, nošnje, ćudi, navika, čini se da jasno dokazuje kako stanovnici primorskih krajeva Dalmacije nemaju isto podrijetlo kao Zagorci, ili ga moraju vući iz posve različitih vremena i prilika koje mijenjaju čak i narodne osobine. Različito je i pojedinačno morlačko stanovništvo među sobom, zbog različitih krajeva odakle su došli i zbog mnogostrukih miješanja što su ih njihove obitelji morale podnijeti u uzastopnim mijenjanjima domovine za provala i ratova. Stanovnici Kotara općenito su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa; ta obilježja prilično pristaju i Morlacima iz Sinjskog i Kninskog polja; oni iz Zadvarja i Vrgorca imaju kestenjastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas. I ćud je tih dviju vrsta različita. Morlaci iz Kotara većinom su blaga ponašanja, puni poštovanja, prilagodljivi; oni iz Vrgorca oštri su, ponosni, smioni, poduzetni. Svome položaju u nepristupačnim i jalovim planinama, gdje se često javlja oskudica i sklanja nekažnjenost, duguju veoma jaku sklonost krađi. Možda u njihovim žilama još teče drevna krv Varalâ, Ardijejaca i Autarijata što su ih Rimljani otjerali u te planine⁸. Krađe Vrgorčana obično padaju na teret Turaka; ali u slučaju nužde, kažu, ne štede ni kršćane. Između domišljatih i smionih poteza u prijevarama, što sam ih čuo pripovijedati o jednome od njih, sljedeći je, čini mi se, karakterističan. Lupež se nađe na sajmu; neki siromah kupio kotao, pa došavši blizu njega, spustio ga na zemlju zajedno sa zavežljajem sa strane. Dok je on s jednim svojim znancem nadugo i naširoko razgovarao o poslovima, Vrgorčanin zgrabi kotao sa zemlje i metnu ga na glavu ne mijenjajući položaja. Kada se onaj drugi, završivši razgovor, okrenuo, ne videći više kotla na njegovu mjestu, upita upravo toga što ga je imao na glavi, je li vidio koga da mu ga je odnio. Ovaj odgovori iskreno: “Nisam na to pazio, brate; ali morao si ga metnuti na glavu, kako sam ja učinio, pa ti ga ne bi ukrali”. Ali unatoč tim podvalama koje su, kažu, česte među Vrgorčanima, stranac može sigurno putovati po njihovu kraju gdje će ga dobro pratiti i gostoljubivo primiti.

4. O hajducima

Najveća opasnost koje bi se trebalo bojati dolazi od mnogobrojnih hajduka koji znaju odbjeći u pećine i šume strmih i vrletnih planina na toj granici. Ipak ih se ne valja prekomjerno plašiti. Za sigurno putovanje po planinskim mjestima izlaz je u tome da se uzme pratnja dvojice tih čestitih ljudi koji nisu sposobni izdati. I ne treba se zgražati znajući da su odmetnici: jer kada se dokuče uzroci njihova bijedna položaja, obično se nalaze slučajevi koji više pobuđuju samilost nego nepovjerenje. Jao bi bilo stanovnicima dalmatinskih primorskih gradova kada bi hajduci, na žalost, prekomjerno namnoženi, imali u osnovi loš karakter! Oni vode vučji život lutajući između vrletnih i nedostupnih ponora, poskakujući od stijene do stijene da izdaleka otkriju zasjede, mučeni neprekidnim oprezom, izloženi nepogodama godišnjih doba, često lišeni nužne hrane, prisiljeni stavljati život na kocku da je pribave, čameći u užasnim i nenaseljenim odvojcima spilja. Ne bi se trebalo čuditi kada bi se češće čuli glasovi o okrutnosti tih podivljalih ljudi, razdraženih trajno prisutnim osjećajem tako bijedna položaja; zaista je čudno što oni, daleko od toga da išta poduzimaju protiv osoba kojima duguju vlastite nevolje, redovito poštuju mir naseljenih mjesta i vjerno prate putnike. Cilj njihovih otimačina goveda su i ovce koje vuku u svoje jazbine da bi se imali čime hraniti i od čega stvarati zalihe kože za obuću. Reklo bi se da je znak barbarske bezobzirnosti ubiti nekome siromahu vola da se iskoristi samo maleni dio mesa i koža; a ja sam više puta čuo ljude gdje se gorko i opravdano tuže na hajduke. Ne bi mi nikad palo na pamet da im u tome stupim u odbranu; ali ipak ne treba smetnuti s uma da su tim nesretnicima opanci najpotrebnija stvar, jer su osuđeni provoditi lutalački život po najkrševitijim mjestima, goletima bez trave i zemlje, pokritima oštrim šiljcima tvrdih stanaca koji su još mnogo hrapaviji i britkiji zbog zuba stoljeća i zraka. Dogodi se katkada da glad nagna hajdučke družine u pastirske kolibe gdje nazor pitaju jesti, a na silu otimlju ako im se možda uskrati. Tko se u takvim slučajevima opire, na svaki način krivo čini; hrabrost tih odlučnihljudi razmjerna je potrebi i divljem životu što ga vode. Četiri hajduka ne strahuju napasti karavanu od petnaest i dvadeset Turaka; i znaju je opljačkati i natjerati u bijeg.

Ako se kadgod desi da hajduka uhvate panduri, oni ga ne vežu kako to obično rade žbiri kod nas nego mu razvežu svitnjak da mu hlače spadnu na pete, pa ne može pobjeći, a pokuša li to, zarije se nosom u zemlju. Vrlo je čovječno što su našli načina zadržati čovjeka, a da ga ne vežu kao najgoru životinju. Hajduci se najvećim dijelom smatraju čestitim ljudima kada se okaljaju turskom krvlju. Duh pogrešno shvaćene vjere, pomiješan s prirodnom i stečenom okrutnošću, žestoko ih vuče da uznemiruju susjede, bez ikakva obzira na posljedice. Za to su često krivi njihovi svećenici, ispunjeni narodnim poletom i predrasudama, koji podržavaju i nerijetko raspaljuju klicu mržnje na Turke kao vražje sinove umjesto da dobre kršćane pozivaju neka se mole Božanskoj Blagosti za njihovo obraćenje.

5. Moralne i obiteljske vrline Morlaka

Morlak koji stanuje daleko od morskih obala i zaposjednutih mjesta, općenito govoreći, posve je različito moralan čovjek od nas. Iskrenost, povjerenje i poštenje te dobre čeljadi, kako u svakidašnjim životnim postupcima, tako i u ugovorima, poneki se put izmetnu u bezazlenost i glupost. To Talijani što trguju po Dalmaciji i sami stanovnici primorja, na žalost, često zlorabe; zato se povjerenje Morlaka mnogo smanjilo i svakog se dana smanjuje prepuštajući mjesto sumnji i nepovjerenju. Ponavljana iskustva što su ih doživjeli s Talijanima dovela su do toga da je među njima naša nevjera prešla u poslovicu. Oni kao najveću uvredu jednako kažu pasja viro i lancmanska viro (fede di cane, fede d’Italiano). Ta zla predrasuda prema nama mogla bi biti neugodna nepoznatu putniku, ali gotovo da to i nije. Usprkos njoj, Morlak, gostoljubiv i darežljiv po rođenju, otvara svoju ubogu kolibu strancu, sav se pretrgne da ga dobro posluži, ne tražeći nikada i često uporno odbijajući svaku zahvalnost. Meni se više nego jednom dogodilo u Morlačkoj da sam dobio ručak od čovjeka koji me nikad nije vidio niti je mogao razložno pomisliti da će me ikad više u budućnosti ponovo vidjeti.

Sve dok budem živ neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Prvan u Kokoriću. Jedina je moja zasluga bila u tome što sam bio prijatelj jedne obitelji njegovih prijatelja. Poslao mi je ruho i pratnju u susret, obasuo me svim vrsnoćama narodnoga gostoljublja u malo dana što se zadržah u tim mjestima, naredio sinu i svojim momcima da me otprate do Neretljanskog polja koje je od njegovih kuća daleko dobar dan hoda i obilno me opskrbio namirnicama, a pri svemu tome nisam mogao ni pare potrošiti. Kada sam pošao iz konačišta tako dobra gazde, on i sva njegova obitelj pratili su me pogledima i nisu ušli u kuću sve dok im se nisam izgubio iz vida. Taj srdačan rastanak izazvao mi je u duši ganuće koje nikad dotad nisam oćutio niti se nadam da ću ga često oćutjeti putujući po Italiji. Ponio sam sa sobom sliku toga plemenitog čovjeka, kako radi osobita zadovoljstva da ga ponovo vidim i izdaleka, usprkos moru i planinama što nas dijele, tako i radi toga da mogu dočarati raskoš naroda u nošnji njegovih glavara (str. 56). Dopustio je još da se nacrta djevojačka odjeća njegove unuke, veoma različita od odjeće Morlakinja u Kotaru i drugim krajevima kroz koje sam prošao.

Dovoljno je čovječno postupati s Morlacima da se od njih zadobiju sve moguće ljubaznosti i steče srdačno prijateljstvo. Gostoljubivost je među njima vrlina i imućna čovjeka i siromaha; ako vam bogataš spravi pečeno janje ili bravče, siromah vam spremi purana, mlijeka, saće meda ili slično tome. Ova darežljivost nije samo prema strancu; ona se proteže na sve kojima može ustrebati.

Kada Morlak na putu padne na konak svome domaćinu ili rođaku, najstarija djevojka u obitelji, ili mlada ako je ima, dočeka ga i poljubi kada sjaše s konja ili na ulazu u kuću. Putnik druge narodnosti ne uživa lako te ženske ljubaznosti; naprotiv, kriju se ako su mlade i drže se povučeno. Možda su zbog češćega kršenja zakona gostoljubivosti postale oprezne ili se pak ljubomorni običaj susjednih Turaka djelomično proširio među našim Morlacima.

Dok se ima što jesti u imućnijim kućama nekoga sela, koje su sada svedene na malen broj, siromašni susjedi ne oskudijevaju najnužnijom hranom. Stoga se nijedan Morlak ne ponizuje toliko da ište milostinju od namjernika. Ni na jednome od svojih putovanja po krajevima u kojima stanuje taj narod nikad mi se nije desilo da sam susreo nekoga tko bi u mene upitao paru. Ja sam pak često morao ponešto zapitati u kukavnih pastira koji su bili darežljivi onim što su imali; a mnogo sam češće, prolazeći njihovim poljima po ljetnoj žezi, susretao uboge žeteoce koji su mi dragovoljno, sa srdačnošću koja me raznježivala, nudili mješinu s pićem i kus svoga seljačkoga jela.

Morlaci općenito nimalo ne drže do domaćega gospodarstva: u toj su pojedinosti slični Hotentotima, jer za tjedan raspu ono što bi im moralo biti dovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se pruži prilika za veselje. U vrijeme svadbe, na svetačni dan zaštitnika obitelji, o dolasku rođaka ili prijatelja i u kojem god drugom povodu za radost, neumjereno se pije i jede sve što ima u kući. Poslije je Morlak štedljiv i kažnjava sama sebe ne služeći se stvarima koje su namijenjene da ga zaklanjaju od vremenskih nepogoda; tako, ako ima novu kapu, a iznenadi ga kiša, on je skida voleći radije otkrivene i gole glave podnijeti oluju nego prebrzo oštetiti kapu; tako izuva obuću kada naiđe na blato, premda mu se već sva raspala.

Morlak je obično veoma točan ako mu se ne ispriječe nepremostive poteškoće. Dogodi li se da ne mogne u urečeno vrijeme vratiti pozajmljeni novac, on dođe s kakvim darkom k svom vjerovniku da zamoli dulji rok. Često se dogodi da od roka do roka i od dara do dara, ne misleći o tome, plati dvostruko više nego što bi trebalo.

6. Prijateljstva i neprijateljstva

Prijateljstvo, koje je u nas podložno promjeni zbog najmanjih razloga, među Morlacima je veoma postojano. Oni su od njega stvorili gotovo vjerski zakon i ta se sveta spona sklapa pred oltarima. Slavenski obred ima poseban blagoslov da bi se svečano vezala dva prijatelja ili dvije prijateljice u nazočnosti svega naroda. Pribivao sam združivanju dviju djevojaka koje su postajale posestre u crkvi u Perušiću. Zadovoljstvo što je izbijalo iz njihovih očiju, pošto su sklopile tu svetu svezu, kazivalo je promatračima kolika se istančanost osjećaja može razviti u dušama koje nije oblikovalo, ili bolje reći pokvarilo, društvo što ga mi nazivamo kulturnim. Tako svečano sjedinjeni prijatelji zovu se pobratimi, a žene posestrime, što hoće reći polubraća i polusestre. Prijateljstva između muškarca i žene ne sklapaju se u naše dane tako svečano; ali to se možda običavalo činiti u davnije i nevinije doba⁹.

Od ovih prijateljstava i posvećenih bratimljenja u Morlaka i u drugih naroda istoga podrijetla čini se da su potekla zakleta braća koja su česta u našem puku i na mnogim mjestima izvan Italije. Razlika između ovih naših i pobratimâ u morlačkoj nije samo u tome što im nedostaje svečani obred nego i u tome što to u slavenskim krajevima čine ljudi svih vrsta na uzajamnu korist dok se u našima zločinci i nasilnici više nego drugi združuju i brate na štetu i nespokoj pučanstva. Dužnosti su tako povezanih prijatelja da jedan drugome pomaže u kakvoj nevolji ili pogibelji, da osvećuje nepravde nanesene drugu itd. Prijateljski zanos zna sezati dotle da se stavi na kocku i izgubi život za pobratima, i nisu rijetki primjeri takvih žrtava iako se o tim divljim prijateljima ne buči koliko o drevnim Piladima. Kada bi se dogodilo da među pobratimima izbije nesloga, čitav bi obližnji kraj o tome govorio kao o sablažnjivoj sramoti; i to se katkad događa u naše vrijeme, na veliku tugu morlačkih staraca koji za izopačivanje svojih sunarodnjaka okrivljuju njihovo miješanje s Talijanima. Vino i jaka pića, u kojima taj narod počinje pretjerivati svakoga dana po uzoru na nas, uzrokuju razdore i tragedije, kao i kod nas.

Ako su prijateljstva još nepokvarenih Morlaka jaka i sveta, njihova su neprijateljstva još neugasivija ili se barem veoma teško gase. Ona se prenose s oca na sina; a majke ne propuštaju podsjetiti nejake dječake na obavezu koja ih čeka da osvete roditelja, ako je po nesreći bio ubijen, i često im pokazuju okrvavljenu košulju ili oružje pokojnika. Osveta je tako usađena u dušu ovog naroda da svi misionari na svijetu ne bi bili dovoljni da je iskorijene. Morlak po prirodi naginje činiti dobro svome bližnjemu; on je silno zahvalan i za najneznatnija dobročinstva; ali jao onome tko mu nanese zlo ili ga uvrijedi! Osveta i pravda među tim ljudima odgovaraju istom pojmu koji je doista prvobitan; a postoji i otrcana poslovica kojoj se, na žalost, pokoravaju: Tko se ne osveti, on se ne posveti (Chi non si vendica, non si santifica). Značajno je da u ilirskom jeziku osveta jednako znači vendetta i santificazione; tako i izvedeni glagol osvetiti. Stara obiteljska neprijateljstva i osobne osvete znaju izazvati krvoproliće poslije mnogo i mnogo godina; u Albaniji su, kako mi rekoše, njihove posljedice još strašnije i krvne duše još nepomirljivije. U tim je krajevima čovjek najblaže ćudi sposoban za najbarbarskiju osvetu vjerujući stalno da ispunjava svoju dužnost dok je vrši, priklanjajući se toj ludoj obmani lažne časti usprkos kršenju najsvetijih zakona i kaznama kojima se izvrgava zbog odluke s umišljajem. Ubojica nekog Morlaka, koji ima jaku rodbinu, obično se mora potucati od sela do sela krijući se nekoliko godina. Ako je bio dovoljno vješt ili dovoljno sretan te umakao potrazi svojih gonitelja, a uz to zgrnuo nešto novca, poslije dolična vremena nastoji dobiti oprost i pomirbu; za pregovaranje o uvjetima zatražuje i dobiva zajamčen prolaz koji se vjerno poštuje na riječ. On nalazi posrednike koji uglavljenoga dana sastavljaju dva neprijateljska roda. Poslije uvoda u pregovore, krivca se pripušta na mjesto sastanka, a on se vuče četveronoške po zemlji dok mu o vratu visi puška, samokres ili nož kojim je izvršeno ubojstvo. Dok on stoji u tako pokornu položaju, jedan ili više rođaka nabrajaju hvale o pokojniku koje često podžižu duhove na osvetu i četveronožnog čovjeka izvrgavaju teškoj opasnosti. U ponekim mjestima, prema obredu, muškarci oštećene strane meću mu pod grlo vatreno ili hladno oružje i poslije duga opiranja naposljetku pristanu primiti krvarinu u novcu. Takva izmirenja znaju mnogo stajati među Albancima; među Morlacima ponekad se uglave bez velika troška, a svugdje se zaključuju dobrim žderanjem na račun krivca.

7. Prirodni darovi i vještine

Zbog bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha, Morlaci su spremni uspjeti u svakoj vrsti posla. Pod oružjem, kada se njima dobro upravlja, izvrsno se iskazuju; potkraj prošloga stoljeća korisno ih je upotrijebio kao grenadire hrabri general Delfino koji je osvojio važan dio zemljišta ispod vlasti Porte služeći se osobito tim četama u različite svrhe. Čudesno uspijevaju kada se usmjere na trgovačke poslove, a i kada odrastu, lako nauče čitati i pisati i računati. Priča se da su se u početku ovog stoljeća morlački pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Divković⁴, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom koja se djelomično razlikuje od ruskog pisma. Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeniji, propovijedajući s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako. Pretpostavlja se da se posvetila pažnja skupljanju svih tih knjiga, da bi se izbjegla ovakva sablazan, tako da ih se vrlo malo nalazi u Morlačkoj. Okretnost duha ovog naroda često se dokazuje u davanju paprenih odgovora. Neki Morlak iz Sinja bio je nazočan pri razmjeni zarobljenika poslije posljednjega rata Prejasne Republike s Turčinom. Davalo se nekoliko osmanlijskih vojnika da se otkupi jednoga našeg časnika. Neki turski zastupnik podrugljivo reče da mu se čini kako Mlečani slabo trguju. “Znaj”, odgovori Morlak, “da moj knez uvijek drage volje dade nekoliko magaraca u zamjenu za jednoga dobra konja.” Unatoč izvrsnoj prirodnoj nadarenosti da sve nauče, Morlaci su vrlo oskudna znanja u zemljoradnji i uzgoju stoke. Izuzetna osobina toga naroda da se uporno drži starinskih običaja, te mala briga što je dosad pokazivana da se ta upornost pobijedi zornim dokazima o korisnosti novih načina, nužno moraju voditi do ovakvih posljedica. Njihova goveda i ovce često trpe glad i studen na otvorenome. Rala kojima se služe i ostalo ratarsko oruđe izgledaju kao da su prvi put izumljeni, i toliko su različiti od naših koliko bi to bile druge naprave iz vremena Triptolema od ovih što se rabe u današnje doba⁵. Maslo, sir i kiselo mlijeko prave osrednje; i možda se tu ne bi imalo što reći kada bi te preradbe mlijeka vršili s malo manje nečistoće. Krojačka je vještina ovdje ograničena na starinske i nepromjenljive krojeve odjeće što se uvijek pravi od istih tkanina. Šire ili uže platno od običnoga smete morlačkoga krojača. Ponešto znaju i o jednostavnu bojenju, a boje im ni po čemu ne zaslužuju prezir. Crnu prave od kore drveta koje se ilirski zove jasen; nju osam dana tope zajedno s ljuskavom troskom od željeza što se nahvata oko kovačkog nakovnja; ta se voda ostavlja da se ohladi, a onda se njome boji. Tako dobivaju i lijepu tamnomodru boju miješanjem sača sušena u hladovini s vrlo čistom cijeđi; i ta smjesa vri nekoliko sati, pa se zatim pusti da se ohladi prije nego što se u nju ubace sukna za bojenje. Također, iz biljke koja se u njih zove ruj⁶ izvlači se žuta i smeđa boja, a za dobivanje prve od njih rabe katkad biljku koja je u njih znana pod imenom pucàlina⁷.

Gotovo sve morlačke žene znaju vesti i plesti. Njihovi su vezovi vrlo neobični i savršeno su slični s lica i s naličja. Imaju jednu vrstu pletenja koju ne znaju oponašati naše Talijanke, a rabe je osobito za onu vrstu bječve što je nose u papučama i opancima, a zove se nazuvka. Nisu gore rijetki ni razboji za sukno i grubo platno, ali na njima malo rade žene, jer njihove se dužnosti među Morlacima ne mogu spojiti s poslovima gdje se sjedi.

U nekim morlačkim selima ima lončarskog obrta, kao u Vrlici; posude se izrađuju grubo i peku se u seoskim pećima iskopanima u tlu, ali su mnogo trajnije od naših.

8. Praznovjerje

Bili rimskoga ili grčkoga obreda, ovi narodi imaju vrlo čudnovata vjerska poimanja koja, zbog neznanja onih koji bi ih morali prosvjećivati, postaju svakoga dana sve nakaznije zamršena. Morlaci vjeruju u vještice, zloduhe, noćne utvare i vradžbine tako jogunasto kao da su njihov učinak vidjeli na djelu tisuću puta. Vjeruju također vrlo čvrsto u postojanje vampira i pripisuju im, kao u Transilvaniji, da djeci sišu krv. Kada umre čovjek u kojega se sumnja da može postati vampir ili vukodlak, kako oni kažu, znaju mu prerezati potkoljenice i svega ga izbosti iglama, tvrdeći da poslije ta dva zahvata ne može više tumarati naokolo. Dogodi se ponekad da neki Morlak prije smrti zamoli svoje nasljednike i obveže ih da s njim postupe kao s vukodlakom prije nego što mu leš polože u grob, predviđajući da će zacijelo silno žeđati dječje krvi.

Najhrabriji hajduk pobjegao bi što ga noge nose da mu se ukaže kakva utvara, duša, sablast ili drugi sličan zloduh, što ih nikad ne uzmanjka pred očima uzavrele mašte lakovjernih i upozorenih ljudi. Oni se ne stide toga užasa i odgovaraju nešto slično Pindarovoj izreci: “Strah što dolazi od duhova nagoni u bijeg i sinove božanske”. Morlačke su žene, što je posve naravno, stoput strašljivije i zanesenije od muškaraca, a neke od njih, slušajući kako im to govore, same vjeruju da su zaista vještice.

Stare vještice u Morlačkoj znaju bacati mnoge vradžbine; ali jedna od najčešćih ona je kojom se zasušuje mlijeko u tuđih krava da bi ga vlastite imale više. A smisle one i ljepše stvari. Znam jednoga mladića kojemu su na spavanju dvije vještice iščupale srce želeći ga ispeći i pojesti. Taj jadnik nije primijetio svoj gubitak, što je posve naravno, jer je bio utonuo u san, ali kada se probudio, počeo se jadati, osjećajući da mu je prazno mjesto gdje je srce. Cokulaš⁸ koji je ležao na istom mjestu, ali nije spavao, dobro je vidio vještičju anatomsku operaciju, ali ih nije mogao spriječiti, jer su ga bile urekle. Urok je izgubio snagu kada se mladić bez srca probudio, pa su obojica htjeli kazniti te dvije opake ženske: ali one se na brzinu namazaše nekom mašću iz svoga lončića i odletješe. Fratar pristupi ognjištu, izvuče iz žerave već pečeno srce i dade ga mladiću da ga pojede; posve je razumljivo da je ozdravio čim ga je progutao. Velečasni je to pripovijedao, a možda još pripovijeda, kunući se dušom da je sve istina; a dobri ljudi nisu mislili niti misle da je dopušteno posumnjati kako se to njemu pričinilo zbog vina ili kako su one dvije ženske, od kojih jedna nije bila stara, odletjele zbog posve drugog razloga a ne zbog toga jer su bile vještice. Kako postoje čarobnice, zvane vjèštice, tako se uza zlo nađe i lijek, i tu su česte bahòrnice, vrlo vješte u skidanju uroka. Teško nevjernome koji bi posumnjao u te dvije protivne moći.

Između latinskog i grčkog obreda vlada po običaju savršena nesloga; ni jedni ni drugi crkveni službenici ne propuštaju je zasijati: svaka strana iznosi tisuću sablažnjivih pričica na račun druge. Latinske su crkve siromašne, ali nisu veoma prljave; grčke su jednako siromašne i sramotno prljave. Vidio sam župnika jednoga morlačkog sela kako sjedi na zemlji na trgu ispred crkve i ispovijeda žene koje su klečale pokraj njega; čudan položaj, zacijelo, ali svjedoči o nevinosti običaja toga dobrog naroda. Njihovo obožavanje slugu Gospodnjih veoma je duboko, a ovisnost o njima i povjerenje u njih potpuni. Nerijetko s Morlacima pastiri njihovih duša postupaju vojnički, te im šibom popravljaju tijelo. Možda u toj pojedinosti ima zloupotrebe, kako što je ima u javnim pokorama koje zadaju po uzoru na staru crkvu. Ima ih koji i previše zlorabe bezazleno povjerenje ubogih gorštaka izvlačeći nedopuštenu korist od praznovjernih zapisa i druge kažnjive trgovačke robe te vrste. U takvim zapisima pišu na obijestan način imena svetaca s kojima se ne valja šaliti, a katkad ih prepisuju sa starijih, pa unutra miješaju zle stvari. Tim zapisima pridaju gotovo jednake moći kakve su sljedbenici Bazilida pridavali svom čudovišno zarezanom kamenju. Morlaci ih znaju nositi zašivene na kapi da ozdrave ili da se očuvaju od kakve bolesti; često ih s istom nakanom vežu svojim volovima za rogove. Sastavljači tih papira; zbog dobiti što ih iz njih izvlače, poduzimaju najprikladnije mjere da im sačuvaju dobar glas unatoč čestim dokazima o njihovoj nekorisnosti koju ipak moraju uvidjeti oni koji se njima služe. Vrijedno je zabilježiti da se i Turci iz susjednih mjesta obraćaju kršćanskim svećenicima da im načine zapis; to mora nemalo pridonijeti porastu vrijednosti ove robe. Drugo što Morlaci štuju (što i nije isključivo njihovo a da ne bi imalo mjesta među našim prostim pukom) bakreni su i srebrni novčići kasnoga Carstva i suvremeni mletački kovanci koje se smatra medaljama svete Jelene, te im se pripisuje velike moći protiv padavice i drugih boleština. Ta ista savršenstva pripisuju se onim ugarskim novčićima što se zovu petice, ako s naličja imaju sliku Djevice s djetešcem Isusom u naručju s desne strane. Takav jedan novčić veoma je drag dar i ljudima i ženama u Morlačkoj. Turci iz susjedstva što sa štovanjem nose praznovjerne zapise i često donose darove ili daju da se drže mise pred likom Djevice (a to je jamačno u protuslovlju s Kur’anom), zbog nekoga drugoga oprečnog protuslovlja ne odgovaraju na pozdrav svetim imenom Isusovim. Stoga duž njihove granice putnici, kada se susretnu, ne običavaju, kao u mjestima koja su bliže moru, reći Hvaljen Isus (sia lodato Gesú) nego Hvaljen Bog, (sia lodato Iddio).

9. Običaji

Nevinost i prirodna sloboda pastirskih stoljeća još se održavaju u Morlačkoj ili su barem ostali njihovi vrlo veliki tragovi u mjestima koja su podalje od naših naselja. Čistu srdačnost osjećaja ovdje ne sputavaju obziri i ona se jasno iskazuje vanjskim znacima neovisno o prilikama. Lijepa morlačka djevojka susretne čovjeka iz svoga sela na putu i prisno ga poljubi ne misleći na zlo. Vidio sam kako se međusobno ljube sve žene i djevojke i mladići i starci iz nekoliko sela, čim stignu pred crkvu o blagdanima. Činilo se da je sav taj svijet iz jedne jedine obitelji. Poslije sam stotinu puta opazio tu istu stvar po cestama i sajmovima primorskih gradova gdje Morlaci dolaze prodavati svoje proizvode. U vrijeme blagdana i veselja, osim poljupca, dopušta se i poneka druga slobodica rukama, što bismo mi smatrali nepristojnošću, ali oni ne drže tako; ako ih zbog toga ukore, kažu da je to “šala koja ništa ne znači”. U tim šalama, međutim, često počinju njihove ljubavi koje se nerijetko završavaju otmicama kada se dvoje zaljubljenih sporazumiju. Rijedak je slučaj (i zacijelo se ne događa u mjestima koja su daleko od trgovine) da Morlak otme djevojku koja ne pristaje ili da je obeščasti. Kada bi se to dogodilo, mladica bi se jamačno dobro branila, jer jakost žena iz ovih krajeva redovito malo zaostaje za jakošću muškaraca. Gotovo uvijek oteta djevojka sama odredi vrijeme i mjesto otmice; a to čini da bi se oslobodila brojnih prosaca kojima je možda zadala riječ i od kojih je primila kakav darak u zalog ljubavi, kao prsten od žute mjedi, nožić ili neku drugu jeftinu stvar. Morlakinje se drže donekle uredno prije udaje, ali pošto steknu muža, potpuno se prepuštaju nečistoći kao da žele opravdati prezir kojemu su izvrgnute. To ne znači da djevojke šire ugodan miris, jer obično mažu kosu maslom koje se lako užeže pa već izdaleka hlapi najneugodnijim smradom što može raniti nos otmjena čovjeka.

10. Ženska nošnja

Ruho Morlakinja različito je u raznim krajevima, ali talijanskom je oku uvijek jednako čudnovato. Djevojačko je ruho složenije i neobičnije zbog nakita što ga nose na glavi, za razliku od udatih žena kojima nije dopušteno nositi ništa osim bijelog ili obojenog rupca. Djevojke nose skrletnu kapu s koje obično visi veo što pada niz leđa i znak je njihova djevičanstva. Mnogi nizovi srebrna novca, među kojim često ima starinskoga i dragocjenoga, krase kapu najuglednijih djevojaka koje o nju znaju objesiti i filigranske radove u obliku naušnica i srebrnih lančića s polumjesecima na krajevima. Na nekima se vide složena različita bojena stakla okovana srebrom. Siromašne djevojke nose kapu lišenu svakog uresa, ili im je kadgod ukrašena samo neobičnim školjčicama, niskama staklena zrnja ili okruglim rukotvorinama od kositra. Jedno od glavnih odličja tih kapa, koje predstavljaju dobar ukus najraskošnijih mladih Morlakinja, u tome je što šarolikošću uresa privlače oko i što zvekeću na najmanje potresanje glavom. Zbog toga se na njima i nalaze lančići, srdašca, polumjeseci od srebra ili lima, lažni dragulji, pužići i druge slične drangulije. U nekim krajevima za kapu se zadijevaju kite šarena perja koje sliče na dva roga; u nekima drugima na nju meću treperave perjanice od stakla, drugdje od umjetna cvijeća, što ih kupuju u primorskim mjestima; i valja priznati da se u šarenilu tih obijesnih i barbarskih uresa katkad vidi razvijen svojevrstan duh. Košulje za blagdane vezene su crvenom svilom i ponekad zlatom; obično ih izrađuju sâme goneći stada na pašu i čudo je kako dobro vezu svoje vezove bez ikakve podloge i hodajući. Ove se košulje kopčaju pod vratom dvjema sponama koje se zovu maite, a niz prsi su otvorene kao i muške. Žene i djevojke nose oko vrata debele niske staklena zrnja različite veličine i barbarski ispremiješanih boja; na rukama mnoštvo prstenja od kositra, žute mjedi i srebra; na zapešću kožnate narukvice obložene rukotvorinama od kositra ili, ako su veoma bogate, srebra. Nose i prsluke, vezene ili urešene niskama od stakla i školjčica, ali ne znaju za steznike niti u prsluke umeću žice ili kitove kosti. Širok pâs otkan od bojene vune ili prošaran kositrom na koži opasuje haljinu ili suknju koja je duž rubova katkad također optočena školjkama i koju zbog modre boje (turchino) što prevladava zovu modrina. Gornja haljina od raše kao i suknja dopire im do pola noge; opšivena je duž rubova skerletom i zove se sadak. Ljeti svlače modrinu i nose sam sadak bez rukava, iznad suknjice ili bijele košulje. Djevojačke čarape uvijek su crvene; obuća im je slična muškoj i zove se opanci; imaju potplat od sirove volujske kože, gornjište od usukanih traka načinjenih od ovčje kože koje se zovu opùte; one se omataju i stežu iznad gležanja poput starinskih koturna. Djevojkama se ne dopušta nositi drukčiju obuću, ma koliko njihove porodice bile bogate. Kada se udaju, mogu odložiti opanke i uzeti turske papuče. Djevojačke pletenice skrivene su pod kapom; nevjeste ih puštaju da padnu na grudi, a ponekad ih vežu ispod vrata; osim toga, u njih uvijek meću i upleću medalje, stakleno zrnje i probušeni novac po tatarskom i američkom običaju. Djevojka koja bi izišla na glas zbog loša vladanja, izvrgla bi se pogibelji da joj župnik u crkvi javno strgne crvenu kapu i da joj zatim koji rođak odreže kosu u znak sramote. Zbog toga, ako koja od njih počini kakav ljubavni grijeh, sama od sebe skida djevičansko znamenje i gleda promijeniti selo.

Bilješke:

¹John Stuart Earl of Bute (1713-1792), kratko vrijeme predsjednik britanske vlade, rodom iz sjeverozapadne Škotske, zaštitnik i mecena J. Macphersona i propagator “Ossianova” spjeva Fingal, Macphersonove mistifikacije. I talijanski Cesarottijev prijevod, prema Fortisovu svjedočanstvu, financirao je ili bar pomogao John Stuart. U Dalmaciju je poslao Roberta Adama, autora djela Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia (1764), a i Fortis je osjetio darežljivu ruku ovoga Škota. Poglavlje o Morlacima trebalo je da odbije prigovore o mistifikaciji s Ossianom.

²Naziv Morlak, Morlaci potječe od grčke složenice Mayrøblaxoi (Maurovlahi) koja je označavala romanizirane stanovnike južnoga Balkana. Od 14. i 15. st, u dalmatinskim se izvorima spominju kao Moroulachus, Moroulachi, odnosno Moroblachi. U hrvatskom se jeziku riječ Vlah spominje u izvorima od 1321. god, u srpskim zemljama izvori ih spominju i ranije. U to vrijeme naziv Vlah označava ponajprije romansko stanovništvo koje se poslavenilo i bavilo stočarstvom, te se odvajalo u načinu života od hrvatskog (i srpskog) stanovništva. Kada su Mlečani počeli naseljavati novo stanovništvo iz Bosne i Hercegovine na opustjela selišta, starosjedioci i mletačka uprava to novo, pretežno hrvatsko stanovništvo, počinje nazivati Vlasima, odnosno Morlacima.

³Ivan Lucić (Lucius, tal. Lucio, 1604-1679), rođen u Trogiru, nakon školovanja u rodnom gradu studij nastavlja u Rimu i Padovi. Vrativši se oko 1625. u Trogir, sudjeluje u upravi grada. Oko 1651. počeo svoje kapitalno djelo De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, koje je tiskano u Amsterdamu 1666. Važno je i djelo o povijesti grada Trogira, tiskano 1673. Iste godine izdao je znamenitu zbirku antičkih natpisa Inscriptiones Dalmaticae.

⁴Matija Divković (1563-1631), bosanski franjevac, hrvatski pisac. Važnija djela: Nauk krstjanski, Sto čudesa (1611), Besjede (1616). Djela je dao tiskati bosančicom, u Veneciji, i ona su se čitala u cijeloj Bosni, Dalmaciji i Istri.

⁵Triptolem, kralj u Eleusini; prema mitologiji, na zapovijed božice Demetre učio ljude zemljoradnji.

⁶Isatis tinctoria - pitoma silina, sač, sinjavina.

⁷pucalina - žuti bagrem, Colutea arborescens

⁸Cokulaš (zoccolante) pogrdan je naziv za franjevce, tzv. malu braću.

¹ Ovaj uvod u poglavlje o običajima Morlaka preveo je Mihovil Kombol i dodao ga svom prijevodu knjige Ivana Lovrića Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa, izdanje Jugoslavenske akademije, Zagreb 1948, str. 215-6, odakle je preuzet (op. prev).

² Zemlja u kojoj stanuju Morlaci proteže se mnogo dalje, kako prema Njemačkoj i Ugarskoj, tako i prema Grčkoj; ja svoj izvještaj ograničujem na ono malo što sam posjetio.

³ Ne treba dovoditi u sumnju postojanje slavenskog jezika u Iliriku od vremena Rimske Republike. Imena gradova, rijeka, planina, ljudi i naroda u tim krajevima, sačuvana u grčkih i latinskih pisaca, očigledno su slavenska. To dovoljno dokazuju Promona, Alvona, Senia, Jadera, Rataneum, Stlupi, Uscana, Bilazora, Zagora, Tristolus, Ciabrus, Ochra, Carpatius, Pleuratus, Agron, Teuca, Dardani, Triballi, Grabaei, Pirustae i tolike druge riječi što se susreću u starih historičara i geografa. Tu bi se mogle dodati u mnogo većem broju riječi slavenskoga korijena koje se čitaju na pločama iskopanima po ilirskoj zemlji pod prvim carevima.

⁴ Hajduk izvorno znači “glavar družine”, a ponekad (kao u Transilvaniji) “glava obitelji”. U Dalmaciji se uzima kao obilježje nasilna čovjeka, zlikovca, koji se prihvatio da bude drumski razbojnik.

⁵ spóggos, trápeza, kathédra.

⁶ BREREVOOD, De scrut. Relig.

⁷ Ime boduli posebno se odnosi na otočane iz Zadarskoga kanala, te na stanovnike većih otoka toga mora.

⁸ “Blizu rijeke Neretve žive Ardijejci, Daorsi i Plereji... U novije doba Ardijejci se nazivaju Varalima. Rimljani su ih otjerali u unutrašnjost udaljivši ih od mora, jer su na sve udarali ognjem i mačem, kradući; i prisilili su ih da obrađuju zemlju. Njihov je kraj uistinu krševit, neplodan i dostojan divljih stanovnika; zbog toga je taj narod gotovo izumro.” Strab. lib. VII.

⁹ Dozivlje ga vila POSESTRIMA S Velebita, visoke planine: “Zlo ga sio, kralju Radoslave, Eto na te dvanaest delija.” Pisma od Radoslava Ma una Fata Posestrima chiamollo Dell’Alpi Bebie dall’eccelsa vetta: “Re Radoslavo, in tua mal’ora siedi, Ecco sopra di te dodici armati.” Canzone di Radoslavo

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro