Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, IV

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Dalmacija 70-tih godina 18. stoljeća, IV; ilustracija iz A. Fortis, Put po Dalmaciji (u izdanju Marjan tiska)

5. Ruševine Burnuma

Idući kopnom iz Knina prema manastiru veoma gostoljubivih kaluđera sv. Arkanđela¹, malo smo se udaljavali od rijeke koja odande do ušća gotovo neprekidno teče između kamenitih planina i rijetko susreće doline i polja po kojima bi se mogla razliti kada nabuja. Po pustoj Bukovici našli smo ostatke starih rimskih prebivališta, ali kakve jadne ostatke! Grubo tesano kamenje, u kojem se vide četvrtasto uklesane rupe da se u njih gurnu gredice ili nešto slično za podupiranje šatora u taborima, leži s obiju strana puta u dužini gotovo jedne milje hoda. Mnogi ulomci uništenih natpisa vide se razasuti ovdje-ondje, među njima i komad četverostrana stupa, urešena bareljefima na uglovima, na kojemu se čita ostatak drevne pohvale napisane velikim i dobro očuvanim slovima.

S mnogo se razloga može vjerovati da je razoreni grad na tom mjestu bio Prokopijev¹ Burnum i Strabonova² Liburna². Peutingerova tabla³ meće Burnum na desnu obalu rijeke Titiusa, iznad Scardone, dvadeset četiri milje od Nedinuma, današnjeg Nadina, točno dvadeset pet milja od ovoga mjesta, od triju lukova što se i sada vide, a narod ih zove Šuplja crkva. Nema tome mnogo godina kako ih bijaše pet, ali dva je razgradio neki Morlak da iskoristi kamenu građu. Od tih triju što ostadoše jedan ima dvadeset jednu stopu po tetivi, a dva manja što mu stoje zdesna upola manje. Zub vremena prilično je nagrizao taj starinski spomenik sagrađen od meka kamena slična francuskom moilonu, koji je manje cjelovit od našega kamena s Nanta i San Gottarda u brdima blizu Vicenze. Ono što je od njega ostalo ipak nam vrlo dobro pokazuje da je bio sagrađen u dobrim stoljećima arhitekture. Da se zgodno otkopa zemljište oko njega, vidjelo bi se da je veoma dobro razmjeren. Dao sam ga nacrtati kako se vidi na str. 76-77. Ne bih želio određivati u koju je svrhu bilo sagrađeno tih pet lukova Šuplje crkve; ali regbi da su morali stajati izdvojeno, jer se užljebljenja i vijenci luka jednako vide s obaju pročelja. Bi li to mogao biti slavoluk s pet lukova? U njegovoj blizini nema uočljivih razvalina, ali iz zemlje se iskapa veliko kamenje, a u okolici su ostaci neke rimske ceste. Šuplja crkva zapravo je ime mjesta na kojemu su lukovi; komad susjednoga polja posut ruševinama zove se Trajanski grad, to jest Trajanopolis.

6. Tok rijeke do Roškoga slapa

Desno od lukova, u svom dubokom koritu između razdijeljenih bregova, teče Krka i tu tvori vodopad blizu jednoga ubogog zaseoka koje se oko njega skupilo i divno izgleda s visoka, ali možda u toj dubini ne uživa u zdravu zraku. Tako je u dubokoj i vlažnoj dolini, pet-šest milja nizvodno, smješten manastir kaluđera sv. Arkanđela na Krki, u podnožju brda kojemu je vrh djelomično od šljunkovita pješčenjaka, djelomično od obična dalmatinskoga kamena, a osnova od potpuno različite i mnogo mlađe građe. Cesta kojom se silazi k Manastiru usječena je u obalu i omogućuje da se vide različiti slojevi cjepljiva kamena promjenljive tvrdoće, koji se čas mrvi pod prstima, čas se ljušti kao kremen, čas je pun nanesenih oblutaka, te se može nazvati vapnenastom, kamenitom, šljunkovito-pješčenjastom zemljom. Čini se da je rijeka, presječena naglim urušavanjem nekoga velikoga komada brda, u drevnim vremenima mnogo nadvisivala običnu razinu i ondje ostavila te slojeve mulja pomiješane s kamenčićima. Koliko god sam pozorno tražio po tom otvrdlom blatu, nisam mogao otkriti nikakva traga morskim tijelima, pa sam stoga povjerovao da je riječnog podrijetla. Kako se lako događa da se velike gromade kamenja otkinu od brdskih visova, koji se gotovo okomito uzdižu tvoreći obale Krke koja ih je prosjekla, dokazuje okolica četvrtog vodopada ove rijeke, Roškog slapa. Ona je posuta gromadama koje su se urušile s vrhova bregova. Posljednja litica što se survala na riječnu obalu s visine od stotinu i pedeset stopa, nakon jakog potresa koji se ondje osjetio 1769, obasiže sedamdeset i dvije stope i razmjerno tome se uzdiže. Sastavljena je od nanesena kamenja bijele, vinske, sive i napokon svake boje, te promjenljive tvrdoće. Među obojenim kamenjem najvećim se dijelom vidi lećasto; u jednom pak komadu otkinutom od te gromade nađoh nešto što nikad dotad nisam vidio, to jest lećasto kamenje koje se ovapnenilo i veoma izbijeljelo, a da mu se nisu nimalo oštetili kristali koji se uz pomoć dobra povećala razabiru kao savršeno prazni. Ta gromada što je pala šezdeset i devete držala se hridine na najvišem dijelu brda koja je nepristupačna u naše doba. U prošlim stoljećima jamačno se bilo lakše popeti gore, jer je na vanjskom licu odvaljene gromade uklesan nadgrobni natpis nekom davnom vojniku. Ako razum vođen jednostavnim uzastopnim svakidašnjim iskustvom nije dovoljan da se shvati kako je drevno stanje površine našega globusa pretrpjelo goleme promjene, ne samo tisućljetne nego i stoljetne, posebno na gorovitim mjestima, ovaj bi to primjer dokazao zasebice za područje kojim protječe rijeka Krka, a mogao bi se primijeniti i na sve druge krajeve koji graniče s planinskim rijekama i potocima. Onamo gore trebalo bi poslati one koji, stojeći u udobnosti i zaklonu svojih soba, učiteljski izriču da je naša Zemlja sada točno u onom istom stanju u kojem je bila unatrag šezdeset stoljeća, te vjeruju da su to dovoljno dokazali kada za potvrdu svoga mišljenja, stvorena bez zapažanja, navedu ostatke daleke prošlosti što se još nalaze otkriveni na nekim uzdignutim mjestima, zaboravljujući sve one koji su potpuno zatrpani. Vama se moralo više puta dogoditi da ste se sporili s takvim rasuđivačima, te odgovarajući im, niste prešutjeli pucanje i urušavanje planina, njihovo sporo razaranje pod djelovanjem vodâ, vulkane koji ih katkad isprevrnu i preinače im građu, mijenjanje riječnih korita, provaljivanje i povlačenje mora, o kojima nam je toliko primjera sačuvala povijest, a još ih više znaju čitati pouzdane istraživačeve oči.

Roški slap, gledan sprijeda, pruža oku lijep prizor; zacijelo je veličanstven u kasnu jesen i proljeće. Budući da ni u kojem slučaju ne nadmašuje vodopad kod Ternija, smatram da ga je najbolje vidjeti usred ljeta. Rijeka je na tom mjestu široka trista geometarskih koraka; presijeca je uzak i dug most na šezdeset lukova, grub i nerazuman ali temeljit turski rad. Između ovog mosta i vodopada nekoliko je mlinova, pa je voda stoga razdijeljena na različite kanale. Komadi zemlje što leže između tih razdjeljaka zelene se od mnoštva bujna drveća koje tu sretno raste zahvaljujući vječnoj vodi što ga zalijeva i prska. Od mjesta do mjesta zelenilo je prekinuto zbog valova što zapjenjeni i bučni padaju s visine od dvadesetak stopa, čas krivudajući, čas tekući ravnom stazom. Ipak se sva gornja voda ne stječe da tvori te različite potoke što ukrašavaju vodopad; dobar dio prolazi ispod kamenite zapreke. Koliko sam zapazio, ta rijeka ne ostavlja sedrastih i vapnenastih naslaga osim gdje nađe ustave i brane od kamena ili gdje je nagib znatan, pa zbog toga i tok brz. U Kninskom polju, gdje sporo teče jednakim koritom, ne okamenjuje ni kamenje niti biljke, iako mnogo njih pláče, jer ne nailazi na otpor. Vjerujem da bi se moglo pouzdano reći da su gromade, urušene s vrha bregova u korito Krke, stvorile različite vodopade zbog kojih ona nije plovna. Sedraste naslage našle su zgodno mjesto za taloženje u pukotinama i neravninama tih gromada; i toliko im je pomoglo vrijeme i razmještaj mjesta da su uspjele prisiliti dio voda da se preko njih prelijevaju, jer više ne nalaze dovoljan odušak ispod njih. Posumnjao bih zatim da nijedna vapnenasta voda, osim termalne, neće ostaviti naslaga na mjestima gdje joj je tok spor; a da će ih ostaviti, kako hladne, tako i tople, uvijek zbog tjesnoće i nagiba kanalâ kroz koje moraju teći. Ako se sedraste naslage vapnenaste vode nahvataju u većim količinama na mjestima spora toka i malena nagiba nego na mjestima koja su tijesna i nagnuta, gustoća i težina sedre što se stvori na drugima nadoknadit će veći obujam što se nakupio na prvima. Tako sam u spiljskom cijeđenju uvijek dosad zapažao kako su debla i stabljike vapnenasto-lisničkih stupova što se uzdižu s podzemnih podova izgrađeni od čistije i cjelovitije tvari zbog veće visine s koje padaju kapi pune slanih atoma i čestica koje se mogu kristalizirati. Kore što ih stvaraju obilni mlazovi vode uvijek su mekše i prema tome sadrže više zemljanih i slabo bojenih dijelova. Narav slojeva šljunkovita pješčenjaka koji zauzimaju ravno površje brda, između kojih duboko usječena teče rijeka, pokazuje da je sklon urušavanju, ne samo duž riječnoga korita nego i duž jaruga i dolina koje vode, ili su nekoć vodile, povremene vode i predaju ih Krki. Vidio sam kako je dno jedne doline, desno od Roškog slapa, sve posuto velikim komadima litica što su pale s visoka; na jednom od njih čitaju se ostaci nekog nagrizena i oštećena natpisa.

7. Tok Krke do Skradinskoga buka

Rijeka, ili bolje reći potok Čikola što izvire ispod Gradca, petnaest milja od Knina, ulijeva se u Krku pošto primi vode Vrbe porasle od voda Mirilovića. Na njezinoj desnoj obali leži naselje Drniš koje su Turci prepustili mletačkom oružju. Okolica ovoga mjesta izvanredno je plodna i pitoma. Nedaleko od Drniša maleno je seoce Trbounje, gdje je vjerojatno bio Tribulium u starih pisaca i gdje se vidi poneki bijedan trag rimskog prebivališta. Dugo bi se moglo govoriti o ovim loše upravljenim vodama, kao i o onima drugima što sa suprotne strane Krke tvore Butišnicu o kojoj sam prije kazivao. One bi mogle biti izvor bogatstva ovih krajeva, a sada su izvor bijede i pokude. Od Roškog slapa silazi se k otoku Visovcu, a to je vrh brežuljka kojemu je podnožje pod vodom; na njemu žive fratri cokulaši, zaslužni uzgajatelji vinograda Gospodnjega u ovim krajevima gdje bi jedan svjetovni pop teško htio pristati na tako trudoljuban život. Rijeka je na tom mjestu veoma široka, ali ne pruža ništa za istraživanje. Teče sporo jer vodu zadržava vodopad Mlini kod Skradina, kojih pet milja niže. To su posljednji i najveličanstveniji slapovi Krke; a bili bi dvostruko ljepši da ljudi nisu iskoristili zapreke što ih je priroda postavila rijeci i na njima sagradili mnoge vodenice. Blizu toga mjesta stvara se valovita sedra od zrnaste soli koja bi se na prvi pogled mogla uzeti za okamenjeno drvo. Neiskusni ljubitelji znanosti o okaminama često skupljaju te radove vodâ punih vapnenastih čestica i smatraju ih okamenjenim stablima. Crte što obilježavaju granice tankih slojeva i različitost vremenâ u kojima su ih vode stvorile, a isto tako i tvari kojima su vode bile zasićene, u ovakvim se slučajevima nazivaju uzdužnim vlaknima drveta; a neupućene oči tu lako vide i poprečna vlakna. Slične greške katkad izazivaju i neke vrste vulkanskog kamenja, šareni jaspisi i kremeni, na kojima se vide izrasline i čvorovi slični onima na stablima; i teško je uvjeriti u varku one koji ne odlaze osobno skupljati fosile po brdima gdje zdravo može suditi onaj tko nije opterećen predrasudama. Šimun Ljubavac je napisao i Ivan Lucius tiskao, a o. Farlati⁴ povjerovao i ponovio, da je od Skradinskoga buka do Zadra, koji je pedeset milja odatle, u staro doba tekao akvedukt. Njih su doveli u zabludu ostaci nekoga jadnoga kanala od opeka što se vide duž riječne obale desno od vodopada Mlina do utoka u jezero; ali taj kanal, po svemu sudeći, nije vodio vodu dalje od Skradina. O nemogućnosti odvođenja vode rijeke Krke u Zadar opširno sam govorio izvještavajući o drugim tragovima akvedukata što se vide uz more u okolici toga grada.³ Skradinu je zaista bio potreban akvedukt, jer je voda jezera u koje se ulijeva Krka slankasta gotovo u svako doba godine, a zdenci iz kojih se moglo grabiti nisu bili dovoljni da podmire potrebe znatnijega pučanstva. Od izvora kod Topolja do pada u Skradinsko jezero rijeka Krka ne teče dulje od trideset milja.

Putujući na konju od Manastira sv. Arkanđela do Skradina, tri milje prije nego što se stigne u ovaj grad, nailazi se na potočić koji među ostalim običnim kamenjem nosi i grude modre stvrdnute zemlje, pune okamenjenih morskih tjelešaca. Potaknut ovim zalutalim komadima, našao sam njezine otkrivene slojeve na nekoliko mjesta, ali posebno u blizini vrha brda, lijevo od puta. Ta zemlja sadrži tijela numularija, te lentikolara i porpita oblikom sličnih njima, zatim sitne jezgre bukardija, mnogo fungita i krakove morskih zvijezda. U Skradinu sam našao mnoštvo turbinita u običnu mramoru i nekoliko sam primjeraka donio sa sobom. Nedaleko od ovog potoka, na mjestu koje se zove Rupe, ima zubi morskoga psa koji odgovaraju onima što ih opisuje Scilla (Tabla III, crtež I). Nisam mogao obaći to mjesto, ali sam vidio tih zubi u osoba dostojnih svakog povjerenja koje su mi tvrdile da ih ondje ima u veoma velikim količinama.

8. O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji

O starom gradu gdje je u rimsko doba bila uprava Liburnije nema više nad zemljom vidljivih tragova. Tu sam prepisao dva lijepa natpisa otkrivena prije nekoliko godina i sačuvana u kući prečasnoga kanonika Mercatija. Valja se nadati da će se od sada unaprijed, razmjerno porastu stanovništva Skradina i umnožavanju novih oranica, češće otkrivati dragocjeni spomenici starine u tom kraju. I poželjno bi bilo da rijetke obrazovane osobe, koje imaju utjecaja u poglavarstvu toga grada što se preporađa, obrate posebnu pažnju ovom pitanju da ne propadnu ili da se drugamo ne prenesu časne uspomene na njihov stari i slavni zavičaj koji je zauzimao tako ugledan položaj među drugim liburnskim gradovima u rimsko doba. Gotovo je sramota što sada u Skradinu postoji samo šest kamenih spomenika s kojih se može prepisati natpis; a mnogi drugi, koji su se ovdje morali iskopati, bijedno su uništeni ili odneseni u Italiju gdje gube najveći dio svoje vrijednosti.

U okolici Skradina vrlo često se nađu rimski novci od kojih sam neke vrlo dragocjene vidio u veoma gostoljubivoga prelata monsinjora Trevisanija,⁵ biskupa i oca toga stanovništva što se preporađa. Ljubaznošću jednoga od najuglednije gospode u tom kraju dobio sam na dar nekoliko grobnih svjetiljaka koje nose ime lončara Fortisa, a otmjenim oblikom slova pokazuju da su iz najboljega doba. Uzastopna pustošenja što zadesiše Scardonu nisu ostavila ni traga o njezinoj veličini. Ali zato sada raste; ovdje se nastanjuju mnogi srbijanski i bosanski trgovci kao u veoma prikladnoj luci za trgovinu s gornjim turskim pokrajinama; ali grad nije nimalo utvrđen, ma što o tome rekao o. Farlati⁴.

Ni za jednog od mojih putovanja po Iliriku nije mi dosad uspjelo naići na neki rudnik koje god kovine izuzme li se jedan rudnik željeza koji ne bi smio biti daleko od Sinja i koji mi je (ne razumijem zbog kakva opravdana razloga) bio zatajen. Kažu da u Hotonju na kninskom području, gdje nisam bio, postoje rudnici nekoga bogatstva; ali lakomi i nevješti ljudi vide zlato i srebro u svim piritima, pa se ne može računati s pučkim glasinama. Treba ipak vjerovati da je Dalmacija u davnini proizvodila mnogo zlata; o tome neki pisci otvoreno svjedoče. Među ostalima i Plinije,⁶ koji je imao prilike to doznati, kaže da se za Neronova carevanja iz rudnika te provincije vadilo pedeset libara zlata dnevno, jer se skupljalo na površini zemlje, in summo cespite⁵.

Flor⁷ nam je ostavio zapisano da je Vibije, kojemu je August naložio da pokori Dalmatince, prisilio te surove ljude da kopaju rudnike i čiste zlato. I Marcijal⁸, pišući Makru, naziva Dalmaciju zlatonosnom zemljom, a čini se da je okolica Salone, prema njegovu mišljenju, zasluživala takav naslov.

Ibis litoreas, Macer, Salonas;

Felix auriferae colone terrae.⁶

A iz jednog Stacijeva⁹ stiha u Stellinu epitalamu nazrijeva se da je zlato Dalmacije bilo postalo poslovično:

Robora Dalmatico lucent satiata metallo.⁷

Ovaj odlomak ne dopušta da se dovodi u sumnju postojanje i izobilje toga dragocjenog proizvoda. Tako je poneki od naših pjesnika nazvao zlato peruanskom kovinom, i dobro smo ga razumjeli.

9. Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije

Ali usprkos tim svjedočanstvima, koja su u mnogim ljudima budila nadu da će naći blago, ne mogu nikako povjerovati da u planinama što se dižu duž obala Dalmacije u pravom smislu riječi ima rudnika zlata ili srebra; one nemaju nijedno obilježje mineralnih planina. Možda je sredozemna planina Promina, gdje je nekoć ležala Promona, bogata rudnicima, kako tvrde neki dalmatinski pisci. Ja je još nisam s potrebnom pomnjom i u svakom njezinu dijelu pohodio, ali slutim da je ime planine moglo zavarati Dalmatince zbog očite analogije što je ono ima s rudnicima, iako je izvorno možda izvedeno od prominendo¹⁰. Bilo mi je rečeno da rječica Hyader (Jadro), koja se sada po razvalinama obližnjega grada zove Salona, sa svojih izvora nosi pri izlazu pijesak u kojemu zaista ima zlatnih zrnaca; također mi je tvrđeno da su ga siromašni stanovnici njezinih obala često pomalo skupljali; pokušao sam se u to uvjeriti i uvjerio sam se da uopće nije istina. Čuo sam nekoliko osoba kako pričaju, a našao sam to i zapisano u nekim izvještajima o pokrajini što sam ih oteo prašini i moljcima, da iznad Šibenika, u mjestu zvanu Suhi Dolac, postoji bogat rudnik žive; ali to je iz temelja lažno i ne može drukčije ni biti. Moja dosadašnja istraživanja u tom pogledu nisu me daleko dovela. Ovako još neupućen u podrobnu topografiju ove prostrane zemlje, što sam joj prošao samo jedan dio, ipak sam sklon povjerovati da znatnih i dragocjenih rudnika nema u vapnenačkim planinama uz more niti duž dolina što ih pláču Krka i Cetina. Dublje u unutrašnjosti vjerojatno su bili stari rudnici, a i granice provincije zaista su dublje sezale. Ako je istina da se u pijesku rijeke kod Travnika u Bosni mogu naći zlatna zrnca, možda bi duž njezina toka i oko izvora trebalo tražiti bogate rudnike o kojima govori Plinije. Ne znam da li je to ista ona rijeka kojoj iz korita, petnaest milja od grada Travnika, žestoko izbija vrelo kisele vode dižući se znatno iznad površine vode što teče. Rečeno mi je da tu vodu upotrebljavaju Bosanci za liječenje groznice trećodnevke, da se zamuti i ostavlja željezovit talog ako se sprema u posude i prenosi, itd. Koliko se može nagađati po izvještajima naših ljudi koji njome prohode, Bosna obiluje mineralnim planinama; kažu da ima bogate rudnike srebra; i mjesto gdje se nalaze nosi ime Srebrenica, što znači srebreni kraj ili zemljište, nazvano tako po riječi srebro koja znači argento u svim narječjima slavenskoga jezika. Imao sam uzorak iz toga rudnika, sličan srebru podrijetlom iz Potosíja. Bilo je u listićima poput mahovine, zajedno s čistim žućkastim kremenom, a da s njime nije nimalo smiješano. Ispričane su mi još mnoge druge stvari koje se tiču povijesti fosilâ u Bosni, ali ne vjerujem da bi bilo zgodno kada bih vas o tome izvijestio na tuđu vjeru. Iz iskustva znam koliko je dobra oprezna nevjerica kada je posrijedi prirodopis.

Ako su vam sitne potankosti u koje sam ulazio bile možda dosadne, nadam se da zbog toga nećete zamjeriti svome prijatelju. Vi jamačno vjerujete, kao što i ja oduvijek vjerujem, da je vjerna točnost najbolja osobina što je može imati istraživač, koji ima na srcu narodno dobro kada ukazuje na mjesta koja je potrebno kultivirati, a napredak prirodne znanosti kada opisuje proizvode Velike Učiteljice. Osim ovih ciljeva, smatrao sam da je dobro što sam na svojim dalmatinskim putovanjima odlučno bio nakanio ispraviti one pisce koji su ponegdje pogriješili govoreći o tim krajevima; a imao sam na umu i veću udobnost putnika kada sam isticao koje su glasine u narodu lažne. Mislio sam zatim da ne smijem ispustiti ostatke starih građevina, premda njihovo spominjanje više pripada starinaru negoli prirodnjaku; a utoliko sam ih manje želio zanemariti ukoliko oni više moraju poslužiti da se promijene pojmovi što ih mi općenito imamo o Dalmaciji, gdje ne bi bile nikle onolike rimske kolonije da je to tako strašan kraj kako se opisuje.

Premda dovoljno poznajem malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika, priznat ću vam da potajno u sebi ćutim snažan užitak kada pomislim kako postoji mogućnost da moje putovanje donese neku blagodat dalmatinskom narodu, ako ne odmah sada, ono barem kada tome dođe vrijeme. Smatrao bih se najsretnijim od svih putnika kada bih se, prije nego što okončam življenje na našoj Zemlji, mogao osvjedočiti da sam korisno živio.

¹ Kaluđeri sv. Arkanđela u Krki održavaju pobožnu predaju da je sv. Pavao misio u malenoj kapelici pokraj njihova samostana. Morlaci grčkoga obreda hrle u to svetište s velikim štovanjem iako im siromaštvo ne dopušta da u nj donose bogate darove.

² MERIAN (Topograph. Carniol.) imao je mnogo manje dobrih razloga da stari Burnum metne gdje je sada Kočevje; to mjesto nije bilo naseljeno u rimskim stoljećima a veoma je daleko od mjestâ što ih geografi spominju kao bliza Burnumu. Još je lošije uporište imao onaj koji se pouzdao smjestiti ovaj stari grad na rijeku Rječinu, gdje je nekoć bila Tarsatica, a nikad Burnum, koji od tog mjesta mora biti svojih dvjesta milja daleko. Vidi Schonleben. Carniola Antiqua et Nova.

³ Vidi § 10. prvoga pisma.

⁴ Illyr. Sacr. T. 1.

⁵ Aurum qui quaerunt ante omnia segullum tollunt (ita vocatur indicium). Alveus, ubi id est, arenaeque lavantur, atque ex eo quod resedit conjectura capitur ut inveniatur aliquando in summa tellure, penitus rara foelicitate; ut nuper in Dalmatia, principatu Neronis, singulis diebus etiam quinquagenas libras fundens; cum jam inventum in summo cespite. Plin. Hist. Nat. Lib. XXXIII. cap. IV. Tragači za zlatom prije svega uklanjaju segullum (tako se zove zemlja koja ukazuje na zlato). Isperu se pijesak i udubina u kojoj se ona nalazi, pa se po onome što preostane stvara procjena. Ponekad se pronađe na površini zemlje, no to je u sasvim rijetkim sretnim slučajevima, kao što je bio onaj nedavno u Dalmaciji, za vladavine Neronove kad je nalazište davalo čak pedeset libri dnevno. Kad se tako pronađe u površinskom sloju... (PLIN. Hist. Nat. Lib. XXXIII. cap. IV).]

⁶ Ići ćeš u Salonu, smještenu na obali, Maceru, / sretni stanovniče zlatonosne zemlje! (Ep. 10, 78 1; 5)

⁷ Bliješte grede prekrivene dalmatinskom rudom. (Silv. 1, 2, 153)

¹ Prokopije, bizantski povjesničar iz 6. st, autor djela Historikon (Suvremena povijest), odlična izvora za povijest dolaska Slavena na Balkan.

² Strabon, grčki geograf (63. p. n, e. - 19. n. e.), nastavljač Polibijeve Historije (koja je izgubljena); njegova je Geografija, uz Ptolemeja, glavno vrelo za antičku geografiju.

³ Konrad Peutinger (1465-1547), njemački humanist, bio je vlasnik tzv. Itinerariuma Antonini, crtanog itinerara (itinerarium pictum), koji se po njemu naziva Peutingerova karta (Tabula Peutingeriana). To je srednjovjekovna kopija rimskog itinerara iz 3. st, na 11 pergamenih listova, ukupno 7 metara dužine, na kojem su shematski prikazana područja Rimskog Carstva.

⁴ Daniel Farlati (1690-1773), isusovac, povjesničar, izdavač opsežna djela Illyricum sacrum u 8 svezaka (1751-1819), u kojem je obrađena crkvena i svjetovna povijest naših i nama susjednih krajeva, posebice Dalmacije (1-6), Crne Gore, Albanije i Srijema (7), Srbije i Bugarske (8). Djelo je zasnovao Filip Riceputi, a nakon Farlatijeve smrti nastavio Jakob Coleti.

⁵ Stjepan Antun Trevisan, rodom Mlečanin, pretposljednji skradinski biskup, od 1766. do 1799.

⁶ Plinije Sekund Stariji (23-79), rimski pisac, prirodoslovac, poginuo promatrajući provalu Vezuva. Njegova Naturalis historia - Prirodopis, golema kompilacija od 37 knjiga, antička enciklopedija, stoljećima je bila temeljno vrelo o sveopćem znanju o prirodi.

⁷ Flor, rimski historičar iz 2. st. n. e, autor djela o svim ratovima (Bellorum omnium libri III).

⁸ Marko Valerije Marcijal (40-103), najpoznatiji rimski pisac epigramâ u kojima se ogleda čitavo rimsko društvo.

⁹ Publije Papinije Stacije (oko 40 - oko 96), rimski pjesnik, glavno djelo mitološki ep o borbi Edipovih sinova (Thebais), u zbirci Silvae sabrane prigodne pjesme.

¹⁰ tj. od glagola prominere, pomaljati se, stršiti.

Kraj

Alberto Fortis

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro