Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, III

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Dalmacija 70-tih godina 18. stoljeća, IV; ilustracija iz A. Fortis, Put po Dalmaciji (u izdanju Marjan tiska)

VELEŠTOVANOM GOSPODINU VITEZU

ANTONIJU VALLISNIERIJU

PROFESORU PRIRODOPISA NA SVEUČILIŠTU U PADOVI¹

O TOKU RIJEKE KRKE ILI TITIUSA U STARIH PISACA

Mučna nužda da putujem na sreću po prostranoj zemlji gdje još nije poznat nijedan dio prirodopisa nagnala me, kako možete lako zamisliti, da potratim mnogo vremena i mnogo truda. Najveće zlo s kojim sam se ondje susreo jest oskudica osoba sposobnih da putniku pruže kakav dobar naputak. To ne znači da u primorskim gradovima Dalmacije nema obrazovanih ljudi, ne; ali oni se obično bave posve različitim poslovima nego što su poslovi prirodnjaka, pa stoga vrlo malo mogu pomoći. Budući da nisam mogao imati odgovarajući broj čvrstih točaka prema kojima bih upravio svoje izlete, bio sam prisiljen označiti sam sebi pravce ili iskoristiti one što ih je već označila Priroda, čas duž mora u vijugavosti žala, čas na kopnu u tokovima rijeka.

1. O pravim izvorima rijeke Krke

Jedna od rijeka što sam ih najrevnije slijedio jest Titius u starih pisaca, a danas je tamošnji narod zove Krka (Kerka ili Karka); ona je u rimsko doba, kako znate, bila granica koja je dijelila Liburniju od Dalmacije. Njezini su izvori obilježeni na kartama mnogo dublje nego što uistinu jesu. I najtočniji horografi Dalmacije pobrkali su korito Krke s jednim potokom što se s visoka u nju ruši i dovodi slučajne vode s osrednje protegnuta niza krševitih bregova, poznatog među stanovništvom pod imenom Hrsovac. Prijevoj Hrsovca spaja podnožje planine Dinare s podnožjem Gnjata i razdjeljuje polja što ih pláče Cetina, a to je Tilurus u geografa, od prostranih dolina što ih natapa Titius.

Ovoj rijeci nisu potrebni pritoci da bi dostojanstveno tekla; lijepa je i oblikovana neposredno kraj spilje iz koje izbija.

Gornje korito povremenog potoka što u nju dovodi gorske vode, široko je trideset stopa, ali tok mu nije dugačak dok ne stigne u Topolje¹. Sa sobom nosi veliku količinu vapnenaste zemlje koja se vrlo lako hvata i stvara taloge i pokorice. Sedra, koja u Krki nastaje taloženjem tih gornjih voda, lijepa je vrsta fitotipolita koji je čas više, čas manje čvrst, ovisno o većem ili manjem nagibu voda što ga tvore, te sadrži otiske različitih močvarnih, riječnih i srodnih biljaka². Ova vrsta taložnog vapnenca nije samo neobična nego i korisna, jer je vrlo zgodna za gradnju zidova i lukova, lako se obrađuje, otporna je prema djelovanju zraka i nije teška. Tok potoka iznad Krkinih izvora u pravom smislu riječi nije postojan, pa je stoga visoki slap s kojega se ruši bio potpuno suh kada smo ondje bili sredinom kolovoza. Od razine gornjega korita do razine spilje iz koje izlazi nepresušna Krka bit će visinska razlika oko stotinu stopa. U vrijeme kada se onuda spušta nabujali potok jamačno se stvara veličanstven prizor. Rub s kojega se survavaju vode sav je od sedre, obrastao pri dnu dugim korovom i mahovinom. On se savija tvoreći svojevrstan luk pod kojim ima mnogo veoma svježih dupljâ, savršeno zaklonjenih od sunca, u koje se ulazi kroz tijesne otvore. Obronci brda što tu služe kao obale Krke posve su preokrenuti i pokazuju najneobičniju zbrku u svojim slojevima. Strmi su, a ponekad i okomiti; mramor je obične bjeličaste građe. Susretne se poneki zalutali komad veoma tvrde šupljikave lave, vinsko-pepeljaste boje, iz koje vrca mnoštvo iskara kad se po njoj kresne kresivom. Tu se ponavlja pojava koja me zapanjila kada smo jahali od Splita do Klisa, gdje smo na planini izdaleka ugledali ogranke nekih otkrivenih slojeva koji kao da su opisivali kružne lukove s krajnjim točkama okrenutima nadolje. U Topolju je stvar zamršenija, jer se tu ne vidi samo jedan red lukova nego dva izvijena jedan za drugim na istoj osnovici, a njihove se krajnje točke spajaju u obliku kineskog šiljasta i rogata krova. Ostatak brijega sav je nepovezan, neuravnotežen. Korito je slapa grebenito, razrovano i nejednako. Ispod njega s velikim obiljem vode izvire Krka iz jedne mračne pećine. Uvrtio sam sebi u glavu da u nju uđem; sjedoh, dakle, u ladvu (vrsta čuna izdubljena u deblu, poput kanua američkih domorodaca) i opskrbljen zapaljenim borovim trijeskama pokušah zaploviti pod zemlju u društvu štovanog mladića, gospodina Jacoba Herveyja. Nije bio posvema uzaludan pokušaj, koliko god je velika muka bila braniti se od vapnenastih izbočina sa stropa i opirati se navali protivne vode; ali zublje su nam se trnule zbog mnoštva kapi što padaju cijedeći se kroz gornje litice, a ladva se, sukobljujući se s rijekom ondje gdje se ona uz veliku buku probija kroz tijesan i nagnut kanal, punila više nego što treba. Morali smo uzastopno uzmicati; ali u zaštićenoj ladvi jamačno bismo bili dalje prodrli i možda uzmogli prošetati po podzemnim riječnim obalama. Valja se sjetiti da topoljska brda pripadaju istom vapnenasto-mramornom lancu kao i jarebička iz kojih izlazi u suprotnom smjeru Cetina. Na dobačaj kamena od ždrijela spilje iz koje navire Krka stoje vodenice. Kotači žrvnjeva su vodoravni, a njihovi paoci načinjeni u obliku žlica. Ta vrsta kotača, dobra za mjesta u kojima se može skupiti malo vode pa bi njezino dizanje zahtijevalo velik trošak, opisana je u knjizi O strojevima Šibenčanina Fausta Vrančića,² čanadskoga biskupa.

2. O vulkanskim bregovima između Topoljskoga slapa i Knina

Od Topolja do Knina ima pet milja, kako vodenim, tako i kopnenim putem. Jašući preko bregova, vidjeli smo mnoge neravnomjerne masive i znatne dionice šljunkovitih stijena. Spuštajući se poslije niz rijeku, na povratku s ponovna posjeta slapu, zaustavili smo se pokraj dvaju sučeljenih brežuljaka, jednoga od obična vapnenasta mramora i šljunka stvrdla u stijene, a drugoga najvećim dijelom vulkanskoga. Ovaj drugi, nazvan Kapitul, zaslužuje da ga se pohodi zbog velike raznolikosti vulkanskih materija kojima obiluje. Tu ima kamenja koje je veoma lagano, bjelkasto, osuto zlatnim tinjcem, očigledno nastalo u podzemnom ognju, za koje vjerujem, premda nije šupljikavo, da se može nazvati pomice micacea, jer odsijeva na poroznosti, lagan je i vulkanskog podrijetla. Kada ga se prouči pod povećalom, pokazuje da je sastavljeno od sitna staklasta polurastopljena pijeska i da je građeno od jednakih počela kao jedan izvrstan plovućac kojega sam žilu našao u podnožju istoga brijega. Tu se vide crna šupljikava željezna troska, te crvenkasti i žuti pješčenjaci; svojevrsno pješčano kamenje ljubičaste boje s bijelim pjegama; nekakva posebna ardesia micacea³; razbacani talozi pucolanske zemlje vinske boje⁴ koja se stvrdnula gotovo kao kamen; i napokon mnogo kamenje slično porfiru koje je sačuvalo očite znakove drevnog stapanja. Kako po tvarima od kojih je sastavljen, tako i po izgledu, brijeg Kapitul veoma je nalik na Monte Nuovo⁵ što se osamljeno uzdiže pokraj drugih naših Euganejskih brda vulkanskog podrijetla. Raznolikost tvari ipak nije tako velika kod Padove kao blizu Knina. Vrh brežuljka osut je tu i tamo pješčenjakom, kao i svi susjedni vulkanski bregovi na desnoj obali rijeke sve do gradića Knina⁶ koji ima naslov biskupije, ali u njem biskup ne stoluje. On bi morao biti, prema većini pisaca o ilirskim pitanjima, Arduba u starih pisaca, slavna ne toliko po otporu Germaniku, koliko po neukrotivoj hrabrosti žena koje su se radije bacale u oganj i rijeku sa svojom djecom nego da postanu robinje pobjedničkih Rimljana.

3. O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku

Nema nijednog mjesta duž toka obiju rijeka, Krke i Cetine, kojemu bi bolje odgovarale osobine što ih je Dion Kasije³ pripisao tvrđavi Ardubi⁷. Rijeka Krka s jedne strane i Butišnica s druge pláču klin kojemu se na vrhu danas uzdiže tvrđava Knin. Povjesničar, međutim, govori samo o jednoj rijeci, a ne o sutoku, i obilježava je brzom; to danas ne odgovara Krki pod zidinama Knina gdje je, istinu govoreći, vrlo lijena toka. Zapuštenost ove rijeke, koja nema nasipa pa se često razlijeva i stvara nezdrave močvare neposredno ispod Knina, škodi zraku toga kraja. Ovdje nisam vidio nikakvih starinskih spomenika osim znatne količine rimskog novca, posebno iz vremena dobrog cara Antonina. Nerijetko se u tim krajevima nađu kovanci iz Mletaka i drugih gradova iz doba srednjovjekovnih knezova. Nasuprot Kninu, na drugoj obali Krke, uzdiže se brijeg nazvan Konjsko brdo; u njegovu se podnožju u Krku ulijevaju vode Kosovčice što se spuštaju s vulkanskih brežuljaka Kosova polja kojega je niži dio bogat tresetom što ondje nekorisno leži. Nema tome mnogo godina kako je prokopan kanal koji je trebalo da isuši poplavljenu zemlju u tome polju; ali taj je posao, na žalost, prerano napušten ne donijevši koristi. Konjsko brdo danas je gotovo cijelo neobrađeno iako u Kninu živi predaja da je ono u prošlim stoljećima bilo glasovito po izvrsnu vinu, kao i brdo Vrbnik koje se s njime spaja. I na njemu se može skupiti nekoliko vrsta vulkanskih tvari među kojima se zapaža neki crvenkast kamen poput opeke, osut crnim pijeskom i sjajan od postakljena željeza. Njegov je vrh ipak od pepeljasta vapnenca koji je vrlo tvrd i pun bezimenih morskih tjelešaca sličnih onima što se nalaze po najvišim planinama Sette Communi u okolici Vicenze. Javna cesta dijeli Konjsko brdo od Vrbnika čije je podnožje građeno od bjeličasta, prugasta i ispucala vapnenca poprskana crvenkastim okerom. Na polovici uspona bezoblična je i drobljiva gromada granita koja izbija iz utrobe brda u smjeru susjednoga brijega. Otkrivena širina te mase iznosi oko dvjesta stopa; cjelovitost smjese nejednaka je, ali nigdje ne doseže cjelovitost naših granita iz okolice Padove. Po brdima Galzignana, u pješčanim i okernim sedrama što su ih izrigali ti drevni vezuvi, često sam nalazio slične komade koje sam u svojem malenom nizu nazvao drobljivim, nesavršenim granitom. Povrh ove vulkanske materije na Konjskom se brdu pruža sloj tvrda vapnenca, a povrh njega drugi od šljunkovita pješčenjaka; na vrhu je mješavina morskog vapnenca i vulkanskoga kamenja. Brdo morskog vapnenca i slojevi šljunkovita pješčenjaka, koji je također vapnenasto-morski, visoko se dižu iznad vulkanskih materija; i da ih s vremenom nije otkrila jedna bujica, teško bi bilo i pomisliti da je unutrašnjost Vrbnika bila izložena podzemnom ognju, jer ispreturanost i isprekidanost, koje bi se mogle vidjeti izvana, ne bi svakome oku jasno pokazale od čega je nastala. Područje je i sada izloženo čestim udarima potresa, a u davnim vremenima vjerojatno ih je bilo mnogo više. Teško se može zamisliti da su se bez veoma žestokih potresa mogli prekidati i prolamati slojevi nataložena kamena koji i sada vladaju visovima brda, te da su iz zavala mogli niknuti novi brežuljci materije sažgane ognjem, podižući katkad poneku gromadu staroga šljunkovitog pješčenjaka. Tok rijeke morao je pretrpjeti velike promjene; to, među ostalim, jasno pokazuje i vodopad kod Topolja, onako visok, strm i grebenit; da se s njegova praga povuče crta, išla bi povrh svih novih brežuljaka i spojila se s padinama Vrbnika. Nedaleko od Konjskoga brda dizao se drevni liburnijski grad Promona što zadade toliko posla Rimljanima. Valjalo bi se koji dan zaletjeti u krševit kraj koji još nosi ime Promina da se prikupe ostaci iz starine, razasuti po njemu. Na nekim vrhovima tih krševitih brda vide se ostaci zida što su ga sagradili Augustovi vojnici u opsegu od pedeset stadija da presijeku komunikacije između Ilira utvrđenih u Promoni i njihovih sunarodnjaka i saveznika iz susjednih krajeva. Između Vrbnika i Kninskoga brijega Krka prolazi kroz tijesan i neravan kanal koji joj mnogo zadržava vodu. Rječica Butišnica pridružuje joj se malo niže i usporuje joj tok jer nanosi vrlo nezgodne sipine pijeska i šljunka, opasne za kratku plovidbu što je ipak omogućuju udaljenosti slapova koji često prekidaju tok ove rijeke.

4. O vodama koje se ulijevaju u Krku, te o toku ove rijeke do Manastira sv. Arkanđela

Butišnica nastaje pod brdom Strmicom od sutoka triju potočića od kojih se glavni, zvan Crni potok, nakon devet milja vijugava toka od brda Jelinak spaja s vodom Mračaja, koji izvire ispod brda Plišivice i nosi ime šest milja puta dok ga ne izgubi spojivši se s potočićem Tiškovci u koritu većeg potoka. Brzac Tiškovci ili Tiškovac dospijeva povećati vode Crnog potoka malo prije nego što se u njemu okonča Mračaj; on se spušta s planine Vulice presijecajući široko Srpsko polje i Dugopolje koja Vulica i planina Trubar dijele od Grahovskoga polja što leži s onu stranu mletačke granice. Naposljetku, nedaleko od zaleđa Knina, rječicu Butišnicu povećava Plavnašica, voda koja izvire ispod brda što se diže nad Plavanjskim poljem, pojačana brzim potokom Raduljem koji se na nekim boljim kartama zove Radljevac. Sutok svih tih gorskih voda glavni je razlog (ne znam zašto to dosad drugi nisu oglasili ili barem naslutili) što je Butišnica šljunkovita i što je, po mojem mišljenju, zbog njezina ušća močvarno ono prostrano i plodno Kninsko polje. Možda je i most, ispod kojega ona teče u trenutku utjecanja u Krku, također dobrim dijelom kriv za sudbonosno nanošenje šljunka. Taj most dug je svojih stotinu geometarskih stopa i ima deset lukova; zatekao sam ga uska, slabo popločana i vrlo pogibeljna za potkovane životinje, a takvi su gotovo svi turski mostovi rasuti po ovim krajevima. Vjerojatno je da bi to polje imalo silnu korist kada bi se utok Butišnice bolje upravio i premjestio malo niže; gotovo ne sumnjam da bi tu vjerojatnost mogli svesti na dokaze oni vješti ljudi što ih Prejasna vlada obično upošljava u sličnim slučajevima.

Šest do osam milja nizvodno rijeka (koja gotovo stalno teče duboko stiješnjena okomito prosječenim brdima unatoč tome što ima prilično znatno korito) nailazi na prepreku kod Babovdola i tu stvara malen vodopad. Čini se da je sadreni otočić, nastao usred rijeke, razlog što se vode usporavaju i malo prije nego što stignu do njega stvaraju svojevrsno jezero kojemu je dno pokriveno trskom i drugim močvarnim biljkama. Nataloženi vapnenac pokriva korito što ga je razdijelio taj otočić kraj Babovdola i iz dana u dan raste; stoga se vode svakoga dana sve više zadržavaju i sve jače pretvaraju u močvare blizu Knina i ispod njega, na silnu štetu stanovništvu. Tok ove rijeke vjerojatno nije bio tako zanemaren u doba Rimljana, jer je prije nekoliko godina, prilikom iskapanja na tom mjestu po vladarskoj naredbi, pronađen sedam stopa duboko u sedri arhitrav i krovni vijenac od grčkoga mramora, divno ukrašen bareljefima koji predstavljaju cvjetne vjenčiće, kornjače, krokodile i druge vodozemne životinje. Vjerojatno je stajao nad vratima nekog nimfeja. Kninski su ga fratri dovukli iz Babovdola i uzeli jedan njegov dio, razbivši ga, na žalost, po običaju vjerskoga barbarstva, za nekakav ukras u svojoj crkvi. Kada bi sadašnje korito bilo sedam-osam stopa dublje, a otočić spojen s jednom obalom rijeke, plovidba bi imala jednu zapreku manje i brže bi protjecale gornje vode koje bi tada valjalo tako usmjeriti da se ne razlijevaju lako. Zdravlje i iskorištavanje veoma plodna Kninskog polja i brežuljaka važno su pitanje iako se čini da dosad Premudra Vlada nije ovamo svrnula misli zbog ovih mnogih i opravdanih razloga što ih valja duboko štovati u tišini. Blizu vodopada Babovdola, u rupama hridina veoma visoko iznad rijeke, nakupio sam lijepih primjeraka izvrsno ovapnenjene mahovine. Ima tu i pizolita koji su po sastavu nalik na životinjske bezoare i slatkiše iz Tivolija, samo što su mnogo manje bijeli i manje zgusnuti nego ovi posljednji. Na riječnom kamenju blizu Babovdola žive oveći polipi kojima golim okom na žurnom putovanju nisam mogao posvetiti sav pozor što ga zaslužuju nakon otkrića Trembleyja, Backera i glasovitoga Bonneta.

¹ Antonio Vallisnieri Mlađi (1708-1777), sin znamenitog prirodoslovca. Premda bolestan, nije htio u mirovinu; njegovu je katedru želio preuzeti Fortis. Kada je ovaj već umro, vlasti su katedru radije ukinule nego da je predaju politički nepouzdanu čovjeku, tj. Albertu Fortisu.

² Faust Vrančić (lat. Verantius, 1551-1617), Šibenčanin, nećak Antunov o kojemu je Fortis u ovom poglavlju napisao malu monografiju. Za Faustovo obrazovanje brinuo se stric Antun, te ga nakon školovanja u Padovi, Veneciji, Beču i Rimu uzeo k sebi u Ugarsku. Obavljao je različite diplomatske poslove. Nakon ženine smrti zaredio se, postao čanadski biskup, odrekao se biskupije i otišao u Rim, gdje se brinuo o regulaciji Tibera, a u Veneciji o javnim fontanama. Autor peterojezičnog rječnika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae (1595), a zatim i knjige koju Fortis spominje, Machinae novae (1595).

³ Dion Kasije (oko 155-235), grčki historičar iz rimskog razdoblja, obradio je rimsku povijest u 80 knjiga, od kojih su se sačuvale od 36. do 60.

¹ Topolje je dobilo ime po topolama kojih tu ima u izobilju. Tòpola je ilirska riječ za pioppo.

² Stalactites vegetabilia incrustans. Linn. Syst. nat. Porus aquae crustaceus circa alia corpora concretus WALL. Biljni kosturi gnjiju poslije okorenja, pa od njih ostaju samo otisci u sedri.

³ Mica squamosa, alba. WALL: 74.3. Mica squamosa, rigidula, argentata. Linn. 58.3. Mica compacta, membranis squamosis, argentea. WOLTERSDORFF. min. 17.

⁴ Terra Puteolana rubra. WALL. Caementum induratum. CRONST. 209.

⁵ Euganejski Monte Nuovo čini se da imenom što ga nosi naznačuje kasnije postanje. Tvari od kojih je sastavljen pokazuju da je nastao zbog podzemnoga ognja, kao i Monte Nuovo kod Pozzuolija.

⁶ U dokumentima se zove Tnin, Tnina, Tininium i Tnena. Možda ime Knin i Klin dolazi od KLIN, cuneo, jer je zaista smješten na šiljku jednoga klina.

⁷ “Germanik zauze i Ardubu, veoma jaku... tvrđavu, gotovo potpuno okruženu brzom rijekom koja joj pláče podnožje.” DION KASIJE, Lib. 56.

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/  ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro