Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, II

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Dalmacija 70-tih godina 18. stoljeća, IV ilustracija iz A. Fortis, Put po Dalmaciji (u izdanju Marjan tiska) (fotografija: kolo, narodni plesovi)

11. Svadbe, trudnoće, porođaji

Veoma je čest slučaj i među Morlacima da djevojka bude isprošena za nekog mladića koji živi mnogo milja daleko; takve brakove ugovaraju starci jedne i druge obitelji a da se budući mladenci nikad nisu vidjeli. Razlog tim dalekim potragama znade biti, više nego pomanjkanje djevojaka u selu ili okolici, želja za orođenjem s porodicama koje su veoma razgranate i čuvene po tome što su dale hrabrih ljudi. Momkov otac, ili koji drugi njegov rođak zrele dobi, pođe prositi mladenku, ili, bolje reći, jednu od mladenki iz takve porodice, nemajući obično određena izbora. Njemu pokažu sve djevojke iz kuće, a on bira po volji poštujući ponajviše pravo prvorođenja. Rijetko se uskraćuju zaprošene djevojke, niti se običava mnogo obzirati na prilike onoga tko je prosi. Često se događa da neki bogat Morlak dade jednu od kćeri vlastitom sluzi ili kmetu, kao što se činilo u patrijarhalno doba; tako se malo drži do žena u tim krajevima. U tim prilikama one ipak imaju jedno pravo što bi ga naše željele imati, a pravedno bi bilo da ga imaju. Onaj tko je djevojku zaprosio kao zastupnik i dobio je, odlazi po ženika i vraća se s njime da jedno drugo vidi. Ako im je obostrano po volji, brak je sklopljen. U ponekom selu običaj je da djevojka ide vidjeti kuću i porodicu predloženog momka, prije nego što konačno pristane; ona ima slobodu raskinuti ugovor kad god joj se mjesto ili čeljad zbog nečega ne svide. Ako je njima zadovoljna, vraća se u očinsku kuću u pratnji budućeg muža, djeverova i porodičnih prijatelja. Odredi se vrijeme vjenčanja, pa kada ono dođe, mladoženja skupi najuglednije rođake, koji se tako zbrani zovu svati, te svi pojašu konje i lijepo uređeni odu do djevojčine kuće. Jedan od istaknutih ukrasa svadbenih uzvanika jest paunovo pero na kapi. Družina je dobro naoružana da odbije svaki napad ili zasjedu koji bi im mogli pomutiti veselje. Takva su se iznenađenja često događala u prošlim vremenima kada se običavalo (koliko se razabire iz junačkih narodnih pjesama) da različiti tražitelji ruke neke djevojke zadobivaju prednost junačkim djelima ili iskušavanjem u hitrini, tjelesnoj spretnosti i dosjetljivosti. U jednoj staroj pjesmi o ženidbi vojvode Sibinjanina Janka⁹ (koji bijaše suvremenik slavnog Jurja Kastriotića, rečenog Skenderbega) braća Janje Temišvarke, koju je Janko zaprosio, nenaklonjena njemu, pošto su ga naveli da pije više nego što treba, predlažu mu igre, s mogućnošću da dobije mladu ako se u njima časno ponese ili da pogine ako ne uspije izvršiti zadatke.

“Iznesoše na koplju jabuku,

Ter su njemu tiho besidili:

Strilaj, Janko, na koplju jabuku:

Ako li je ustrilit ne moreš,

Nit ćeš otić, ni odniti glavu,

Ni odvesti lipotu divojku.”¹⁰

Druga predložena igra bila je da preskoči devet konja, poredanih jedan do drugoga, u jednome skoku; treća, da prepozna svoju mladu između devet djevojaka pokrivenih koprenama. Janko je zaista bio hrabar junak, ali nije bio vješt tim viteštvima; umjesto njega izvršio ih je njegov nećak, i tu se nije imalo što prigovoriti, jer to je dopuštao običaj kao što se na vašem otoku, Kraljici oceana, dopušta platiti čovjeka da se bori umjesto onoga tko je izazvan. Način na koji je Sekul, Jankov nećak, pogodio koja je ujakova zaručnica između devet djevojaka zaslužuje da se navede, a da time produžim svoje zastranjenje u govoru. Razastro je po tlu dolamu skinutu sa sebe i tako u jeleku, veli pjesnik,

“Sinu Sekul kako sunce žarko”.

Zatim je po njoj prosuo pregršt zlatnog prstenja i obratio se zastrtim djevojkama:

“Kupi sada od zlata prstene,

Ujno moja, Jankova divojko!

Ako li se koja druga maši,

Odsić ću joj ruku do lakata.

Sve divojke nase odstupiše,

Ali ne hti Jankova divojka,

Već pokupi od zlata prstene

Ter ih meće na bijele ruke.”

Sekulu valja priznati poseban dar za prepoznavanje krabulja.

Tko bi se poslije ovakvih iskušavanja našao isključen iz prošnje ili svrstan iza drugih, a mislio da to nije pravedno, nastojao je to nadoknaditi nasiljem za kojim su slijedile krvave bitke. Na grobovima starih Slavena, koji se nalaze po šumama i pustim mjestima u Morlačkoj, često se vide te borbe isklesane u grubu bareljefu¹¹.

Pošto se mlada pod velom i s vijencem odvede u crkvu među svatovima na konju, te se obave sveti obredi, uz pucnjavu iz samokresa i pušaka, uz barbarske urlike i bučno potcikivanje od veselja prate je očinskoj kući, ili mladoženjinoj ako nije daleko. Svaki svat ima neku posebnu dužnost, kako za putovanja, tako i za gozbe koje se dohvate čim završe crkveni obredi. Prvinac ide ispred svih ostalih i pjeva na stanovitoj udaljenosti; barjaktar razvija svilenu zastavu na koplju kojemu je na vrhu nasađena jabuka; barjaktara su dva, a na odličnijim svadbama četiri. Stari svat je glavna osoba u družini i tim se dostojanstvom obično zaodijeva najčasniji čovjek u rodu. Stačeo je određen da prima zapovijedi starog svata. Dva djevera, koji moraju biti mladoženjina braća ako ih ima, dvore mladu. Kum je ono što je u nas compare; komordžija ili seksana zadužen je čuvati škrinju s mirazom. Čauš nosi štap i drži povorku u redu kao meštar ceremonije; on ide pjevajući glasno: Breberi, Davori, Dobra-srića, Jara, Piko, imena starinskih milostivih božanstava.¹⁰

Buklija je peharnik u družini, kako na putu, tako i za stolom. Ta se služba udvostruči i utrostruči, u skladu s potrebama brojnijih svatova.

Ručak prvoga dana katkad se daje u mladenkinoj kući, ali najčešće u mladoženjinoj, jer se svati poslije vjenčanoga blagoslova zapute k njegovu prebivalištu. Tri-četiri pješaka trče ispred društva i najbrži od njih dobije za nagradu maramu, svojevrstan ručnik izvezen na dva kraja. Domaćin ili glava kuće izlazi u susret nevjesti; prije nego što ona sjaše iz sedla, daju joj da pomiluje dijete koje se posudi od susjeda ako nema nijednoga u porodici. Kada sjaše, prije nego što će ući u kuću, klekne i poljubi prag na vratima. Svekrva, ili ako nema nje, neka druga žena iz roda, daruje joj rešeto puno različitih vrsta žita i sitna voća, kao što su lješnjaci i bajami, a ona ih mora rasuti po svatovima bacajući ih pregrštima iza leđa. Toga dana nevjesta ne ruča za stolom svojte nego za odvojenom trpezom s dvama djeverima i stačelom. Mladoženja sjeda za svatovski stol; ali on cijeloga toga dana, posvećena jedino bračnom sjedinjenju, ne smije ništa razvezivati ni sjeći. Kum za njega reže meso i kruh. Na domaćinu je red da poziva na piće; prvi će mu odgovoriti po svome dostojanstvu stari svat. Obično kruženje bukare, a to je velika i obilata drvena čaša, počinje pobožno sa zdravicom svecu zaštitniku obitelji, napretku svete vjere ili čega drugoga još uzvišenijega i štovanijega. Najprekomjernije izobilje vlada na ovim gozbama, ali svaki svat daje prilog šaljući namirnice sa svoje strane. Ručak se otvara voćem i sirom, a zaključuje juhom, upravo obrnuto našem običaju. Među rastrošno iznijetim jelima ima svih vrsta peradi, jaretine, janjetine i ponekad divljači; ali rijetko se nađe teletine, među Morlacima koje nije pokvarilo strano društvo možda nikad. To zaziranje od telećeg mesa veoma je staro u narodu; to ističe i sv. Jeronim protiv Jovinijana¹². Tomko Mrnavić, pisac podrijetlom iz Bosne koji je živio u početku prošloga stoljeća, veli da su se Dalmatinci, koje nisu pokvarili tuđi poroci, sve do njegovih dana suzdržavali od teletine kao od nečista jela¹³. Žene iz rodbine, ako su pozvane, ne ručaju za muškim stolom, jer je ustaljen običaj da uvijek jedu odvojeno. Poslije ručka, kao što je obično na svečanostima, prelazi se na plesove, na starinske pjesme i na igre vještine i domišljatosti. Uvečer u prikladan sat, poslije večere, pošto se završe tri obredne zdravice, kum prati mladoženju u bračnu odaju, koja zna biti podrum ili staja za blago, odakle naredi djeverima i stačelu da iziđu, pa ostane on sam s dvoma mladencima. Ako je pripravljena bolja postelja nego što je slama, privodi ih k njoj; i pošto odriješi mladoj pâs, naredi da mladoženja i ona jedno drugo svuku. Nema tome dugo kako je u punoj svojoj snazi postojao običaj koji je obvezivao kuma da potpuno svuče mladu; posljedica toga je povlastica koja je još preostala tome duhovnom rođaku da je poljubi koliko god puta hoće i na kojem god je mjestu sretne; povlastica koja će isprva možda biti ugodna, ali koja s vremenom mora postati neukusna. Kada mladenci ostanu u košulji, kum se povlači i prisluškuje na vratima, ako ih ima. Njegova je dužnost objaviti ishod prvih zagrljaja i to čini pucnjem iz samokresa, a nekoliko mu svatova jednako odgovori; ali ako mladoženja nađe kakvu neočekivanu lakoću (kada je dovoljno prepreden da to opazi), svečanost se pokvari. Ipak se ne diže buka kakvu u sličnim slučajevima dižu Ukrajinci od kojih se naši Morlaci u ovom slučaju malo razlikuju, premda u cjelini imaju s njima vrlo veliku podudarnost u nošnji, običajima, narječju i čak pismu. Ondje dan poslije svadbe znaju veoma svečano nositi u ophodnji mladenkinu košulju; a vrlo grubo zlostavljaju majku, ako mladenkino djevičanstvo budne sumnjivo. Njezinoj nepažljivoj čuvarici znaju se narugati i tako da joj nalijevaju piće u posudu probušena dna¹⁴.

Pošto dva djevera i stačeo budu otpušteni s mjesta namijenjena seljačkom Himeneju¹¹, ako žele biti ponovo primljeni među svatove, moraju odgovoriti na zdravicu pokore za kaznu što su napustili mladu koja im je bila povjerena na čuvanje. U ovakvim prigodama rasipno se troši rakija. Idućega dana nevjesta, skinuvši veo i djevičansku kapu, gologlava dvori za svatovskim stolom i prisiljena je slušati najbezobraznije dvosmislice i najpijanije grubosti uzvanika koji smatraju da su u takvim slučajevima oslobođeni stega svoje običajne pristojnosti u nekim stvarima.

Ove svadbene svečanosti, rečene zdrave u starih Huna, naši Morlaci zovu zdravice, od čega je jamačno izvedena talijanska riječ stravizzo; one traju tri, šest, osam i više dana, prema mogućnosti ili rasipnosti obitelji koja ih priređuje. U te dane veselja mlada izvlači znatnu dobit i tako stvori svoju sitnu uštedu, jer u miraz obično donese samo svoje ruho i kravu, a često se događa da njezina rodbina izvlači novac od mladoženje umjesto da ga dade. Ona svakog jutra nosi gostima vodu za ruke, a svaki od njih, pošto ih opere, mora baciti nešto novčića u umivaonik; i pravo je da nešto plate kada se peru oni kojima katkad prođu čitavi mjeseci a da to nijednom ne učine. Običaj daje nevjestama slobodu da se našale sa svatovima skrivajući njihove opanke i kape i noževe i druge slične stvari od nužne potrebe, koje oni moraju otkupljivati svotom što je družina nametne. Osim gore spomenutih dobrovoljnih i izmamljenih priloga, svatko od njih mora po obredu nadariti nevjestu, a ona sa svoje strane odgovara sitnim darovima posljednjega dana pira. Kum i mladoženja donose ih na isukanim sabljama pred domaćina koji ih dijeli po redu svim svatovima; obično se sastoje od košulja, rubaca, marama, kapa i sličnih stvarčica male vrijednosti.

Svadbeni su obredi gotovo isti po cijeloj prostranoj zemlji u kojoj žive Morlaci, a nisu baš mnogo neslični ni oni među seljacima na otocima, te u priobalju Istre i Dalmacije. Od različitih običaja što se ovdje susreću poznat je onaj s otoka Zlarina u šibenskome moru, gdje stari svat (koji može biti, a često i jest pijan) mora mladenki, u trenutku kada se ona sprema povući s mužem, skinuti s glave cvjetni vijenac zamahnuvši golom sabljom. Na otoku Pagu u Kvarneru, u selu Novalji (gdje je vjerojatno bila Cissa u starih geografa), postoji smješnija i neopasnija, premda jednako divlja i okrutna navada. Kada mladoženja hoće povesti sa sobom djevojku s kojom se mora nerazrešivo vezati, njezin otac ili majka, u činu predaje, s velikim pretjerivanjem stanu mu nabrajati njezine ružne osobine! “Kad je već hoćeš, znaj da je kukavna, prkosna, jogunasta itd.” Na to će mladoženja, okrenuvši se mladoj s prezirom: “Oh, kad je takva”, rekne joj, “ja ću te već natjerati da metneš pamet u glavu!” Uz te riječi dobro je pljusne ili je udari šakom ili nogom ili joj iskaže kakvu sličnu ljubaznost koja je kadšto zahvati, jer taj obred nije samo slikovit. Općenito se čini, kako kažu, da morlačke žene, pa i otočanke, osim gradskih stanovnica, ne grde muževe što ih katkad istuku, a često ni momke.

U okolici Drniša nevjeste moraju u prvoj godini braka ljubiti sve poznate sunarodnjake koji im stignu u kuću; poslije toga roka običaj ih oslobađa takve udvornosti, kao da zbog nepodnošljive prljavštine kojoj se obično prepuštaju postaju nedostojne da je iskazuju. Možda je ta njihova nečistoća u isti čas uzrok i posljedica ponižavajućeg načina na koji s njima postupaju muževi i rođaci. Kada govore s uglednijom osobom, oni ih nikad ne imenuju bez prethodne isprike “s vašim dopuštenjem”; najprosvjećeniji Morlak, kada mora spomenuti svoju ženu, uvijek rekne: “Da prostite, moja žena”. Oni rijetki koji imaju postelju, gdje spavaju na slami, ne trpe u njoj ženu, koja mora spavati na podu i poslušati samo kada je on zovne. Spavao sam više puta u morlačkim kućama i imao priliku vidjeti kako gotovo posvuda vlada taj prezir prema ženskom spolu koji ga gore i zaslužuje, jer nije nimalo ljubak ni nježan nego čak izobličuje i kvari darove prirode.

Trudnoće i porađaji ovih žena bile bi novost među nama, gdje gospođe pate od tolikih malaksalosti i tako dugih slabosti prije nego što se rasterete, i gdje im je potrebna tolika pažnja poslije velikoga posla. Morlakinja ne mijenja hranu niti prekida naporan posao ili putovanje zbog toga jer je trudna; i često se događa da rodi u polju ili kraj puta sama, da prihvati dijete i opere ga na prvoj vodi što je nađe, da ga donese kući i da se idućega dana vrati redovnim poslovima ili stadima na paši. Ako se i rode u kući, djeca se po drevnome narodnom običaju peru u hladnoj vodi, pa Morlaci doista mogu za sebe reći što i stari stanovnici Italije:

Durum a stirpe genus natos ad flumina primum

Deferimus, saevoque gelu duramus, et undis.¹⁵

Hladna kupelj ne izaziva u djece štetne posljedice u koje je povjerovao gosp. Mochard koji ne odobrava običaj današnjih Škota i Iraca kao škodljiv za živce, a uranjanja starih Germana okrivljuje kao praznovjerje i plod neznanja¹⁶.

Tako brižljivo prihvaćena i blago oprana stvorenja zatim poviju u bijedne dronjke koji ih jadno štite svega tri do četiri mjeseca; poslije toga puštaju ih da četveronoške pužu po kolibi i u polju gdje zajedno s umijećem hodanja na dvjema nogama stječu onu krepčinu i zavidno zdravlje kojim su obdareni Morlaci i koje im omogućuje da goloprsi prkose snijegu i najljućem mrazu. Djeca sišu majčino mlijeko sve dok ne presuši zbog nove trudnoće; a ako nova trudnoća zakasni četiri, pa i šest godina, sve to vrijeme ona se hrane na majčinim grudima. Poslije svega ovoga ne treba smatrati bajkom ono što se priča o čudesnoj dužini sisa u Morlakinja koje mogu dojiti djecu straga preko ramena ili ispod pazuha.

Kasno oblače hlače dječacima koji katkad hodaju u košulji do koljena u dobi od trinaest i četrnaest godina, osobito prema granici Bosne, držeći se općeg običaja te zemlje pod vlašću Porte gdje podanici ne plaćaju harač ili glavarinu sve dok ne ponesu hlače, jer se prije toga vremena smatraju dječacima koji nisu sposobni raditi i zarađivati za život.

Prigodom porođaja, osobito prvoga, svi rođaci i prijatelji šalju rodilji na dar jela od kojih se poslije zgotovi večera zvana bàbine. Rodilje ulaze u crkvu tek poslije četrdeset dana, uz prethodan blagoslov očišćenja.

Morlački dječaci provode djetinjstvo u šumama čuvajući krda ili stada. Iz njihovih ruku izlaze svakovrsne tvorevine, a u toj dokolici nauče se da ih prave običnim nožem. Tu ima drvenih čaša i svirala urešenih čudnim bareljefima kojima ne manjka vrijednosti i koji dovoljno dokazuju nadarenost tih ljudi za savršenija djela.

12. Jela

Mlijeko ukiseljeno na različite načine najobičnija je morlačka hrana; obično ga zakiseljuju dolijevanjem octa, pa se dobije neka vrsta izvanredno osvježujuće skute; njezina je surutka njima veoma mila, a nije neukusna ni stranom nepcu. Mladi sir pržen na maslu najbolje je jelo što ga znaju spremiti gostu na brzinu. Rijetko se služe kruhom pečenim na naš način nego obično prave brašnenice¹⁷ od prosa, ječma, kukuruza, sijerka i pšenice, makar bili imućni; te brašnenice peku iz dana u dan na pločama ognjišta, ali pšenične se rijetko jedu u sirotinjskim kolibama. Kiseli glavati kupus, kojega pribave najveće moguće zalihe, te korijenje i jestive trave što se nahode po šumama ili poljima, često im služe kao jeftin i zdrav prismok; ali tome je narodu općenito najdraže jelo češnjak i ljutika, iza pečenoga mesa kojim se zanose; svaki Morlak širi mnogo koraka ispred sebe zapah te svoje redovne hrane i izdaleka se najavljuje nenaviknutim nozdrvama. Sjećam se da sam negdje pročitao kako je Stilpon, kada su ga ukorili što je ušao u Cererin hram pošto je jeo češnjaka, a to je bilo zabranjeno, odgovorio: “Daj mi nešto bolje, pa ću ga prestati jesti”. Morlaci ne bi sklopili takav ugovor; a ako bi ga sklopili, možda bi se zbog toga pokajali. Vjerojatno je da se trošenjem te zeleni djelomično popravlja slaba kakvoća vode u blatnim spremištima i močvarnim rijekama iz kojih su mnogi žitelji Morlačke prisiljeni crpsti u ljetno doba, što pridonosi da ljudi dugo ostaju snažni i čili. U tim krajevima zaista ima veoma jakih i mladolikih staraca i ja sam sklon pridati dio zasluge za to i češnjaku, što god o tome rekli Horacijevi pristaše. Činilo mi se veoma čudno što Morlaci, kada toliko troše crljenac, češnjak i ljutiku, ne zasade njima svoja široka i rodna polja nego su prisiljeni da ih iz godine u godinu nabavljaju za mnoge tisuće dukata od trgovaca iz Jakina i Riminija. Bila bi to zacijelo spasonosna prisila ili, bolje reći, djelo očinskog milosrđa kada bi ih što primoralo uzgajati te proizvode. Želio bih da im se barem predloži taj način uštede znatnih svota, ako bi već bio ismijan onaj tko bi predložio da se navedu nagradama, što je ipak najlakši način da se postigne sve što se tiče zemljoradnje.

Revnost jednog od bivših preuzvišenih generala u Dalmaciji uvela je u morlačka polja sijanje konoplje koje poslije nije bilo podupirano jednakom žestinom; ali osvjedočena korist navela je mnoge Morlake da je svojom voljom nastave uzgajati, i pouzdano je da od toga vremena nadalje troše nešto manji dio novca na strana platna, jer imaju poneki razboj u selu. Zašto im još lakše ne bi mogla omiljeti sadnja biljke koju svakodnevno troše i koja im je postala gotovo prijeka potreba? Umjerenost i trudan život, udruženi s čistoćom zraka, utječu lima, ima velik broj časnihna to da u Morlačkoj, a posebno na planinskim b staraca. Unatoč tome, nisam tražio nekoga Dandona¹⁸; ali uzevši u obzir neznanje koje ovdje vlada i o vlastitim godinama, činilo mi se da vidim ponekoga starinu koji se gotovo može usporediti sa slavnim Parrom.

13. Pokućstvo i kolibe; nošnja i oružje

Biljci dobavljeni iz turske zemlje služe kao strunjače imućnijim Morlacima; među njima je veoma rijedak bogataš koji bi imao postelju po našem običaju, a nisu dovoljno česti ni oni koji imaju grubo složena drvena postolja na kojima spavaju među biljcima, bez strunjača i plahta. Većini je postelja golo tlo na koje prostru pokrivač i u nj se umotaju kao jetrena savijača, pošto ispod njega možda metnu malo slame. Ljeti vole spavati na otvorenu u dvorištu i to im je zacijelo najbolji način da se oslobode kućne gamadi. Pokućstvo je u njihovim kolibama jednostavno i malo ga je, prema potrebama pastira i ratara koji su malo napredovali u svojim zanimanjima. Ako morlačke kuće imaju tavanicu i krov od kamena ili crijepa, grede su ostava za ruho cijele obitelji koja u takvom slučaju mora biti dobro opskrbljena; gospođe spavaju na zemlji iako stanuju u tako otmjenim kućama. Zatekao sam se više puta da ih vidim kako blebeću i poslije ponoći urličući iza svega glasa nekakve đavolske pjesme u istoj prostoriji gdje je trebalo da ja spavam i u kojoj je uz takvu glazbu slatko spavalo deset do dvanaest osoba pruženih po zemlji. U mjestima koja su daleko od mora i gradova, morlačke su kuće obično tek kolibe pokrite slamom ili šimlom; tako se zovu neke tanke daščice koje se upotrebljavaju umjesto crijepa u planinama, gdje nema rascjepljiva kamena da posluži u tu svrhu, ili gdje se plaše da bi vjetar mogao pobiti žitelje pod ruševinama krovova. Stoka živi u istoj kolibi, odijeljena od gospodara s pomoću pletera od šiblja, oblijepljena blatom ili goveđom balegom. Zidovi koliba također su od te građe ili od golemih gromada kamenja složena u suho, jedno iznad drugoga.

U sredini je kolibe ognjište; dim izlazi na vrata jer obično nema drugih otvora. Stoga su zidovi u tim ubogim kolibama crni i sjajni, i sve u njima zaudara po dimu ne izuzimajući ni mlijeko kojim se prehranjuju morlački pastiri koji ga rado nude putnicima. Odjeća i čeljad prožeti su istim mirisom. Cijela obitelj obično večerava oko ognjišta u godišnja doba kada godi vatra; i svatko spava ispruživši se na istom mjestu gdje je večerao sjedeći na zemlji. U ponekoj kolibi nađu se klupe. U svjetiljkama pale maslo umjesto ulja, ali za svjetlo po noći najviše rabe jelove luči, pa im od njihova dima brkovi čudnovato pocrne. Poneki bogat Morlak ima kuću kakve su u Turaka, te stolice i drugo pokućstvo kakvo je u nas, ali obično i bogati žive divlje. Unatoč siromaštvu i oskudnoj čistoći u njihovim prebivalištima, Morlaci se užasavaju pred nekim nečistima što ih mi po nekoliko sati zadržavamo u svojim sobama, a oni nam se zbog toga rugaju da smo barbari i prljavci. Nema u tim krajevima ni muškarca ni žene koji bi se dali navesti, kako god bolovali, da se u svojoj kolibi oslobode suvišna tereta crijeva; i samrtnike iznose da na otvorenu obave tu potrebu. Tko bi takvom nečisti opoganio njihovu kolibu, za porugu ili zbog neznanja, izvrgao bi se velikoj smrtnoj opasnosti ili barem poštenim batinama.

Morlakova obična nošnja vrlo je jednostavna i skromna. Opanci služe kao obuća kako muškarcima, tako i ženama; obuvaju ih na nogu odjenutu nekom vrstom pletene bječve koju zovu navlakača i koja iznad gležnja dopire do donjega ruba hlača što pokrivaju cijelu nogu. Hlače su od debele bijele raše, vezane oko kukova vunenom vrpcom koja ih zatvara kao putnu torbu. Košulja veoma malo ulazi u hlače, jer jedva pokriva pupak do kojega one dopiru. Povrh nje nose kratak prsluk koji zovu jačerma, a preko nje zimi prebace ogrtač od debela drvena sukna; taj se ogrtač zove kabanica i japundža¹⁹. Na glavi nose skerletno pokrivalo zvano kapa, a povrh toga neku vrstu valjkasta turbana koji se naziva kalpak. Kosu obično briju ostavljajući samo perčin poput Poljakâ i Tatarâ. Kukove opasuju crvenim vunenim ili svilenim pâsom, mrežasto pletenim od deblje pređe, a između njega i hlača stavljaju oružje, to jest jedan ili dva samokresa straga, a sprijeda golemu nožinu zvanu hàndžar s koricama od mjedi ukrašenima lažnim draguljima; handžar je često proviđen lancem od iste kovine koji optače pâs. U istoj ostavi obično nađu mjesta i za rog okovan kositrom u kojemu drže mast da zaštite oružje od kiše, a njome mažu i sebe ako im se gdje na putu odere koža. Tako o pasu visi i omanja kesa u kojoj drže kresivo i novac, ako ga imaju; i duhan za pušenje pohranjen je za pasom, svezan u kesu načinjenu od osušena mjehura. Čibuk drže na leđima gdje kamiš gurnu između košulje i kože, a lula viri van. Puška je Morlaku uvijek na ramenu, čim iziđe iz kuće.

Narodni se starješine bogatije odijevaju, a o dobru ukusu njihove nošnje može se suditi prema crtežu na 56. strani koji predstavlja lik moga dobroga domaćina iz Kokorića.

14. Glazba i pjesništvo; plesovi i igre

Na seoskim sijelima, koja se posebno okupljaju u kućama gdje ima mnogo djevojaka, obnavlja se predaja narodnih priča o starim vremenima. Tu je uvijek poneki pjevač kojega slušaju kako, prateći se na glazbalu zvanom gusle koje ima samo jednu žicu sastavljenu od mnogo konjskih struna, ponavlja, a često i nanovo slaže stare pisme. Junačko pjevanje u Morlaka tužno je do krajnosti i jednolično; obično k tome pjevaju malo kroz nos što se izvrsno slaže s glazbalom na kojem sviraju; stihovi najstarijih njihovih tradicionalnih pjesama deseterci su bez sroka. U ovim pjesmama ima snažno izražajnih dijelova, ali jedva poneki plameni blijesak mašte, a ni taj nije uvijek sretan. One, međutim, snažno djeluju na dušu slušalaca koji ih malo-pomalo nauče napamet; vidio sam gdjekojega kako plače i uzdiše na nekom mjestu koje u meni nije budilo nikakva ganuća. Vjerojatno je da je taj učinak proizvela vrijednost ilirskih riječi koju su Morlaci bolje razumjeli; ili možda, što mi se čini razložitijim, njihovim priprostim dušama, koje su premalo obogaćene istančanim mislima, treba neznatan udarac da budu potresene. Jednostavnost i nered, koji se često izmjenjuju u starim pjesmama provansalskih trubadura, općenito govoreći, tvore glavnu značajku morlačkih pjesničkih pripovjedaka. Ima ih ipak lijepo složenih; ali uvijek je potrebno da onaj tko ih sluša ili čita sam po sebi dodaje velik broj pobližih pojedinosti, kojih ne može uzmanjkati pripovijetkama u prozi i stihu europskih kulturnih naroda, a da ne bi bile na neki način nagrđene. Nisam uspio naći pjesama kojima bi postanje bilo pouzdano ranije od XIV stoljeća, pa se plašim da je tome razlog sličan onome zbog kojega smo izgubili tolike grčke i latinske knjige u doba vjerskoga barbarstva. Palo mi je na um da bi se možda moglo naći nešto iz starine mnogo dublje među Mereditima i stanovnicima Klimentskih planina koji vode stočarski život, gotovo posve odijeljeni od trgovine drugih naroda. Ali tko se može obmanjivati da će nekažnjeno prodrijeti među to zaista divlje i nepristupačno stanovništo? Priznajem da bih smogao dovoljno hrabrosti da se tamo zaputim, ne samo s nakanom da ondje nađem starinske pjesme nego i da upoznam prirodu tih potpuno nepoznatih krajeva i da možda naiđem na velike grčke i rimske tragove; ali previše se stvari hoće da se ostvare takve želje. Preveo sam na talijanski nekoliko morlačkih junačkih pjesama, a jednu od njih, koja mi se čini da je u isto vrijeme dobro sročena i zanimljiva, dodat ću ovomu svome dugom pripovijedanju. Ne bih želio uspoređivati ih s pjesmama slavnoga škotskoga barda, što ih je plemenitost vašega duha darovala Italiji u najpotpunijem obliku, davši da se ponovo objave u prijevodu veleštovanoga opata Cesarottija¹²; ali se nadam da će istančanost vašeg ukusa naći u njima drugu vrstu valjanosti koja podsjeća na jednostavnost homerskih vremena, a odnosi se na običaje ovog naroda. Ilirski tekst što ćete ga naći poslije moga prijevoda omogućit će vam da prosudite koliko bi bio zgodan da posluži za glazbu i pjesništvo ovaj veoma zvučan i skladan jezik koji su gotovo posve zapustili čak i obrazovani narodi koji njime govore. Ovidije,¹³ dok je živio među Slavenima na Crnome moru, udostojao se pokazati svoj pjesnički dar pišući stihove na njihovu jeziku, te je za njih dobio hvale i pljesak tih divljaka, premda se poslije, kada ga je obuzeo rimski ponos, sramio što je oskvrnuo latinski metar²⁰. Grad Dubrovnik dao je mnoge vrsne pjesnike pa i pjesnikinje ilirskoga jezika, među kojima je najslavniji Ivan Gundulić.¹⁴ Ni drugi primorski i otočni gradovi Dalmacije nisu njima oskudijevali, ali prečesti talijanizmi što su se uvukli u njihova narječja mnogo su promijenili starinsku jednostavnost toga jezika. Njegovi poznavatelji (s najučenijim od njih, a to je arhiđakon Matej Sović iz Osora, vodio sam veoma duge rasprave o ovoj pojedinosti) nalaze da je morlački govor jednako tako barbarski i prepun tuđih riječi i izraza²¹. U svakom slučaju, bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, mojem je uhu skladniji nego ilirski u Primorju; ovo ne smiju uzeti za zlo primorski Dalmatinci, jer moje je uho daleko od toga da bi polagalo pravo na to da upućeno presuđuje u ovakvoj stvari. Ali vratimo se pjesmama.

Putujući po pustim planinama, Morlak pjeva, posebno noću, o starim djelima slavenskih luvelikaša i kraljeva ili o kakvu tragičnom događaju. Ako se dogodi da po b susjednoga brijega stupa drugi putnik, on ponavlja stih što ga onaj prvi zapjeva i to se naizmjenično pjevanje nastavlja sve dok udaljenost ne razdvoji ta dva glasa. Dugačak usklik, to jest jedno oh! barbarski izvijeno, uvijek prethodi stihu; riječi od kojih je sastavljen stih izgovaraju se brzo, gotovo bez ikakva izvijanja glasom, koje se zatim u cijelosti čuva za posljednji slog i završava se produženim usklikom u obliku treperenja što se podiže s izdisajem. Pjesništvo među Morlacima još nije posve zgaslo niti se svelo na prepjevavanje starinskih stvari. Ima još mnogo pjevača koji, pošto otpjevaju nešto starinsko uz pratnju gusala, to zaključe nekolikim stihovima što ih bez pripreme slože u čast ugledne osobe zbog koje su se prihvatili pjevanja. Nađe se mnogo Morlaka koji pjevaju bez pripreme od početka do kraja, uvijek uz pratnju gusala; ne manjka ni pisana pjesništva kada se stvore prilike da se sačuva uspomena na neki događaj. Svirale i pastirske diple od nekoliko trski i mijeha, u koje sviraju puhanjem potpomažući se stiskanjem ruku pod kojima drže mijeh, također su seljačka glazbala veoma raširena po Morlačkoj.

Tradicionalne pjesme veoma mnogo pridonose održavanju starinskih običaja; stoga njihove igre i plesovi, kao i obredi, potječu iz najdavnijih vremena. Gotovo sve igre sastoje se od iskušavanja snage i vještine, kao što je natjecanje tko više preskače, tko brže trči, tko dalje baca velik kamen što se s teškom mukom podiže sa zemlje. Uz pjevanje pjesama i svirku mijeha koji je sličan onome što ga okolo nose medvjedari, Morlaci izvode svoj najdraži ples koji se zove kolo ili krug što se poslije izvrgne u skoči gori, to jest salti alti. Svi plesači, muškarci i žene, uhvativši se za ruke, načine krug i počnu sporo kružiti njišući se uz grube i jednolične zvuke glazbala u koje svira znalac toga posla. Krug mijenja oblike i postaje čas elipsa, čas četvorina, u razmjeru sa živošću plesa, a naposljetku se prometne u pretjerano visoke skokove, koje izvode i žene, s potpunim preokretanjem tijela i odjeće. Nevjerojatan je zanos što ga Morlaci gaje prema tom divljem plesu. Povedu ga često unatoč tome što su umorni od posla ili duga puta i slabo nahranjeni, a uz male prekide znaju provesti po nekoliko sati u tako žestoku poigravanju.

15. Liječenje bolesti

Nije rijetka stvar da nakon morlačkih plesova uslijede upalne bolesti. U tome, kao i u svim drugim slučajevima, oni ne zovu liječnike, jer ih na svoju sreću nemaju, nego se sami po sebi liječe. Čaša jake rakije obično im je prvi ljekoviti napitak; ako bolest ne popusti, uspu u nju poprilično papra ili puščana praha i tu mješavinu posrču. Kada to učine, dobro se pokriju ako je zima, ili se ispruže nauznak sučelice žarkom suncu ako je ljeto, da iznoje zlo, kako oni kažu. Protiv groznice trećodnevke imaju još sustavnije liječenje. Prvog i drugoga dana uzmu čašu vina u kojem se nekoliko sati razmákao prstovet papra; trećeg i četvrtog udvostruči se količina. Vidio sam mnogoga Morlaka koji je savršeno ozdravio od toga neobičnog istjerivača groznice. Začepljenja liječe stavljanjem velike kamene ploče na trbuh bolesniku; kostobolju žestokim trljanjem od kojega se bolesnikova leđa s kraja na kraj ogule ili pomodre. Katkad i protiv kostobolje primjenjuju zažaren kamen, zamotan u mokru krpu. Za vraćanje teka što se izgubi poslije duga niza groznica obično piju mnogo octa. Posljednji od svih lijekova, kojim se služe u beznadnim slučajevima ako ga mogu dobiti, jest šećer; stavljaju ga u usta samrtnicima da s manje gorčine prijeđu s ovoga na onaj svijet. Komorač i ivu upotrebljavaju za bolove u zglobovima, a često znaju metnuti pijavice na otekle ili bolne dijelove. Gdje se na poljima često nađe crvenkastosmeđe zemlje, privijaju je kao prvi lijek na posjekotine i oguljenu kožu, kao što se radi u nekim mjestima između Češke i Saske gdje te zemlje ima u izobilju²². O toj uporabi izvještava Greisel koji ju je ondje iskušao na sebi, kao što sam to i ja u više navrata učinio u Dalmaciji. Morlaci znaju vrlo dobro namjestiti iščašene i spojiti slomljene kosti a da nisu toliko studirali osteologiju kao naši kirurzi koji nas često učeno osakate; i bolesnicima puštaju krv instrumentom koji je sličan onome što se upotrebljava za konje, ali se njime uspješno služe ne uvaljujući se nikad u nesreće što ih stvaraju lancete.

16. Pogrebi

Obitelj plače i nariče za mrtvacem prije nego što ga iznesu iz kuće, a u trenutku kada po njega dođe svećenik, ponavljaju se glasni krici kao i u nas. Ali u tim trenucima žalosti Morlaci rade i ono što se u nas ne radi, te govore na uho lešu dajući mu izričite poruke za drugi svijet. Kad završe ti obredi, mrtvaca pokrivaju bijelim platnom i nose ga u crkvu gdje opet počinje kuknjava, a narikače i rodice kroz plač opijèvaju njegov život. Kada ga zakopaju, cijelo se društvo zajedno sa župnikom vraća kući od koje je pošlo; tu se najedu do grla, čudnovato preplećući molitve i čanke. Muškarci u znak žalosti puštaju bradu neko vrijeme da raste; taj običaj zanosi na židovstvo, kao i običaji prijesnih hljebova, očišćenja, te razni drugi u ovoga svijeta. Znak je žalosti i ljubičasta ili tamnomodra boja kape. Žene meću na glavu crne ili tamnomodre rupce i sve crveno na svojim haljinama pokrivaju crnim. U toku prve godine poslije ukopa kojega svoga rođaka Morlakinje znaju ići barem svakoga svetačnoga dana da ponovo kukaju na grobu posipljući ga cvijećem i mirisnim travama. Ako su koji put nužno morale izostati, uljudno se ispričavaju govoreći mrtvacu kao da je živ i potanko razlažući zašto ga nisu mogle dužno pohoditi. Nerijetko od njega ištu novosti s drugoga svijeta postavljajući mu najneobičnija pitanja. Sve se to pjeva u nekoj vrsti stihova i tugaljivim glasom. Djevojke željne napredovanja u lijepim narodnim vještinama prate žene što idu jadikovati na grobovima, pa često i one zapjevaju tvoreći tako uistinu žalostan duet. Eto to je, milorde, sve što sam smatrao da je dostojno vašeg razmišljanja o običajima jednog prezrena naroda koji je dosad bio poznat na svoju štetu. Ne tvrdim da svakom morlačkom selu točno odgovaraju sve pojedinosti što sam ih zabilježio putujući po njihovoj zemlji kroz mjesta koja su jedna od drugih prilično daleko, ali su neznatne razlike koje bi se mogle naći. Smatrat ću veoma sretnim svoja nastojanja u ovom predmetu budu li dostojna zauzeti bez dodijavanja jedan od ulomaka dragocjena vremena što ih rijetko otkidate od ozbiljnoga prianjanja uz važnija proučavanja.

Bilješke:

⁹To je u stvari pjesma iz Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga (1759). Za nju i za neke druge pjesme koje slijede Kačić daje ovakav naslov: Slide pisme vojvode Janka, koje općenito pivaju Dalmatinci, Bošnjaci, Ličani i ostali od slovinskoga jezika narodi. Lipe su slušati, ako i nije moguće da su posve istinite. Usp. Stari pisci hrvatski, 27, Djela Andrije Kačića Miošića, str. 332.

¹⁰Riječ je o vlaškom uzviku iar apuc koji je preuzet iz vlaške svatovske pjesme kao pripjev kojim se bodre plesači na poskakivanje, odnosno cupkanje.

¹¹Himenej, u starogrčkoj mitologiji bog braka.

¹²Melchiore Cesarotti (1730-1808), talijanski pjesnik i prevodilac, u početku pristalica francuskog prosvjetiteljstva, poslije slavitelj Napoleona. Preveo na talijanski Macphersonove “Ossianove” legende koje su znatno utjecale na suvremene talijanske književnike.

¹³Riječ je, naravno, o Getima, a ne o Slavenima, kako su vjerovali i Fortis i njegovi informatori.

¹⁴Ivan Gundulić (1589-1638), hrvatski barokni pjesnik, autor religiozne poeme Suze sina razmetnoga, pastoralne drame Dubravke, epa Osmana. Značajno je da između mnogih Fortis spominje upravo Gundulića, kojemu glavno djelo Osman tada još nije bilo tiskano.

¹⁰ Ova se pjesma ne može smatrati povijesno točnom, ali ipak služi da se upoznaju običaji onih vremena i značaj naroda.

¹¹ Osobito ih ima u šumi između Ljubuškoga i Vrgorca, na obalama Trebižata, duž vojne ceste što je iz Salone vodila u Naronu. Također ih se mnogo vidi u Lovreću, Cisti i Mramoru, između Sinja i Imotskoga. Postoji jedan osamljen u Drveniku u Primorju, zvan Kostanjića greb; isto tako u Zakučcu, gdje se kaže da je podignut na mjestu bitke.

¹² At in nostra provincia scelus putant vitulos devorare. D. HIER. contra Jovin.

¹³ Ad hanc diem Dalmatae, quos peregrina vitia non infecere, ab esu vitulorum non secus ac ab immunda esca abhorrent. JO: TOMC. MARN. u neizd. djelu De Illyrico, Caesaribusque Illyricis.

¹⁴ Ovi su običaji zajednički cijeloj ruskoj zemlji.

¹⁵ Sinove, rod čvrsta kova, odvodimo prvo do rijeka i dajemo im da očvrsnu u strašnom ledu i valovima, (Verg. Aen. 9,603-4)

¹⁶ Memoires de la Soc. Oecon. de Berne, an. 1764. III. partie.

¹⁷ Zovu ih pogače, vjerojatno prema našoj riječi focaccia, izgovarajući slovo f na staroslavenski način.

¹⁸ Alexander Cornelius memorat Dandonem Illyricum D. annos vixisse. Plin. 1. 7. c. 48. [Aleksandar Kornelije spominje da je Ilir Dandon živio petsto godina. (PLIN. 1. 7, c. 43.)]

¹⁹ Od ovih su riječi vjerojatno izvedene naše riječi gabbàno i giubbone.

²⁰ Ah! pudet, et Getico scripsi sermone libellum,

    Structaque sunt nostris barbara verba modis.

    Et placui (gratare mihi), coepique Poetae

    Inter inhumanos nomen habere Getas.

De Ponto IV. Ep. 13.

[Ah, sramote: napisao sam knjižicu na getskom jeziku / i u našem su metru složene barbarske riječi! / Dopao sam se - čestitaj mi! - i stao / među nečovječnim Getima uživati ime pjesnika!]

²¹ Učeni, pobožni, dobrotvorni i gostoljubivi arhiđakon MATIJA SOVIĆ prešao je iz ovoga u bolji život potkraj prošle veljače, na iskrenu žalost svim dobrim ljudima i na pretežak gubitak svemu narodu. Uspomena na toga čovjeka, koji je zaista zasluživao dulji vijek i sjajniju sudbinu, ne smije zamrijeti ako Dalmatincima bude draga vlastita čast i ugled. SOVIĆ se rodio u Petrogradu u početku stoljeća od oca Crešanina koji je onamo prešao u službu PETRA VELIKOGA. Ondje je ostao siroče u najranijoj dobi, ali je veoma plemenito odgojen u kući admirala ZMAJEVIĆA; poslije admiralove smrti doveo ga je u Dalmaciju ondašnji opat KARAMAN koji je bio poslan u Rusiju da prikupi podatke potrebne za popravljanje glagoljskih brevijara i misala. Mlađahni SOVIĆ primljen je na zagovor monsinjora ZMAJEVIĆA, tadašnjega zadarskog nadbiskupa, u Sjemenište Propagande gdje se predao svetom nauku, a posebno proučavanju starih glagoljskih rukopisa. Bio je od velike pomoći monsinjoru KARAMANU, koji također umrije prije tri godine kao zadarski nadbiskup, u popravljanju misala i uređivanju jedne opsežne apologije koja je ostala neobjavljena. Kao nagradu za svoj trud dobio je arhiđakonat Katedrale u Osoru gdje je zadovoljno živio u filozofskom miru dijeleći radosno sa siromasima i gostima ono malo što posjedovaše. Pozivan je više puta u Rim radi popravljanja brevijara; otišao je onamo samo jednom i vratio se nezadovoljan. U osami nije zapustio svoja proučavanja; o tome dobro svjedoči obilje vrijednih listina što sam ih mnogo puta vidio boraveći kod njega. Među njima se mora nalaziti jedan trud doveden do savršenstva, a to je Grammatica Slavonica MELETIJA SMOTRICKOGA, prevedena na latinski naporedo s izvornikom, očišćena od suvišnih stvari i obogaćena novim napomenama za uporabu mladim ilirskim svećenicima. Ovo djelo je utoliko zaslužnije ugledati svjetlo dana ukoliko slavenski crkveni jezik, koji se uči u zadarskom i omiškom sjemeništu, nema dobro uređenih gramatika, niti više ima koga, otkad je umro arhiđakon SOVIĆ (neka bude rečeno s dopuštenjem živih), tko bi se mogao s punim pravom nazvati profesorom toga jezika.

²² Suppl. Act. Nat. Curios. Dec. I. ann. 2. Obs. 78.

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/  ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

Na fotografiji je HKD Napredak koji izvode kolo iz svog repertoara (iz urednikovog arhiva).

uredio: miro