Alberto Fortis i njegov Put po Dalmaciji (Život i putovanja)

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

A. Fortis, Put po Dalmaciji (u izdanju Marjan tiska)

Alberto Fortis živio je i djelovao u osebujnom povijesnom razdoblju kada se stari svijet, uzdrman racionalizmom i prosvjetiteljstvom, preispitivao i lomio u požaru francuske građanske revolucije. Kako je i Fortis dao prilog takvom europskom kretanju, nije čudno što su ga prvi biografi opisali kao legendarnu ličnost, te danas u prikazu njegova života treba krenuti prije svega od dokumenata. Stari su biografi zabilježili da mu je otac bio brijač pri crkvi S. Francesco Grande u Padovi. Pokušali su, možda, tako objasniti bomaršeovsku revolucionarnost padovansko-mletačkog opata. Novi podaci donekle osporavaju umjetno stvorenu romantičnu sliku o njegovu djetinjstvu: Fortisov je otac bio, naime, skroman i osiromašen aristokrat, plemić. U toj obitelji rodio se 11. listopada 1741. Giovanni Battista (Ivan Krstitelj) Fortis. Njegova majka, naočita i obrazovana dama, preudala se nakon smrti prvoga muža za jednog od najuglednijih padovanskih aristokrata, grofa Capodalistu. U svom je domu imala književni salon, kakvih je u ono doba bilo i drugdje, ali ne tako značajnih: k njoj je dolazila padovanska aristokracija i inteligencija, među ostalim i prevodilac Ossiana, opat Melchiore Cesarotti. Tako se Ivan Krstitelj Fortis odmalena kretao među kulturnim ljudima koji su poticali njegovo zanimanje za prirodne znanosti i u isto vrijeme u njemu budili interes za književnost.

U kasnijim zapisima sjeća se da je već u osmoj ili devetoj godini bio zabavljen skupljanjem kamenja, okamina i bilja, tj. geologijom i petrografijom, te da se s najviđenijim istraživačima penjao po brdima i razmišljao o revolucijama kroz koje je prošla Zemlja.

Mladi je Fortis stupio u čuveno padovansko sjemenište, a zatim u augustinski red, te redovnički habit obukao u 16. godini, promijenivši krsno ime u Alberto. Svećenikom nije postao zato što je bio siromašan, te se drugačije ne bi mogao školovati, nego stoga da bude slobodniji i neovisniji u istraživanju prirode. Ne zna se, uostalom, je li se uopće dao zarediti za svećenika. Od prvih ga dana privlače prirodne znanosti i književnost, a ne teologija. U padovanskom sjemeništu, kao i drugdje gdje se školovao, strast čitanja, istraživanja i pisanja nije ga ostavljala. Iz Padove je preko Verone i Bologne stigao u Rim neprestano nošen idejom o spjevu o Zemljinim kataklizmama. Starješine, međutim, polažu nade u njega i očekuju da mladi učenjak s vremenom postane teolog reda. U Rimu se njegov učitelj A. A. Giorgi, član svemoćne papinske institucije Propaganda fide, bavio istočnim jezicima i pismima, te je i mladom redovniku omogućio boravak u čuvenoj Biblioteci Angeliki. Svoje je učitelje zadivio poznavanjem svega osim teologije. U Rimu se upoznao i s našim ljudima, ponajprije Benediktom Stayem i Rajmundom Kunićem. Ruđer Bošković, čije je znanstveno-epske spjevove tada čitao, postat će mu uzor.

Na putovanjima između zavičaja i Rima već je počeo mrziti grad koji je smatrao uzrokom sputanosti i osobne neslobode. Osobito teška neslaganja sa starješinama izbila su 1776. i 1777, a Fortis je isposlovao da se iz Rima vrati u Veneciju, u samostan Santo Stefano. Tu je uz Valentina Busu (čini se, podrijetlom iz Dalmacije) postao – za kratko vrijeme – mletački državni cenzor. Otad i poznanstvo s Elizabetom Caminér, tada 18-godišnjakinjom, s kojom će ga sve do njene smrti vezati duboko prijateljstvo, zajednički planovi i novinarsko-publicistička ostvarenja u časopisima njena oca Domenica. Prvi takav časopis u kojem je surađivao i Fortis zvao se “Europa letteraria”.

Tom suradnjom i kretanjem u intelektualnim krugovima Venecije stekao je mnoga poznanstva, te su tako počela i njegova putovanja u naše krajeve; isprva je putovao sam, a poslije, kao poznavalac naših krajeva, vodeći bogate Engleze.

Kao mlad teolog, 24-godišnji Alberto Fortis krenuo je na svoje prvo znanstveno putovanje za uskrsnih blagdana 1765, i to u Istru, među slavenski, hrvatski svijet. Prvi susret s našim ljudima, koji su mu se učinili siromašni i grubi (rozzi abitanti), odredit će njegove buduće znanstvene i ljudske interese. Tih se prvih dana na našem prostoru zadržavao u okolici Pule, u Valturi i na ušću Raše.

Drugo putovanje u naše krajeve, na otoke Cres i Lošinj, novcem je pomogao John Stuart, grof od Bute². Na put je Fortis krenuo s engleskim istraživačem poljoprivrede Johnom Symondsom i talijanskim botaničarem i liječnikom Domenicom Cirillom. Na Cres su stigli u svibnju 1770, te ostali nešto više od dva tjedna istražujući minerale i okamine. Za putovanja Cresom Fortis se sastajao s priprostim i učenim domaćim svijetom bilježeći ono što bi mu moglo poslužiti za knjigu. Na to je putovanje želio ići i John Stuart, ali je zbog bolesti morao odustati. Vjerojatno je on Fortisu i suputnicima objasnio što ga sve zanima, te ih naputio kako i što da istražuju. Taj je škotski plemić (zakratko i predsjednik engleske vlade) bio poklonik i propagator Macphersonovih Ossianovih pjesama (pomogao je i Cesarottiju da spjev objavi na talijanskome), te je prvotni interes za geologiju usmjeravao u proučavanje narodnog života.

Ekspedicija se s Cresa nije odmah vratila u Veneciju nego je krenula zapadnom istarskom obalom i zadržala se u Novigradu. Posjetili su spilju u Brtonigli, koja se Fortisa duboko dojmila. Stalaktite s ulaza uspoređuje s kandelabrima i stupovljem katedrale u Milanu i Orvietu. Tri dana morali su mimo plana čekati na istarskoj obali zbog nepovoljna vjetra. U jednom sonetu, posvećenom G. P. S. Polesiniju, Fortis je ocrtao svoj portret-karikaturu:

Vaš prijatelj što skuplja oblutke

i trave i kamenčiće s puta,

ne pušta na miru živjet’ kukce

uhodeći k tome i ribe i ptice.

Treći je put u naše krajeve putovao ljeti 1771. s dvojicom Engleza, lordom Frederickom Augustusom Herveyjem, anglikanskim biskupom iz Londonderryja, i njegovim nećakom Jamesom. Putovanje je bilo dobro pripremljeno: za to se, vjerojatno, pobrinuo sâm Fortis koji je dao tiskati i svojevrstan upitnik ili anketni list Notizie preliminari ⁴na osam stranica. Krenuo je na put iako je bio zabavljen tiskanjem, korigiranjem (vjerojatno i konačnom redakcijom) knjige o Cresu i Lošinju. Putovanje i druženje s jednim anglikanskim biskupom – kolikogod liberalnim i sklonim pregovorima i pomirbi s katoličkim vrhovima – moralo je biti zazorno Fortisovu redu, s kojim su odnosi ionako bili izrazito napeti. Ni konzervativni i sumnjičavi vladini krugovi u Veneciji nisu na takva putovanja gledali s razumijevanjem. Fortisa je odavna pratio glas redovnika odviše slobodna u ponašanju i političkim pogledima. Čini se, osim toga, da je na putovanje krenuo mimo znanja svojih starješina i dopuštenja vlasti.

S Frederickom Herveyjem i njegovim nećakom Jamesom Fortis se sreo u Puli u lipnju 1771; obojica su Engleza dva mjeseca lutali Istrom s crtačem Michaelom Shanahanom čekajući Fortisa. Zajedno su zatim posjetili Rovinj, a onda krenuli u Brtoniglu pogledati spilju. Englezi su ga izvijestili o Pazinskoj jami, ali su uto čuli da je proradio Vezuv, pa su se preko Ancone uputili u Rim i Napulj. Vezuv se već bio smirio, te se ekspedicija iz Manfredonije uputila u Dalmaciju. Posjetili su Split i Trogir, otišli u Dalmatinsku zagoru, posjetili Roški slap, Skradin i Zadar, te prešli na Cres, odnosno Lošinj. Tu se Hervey rastao s Fortisom i krenuo u Istru, ali je u Padovu stigao prije Fortisa, o kome se bio pronio glas da je na putu stradao. Kada je Fortis stigao u Veneciju, dopunio je svoje zapise i napokon dovršio posljednje poglavlje Zapažanja o Cresu i Lošinju. Na posljednjim stranicama dotiskane knjige izvješćuje o upravo završenom putovanju Dalmacijom, te najavljuje novu knjigu. No, nju je trebalo čekati još tri godine. Pojedina pisma, upravo izvještaji s dalmatinskih putovanja, kružila su u rukopisu prije nego što je objavljen Put po Dalmaciji.

Putovanje Dalmacijom s anglikanskim biskupom mimo znanja duhovnih i svjetovnih vlasti, trzavice u redu i kršenje redovničke discipline primorali su Fortisa da raskine s augustinskim redom. U travnju 1772. legalno se sekularizirao i postao opat; naravno, bez opatije. Otad će se za svoj život morati brinuti sâm zarađujući radom i istraživanjem, pisanjem i suradnjom u znanstvenim časopisima. Pružao je usluge istraživačima i znanstvenicima, te za bogate kolekcionare skupljao starine, okamine i minerale. Na strani koju je napustio za vječne će protivnike imati mnoge što su ga smatrali izdajicom, te su mu često činili neprilike.

Oslobodivši se obaveza prema redu, Fortis se dao na sređivanje rukopisa Puta po Dalmaciji. Tim je poslom bio zaokupljen do kraja te i cijele 1773. godine. Kao i za knjigu o Cresu i Lošinju, jednu je glavu ponudio na obradu padovanskom prijatelju i akademiku Josipu Gennariju koji je trebalo da napiše poglavlje o Vrančićima, odnosno priredi Vrančićevo Putovanje iz Budima u Drinopolje. Ali, kada je on odbio suradnju – vjerojatno zbog kratkoće vremena – Fortis je sve obavio sâm. Knjigama, rukopisima i informacijama pomogli su mu prijatelji u Veneciji (T. Vraćen) i Dalmaciji (M. Sović, J. Bajamonti, K. Grubišić). Dok je bio zaokupljen radom na knjizi, stigla mu je obavijest da krene na još jedno putovanje u Dalmaciju, u jesen 1772. To je putovanje financirala komisija u kojoj su bili G. Ruzzini, F. Farsetti i C. Zenobio. Svrha je putovanja bila da se prouči mogućnost ekonomičnijeg ribarenja na dalmatinskoj obali i otočju odakle bi se riba, nepokvarena i svježa, mogla dopremati u Veneciju. Različiti su propisi to onemogućavali, te se dalmatinska riba protuzakonito prodavala dok je u Veneciju stizala skupa posoljena riba sa sjevera. Komisija je, koristeći se Fortisovim radom i istraživanjem, podnijela Senatu izvještaj. Dalje se od konstatacije nije krenulo.⁵

Boravak u Dalmaciji s prijateljima dobro mu je došao radi podrobnijeg proučavanja materijala za planiranu knjigu. Fortis je, osim toga, i za sebe i za razne naručioce skupljao geološku građu i starine: okamine, natpise na latinskom jeziku, odnosno njihove prijepise, stari novac, rukopise i drugo. Putovao je s Jackom Herveyjem i crtačem Angelom Donatijem. Konačnu obradu crteža, tj. rezanje u bakru, povjerio je Jakovu Leonardiju, koji je i potpisao crteže u talijanskom izdanju Puta po Dalmaciji. Na putovanjima u unutrašnjost pokrajine putnicima su na pomoć bili Julije Bajamonti, tada još student medicine u Padovi, i Klement Grubišić, filolog i dobar poznavalac glagoljice iako je o njoj imao osebujna mišljenja. Prije negoli je knjiga izišla, Fortis je još jednom morao u Dalmaciju.

Prethodno putovanje zbilo se u jesen, kada je sezona ribarenja već bila prošla, te se podaci o ekonomičnoj upotrebi ribe nisu mogli provjeriti, a u kvarnerskom dijelu Dalmacije Fortis nije tim poslom ni boravio. Zato mletačka vlada – upravo Odbor za promicanje obrta (Deputazione straordinaria alle arti), kojemu je na čelu bio Fortisu skloni Andrija Memmo – opet šalje Fortisa, ljeti 1773, u Dalmaciju. Tada mu je bilo zabranjeno da prima bilo kakvu novčanu pomoć sa strane ili pak da radi za druge osobe (što je, čini se, ozlojedilo njegove prijašnje, engleske mecene). Uz zadatak što mu ga je povjerila mletačka vlada Fortis je imao i osobne istraživačke interese: želio se opet sastati s krčkim biskupom Zuccherijem, pristao je i na austrijskoj obali, tj. u Hrvatskoj (from Bersec as far as Lucovo which tract of country is called Littoral Croatia), a u Senju je tražio – vjerojatno na Sovićev poticaj – izdanja senjske glagoljaške tiskare. Proučavao je i dotad nepoznatu vrstu smokvine uši. Prema Fortisovu izvještaju, ni to putovanje nije donijelo osobita uspjeha: bilo je dugo, opasno, dosadno i beskorisno (u smislu cilja što ga je bila postavila mletačka vlast). Pomoć je mletačke vlade neredovito stizala, a na terenu je sve bilo neorganizirano. Osim toga, Fortis se i prije, a na tom putovanju posebno, od opisivača pretvarao u reformatora: ne samo da gleda, vidi i opisuje nego predlaže rješenja iako zna da neće biti usvojena. Istodobno, vidio je i bijedu u gradovima i na selu, loše upravljanje, potkupljivost činovništva, neznanje i zatucanost i u mletačkom i u austrijskom dijelu Dalmacije (odnosno Hrvatske). Velikim su dijelom, mislio je Fortis, za to krivi popovi i fratri koji narod zaglupljuju umjesto da ga prosvjećuju.

Kako je nakon povratka bio dužan napisati izvještaj, što je učinio potkraj te i u početku 1774. godine, odgađao je konačnu redakturu knjige koja je već duže vremena bila u tiskari. Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) izišao je u travnju 1774. u dva sveska kao plod dotadašnjih Fortisovih boravaka u Dalmaciji, dotad ukupno oko 10 mjeseci. Rezultati putovanja u jesen 1773. nisu ušli u talijansko izdanje, pa tako ni u njemački i francuski prijevod.

Europska senzacija što ju je izazvao Put po Dalmaciji kao da je ostavila sasvim ravnodušnima krugove koji su odlučivali hoće li Fortis dobiti katedru prirodopisa na Padovanskom sveučilištu. Mletačke su vlasti, doduše, cijenile njegovo znanje i sposobnosti, ali mu kao sumnjivu jakobincu nisu željele povjeriti odgoj mladeži, tj. akademsko mjesto, unatoč tome što je među visokim državnim funkcionarima imao podosta zaštitnika i prijatelja! Premda više puta uzastopno odbijen, nije izgubio nadu. Pri jednom takvom natječaju komisija je, zaobišavši Fortisa i njegova takmaca, izmijenila katedri ime i postavila treću osobu. Nakon toga s ogorčenjem je pisao Juliju Bajamontiju: “Hvala Bogu da ne moraš antišambrirati pred kakvim magarcem da dobiješ katedru. U Mlecima je slobodno samo srati i pišati!”⁶

Umorivši se od nade i očekivanja da će postati sveučilišni profesor, opet se vraća svojoj strasti – znanstvenoj publicistici. Kada je 1774. Domenico Caminér, Elizabetin otac, umjesto časopisa “Europa letteraria” (u kojem je Fortis već surađivao, ali mu je stari Domenico otkazao suradnju zbog slobodoumnosti članaka), pokrenuo “Giornale enciclopedico”, on opet postaje jedan od glavnih suradnika. Kao i u knjigama, na stranicama novoga časopisa prirodoslovac se promeće u reformatora, predlagača novínâ i pisca što se zauzima za opće dobro. Naravno, zbog takva pisanja ni do 1779. nije dobio katedru usprkos podršci utjecajnih zaštitnika; štoviše, proglasili su ga heretikom.

Razočaran i ljut, utjehu je potražio u još jednom putovanju u Dalmaciju. Bilo je to potkraj 1779, kada se zatekao duboko na jugoistoku, pri samoj turskoj granici, u Dubrovniku. Dubrovnik ga je odmah oduševio: bio je sasvim različit od zapuštenih i oronulih dalmatinskih gradova pod mletačkom upravom. Fortis se divi svemu: općem blagostanju u gradu, kulturi i uglađenosti vlastele, stezi u narodu i učenosti Dubrovčana i Dubrovkinja, a kao fiziokrat ne zaboravlja u pismima prijateljima istaći da je i zemljoradnja naprednija nego u mletačkoj Dalmaciji. Upravo se sav rastapa od pohvala pitomoj okolici ističući samo najljepše strane života u Dubrovniku: “dobra voda, dobro vino, dobar kruh, dobra riba i dobro meso, pa i sladoled i slatkiši, i lijepe ruke što vam ih nude – to je jedno od najvećih dobara ovoga našega nevoljnoga svijeta, koji se – kad bi se svi osjećali kao što se ja sad osjećam – ne bi više zvao dolinom suza nego dolinom Edena.”⁷

U malom gradu-republici neočekivano je našao prijatelje s kojima će ostati najtješnje povezan sve do smrti. Bili su to ponajprije članovi uglednih dubrovačkih obitelji Sorgo-Sorkočević, Bassegli-Basiljević, Giorgi-Bona (Đurđević-Bunić) i drugi. U Mariju Giorgi-Bona, ženu ljubomornoga Luke, Fortis se odmah zaljubio, te će joj ne samo pjevati pjesme nego je obasipati ljubaznostima i pismima stvarajući tako mučnu atmosferu i u njenoj obitelji i u obiteljima s kojima se družio. Pjesme, kao igra i dokolica, a među njima i neke slobodnije, pisale su se u Fortisovu društvu za vrijeme toga, a onda i za drugih njegovih boravaka u Dubrovniku. Zapustio je tako svoj mladenački spjev o Zemljinim kataklizmama (De’ cataclismi sofferti dal nostro pianeta) na kojem je radio s prekidima, a posvetio se pisanju frivolnih soneta. Nije pisao samo Mariji nego i drugim Dubrovkinjama, a osobito lijepoj Deši Gozze-Gučetić kojoj je, uostalom, usrdna pisma pisao i Fortisov prijatelj Julije Bajamonti⁸. Boravak u Dubrovniku iskoristio je Fortis za vrlo ambiciozno nastupno predavanje u Splitskom gospodarskom društvu: O uzgoju kestena i o njegovu uvođenju u primorsku i unutrašnju Dalmaciju.

Iz Splita se Fortis uputio drugi put u Napulj. Prijatelji su mu našli mjesto dvorskoga mineraloga. Ostao je tamo više od deset godina, sve do majčine smrti (1790), ali je počesto navraćao u zavičaj. Boravio je u sjevernoj Italiji na svome imanju S. Pietro d’Arzignano ili pak na majčinu posjedu u Galzignanu, gdje mu je domaćinstvo vodila, brinući se i za njegovu ostarjelu majku, Stana – Anastazija Vukošić, koja ga je pratila od prvih putovanja po Dalmaciji. Fortis je u Napulju djelovao ne samo kao istraživač nego i kao praktičar, ne samo kao čitač starih kronika i tvorac korografskih karata nego i kao stručnjak koji istražuje rudno blago Kraljevine i predlaže kako bi ga se moglo iskorištavati. Već na početku čekale su ga spletke, podvale i razočaranja, osobito kada je pronašao prirodno nalazište salitre.

Iz napete atmosfere koja ga je okruživala u Napulju došao je ljeti 1780. u Dubrovnik, na ladanjska imanja Basiljevića i Sorkočevića. Tu je pripremao nastupni govor za Padovansku akademiju (M. Cesarotti je mislio da je primanje u Akademiju predujam za katedru, ali se prevario). Općim dobrom Dubrovačke Republike bio je zabavljen i ljeti 1781, kada je Tomu Basiljevića-Basseglija odveo u Bern, u protestantsku sredinu, gdje je trebalo da mladić stekne naobrazbu kojom će koristiti domovini, Dubrovniku.

Posljednji put Fortis je u Dubrovniku bio ljeti 1783. Godina je to velikih razočaranja i sukoba u Napulju. Sastavio je plan i prijedloge za prirodno iskorištavanje salitre, ali je – unatoč kraljevoj podršci i zauzimanju prijatelja, bio izigran. Proizvođači umjetne salitre i trgovci njome omeli su mu planove i proglasili ga varalicom. Ni u privatnom životu nisu mu cvjetale ruže: njegova je draga Marija Đurđević-Bunić, postavši slobodna nakon smrti ljubomornog muža, zanemarila opata. Od tih razočaranja spas opet traži u publicistici: surađuje u časopisu prijateljice Elizabete Caminér-Turra “Nuovo giornale enciclopedico”, piše o Dubrovniku, posvećuje neke knjige Dubrovčanima i sanja kako bi se potpuno preselio u Dalmaciju, gdje ima dovoljno odanih prijatelja i koju osjeća kao pravu domovinu. Davno je bio pisao Juliju Bajamontiju kako mu se čini sve hladno i loše gdje ne nalazi bar malo “slavonizma”.⁹

Rezultat Fortisovih boravaka, osim pisama što ih je pisao prijateljima i prijateljicama (a ona su često imala karakter javnih informacija), jesu dopisi i napisi objavljeni u časopisima što ih je uređivao, odnosno u koje je slao priloge. Isto je tako poticao prijatelje iz Dalmacije i Dubrovnika da pišu o domaćim temama, pa takve priloge objavljivao ili pomagao da se objave. Za drugo francusko izdanje Puta po Dalmaciji bio je pripremio posebno opsežno poglavlje o Dubrovniku. Izdanje nije izišlo, a rukopis se, na žalost, izgubio¹⁰.

Nakon deset godina službe na napuljskom dvoru Fortis se 1791, razočaran i osiromašen, vraća u zavičaj. Putovao je preko Korčule, Rogoznice i Poreča, što je njegov posljednji boravak našim krajevima. U svemu, Fortis je u četvrt stoljeća (1765-1791) dvanaest puta bio u nas.

Velika građanska revolucija u Francuskoj duboko je odjeknula i u sjevernoj Italiji: njeni se odjeci naziru i u časopisu koji je Fortis pokrenuo i uređivao osam mjeseci u toku 1793. i 1794, okupivši najviđenija imena tadašnje Italije. Časopis se zvao “Genio letterario d’Europa”.

Pisanje rasprava iz botanike i mineralogije već mu je bilo dosadilo, te je želio raditi na opću korist. Otkrio je nalazište treseta na svojem imanju i poklonio ga državi na korištenje, te napisao knjigu o korisnosti treseta. Umjesto da mu zahvali, Prejasna ga Republika uhodi i plijeni mu pisma, te mu je zaprijetila opasnost da ga zatvore kao sumnjivca i smutljivca. Kako ga nakon Elizabetine smrti više ništa nije vezivalo za Veneciju, 1796. s Mihom Sorgom-Sorkočevićem tajno se sklanja u Pariz. Te godine Miho Sorgo od kapi umire na Fortisovim rukama. U Parizu se Fortis oduševljava dostignućem revolucije: zadivljen je što prodavačice ribâ čitaju novine i što piljarice, kao i prostitutke, idu u školu. Ima pojava koje ga muče i u kojima se ne snalazi: revolucija je ipak revolucija, krvava i nepoštedna. Nakon bitke kod Marenga (1800) Fortis se mogao vratiti u domovinu: u svojstvu prvoga konzula imenovan je upraviteljem Talijanskog instituta u Bologni. Tu se zakopao u golemu knjižnicu, a prijateljima u Dubrovnik šalje knjige, osobito zabranjene. U sređivanju biblioteke zatekla ga je 21. listopada 1803. smrt.

Sâm je sebi bio sastavio epitaf:

“Tu počiva Alberto Fortis. Isukrste,

Njegovim se grijesima smiluj!

Redovnik bje. Prosudi sad je l’ bio loš!”¹¹

Naravno, taj epitaf ne stoji na njegovu grobu. Bilo je to previše i za živa, a kamoli za mrtva.

Bilješke:

²O Johnu Stuartu v. M. Janković, Škotski mecena i djela o Dalmaciji, Zbornik radova Filozofskog fakufteta u Zagrebu II, 1954. i Ossian kao poticaj za sakupljanje narodnih pjesama kod Južnih Slavena, Zbornik za narodni život i običaje 38, 1954. Ranih izdanja Cesarottijeva prijevoda Ossiana lako je i danas naći u bibliotekama po Istri i Dalmaciji, što svjedoči o velikoj popularnosti toga djela u našim krajevima. Macphersonova mistifikacija skladno se uklopila u domaće prilike, kojima je Fortisovo djelo dalo konačni oblik.

³“Un vostto amico che raccoglie arene

E l’erbe, e le petruzze dela via

Che agl’insetti non lascia far bene

E di pesci e d’uccelli i fatti spia.”

⁴Notizie preliminari, credute necessarie per servire di direzione a viaggi tendenti ad illustrare la storia naturale, e la geografia delle provincie aggiacenti all’Adriatico, e particolarmente dell’Istria, Morlacchia, Dalmazia, Albania, ed isole contigue, 8 str. s. 1. s. a.

⁵A. M. Strgačić, Ribanje i ribarski obrt u Dalmaciji, Radovi Instituta JAZU u Zadru 4-5, 1959. Fortisov tekst u prijevodu na hrvatski jezik, str. 154-172.

⁶Ivan Milčetić, Dr Julije Bajamonti i njegova djela, Rad JAZU 192, 1912, 100. i Duško Kečkemet, Život i djelo Julija Bajamontija, predgovor knjizi J. Bajamonti, Zapisi o gradu Splitu, Split 1975.

⁷Valtazar Bogišić, Dva neizdana pisma Alberta Fortisa o Dubrovniku, Srđ 1905, i posebni otisak. Pisma su upućena Radošu Michieli-Vitturiju. Zanimljiva je Fortisova oproštajna latinska pjesma u elegijskom distihu:

Terrarum decus ô quotquot maris alluit unda

Illyrici eximium, dia Rhacusa, vale!

Invitum hinc fati vis me rapit aspera, at intra

Moenia sacra Urbis cor manet atque anima...

Prijevod (“obraćenje”) Miha Sorgo-Sorkočevića glasi:

Od zemalja svijeh kruno,

ke slovinsko more optječe,

Dubrovniče slavni, puno

Nazivam ti slavne sreće.

Ki radosti stvara i jada

Udes, molbe ki ne sluša

Već me cijepe draga od Grada

Gdje mi srce ostaje i duša...

⁸Ivan Milčetić, Dr Julije Bajamonti i njegova djela; još više podataka kod Žarka Muljačića, Iz korespondencije Alberta Fortisa, Građa za povijest književnosti hrvatske 23, 1952, 69-140.

⁹Ivan Milčetić, nav. djelo, str. 233.

¹⁰Žarko Muljačić, Kako je A. Fortis pripremao za drugo izdanje “Puta u Dalmaciju” novo poglavlje o Dubrovniku, Anali Zavoda za povijesne znanosti (...) JAZU u Dubrovniku 17, 1979.

¹¹G. F. Torcellan, Illuministi italiani, t. VII, Alberto Fortis, Nota introduttiva, 281.: Qui giace Alberto Fortis. Gesù Cristo / àbbili compassion delle peccata. / Egli fu frate; or vedi se fu tristo! /

Josip Bratulić

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

fotografija (portret A. Fortisa sa): www Images from the Historyof Medicine (IHM)

uredio: miro