Alberto Fortis i njegov Put po Dalmaciji (Djelo)

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

A. Fortis, Put po Dalmaciji (u izdanju Marjan tiska) fotografija: http://de.wikipedia.org

Svoju prvu knjigu Fortis je skromno nazvao Ogled zapažanja o otocima Cresu i Osoru (Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Osero). No, u knjizi se može naći mnogo više podataka nego što bi se iz naslova dalo zaključiti. Iako je sastavljena na brzinu – takvo je, uostalom, bilo i putovanje – knjiga to ne pokazuje. Razlog je tome relativno malen, zatvoren i jedinstven geografski i kulturni otočni prostor. I rad s informatorima, prije svega s Matejem Sovićem¹ ali i drugim poznatim (dr Artico, Jacopo Colombis) i nepoznatim Crešanima (takav je, npr, Petar Sklamer) bilo je lako organizirati. Kako se Fortis u kulturnopovijesnoj problematici nije osjećao dovoljno spremnim, zamolio je Josipa Gennarija da za knjigu sredi građu o rimskim natpisima, a kada je on to odbio, posljednje je poglavlje – nakon još jednog putovanja po otocima Cresu i Lošinju – sastavio i napisao sâm. To poglavlje, Iscrizioni antiche, dodano je Ogledu zapažanja nakon cenzorskog dopuštenja, a samo djelo izišlo je iz tiska potkraj 1771.

Knjiga o Cresu i Lošinju², zasnovana je kao mineraloška studija, a u konačnoj je redakciji izišla kao svojevrsna monografija o otočju ili, još više, studija o stanovništvu i narodnoj, usmenoj književnosti (bar je tako Fortis mislio uzimajući Kačićeve pjesme – koje je narod prihvatio i znao napamet – kao djela narodnoga genija), o narodnom jeziku i pismu. Dosta je stranica posvećeno slavenskom svijetu uopće, koji – po Fortisovu pisanju – živi od Jadranskog mora do Tihog oceana, a jezikom kakvim se govori na Cresu i Lošinju, ili uopće na istočnoj obali Jadranskog mora, bez teškoća se može sporazumijevati na cijelom tom prostranstvu. Podaci o jeziku, kulturi, pismu i književnosti potječu od Fortisova prvog i pouzdanog informatora Mateja Sovića. U težak život stanovništva, prepuštena samom sebi, mogao se i sâm uvjeriti na putovanjima Istrom, Cresom i Lošinjem, a kasnije i Dalmacijom. Hrvatski jezik, koji je Fortis prvi put čuo u Istri još 1765, naučio je već toliko da se mogao sporazumijevati sa stanovništvom, a o crkvenoslavenskom kao mogućem jedinstvenom jeziku za sve Slavene učeno je razgovarao sa Sovićem. Spoznaje o tradiciji našeg jezika i pisma proširivao je i produbljivao dopisivanjem koje je trajalo sve do Sovićeve smrti.

Fortis je na Cres i Lošinj krenuo kao prirodoslovac s vrlo jasnim zadatkom: trebalo je prije svega da istražuje okamine (fosile), trave, školjke i kukce, a za mecenu Johna Stuarta i narodne običaje i pjesme, ali nisu mu promakle ni činjenice o raspadanju Osora. U davnini prekrasan grad tada je nalikovao mrtvacu; za sve je bila kriva elementarna nesreća, od koje se Osor nije oporavio. Ruševne su kuće bile prazne, a stanovništvo prljavo; na mnogim su se ljudima uočavali tragovi velikih boginja koje su nedavno bile harale.

Najznačajnije i najpoznatije Fortisovo djelo jest Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia). Djelo je plod nekoliko putovanja i izleta na istočnu jadransku obalu od 1771. do 1773. U Dalmaciju je Fortis stizao s dviju strana: s istoka (1771) i zapada (1772. i 1773). U knjizi, koja je sastavljena kao jedinstven izvještaj s putovanja, a u obliku pisama, slobodno su, s obzirom na smjer kretanja, opisani naša obala i priobalje: od Zadra do Šibenika u prvoj, a od Trogira do Makarskog primorja u drugoj knjizi. Prvoj je knjizi središnje poglavlje o Morlacima, a drugoj – što je stanovita protuteža – opis Primorja, odnosno gostoljubive obitelji vojvode Prvana Kokorića. Posljednje poglavlje govori o otocima u dalmatinskom moru (tako ga naziva Fortis): Visu i Palagruži, Hvaru i Braču, te Rabu. U engleskom izdanju, u Dodatku (koji je uvršten i u naše izdanje), govori se i o Pagu, a zatim, u trima pismima Johnu Strangeu, o primorskoj Hrvatskoj, tj. prostoru od Brseča u Istri do Lukova (Šugarja) u Lici, o Senju i Krku. Poseban je dodatak Vrančićevo Putovanje iz Budima u Drinopolje. Fortis je smatrao kako, zajedno sa zanimljivim prirodnim pojavama, običajima i natpisima, cjelovitosti slike kraja ili ljudi jednako mogu pridonijeti i književna i povijesna djela starih autora, osobito ako su do tada bila nepoznata, neobjavljena.

Fortisov Put po Dalmaciji izišao je u doba kada je otkrivanje nepoznatih i dalekih zemalja bilo književna moda: znanstvenici i istraživači spajali su u svojim putopisima racionalističke i prirodnoznanstvene podatke s klasicističkim interesom za antiku. I Fortisov Put po Dalmaciji sastavljen je i napisan kao znanstvenjački putopis, namijenjen istraživačima prirode i starinâ. Osebujnom pak osjetljivošću autora, Alberta Fortisa, u knjigu su uvršteni poglavlje o Morlacima i jedno do tada nepoznato, a vrlo zanimljivo Vrančićevo djelo – putopis po divljinama Balkana. Time se Fortisovo djelo donekle odvaja od uobičajenih onovremenih putopisa i nije čudno što su ga prihvatili šira čitalačka publika, književnici (Herder, Goethe) i učenjaci različitih struka. Upravo u vrijeme procvata znanstveno-prosvjetiteljskog putopisa bilo se pojavilo Sentimentalno putovanje Laurencea Sternea (1768), u kojem su osjećajnost i subjektivnost i osnova i potka djela. Da je Fortis i poznavao Sterneovo djelo, ne bi ga mogao nasljedovati. Svrha prosvjetiteljskog putopisca jest da opisujući upozorava, a upozoravajući popravlja ili bar nastoji popraviti ljude i svijet.

Poglavlje o Morlacima postalo je toliko slavno da je zasjenilo ostala poglavlja Puta po Dalmaciji. Jedino je balada o Asanaginici doživjela osobitu i osebujnu sudbinu zahvaljujući Fortisovu prijevodu na talijanski: bila je prevedena na mnoge europske jezike, te je postala prethodnicom naših narodnih pjesama. Poglavlje o Morlacima, te pojedini odjeljci u drugim poglavljima pokazuju kako ih nije pisao bezosjećajan promatrač stroga pogleda i suha srca nego osoba koja dostojanstveno daje oduška svojim osjećajima. Na Morlake Fortis gleda onako kako odrasli gledaju na djecu. Oni koji su – nakon njega – svoje dojmove o našim ljudima i krajevima iskazivali, na ovaj ili onaj način, suživljujući se ili izvješćujući bez unutrašnjeg žara, morali su se odrediti i prema Fortisu. I dotad je o našim krajevima postojala, relativno skromna, putopisna književnost (F. Grassetto, J. Spon, G. Wheler, C. Freschot), ali Fortisovo djelo čini prag drugačijeg odnosa. Stranci koji su u naše krajeve došli nakon njega pod jakim su dojmom Puta po Dalmaciji: ponajprije B. Hacquet, Fortisov prijatelj, L. F. Cassas i J. Lavallée, prvi slikar, drugi putopisac, J. Seenus, G. Concina i, na kraju, C. Yriart, kojega je djelo o Dalmaciji izišlo stotinu godina nakon Fortisova Puta. Fortis, doista, nije unio neke revolucionarne crte u svoje putopise, ali je rusoovskom optikom pomakao motrilište s kojega se promatralo naše ljude i krajeve.

Nakon mladenačkog izleta u Istru, te putovanja Cresom i Lošinjem, Fortis se od istraživača fosila i stijena, biljaka i insekata, antičkih natpisa i starina, sve više pretvarao u angažirana znanstvenika, od promatrača života u borca za opće dobro. U pismu Gaetanu Filangieriju to je 1780. i objasnio: “Daleko sam od toga da bih imao ambicija na književnom polju, ali nikad nisam bio daleko od toga da sebi želim priliku kako bih mogao govoriti istinu koja će biti korisna i smjerati tome da (...) pribavi dobrobit zemlji. Doduše, takva mi se prilika nije pružila, ali sam zadovoljan već time što vidim kako je, kao posljedica mojih uvjeravanja, već pripremljeno ogoljeno dubrovačko područje za sadnju umjetnih šuma, što ću zatim pridonijeti dobrobiti Dalmacije posvetivši dio svojih sati Splitskoj akademiji, i što znam da već sad blagoslivlju moju uspomenu na otoku Cresu i Lošinju, gdje raste mnogo tisuća dudova, a prije deset godina, kad sam prvi put stigao onamo, nije bilo ni jednoga. Za malog čovjeka mala pozornica.“³

Oslobođen svake predrasude i straha, otkrivao je naš svijet koji je Europa bila zaboravila ili ga je doživljavala kao svijet nasilja: dok je sâm spomen hrvatskih vojnika izazivao užas u Europi, Fortis je otkrivao kako su to miroljubivi i gostoljubivi ljudi, zaljubljenici pjesme i kola. Treba reći istinu: isprva je to otkrivanje našega svijeta očito bilo nadahnuto literaturom, ponajprije Rousseauom, ali lektira nije smetala Fortisu da oštro vidi i jasno spozna svijet koji ga okružuje. Morlaci,⁴ s kojima se gotovo sasvim suživio natječući se s njima na izletničkim pothvatima, prihvaćaju ga kao sebi ravna i on s ponosom bilježi riječi koje mu je uputio jedan Vlah, Morlak, nakon penjanja uz vodopad Velike Gubavice: “Gospodine, ti nisi Lancmanin, ti si Vlah!”, a što prevodi na talijanski kao “Signore, tu non se’ un Italiano-poltrone, tu se’ un Morlacco!”. Ti Vlasi, Morlaci – kako ih zove bez ikakva prezira ili omalovažavanja, jesu doduše, surovi, ali i plemeniti; divlji su, ali i neporočni, a iznad svega pošteni, odani, gostoljubivi. Kao stranac – koji se tako ne osjeća – on poznaje u tančine morlačku ćud i moral. Prirodni život toga siromašnog i poštenog svijeta kvari lažna civilizacija, pa tako i ona koju u propovijedima i postupcima šire fratri (“cokulaši”) i kaluđeri. Upravo su oni eksponenti ideologije krute jedinstvenosti, zatornici grčke i rimske knjige, razbijači antičkih natpisa, prekrasnih grčkih i rimskih mramorova (rimskim su nadgrobnim pločama popločali dvorište). Fratri se bore i protiv onih rijetkih znalaca u svojoj pastvi koji čitaju Divkovića (bosanskog fratra iz prve polovice 17. st), te spaljuju i zabranjuju knjige da puk ne bi došao do prave kršćanske istine. Dio je takvih Fortisovih pogleda proizišao iz arsenala europske prosvjetiteljske propagande koja je osobito u seoskim popovima gledala neprijatelje napretku i širenju prosvijećenih misli. Ni fratri mu, naravno, nisu ostali dužni, te su se polemički postavili protiv Fortisovih djela, npr. Sebastijan Slade-Dolci, Gaetan Deribak (Josip Radman) ili fra Inocencije Čulić.⁵

Fortis je sebe smatrao ponajprije znanstvenikom, prosvjetiteljem, a ne književnikom. Literarnost u znanstvenoj knjizi ne bi prihvatio kao vrlinu; izvjesna literarnost se, ipak, sama od sebe nametala. Forma iskaza u Putu je pismo, te se tradicijom vezuje za Plinijeva pisma, jer prirodoznanstvena tematika treba da slijedi antički uzor. Mimo toga dalekog uzora javljaju se reminiscencije koje su funkcijom literarne, te nisu samo plod površne akribije. Kada putuje podzemljem, kroz mrak spilje, zajedno s Herveyjem, on spominje dva pisca: jednog Talijana iz starine – Dantea, i jednoga suvremenog Engleza – Younga. Fortis je ne samo slobodno rasporedio građu svojih zabilješki s putovanja smjerom sjeverozapad-jugoistok nego je i s toga smjera slobodno izvještavao o drugim zbivanjima i događajima, uz omiljene povijesne izlete u antiku. Sklonost crtanju okoliša, sredine, običaja i nošnje očituje se u Fortisovu djelu kao autorski postupak. Poglavlje o Morlacima dûg je Rousseauu, ali je Fortis starog učitelja nadmašio u crtanju neposrednoga života (koji je k tome istinit), a dodajući jedan putopis (kao dokument starine) i jednu narodnu pjesmu (Asanaginica), tematiku je proširio, produbio, te rusoovskoj temi dao dimenziju osebujne osjećajnosti i ozbiljnost dokumentarnosti. Ne želeći povrijediti mecenu Johna Stuarta, on neće Asanaginicu uspoređivati sa škotskim bardom Ossianom, ali joj ljepotu pronalazi u homerskoj jednostavnosti. Nepogrešivo je osjetio vrednote pjesme; zato ju je preveo i objavio, prepisujući je i latinicom i opremajući je različitim slavenskim pismima: glagoljicom, crkvenom i brzopisnom ćirilicom (bosančicom), kakva se pisala u Poljicima nadomak Splitu.⁶

Iako je za svoje mecene nabavljao i skupljao starine, Fortis istodobno izjavljuje kako se starine ne bi smjele odnositi s tla na kojem su nastale jer, npr, dragocjeni rimski natpisi odneseni iz Dalmacije u Italiju gube kontekstualnu vrijednost. Malo je tada bilo onih koji su razmišljali kao Fortis.

Prirodoslovac (paleontolog, botaničar i mineralog) već na prvom zadatku, na Cresu i Lošinju, otvorio je prema napucima Johna Stuarta (kome su i posvećena Zapažanja i poglavlje o Morlacima u Putu) širom oči i uši, te postao osjetljiv na mnoge probleme koji nisu ponajprije prirodoznanstveni. Na Cresu, a poslije i u Dalmaciji, bio je toliko osupnut, a potom zaokupljen životnom situacijom stanovništva – stvarnom građom – da je od prirodopisca – koji spominje drvlje, biljke, kukce i kamenje, okamine i stare natpise – postao ne samo promatrač i zapisivač narodnih običaja, vjerovanja i pjesama nego i analitičar naravi i predlagač privrednih, osobito poljoprivrednih, reformi. Kasnije, osobito na dvoru u Napulju, sav će se posvetiti tom reformatorskom poslu. Na žalost, bez velikog uspjeha.

Fortisov Put po Dalmaciji odjeknuo je u Europi kao najveća književna senzacija što je došla iz Italije u osmom desetljeću 18. stoljeća. Poglavlje o Morlacima prevedeno je na njemački (Die Sitten der Morlacken, Bern 1775, Reise zu den Morlacken, Lausanne, 1792), francuski (Lettre à Mylord Comte de Bute Sur les moeurs et usages des Morlaques, Berne 1778), švedski (Bref on Morlackerna, Göteborg 1792), a vrlo brzo nakon talijanskog originala pojavili su se i cjeloviti prijevodi Puta: na njemačkome (Reise in Dalmatien, Bern 1776, Reisebeschreibung von Dalmatien, Bern 1797), francuskome (Voyage en Dalmatie, Berne 1778) i engleskome (Travels into Dalmatia, London 1778). U engleskom izdanju stoji da je autor Alberto Fortis nadzirao engleski prijevod (“translated from the Italian under the author’s inspection”), što nije istina, jer se Fortis općenito tuži na prijevode svojih djela na francuski i engleski dok je njemačkim prijevodom zadovoljan. U engleskom prijevodu, koji ima i Zapažanja o Cresu i Lošinju i već spomenuti Dodatak, nema teksta Asanaginice ni Kačićevih pjesama iz Zapažanja. Vrančićeva Putovanja nema ni u jednom prijevodu.

Treće Fortisovo djelo o našim krajevima najmanje je kod nas poznato. To je nastupno predavanje u Splitskom gospodarskom društvu O uzgoju kestena i o njegovu uvođenju u primorsku i unutrašnju Dalmaciju (Della coltura del castagno da introdursi nella Dalmazia marittima e mediterranea).⁷ I ovdje se prirodoslovac predstavio kao reformator. Uvjerava svoje učene slušaoce kakve bi koristi donijela sadnja kestena na dalmatinskom kršu: spriječila bi se erozija, pošumio bi se kraj, dobivao bi se zdrav i ekonomičan plod za hranu, a i drvo je vrlo korisno. Evo kako Fortis slika onovremenu Dalmaciju: “Kruta je i bolna istina, utemeljena na činjenicama, koju vam ne smijem prešutjeti i od koje moram započeti. Od svih brdskih zemalja koje opkoljavaju Jadransko more i Sredozemlje ni jedna nema strahotniji izgled, ne pruža neugodniji prizor očima stranaca, ne rastužuje jače dobrog rodoljuba od gole i surove pustoši obalnih visova Dalmacije. Dobrodušan čovjek koji nije sklon optužiti svoje bližnje, još dok se nalazi na moru, ponukan je da za to optuži maćehu prirodu; i prije nego što stupi nogom na zemlju, žali izdaleka nesretni narod kojemu je dosuđena tako divlja domovina, tako nezahvalno tlo. Ali, čim mu se pružila prilika da malo dublje prodre u unutrašnjost i da se popne do ogoljelih brdskih obronaka, biva svjestan svoje pogreške, i ne optužuje zajedničku nam majku nego divlje i nepromišljene sinove, uzročnike pustoši i užasa.”

Generacije koje dolaze bit će zahvalne privrednim reformatorima ako se počnu saditi kesteni: “Vaša djeca i unuci sjetit će se, možda, sa zahvalnošću da je jedan Talijan, koga je u ove krajeve dovela korisna znatiželja, nastojao dokazati svoje prijateljstvo prema cijeloj naciji potičući je da razvija poljodjelsku granu čijim će se postepenim utjecajem Morlak neprimjetno maknuti od pluga kojim ne umije baratati i vratiti se pastirskom životu, koji jedini odgovara njegovoj naravi i nomadskom podrijetlu; poradi koje bi seljak s obale, koji je sada podivljao i bez stege, postao razboritiji i pitomiji; razlog zbog kojeg bi se, napokon, za manje od pola stoljeća promijenio i strahotni vanjski izgled toga kraja, a istinsko bi se bogatstvo zemlje uvećalo.8 Povećanje blagostanja, skromnoga ljudskoga bogatstva za sve stanovnike, bila je misao vodilja Alberta Fortisa kao fiziokrata, ali i zaljubljenika u naše ljude i krajeve.

Bilješke:

¹Matej Sović (Petrograd, početak 18. st. - Osor, 1774) nakon službe nastavnika staroslavenskog jezika pri učilištu Propagande u Rimu, vratio se u Osor kao arhiđakon i tu ostao do smrti. Fortis se pokazao kao dobar učenik u stvarima slavistike i brzo je napredovao u znanjima koja mu je Sović ponudio. Sović je smatrao da su glagoljica i ćirilica pogodnije za slavenske jezike nego latinica, što i Fortis prihvaća; hrvatsku redakciju staroslavenskog jezika smatrao je stadijem kvarenja prvotnoga, čistoga slavenskoga jezika kakav se, tobože, očuvao u ruskoj redakciji crkvenih knjiga. Tako je uredio i svoju staroslavensku gramatiku, pretežno kompilaciju gramatike Meletija Smotrickoga, koju je posvetio Fortisu i mislio je tiskati u Veneciji. Neke primjedbe koje je Fortis u pismima postavljao svome učitelju pokazuju da bi mladi opat bio i na području slavistike uspješno napredovao. Sović je Fortisu, među ostalim, poklonio i dva glagoljska rukopisa, za našu književnost izuzetno važna. Jedan je od njih dospio u biblioteku M. L. Canonicija, a zatim u Oxfordsku biblioteku (Can. lit. 414); drugi je Fortis poklonio G. Brunelliju, a poslije je taj rukopis dospio u Javnu biblioteku u Portu, u Portugalu (MS 639-14-3-12). Kada bude dovršavao konačnu redakciju Puta po Dalmaciji, spomenut će staroga arhiđakona koji mu je davao brojne savjete. Redakcija Asanaginice, ako ne cijela, bar početni stihovi prepisani glagoljicom i objema ćirilicama, potječe od Sovića, koji je vjerojatno pomogao Fortisu u prevođenju naše balade na talijanski jezik.

² Fortis piše: Cresu i Osoru. Osor je jednom bio glavni grad otočja Apsoros, te je dao staro ime otoku Lošinju, Isola d’Ossero; nakon prokopavanja kanala, Osor je ostao kao naselje na otoku Cresu. Zato otok koji je Fortis još zvao Osor zovemo kako se danas zove, tj. Lošinj.

³ G. F. Torcellan, n. d. 300. Tekst je ispravio Ž. Muljačić, Novi podaci o Albertu Fortisu i o njegovim putovanjima, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 4, 1966, bilješka 39.

⁴ Morlacima je nazivano stanovništvo kontinentalne Dalmacije; stari naziv za planinske stočare, pretežno romanskog porijekla, preneseno je na sve stanovništvo brdovitog zaleđa dalmatinskih gradova, od Kvarnera duž Velebita (Monti Morlacchi) i dalje do Neretve. To je uglavnom i Fortisova Morlakija. V. bilješku 2 na str. 35.

⁵ O Fortisu je Čulić, ne bez zlobe, zapisao: “Mnogo je toga napisao o Dalmaciji, od koje nije vidio ni dvadesetinu. Pisao je ono što su mu govorili učeni Dalmatinci, a i drugi koji su mu davali dobro jesti, te su plaćali da bi im laskao i da bi ih hvalio. Bio je arcilopov, ali pogreške, zapravo, nisu njegove, jer ih je s dobre volje prihvatio.” V. I. Milčetić, Dr Julije Bajamonti, 104. V. i Gašpar Bujas, Kačićevi imitatori u Makarskom primorju do polovine 19. stoljeća, Građa za povijest hrvatske književnosti 30, 1971, osobito str. 27-38.

⁶ O Hasanaginici v. Bibliografiju. I u reprintu Fortisova Viaggia (1974) pretežu jedinice posvećene našoj narodnoj pjesmi. Potpunu bibliografiju donosi zbornik do 1974. objavljenih radova o Hasanaginici koji je objavio, uz mnogobrojne prijevode narodne pjesme na strane jezike, Alija Isaković. V. Hasanaginica 1774-1974, Sarajevo 1975.

⁷ Prvo izdanje objavljeno u Napulju 1780, preštampano u Veneciji 1794. Tekst ponovno objavljen u Illuministi italinni, VII, 334-350.

⁸ Citate iz Fortisove rasprave prevela Smiljka Malinar.

Josip Bratulić

Put po Dalmaciji, A. Fortisa, prvi put je objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb 1984. Marjan knjiga je objavila pretisak. Ovom prilikom im se zahvaljujem na razumijevanju i ljubaznosti jer su mi dopustili objavu dijelova ove knjige.

Na ovim stranicama ćete moći pročitati kompletan uvod J. Bratulića sa izborom bibliografije o A. Fortisu i slijedeće dijelove Puta po Dalmaciji:

O običajima Morlaka: Podrijetlo Morlaka, Etimologija ovog imena, Različito podrijetlo Morlaka od stanovnika obale i otoka, a i između sebe, O hajducima, Moralne i obiteljske vrline Morlaka, Prijateljstva i neprijateljstva, Prirodni darovi i vještine, Praznovjerje, Običaji, Ženska nošnja, Svadbe, trudnoće, porođaji, Jela, Pokućstva i kolibe; nošnja i oružje, Glazba i pjesništvo; plesovi i igre, Liječenje bolesti, Pogrebi.

O toku rijeke Krke ili Titiusa u starih pisaca: O pravim izvorima rijeke Krke, O vulkanskim bregovima između Topoljskog slapa i Knina, O Kninu, Konjskom brdu i Vrbniku, O vodama koje se ulijevaku u Krku, te o toku ove rijekedo Manastira sv. Arkanđela, Ruševine Burnuma, Tok rijeke do Roškoga slapa,Tok rijeke do Skradinskoga buka, O gradu Skradinu, te nekim navodima starih pisaca koji se tiču mineralogije u Dalmaciji, Glasine u narodu o mineralogiji Dalmacije.

Ovo djelo je u svoje vrijeme izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su i fusnote uz tekst. Osim toga, uređeni hrvatski tekst Hasanaginice i komentari uz talijansku verziju također su djelo akademika J. Bratulića. Put po Dalmaciji, izaziva rasprave i danas. Fortis svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije 240 godina. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše. Ovo je prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Čitajući sa razumijevanjem i kritički, prepoznat ćete pejzaže oko Knina na kojima danas lovite ribu i gradelavate ili na kojima se igraju vaša djeca, što može biti jako zanimljivo.

Put po Dalmaciji je preveo s talijanskog jezika Mate Maras, a dijelove sa latinskog Darko Novaković. Ako ste od onih koji vole knjigu, nadam se da ćete uživati, a ako je još ne volite, nadam se da će Put po Dalmaciji probuditi vašu ljubav prema njoj.

Tekst koji planiram prenijeti je prilično opsežan za praksu na internetu. Zato ću svako podpoglavlje objaviti u posebnom članku (na http://grad-knin.net/blog/ ) u ovisnosti o vašem interesu jednom ili dva puta tjedno. Ovo i ostala izdanja Marjan tiska i Knjigotiska možete potražiti na web-knjižari nakladnika, na adresi http://www.marjantisak.hr.

uredio: miro